Post on 29-Jan-2017
transcript
FILOZOFSKI FAKULTET
Dunja Potonik
MEUGENERACIJSKA MOBILNOST U HRVATSKOJ (1984.-2004.)
Usporedba socijalistikog i tranzicijskog razdoblja
DOKTORSKI RAD
Zagreb, 2011.
FACULTY OF SOCIAL SCIENCES AND HUMANITIES
Dunja Potonik
INTERGENERATIONAL MOBILITY IN CROATIA (1984-2004): Comparison of the
socialist and transitional period
DOCTORAL THESIS
Zagreb, 2011.
FILOZOFSKI FAKULTET
Dunja Potonik
MEUGENERACIJSKA MOBILNOST U HRVATSKOJ (1984.-2004.)
Usporedba socijalistikog i tranzicijskog razdoblja
DOKTORSKI RAD
Mentor: dr. sc. Nenad Karaji, izv. prof.
Zagreb, 2011.
FACULTY OF SOCIAL SCIENCES AND HUMANITIES
Dunja Potonik
INTERGENERATIONAL MOBILITY IN CROATIA (1984-2004): Comparison of the
socialist and transitional period
DOCTORAL THESIS
Supervisor: dr. sc. Nenad Karaji, Associate Professor
Zagreb, 2011.
INFORMACIJE O MENTORU:
Prof. dr. sc. Nenad Karaji, izv. prof., zaposlen je na Odsjeku za sociologiju Filozofskog
fakulteta Sveuilita u Zagrebu od gdje predaje kolegije Hrvatsko drutvo I, Hrvatsko
drutvo II i Sociologija obrazovanja. Autor je vie knjiga i meunarodno referiranih
radova iz podruja sociologije, socijalne ekologije, politologije i marketinga.
Zahvale
Izrada ove disertacije ne bi bila mogua bez potpore osoba iz mojeg privatnog i profesionalnog okruenja, od kojih na prvom mjestu zahvaljujem svojem mentoru, prof. dr. sc. Nenadu Karajiu, na ljudskoj i profesionalnoj podrci te strunom vodstvu u izradi rada. Zahvaljujem i svojoj voditeljici na Institutu za drutvena istraivanja, prof. dr. sc. Vlasti Iliin, koja mi je u brojnim prilikama pruila osobnu i strunu pomo i vodila me u profesionalnom razvoju. elim zahvaliti i dr. sc. Vjekoslavu Afriu za potporu u izvravanju mojih obveza na poslijediplomskom studiju Odsjeka za sociologiju. Vanu ulogu u izradi disertacije imali su i prof. dr. sc. Ivan Rimac koji mi je pomogao s podacima istraivanja na kojima se ovaj rad temelji, kao i mr. sc. Alija Hodi koji mi je ustupio grau iz prvog razdoblja istraivanja. Toplu zahvalu upuujem svojoj kolegicu Anji Gvozdanovi za gotovo svakodnevnu podrku i razumijevanje, kao i za kritiko isitavanje prve verzije rada. Posebne zahvale idu mojoj obitelji i partneru Dejanu, ija je ljubav i strpljiva potpora omoguila zavretak ove disertacije.
13
SAETAK
Rad smjera na istraivanje meugeneracijske mobilnosti u Hrvatskoj putem usporedbe drutvenog poloaja na dimenziji obrazovanja i zanimanja, tj. ustanovljavanjem obrazaca mobilnosti kroz generacije u razliitim vremenskim tokama (1984., 1989., 1996. i 2004.) tijekom dva razdoblja socijalistikog i tranzicijskog. Pritom u svakoj vremenskoj toci operiramo dvjema generacijama generacijom roditelja i generacijom djece. U konceptualnom e okviru, osim modificiranog pristupa statusnog postignua Blaua i Duncana (1967), biti primijenjen individualni model iz klasifikacije Johnstona, Ganzebooma i Treimana (2005: 3-4), koji upuuje na razmatranja utjecaja oba roditelja na obrazovno i profesionalno postignue djece. Glavna je hipoteza da su obrazovno i profesionalno postignue ispitanika posredovani varijablama spola, dobi, mjesta roenja i stanovanja, obrazovanjem ispitanika, te obrazovanjem i posljednjim radnim mjestom roditelja. Vea drutvena mobilnost u tranzicijskom u odnosu na socijalistiko razdoblje bit e razmatrana kao jedna od temeljnih hipoteza za koje traimo potvrdu u ovom radu. U radu e takoer biti prikazani neki trendovi iz razvoja suvremene Hrvatske, povezani s njenim ljudskim kapitalom, te komparativnim poloajem u odnosu na njega u Europi. Rezultati meugeneracijske mobilnosti u obrazovanju i zanimanju u zakljuku e se staviti u kontekst politike teze (Parkin, 1967) i modernizacijske teze (Treiman, 1970).
Kljune rijei: drutvena struktura, drutvena stratifikacija, drutvena mobilnost, meugenaracijska mobilnost, obrazovanje, zanimanje, Hrvatska.
14
15
SUMMARY
The thesis aims at examination of intergenerational mobility in Croatia through a comparison of social position in dimensions of education and occupation. In other words, through identifying patterns of intergenerational mobility in different time frames (1984, 1989, 1996 and 2004) during two periods socialist and transitional. In this context two generations are being introduced in each time frame generation of parents and generation of children. The conceptual framework will combine the status approach of Blau and Duncan (1967), with the individual model of Johnston, Ganzeboom and Treiman (2005: 3-4) pointing at considering influence of the status of mother and father on the educational and professional attainment of their children. The main hypothesis states that educational and professional achievements are significantly related to the variables of gender, age, place of birth, place of living, education of respondent, to the education of the parents and the last working place of parents. Stronger social mobility in the transitional than in the socialist period will also be considered as one of the main hypothesis in this work. Also, some trends in the development of contemporary Croatia, related to its human capital and comparative status within Europe, will be presented. A conclusion will situate the results of intergenerational mobility in education and occupation in the context of political thesis (Parkin, 1967) and modernisation thesis (Treiman, 1970).
Key words: social structure, social stratification, social mobility, intergenerational mobility, education, occupation, Croatia.
16
17
SADRAJ
1. UVODNE NAPOMENE 19 2. TEORIJSKI PRISTUPI DRUTVENOJ STRATIFIKACIJI 21 2.1. Drutvena nejednakost i drutvena struktura 21 2.2. Klasni i funkcionalistiki pristupi drutvenoj stratifikaciji 25 2.3. Neke slinosti i razlike klasnog i strukturalistikog pristupa drutvenoj
stratifikaciji 33
2.4. Drutvena stratifikacija u okvirima ivotnog stila 37 3. TEORIJSKI I METODOLOKI PRISTUPI ISTRAIVANJU
DRUTVENE MOBILNOSTI 42
3.1. Osnovni pravci izuavanja meugeneracijske mobilnosti 42 3.2. Metodoloki pravci istraivanja meugeneracijske mobilnosti 50 3.3. Socijalni kapital i istraivanja meugeneracijske mobilnosti 57 3.4. Utjecaj obrazovanja i zanimanja majki i oeva na statusno
postignue djece 66
3.5. Komparativni uvidi u trendove meugeneracijske mobilnosti 73 4. KONCEPTUALNI OKVIR ISTRAIVANJA
MEUGENERACIJSKE MOBILNOSTI U HRVATSKOJ 80
4.1. Teorijski pristup 80 4.2. Metodologija istraivanja 81 4.2.1. Predmet, ciljevi i hipoteze istraivanja 81 4.2.2. Izvori podataka i struktura uzoraka 82 4.2.3. Obrada podataka 83 5. MEUGENERACIJSKA MOBILNOST U SOCIJALISTIKOJ
HRVATSKOJ 87
5.1. Drutveni kontekst strukturnih promjena i socijalne mobilnosti u socijalistikom razdoblju
87
5.2. Sociodemografska obiljeja i obrazovanje ispitanika 1984. i 1989. 89 5.3. Profesionalna struktura ispitanika 1984. i 1989. 105 5.4. Zakljune napomene 116 6. MEUGENERACIJSKA MOBILNOST U TRANZICIJSKOM
RAZDOBLJU 119
6.1.
Drutvene promjene kao faktori socijalne mobilnosti u tranzicijskoj Hrvatskoj
119
6.2. Sociodemografska obiljeja i obrazovanje ispitanika 1996. i 2004. 121 6.3. Profesionalna slika ispitanika 1996. i 2004. 135 6.4. Zakljune napomene 144
18
7. TRENDOVI U OBRAZOVNOJ I PROFESIONANOJ STRUKTURI
SUVREMENOG HRVATSKOG DRUTVA 146
7.1. Obrazovanje kao odrednica hrvatske drutvene i ekonomske situacije u prvom desetljeu dvadesetog i prvog stoljea
146
7.2. Neki elementi trita rada i profesionalne strukture suvremenog hrvatskog drutva
162
7.3. Neki pokazatelji razvoja: Hrvatska u europskom kontekstu 173 8. ZAKLJUAK: MEUGENERACIJSKA MOBILNOST U
SOCIJALISTIKOJ I TRANZICIJSKOJ HRVATSKOJ: KOMPARATIVNI UVIDI
179
9. PRILOZI 193 9.1. Rekodiranje varijabli koritenih iz upitnika 1984. 193 9.2. Rekodiranje varijabli koritenih iz upitnika 1989. 194 9.3. Rekodiranja varijabli koritenih iz upitnika 1996. 196 9.4. Rekodiranja varijabli koritenih iz upitnika 2004. 198 10. LITERATURA 201
19
1. UVODNE NAPOMENE
Istraivanja meugeneracijske mobilnosti imala su tradiciju u socijalistikoj Hrvatskoj. No,
malo je studija objavljeno o drutvenoj mobilnosti u tranzicijskoj Hrvatskoj, pri emu su
posljednje publikacije s tog podruja objavljene u predtranzicijskom razdoblju. Recentna
istraivanja s podruja drutvene stratifikacije vrlo su malobrojna u Hrvatskoj, dok je u bivoj
Jugoslaviji postojala stanovita istraivaka tradicija na temu drutvene stratifikacije, koja nije
bila iroko razgranata. Istraivaka tradicija drutvene stratifikacije u bivoj Jugoslaviji
obiljeena je radom autora poput M. Lazia (1986; 1987), V. Afria (1987), D. Sekulia
(1987; 1991), A. Hodia (1991), V. Laya (1991) i V. Katunaria (1996), no u Hrvatskoj se od
poetka devedesetih godina prolog stoljea vrlo malo istraivalo i pisalo na temu drutvene
stratifikacije. U novije je vrijeme uglavnom bila rije o radovima temeljenima na podacima
proizalima iz istraivanja koja za primarni cilj nisu imala iru analizu drutvene stratifikacije,
nego istraivanja o kvaliteti ivota i ivotnim stilovima ili siromatvu (Tomi-Koludrovi i
Leburi, 2002; Malenica, 2007).
Tema drutvene stratifikacije u hrvatskoj sociologiji zapostavljena je ve gotovo dva
desetljea, a navedeni nedostatak tim je vei jer je Hrvatska u tom razdoblju prola kroz vrlo
duboke drutveno-politike i ekonomske promjene. Hrvatska je u dvadeset godina od
osamostaljenja prola kroz promjenu iz totalitarnog u demokratski politiki sustav, rat i
okupaciju vlastitog teritorija te kroz iroke promjene ekonomskog sustava od planske privrede
ka kapitalizmu. Navedene su promjene zasigurno utjecale na promjene u drutvenoj
stratifikaciji, no pitanje je u kojoj mjeri, te u kojem smjeru se sustav drutvene
stratifikacije/mobilnosti doista promijenio. Krajem socijalistikog razdoblja istraivanja
drutvene stratifikacije ustanovila su velik utjecaj politikog sustava u njenom strukturiranju, a
osim uloge politike obrazovanje je bio drugi raireni kanal drutvene mobilnosti. U tom je
razdoblju uglavnom izostao utjecaj privatnog vlasnitva na mobilnost zbog njegova
ogranienog opsega. Za pretpostaviti je da je poetkom 1990-ih godina promjenom
ekonomskog i politikog sustava dolo do promjena u kanalima mobilnosti te time i do
promjena obrazaca drutvene stratifikacije. Takoer je na djelu i porast sloenosti obrazovnog
sustava uvoenjem dotad nepostojeih smjerova studija te privatnih obrazovnih ustanova.
Dodatan faktor pretpostavljenih promjena obrazovnog sustava i kanala socijalne mobilnosti
dolazi i od vee mogunosti kolovanja u inozemstvu te novih profesija na tritu rada.
Zavretkom prvog desetljea dvadeset i prvog stoljea, s Hrvatskom na pragu ulaska u
Europsku uniju, drutvene se znanosti nalaze pred izazovom objanjenja bitnih trendova u
20
proteklom razdoblju te pokuaja naznaavanja nadolazeih trendova. Pritom je izuavanje
drutvene stratifikacije jedna od bitnih komponenti tog izuavanja, odnosno, jedan od temelja
za zakljuivanje o drutvenoj stvarnosti i promjenama kojima svjedoimo.
Ovaj se rad temelji na dva dijela: teorijskom i empirijskom istraivanju. Na teorijskom
nivou problematizirat e se relevantne spoznaje iz podruja teorija drutvene stratifikacije, te
novijih smjerova izuavanja podjela drutvenih skupina poput ivotnih stilova. U
empirijskom dijelu bit e analizirani smjerovi drutvene mobilnosti kao promjene izmeu
generacija roditelja i djece u dva promatrana razdoblja socijalistikom i tranzicijskom, a
analiza e biti zasnovana na istraivanjima provedenima u Institutu za drutvena istraivanja
1984., 1989., 1996. i 2004. godine. Uzorci e biti razmatrani zasebno, u neagregiranom
obliku, slijedei nain provoenja analize na ve objavljenim podacima iz 1984. i 1989. Dva
su glavna cilja ove analize: 1) propitati relevantne teorijske koncepte stratifikacije drutva i 2)
pozicionirati rezultate o meugeneracijskoj mobilnosti u Hrvatskoj s obzirom na recentne
smjerove izuavanja.
Bitno je napomenuti da je ovo prva analiza meugeneracijske mobilnosti u Hrvatskoj
nakon dva desetljea, te e u ovom radu biti prikazana tek prva iteracija naina pristupa
rezultatima. Poto je rije o mnogo setova varijabli iz svakog istraivanog razdoblja koraci u
njihovoj analizi koji e uslijediti nakon ovog rada donijet e i drukije metodoloke pristupe.
Navedeni se pristupi nee odnositi samo na odvojeno razmatranje povezanosti varijabli
ispitanika i njihovih roditelja, ve i na formiranje indeksa kojima e se udruiti vie
pokazatelja meugeneracijske mobilnosti.
Relevantnost ovog rada vezana je uz to da nee biti od interesa iskljuivo znanstvenoj
zajednici, ve e zbog aktualnosti teme i shvaanja da je istraivanje drutvene stratifikacije
temelj za analizu drutvene stvarnosti i planiranje konkretnih koraka na drutveno-politikom i
ekonomskom planu, biti interesantno i velikom broju aktera u donoenju odluka vezanih uz
obrazovnu, profesionalnu i ekonomsku strukturu drutva. Osim primjenjivosti znanstvenih
uvida iz ovog rada na izuavanje utjecaja socijalnog porijekla na obrazovne nejednakosti, i u
krajnjoj instanci na profesionalnu strukturu, nalazi e se moi direktno koristiti i za planiranje
obrazovnih potreba, te anticipiranje meusobnih utjecaja obrazovnog sustava i trita rada.
Kao to e biti prikazano u poglavlju VII, Hrvatsku u ovome razvojnom trenutku odlikuju
izrazito nepovoljni trendovi u obrazovnoj slici, pokazateljima na tritu rada, kao i irim
ekonomskim pokazateljima i konkurentnosti u odnosu na druge europske zemlje. Stoga je od
izuzetne vanosti u planiranju obrazovnih i drugih razvojnih politik koristiti nalaze poput
onih proisteklih iz ovog rada.
21
2. TEORIJSKI PRISTUPI DRUTVENOJ STRATIFIKACIJI
2.1. Drutvena nejednakost i drutvena struktura
U drutvenoj je teoriji pojam drutvene jednakosti usko vezan uz pojam drutvene strukture,
kao svojevrsna opreka drutvenoj stratifikaciji koja pretpostavlja rangiranje i nejednakost
izmeu uspostavljenih rangova. Ue shvaen pojam jednakosti podrazumijeva jednakost
ansi, odnosno drutveno stanje u kojem su svim lanovima drutva pod jednakim uvjetima
dostupni resursi koji e im pomoi u kretanju kroz drutvenu ljestvicu. U drutvenim su
znanostima studije nejednakosti ansi obino vezane uz stjecanje obrazovnih kvalifikacija i
drutvenih poloaja (zanimanja, drutvene klase, idt.), te naina na koje su ova postignua
vezana uz pripisane karakteristike (NR. visoki poloaj ili obiteljska financijska dobra). Za
razliku od toga, studije nejednakosti uvjeta bave se razlikama u dohotku ili razliitom
nagraivanju na tritu rada ili veim distribucijskim sustavima, ukljuujui socijalnu dravu.
Drutvo je stratificirano u mjeri u kojoj pojedinci ili grupe imaju razliite anse za
pristup ili kretanje kroz razliite poloaje koji imaju razliite prednosti. Drutveni status
pojedinca vaan je ne samo kao dodatak opisu materijalnog statusa ve i kao indikator
kvalitete ivota i zdravlja. M. Marmot (2005) upozorava kako drutvene sile koje djeluju na
zdravlje odraslih takoer imaju uinak na sljedee generacije. Sjeme statusnog sindroma
moe, u odreenoj mjeri, biti posijano u ranoj mladosti, a nagrade mogu biti iskazane
kasnije u ivotu. Tako po Marmotu (2005: 1) zdravlje slijedi socijalni gradijent, to on naziva
statusnim sindromom, a njegovi nalazi potvruju da to je stupanj obrazovanja vii,
vjerojatnije je da e ljudi due ivjeti i biti zdraviji, jer, openito, nekoliko godina kolovanja
vie prevodi se u dui i zdraviji ivot. No, ovdje Marmot (2005: 15) naglaava i da je rije o
preklapanju u rangiranju: na primjer, ljudi sa sveuilinim obrazovanjem imaju vii dohodak
nego oni nieg obrazovanja. Sukladno tomu, mogu uloiti via financijska sredstva u
ouvanje vlastitog zdravlja (primjerice, kvalitetnija prehrana), te imaju drukije obrasce
provoenja slobodnog vremena (organizirano bavljenje sportom) koji takoer mogu voditi
kvalitetnijem ivotu.
Stupanj jednakosti pojedinaca i skupina odreen je primjenom pravila i normi koje
reguliraju uspostavu razliitih institucija i struktura u drutvu. Upravo je stanje u kojem
pravila jo ne postoje i njegova opreka strukturi jedan od temelja tumaenja nastanka i razvoja
drutvene strukture. Primjerice, Homans (1974) u polazitu za ispitivanje koncepta drutvene
strukture koristi kontradistinkciju strukture i nedostatka pravila, te kae da drutvene strukture
22
ine relativno trajni aspekti drutvenog ponaanja. Nasuprot tomu, Merton (1938) smatra da je
drutvena struktura rezultat izvanjskih prisila drutvenih uvjeta, koji predstavljaju izvor za
ponaanje. Iako obojica pojmu strukture suprotstavljaju pojam nedostatka pravilnosti,
Homans u prvi plan istie utjecaj psiholokih faktora, dok se Merton fokusira na drutveni
pritisak (Afri, 1987: 55). Ostavljajui po strani ovakve suprotnosti, moe se rei da jedna od
najjednostavnijih definicija drutvene strukture glasi: drutvena struktura predstavlja skup
grupa, statusa i uloga koje se nalaze u nekom meusobnom odnosu D. Sekuli (1986: 143).
Hayes i Miller (1991: 642) ukazuju na koja pitanja moramo odgovoriti kada
smjetamo ljude na drutvenoj skali:
na koji nain drutveno porijeklo pojedinaca utjee na njihove ivotne anse;
identificirati na koji nain su ivotne anse pojedinaca odreene drutvenim
uvjetima obitelji njihova porijekla;
odrediti individualne, institucionalne i socijetalne faktore ivotnih ansi;
koji su principi rasporeivanja pojedinaca na drutvene poloaje (nasljeivanje,
mo vladajue klase, zakoni trita);
koje drutvene sile upravljaju alokacijama u sustavu;
uoiti relativnu fluidnost1 stratifikacijskog sustava obzirom na pristup razliitim
poloajima.
Ovakvo se poimanje moe povezati s radom Kaarea Svalastogea (1965: 40) koji
problemu drutvene diferencijacije prilazi sa stajalita otvorenosti ili zatvorenosti drutvenog
sustava, odnosno propustljivosti (permeability) sustava. Za njega propustljivost znai
mogunosti koje pojedinac ima na raspolaganju za prijelaz u vii drutveni poloaj. U tom
smislu on razlikuje pet modela drutvenih sustava (Svalastoge, 1965: 59):
1. kastinski model propustljivost je jednaka nuli;
2. staleki model propustljivost je vrlo niska;
3. klasni model propustljivost je najvie oko 40%;
4. kontinuirani model propustljivost je najvie oko 80%;
5. egalitarni model potpuna propustljivost.
U gore navedenim modelima prepoznaje se njihova temeljna razlika razliit stupanj
jednakosti ansi koji bi imali pojedinci i skupine u sluaju pripadanja drutvu koje potpada
pod neki od tih modela. Ukoliko gore navedene modele preslikamo u sustav
meugeneracijske mobilnosti u smislu koliine mobilnosti koju zapaamo izmeu poloaja
1 Vjerojatnost da se ljudi odreenog porijekla pomaknu u odreenu drutvenu klasu.
23
roditelja i djece dolazimo do sustava u kojem se na jednom kraju skale nalaze drutva s
potpunom ili savrenom mobilnou, gdje je poloaj djece u potpunosti nezavisan od
poloaja roditelja. Na drugom su kraju skale u potpunosti zatvorena i ne-mobilna drutva gdje
je poloaj svakog pojedinca naslijeen od roditelja. Izmeu ova dva idealna tipa graduirani su
tipovi drutva koje: I) odlikuje slaba mobilnost jer je manji dio populacije mobilan, pri emu
je otean pristup nie rangiranih slojeva viima; II) moemo nazvati drutvima umjerene
mobilnosti jer je prisutna mobilnost iz ili prema svim slojevima drutva, no uz jo uvijek
ogranieni pristup potomaka lanova niih slojeva viim slojevima i III) visoko mobilna
drutva u kojima je mogua mobilnost svih slojeva prema svim slojevima, a pristup
pojedinaca nieg ishodinog statusa viim poloajima nije ogranien (uz uvjet opravdanja
poloaja primjerice meritokratskim naelima).
D'Addio (2007) daje tumaenje pristupa jednakosti ansi navodei djela Rawlsa (1971)
i Sena (1985) koji su tvrdili da su pojedinci razliiti, njihove se razlike odnose na skup uvjeta
koji su arbitrarno distribuirani. Oni stoga tvrde da eliminiranje legalnih barijera nije dovoljno:
jednakost ansi zahtijeva kompenzaciju pojedincima za njihove razlike u poetnim uvjetima
pri uspinjanju na drutvenoj ljestvici. Prema Rawlsu do kompenzacija prvobitnih razlika
dolazi kada pojedinci postignu istu koliinu primarnih dobara, dok Sen naglaava jednakost
uvjeta osobnog djelovanja. Dworkin (1981) pak pripada autorima koji istiu osobnu
odgovornost pojedinaca za vlastiti uspjeh, a D'Addio takoer navodi Arnesona (1989) i
Cohena (1989) koji dodaju ulogu osobne odgovornosti u ostvarenju jednakosti ansi te
sugerira da pojedinci trebaju biti kompenzirani samo za one aspekte za koje oni smi nisu
odgovorni.
Studije koje na jednakost gledaju u smislu izjednaenja sposobnosti i ansi one su A.
Sena (1992) i E. J. Roemera (1998, 2002), koji inoviraju prijanju definiciju jednakosti ansi,
smjetajui postojee koncepte u koherentan okvir izgraen oko pet komponenti: 1)
mogunosti karakteristike okoline koje se nalaze izvan individualne kontrole te koje utjeu
na vjerovanja, ponaanja i ishode pojedinaca; 2) oblik, tj. drutvena grupa koju karakteriziraju
neke mogunosti; 3) napori, tj. one karakteristike koje utjeu na individualni status i nad
kojima pojedinci imaju kontrolu; 4) ciljevi, tj. razlozi zbog kojih jednakost ansi treba biti
postignuta te 5) instrumenti, tj. svi alati koji ine moguim postizanje jednakosti ansi. Prema
Roemeru (2005), politike koji bi trebale izjednaiti anse trebale bi uiniti da postignue
ciljeva postane ovisno jedino o individualnim naporima, tj. temeljeno na meritokratskim
kriterijima. Kako je ove idealne uvjete teko primijeniti obzirom na limitirane resurse,
Roemer smatra da bi najbolje politike bile one koje maksimiziraju prednosti skupina koje su u
24
najgorem poloaju u odnosu na razinu relativnog napora. Roemer takoer naglaava da
jednakost ansi nuno ne implicira jednakost ishoda ve dovoenje terena na istu razinu u
svrhu izjednaenja mogunosti za iste ishode. Ekonomski razlozi za uklanjanje takvih zapreka
su dvostruki. Prvo, manje mobilna drutva imaju veu vjerojatnost pretrpjeti gubitke u
ljudskom kapitalu ili problem loe alokacije ljudskih vjetina i talenata. Drugo, manjak
jednakosti ansi moe utjecati na motivaciju, trud, i, konano, na produktivnost graana, s
pogubnim posljedicama na sveukupnu uinkovitost i rast ekonomskih potencijala. Paljiva
ravnotea politik mora biti smjetena izmeu politik orijentiranih na ekonomski rast i onih
koje poveavaju mobilnost izmeu generacija.
Drugi dio ovdje izlaganog para struktura uao je u svakodnevni diskurs, i to ne
samo istraivaa. No, kako u svakodnevnoj primjeni, tako i u sociolokim tradicijama pojam
drutvene strukture ima razliita znaenja i razliite uloge u razumijevanju drutvene
stvarnosti. Pojam strukture razvio se iz latinskog pojma struere, vezano uz znaenja: slagati,
sklapati ili zidati, a njegova upotreba varira od naina konstrukcije entiteta do ukupnosti
sustava i biti stvari. U konstrukciji drutvene strukture to znai da se obzirom na razliite
pridodane znaajke, osobe i drutvene skupine meusobno razlikuju u visini poloaja koji
zauzimaju na razliitim drutvenim ljestvicama. Drutvena struktura je pojam koji se
uobiajeno koristi za oznaavanje obrazaca putem kojih se drutva ureuju, te koji oblikuju i
individualne akcije. Znaenje pojma drutvene strukture varira izmeu razliitih polja
sociologije, te, primjerice, na makrorazini moe oznaavati sustav drutvene stratifikacije,
institucije drave ili obrasce odnoenja razliitih drutvenih grupa, dok se na mikrorazini
odnosi na nain oblikovanja normi i vrijednosti koje potom utjeu na individualne akcije.
Upravo je makrorazina izuavanja sustava drutvene strukture drutvena stratifikacija
predmet glavnog interesa ovog rada i to u smislu formiranja razliitih slojeva drutva te
mehanizama i uspjenosti kretanja pojedinaca izmeu tih slojeva.
Moemo rei da je to, kako netko upotrebljava pojam drutvene strukture povezano
s ontolokim, epistemolokim i metodolokim pretpostavkama na kojima se zasniva njegov
pristup izuavanju materijala koji je u fokusu teorijskog interesa (Afri, 1987: 49). U
pribliavanju pojma strukture moe se navesti i sugestija Raymonda Boudona (1968) koji
razmatra kontekst intencionalne definicije i kontekst operativne definicije kao dva
razliita tipa konteksta koji mogu biti obuhvaeni pojmom strukture. Uloga pojma strukture
u prvom je kontekstu isto terminoloka: koristi se da bi se formulirale razlike koje lako
mogu biti pripisane i drugim terminima, kao to su razlike strukture i konjunkture ili
strukture i organizacije. Drugi tip konteksta predstavlja razvoja prvoga u smislu da se
25
dualnost konteksta odnosi na dvije razine u analizi, a prijelaz s prve na drugu razinu
oznaava pokuaj konstrukcije znanstvenih teorija koje slijede iz shvaanja da predmet
istraivanja predstavlja pravilnost, te da su njegovi elementi meuovisni, odnosno da
posjeduje strukturu. Promatramo li, dakle, pojam strukture u kontekstu intencionalne
definicije, pokazat e se da sama priroda definiranja tog pojma zavisi od 'okoline' u kojoj se
koncept primjenjuje. Umjesto preciznog definiranja generalnog znaenja, izgleda da se moe
rei samo to da ideja strukture proizlazi iz pokuaja primjene realistinih metateorijskih
pretpostavki, razliitih pokuaja pronalaenja skrivenog-bitnog i njegovog razluivanja od
onog skrivenog i nebitnog (Afri, 1987: 50). Afri (1987) takoer navodi Boudonovo
objanjenje konteksta operativne definicije, govorei da se postupak strukturalnog
definiranja oznaava pojmom 'strukturalne analize' koja slui za ukazivanje na koherentnost
nekog procesa koji se izvanjskom promatrau mogu uiniti nekoherentnima.
Prethodno razloene glavne postavke u pristupu socijalnoj jednakosti i strukturi
posluit e za kasnije detaljiziranje pristupa izuavanju promjena u drutvenoj stratifikaciji i
meugeneracijskoj mobilnosti. No, prije toga bit e izloeni glavni elementi dvaju pristupa
od kojih je u sociolokoj tradiciji krenulo izuavanje drutvene stratifikacije klasnog i
funkcionalistikog pristupa.
2.2. Klasni i funkcionalistiki pristupi drutvenoj stratifikaciji
Teorije klasa vezujemo uz idealnotipske modele, kako to objanjava D. Sekuli (1991: 14)
kada kae da klasnu strukturu moemo shvatiti kao idealnotipski model strukture drutva
kojemu se svako konkretno drutvo vie ili manje pribliava. K. Marxu, autoru koji se
najee spominje u kontekstu teorija klasa, za formuliranje klasa kao idealnog tipa drutvene
strukture oito je posluila Engleska, ili, ire shvaeno, kapitalizam njegova vremena. Prema
osnovnim karakteristikama tog idealnog drutvo se sastoji od vlasnika i nevlasnika sredstava
za proizvodnju, tj. jedna grupa ljudi sebi prisvaja rezultate rada druge, iz ega proizlazi
temeljni objektivni sukob meu tim grupama. U Marxovoj analizi takva klasna borba
predstavlja jedan od temeljnog pokretaa drutvenog razvoja. Prema tome, Marxovo
shvaanje klasa ima tri osnovne dimenzije: ekonomsku (klase se definiraju iz ekonomske
sfere), politiku (klase se nalaze u sukobu koji je temeljni sukob svakog drutva) i razvojnu
(taj sukob odreuje razvojnu dinamiku drutva) (Marx, Engels, 1974).
Klasa se esto uzima kao istovjetna drutvenom sloju u sluaju da je definirana na
osnovu uloge koju drutvena grupa ima u reprodukciji danog sustava drutvenih odnosa.
26
Klase/slojevi ine hijerarhiju, zasnovanu na razlikama u raspolaganju ekonomskim,
politikim i drutvenim kapitalom, na osnovi kojih su njihovi interesi, pa tako i meusobni
odnosi, potencijalno konfliktni. Istovremeno, klase/slojevi su unutar sebe sloene grupe,
podijeljene u podgrupe/slojeve to ih ine pojedinci koji dijele sline ivotne uvjete (Mili,
2004: 45). To je sukladno razmatranjima M. Popovia (1994: 79) koji smatra da sva vanija
znaenja slojeva moemo svesti na tri osnovna:
(a) prvo se znaenje najee vezuje uz marksistiku sociologiju gdje se pojam sloj
shvaa iskljuivo kao termin koji oznaava ui dio klase, na primjer, slojeve unutar
buroazije ili proletarijata kao klase;
(b) teorijska suprotstavljanja pojmova na nain da se sloj uzima kao deskriptivna, a
klasa kao analitika kategorija;
(c) iri teorijski pristupi koji sintetiki obuhvaa i klasnu i drutvenu podjelu.
Autor koji je takoer bio znaajan za razvoj teorije klasa, a koji je isto operirao idealnim
tipovima, jest M. Weber za kojeg se kae da ih upotrebljava na najmanje dva naina: s jedne
strane kao deskriptivne sustave, a s druge kao teorijske modele (uri, 1962). Weber kae da
se idealni tip konstruira kroz niz posebnih svojstava, difuzno distribuiranih u konkretnim
pojavama koje tek onda dobivaju zajedniko svojstvo jedne misaone slike. U svojoj
pojmovnoj istoi ova misaona slika nigdje ne postoji u stvarnosti, ona je utopija, i zadatak je
drutvene analize da otkrije koliko pojedini sluajevi stoje blizu ili daleko od te idealne slike
(Weber, 1976). Svi pojmovi kojima baratamo u povijesti drutvene misli (individualizam,
imperijalizam, feudalizam, merkantilizam) zapravo su idealnotipske konstrukcije jer, kao to
je reeno, oni nisu nigdje opisi jedne konkretne pojave, nego apstrahirajua sumiranja onoga
to je karakteristino za neku pojavu (Weber, 1976: 45). Idealni tipovi su dakle mentalne slike
koje ne odgovaraju drutvenoj stvarnosti. Meutim, oni nisu shema u koju se stvarnost moe
smjestiti kao primjer, nego su granini pojmovi s kojima se odreene bitne dimenzije
stvarnosti usporeuju, tj. u odnosu na koje se stvarnost mjeri (Weber, 1976).
Weber priznaje da je klasa ekonomska kategorija, te ju definira kao grupu pojedinaca
koji dijele slini poloaj na tritu, ime on prihvaa temeljnu Marxovu postavku. No, time
slinosti Marxa i Webera uglavnom prestaju jer za Webera klase ne odgovaraju zajednicama i
pripadnici iste klase ne moraju imati i jednaku klasnu svijest. Drugim rijeima, njihov poloaj
na tritu rada je temeljna odrednica njihove klasne pripadnosti, a klasna pripadnost ne mora
za sobom povlaiti i kolektivnu akciju. U Weberovoj teoriji 'status' ima jedno od kljunih
mjesta kao izvor (ne)moi u drutvu. Posljedino, ljudi koji dijele slian status formiraju i
27
statusne grupe ali njihovo okupljanje po Weberu ne znai i zajednike akcije, kao to je to
sluaj u Marxovim razmatranjima.
Kako bismo razumjeli razliita znaenja klasne borbe u radu Marxa i Webera, trebamo
obratiti panju na razliita razdoblja u kojima su stvarali: dok je Marx bio vrlo optimistian te
je polagao nade u pozitivne rezultate klasne borbe u 19. stoljeu, situacija s poetka 20.
stoljea bila je posve drukija. Weber je promatrao razvoj radnike klase u kontekstu razvoja
modernog drutva, te je zapazio da su drugi akteri poeli igrati vane uloge zbog ega ih treba
uzeti u obzir: racionalizacija industrijske proizvodnje, porast moi dravne intervencije u
ekonomiju, razvoj modernog prava, vanost birokracije, politikih stranaka i karizmatinih
voa to su sve faktori koji nisu bili razvijeni u razdoblju kada je radnika klasa zapoela
svoj razvoj. Sve su ove znaajke modernog drutva imale utjecaj na drutvenu stratifikaciju te
su dovele do daljnje diferencijacije (Hess, 2001).
Weber je pokuao konceptualizirati ove nove razvoje: klasa i klasna borba jo su mu
uvijek bile znaajne, no one su trebale biti zamijenjene novim smjerovima i konceptima kao
to su statusna grupa, status i stranke (Gerth i Mills, 1946: 18095). Statusne se grupe
razlikuju od klasa po tome to one samo u ogranienom opsegu mogu biti pronaene
iskljuivo u ekonomskom podruju. Statusne grupe su u veoj mjeri reprezentativne za
predoavanje drutvenog poretka, te su stoga amorfnije. ast, ivotni stil i zanimanje su
sredinji pojmovi za definiranje statusnih grupa. Dok se klasu moe lako definirati obzirom na
poloaj zanimanja na tritu rada, ast, ivotni stil i zanimanje u modernom drutvu znatno
variraju te su visoko diferencirani.
Nadalje, dok se za Marxa klasna akcija ini neizbjenom, iz Weberove je perspektive
tek mogua osnova za iru drutvenu akciju (Crompton, 1993: 31), a weberijanski koncept
klasa ima brojne razliite dimenzije koje nisu uvijek bile jasno identificirane od njihovih
korisnika. Mo, pojam koji u Weberovoj teoriji zauzima znaajno mjesto, ukljuena je i u
njegovo razmatranje klasa i ivotnih stilova. Tako za klasu kae da predstavlja samo jednu od
moguih osnovica drutvene moi, ija raspodjela ne mora biti povezana s raspodjelom klasne
nejednakosti. Zbog toga Weber uvodi pojam statusna skupina u stratifikacijsku ljestvicu. U
tom kontekstu se kulturni i ekonomski aspekti na razliite naine povezuju s drutvenim
poloajem: klasa je vezana uz ekonomsku sferu odnosno raspodjelu dobara kao rezultata
proizvodnje, dok je status vezan uz potronju i stil ivota. lanovi statusne skupine-stalea
dijele slian ugled i nain ivota, pojavnosti koje Weber smjeta u kontekst modernizacije i
urbanizacije.
28
No, osim upotrebe idealnih tipova, Marxa i Webera u teoriji klasa ne vee mnogo
dodirnih toaka. Moemo rei da su glavne razlike Marxova i Weberova prikaza klasa u tome
da su za Marxa klasni odnosi utemeljeni u eksploataciji i dominaciji nad sredstvima za
proizvodnju, dok za Webera klasna situacija reflektira razlike u ivotnim ansama na tritu
(Hess, 2001). Dobru eksplikaciju razlike Marxa i Webera izvodi D. Lockwood u The
Blackcoated Worker (1958). Centralno pitanje u Lockwoodovu radu odnosi se na pitanje
klasne svijesti u drutvenoj akciji, pri emu je istraio diferencijaciju klasne situacije unutar
kategorije slubenika, to je pruilo uvide u razinu i tip aktivnosti sindikata meu
slubenicima, pri emu je na okupljanje u sindikate gledao kao na izraz klasne svijesti.
Lockwood (1985: 15-16) navodi da klasna pozicija ukljuuje tri faktora: trinu situaciju,
tj. ekonomski poloaj koji se sastoji od izvora i veliine dohotka, stupnja sigurnosti posla i
ansi za uzlaznu profesionalnu mobilnost; drugo, radnu situaciju ili skup drutvenih veza u
koje je pojedinac ukljuen na poslu slijedom podjele rada tj. poloaja koji mu je dodijeljen; i
konano status ili poloaj pojedinca u hijerarhiji prestia u drutvu u cjelini. Iskustva
proizala iz ovih podruja smatrana su glavnim determinantama drutvene svijesti.
U novije se vrijeme neomarksisti i neoweberovci nastavljaju sueljavati na liniji glavnih
razlika Marxa i Webera. Tako britanski i ameriki marksisti, primjerice J. Westergaard i H.
Resler (1975) zastupaju konzervativni marksistiki pogled na klase, smatrajui da postoji
vladajua klasa, koja je jedinstvena skupina koja dominira britanskim drutvom, te da
drutvene promjene nisu bitno raspodijelile bogatstvo i mo. Barbara i John Ehrenreich (1979)
s neomarksistikog stajalita tvrde da postoji distinktivna klasa strunjaka i menadera
profesionalno-menaderska klasa (professional-managerial class) kao nova i dominantna
silu u dotad binarnoj klasnoj dinamici. Ovi autori smatraju da se profesionalno-menaderska
klasa sastoji od plaenih intelektualnih radnika koji ne posjeduju sredstva za proizvodnju, i
ija se glavna funkcija u drutvenoj podjeli rada moe opisati iroko kao reprodukcija
kapitalistike kulture i kapitalistikih klasnih odnosa. Suprotno tomu, neoweberovci klase ne
definiraju u smislu njihove vanosti za odravanje kapitalizma, ve naglaavaju vanost
trinog poloaja pojedinih zanimanja. No, ima i neomarksista koji zastupaju slina
stajalita, poput neomarksistkinje R. Crompton (1993: 128), koja dokazuje da se pojam statusa
moe korisno konceptualizirati putem triju dimenzija: a) prestino grupiranje ili svjesne
zajednice; b) difuzniji oblici ivotnog stila i c) ne-trino zasnovane dimenzije poznate pod
nazivom ivotne anse.
Pri konceptualizaciji strukture drutva jedno od prvih pitanja koja si postavljamo jest
ono o postojanju i prirodi tj. meuodnosu hijerarhija poput drutvenog statusa, moi i
29
bogatstva. Prema miljenju T. Bottomora (1967: 41), suprotne teorije jedna koja polazi od
pojma vladajue klase i druga koja operira s kategorijom elita nekada su na
odreenom nivou potpuno suprotne, a na drugom su komplementarne. Uz njihovu pomo
mogua je sljedea klasifikacija povijesnih tipova drutava, u kojoj se ogleda marksistiki
karakter Bottomorove misli:
(a) drutva s vladajuim klasama i elitama (razvijene kapitalistike zemlje);
(b) drutva bez vladajue klase ali s razvijenom politikom elitom (bive
socijalistike zemlje);
(c) drutva s mnotvom elita bez povezane grupe trajno monih individua ili obitelji.
Spominjui autore poput Marxa i Webera, ne smijemo izostaviti niti E. Durkheima
(1972), iji se rad na temu drutvene strukture ini koherentnijim od Marxovog i Weberovog.
To se moe pripisati tomu to on nije bio kritian prema politikoj ekonomiji rastrganoj
izmeu ozbiljnih analiza i vrijednosnih ocjena kao to su to bili Marx i Engels, niti je bio
politiki ekonomist kao Weber, koji je proirio svoj pristup u pokuaju da prikae novo
podruje u sociologiji na korektnim temeljima (Hess, 2001). Durkheim je bio isti sociolog
od samog poetka karijere, a takoer je koristio funkcionalistiki pristup u analizi drutva
to je, opet, posluilo minimiziranju rizika od auto-kontradiktornosti. Jedan od elemenata
Durkheimova rada u kojem se ogleda njegov funkcionalistiki pristup odnosi se na
postuliranju socijalne kohezije kao rezultata akcije pripadnika razliitih grupa zanimanja.
Durkheim smatra da bi grupe zanimanja mogle zamijeniti normativne funkcije religije,
lokalne zajednice ili obitelji putem organiziranja na temelju slinosti zanimanja i interesa
povezanih s njima.
W. Millsa moemo smatrati svojevrsnom poveznicom izmeu nekih elemenata teorije
Marxa i Webera u svojoj teoriji koristi pojmove moi i vlasti na nain na koji to Weber ini,
no jedno od glavnih mjesta u njegovom opusu zauzima teorija klasa u kojoj se poziva na
klasnu svijest na slian nain kao to je to inio i Marx kao na konstitutivni element elite
moi. Mills (1967) uvoenjem koncepta nove srednje klase daje prikaz etiri mogua
scenarija: 1) nova srednja klasa e tijekom vremena zadobiti toliko moi da e postati klasa za
sebe; 2) ukoliko ne prikupi dovoljno moi moe se razviti u svojevrsnu meuklasu s
ulogom posrednika izmeu kapitala i rada; 3) nova srednja klasa mogla bi ojaati u smjeru
postajanja dijelom buroazije i 4) ukoliko izgubi dio moi nova srednja klasa pridruit e se
postojeem proletarijatu. Ako razmiljamo u kategorijama klasa ovakva Millsova podjela
moe jo uvijek biti aktualna, jer smo svjedoci turbulentnih drutvenih promjena u kojima
pojedini slojevi drutva mogu zadobiti nove znaajke i prijei u nie ili vie poloaje.
30
Konceptualizacijom klasa sustavno se bavio i Mills C. Wright (1967), ija je jedna
glavnih preokupacija je pruiti empirijski prikaz srednje klase ili neproleterskih
zaposlenika u suvremenim kapitalistikim drutvima. Wright identificira klasni poloaj kao
totalitet neposrednih ili posrednih klasnih veza, te reducira pitanje o klasnim odnosima na
sraz izmeu relativne isturenosti vlastitog poloaja i poloaja hranitelja (koji osobito utjeu na
ene). No, ova perspektiva sraza jo uvijek predstavlja problematino ocrtavanje ivotnih
uvjeta: glavno pitanje nije predstavlja li vlastita klasa ili klasa partnera bolje pretpostavke za
povoljne ivotne uvjete, ve je li mjera dovoljno tona kako bi bila teorijski i empirijski
zadovoljavajua. Neomarksist koji je, prema vlastitim rijeima, prouavao degradirajui
utjecaj kapitalizma na rad u Americi, H. Braverman (1974: 407) tvrdio je da je rastui sloj
zaposlenika poput niih menadera i administracije doveo do toga da ti radnici spadaju u oba
kampa (i u buroaski i u proleterski). Odnosno, Braverman tvrdi da su se mnoga zanimanja
koja spadaju u bijele ovratnike proletarizirala, poput inenjera, raunovoa, nastavnika.
Zadaci u okviru njihovih zanimanja su se rutinizirali i pretvorili u specifine usko orijentirane
zadatke. Wrightovo rjeenje jest dati ovoj klasi naziv kontradiktorna klasa, jer predstavlja
rascjep izmeu klasinih klasnih odnosa i kapitalistikog drutva.
Znanstvenici koji jo od 1970-ih tvrde da srednja klasa vie ne egzistira kao jedinstvena
nego da je formirana od dvije razliite klase, koje imaju razliite znaajke i u svakom smislu
impliciraju raskol nastao u srednjoj klasi. Tako je bilo rije o staroj nasuprot novoj klasi
(Bruce-Biggs, 1979; Brint, 1984), kulturnoj nasuprot ekonomskoj eliti (Bourdieu, 1984), eliti
znanja nasuprot menaderskoj eliti (Wright, 1985, 1997), ili tehnokratima nasuprot drutveno-
kulturnim specijalistima (Kriesi, 1989; Van de Werthorst i de Graaf, 2004). Inspirirani novim
klasnim teorijama Gveli i suradnici (2007) pomirili su sve ove konceptualizacije
razlikovanjem dviju novih klasa visokih i niskih drutveno-kulturnih specijalista, te dvije
stare klase visokih i niskih tehnokrata unutar srednje klase. Tvrde da su drutveno-kulturni
specijalisti konstruirani postindustrijskom strukturom zapoljavanja, dok tehnokrati proizlaze
iz strukture zapoljavanja industrijskog drutva.
Ameriki ekonomisti J. K. Galbraith i J. Salinger (1978) kau da je nestala klasa koja je
svojim nasljednicima eljela osigurati ivot bez rada. Stoga, prema Galbraithu, ideal postaje
osiguranje zanimanja koje e pojedincima pruiti zadovoljstvo i presti u drutvu temeljenom
na radu. Likvidiranjem svemoi privatnog vlasnika i klasinog individualnog poduzetnika
stvorena je nova odgojno-obrazovna klasa, u kojoj Galbraith vidi snagu koja e izbaviti
drutvo iz okova industrijskog sistema. Nasuprot Galbraithu, A. Gorz kao neomarksist, u
knjizi Zbogom proletarijatu (1983) konstatira nestanak proletarijata, te pojavljivanje ne-
31
klase postindustrijskog proletarijata, ime je postao prvi neomarksist koji je prihvatio pojavu
srednje klase.
Neki znanstvenici, primjerice A. Gveli i suradnici (2007) naglaavaju da razlikovanje
klasa najbolje moe biti konceptualizirano razlikama u njihovim politikim orijentacijama,
primjerice, 'nove' klase drutveno-kulturnih specijalista postaju vie lijevog usmjerenja u
Nizozemskoj od poetka 1970-ih, za razliku od 'starih' klasa tehnokrata, te vie i nie servisne
klase. Studije koje pokazuju na koji nain frakcije srednje klase iskazuju obrasce
meugeneracijske (ne)mobilnosti obzirom na svoje politike orijentacije takoer se nalaze
kod K. U. Mayera i G. R. Carolla (1987) te J. H. Goldthorpea (2000), a sline postavke
nalazimo i kod S. Brinta (1984), V. Bornschiera i B. Trezzinija (1997), te H. G. Van de
Werthorsta i P. M. de Graaf (2004).
Nasuprot autorima marksistike provenijencije, koji uz drutvene razlike istiu
nejednaku raspodjelu dobara kao rezultat potlaenosti, autori funkcionalistike perspektive
Talcott Parsons, Kingsley Davis i Wilbert E. Moore polaze od pretpostavke da drutvo ima
odreene funkcionalne preduvjete koji moraju biti zadovoljeni kako bi ono moglo opstati.
Drugim rijeima, jedan od funkcionalnih preduvjeta jest uinkovita dodjela uloga i izvedbe,
tj. uloge moraju biti popunjene onima koji su najsposobniji izvesti ih, za to se mora proi
nuno kolovanje, a te se uloge moraju obavljati savjesno. Funkcionalisti smatraju da su
razlike u dohotku poeljne i funkcionalne za drutvo zbog motiviranja talentiranih pojedinaca
na dulje kolovanje i preuzimanje odgovornosti vanijih i zahtjevnijih zanimanja.
Nejednakost u dohotku takoer potie meritokraciju i drutvenu mobilnost zbog pruanja
financijskih poticaja talentiranim pojedincima niih ishodinih statusa. Budui da
funkcionalisti drutvene nejednakosti vide kako neizbjene i funkcionalno poeljne, te kao
mehanizme koji se u kapitalistikim drutvima osnauju kroz socijalizaciju, smatraju da je
drutveni konflikt slabo izgledan i nepoeljan. Umjesto toga, funkcionalisti smatraju da
kapitalistiko drutvo karakterizira iroko uspostavljeni konsenzus, koji je u funkciji potpore
postojeih institucija i normi. Po njima se drutveni razvoj ne odvija kroz konflikt i sukob,
ve postepeno evoluira u skladu s drutvenim potrebama.
Funkcionalisti ispituju naine na koje je sustav drutvene stratifikacije integriran s
drugim dijelovima drutva, te ih zanima uloga stratifikacije u osiguravanju dobrobiti drutva.
No, kao to A. Paanin (2006: 89) primjeuje njihova je teorija naila na brojne kritike od
kojih su najpoznatije ona Melvina M. Tumina 1953., s obzirom na funkcionalnu vanost,
kolovanje, talente, mo, nagrade, motivaciju, nejednakost mogunosti i drutvene podjele, te
kritika Dennica H. Wronga koji je 1959. godine ustanovio da su Davis i Moore podcijenili
32
disfunkcije drutvene stratifikacije, odnosno 'disruptivne' konzekvence nejednakosti meu
ljudima.
R. Dahrendorf, autor teorije strukturacije, pristaje uz kritiku funkcionalizma, te zastupa
tezu da je stratum deskriptivna kategorija koja oznaava grupu osoba, koje zauzimaju
slian poloaj na hijerarhijskoj skali situacijskih karakteristika, kao to su prihod, ugled,
ivotni stil, dok je klasa analitika kategorija, koja ima smisla samo u kontekstu teorije
klasa, a u svom razmatranju razlikuje etiri oblika nejednakosti (Dahrendorf, 1961: 6-7):
1. prirodne raznolikosti u smislu izgleda, karaktera i interesa;
2. prirodne raznolikosti u sposobnostima poput inteligencije, talenata i snage;
3. drutvene raznolikosti istovrijednih poloaja;
4. drutvene nejednakosti u odnosu na ugled, potovanje i bogatstvo kao rangiranje
drutvenog statusa.
Socioloko usmjerenje koje je nakon kritika funkcionalizma opet pokazalo simpatije
prema tom pravcu perspektiva nove desnice postaje utjecajno osamdesetih godina 20.
stoljea u radovima Petera Saundersa (1990), koji simpatizira teoriju Davisa i Moorea, ali ju
ne prihvaa u potpunosti. Tonije, on generalno ne prihvaa teoriju funkcionalista da su
sustavi stratifikacije utemeljeni na ekonomskim razlikama neizbjeni, ali se slae s njima da
su poeljni, te smatra da se u pomanjkanju ekonomskih nagrada mora primijeniti sila.
Saundersovo miljenje nailo je na brojne kritike, a jedna od njih je kritika G. Marshalla i A.
Swifta (1996) koji zamjeraju Saundersu to pokuava podjednako argumentirati tri tipa
drutvene jednakosti (pravna jednakost, jednakost mogunosti i jednakost ishoda), pri emu ti
tipovi koincidiraju, te dovode u pitanje Saundersovo poimanje meritokracije, kao i stajalite
da trine sile nuno nagrauju zaslugu.
Kao protuodgovor tvrdnji da meritokracija prevladava u postindustrijskim drutvima
(Saunders 1996, 1997), R. Breen i J. H. Goldthorpe (1999, 2001) su kritizirali njegove
metode, te su u analizama britanskih podataka prouavali uinke sposobnosti, truda i
obrazovanja na meugeneracijsku mobilnost. Zakljuili su da zasluge, definirane u terminima
sposobnosti i napora igraju ulogu u odreivanju odredinog stratuma pojedinca, ali da stratum
porijekla ima snanu ulogu kada se kontrolira varijabla zasluga. No, moramo uzeti u obzir
da je i u navedenim tipovima jednakosti rije o idealnim tipovima, te da je meritokracija koja
proizlazi iz Saundersove konstrukcije nain drutvene regulacije koji doprinosi slabljenju
pripisanih poloaja, to dovodi i do smanjenja vanosti klasa u drutvu.
33
2.3. Neke slinosti i razlike klasnog i strukturalistikog pristupa drutvenoj
stratifikaciji
Strukturalizam je zajedniki termin za skup pristupa u drutvenim znanostima, koji
naglaavaju uzroni karakter veza izmeu elemenata, pri emu se na osobine elemenata gleda
kao na arbitrarne i bez eksplanatorne snage. Drugim rijeima, strukturalizam stavlja naglasak
na nain na koji se elementi poslaguju u strukturu, dok osobine tih elemenata ostavlja po
strani. Za razliku od klasnog pristupa, koji se esto apriori negativno vrednovao budui je
vezivan uz marksistiku tradiciju, strukturalistiki se pristup najee pozitivno vrednovao
zbog svojih zaetaka u tradiciji graanske sociologije. Nastanak sociolokog strukturalizma
moe se pratiti u dva pravca: jedan vodi do Durkheima, a drugi do Simmela. Smjer koji vodi
do Durkheima povezan je i s Marcel Maussom (1982), a naglaava podjelu na ekspresivnu i
instrumentalnu kulturu, pridajui veliku panju objanjavanju utjecaja varijacija u
ekspresivnoj kulturi na drutvo. Autor kojeg je prouavao i Durkheim G. Simmel (2003)
preferirao je mikroskopski pogled na drutvo. Simmel je izmeu ostalog prouavao i kako
konflikt i razliiti oblici dominacije slue strukturiranju interakcije pojedinaca, te kako
individualnost ovisi o veliini drutvene grupe. Od izgradnje odnosa izmeu pojedinaca
Simmel je analizom izgradnje institucija sve vie razine doao i do najvie razine vlasti,
preavi od mikro do makro razine. Simmelov utjecaj ogleda se u shvaanju drutvene
stratifikacije kao aspekta drutva koji na njegovo kreiranje utjee jae od ekspresivne kulture
(Simmel, 2003). Simmelov je pristup vie oslonjen na sistematski pristup definiranju i
mapiranju drutvene stratifikacije, a glavni je cilj pokazati kako dobro definirane znaajke
drutvene stratifikacije (ili zauzimanje poloaja u toj strukturi) utjeu na ponaanje
pojedinaca, grupa, te, u konanici, na cijelo drutvo.
Strukturalni se funkcionalizam kao ogranak funkcionalizma koji vue korijene jo od
Durkheimove teorije organske solidarnosti i teorije Maxa Webera djelomino pretoio u
funkcionalistiki pristup predstavljen Talcottom Parsonsom. Parsons objanjava drutvo u
globalu, nalazei njegovu osnovu u industrijskoj organizaciji i dravi, a na suprotnom se polu
nalazi pristup koji prouava male grupe i neposredne ivotne okolnosti. Tijekom svoje
karijere Parsons je objavio mnoge eseje u kojima je pokuao istraiti i primijeniti neke od
pojmova koji proizlaze iz njegove ope teorije. U tom je kontekstu osobito vaan esej iz 1949.
Social Classes and Class Conflict in the Light of Recent Sociological Theory u kojem se
Parsons povodom stogodinjice objave Komunistikog manifesta koncentrirao na ponovnu
34
procjenu Marxova doprinosa u svjetlu razvoja koji se desio od njegova doba. Parsons
zapoinje naglaavanjem da su Marxova glavna postignua bila u isticanju vanosti
drutveno-ekonomske strukture kapitalizma, i osvjetljavanja razvoja suprotstavljenih interesa
i konflikata izmeu kapitalista i radnika. Prema Parsonsu glavne su znaajke i dobrobiti
moderne stratifikacije u tome da pojedinci vie nisu dijelovi jednodimenzionalne sheme
odnosa kao to je to opisano u Marxovoj analizi okrenutoj ka radu. No, kao to upozorava
Hess (2001), Parsons se suoio s problemom da je u pokuaju identificiranja mnogobrojnijih
dimenzija stratificiranog drutva, u stvari identificirano previe dimenzija. Ono to se prije
inilo legitimnom kritikom Marxova jednodimenzionalnog pristupa, sada postaje drugi
ekstrem. Kompleksnost Parsonsova pokuaja ogleda se u tome da on sugerira oko etrdeset
razliitih razina analize koje se moraju uzeti u obzir u prouavanju stratificiranih drutava.
Spominjui kritiku Marxa i strukturalizam, uputno je spomenuti i pravac koji povezuje
marksizam i strukturalistike postavke u sociologiji strukturalni marksizam, iji je
najistaknutiji predstavnik L. Althusser, a koji je nakon uzleta 60-ih i poetkom 70-ih godina
prolog stoljea kao pravac doivio nagli pad. Istaknuti dio Althusserova rada odnosi se na
kritiku interpretacija Marxova rada, posebice historicizam, idealizam i ekonomizam.
Althusser smatra da je historijski materijalizam preokret koji je predstavljao revoluciju u
socijalnoj misli (Althuser i Balibar, 1975), a Althusser vjeruje da je Marxov rad nespojiv s
onim njegovih prethodnika, jer je izgraen na temelju epistemologije koja odbacuje razliku
subjekta i objekta. Drugim rijeima, on pretpostavlja da je 'misao' direktno povezana sa
stvarnou ili neposredovanom vizijom stvarnog objekta. Ljudi kao objekti tog promatranja u
Althusserovoj teoriji gube dio svog znaaja temeljem Marxova stava da je pojedinac proizvod
drutva, odnosno Alrhusser se slae s njime da subjekt promatranja vie nije individualni
element ve cijela struktura.
U kontekstu strukturalistikog pristupa prikaz drutvene strukture moe poi i od
njezine vizualizacije kao multudimenzionalnog prostora diferenciranih drutvenih poloaja.
Ovdje je, prema Blauovom (1979: 15) miljenju, fokus na formi i stupnju drutvene
diferencijacije, koja se reflektira u drutvenim odnosima, a ne primarno na konfiguraciji
drutvenih odnosa, niti na podstratumu apstrahiranom iz odnosa ljudi i uvjeta njihova
drutvenog ivota. Rije je o fokusu na distribuciji drutvenih poloaja, odnosno znaenju
same diferencijacije, pri emu strukturalna analiza u svrhu ustanovljavanja uvjeta koji utjeu
na razliite forme diferencijacije ukljuuje komparativne studije drutva ili drugih
kolektiviteta, meuodnosa ovih formi i njihovih posljedica po drutvene promjene i
drutveni ivot openito (Afri, 1987: 57).
35
Blau (1977) istie da je koncepcija drutvene strukture koju zastupa Lenski identina
gore navedenoj jer on razlikuje drutva na ljestvici povijesnog razvitka na temelju njihove
strukturalne kompleksnosti, koja odgovara stupnju diferencijacije meu ljudima u razliitom
smislu, kao to je koliina podjele rada, opseg nejednakosti i viestruke linije statusne
diferencijacije koje se mogu opaziti u kompleksnim drutvima. Sm Blau (1977) smatra da
je kostur drutvene strukture sainjen od razliitih dimenzija putem kojih se pojedinci
razlikuju. Te dimenzije mogu biti: zdravlje, obrazovanje, spol, politika orijentacija,
religioznost i sl. Otuda, moemo rei da je obiljeje Blauove klasifikacije da se [...]
dimenzije, koje on konstatira kao relevantne za odreivanje pristupa drutvenoj strukturi,
moraju razmatrati kao meusobno neovisne, tako da oni autori koji zastupaju isto gledite u
jednoj dimenziji mogu, a vrlo esto to i ine, zastupati razliita gledita u nekoj drugoj
dimenziji. Ove dimenzije i gledita koje one sadre, meutim, korespondiraju s
istraivakom tradicijom koju zastupaju pojedini autori koji razvijaju i prakticiraju posebne
oblike strukturalne analize ili strukturalnog pristupa (Afri, 1987: 58-59).
Jedan od najprominentnijih predstavnika strukturalizma, A. Giddens (1988) ima
drugaiji teorijski pristup od usmjerenja navedenih u prijanjem odjeljku, jer su za njega
klasa i sloj pojmovi razliitog teorijskog reda i znaenja. On pojam strukture postavlja
kao pandan pojmu djelovanja zbog relacija pravila i resursa koji ulaze u produkciju i
reprodukciju drutvenih sustava. U njegovoj konstrukciji pojmovi strukture i djelovanja
oznaavaju analitiki razliite momente stvarnosti strukturiranih sustava djelovanja. Pritom
strukture ne opstoje kao samostalni fenomeni prostorne i vremenske prirode, ve jedino kroz
djelovanje i prakse pojedinaca. Struktura postaje stvarna samo u konkretnim izvrenjima
djelatno-praktinog strukturiranja drutvenih sustava zbog ega je i svoje polazite nazvao
teorijom strukturiranja (Giddens, 1988: 290). Strukture su trajne institucionalne datosti u
kojima se pojedinci kreu, s kojima se konfrontiraju, te s kojima mogu ivjeti i raspravljati.
Postaju stvarne tek kada ih akteri uvuku u svoje djelovanje, a time su struktura i djelovanje
dvije dimenzije iste stvari: djelovanje je kompetentna aktivnost pojedinca, a struktura
omoguava, ali istovremeno i ograniava djelovanje (Giddens, 1988: 78).
Giddens je proirio svoje shvaanje klasa uvodei problem elita i raspodjele moi tezom
da svi oblici klasa i elita postoje unutar kapitalistikog drutva, i da je opa tipologija elitinih
formacija i raspodjele moi ukljuena u klasnu strukturu (pripada klasnom sustavu). U svojoj
teoriji viih klasa Giddens (1988: 123) razlikuje etiri pojma: upravljaka klasa, vladajua
klasa, elite moi i liderske grupe, koje se razlikuju po tome kako su formirane i s
kakvom moi raspolau. Upravljaka i vladajua klasa su uniformno uspostavljene elite, dok
36
je elita moi solidarna elita, a liderske grupe imaju karakter apstraktne elite. Mo kojom
raspolau moe biti autokratska/oligarhijska ili hegemonska/demokratska. Giddens postojanje
klasa vezuje uglavnom uz kapitalizam, tj. uz razvijenu trinu privredu u okviru koje se jedino
i mogu formirati tri klase kao posjednici tri vrste trinih sposobnosti. Zato feudalizam i
drugi tradicionalni oblici spadaju, po njegovu miljenju, u predklasna drutva (Giddens,
1988: 132), kao to se s druge strane, s dravnim socijalizmom oblikuje pred-elitistika
struktura s elitom moi na vrhu. To je proces koji po njemu vodi besklasnom drutvu u
kome nee biti klasa, ali e i dalje biti eksploatacije, jer je klasno izrabljivanje samo jedan
oblik eksploatacije uope. Kao to je reeno, Giddens radije govori o strukturiranju nego o
strukturi klasnih odnosa, a njegova teorija strukturiranja, se ne usmjerava niti na
pojedince niti na drutvenu ukupnost, ve na drutvenu praksu reguliranu u prostoru i
vremenu. Po Giddensu (1988: 108), neposredni vid klasnog strukturiranja ima tri izvora
koje odreuju specifine osobine pripadnika klasa poput stila ivota i klasne svijesti:
1. podjela rada u proizvodnom poduzeu;
2. odnosi vlasti (authority) unutar poduzea;
3. utjecaj grupiranja na raspodjelu i potronju.
Ako Giddensa usporedimo s drugim autorom znaajnim u podruju teorije drutvene
strukture s kojim je esto vodio rasprave sa suprotnih stajalita (primjerice, oko uloge teorije
evolucije u sociologiji), W. G. Runcimanom, dolazimo do zakljuka da je njihova najvea
razlika u tome to Giddens polazi od sveobuhvatne idealno-tipske klasifikacije slojevitosti,
koja ukljuuje glavne oblike industrijskog drutva, dok Runciman daje opu povijesnu
klasifikaciju svih dosadanjih drutava. Runciman je razvio teoriju ope drutvene slojevitosti,
koja ukljuuje pojam klasa i klasnu podjelu drutva kao poseban teorijski sluaj drutvene
stratifikacije, tj. kao posebnu vrstu slojne podijeljenosti drutva (Runciman, 1974). On klasu
definira u terminima ekonomske moi (ili nedostatka iste), to je povezano s razliitim
ulogama u procesu proizvodnje, distribucije i razmjene dobara, a uloge nisu definirane niti
dohotkom niti statusom zaposlenja nego najmanje jednim od tri funkcionalna ekvivalenta
vlasnitvu, kontroli i trinosti. M. Popovi (1994: 49) kae da je Runcimanov pokuaj
izgradnje teorije ope slojevitosti industrijskog drutva zanimljiv i dosta originalan, te da
sadri uspjena zapaanja, ali da metodoloki uzevi ima i dosta slabih mjesta. Naime, on ne
pravi sutinsku razliku izmeu klasnog i elitistikog pristupa, nedovoljno obrazlae prijelaz od
idealno-tipske konstrukcije est idealnih tipova raspodjele moi (drutvene kontrole) prema
klasifikaciji realnih tipova industrijskih zemalja, te ostaje nedovoljno objanjeno kako i zato
u naelu realna klasifikacija industrijskih zemalja nastaje uvijek samo kombiniranjem
37
elemenata dva idealna tipa drutvene kontrole, osim u sluaju socijalnodemokratskog drutva.
Za razliku od Runcimana, Giddens (1988) dri da nema samo jednog poetnog kriterija za
klasificiranje klasa, nego postoje bar dvije dimenzije klasnog strukturiranja, od kojih je svaka
trodimenzionalna, te zastupan tezu da je drutvena klasa teorijski primarna kategorija, dok
je pojam elite teorijski izveden pojam. Nadalje, Runciman uz idealno-tipske konstrukcije u
veoj mjeri koristi postupak klasifikacije i usporednu metodu, dok Giddens ostaje vie na
apstraktnom definiranju i manje se slui metodom klasifikacije. Odnosno, Runciman vie
vjeruje u mo znanstvene tipologije i vie se koristi komparativnom metodom, dok Giddens
daje prednost apstraktnom definiranju i svoju analizu prvenstveno provodi u okviru
povijesnog tipa drutva, kapitalistikog, neokapitalistikog ili socijalistikog.
Postmodernisti J. Pakulski i M. Waters (1996) tvrde da je klasa nestala i izala iz mode,
jer klasa postoji ukoliko postoji i minimalna razina okupljanja ili grupiranja, koja vie nisu
oita iako drutvena nejednakost i dalje postoji. Stratifikacijski je sustav u svom razvoju
proao kroz tri faze: drutvo ekonomskih klasa 19. stoljea (drutvo je bilo podijeljeno na
vlasnike i radnike), drutvo organiziranih klasa prvih 75 godina 20. stoljea i statusno-
konvencijska drutva posljednjih 25 godina 20. stoljea, pri emu je stratifikacija zasnovana
na kulturnim, a ne ekonomskim razlikama. Za Pakulskog i Watersa vanost klasne politike je
iseznula, a njeno je mjesto preuzela identifikacija po spolu, religijskoj pripadnosti i
kulturnim praksama. Shvaanje o nestanku klasa stvorilo je poticaj za promjenu paradigme i
omoguilo istraivanja drutvene stratifikacije i drutvenih nejednakosti iz oita kulturnih
promjena i razlika u ivotnim stilovima, to e biti predmet analize u sljedeem podpoglavlju.
2.4. Drutvena stratifikacija u okvirima ivotnog stila
Ve nekoliko desetljea u sociologiji je aktualno shvaanje po kojem klasa gubi svoju
eksplikativnost i atraktivnost u objanjenju drutvenih odnosa, a na njeno mjesto dolazi novi
koncept ivotni stil. Rastui znaaj dimenzija poput dobi, spola, nacionalnosti, rase,
politikih stavova, te mnogostrukih izbora u ivotu, pridonijeli su tomu da je pojam klase u
raspravama postao metodoloki nedovoljan dok se istodobno nametnuo pojam ivotnog stila.
Velik dio diskusija o ivotnom stilu dogaa se zbog nelagodnosti vezanih uz modele
vertikalne stratifikacije i podjele ljudi prema dohotku ili poloaju na profesionalnoj ljestvici.
No, to ne dokida potrebu za objanjenjem pomou slojeva ve su oba pristupa
komplementarna. Jednako moemo rei i za objanjenje poloaja pojedinaca i irih skupina.
38
Tendencije naputanja pojma klase objanjava i D. Sekuli (1991: 15) navoenjem
argumenata S. Ossowskog (1981):
a) drutvena pozicija nije odreena porijeklom, nego je drutvena promocija otvorena
svima, premda svi ne startaju s jednakih pozicija;
b) skala drutvenih poloaja je kontinuirana;
c) ne postoje posebne privilegije za neke dijelove skale niti posebne suprotnosti
interesa;
d) nema separacije ni ogranienja kontakata pripadnika razliitih dijelova skale.
Pojam ivotnog stila u sociologiji oznaava stilove ivota pojedinih statusnih skupina, a
na taj nain ga vide M. Weber (1976), M. E. Sobel (1981) i C. Rojek (1985), dok u opoj
upotrebi oznaava nain iskazivanja individualnosti putem potroake kulture. Potonje znai
da se ivotni stil iskazuje putem odjee, govora, provoenja slobodnog vremena, stanovanja,
provoenja godinjih odmora, te obrazaca potronje hrane i pia. U suprotnosti s opisom
pedesetih kao ere sivog konformizma i vremena masovne potronje, promjene u proizvodnim
tehnikama, segmentacija trita i zahtjevi potroaa za irim izborom proizvoda esto se
smatraju uvjetima koji su omoguili vei izbor ne samo za mlade iz generacija nakon
ezdesetih, nego sve vie i za sredovjene i starije (Featherstone, 2001: 65).
ivotni stil moemo definirati kao skup svakodnevnih obrazaca djelovanja koji time to
ih pojedinac upranjava u drutvenom okruenju postaju i individualan i drutveni fenomen,
te ga je kao takvoga potrebno i tretirati. U suvremenim drutvima promjene su sve bre i
radikalnije, a tradicionalne veze s klasom i obitelji postaju sve manje vane, pa su pojedinci
prisiljeni preuzeti odgovornost za svoje ivote (Beck, 2002). Istovremeno, do promjena u
shvaanju ivotnih stilova dolazi i zbog premjetanja proizvodno usmjerene socijalizacije na
potroaku socijalizaciju (Ule, 1989: 13). Sve segmentiranija trita nude sve ire spektre
razliitih proizvoda. Kako pripadnici razliitih grupa stanovnitva u razvijenim
postindustrijskim potroakim drutvima imaju subjektivno iste anse odlaska do istih
proizvoda, njihov izbor postaje sve znaajniji kriterij drutvene selektivnosti. Stoga su u
organizaciji svakodnevnog ivota, obiljeja individualnog ivota postajala sve bitnija, pa je ta
injenica u prvi plan istakla vanost stila. Koncept ivotnog stila naao se u sreditu
znanstvenog i medijskog interesa ponajvie zbog toga jer omoguuje integraciju mnotva
razliitih ponaanja, orijentacija i resursa u koherentan marketinki koncept i socioloku
teoriju (Tomi-Koludrovi i Leburi, 2002: 9).
Pojam ivotnog stila nerazdvojivo je povezan s kvalitetom ivota pojedinaca, a
razmatranjem iz oita kvalitete ivota, drutvena struktura se moe pojmiti kao splet grupa,
39
drutvenih slojeva ije je stanje /ne/zadovoljenosti materijalnih, socijetalnih i personalnih
potreba koje u ukupnosti ine kvalitetu ivota razliito te djelomino drutveno stratificirano
(Lay, 1991a: 3). Kvaliteta ivota je opi indikator drutvenog poloaja pojedinca i drutvenih
grupa, odnosno stratifikacijska dimenzija, uz imovinsko stanje, stupanj obrazovanja,
poloaj u podjeli rada i strukturi moi, pri emu je razliito rasporeena kroz drutvene
slojeva i grupacije zanimanja. Po Bourdieu (1984) u stratifikaciji suvremenih drutava
hijerarhije kulturnih (koje ukljuuju obrazovno postignue, znanje jezika, kreativne i
umjetnike sposobnosti i vjetine, te znanje o umjetnosti, povijesti i znanosti, a odnose se na
zanimanja umjetnika, uitelja, novinara, knjiniara i slino) i ekonomskih resursa (koji
ukljuuju dohodak i poduzetnike sklonosti, a nalaze se u zanimanjima menadera,
raunovoa, brokera i poduzetnika i slino) konstruiraju razliite ali jednako relevantne
dimenzije distribucije i reprodukcije drutvenih dobara. Navedene dimenzije distribucije i
reprodukcije, kao i naini na koje se one formiraju utjeu kako na prisutne drutvene
hijerarhije tako i na obrasce ureenja individualnog ivota, poput ivotnih stilova, koji postaju
sve vaniji u organizaciji osobnog ivota i funkcioniranja drutva (Tomi-Koludrovi, Petri,
2007).
U svojem razmatranju oblika kapitala kojima drutvo raspolae, te poloaja
pojedinaca koji su odreeni posjedovanjem tih kapitala, a o emu e vie rijei biti kasnije,
Bourdieu, primjerice, postulira da se povezanost ivotnog stila s identitetom (steeni ciljevi,
stavovi, oekivanja, sposobnosti, ideologije, navike) izraava putem habitusa. Habitus je
subjektivan, ali ne individualan sustav interioriziranih struktura, kao shema opaanja,
miljenja i djelovanja koji je zajedniki svim lanovima iste grupe ili klase te koji se
interiorizira kroz obiteljsku praksu (Bourdieu, 1979: 187), odnosno, posrednik izmeu
drutvenog poloaja i specifinih praksa, sklonosti itd (Bourdieu, 1989: 25). Najkraa
definicija habitusa jest da je on materijalizacija klasnog ukusa, iako nije uvijek rije o
automatizmu izmeu klasne pripadnosti i pojedinanog habitusa jer se klase ne razlikuju samo
prema socioekonomskom poloaju, nego i prema opaanju i ponaanju lanova. Iz toga
razloga Bourdieu umjesto pojma klasa ee koristi pojam drutveni prostor u smislu
drutvenog poloaja koji ukljuuje i osjeaj za ono to se smije sebi dozvoliti, odnosno,
smisao za distancu, za blizinu i daljinu koje treba respektirati, pridravati ih se i
signalizirati (Bourdieu, 1985: 17).
Iako se Bourdieu (1984) ograuje od automatizma veze klase i habitusa, odnosno stila
ivota, ipak uvodi klasifikaciju klasa i pripadajuih habitusa: 1) buroazija osloboena je od
prisila u ivotu; 2) malograanstvo i sitna buroazija u svojoj praksi koristi normiranu etiku
40
i 3) radnitvo i seljatvo praktini etos je njihova vodilja u ivotu. Bourdieu uz habituse
vezuje i pojmove legitimnog, odnosno popularnog ili srednjeg ukusa, pri emu legitimni
ukus oznaava kulturnu praksu vladajue klase, odnosno obrazovanog i visoko
pozicioniranog graanstva, dok je srednji ili popularan ukus fokusiran na praktinost u
svakodnevnoj izvedbi. U kreatore ukusa Bourdieu uvrtava intelektualce kao one koji
formiraju legitimni ukus, te meusloj nove sitne buroazije koja popularizacijom
intelektualnog naina ivota postaje posrednik legitimnog stila.
Drutvene promjene uvelike idu u prilog nadopuni klasinih istraivanja drutvene
strukture putem slojeva/klasa istraivanjem ivotnih stilova. Posljednja etvrtina prolog
stoljea obiljeena je krupnijim promjenama u oblicima drutvene stratifikacije: drutva su se
razvila u statusno-konvencijska drutva zbog slabljenja zasnivanja razlika na ekonomskim
temeljima, te jaanja razlika temeljenih na kulturnim osnovama, ime se razliite skupine
unutar drutva formiraju na kulturnim razlikama, a status ovisi o vrijednostima odreenih
skupina. Pakulski i Waters (1996) govore o etiri kljuna obiljeja promjene u
stratifikacijskom sustavu statusno-konvencijskih drutava: 1) kulturizam obiljeen ivotnim
stilovima, estetikom i protokom informacija; 2) fragmentacija koja povlai za sobom mnogo
razliitih statusa istog pojedinca, pri emu se statusi zasnivaju na pripadnosti drutvenim
skupinama i obrascima potronje; 3) autonomizacija kojom pojedinci postaju autonomniji ili
neovisniji u svojim vrijednostima i ponaanju i 4) resignifikacija pri kojoj moe doi do
promjene sklonosti i identifikacija pojedinaca. Sve ove znaajke statusno-konvencijskih
drutava mogu dovesti do fluidnosti i nepredvidivosti sustava drutvene stratifikacije, te time i
poveanja vanosti ivotnog stila u tumaenju drutvenih promjena.
Istraivanja ivotnih stilova do sada su se uglavnom temeljila na tri metodoloka
pristupa. I. Tomi-Koludrovi i A. Leburi (2002: 168) izlau empirijske pristupe istraivanju
ivotnih stilova na osnovi radova Gluchowskog (1988), Ldtkea (1989), Abela i Rttena
(1994), te Bourdieua (1982). Prvi je pristup koristio cluster-analize i induktivnim procesima
obuhvatio tipologizaciju ivotnih stilova temeljem slinosti i razlika u nainu ivota, pri emu
su grupe unutar sebe homogeno strukturirane, a razlikuju se u pogledu varijabli naina
ponaanja i/ili orijentacije kao i sociodemografskih obiljeja. Drugi je pristup imao Bourdieu,
koji je koristio analizu korespondencije, klasificirajui ivotne stilove grupa prema
zanimanjima. Trei pristup, faktorsku analizu, koristili su, primjerice, hrvatski istraivai u
prvoj studiji stilova ivota objavljenoj u Hrvatskoj (Fulgosi i Radin, 1982). U empirijskim
analizama ivotnih stilova jo se uvijek, dakle, iskljuivo koriste multivarijatne analize pri
emu se testiraju unaprijed odreene hipoteze, te je stoga rije o podruju koje je otvoreno za
41
razvoj ne samo u smislu nastavka konceptualizacije ve i razvoju metoda istraivanja.
Istraivanje ivotnih stilova prua klasinim stilovima izuavanja drutvene strukture putem
obrazovanja i zanimanja dimenziju koja omoguuje zahvaanje mnogih elemenata, koji su
temeljem prvotno spomenutih metoda ostali izvan analize. Njihov je pristup u odnosu na
klasine metode istraivanja obogaen i kvalitativnim metodama, te pomae u fokusiranju na
odreene drutvene grupe koje su u nekom trenutku zanimljive i/ili prolaze znaajne
transformacije. Budui je socijalna stratifikacija kao tema dugo bila zanemarivana u hrvatskoj
sociolokoj zajednici, otvoren je prostor za komplementarnu primjenu klasinih metoda
istraivanja te novijih pristupa, kao to je ivotni stil. Takvim se ujedinjenim pristupom mogu
poblie oslikati duboke promjene kroz koje je prolo hrvatsko drutvo od poetka
tranzicijskog razdoblja.
42
3. TEORIJSKI I METODOLOKI PRISTUPI ISTRAIVANJU DRUTVENE
MOBILNOSTI
3.1. Osnovni pravci izuavanja meugeneracijske mobilnosti
Danas gotovo da i nema socioloke istraivake tradicije u kojoj se ne koristi pojam drutvene
mobilnosti. Meutim, taj pojam u razliitim istraivakim tradicijama u sociologiji ima
razliito znaenje, te u tom smislu ima i razliitu ulogu u cjelini teorijskog korpusa unutar
kojeg se razvija. Drutvenu mobilnost se obino prouava kao povezanost izmeu drutvenog
sloja roditelja i djece. Pretpostavka je da povezanost poloaja roditelja i djece uvruje
drutvenu stratifikaciju, a takoer se pretpostavlja da isti uinak ima i povezanost djedova i
unuka, ak i uz kontrolu uinka roditelj-dijete. Meugeneracijska drutvena mobilnost
uobiajeno se definira kao povezanost socioekonomskog statusa roditelja i statusa njihove
djece kao odraslih, tj. ona reflektira mjeru do koje se pojedinci kreu na gore (ili na dolje) na
drutvenoj ljestvici u usporedbi sa svojim roditeljima. Znanstvenici iz podruja drutvenih
znanosti pristupaju istraivanju meugeneracijske mobilnosti iz razliitih oita sociolozi
obino analiziraju mobilnost izmeu slojeva i zanimanja, dok se ekonomisti fokusiraju na
mobilnost zaraivanja.
Kao to navodi A. d'Addio (2007), vie je razloga zato je meugeneracijska
mobilnost zanimljiva:
naini na koji su resursi alocirani kroz generacije mogu utjecati na ukupnu
dobrobit drutva definiranu kao cjelokupnu distribuciju dohotka razliitih
generacija;
meugeneracijska mobilnost moe unaprijediti jednakost kroz reduciranje
ekonomske nejednakosti, promoviranje socijalne pravde, te postizanje
ravnomjernije alokacije resursa;
meugeneracijska mobilnost takoer moe biti instrument za postizanje vee
ekonomske efikasnosti. Niska meugeneracijska mobilnost moe implicirati da
su neki individualni talenti proputeni, to potkopava vanost identificiranja
faktora koji ograniavaju individualne izbore na takav nain da alokacija
talenata nije optimalna. Ovaj je problem vaan za ekonomski rast, jer ovisi o
punom iskoritavanju individualnih talenata za pravednu distribuciju trokova i
koristi unutar i izmeu generacija.
43
Socioloka literatura pravi razliku izmeu apsolutne i relativne mobilnosti, jer prva
gleda samo na broj ljudi koji se kreu od jedne ka drugoj klasi. Relativna socijalna mobilnost
takoer nazvana socijalna fluidnost odnosi se na vjerojatnost da se ljudi odreenog
porijekla pomaknu u odreenu drutvenu klasu (tj. omjer ljudi iz dvije razliite kategorije koji
sudjeluju u odreenom prijelazu u mobilnosti). Kao poetne definicije unutargeneracijske i
meugeneracijske mobilnosti moemo navesti: 1) unutargeneracijska mobilnost se odnosi na
drutvenu mobilnost unutar jedne generacije. Ona se mjeri usporedbom profesionalnog statusa
nekog pojedinca u dvije ili vie toaka vremena; 2) meugeneracijska mobilnost se odnosi na
drutvenu mobilnost izmeu generacija. Ona se mjeri usporedbom profesionalnog statusa
sinova s profesionalnim statusom oeva (a tek se rijetko usporeuje profesionalni status oeva
ili majki sa statusom keri). Uzlaznu mobilnost definiramo kao pomak prema viem
drutvenom sloju nego to je to bio sloj oeva a silaznu mobilnost kao pomak na dolje u
odnosu na oev sloj. Posljednja dva desetljea ove se usporedbe sve ee ne rade vie samo
na relaciji oevi-djeca ve i na relaciji majke-djeca, pa definicija treba biti dopunjena i u tom
smislu (Hayes i Miller, 1991; Korupp, Ganzeboom i Van der Lippe, 2002; Johnston,
Ganzeboom, Treiman, 2005).
Po jednom od najvie prevladavajuih teorijskih okvira, klasnom pristupu drutvenoj
stratifikaciji, na ulazak u klase kontrola se ostvaruje [...] izvjesnim drutvenim
mehanizmima. Pripadnost grupi je strukturalno uvjetovana, iz ega slijedi da je status bitnije
odreen porijeklom (porodica je osnovna klasna jedinica), nego individualnom 'karijerom'. Iz
reenog bi proizlazilo da se meugeneracijsko kretanje mora shvatiti kao primarno kretanje a
unutargeneracijsko kao sekundarno (Lazi, 1986: 95). No, stoga to meugeneracijska
mobilnost nije ovisna samo o generatorima stratifikacije, ve i o uzlaznim i silaznim ishodima
u statusnoj strukturi, matrica mobilnosti nije ista stratifikacijska slika populacije. Zato je
osnovni problem u stratifikacijskoj analizi meugeneracijske mobilnosti strukturno-cirkularni
problem. Tako V. Antoni (1988: 108) cirkularnu mobilnost definira kao ukupnu mobilnost
minus strukturna mobilnost, dok D. Sekuli (1987: 79) cirkularnu mobilnost definira kao
koliinu drutvene mobilnosti, koju imamo u odreenoj strukturi, kada strukturalnu mobilnost
drimo 'konstantnom'. Drugim rijeima, pitamo se koliko bi ljudi bili mobilni i da nemamo
strukturalnih promjena. Dakle, kada bismo imali statinu strukturu zanimanja koliko bi ljudi
ipak promijenilo svoja mjesta. Sekuli (1991: 144) stoga postavlja pitanje: koliko je od
opaene mobilnosti posljedica jednostavne strukturalne promjene, a koliko je posljedica
'genuine' otvorenosti drutva, tj. kada ne bi bilo strukturalnih promjena, koliko bi djeca
mijenjala svoju poziciju u odnosu na roditelje.
44
Drutvo moe biti proglaeno vie ili manje mobilnim u odnosu na to je li veza
drutvenog statusa roditelja i djece kao odraslih slabija ili jaa. U relativno nemobilnim
drutvima, plae, obrazovanje i zanimanje pojedinaca tendiraju snanijoj povezanosti s onima
njihovih roditelja. Meugeneracijska mobilnost ovisi o mnogim faktorima koji odreuju
individualni ekonomski uspjeh: neke su povezane s javnim politikma (poput drutvenih
normi, radne etike, stavova prema riziku i drutvenim mreama), dok su druge snanije
posredovane ekonomskim politikma. Takoer, mnogi faktori koji potencijalno utjeu na
meugeneracijsku mobilnost specifini su za pojedine obitelji ili zemlju, a javne politike nisu
uvijek spremne suoiti se s njima. Nekoliko razliitih indikatora (primjerice, plae i trajnost
zaraivanja, trajanje sekundarnog i post sekundarnog obrazovanja) mogu biti koriteni za
mjerenje meugeneracijske mobilnosti, a gledajui na kompleksnu prirodu fenomena
mobilnosti, ovi indikatori ne moraju nuno ocrtavati iste obrasce u razliitim dravama. Ipak,
razliiti stupnjevi razina mobilnosti mogu biti usporeivani po dravama, a razumijevanje
potencijalne uloge politik u oblikovanju razlika meu dravama moe pomoi u oblikovanju
takvih politik koje uklanjaju nenamjeravane prepreke drutvenoj mobilnosti te istovremeno
potiu drutveni razvoj.
iroko zastupana u sociolokoj teoriji, modernizacijska teza govori da se s razvojem
smanjuje udio pripisanog i poveava udio postignutog statusa. Samoobnavljanju statusa, za
koje je primjetno da se smanjuje u velikom broju drutava, pogoduju i drutveni i kulturni
uvjeti poput vlasnikih odnosa, obiteljskih tradicija i odluka o ulasku u razliite profesije.
Generalni pravci otvaranja i zatvaranja drutva ne ovise samo o obrazovnoj i profesionalnoj
strukturi stanovnitva, ve i o demografskim kretanjima. Kao to M. Popovi (1994: 91)
navodi: kada samoobnavljanje poslova ne moe odgovoriti zahtjevima novih radnih mjesta,
tada dolazi do njihovog popunjavanja iz ostalih drutvenih slojeva. Drutveni pomaci su
intenzivni i u periodima ratnih gubitaka kada demografskim samoobnavljanjem pojedini
slojevi nisu u mogunosti da se odre, te se drutvo tada jae otvara, da bi se potom opet
stabiliziralo.
Generalno gledano, u prouavanju meugeneracijske mobilnosti najee je naglasak
na studijama koje u svojem sreditu imaju drutveno porijeklo pojedinaca (u pravilu indicirano
zanimanjem ili obrazovanjem roditelja). Pri definiranju socijalnog porijekla i destinacija
(najee sadanji poloaj ili poloaj koji se stjee u zreloj dobi), susreemo najmanje tri
iroko prihvaena teorijska okvira: ljestvice prestia, socioekonomske indikatore (SEI) te
tipologije drutvene klase, a unutar navedenih kategorija postoji mnotvo suprotstavljenih
alternativa. Ukoliko se koncentriramo na najopenitiju podjelu pravaca izuavanja drutvene
45
mobilnosti, moemo rei da postoje dvije osnovne tradicije istraivanja: 1) drutvena
mobilnost promatrana kao mehanizam klasnog ili statusnog formiranja i 2) drutvena
mobilnost kao prouavanje drutvenih ansi, s ciljem odreivanja relativne fluidnosti ili
rigidnosti stratifikacijskog sustava a s obzirom na lakou pristupa razliitim prednostima.
Slino tomu, Van de Gaer, Schokkaert i Martinez (2001: 519) navode tri razliita pristupa
mobilnosti, odnosno tri razliite motivacije za bavljenje mobilnou: mobilnost kao opis
kretanja, kao indikator jednakosti mogunosti, te kao indikator jednakosti ivotnih ansi. S
obzirom na ciljeve istraivanja I. iber (1984: 2249) razlikuje dvije skupine u smislu njihove
usredotoenosti na izuavanje drutvene stratifikacije: 1) istraivanja koja su neposredno
usmjerena na probleme drutvene strukture, drutvene mobilnosti, statusne konzistencije itd.
Takva istraivanja su izrazito rijetka, esto parcijalna, i uglavnom zasnovana na sekundarnim
podacima, prvenstveno na statistikim godinjacima. 2) Istraivanja koja su u funkciji
provjere odreenog modela. Ta su istraivanja izrazito metodoloka i predstavljaju nunu
pretpostavku cjelovitom pristupu analizi drutvene strukture.
T. DiPrete (2002) je postavio nekoliko hipoteza o meunacionalnim varijacijama u
meugeneracijskoj mobilnosti zbog kulturnih i politikih faktora:
1. teorija izrazitih stupnjeva (exceptional rates) drutvene mobilnosti: za SAD se kao
zemlju bez feudalne povijesti moe oekivati da ima vie razine mobilnosti.
Jednako djelovanje uvjeta moe se zapaziti u drugim novim drutvima;
2. naglasak na politikim faktorima, iji je primjer rekonstrukcija u bivim
socijalistikim drutvima;
3. drutvena teorija socijalno-demokratske drave blagostanja koja sugerira da
nejednakost uvjeta utjee na nejednakost ansi. Na djelu su snane i kontinuirane
politike intervencije kako bi se izjednaile mogunosti to bi u konanici moglo
dovesti i do poveanja drutvene mobilnosti;
4. uinak institucionalnih i drugih osobitosti, pri emu institucije variraju od
nacionalnog ustroja do tipa obrazovnog sustava i naina reguliranja trita rada.
Zakljuak je da se ne smije zanemariti uloga drave u procesima drutvene mobilnosti.
Dravna intervencija u procese mobilnosti stvorila je povijesna razdoblja (obino ogranienog
trajanja) u kojima su odreene grupacije ili klase, definirane zanimanjem ili lanstvom u
politikoj stranci bile (de)favorizirane u procesima mobilnosti, a danas se to ogleda u tome da
socijalne drave planirano utjeu na stopu mobilnosti, rodne razlike te diskriminaciju od strane
poslodavaca.
46
V. Bornschier i B. Trezzini (1997) daju poslijeratni paradigmatski pregled nacionalne
stratifikacije i mobilnosti, te istiu da je dugo nakon Drugog svjetskog rata paradigma
Meunarodnog sociolokog udruenja (MSU) sluila kao orijentacija znanstvenicima, koji su
se bavili drutvenom stratifikacijom i mobilnou prije nego su se dogodile promjene u tri
koraka koje korespondiraju s promjenama u stratifikacijskoj analizi. Borschier i Trezzini
(1997: 431) navode ta tri koraka u obliku tri pristupa stratifikaciji:
Pristup statusnog postignua
Ovaj pristup je povezan s radom Blaua i Duncana (1967), a odlikuje ga individualistika
orijentacija paralelna s modernizacijskim pristupom na svjetskoj razini. Iako se prijanja
paradigma MSU kao i u sluaju modela statusnog postignua fokusirala na presti kao
dimenziju drutvene diferencijacije, ona ipak ima jasnu strukturalnu orijentaciju. U
analiziranju tablica meunarodne mobilnosti MSU paradigma se fokusirala na otvorenost ili
zatvorenost drutava. Time se paradigma statusnog postignua udaljila od strukturalnog
pristupa, ali je obogatila model dodavanjem prestiu zanimanja varijable obrazovanja,
motivacije (Wisconsin model), i napokon, dohotka. Budui da je negirala strukturalna
ogranienja u stratifikacijskom procesu, paradigma statusnog postignua uskoro je dola na
udar neo-strukturalistike kritike.
Pristup statusne alokacije
Pristup statusnog postignua, sa svojom orijentacijom na ljudski kapital, brzo je bio doveden u
pitanje neo-strukturalistikim pristupom statusne alokacije, koji naglaava dimenziju
privilegija u drutvenoj stratifikaciji, tj. klasni poloaj, formalni autoritet te segmentaciju
trita rada. Individualni proces postignua vie nije bio u sreditu analize, nego to postaje
zateena ekonomska struktura i njen utjecaj na individualnu zaradu. To znai da su, promatrani
sa stajalita uzronosti, mo i privilegije zamij