PHILIP ROTH

Sabbathov teatar

BIBLIOTEKA

KOLONEL

KNJIGA DRUGA

Nakladnik CELEBER

Zagreb Grobnička 34, tel/fax (01) 315 – 799

Urednik IVO CAPUT

PHILIP ROTH

SABBATHOV TEATAR

PRIJEVOD S ENGLESKOG

Dario Borkovid

CELEBER, Zagreb, 1998.

Naslov izvornika

Philip Roth SABBATH'S THEATER

Copyright © Philip Roth 1995

ZA DVOJE PRIJATELJA

JANET HOBHOUSE

1948.-1991.

MELVIN TUMIN

1919.-1994.

PROSPERO:

Svaka treda misao bit de moj grob.

– Oluja, čin V., tredi prizor

1

NIŠTA

NE

DRŽI

OBEĆANJE

ZAKUNI SE se da nedeš jebati nikoga osim mene, ili prekidamo.

To je bio ultimatum, izluđujude nevjerojatan, posve neočekivani ultimatum što ga je pedeset četverogodišnja ljubavnica u suzama uputila svom šezdeset četverogodišnjem ljubavniku na obljetnicu veze koja je i nakon trinaest godina ostala zadivljujude razuzdna – i koja je, ne manje zadivljujude – toliko dugo ostala njihovom tajnom. U dobi kada se prostata povedava, a hormonalna aktivnost smanjuje, kada čovjeku ne preostaje više od nekoliko godina nepouzdane potencije – i ne još previše života – tu, na početku kraja svega, ona ga je željela potpuno promijeniti.

Ona je bila Drenka Balich, popularna poslovna i bračna partnerica vlasnika svratišta, cijenjena zbog pažnje kojom je obasipala sve svoje goste, zbog svoje srdačne, majčinske nježnosti ne samo prema djeci i starijim posjetiteljima, ved i prema domadim djevojkama koje su čistile sobe i servirale jelo, a on je bio zaboravljeni lutkar Mickey Sabbath, nizak, nabijen bjelobradi muškarac obeshrabrujudih zelenih očiju i prstiju bolnih od artritisa, koji je mogao biti u Big Birdu sve te godine samo da je rekao da Jimu Hensonu prije kojih tridesetak godina, prije nego što je Sesame Street uopde krenuo, kada ga je Henson bio odveo na ručak u Upper East Side i pozvao ga da se pridruži njegovoj družini od četvero ili petero ljudi. Umjesto Carolla Spinneya, Sabbath bi bio glavna faca u Big Birdu, on bi imao zvijezdu na Hollywood Walk of Fame i gostovao u Kini s Bobom Hopeom – ili se tako, podsjedajudi ga na to, samo naslađivala njegova žena, Roseanna, dok se još nasmrt opijala zbog svoja dva nepobitna razloga: svega što se nije dogodilo i svega što jest. Ali, bududi da Sabbath ne bi bio ništa sretniji u Big Birdu nego što je bio u Roseanni, njezino grebanje po propuštenim prilikama nije ga jako pogađalo. Kada je Sabbath 1989.

godine bio javno osramoden zbog grubog seksualnog uznemiravanja djevojke četrdeset godina mlađe od njega, Roseannu su morali zatvoriti u psihijatrijsku ustanovu zbog alkoholičarskog sloma, prouzročenog poniženjem zbog skandala.

“Tebi nije dovoljan jedan monogamni mužjak?”, upitao je Drenku. “Toliko voliš monogamiju s njim da je želiš i sa mnom? Zar ne vidiš vezu između zavidne vjernosti svoga muža i činjenice da te on fizički odbija?” Pompozno je nastavio: “Mi koji se nikada nismo prestali međusobno uzbuđivati ne namedemo jedno drugome nikakve zavjete, nikakve prisege, nikakva ograničenja, dok je s njim jebanje mučno i one dvije minute mjesečno, kada te nagne preko kuhinjskog stola i obavi to odostraga. A zašto je tome tako? Matija je velik, snažan, muževan, s čupom crne kose poput dikobraza. Njegove vlasi, to su bodljike. Svaka stara gospođa u okolici zaljubljena je u njega, i to ne samo zbog njegova slavenskog šarma. Njegov izgled ih uspaljuje. Tvoje su male konobarice sve lude za njegovom rupicom na bradi. Gledao sam ga tamo otraga, u kuhinji, na tridesetak stupnjeva u kolovozu, dok oni vani na terasi u redu čekaju slobodne stolove. Vidio sam ga kako mudka večere, kako peče one kebabe u svojoj znojem natopljenoj majici. Onako sjajan, sav uronjen u masnodu, i mene uspaljuje. A samo se svojoj ženici gadi. Zašto? Zbog razmetljive monogamne prirode, eto zašto.”

Drenka se tugaljivo dovukla do njega, uz strmu šumovitu stranu brda na uzvisinu gdje se pjenušao potok u kojem su se kupali, čija je bistra voda žuborila niz velike, stepenaste granitne stijene, isprekidano vijugajudi između olujama iskrivljenih srebrnasto-zelenih breza koje su natkrivale obale. U prvim mjesecima njihove veze ona je za jedne samotne šetnje, u potrazi za upravo takvim ljubavnim gnijezdom, otkrila u šumarku starih jela, nedaleko od potoka, tri zaobljene stijene, veličinom i bojom nalik malim slonovima, koje su zatvarale trokutast proplanak, koji de im poslužiti kao dom. Zbog blata, snijega i pijanih lovaca koji bi pucali po šumama, sljeme brda nije bilo dostupno u svako doba, ali od svibnja pa sve do početka listopada, osim kada je kišilo, to je bilo mjesto na koje su se sklanjali

da obnove svoje živote. Prije niz godina, jedan se helikopter pojavio niotkuda i trenutak lebdio tridesetak metara iznad njih, dok su goli ležali na prostirci od nepromočiva platna, ali inače, premda je Pedina, kako su prozvali sklonište, bila 15 minuta hoda udaljena od jedine tvrde ceste koja je Madamaska Falls povezivala s dolinom, ljudska prisutnost nikada nije ugrozila njihovo tajno logorište.

Drenka je bila crnomanjasta, Talijanki slična Hrvatica s dalmatinske obale, Sabbathov par po visini, puna, čvrsto građena žena na provokativnoj granici pretilosti, stasa koji je u svom najtežem izdanju podsjedao na one glinene figurice izrađene otprilike 2000. godine prije Krista, debele male lutke velikih grudi i širokih bedara, koje su iskopavali od Europe sve do Male Azije i obožavali pod desetak različitih imena kao veliku majku bogova. Bila je lijepa na neki djelatan, poslovni način, osim nosa, iznenađujude spljoštenog, boksačkog, koji je u izrazu njezina lica stvaraoneku vrstu pomutnje, nosa pomalo nakriva u odnosu na puna usta i velike tamne oči, izdajnički znak, kakvim ga je vidio Sabath, svega onoga povodljivoga i neodređenoga u njezinoj naizgled odlučnoj naravi. Izgledala je kao da su je nekad pretukli, nagrdili strahovitim udarcem u najranijem djetinjstvu, a zapravo je bila kdi dobrodušnih roditelja, srednjoškolskih profesora pobožno odanih tiranskim plitkim frazama Titove Komunističke partije. Kao kdi jedinica bila je obasuta obiljem ljubavi tih dragih, tužnih ljudi.

Drenka je zadala udarac obitelji. U dvadeset drugoj, kao pomodnica knjigovođe u državnom željezničkom poduzedu, udala se za Matiju Balida, ljepuškastoga mladoga konobara velikih ambicija, kojeg je srela na odmoru u odmaralištu sindikata željezničara, na otoku Braču, nedaleko od Splita. Otišli su u Trst na medeni mjesec i nisu se više vratili. Pobjegli su ne samo zato da se na Zapadu obogate, nego i zato što su Matijinog djeda zatvorili 1948. godine, kad je Tito raskinuo sa Sovjetskim Savezom, a djed, lokalni partijski birokrat, komunist od 1923. godine i pun ideala o Majci Rusiji, usudio se otvoreno raspravljati o tome. “Oboje mojih roditelja”, objasnila je Sabbathu Drenka, “bili su uvjereni komunisti i voljeli su druga Tita, koji

se smješkao svojim smiješkom kao neko nasmiješeno čudovište i tako sam ja rano shvatila kako da volim Tita više od ijednog drugog djeteta u Jugoslaviji. Svi smo mi bili pioniri, mali dječaci i djevojčice koji bi išli i pjevali i nosili crvene marame. Mi bi pjevali pjesme o Titu, kako je on onaj cvijet, onaj ljubičasti cvijet i kako ga sva omladina voli. Ali s Matijom je bilo drugačije. On je bio dječak koji je volio svog djeda. A neko je prokazao njegovog djeda – kaže li se tako? Raportirao. On je bio raportiran. Kao neprijatelj režima. A neprijatelje režima sve su slali u taj strašni zatvor. To je bilo najstrašnije vrijeme, kada su ih kao stoku bacali u brodove. Brodovima su ih odvozili s kopna na otok. Pa tko preživi preživi, a tko ne ne. To je bilo mjesto gdje je kamen bio jedini element. Sve što su tamo mogli raditi je obrađivati taj kamen, lomiti ga, bez razloga. Mnoge su obitelji imale nekoga tko je otišao na taj Goli otok, što znači Naked Island, otok bez ičega na sebi. Ljudi su jedni druge raportirali, prijavljivali, iz bilo kojeg razloga – zbog unapređenja, ili iz mržnje, bilo zašto. Uvijek je u zraku bila ta prijetnja da se bude ispravan, a ispravan je značilo podržavati režim. Na tom otoku ih nisu hranili, nisu im čak ni vodu davali. To je otok nedaleko od obale, malo sjevernije od Splita – s obale možeš vidjeti otok u daljini. Njegov djed je tamo dobio hepatitis i umro je neposredno prije nego što je Matija maturirao u srednjoj školi. Umro je od ciroze. Patio je sve te godine. Zatvorenici bi slali dopisnice kudi, i morali su tvrditi na tim dopisnicama da su preodgojeni. Njegova majka rekla je Matiji da njezin otac nije bio dobar i da nije slušao druga Tita i da je zato morao idi u zatvor. Matija je imao devet godina. Dobro je znala što mu govori dok mu je to govorila. Tako ga u školi nede isprovocirati da kaže nešto drugo. Njegov djed je rekao da de biti dobar i da voli druga Tita, pa je bio u zatvoru samo deset mjeseci. Ali je tamo dobio hepatitis. Kad se vratio, Matijina majka je napravila veliku proslavu. A on je imao četrdeset kila kada se vratio. To je oko devedeset funti, tako nekako. A bio je, kao Mate, visok čovjek. Potpuno fizički uništen. Netko ga je naprosto prokazao i to je bilo to. I zbog toga je Matija htio da pobjegnemo nakon što smo se vjenčali.”

“A zašto si ti željela pobjedi?”

“Ja? Mene nije zanimala politika. Ja sam bila kao i moji roditelji. Kad je bila stara Jugoslavija, s kraljem i sve to, oni su voljeli kralja. Onda je došao komunizam, pa su voljeli komunizam. Meni je bilo svejedno, pa sam rekla da, da nasmiješenom čudovištu. Ono što sam ja voljela bila je avantura. Amerika je izgledala tako veličanstvena i tako glamurozna i tako nevjerojatno različita. Amerika! Hollywood!, Novac! Zašto sam išla? Bila sam djevojka. Bilo kamo, gdje bude najzabavnije.”

Drenka je osramotila svoje roditelje bijegom u tu imperijalističku zemlju, slomila im srce, pa su i oni umrli, oboje od raka, nedugo nakon njezina odlaska. Kako god bilo, toliko je voljela novac i toliko je voljela “zabavu” da je vjerojatno samo nježnoj brižnosti tih uvjerenih komunista imala zahvaliti na onome što je priječilo to puno, mladenačko tijelo s mučno grubim licem da sa sobom ne učini nešto još hirovitije od podavanja kapitalizmu.

Jedini čovjek za kojega bi ikada priznala da mu je naplatila nod bio je lutkar Sabbath, i u svih trinaest godina to se dogodilo samo jednom, kada joj je na dar prinio Christu, odbjeglu njemačku au pair djevojku koja je radila u jednoj prodavaonici delikatesa koju je otkrio i strpljivo pripremao za njihovu bududu zajedničku slast. “U gotovini”, obavijestila ga je Drenka, premda se i sama mjesecima unaprijed naslađivala predstojedom avanturom s jednakim uzbuđenjem kao i Sabbath, još otkako je on prvi put naletio na Christu koja je upravo stopirala s namjerom da dođe do grada, i iako Drenku nije trebalo nagovarati da o tome urotnički šuti. “Šuškave novčanice”, rekla je, vragolasto zaškiljivši, ali svejedno odlučno. “Krute i nove”. Prilagodivši se bez oklijevanja ulozi koju mu je tako hitro namijenila, on je upita: “Koliko?”. Kurvinski mu odgovori: “Deset.” “Deset si ne mogu priuštiti.” “U tom slučaju, zaboravi. Ja ne sudjelujem.” “Teška si, ženo.” “Da. Teška”, odgovori ona s uživanjem. “Ali znam koliko vrijedim.” “Dosta sam se potrudio da to sredim, znaš. Nije bilo lako sve utanačiti. Christa može biti mušičavo dijete, ali svejedno zahtijeva puno brige. Ti bi trebala meni platiti.” “Ne želim da sa mnom postupaš kao s lažnom kurvom. Želim da sa mnom postupaš kao s pravom

kurvom. Tisudu dolara, ili ostajem kod kude.” “Tražiš nemogude.” “Onda ništa.” “Petsto dolara.” “Sedamsto pedeset.” “Petsto. Više ti ne mogu dati.” “Onda mi moraš platiti prije nego što dođemo tamo. Želim ušetati u sobu s novcem u torbici, da znam da moram obaviti posao. Želim se osjedati kao prava kurva.” “Sumnjam”, reče Sabbath, “da de za to sam novac biti dovoljan.” “Meni hode.” “Sretnice.” “Ti si sretnik”, reče ona prkosno. “Okej, petsto. Ali unaprijed. Želim isplatu nod prije.”

O pojedinostima ugovora pregovarali su gore u Pedini dok su se međusobno ručno obrađivali na prostirci.

Sabbatha novac nije naročito zanimao. Ali otkako ga je artritis dotukao kao lutkarskog izvođača na međunarodnim festivalima i otkako je njegova lutkarska radionica prestala biti dobrodošla u programima četiriju fakulteta nakon što je tamo razotkriven kao nastran, on je materijalno ovisio o svojoj ženi, i zbog toga je nije mogao bezbolno opelješiti za pet od dvije stotine i dvadeset novčanica od po sto dolara koliko je Roseanna godišnje zarađivala u pokrajinskoj srednjoj školi, i predati ih u ruke ženi čija je obiteljska gostionica imala 150.000 dolara godišnjeg neto prihoda.

Mogao joj je, naravno, redi da odjebe, pogotovo zato što bi Drenka jednako vatreno sudjelovala u aranžmanu utroje s novcem ili bez novca, ali izgledalo je da provesti nod u ulozi njezine mušterije njemu znači jednako mnogo kao i njoj pretvarati se da je prostitutka. Sabbath, nadalje, nije imao pravo ne pokoriti se – njezina je razuzdanost dugovala svoj puni procvat upravo njemu. Sistematičnost i uspješnost što ih je pokazivala kao domadica iupraviteljica svratišta – čisto zadovoljstvo spremanja, godinu za godinom te silne love – sve je to moglo odavna umrtviti njezine najniže porive da Sabbath nije naslutio, iz spljoštenosti njezina nosa, iz oblina njezinih udova, i u početku ničega više, da poslovni perfekcionizam Drenke Balich nije njezina jedina neumjerena sklonost. Upravo joj je Sabbath, korak po korak, kao najstrpljiviji instruktor, pomogao da se otuđi od svog uređenog života i otkrije nedoličnosti pomodu kojih de nadomjestiti ono što joj je nedostajalo u svakodnevnom životu.

Nedoličnosti? Tko zna? Radi što te volja, govorio je Sabbath, a ona je poslušala i uživala u tome i u onome što je radila, i to ne manje nego što je on uživao slušajudi nju. Muževi bi nakon vikenda provedenog u svratištu sa ženom i djecom tajno nazivali Drenku govoredi joj da je moraju vidjeti. Kopač, tesar, električar, slikar, svi radnici koji su pomagali oko svratišta redovito su gledali kako da se za ručak smjeste što bliže uredu u kojemu je vodila poslovne knjige. Kamo god da je išla, muškarci su osjedali neopipljivu auru poziva. Nakon što ju je Sabbath uspio navesti da u sebi prepozna snagu koja žudi za sve vedim i vedim – snagu koju nikada nije posve odbacivala i prije nego je on naišao – muškarci su počeli shvadati da ovu onižu sredovječnu ženu ne baš zasljepljujudeg izgleda, obavijenu osmjehom ljubaznosti, pokrede karnalnost dobrano nalik njihovoj vlastitoj. U toj ženi bio je netko tko je razmišljao poput muškarca. A muškarac poput kojeg je razmišljala bio je Sabbath. Ona je bila, prema vlastitim riječima, njegova suigračica.

Kako je, zaista, mogao redi ne na onih petsto dolara? Taj odgovor bio je nemogud. Da bi bila ono što je shvatila da želi biti (da bi bila ono što on od nje želi), Drenka je od Sabbatha trebala samo i jedino pristanak. Nema veze što je tim novcem kupila alate za podrumsku radionicu svoga sina. Matthew je bio policajac koji je živio sa ženom u svojoj kudici dolje u dolini; Drenka ga je obožavala i, nakon što je postao policajac, stalno se brinula za njega. On nije bio velik i lijep, s kosom dikobraza i rupicom u bradi poput svog oca čije je anglizirano ime nosio, ved puno sličniji Drenki, onizak – tek nešto viši od metar sedamdeset i jedva 70 kilograma težak, bio je ujedno u svojoj klasi i najmanji i najmlađi pitomac policijske akademije – a usred lica nesklad, nos koji to i nije, replika njezinoga. On je bio predodređen da jednog dana preuzme svratište, pa je oca bacio u očaj kad je ved nakon godinu dana napustio školu za hotelske upravitelje da bi postao mišidavi, kratko ošišani policajac s velikim šeširom, značkom i mnogo modi, policijski klinac kojemu je prvi zadatak da s radarom i patrolnim kolima juri glavnim cestama – bio najbolji posao na svijetu. Sredeš toliko ljudi, svaki automobil koji zaustaviš je drukčiji,

druga osoba, druga brzina... Drenka je Sabbathu ponavljala sve što joj je Matthew Junior govorio o životu policajca, od dana kada se prije sedam godina upisao na akademiju i suočio sa zapovjednikom koji je počeo urlati na njih, a on se zakleo majci: “Nedu dopustiti da me ovo slomi”, pa do dana kad je diplomirao i kad su mu, onako malenom, dodijelili posebno odlikovanje za fizičku spremu i rekli njemu i ostalima koji su preživjeli dvadeset četiri tjedna obuke: “Niste Bog, ali ste mu bliži od ikoga drugoga.” Opisala je Sabbathu značajke Matthewova devet milimetarskog pištolja sa spremištem od petnaest metaka i kako ga je nosio u čizmi ili zataknutog za remen na leđima, što ju je prestravljivalo. Živjela je u neprekinutoj brizi da de joj ga netko ubiti, pogotovo otkako je dobio premještaj i otkako je morao odrađivati nodne smjene svakih nekoliko tjedana. Sam Matthew zavolio je patroliranja kolima jednako kao i rad s radarom. “Jednom kad kreneš na svoje dežurstvo, sam si svoj šef. Kad sjedneš u taj auto, možeš sve što te volja. Sloboda, mama. Mnogo slobode. Ako se ništa ne događa, samo voziš. Sam u automobilu, krstariš, voziš se cestama dok te ne pozovu.” Odrastao je u onome što su policajci zvali Sjeverna patrola. Znao je čitavo područje, sve ceste i šume, znao je što se radi u gradidima i pronalazio je golemo muško zadovoljstvo u tome da pazi na dvorišta, barove i ljude koji su iz njih izlazili. Matthew je imao sjedalo u prvom redu, kako je govorio majci, za najvedu predstavu na svijetu – nesrede, pljačke, domade svađe, samoubojstva. Vedina ljudi nikada ne vidi žrtvu samoubojstva, ali zato si je djevojka s kojom je Matthew išao u školu raznijela mozak u šumi, sjela je pod hrast i raznijela si mozak, a Matthew je, još prve godine svoje dužnosti, bio taj koji je prvi došao na mjesto nesrede i pozvao mrtvozornika i čekao da ovaj dođe. Te prve godine, Matthew je govorio majci, bio je tako nabrijan, osjedao se tako nepobjedivim, vjerovao je da zubima može zaustaviti metke. Matthew ulazi na scenu neke domade svađe u kojoj su krivci pijani i viču jedno na drugo i mrze se i udaraju, a on, njezin sin, prilazi im, razgovara s njima i smiruje ih tako da je u trenutku njegova odlaska sve u redu i nikoga od njih ne treba uhapsiti da bi se primirio. A ponekad su tako gadni da ih itekako uhapsi, lisicama veže i

muškarce i žene, pa čeka da dođe drugi policajac da zajedno privedu ono dvoje prije nego što se poubijaju. Kad je neki klinac počeo mahati pištoljem u piceriji na broju 63, Matthew je bio taj koji je pronašao automobil što ga je klinac vozio i, bez ikakve podrške, znajudi da klinac ima pištolj, naredio mu preko zvučnika da digne ruke u zrak, držedi ga na nišanu... i te priče, na temelju kojih je njegova majka vjerovala da jeMatthew dobri policajac koji želi obavljati dobar posao, onako kako su ga naučili, toliko su je isprepadale da si je kupila prijemnik, malenu kutijicu s antenom i zvučnikom koja je hvatala policijske razgovore na Matthewovoj frekvenciji, i ponekad kad je on bio u nodnoj patroli a ona nije mogla zaspati, uključila bi tu napravu i slušala ju je čitavu nod. Mogla je čuti svaki signal kojim su pozivali Matthewa, tako da je manje više znala gdje se nalazi i kamo ide i da je još živ. Kad god bi čula njegov broj – 415B – istog trena je bila budna. Ali isto tako i Matthewov otac – i podsjedanje na to da je sin kojeg je svakog ljeta uvježbavao u kuhinji, taj nesuđeni nasljednik posla što ga je otac, imigrant bez prebijene pare, izgradio ni iz čega, sada umjesto toga stručnjak u karateu i džudou koji u tri sata ujutro kao zadnji idiot slijedi neki sumnjivi kamiončid u Battle Mountainu, Matiju je potpuno izluđivalo. Gorčina između oca i sina toliko je narasla da je Drenka još samo Sabbathu mogla povjeriti svoje strahove za Matthewovu sigurnost, ili pokazati ponos koji je osjedala pred količinom motorizirane aktivnosti koju je tjedno uspio odraditi. “Tamo vani ima svega”, rekao joj je, “Uvijek nešto – prebrza vožnja, neispravna stražnja svjetla, sve mogude vrste prekršaja...” Sabbathu tako nije predstavljalo iznenađenje Drenkino priznanje da je za petsto dolara što joj ih je isplatio u ime popunjavanja trija s njim i Christom, kupila za Matthewov rođendan portabl Makita stolnu pilu i prikladni komplet dado noževa.

Sve u svemu, nije moglo biti bolje. Drenka je pronašla način kako da bude najbolji prijatelj svome mužu. Zahvaljujudi nekadašnjem lutkarskom majstoru Nedoličnog teatra Manhattana, rutina braka što ju je prethodno gotovo ubijala postala joj je sada više nego prihvatljiva – sada je i sama njegovala tu ubitačnu rutinu u ime protuteže svojoj

vlastitoj lakomislenosti. Umjesto da kipi od gađenja zbog svog nemaštovitog muža, nikada joj nije više odgovarala Matijina ravnodušnost.

Pet stotina dolara bila je zaista zanemariva cijena za utjehu i zadovoljstvo koje su oboje dobivali, i tako je Sabbath, koliko god ga je predaja onih svježih, novih novčanica uznemirila, prema Drenki pokazao istu hladnokrvnost kao i ona dok je, uživajudi i oponašajudi glumački kliše, preklopila novčanice na pola i spremila ih u grudnjak, između dojki čija ga nježna punina nikada nije prestala opčinjavati. Moglo se očekivati da de se dogoditi suprotno, da de tkivo posvuda omlohavjeti, ali čak i tamo gdje je njezina koža omlohavjela, kao pri dnu vrata, čak je i ta dražesna, neznatno izborana površina kože veličine dlana pojačavala ne samo neprestano zračenje njezine privlačnosti ved i osjedaje što ih je on gajio prema njoj. Još ga je šest kratkih godina dijelilo od sedamdesete: komične osobine kojima ih je naslagama tkiva obilježilo Vrijeme nisu ih se ticale isključivo zbog neizbježne svijesti o tome da se igra primiče kraju.

U posljednje vrijeme, kada bi cuclao Drenkine obilne dojke – obilne, preobilne, divovske, plodne, što bujaju i prelijevaju se od punine, poput Junone koja potrbuške leži na Tintorettovoj slici dok joj iz sise istječe Mliječni put – dok bi, dakle, cuclao Drenku u nepopustljivu ludilu što ju je nagonilo da ekstatično zabacuje glavu i stenje (možda poput, nekad, Junone): “Ah, osjedam ga duboko u pički!”, ubola bi ga oštra čežnja za svojom malom pokojnom majkom. Njezina prednost bila je gotovo onako apsolutna kao i u prvom desetljedu njihova, ni s čim usporediva, zajedništva. Sabbath je osjedao nešto nalik na obožavanje prema prirodnom osjedaju sudbine što ju je krasio, kao i prema toj duši, čiji je fizički život bio poput onoga u konja, koja se kupala u svoj onoj vibrirajudoj energiji, duši tako nepogrešivo prisutnoj kao i mirisni kolači što su se pekli u pednici nakon škole. U njemu su se uzburkali osjedaji kakve nije osjetio od osme ili devete godine, u doba kada je ona nalazila užitak iznad svih užitaka u tome da bude majka svoje dvojice sinova. Da, odgajanje Mortyja i Mickeya bio je vrhunac njezina života. Kako se samo sjedanje

na nju, njezin smisao, širilo u Sabbathu kada bi se prisjetio bodrosti s kojom se svakog proljeda pripremala za Pashu, svega tog rada koji je trebalo obaviti da se pripremi posuđe, dva seta posuđa koje je trebalo u kutijama dovudi iz garaže, to stakleno posuđe za Pashu, oprati ga, položiti ga na police – u nepunom danu, između Mickeyjeva i Mortyjeva jutarnjeg odlaska u školu do povratka popodne, ona bi ispraznila smočnicu od chumitza te očistila i izribala kuhinju u skladu s najsitnijim propisima svetkovine. Iz načina na koji je obavljala poslove bilo je teško odrediti radi li to ona zato što mora, ili zato što joj to čini potrebu. Tanka ženica široka nosa i tamne kovrčave kose, skakutala je i letjela amo-tamo poput ptičice u grmu punom bobica, treperavo cvrkududi čiste i tečne melodije, koje je pjevušila jednako prirodno kao što je brisala prašinu, glačala, popravljala, laštila i šila. Slaganje stvari, ispravljanje stvari, pripremanje stvari, aranžiranje stvari, pakiranje stvari, sortiranje stvari, otvaranje stvari, odjeljivanje stvari, uređivanje stvari – njezini sposobni prsti nikad se nisu zaustavljali i njezino zviždukanje nikada nije prestajalo, za čitava njegova djetinjstva. Toliko je bila zadovoljna, obuzeta svime što je trebalo učiniti da računi njezina muža budu u redu, da miroljubivo živi sa svojom svekrvom, da se brine o svemu što dnevno treba dvojici dječaka, da i u najgorim danima Depresije, ma koliko malo novca donosio posao s maslacem i jajima, pazi da se kudni budžet što ga je planirala ne sukobljava s njihovom sredom i da, primjerice, odjeda što je od Mortyja prelazila Mickeyju, a to je po prilici bilo i sve što je Mickey uopde nosio, bude besprijekorno popravljena, svježe izvjetrena, savršeno čista. Njezin je muž ponosno razglašavao među svojim mušterijama kako njegova žena ima oči i iza glave i dva para ruku.

A tada je Morty otišao u rat i sve se promijenilo. Uvijek su sve radili kao obitelj. Nikada se nisu rastajali. Nikada nisu bili toliko siromašni da ljeti daju iznajmiti kudu i da se, poput pola susjeda koji su kao i Sabbathovi živjeli blizu plaže, presele u usrani stančid iznad garaže, ali ipak su prema američkim mjerilima bili siromašna obitelj i nitko među njima nije bio nikamo putovao. Ali tada je Morty otišao i prvi put u svom životu Mickey je sam spavao u njihovoj sobi. Jednom

su posjetili Mortyja dok je još bio na obuci u Oswegu, New York. Zatim je šest mjeseci bio na obuci u Atlantic Cityju i tamo bi se nedjeljom odvezli da ga vide. A kada je bio u školi za pilote u North Carolini, vozili bi se skroz tamo na jug, iako je otac tada morao kamiončid predati susjedu kojega je pladao da taj dan dostavlja robu. Morty je imao loš ten i nije bio naročito lijep, nije bio dobar đak – četvorke i trojke iz svih predmeta osim tehnike i tjelesnog – a nije imao ni nekog uspjeha kod djevojaka, a opet, svima je bilo jasno da de onako tjelesno jak i čvrstog karaktera biti u stanju brinuti se o sebi, ma kakve teškode život donio. Svirao je klarinet u plesnom sastavu u srednjoj školi. Bio je zvijezda trkališta. Strašan plivač. Pomagao je ocu u poslu. Pomagao je majci u kudi. Mogao je sve napraviti rukama, a opet, svi su oni mogli: nježnost njegova snažnog oca u rukovanju jajima, istančana okretnost njegove majke u kudnim poslovima – vještina prstiju Sabbathovih koju de i Mickey, jednog dana, pokazati svijetu. Sva sloboda koju su imali bila je u njihovim rukama. Morty je bio u stanju popraviti vodoinstalacije, električne naprave, bilo što. Samo daj to Mortyju, znala je govoriti majka, Morty de to popraviti. I nije pretjerivala kada je govorila da je Morty najbolji stariji brat na svijetu. Prijavio se u zrakoplovni korpus vojske u osamnaestoj, neposredno nakon što je završio srednju školu Ashbury, radije nego da čeka uvojačenje. Otišao je u osamnaestoj i bio je mrtav u dvadesetoj. Pogođen nad Filipinima, 12. prosinca 1944.

Oko godinu dana Sabbathova majka nije ustala iz kreveta. Nije mogla. Nikada više o njoj nisu govorili kao o ženi koja ima oči i iza glave. Ponekad se činilo kao da ih nema ni sprijeda i, koliko se preživjeli sin mogao prisjetiti, pušudi i gutajudi kao da želi isušiti Drenku do kraja, nikada više nije pjevušila svoju melodiju. Kudica kraj mora bila je obavijena tišinom kada bi se pjeskovitom uličicom penjao nakon škole, pa nije ni znao je li majka uopde unutra dok nije ušao u kudu. Ni medenjaci, ni razne vrste kruha, ni kolači, ništa se više nije peklo u pednici nakon škole. Kad bi se vrijeme proljepšalo, ona bi sjela na klupu na obali, nasuprot mjestu gdje je s dječacima jurila u zoru da s ribarske brodice kupi iverak koji je tu koštao upola manje nego u

prodavaonici. Nakon rata, kada su se svi vratili kudama, odlazila je tamo pričati s Mortom. Kako su desetljeda prolazila, pričala je s njim sve više i više, sve do odlaska u starački dom u Long Branchu kamo ju je Sabbath odveo kad je napunila devedesetu, kada je pričala još jedino s Mortyjem. Nije imala pojma tko je uopde Sabbath kada bi je nakon četiriipolsatne vožnje došao posjetiti zadnje dvije godine njezina života. Živudi sin kojega je prestala prepoznavati. Ali sve je to počelo još davne 1944.

A sada je Sabbath govorio njoj. To ni sam nije očekivao. Svome ocu, koji ga nikada nije napustio, iako je Mortyjeva smrt i njega slomila, koji je jednostavno ostao uz Mickeyja, ma koliko mu je dječakov život postao nerazumljiv kada je ovaj nakon srednje škole otišao na more ili počeo izvoditi lutkarske predstave na ulicama New Yorka, svom pokojnom ocu, tom jednostavnom, neobrazovanom čovjeku koji se za razliku od svoje žene rodio na drugoj strani Atlantika i došao u Ameriku posve sam u trinaestoj godini života te u sedam godina zaradio dovoljno novca da preko oceana dovede i svoje roditelje i dva mlađa brata, Sabbath nikada nije uputio ni riječi otkako je umirovljeni prodavač maslaca i jaja preminuo u snu u svojoj osamdeset prvoj godini života, prije četrnaest godina. Nikada nije osjetio sjenu očeve prisutnosti kako lebdi u blizini, i to ne samo zato što je otac bio najmanje pričljiv u cijeloj obitelji ved i stoga što Sabbathu još nije bio predočen niti jedan dokaz da su mrtvi išta drugo osim mrtvi. Razgovarati s njima znači upustiti se u najrazumljiviju od ljudskih iracionalnih djelatnosti, ali Sabbathu je to svejedno bilo strano. Sabbath je bio realist, uvjereni realist, i kao takav on je do svoje šezdeset četvrte gotovo odustao od druženja sa živima, a kamoli od raspravljanja o svojim problemima s mrtvima.

A ipak, upravo je to sada svakodnevno radio. Majka je svaki dan bila tu, on joj je pričao, a ona je bila u nekoj vezi s njim. Na koji si to točno način prisutna, mama? Jesi li samo tu ili si posvuda? Bi li izgledala kao ti da sam te u stanju vidjeti? Slika koju imam stalno se mijenja. Znaš li samo ono što si znala za života, ili sada znaš sve, ili je “znati” postao besmislen pojam? Što od toga? Jesi li još onako strašno

tužna? Bila bi stvarno najbolja vijest da si još i sad onakva cvrkutava ti zato što je Morty opet s tobom. Je li on tamo? Što je s tatom? I ako ste sve troje tamo, nije li i Bog s vama? Ili je bestjelesno postojanje, poput svega drugoga, nešto sasvim prirodno, pa Bog tamo nije ništa nužniji nego što je ovdje. Ili se možda o smrti ne pitaš ništa kao što se za života nisi pitala o životu? Je li biti mrtav za tebe nešto poput vođenja kudanstva?

Čudan, neshvatljiv i smiješan, posjet je ipak bila stvaran: kako god da si je to pokušao objasniti, majku nije mogao natjerati da ode. Znao je da je ona tu na isti način na koji je znao kad je na suncu, a kad u sjeni. U tome kako ju je opažao bilo je nešto previše prirodno, a da bi sam opažaj nestao pred njegovim podrugljivim otporom. Ona se nije pojavljivala samo u trenucima njegova očajavanja, to se nije događalo samo usred nodi kada bi se probudio u užasnoj potrebi za nečim čvrstim u sveopdem nestajanju – njegova majka bila je u šumi, nad Pedinom, s njim i Drenkom, lebdedi nad njihovim napola golim tijelima poput onog helikoptera. Možda je i taj helikopter bio njegova majka. Njegova mrtva majka bila je s njim, gledala ga je i posvuda okruživala. Bila je raspršena posvuda nad njim. Vratila se da ga povede k njegovoj smrti.

* * *

Ševi se s drugima i prekidamo.

Upitao ju je zašto.

“Zato što ja to želim.”

“Nede idi.”

“Nede?”, reče Drenka plačno. “Išlo bi da me voliš.”

“Da? Znači, ljubav je ropstvo?”

“Ti si čovjek mog života! Ne Matija – ti! Ili du biti tvoja žena, tvoja jedina žena, ili sve ovo mora završiti!”

Bilo je to tjedan prije 30. svibnja, spomen-dana za poginule u ratu, blistavo svibanjsko popodne. Gore u šumi vjetar je lomio

grančice s velikog drveda i slatki miris sveopdeg cvjetanja, nicanja i grananja podsjetio ga je na Sciarappinu brijačnicu u Bradleyu, kamo ga je Morty kao malo dijete vodio na šišanje, i gdje im je odjedu popravljala Sciarappina žena. Ništa se više nije doimalo takvo kakvo jest; sve ga je podsjedalo na ono što je davno nestalo ili sve što sada nestaje. U duhu se obradao majci. “Osjedaš li mirise? Možeš li uopde nekako osjetiti nešto s ove strane? Je li smrt još gora od umiranja? Smeta li te, možda, gđa Balich? Smetaju li te uopde sada trivijalnosti?”

Ili je sjedio u krilu svoje mrtve majke ili je ona sjedila u njegovom. Možda se zmijoliko uvlačila u njegov nos zajedno s mirisom procvjetalih planina, lebdjela u njemu poput kisika. Okružuje ga, otjelovljena u njemu.

“Reci mi, molim te, kad si to odlučila? Što se dogodilo da tako počneš razmišljati? To nisi ti, Drenka.”

“Jesam, jesam. To jesam ja. Reci mi da deš mi biti vjeran. Molim te, reci mi da je tako!”

“Prvo mi reci zašto.”

“Ja patim.”

Zaista. Vidio ju je kako pati i ovo je bio jedan od tih trenutaka. Neka rasplinutost širila se iz središta njezina lica poput spužve koja prelazedi pločom ostavlja za sobom široki trag negiranog smisla. Nisi više vidio lice ved krug otupjelosti. Kad god bi se u nekoj snažnoj svađi razjapio razdor između oca i sina, ona bi otrčala do Sabbatha s istim ovim užasnutim izgledom lica, obamrla i nesuvisla od straha. Njezina živahna lukavost isparila bi pred njihovom nevjerojatnom sposobnošdu da se razgnjeve. Sabbath ju je uvjerio – a da ni sam u to nije pretjerano vjerovao – da se njih dvojica nede poubijati. Ali, ne jednom je razmišljao, prožet trncima, što se sve komeša pod poklopcem neumornog srdačnog vladanja koje je muške Baliche činilo tako nepopravljivo dosadnima. Zašto je, zaista, dijete postalo policajac? Zašto je sin želio riskirati život tražedi kriminalce uz pomod revolvera, lisičina i smrtonosne male palice kad ga je čekalo pravo malo bogatstvo koje bi proizašlo iz služenja sretnim gostima svratišta?

A zašto mu nakon sedam godina ljubazni otac nije mogao oprostiti? Zašto je umjesto toga svaki put kad bi se sreli optuživao sina da mu je uništio život? Jest, obojica su imala svoju posebnu skrivenu stvarnost i poput drugih nisu bili lišeni dvojnosti, točno je i da nisu bili posve racionalni ljudi i da im je nedostajao svaki smisao za humor i ironiju – pa ipak, gdje je bio kraj takvim Matthewima? Sabbath je privatno dopuštao da Drenka ima dobar razlog bojati se lude snage njihove netrpeljivosti (pogotovo kad je jedan od njih bio naoružan). Ali, bududi da ona nije ni približno bila njihova meta, savjetovao joj je da ne zauzima stranu niti da posreduje – s vremenom de se obojica ohladiti i tako dalje, i tako dalje. Nakon što se njezin strah malo smirio, a živost se ponovo vratila, rekla mu je da ga voli, da nikako ne može živjeti bez njega i da, kako je to spartanski uobličila, “ne može izvršavati svoje obaveze bez njega”. Bez njihova zajedničkog iskustva nikada ne bi bila ovako dobra! Ližudi one obilate grudi, kojih mu se obla realnost činila jednako nezemaljskom kao i kad mu je bilo četrnaest, Sabbath joj je rekao da i on prema njoj osjeda isto, gledajudi je s onim svojim smiješkom koji nije posve jasno odavao kome ili čemu se podruguje – priznao je to bez onog njezina deklamatorskog žara, gotovo kao da namjerno želi zvučati nemarno, a ipak, ovo “osjedam isto prema tebi”, ogoljeno od podrugljivosti, bilo je iskreno. Život je Sabbathu bio nezamisliv bez promiskuitetne žene uspješnog vlasnika svratišta kao i njoj bez bezobzirnog lutkara. Nikoga za druženje, nikoga da omogudi slobodno ispunjavanje njegove najvitalnije potrebe!

“A ti?”, upitao je. “Hodeš li ti biti vjerna meni? Da li i to predlažeš?”

“Ja ne želim nikoga drugog.”

“Otkad to? Drenka, vidim te kako patiš, a to ne želim, ali ne mogu uzeti za ozbiljno to što tražiš od mene. Kako opravdavaš to što mi želiš nametnuti ograničenja koja sama sebi nikada nisi nametnula? Tražiš od mene vrstu vjernosti kakvu nisi tražila ni od vlastitog muža, i kakvu bi, da na to pristanem, njemu samom odricala zbog mene. Želiš monogamnost izvan braka i preljub u braku. Možda si u pravu, možda

je to jedini način. Ali u tu svrhu morat deš pronadi poštenijeg starca.” Obrazloženo. Formalno. Savršeno precizno.

“Tvoj odgovor je ne.”

“Može li ikako biti da?”

“I tako deš me se sad riješiti? Preko nodi? Samo tako? Nakon trinaest godina?”

“Zbunjen sam, ne shvadam te. Što mi to ovdje imamo? Ti si niotkud nabacila taj jebeni ultimatum, a ne ja. Ti si meni stavila pod nos taj ili-ili. Ti se mene spremaš odbaciti preko nodi ...osim, naravno, ako ne pristanem na ulogu seksualnog stvorenja kakvo nikad nisam bio. Slušaj me, molim te. Ja moram postati seksualno stvorenje kakvo ni ti nisi sanjala biti. Kako bismo sačuvali ono što smo dosad čudesno održavali izravnim upražnjavanjem svojih seksualnih žudnji – pratiš li me? – moje se seksualne želje moraju deformirati, jer je bjelodano da, poput tebe – tebe do danas, to jest – ni prirodom, ni stremljenjem, ni praksom niti vjerom nisam monogamno bide. Točka. Želiš nametnuti stanje koje me deformira ili pretvara u nepošteno bide s tobom. Ali, poput drugih živih bida i ja patim kad me deformiraju. I šokira me, dodao bih, kad pomislim da izravnost koja nas je oboje održala i uzbuđivala, koja je pružala tako zdravi kontrast rutinskoj prijetvornosti milijuna brakova, uključujudi i tvoj i moj, tebi sada znači manje nego utjeha konvencionalnih laži i represivnog puritanizma. Represivni puritanizam kao dobrovoljni izazov mogu prihvatiti, ali to je onda titoizam, Drenka, to je nehumani titoizam, koji gleda kako nametnuti svoja pravila drugima kreposno gušedi sotonsku stranu seksa.”

“Ti i zvučiš kao glupi Tito kad mi tako predaješ! Molim te prestani!”

Nisu razvukli svoju prostirku niti se raskomotili, ved su ostali u majicama i traperu, Sabbath sa svojom pomorskom kapicom, naslonjen leđima o stijenu. Drenka je za to vrijeme brzim koracima kružila oko slonolikih stijena i rukama je nervozno prolazila kroz kosu ili vršcima prstiju dodirivala poznatu površinu grubih zidova njihovog skrovišta. Nije mogao ne prisjetiti se Nikki u posljednjem činu Višnjika.

Nikki je bila njegova prva žena, krhka, prevrtljiva grkoamerička djevojka čiji je stalni smisao za upadanje u krize krivo shvatio kao dubinu duha i kojoj je dao čehovljevski nadimak “Svakodnevna Kriza”, sve dok nije došao dan kada su te svakodnevne krize postojanja Nikki naprosto pomele.

Višnjik j e bila jedna od prvih predstava koju je režirao u New Yorku nakon dvije godine lutkarske škole u Rimu, dok je u Italiji služio vojsku. Nikki je igrala vlastelinku Ranjevsku poput pokvarene klepetaljke, i za nekoga tako apsurdno mladog za tu ulogu, spretno držedi u ravnoteži satiru i patos. U posljednjem činu, kada su sve stvari ved spremljene i ojađena obitelj se priprema zauvijek napustiti dom predaka, Sabbath je zamolio Nikki da tiho obiđe praznu sobu i prijeđe vrhovima prstiju po zidovima. Bez suza, molim. Samo prijeđi sobom dodirujudi gole zidove i otiđi – to de biti dovoljno. Sve što bi joj rekao, Nikki je izvanredno izvodila... međutim, to njemu nije izgledalo posve zadovoljavajude zbog činjenice da, koliko je god dobro glumila, još je bila ujedno i Nikki. Ovo “ujedno i” kod glumaca vratilo ga je konačno lutkama, koje se nikada nisu morale pretvarati, nikada glumiti. Činjenica da ih je on stavljao u pokret i svakoj davao glas Sabbathu nikad nije uzdrmalo vjeru u njihovu realnost na način na koji mu se Nikki, svježa i radina i sa svim svojim talentom, činila neuvjerljivom zato što je bila živa osoba. S lutkama nikad nije trebalo protjerati glumca iz uloge. U lutkama nije bilo ničeg lažnog ili umjetnog, niti su one bile “metafore” za ljudska bida. Bile su naprosto to što su bile i nitko se nije trebao brinuti da de lutka nestati s lica Zemlje, kao što se to dogodilo s Nikki.

“Zašto”, zavapi Drenka, “Zašto praviš budalu od mene? Naravno da me nadmudruješ, svakoga nadmudruješ, i natpričavaš svakog...”

“Da, da”, uzvrati on.”Luksuzna neozbiljnost bio je osjedaj što ga je nadmudrivač dutio u sebi, to vedi što je veda bila ozbiljnost kojom je govorio. Detaljna, skrupulozna, brbljava racionalnost morala je biti nazočna kada je Morris Sabbath bio govornik, iako čak ni on nije uvijek biti siguran je li tako izrečeni besmisao zaista bio posve besmislen. Ne, biti zavodljivo varav nije bilo nimalo jednostavno ...”

“Prestani, molim te! Prestani biti manijak!”

“Samo ako ti prestaneš biti budala! Zašto si najedanput toliko glupa kad o ovome pričamo? Što ti hodeš od mene, Drenka? Da položim zakletvu? Pred tobom? Koje su riječi zakletve? Molim te, navedi sve stvari koje ne smijem činiti. Penetracija? Je li to sve? A što s poljupcem? Telefonskim pozivom? A hodeš li i ti položiti zakletvu? I kako du znati držiš li je se? Do sada nisi.”

A kada se točno vrada Silvija, razmišljao je Sabbath. Je li to uzrok svemu, njezin strah od svega što bi bila prisiljena raditi Sabathu u uzbuđenju svih uzbuđenja? Prošlo ljeto Matijina nedakinja Silvija živjela je s Balichima u njihovoj kudi i radila kao konobarica u sali za ručanje. Silvija je bila osamnaestogodišnja studentica iz Splita, a u Ameriku je došla provesti praznike kako bi poboljšala svoj engleski. Sa grižnjom ili bez grižnje savjesti, Drenka je donosila Sabbathu, ponekad sakriveno u džepu, ponekad u torbici, Silvijino nošeno donje rublje. Nosila ga je i pretvarala se da je Silvija. Prelazila je njime gore dolje cijelom dužinom Sabbathove bijele brade i pritiskala ga na njegove rastvorene usne. Zamatala je njegovu erektiranu muškost u naramenice i košarice i milovala ga omotana u svilenkastu tkaninu Silvijina tanjušnoga grudnjaka. Provukla mu je noge kroz otvore donjeg dijela Silvijina bikinija i povukla gadice nagore koliko je mogla uz debela Sabbathova bedra. “Pričaj”, rekao joj je, “reci sve!” Poslušala je. “Da, imaš dozvolu, moj prljavi čovječe, da”, govorila je, “možeš je imati, dajem ti je, uzmi njezinu usku mladu pičkicu, ti prljavi starče...” Silvija je bila tanko, anđeosko bide, vrlo bijele kože s crvenkastim uvojcima, koje je nosilo male okrugle naočale s metalnim okvirima, s kojima je izgledala kao marljivo dijete.

“Fotografije”, uputio je Sabbath Drenku, “pronađi fotografije. Mora biti nekakvih fotografija, svi se fotografiraju.” Ali ne. Ne krotka mala Silvija. Nevjerojatno, reče Drenka, ali sljededeg dana, pregledavajudi Silvijin ormarid, ona otkrije ispod pamučnih spavadica snop slika koje je Silvija donijela iz Splita da njima liječi nostalgiju. To su vedinom bile slike njezinih roditelja, starije sestre, dečka, psa, ali na jednoj je fotografiji bila Silvija i neka druga djevojka njezinih godina

obučena samo u tajice. Pozirale su postrance u hodniku kude, između dvije sobe. Ona druga djevojka, bitno veda od Silvije, robustna, nezgrapna djevojka s velikim sisama i glavom nalik na bundevu, grlila je Silviju straga, dok je Silvija bila nagnuta naprijed, a njezini minijaturni guzovi utisnuti među djevojčine prepone. Silvijina glava bila je zabačena, a usta su joj bila širom otvorena kao da glumi ekstazu, ili se tek krepko smijala lakoumnosti koju su pokazivale. Na poleđini fotografije, pri vrhu, gdje je zapisivala tko se nalazi na pojedinoj slici, Silvija je napisala, na hrvatskom, “Nera odpozadi” Ovo “odpozadi” uspaljivalo ga je jednako snažno kao i sama slika tako da je nastavio proučavati malo jednu, malo drugu stranu slike dok je u međuvremenu Drenka izvodila improvizaciju sa Silvijinim grudnjakom nalik na igračku. Jednog ponedjeljka dok je kuhinja svratišta bila zatvorena, a Matija odveo Silviju na razgledavanje povijesnog Bostona, Drenka se utisnula u konobarsku uniformu s folklornim motivima, crnom suknjom i uskim gornjim dijelom u kojoj je Silvija, poput drugih konobarica, služila Balicheve goste, te se tako obučena ispružila u gostinjskoj sobi u kojoj je Silvija boravila preko ljeta. Tu je postala “zavedena Silvija”, koja je cijelo vrijeme preklinjala “Mr. Sabbatha” da obeda kako nikad nede redi njezinu tetku i tetki što je pristala učiniti za novac. “Nikada prije nisam imala muškarca. Imala sam samo svog dečka, a on svrši tako brzo. Nikad nisam imala muškarca poput vas.”

“Smijem li svršiti u tebe, Silvija?”

“Da, da, uvijek sam željela da neki muškarac svrši u mene. Samo nemojte redi mojoj tetki i tetku!”

“Ja se ševim s tvojom tetkom. Ševim se s Drenkom.”

“Oh, zaista? Je li bolja od mene?”

“Ne, nikako, ne.”

“Je li njezina pička uska poput moje?”

“Oh, Silvija, tvoja tetka stoji na ulazu. Gleda nas!”

“O moj Bože..!”

“I ona se želi ševiti s nama.”

“O Bože, nikad to nisam probala...”

Malo toga nisu učinili to prvo popodne, i Sabbath je sigurno napustio Silvijinu sobu satima prije nego što se djevojka vratila s ujakom. Nije im moglo biti bolje – ni Silviji, ni Matiji, ni Sabbathu, ni Drenki. Svi su bili sretni to ljeto, uključujudi čak i Sabbathovu ženu, prema kojoj je bio ljubazniji nego ikad u proteklih nekoliko godina – sada je bilo trenutaka za doručkom kada je ne samo glumio zanimanje za njezine sastanke liječenih alkoholičara i postavljao pitanja, ved se i pretvarao da ga zanima njezin odgovor. A sam Matija, koji je ponedjeljcima vozio Silviju u Vermont i New Hampshire, a jednom prilikom i na sam Cape Cod, kao da je iznova otkrio ulogu strica kderi svog brata, nešto nalik užitku koji je – preuspješno – crpio iz nastojanja da od svog sina načini pravog Amerikanca. To je ljeto svima bila idila, i kada je u rujnu, nakon blagdana rada, Silvija krenula kudi, govorila je ugodni neidiomatski engleski i nosila pismo koje je Drenka poslala njezinim roditeljima – ne ono đavolsko Sabbathovo, na engleskom – s ponovljenim pozivom djevojci da se i sljedede godine vrati i s njima živi i radi.

Na Sabbathovo pitanje, bi li ona sama imala snage držati se te zakletve kad bi je položila, Drenka je odgovorila da bi, naravno, jer ona njega voli.

“Voliš i svog muža. Voliš Matiju.”

“To nije isto.”

“A kako de biti nakon šest mjeseci? Godinama si se ljutila na njega i mrzila si ga. Toliko te gušio da si ga željela otrovati. Do te mjere te je jedan čovjek mogao izluditi. Onda si se zaljubila u drugoga i s vremenom otkrila da možeš voljeti i Matiju. Kada se nisi morala pretvarati da ga želiš, mogla si mu postati dobra, sretna žena. Ja pak, zbog tebe, nisam posve odvratan prema Roseanni. Divim joj se, pravi je vojnik, odlazi bodro svake nodi na sastanak liječenih alkoholičara – njoj su ti sastanci ono što je nama naša veza, čitav jedan drugi život koji onaj pravi čini podnošljivim. A sada ti sve to želiš promijeniti, ne samo nama, ved i Roseanni i Matiji. A zašto, to mi ne želiš redi.”

“Zato što želim da mi kažeš, nakon trinaest godina, 'Drenka, ja te volim i ti si jedina žena koju želim.' Došlo je vrijeme da mi to kažeš!”

“A zašto je došlo? Jesam li nešto propustio?”

Opet je plakala kad je rekla: “Ponekad mi se čini da si sve propustio.”

“Nije istina. Ne slažem se. Ne mislim da puno toga propuštam. Nije mi izmaklo pažnji da si se bojala napustiti Matiju čak i onda kada stvari nisu mogle biti gore, jer si se bojala ostati na suhom, bez svog udjela u svratištu. Bojala si se ostaviti Matiju jer on govori tvoj jezik i veže te s tvojom prošlošdu. Bojala si se ostaviti ga jer je, bez sumnje, ljubazan, jak, odgovoran čovjek. Ali, uglavnom, Matija znači novac. Usprkos svoj ljubavi koju osjedaš za mene, nijednom nisi predložila da napustimo svoje partnere i pobjegnemo zajedno, iz jednostavnog razloga što sam ja bez prebijene pare, a on je bogat. Ne želiš biti žena siromaha, iako je u redu biti siromahova ljubavnica, pogotovo kad te isti taj siromah ohrabruje da se jebeš s kim stigneš i sa strane.”

Ovo je Drenku natjeralo da se osmjehne – čak i u muci, svojim lukavim smiješkom kojemu su se malobrojni osim Sabbatha imali prilike diviti. “Da? A da sam najavila da napuštam Matiju, ti bi pobjegao sa mnom? Glupom kakva jesam? Da? S ovako užasnim naglaskom? Bez života kojim sam vezana? Naravno da je moj brak s Matijom mogud zbog tebe, ali Matija je taj koji omoguduje tebi to što imaš.”

“I ti, znači, ostaješ s Matijom da mene usrediš?”

“Više nego išta drugo!”

“I to objašnjava druge muškarce?”

“Ali to je istina!”

“A Christa?”

“Naravno, to je bilo za tebe. Ti znaš da je bilo zbog tebe. Da te zadovolji, uzbudi, da ti pruži sve što želiš, da ti pruži ženu koju nikad nisi imao. Volim te, Mickey, volim biti prljava za tebe, raditi sve za tebe. Dala bih ti sve, ali više ne mogu podnijeti da imaš druge žene. To previše boli, ta bol mi je naprosto prevelika!”

Međutim, još otkako je pokupio Christu prije nekoliko godina, Sabbath baš i nije bio avanturistički slobodnjak kakvog Drenka više nije mogla podnijeti, tako da je ved sad imala monogamnog muškarca kakvog je željela, premda to nije znala. Drugim je ženama Sabbath bio prilično neprivlačan, ne samo zbog svoje apsurdne brade i čudne tvrdoglavosti, zbog prevelike težine i starenja koje je bilo vidljivo na svim područjima, ved i zato što se nakon skandala s Kathy Goolsbee, četiri godine ranije, posve posvetio navlačenju antipatije od svakoga koga bi sreo, kao da se pritom bori za svoja prava. Ono što je nastavio govoriti Drenki i što je Drenka nastavljala vjerovati, bile su laži, a nju zavarati o svojim zavodničkim modima bilo je tako jednostavno da je on bio zadivljen, a ako se nije mogao zaustaviti, to nije bilo zbog toga da zavara sebe, ili da se pred njom razmede, ved zato što je stanje bilo neodoljivo: lakovjerna Drenka uspaljeno preklinje: “Što se dogodilo? Reci mi sve. Ništa nemoj izostaviti”, čak i dok je klizio u nju na način na koji je Nera na slici penetrirala u Silviju. Drenka se sjedala najmanje potankosti njegovih uzbudljivih priča još dugo nakon što bi on zaboravio i njihov najširi obris, a i on je jednako naivno bio zapanjen njezinim pričama, s tom razlikom što su njezine govorile o stvarnim ljudima. Znao je da su stvarni, jer bi nakon svake Drenkine nove veze mogao slušati, na pomodnom telefonu, kako ležedi pored njega na krevetu svakog novog ljubavnika dovodi do ludila riječima koje nikada nisu omanule, držedi bežični telefon u jednoj, a njegovu erekciju u drugoj ruci. Poslije bi joj svaki od tih prezadovoljnih momaka rekao navlas isto: električar s konjskim repidem s kojim se kupala u njegovu stanu, napeti psihijatar kojeg je viđala svakog utorka u motelu izvan državne granice, mladi glazbenik koji je svirao jazz na klaviru jednog ljeta u svratištu, bezimeni sredovječni stranac s JFK osmijehom kojeg je upoznala u liftu Ritz-Carltona... svaki od njih bi joj rekao, nakon što bi ponovo došao do daha – a Sabbath ih je slušao kako to kažu, žudio je da to kažu i veselio se što to kažu, znajudi da se radi o rijetko sigurnoj istini na koju se čovjek mogao osloniti – svaki od njih priznavao je Drenki: “Nitko nije kao ti.”

A sad mu je govorila da više ne želi biti žena kojoj su jednoglasno priznali da je smatraju drukčijom od svih ostalih. U pedeset drugoj, još dovoljno poželjna da i konvencionalne muškarce pretvori u nesmotrene, željela se promijeniti i postati netko drugi – no je li znala zašto? Tajno područje užitka i prikrivanja, to je bila poezija njezina postojanja. Njezina sirovost je bila najsvojstveni]a snaga njezinog života, davala je njezinom životu njegovu posebnost. Što je inače bila? Što je on inače bio? Ona mu je bila posljednja veza s drugim svijetom, ona i njezin istančani ukus za nedopušteno. Kao učitelj otuđivanja od običnoga, nikada nije podučavao nadareniju učenicu: umjesto da se ugovorno udruže, bili su međusobno povezani instinktima i zajedno su mogli erotizirati bilo što (osim vlastitih supružnika). Brakovi u kojima su bili vapili su za protubrakovima u kojima bi preljubnici mogli napadati osjedaj zatočeništva koji ih je morio. Zar joj to nije bilo jasno?

On ju je tako bezdušno mučio zato što se time borio za vlastiti život.

Ona, s druge strane, nije samo zvučala kao da se bori za svoj život, ved je tako i izgledala, kao da je ona duh, a ne njegova majka. Proteklih otprilike šest mjeseci Drenka je patila od bolova u trbuhu i mučnina, a on se pitao nisu li to simptomi tjeskobe koja je u njoj rasla kako se približavao onaj svibanjski dan koji je odabrala za izvršenje svog ludog ultimatuma. Dosad je te grčeve i povremene napade povradanja smatrao posljedicama pritisaka zbog rada u svratištu. Radedi taj posao više od dvadeset tri godine, nije ju iznenadilo što je to uzelo svoj danak u njezinu zdravlju. “Moraš znati sve o hrani”, lamentirala je klonulo, “moraš znati zakone, svaki aspekt toga. To se događa, Mickey, kada cijelo vrijeme služiš javnosti – izgoriš, postaneš izgubljeni slučaj.” A Matija još uvijek ne zna biti fleksibilan. Ovo pravilo, ono pravilo – a puno je lakše udovoljiti ljudima u skladu s mogudnostima, umjesto da uvijek kažeš ne. Kad bih barem mogla skinuti to knjigovodstvo s vrata. Ili brigu o osoblju. Naši stariji radnici puni su problema cijeli život. Oženjeni ljudi, kudepazitelji, perači suđa, na njima se odmah vidi ako nešto nije u redu. To nema veze s nama,

ali oni svoje probleme unose u gostionicu. I nikad se ne idu potužiti Matiji, nego dolaze k meni. Zato što je sa mnom lakše. Svakog ljeta on radi kao lud. Ja mu kažem “Taj i taj je napravio to i to”, a on me pita “Zašto mi uvijek spominješ te probleme? Zašto mi ne kažeš nešto ugodno!” Pa, zato što me sve to brine. Na primjer, ta djeca koja rade kod nas. Ne mogu ih više podnijeti. Ne znaju apsolutno ništa. Na kraju ja moram čistiti pod, kao da ja radim na njihovom poslu. Pa onda poslužavnici na sve strane. I to čistim. Sve se to nakupi, Mickey. Da je barem sin s nama. Ali Matthew misli da je naš posao glup. Ponekad ga uopde ne krivim. Imamo milijun dolara osiguranja protiv odgovornosti. Sad trebamo to povisiti za još jedan milijun. To su nam savjetovali. Uredili smo gat na plaži u kojem svatko uživa. A osiguravajude društvo kaže: “Nemojte to raditi, netko de se ozlijediti.” Želiš napraviti nešto dobro za američko društvo, a oni te samo uvale u nevolju. A sad – kompjutori!”

Kompjutore su prije ljeta trebali uvesti u posao, skupi sustav koji se moralo povezati svom silom kablova. Novim sistemom svi su trebali naučiti upravljati, i Drenka je preuzela ulogu učiteljice, nakon što je sama prošla dvomjesečni tečaj u Mount Kendallu (kojeg je u isto vrijeme pohađao i Sabbath kako bi se jednom tjedno mogao sastajati s Drenkom u Bo-Peep motelu). Za Drenku, koja je poznavala vještine knjigovodstva, kompjutorski tečaj bio je sitnica, ali ne i podučavanje osoblja. “Moraš razmišljati poput kompjutora”, rekla je Sabbathu, “a vedina naših zaposlenih još ne razmišljaju ni kao ljudska bida.”

“Zašto se onda toliko trudiš? Stalno obolijevaš – ni u čemu više ne uživaš.”

“Uživam. U novcu. U tome još uživam. Moj posao ionako nije najteži. U kuhinji je teže. Nije me briga koliko je meni teško, koliki je emocionalni teret. U kuhinji – tamo trebaš biti jak kao konj. Matija je džentlmen, hvala Bogu, ne smeta mu što ima konjski posao. Da, ja uživam u profitu, uživam gledajudi kako se posao razvija. Samo ove godine, nakon dvadeset tri prethodne, nedemo financijski napredovati. To je dodatni razlog da se razboliš. Posao de nam krenuti unatrag. Ja vodim knjige, pa mogu vidjeti kako naš restoran iz tjedna u

tjedan nazaduje, od Reagana. Osamdesetih su dolazili ljudi iz Bostona. Nije im smetalo večerati u pola deset subotom navečer, pa bismo tako imali velik promet. Ljudi odavde to ne žele. Onda je bilo puno novca, tada nije bilo konkurencije...”

Nije čudo što je imala grčeve... teški rad, briga, pad profita, novi kompjutori. A tek ja – briga oko mene! To je tek bio konjski posao. “Nisam sposobna za sve”, požalila se Sabbathu kad je bol bila na vrhuncu, “Mogu biti samo ono što jesam.” A to je, Sabbath je još vjerovao, netko tko može sve.

* * *

Dok se jebao s Drenkom u Pedini, a majka mu lebdjela točno nad ramenom poput pokrajnjeg suca koji zuri iza bacačevih leđa, pitao se je li ona možda nekako iskočila iz Drenkine pičke trenutak prije nego što je on ušao u Drenku, je li možda tamo boravio njezin duh, strpljivo čekajudi da se on pojavi. Otkud bi inače mogli dolaziti duhovi? Za razliku od Drenke, koja je bezrazložno bila opteredena tabuima, njegova je majka bila iznad svih tabua – vrebala je na njega ma gdje bila, a on ju je mogao osjetiti kao da je i sam postao donekle natprirodan, kao da je odašiljao snop sinovljevskih valova koji su se odbijali od nevidljive majčine prisutnosti i davali mu njezin točan položaj. Ili to, ili je polako ludio. Kako god bilo, znao je da se majka nalazi oko tridesetak centimetara desno od Drenkina blijedog lica. Možda odatle nije samo slušala svaku njegovu riječ, možda je imala lutkarsku mod natjerati ga da govori. Možda je čak ona bila ta koja ga je vodila ka propasti da izgubi jedinu utjehu koju je imao. Naglo, majčin se fokus promijenio i prvi put nakon 1944. godine živudi joj je sin bio stvarniji od mrtvoga.

Konačni hir raskalašenog čovjeka je da postane vjeran – mislio je Sabbath, tražedi rješenje dileme. Zašto ne redi Drenki: “Da, draga, učinit du to”?

Drenka se iscrpljeno spustila na granitnu zaravan u zavjetrini gdje su ponekad sjedili za lijepih dana poput ovoga i jeli sendviče koje bi donijela u rancu. Kraj njezinih nogu ležao je uveli stručak poljskog cvijeda, prvog poljskog cvijeda ovog proljeda, koje je ubrala tjedan ranije dok je tumarala šumom da se nađe s njim. Svake godine učila ga je imena cvijeda na svom jeziku i na njegovom, a on od godine do godine ne bi zapamtio ni ona na engleskom. Gotovo trideset godina Sabbath je bio izgnanik u ovim planinama, i još gotovo ničemu nije znao naziv. Toga nije bilo tamo odakle je došao. Sve što je tu raslo tamo nije imalo nikakvog smisla. On je bio s obale. Tamo su postojali pijesak i ocean, obzorje i nebo, dan i nod – svjetlo, tama, plima, zvijezde, čamci, sunce, magle, galebovi. Tamo su bili i dokovi, pristaništa, staza, hučno, tiho, beskonačno more. Tamo gdje je odrastao imali su Atlantik. Mogao si prstima dotaknuti mjesto gdje počinje Amerika. Živjeli su u malom ožbukanom bungalovu udaljenom dvije male ulice od ruba Amerike. Kuda. Trijem. Hladnjak. Kada. Linoleum. Metla. Smočnica. Mravi. Kauč. Radio. Garaža. Tuš na otvorenom s podom od dasaka koji je napravio Morty, s odvodom koji se uvijek začepljivao. Ljeti, slani povjetarac s mora i blještede svjetlo; u rujnu, uragani; u siječnju oluje. Imali su siječanj, veljaču, ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni, prosinac. Pa zatim siječanj. I onda opet siječanj, nema kraja hrpi siječnjeva, svibnjeva, kolovoza, prosinaca, travanja – samo reci mjesec, imali su ih za izvoz. Imali su beskrajnost. Odrastao je uz beskraj i svoju majku – u početku je to dvoje bilo jedno te isto. Njegova majka, njegova majka, njegova majka, njegova majka ... pa zatim njegova majka, pas otac, djed, Morty, i Atlantik i kraj ulice. Ocean, plaža, prve dvije ulice Amerike, zatim kuda, a u kudi majka koja nikada nije prestajala zviždukati do prosinca 1944.

Da se Morty živ vratio kudi, da je beskraj nestao prirodno, umjesto telegramom, da je Morty nakon rata otpočeo s električarskim i vodoinstalaterskim poslovima, da je postao zidar na obali, da se bacio u građevinske poslove baš kad je počinjao nagli razvoj okruga Monmouth... Ali nije važno. Izaberi. Neka te izda čarolija

beskonačnosti ili činjenica konačnosti. Ne, Sabbatha je mogao srediti samo Sabbath, moledi ono što je molio, kanedi ono što je kanio, govoredi ono što se nije želio spriječiti da izgovori.

“Evo kako demo,” – upotrijebio je najljubazniju od svojih intonacija – “dogovorimo se. Ja du se žrtvovati, kad to tražiš. Odredi du se svake žene osim tebe. Redi du: 'Drenka, volim tebe i samo tebe i pristajem na bilo kakvu zakletvu koja de pobrojati sve što ne smijem raditi. Ali zauzvrat i ti moraš prinijeti žrtvu.”

“Hodu!” Uzbuđeno je ustala. “Želim! Nikad drugih muškaraca! Samo ti! Do kraja!”

“Ne”, reče, prilazedi joj pruženih ruku, “Ne, ne mislim na to. Kako sama tvrdiš, to ne predstavlja žrtvu. Ne, ja želim nešto što de staviti na provjeru tvoj stoicizam i iskrenost, kao što deš ti provjeravati mene, zadatak koji de tebi biti jednako odbojan kao meni napuštanje sakramenta nevjere.”

Ruke su mu sad bile obavljene oko nje i stiskale njezine nabrekle guzove kroz traper hlače. Voliš kad se okrenem pa mi vidiš dupe. Svi muškarci to vole. Ali samo ti ga smiješ turnuti unutra, samo me ti, Mickey, smiješ tamo jebati! Nije bila istina, ali lijepo se osjedao od tih riječi.

“Odredi du se svih drugih žena. Ali zauzvrat”, reče joj, “moraš popušiti svom mužu dvaput tjedno.”

“Aaaa!”

“Aaaa, da. Aaaa, zaista. Ved se kolebaš. 'Aaaa, nikad to nedu modi!' Mogu li nadi nešto nježnije? Ne.”

Uzdišudi, otrgla se od njega i zavapila, “Budi ozbiljan – ovo je ozbiljno!”

“Ja jesam ozbiljan. Koliko odvratno to može biti? To je naprosto monogamija u svojoj najnehumanijoj varijanti. Pretvaraj se da je netko drugi. To rade sve dobre žene. Pretvaraj se da je električar. Ili neki magnat pun kreditnih kartica. Matija ionako svršava u dvije sekunde. Dobit deš sve što želiš i uz beznačajnu cijenu iznenaditi muža, a sve to uzet de ti četiri sekunde tjedno. A pomisli samo kako

deš mene uzbuditi. To de biti najpromiskuitetnija stvar koju si ikada napravila. Pušiti svome mužu da bi udovoljila ljubavniku. Želiš se osjedati kao prava kurva? To bi trebalo biti dovoljno.”

“Stani!”, povikne ona, rukama prekrivajudi usta. “Imam rak, Mickey! Prestani! Bol koju imam je od raka! Ne mogu vjerovati! Ne vjerujem! Mogu umrijeti!”

Tad se dogodilo nešto najčudnije. Drugi put u godini helikopter je nadletio šumu, a zatim zaokružio, lebdedi ravno iznad njih. Ovog puta sigurno je bila majka.

“O, Bože”, reče Drenka i zagrli ga tako čvrsto da su mu od njezine težine zaklecala koljena. Ili bi možda ionako zaklecala.

Majko, pomisli, ne može biti. Prvo Morty, pa ti, pa Nikki, pa Drenka. Ništa na svijetu ne drži obedanje.

“Oh, tako sam to željela,” poviče Drenka dok je energija helikoptera grmjela iznad njih, dinamička snaga koja je samo uvedavala jezivu usamljenost, zid buke koji se obrušava na njih i cijelu njihovu karnalnu građevinu. “Željela sam da mi obedaš a da i ne znaš, željela sam da mi sam obedaš”, a tu je ispustila uzdah dostojan zadnjeg čina klasične tragedije. “Mogu umrijeti! Ako to ne uspiju zaustaviti, dragi, bit du mrtva za godinu dana!”

Na sredu, umrla je za šest mjeseci od začepljenja pludne arterije, prije nego što je rak, koji se proždirudi iz jajnika proširio tijelom, stigao izmučiti Drenku više nego što bi i njezina čudesna čvrstoda mogla podnijeti.

NE MOGAVŠI ZASPATI, Sabbath je ležao kraj Roseanne svladan snažnim, izobličenim osjedajem koji nikad ranije nije iskusio. Bio je ljubomoran na sve muškarce o kojima se, dok je Drenka bila živa, nije mogao dovoljno naslušati. Razmišljao je o muškarcima koje je srela u dizalima, u zračnim lukama, na parkiralištima, na kongresima hotelijera, na simpozijima o prehrani. O muškarcima koje je morala imati naprosto zato jer su je privlačili izgledom, s kojima je spavala samo jednom ili nekoliko puta, muškarcima koji bi pet i šest godina nakon što je s njima posljednji put bila u krevetu neočekivano nazvali u restoran da joj izraze divljenje, da joj ne štededi slikovite prostote kažu kako je najneobuzdanija žena od svih koje su upoznali. On sam tražio je od Drenke da mu objasni na temelju čega izabire pojedinog muškarca između više njih u sobi, a sad se osjedao poput najglupljeg, najnevinijeg muža koji najednom otkriva nevjeru svoje žene – glup poput dr. Charlesa Bovaryja. Kad se sjeti dijaboličkog zadovoljstva koje mu je to nekad pričinjalo! Srede! Dok je bila živa, ništa ga nije snažnije uzbuđivalo i zabavljalo od slušanja, potankost po potankost, priča iz njezina drugog života. Točnije, tredeg – on je predstavljao drugi život. “To je izrazito fizički osjedaj, kemija, usudila bih se redi. Kako izgledaju, kakvu energiju zrače. To me snažno uzbudi, postanem najednom seksualizirana, osjedam tu energiju u bradavicama. Iznutra, u cijelome tijelu. Ako je snažan, muževan, ako na određeni način hoda, sjedi, ako je sočan. Muškarci s malim suhim ustima me odbijaju, ili ako imaju knjiški miris – znaš, onaj miris po suhoj olovci. Često im gledam u ruke da vidim jesu li snažne, izražajne. Onda zamišljam da imaju velik kurac. Ima li u tome istine, ne znam, ali svejedno to radim kao dio istraživanja. Imaju li neku vrstu samopouzdanja u načinu na koji se kredu. Ne trebaju izgledati elegantno – to je prije neki životinjski izgled

ispod vanjske elegancije. Sve je to jako intuitivno. Naprosto shvatim, uvijek. I onda si kažem: 'Okej, idem ga pojebati.' E, da bih to napravila, moram otvoriti kanale, da tako kažem. Najprije ga gledam i očijukam. Počnem se smijati, pokažem mu noge, i nekako mu pokažem da je to u redu,kako bih mu pokazala da mi smije pridi. Ponekad napravim i zaista hrabru gestu. 'Ne bih imala ništa protiv toga da budem s vama.' “Da”, reče, smijudi se snazi svoje naglosti, “znala sam redi i takve stvari. Jedan momak kojeg sam imala u Aspenu, osjetila sam njegov interes. Ali on je bio u pedesetima i tu se uvijek postavlja pitanje koliko mu se uopde može ukrutiti. S mlađim frajerom znaš da je lakše. Sa starijim nikad ne znaš. Ali osjetila sam tu neku vibraciju i to me stvarno uspalilo. I onda, znaš ved dalje, primakneš bliže ruku ili on primakne ruku i tako se približiš, pa budete zajedno u tom jednom zračenju seksualnog osjedaja, i svi drugi u prostoriji su isključeni. Mislim da sam tom muškarcu zapravo otvoreno rekla da sam zainteresirana, i da je okej.”

Hrabrost kojim ih je napadala! Strast i vještina kojima ih je uzbuđivala! Užitak koji je pronalazila u gledanju kako drkaju. A tek zadovoljstvo koje je osjedala pričajudi o svemu što je naučila o strasti i tome što ona znači za muškarce ... koliko ga je sve to sada mučilo. Nije imao pojma da se može osjedati tako potresenim. “Uživala sam gledati ih takve kakvi su stvarno bili. Mogla sam biti promatrač, gledati ih kako se igraju s pimpekom i kako im izgleda, kakav mu je oblik, kako ga drže u ruci kad im se digne – sve me to palilo. Svatko drugačije drka. A tek kad se udube u to, kad si dozvole da se zanesu, to je vrlo uzbudljivo. Gledati ih kako svršavaju u takvom stanju. Upoznala sam jednog Lewisa, bio je u šezdesetima i nikad nije drkao pred ženom. On je držao ruku otprilike ovako” – ona okrene zglob tako da je mali prst bio na vrhu šake, a zglob palca na dnu – “e, vidjeti to nešto je posebno, i to kako se toliko uspale da više ne mogu prestati mada su stidljivi, to je strašno uzbudljivo. To mi je najdraže – gledati ih kako gube kontrolu.” Stidljivima bi sama lizala nekoliko minuta, vodila im ruku, pomogla im, sve dok se ne bi sigurno prihvatili posla. Onda bi lagano počela samu sebe obrađivati prstom, zavalila se u naslonjač i

gledala. Na svakom novom sastanku sa Sabbathom, pokazala bi mu, na njemu samom,”posebnosti” svake nove tehnike. To ga se strašno dojmilo ... a sada je zbog toga bio ljubomoran, ludo ljubomoran – sada, kad je bila mrtva, želio ju je prodrmati i vikati na nju i narediti joj da prestane. “Samo sa mnom! Jebi se sa svojim mužem kad baš moraš, ali inače, samo sa mnom!”

U biti, nije želio ni da se ševi s Matijom. Najmanje s njim. U rijetkim prilikama kad bi mu pričala o tim potankostima, nije osjedao ni najmanju zainteresiranost, nije osjedao nikakav seksualni interes. A sada gotovo da nije bilo nodi kada se ne bi užasnuto sjetio Drenke kako dopušta mužu da je uzme kao ženu. “Provjerila bih Matiju u krevetu i vidjela da ima erekciju. Bila sam sigurna da nede učiniti ništa ako ja ne preuzmem inicijativu, pa bih se brzo skinula. Nisam se mogla uzbuditi čak ni kad sam osjedala duboke, nježne osjedaje prema svom mužu. Gledala sam njegov mali kurac, manji od tvog, Mickey, i crven kad se kožica povuče, puno crveniji od tvoga... razmišljala o tome kako smo se nas dvoje jebali ... i tako sam žudila za tvojim velikim, čvrstim kurcem da je to bilo gotovo bolno. Kako sam se mogla predati tom čovjeku koji me voli? Kad je prodirao u mene, ležedi na meni, Matija je stenjao glasnije nego ikad. Zvučalo je gotovo kao da plače. Bududi da mu nikad ne treba dugo da svrši, cijela stvar je brzo završila. Nakon sat ili dva sna probudila sam se s jakim bolovima u trbuhu. Morala sam povratiti i uzeti malo mylante.”

Kako se samo usudio! Kakav chutzpah! Sabbath je želio ubiti Matiju. A zašto nije? Zašto nismo? Neobrezani pas! Ovako ga je trebalo!

Jednog blještede sunčanog dana u veljači, Sabbath je naišao na Drenkina udovca u Stop&Shop dudanu u Cumberlandu. Prvi put te zime nije sniježilo četiri uzastopna dana, pa se Sabbath, nakon što je stavio na glavu staru pletenu mornarsku kapu i usisavačem očistio kudu, odvezao u Cumberland kako bi kupio namirnice za domadinstvo, što je bio jedan od njegovih tjednih kudanskih zadataka. I tamo je bio Matija. Bilo ga je teško prepoznati otkako ga je posljednji put vidio na sprovodu, tihog i skamenjenog. Izgledao je tako slab, tako tanak,

omršavjela lica – sve to u samo tri mjeseca! Mogao je prodi za starog gospodina, starijeg čak i od Sabbatha, a bio je tek u pedesetima. Restoran je bio zatvoren od Nove godine do 1. travnja, pa je Matija kupovao onih nekoliko stvari koje su mu trebale za život u velikoj kudi iznad jezera i restorana.

Balich je stajao odmah iza njega u redu, i premda je kimnuo kad je Sabbath pogledao u njegovu smjeru, nije se činilo da ga prepoznaje.

“G. Balich, ja sam Mickey Sabbath.”

“Da? Kako ste?”

“Znači li vam išta ime Mickey Sabbath?”

“Da”, reče Balich ljubazno nakon odglumljena razmišljanja, “vjerujem da ste bili moj gost. Prepoznajem vas iz restorana.”

“Ne”, reče Sabbath. “Živim u Madamaska Falls, ali ne jedemo vani tako često.”

“Tako”, odgovori Balich i smiješedi se još nekoliko sekundi, vrati se svojim mračnim mislima.

“Redi du vam otkuda vas znam”, reče Sabbath.

“Da?”

“Moja žena je predavala umjetnost vašem sinu u srednjoj školi. Roseanna Sabbath. Ona i vaš Matthew postali su veliki prijatelji.”

“A, tako.” Opet se kurtoazno osmjehnuo.

Sabbath nikad prije nije uvidio izrazitu ljubaznost i manire evropskog gospodina Drenkina muža. Možda je to bilo zbog bijele kose, tuge, naglaska, ali oko njega se širila aura visokog diplomata neke male zemlje. Ne, Sabbath to nije znao, Balicheva mu je dostojanstvena pojava bila iznenađenje, a nije ni čudo, s obzirom na to da je onaj drugi muškarac često samo nejasna mrlja. Čak i ako se radi o tvom najboljem prijatelju ili poznaniku s druge strane ulice koji ti je pomogao pokrenuti auto, opet je nejasan. Taj netko postaje muž, i suosjedajna sposobnost zamišljanja iščezava zajedno sa savješdu.

Jedini put kad je Sabbath imao priliku promotriti Matiju u javnosti bio je travanj prije skandala s Kathy Goolsbee, kad se tredeg

utorka u mjesecu obreo u restoranu s tridesetak rotarijanaca koji su svakog tredeg utorka u mjesecu tamo održavali sastanak. Bio je gost Gusa Krolla, vlasnika benzinske crpke koji mu je uvijek pričao šale što ih je čuo od vozača kamiona koji su kod njega kupovali benzin. Gus je u Sabbathu pronašao vjernog slušatelja svojih dosjetki, jer i onda kad dosjetke nisu bile prvorazredne, sama činjenica da je Gus dok ih je pričao rijetko nosio zubalo pričinjala je Sabbathu dovoljno zadovoljstva. Gusova ustrajnost u tome da bez strasti ponavlja viceve odavno je nagnala lutkara da zaključi kako upravo oni daju jedinstvenost Gusovu pogledu na život i da samo oni zadovoljavaju njegovu duhovnu potrebu za pročišdujudim razgovorom pomodu kojega de izdržati dan za danom na pumpi. Sa svakom šalom koja je iskakala iz bezubih Gusovih usta Sabbathu je bilo sve jasnije da ni jednostavni momak poput Gusa nije lišen ljudske potrebe da pronađe nit značenja kao uporište za sve ono što nije na televiziji.

Sabbath je bio zamolio Gusa da ga pozove na sastanak Rotary Cluba kako bi mogao čuti govor Matije Balicha na temu “Upravljanje svratištem danas”. Sabbath je ved znao da je Matija bio u agoniji pripremajudi govor tjednima – Sabbath je čak pročitao govor, točnije prvu verziju govora koju mu je donijela Drenka. Otipkala je mužu šest stranica govora i dala sve od sebe da popravi greške, ali je željela da Sabbath provjeri engleski tekst i on je uslužno pristao pomodi. “To je fascinantno”, rekao je nakon dva čitanja. “Je li?” “Juri poput vlaka na tračnicama. Stvarno, odlično je. Ipak, imam dvije zamjerke. Nije dovoljno dugačak. Govor treba biti tri puta duži. I ovaj izraz je pogrešan. Ne kaže se “trice i kučine”. Ne možeš redi: 'Bavio se tricama i kučinama.” „Ne?” “Tko mu je uopde rekao da se kaže 'trice i kučine', Drenka?” “Glupa Drenka mu je rekla”, odgovori ona. “Trice i pučine”, reče Sabbath. “Trice i pučine”, ponovi ona i zapiše to na poleđinu posljednje stranice. “I zapiši da je prebrzo završio”, reče Sabbath. “Govor treba biti barem tri puta dulji. Slušat de ga”, nastavi. “Te stvari nitko ne zna.”

Gus je pokupio Sabbatha kamiončidem na Brick Furnace Roadu. Nisu ni krenuli, i ved ga je počeo zabavljati stvarima koje su za gradske “momke iz crkve”, kako ih je Gus nazivao, predstavljale tabu.

“Hodeš jedan malo nepristojan vic o ženama?”, upitao ga je Gus.

“Jedino takve i volim.”

“Vozač kamiona, jel', često putuje, a žena mu je za to vrijeme jako usamljena. I tako joj on, kad se vrati s puta, donese jednog tvora, velikog, dlakavog živog tvora. Kaže joj da ga navečer, kad se opet osjeti usamljenom jer muža nema, uzme u krevet i stavi među noge. “A miris?” pita ga ona. A on odgovara: 'Naviknut de se. Ja jesam.'“

“E, ako ti je taj dobar”, reče Gus čuvši Sabbathov smijeh, “imam još jedan sličan”, i tako su za tren stigli na odredište.

Rotarijanci su se ved okupljali u baru uređenom u seoskom stilu, s gredama na niskom stropu i ugodnim zidanim kaminom, zbijeni u jednoj omanjoj sobici, možda zbog vesele vatre što je pucketala u kaminu, a napolju je bilo hladno, ili možda zbog pladnjeva na šanku punih devapčida, jugoslavenskog nacionalnog specijaliteta koji je ujedno bio i specijalitet restorana. “Moram te nahraniti devapčidima”, rekla je Drenka Sabbathu dok su kao novi ljubavnici ležali u krevetu i zabavljali se. “Nahrani me čime god hodeš.” “Tri vrste mesa”, objasnila mu je, “junetina, svinjetina i janjetina. Sve se to samelje. Onda se doda luk i malo papričice. Nešto kao loptica od mesa, ali drugog oblika. Vrlo maleno. Obavezno se mora jesti s lukom. Nasjeckanim na male komadide. S devapčidima možeš jesti također i male papričice. Jako ljute.” “Uopde ne zvuči loše”, reče Sabbath zadovoljno. “Da, nahranit du te devapčidima,” reče ona, puna obožavanja. “A ja du te zauzvrat izjebati do daske.” “Oh, moj američki dečko – to znači da deš me pojebati za ozbiljno?” “Prilično ozbiljno.” “To znači snažno?” “Vrlo snažno.” “I što još to znači? Naučila sam na hrvatskom govoriti sve proste riječi bez srama, ali nitko me nije naučio to na američkom. Reci mi! Nauči me! Nauči me kako se sve te stvari kažu na američkom!” “Kažu se kako god hodeš.” I onda joj je, jednako savjesno kao ona njemu pravljenje devapčida, objasnio što to kako god hodeš znači.

...Ili su možda svi bili u baru jer je Drenka, poslužujudi za šankom, nosila crnu bluzu s dubokim izrezom koja je tijesno prianjala uz njezine obline kad god bi se sagnula da napuni čašu ledom. Sabbath je gotovo pola sata promatrao s ulaznih vrata kako Drenka očijuka s kiropraktičarom, snažnim mladidem koji se glasno, lajavo smijao, ni najmanje ne krijudi svoju seksualnu namjeru, zatim s bivšim državnim predstavnikom koji je bio vlasnik triju podružnica Cumberland BanCorpa, a na kraju čak i s Gusom koji je za tu priliku obukao odijelo i stavio kravatu, i kojega je Sabbath više nego ikoga drugoga želio vidjeti u ulozi onoga koga ona ševi, kako bi se iznova uvjerio koliko je divna. Bila je vedra i vesela, zaista – jedina žena među svim tim muškarcima, blistavi stimulus koji im je služio tekude stimulanse, naprosto u ekstazi samo zato što živi.

Kad se Sabbath kroz metež progurao do bara i zatražio pivo, pokazala je iznenađenje zbog njegova prisustva, trenutno problijedivši. “Što želite, g. Sabbath?” “Imate li pičkice iz Jugoslavije?” “U boci ili točeno?” “Što mi preporučujete?” “Točeno ima više pjene”, rekla je osmjehujudi mu se, nakon što joj se vratio smisao za humor. Bio je to smiješak koji bi protumačio zapanjujude otvorenim priznanjem njihove tajne, da nije vidio kako je prethodno isti takav smiješak bila uputila i Gusu. “Natoči mi jedno, hajde”, reče joj i namigne. “Volim pjenu.”

Nakon jela – veliki svinjski kotleti s ploškama jabuka u Calvados umaku, sladoled od čokolade s vodnim sirupom, cigare, a za one koji su željeli pide nakon jela, prošek, slatkasto dalmatinsko bijelo vino koje je njihova šarmantna domadica iz Starog svijeta obično služila kao posebno poklon kude – došao je trenutak čitanja referata. Matiju je predsjednik rotarijanaca najavio kao “Matta Balika.” Vlasnik restorana i hotela bio je obučen u crvenu dolčevitu od kašmirske vune, sako sa zlatnim pucetima, nove hlače od gabardena i nove novcate bally čizme ulaštene do visokog sjaja. Tako elegantno dotjeran ostavljao je još snažniji dojam mišidave muževnosti nego u majici i traper hlačama u kojima je radio. Zov snažne muške figure konvencionalno obučene poradi društvenog događaja. Životinjska pojava ispod elegancije. I

Sabbath je nekod tako izgledao, barem ga je Nikki u to uvjeravala, nagovarajudi ga da kupi tamnoplavo odijelo s prslukom kako bi svijet mogao uvidjeti njegovu krasotu. Krasni Sabbath. Bile su to pedesete.

Matijina strast je bila preuređivanje ruševnih kamenih zidova na susjednih pedeset rali zemljišta s kojim je graničila njihova kuda i svratište. Na otoku Braču, gdje je imao rodbinu i gdje je radio kao konobar prije nego što je upoznao Drenku, bila je razvijena tradicija zidarstva, i boravedi na otoku Matija je provodio dane pomažudi bratidu koji je gradio kamenu kudu. Naravno, nikada nije zaboravio ni djeda koji je morao lomiti kamenje u kamenolomu, starca koji je bio zatočen na Golom otoku kao neprijatelj režima – što je Matiji to teglenje kamenja pretvaralo gotovo u neku vrstu komemorativnog rituala. Tako bi provodio dnevni odmor od rada u kuhinji – pola sata premještanja kamenja na otvorenome i ponovo je bio spreman za daljnja tri, četiri, pet sati rada na temperaturi od 50 stupnjeva. Vedi dio zime provodio bi premještajudi to kamenje. “Njegovi jedini prijatelji”, tužno bi govorila Drenka, “su ti zidovi i ja.”

“Neki ljudi” otpočeo je Matija, “misle da je ovaj posao zabava. Nije zabava. To je biznis. Čitajte poslovne časopise. Ljudi govore: 'Želim pobjedi iz velikog poduzeda. Hotelčid, to je moj san.' Ali ja sam ovom poslu toliko posveden kao da svakog dana idem u veliko poduzede.”

Tempo kojim je Matija čitao omogudio je publici da ga bez teškoda prati, unatoč njegovu jakom stranom naglasku. Na kraju svake rečenice omogudio bi im dugu stanku, da razmisle o dubljem smislu onoga što je upravo rekao. Sabbath je u tim stankama uživao ne manje nego u monotonim rečenicama bez fleksije koje su one razdvajale, rečenicama koje su ga prvi put u mnogo godina podsjetile na usamljeni arhipelag nenastanjenih otoka pokraj kojih su prolazili trgovački brodovi koji su iz Veracruza plovili na jug. Sabbath je uživao u stankama jer je bio odgovoran za njih. Drenki je bio rekao da Matiju obavezno upozori kako mora govoriti polako. Govornici amateri uvijek žure. Neka ne brza, rekao joj je da mu kaže. Mnogo je toga što publika mora probaviti. Što sporije to bolje.

“Na primjer, dvaput su nam revizori provjeravali poslovne knjige”, reče im Matija.

Sabbath i gosti na njegovoj strani stola mogli su kroz velike prozore verande u dnu pravokutne blagovaonice vidjeti daleko dolje gdje je vjetar šibao uzburkano jezero Madamaska. Njihov je pogled mogao proputovati od jednog do drugog kraja jezerske plohe prije nego što je Matija zaključio da su posve upili značaj dvaju revizorskih pregleda knjiga.

“Ništa nije bilo netočno”, tada je nastavio. “Moja žena uredno vodi naše poslovne knjige, a savjetujemo se i s jednim računovođom. Tako vodimo taj naš posao i to nam je kruh svagdašnji. Ako pazite na sve mogude trice i pučine, posao de idi dobro. Ako ne pazite, nego pričate s gostima cijelo vrijeme, gubite novac.”

“Ranije nismo posluživali cijelo vrijeme subotom popodne. Još uvijek to ne radimo. Ali omogudavamo ljudima da nešto pojedu. Pametno je dati ljudima što žele, a ne redi im ne, imam ovakvo pravilo, imam onakvo pravilo. Ja sam prilično krut u tome kako razmišljam o nekim stvarima. Ali gosti me uče da ne budem tako krut.”

“Naše osoblje broji pedeset ljudi, uključujudi one koji rade dio radnog vremena. Zaposlenih na posluživanju je trideset i pet – konobarice, dostava, nadglednici u blagovaonici. Imamo dvanaest soba plus aneks. Možemo primiti dvadeset i osam ljudi i popunjeni smo vedinu vikenda, mada ne i tijekom tjedna.”

“U restoranu možemo primiti sto trideset ljudi, i još sto na terasi. Ali nikada ne primamo dvjesto trideset ljudi odjednom. Kuhinja to ne može izdržati. Ono što mi želimo je promet.”

“Drugi ozbiljni problem je osoblje...”

To je trajalo više od sata. Vatra je plamsala u velikoj sali, kao i jedna manja u baru, a prozori su zbog jakog vjetra bili čvrsto zatvoreni. Kamin se nalazio samo kojih dva metra iza Matije, ali vrudina koja je s njega isijavala nije, izgleda, djelovala na njega tako

jako kao na one koji su za stolom pili viski. Oni su prvi popustili napivši se do besvijesti. Oni koji su pili pivo uspjeli su izdržati malo duže.

“Mi nismo vlasnici kojih nikad nema. Ja sam glavni radnik. Ako svi odu, ja još ostajem. Moja žena može raditi sve osim dva posla u kuhinji. Ne može raditi na roštilju, jer nema pojma kako se peče. I ne može raditi sote, gdje se praktički pržiš u tavama. Ali sve druge poslove može obavljati – posluživati za barom, prati suđe, servirati, voditi knjige, čistiti pod...”

Gus, koji je tih dana apstinirao pio je dijetalnu colu, ali Sabbath je vidio da je i on usnuo. Samo od cole. I onima koji su pili pivo počela je popuštati pažnja i počinjali su gubiti snagu – vlasnik banke, kiropraktičar, brkati debeljko koji je vodio vrtlarski centar...

Drenka je slušala iz bara. Kad se lutkar okrenuo da joj se nasmiješi, vidio je kako nalakdena na šank, lica naslonjena na šake, plače, kao i polovica rotarijanaca koji su još bili pri svijesti.

“Nije nam uvijek ugodno ako nas osoblje ne voli. Mislim da nas dio našeg osoblja jako voli. Mnoge od njih uopde nije briga za nas. Neki barovi su nakon radnog vremena otvoreni za osoblje. Mi ovdje nemamo takvo nešto. To su mjesta koja bankrotiraju i gdje osoblje doživljava strašne prometne nesrede na putu kudi. Ovdje ne. Kod nas nema zabave s vlasnicima. Ovdje nije zabavno. Moja žena i ja uopde nismo zabavni. Mi smo radišni. Mi smo poslovni. Svi Jugoslaveni kad odu u inozemstvo, vrlo su vrijedni. Nešto u našoj povijesti gura ih naprijed u borbi za opstanak. Hvala vam.”

Nije bilo nikakvih pitanja, a jedva da je za dugačkim stolom postojala šačica onih koji su ih još bili u stanju postaviti. Predsjednik rotarijanaca je rekao: “E pa, Matt, najljepša ti hvala. Ovo nas je prilično temeljito upoznalo s poslovnim procesom.” Ljudi su se uskoro počeli buditi kako bi krenuli natrag na posao.

U petak tog istog tjedna, Drenka je otišla u Boston i pojebala svojega dermatologa, pa magnata kreditnih kartica, pa dekana sveučilišta, a zatim, nakon što se vratila kudi, neposredno prije ponodi, – zaokružujudi total od četvorice toga dana – nju je pojebao, dok je

zadržavala dah tih nekoliko minuta koliko je to trajalo, govornik za kojega je bila udata.

* * *

Dolje, u napuštenom središtu Cumberlanda, gdje odavno nije bilo kina, a prodavaonice su mahom zjapile prazne i zatvorene, nalazila se jedna jadna olupina od prodavaonice namirnica gdje je Sabbath volio kupiti šalicu kave i popiti je onako s nogu nakon obavljene tjedne kupovine. To mjesto, Flo 'n Bert's, bilo je mračno, s prljavim izlizanim drvenim podom, prašnjavim policama uglavnom bez namirnica, kao i najjadnijim krumpirom i bananama koje je Sabbath ikada vidio ponuđene na prodaju. Ali taj Flo 'n Bert's, premda nalik na sablasnu mrtvačnicu, mirisao je kao stara trgovina u podrumu LaReine Arms, ulicu dalje od njihove kude, kamo je Sabbath svakog jutra najprije običavao odjuriti da majci kupi dva svježa peciva kako bi ona napravila sendviče Mortyju da ih ponese u gimnaziju za ručak – topljeni sir i masline, maslac od kikirikija i žele, ali najčešde tuna iz konzerve – sendviče zamotane u dvostruki voštani papir i ugurane u papirnatu vredicu iz LaReine Arms. Svakog bi tjedna, nakon Stop&Shop, Sabbath šetao Flo 'n Bertom sa šalicom kave u ruci, pokušavajudi odgonetnuti koji to sastojci čine taj miris koji je sličio i nečemu što bi nanjušio kod Pedine u kasnu jesen, nakon što kiše natope otpalo lišde i usahlo šipražje pa ono počne trunuti. Možda je to bilo to: vlažni vonj truljenja. Volio ga je. Kava koju je tamo morao piti, nije se dala popiti, ali nikada nije mogao odoljet užitku koji mu je pružao taj miris.

Sabbath je stao ispred vrata Stop&Shopa i u trenutku kad se pojavio Balich, nosedi po jednu plastičnu vredicu u svakoj ruci, rekao: “Gospodine Balich, da popijemo po šalicu vrude kave?”

“Hvala vam, gospodine, ne bih.” “Ma, molim vas”, reče dobrohotno Sabbath, “a zašto ne? Deset je stupnjeva ovdje na otvorenom.” Da li da mu to pretvori u Celzijuse, kao što je radio

Drenki kad bi ga nazvala prije odlaska u Pedinu da se raspita kako je zaista bilo napolju. “Znam jedno mjesto dolje niz brdo. Pratite moj Chevrolet. Šalica kave da se ugrijete.”

Vodedi Balichev auto između sniježnih bedema visokih poput jednokatnice, preko željezničke pruge svjetlucave od mraza, Sabbath je morao priznati da nije imao pojma što je namjeravao učiniti. Jedino o čemu je mogao razmišljati bio je taj tip koji se usudio ledi na njegovu Drenku, stenjudi od užitka kao da plače dok je prodirao u nju svojim psede crvenim kurcem, zbog čega je kasnije povradala.

Da, bilo je vrijeme da se on i Balich sretnu – prodi kroz život a da se ne susretne s njim licem u lice značilo bi samome sebi olakšati život preko svake mjere. Ved bi odavno umro od dosade bez svojih silnih problema.

Odvratnu kavu im je iz prozirnog silex vrča natočila zlovoljna, glupa tinejdžerka blizu dvadesete, koja je bila zlovoljna glupa tinejdžerka blizu dvadesete još odonda otkako je Sabbath počeo navradati da onjuši Flo 'n Bert's kojih petnaestak godina ranije. Možda su sve bile iz iste obitelji, kderke Flo i Berta koje su jedna za drugom odrastale da bi se primile ovog posla, ili je možda, a to je izgledalo vjerojatnije, školski sustav Cumberlanda pružao neograničenu ponudu takvih djevojaka. Uvijek u potrazi za plijenom, neizravno laskajudi i vabedi, neizbirljivi Sabbath nikada ni od jedne od njih nije uspio izvudi ništa više od roktavog gunđanja.

Balich se nehotice namrštio kad je probao kavu koja je, kako se ispostavilo, bila jednako hladna kao i vrijeme napolju, ali je ljubazno uzvratio: “Oh, ne, vrlo je dobra, ali jedna mi je dovoljna” kad ga je Sabbath upitao želi li još kave.

“Nije vam lako bez žene”, reče Sabbath. “Izgledate vrlo mršavo.”

“Ovo su bili teški dani”, odgovori Balich.

“Još uvijek?”

Tužno je klimnuo. “Još uvijek je strašno. Na samom sam dnu. Nakon trideset jedne godine, sad sam u tredem mjesecu novog načina života. Sve nekako postaje svakim danom sve gore.”

To svakako. “A vaš sin?”

“I on je u stanju šoka. Jako mu nedostaje. Ali on je mlad, on je jak. Ponekad, kaže mi njegova žena, u kasnim nodnim satima ... ali čini se da izlazi na kraj s tim.”

“To je dobro”, reče Sabbath. “Majka i njezin mali dječak, to je jedna od najsnažnijih veza na svijetu. Valjda nema ničeg jačeg.”

“Da, da”, reče Balich, a blage sive oči mu se napuniše suzama zbog razgovora s nekim tko ima toliko razumijevanja. “Da, a kad sam je pogledao mrtvu, a i sin je bio u bolnici, usred nodi ... ležala je tamo sa svim onim cjevčicama, i kad sam je ugledao i vidio da se to prekinulo, ta veza s našim sinom, nisam mogao vjerovati da ta najčvršda stvar na svijetu, kako kažete, više ne postoji. Tamo je bila ona, sva njezina ljepota je tamo ležala, a te najjače stvari nije više bilo. Otišla je. Poljubio sam je za rastanak, moj sin je to učinio i ja sam to učinio, i izvadili su sve cjevčice. A tamo je bio taj ljudski sunčev sjaj, ali mrtav.”

“Koliko joj je bilo godina?”

“Pedeset dvije. To je nešto najokrutnije što se moglo dogoditi.”

“Od svih ljudi koji bi mogli tako umrijeti u pedesetima”, reče Sabbath, “vašu ženu nikada ne bih mogao zamisliti na toj listi. Onih nekoliko puta što sam je vidio u gradu, sve bi, kako sami kažete, obasjala. A radi li vaš sin s vama u svratištu?”

“Sada uopde ne razmišljam o radu u svratištu. Hodu li se tome vratiti, ne znam. Imam dobre radnike, ali o vođenju svratišta ne razmišljam. Cijeli naš brak bio je povezan sa svratištem. Razmišljam o tome da ga nekome iznajmim. Kad bi naišla neka japanska korporacija i kupila ga... Svaki put kad uđem u njezin ured i pokušam sređivati njezine stvari, to je strašno, mučno mi je. Ne želim biti tamo, pa odem.

Sabbath nije pogriješio, pomisli, što nikada Drenki nije napisao niti jedno pismo ili što je inzistirao da polaroidi s Drenkom u Bo-Peep motelu budu spremljeni kod njega, a ne kod nje.

“Pisma”, reče Balich, gledajudi prema Sabbathu preklinjudim pogledom, kao da ga nešto moli, “Dvije stotine pedeset i šest pisama.”

“Utjehe?”, upita Sabbath, koji sam, naravno, nije primio niti jedno. Kad je Nikki iščeznula, doduše, dobio je sva pisma suduti u povodu njezine smrti, preko kazališta. Sad je ved zaboravio koliko ih je točno bilo – možda pedesetak ukupno a onda je i on bio isuviše skamenjen da vodi točnu evidenciju.

“Pisma suduti, da. Dvjesto pedeset i šest. Ne čudi me, jer je obasjala svačiji život. Još uvijek dobivam pisma. I od ljudi kojih se ne mogu ni sjetiti. Neki su došli u svratište kad smo prvi puta otvorili na drugoj strani jezera. Pisma od raznih ljudi o njoj i kako je utjecala na njihov život. A ja im vjerujem. Istinita su. Dobio sam dvije stranice dugo pismo, rukom pisano, od bivšeg gadonačelnika Worchestera.”

“Zaista?”

“Sjeda se naših roštiljada za goste i toga kako je ona svakoga usredivala. Kako je ušla u blagovaonicu u vrijeme doručka i razgovarala sa svima. Svakoga je dirnula. Ja sam krut, ja za sve imam pravila. Ali ona je znala kako se odnositi prema gostima. Za goste je sve uvijek bilo mogude. Biti uvijek ljubazna, za nju nije predstavljalo nikakav napor. Jedan vlasnik je strog, drugi je fleksibilan i ugodan. Bili smo savršeni par za uspješno poslovanje svratišta. Nevjerojatno što je sve radila. Tisudu različitih stvari. Uvijek dražesno i uvijek s velikim užitkom. Ne mogu prestati razmišljati o tome. Ništa mi ne može barem malo umanjiti jad. Nemogude je povjerovati u to. U jednom trenu je tu, u drugome je više nema.”

Bivši gradonačelnik Worchestera? Pa, imala je ona tajni pred obojicom nas, Matija.

“A čime se bavi vaš sin?”

“On je državni policajac.”

“Oženjen?”

“Žena mu je trudna. Zvat de se Drenka ako bude djevojčica.”

“Drenka?”

“Ime moje žene”, reče Balich. “Drenka, Drenka,”, mrmljao je. “Nikad više nede biti druge Drenke.”

“Viđate li ga često, vašeg sina?”

“Da”, lagao je, osim ako se nešto nije bitno promijenilo nakon Drenkine smrti.

Balich odjednom nije imao ništa više za redi. Sabbath je iskoristio stanku da udahne miris samrtničke trgovine. Ili Balich više nije želio govoriti strancu o svojoj tuzi za Drenkom, ili nije želio govoriti o tuzi zbog sina državnog policajca koji misli da je vođenje svratišta glup posao.

“Kako to da vam sin nije partner u svratištu? Zašto ne radi s vama, sada kad je vaša žena zauvijek otišla?”

“Vidim,”, reče Balich nakon što je pažljivo položio napola punu šalicu na pult, “imate artritične prste. To je bolan poremedaj. Moj brat ima artritične prste.”

“Zaista? Silvijin otac?”

Otvoreno iznenađen, Balich reče: “Poznajete moju malu nedakinju?”

“Moja žena ju je srela. Moja žena mi je pričala o njoj. Rekla je da je vrlo, vrlo lijepa i dražesna djevojka.”

“Silvija je jako voljela svoju tetku. Obožavala je svoju tetku. Silvija je postala i naša kderka.” U njegovu tihom glasu osjetila se sitna nova intonacija, različita od one nepogrešivo prepoznatljive intonacije žala za nekim.

“Je li Silvija ljeti u svratištu? Žena mi kaže da je radila tamo kako bi učila engleski.”

“Silvija dolazi svako ljeto dok je studentica na fakultetu.”

“Što – nju obučavate da preuzme posao vaše žene?”

“Ne, ne”, reče Balich, a Sabbath se iznenadi zbog dubine svog osjedaja razočaranja kad je to čuo. “Bit de kompjutorski programer.”

“Šteta.”

“To želi biti”, reče Balich ravnodušno.

“Ali, kad bi vam ona pomogla da vodite svratište, kad bi mogla onako obasjati to mjesto kako je vaša žena to činila...”

Balich posegne u džep za novcem. Sabbath reče: “Molim vas...”, ali Balich ga više nije slušao. Ne sviđam mu se, pomisli Sabbath. Nisam dopro do njega. Mora da sam rekao nešto krivo.

“Moja kava?”, Balich upita zlovoljnu djevojku za blagajnom.

Ona odgovori minimalnim brojem zvučnih suglasnika. Druge stvari su joj na pameti.

“Što?”, upita je Balich.

Sabbath prevede. “Pola dolara.”

Balich plati, te formalno kimnuvši glavom okonča prvi susret s nekim koga očito nije više nikada želio sresti. Spominjanje Silvije sve je pokvarilo i Sabbathovo pojačavanje “vrlo” s “vrlo”. Ali, ovim je lutkar najbliže što je mogao došao do toga da Balichu kaže u njihovih prvih pet minuta razgovora da je žena koja je povradala nakon što bi se morala pojebati s njime imala itekako razloga da povrada, jer je sve to vrijeme bila više nego dobra kao žena nekoga drugoga. Naravno da je razumio Balicheve osjedaje – i njemu je udarac zbog njezine smrti postajao iz dana u dan sve teži – ali to nije značilo da mu Sabbath može oprostiti.

* * *

Pet mjeseci nakon njezine smrti, jedne vlažne, tople travanjske nodi s punim mjesecom što se svečano kanonizirao nad drvedem, bez napora lebdedi – blagoslovljen svjetlom – prema prijestolju Božjem, Sabbath se rasprostro po zemlji koja je prekrivala njezin lijes i rekao: “Drenka, ti prljava, predivna pičko! Udaj se za mene! Udaj se za mene!” I, bijele brade položene na zemlju – parcela je još uvijek bila bez trave i nadgrobnog kamena – zamislio je svoju Drenku: bilo je svijetlo u lijesu, a ona je izgledala baš onako kako je izgledala prije nego što ju je rak lišio one privlačne zaobljenosti – zrela, puna,

spremna za kontakt. Večeras je nosila Silvijin radni kostimčid, i smijala mu se.

“Sad me, znači, želiš samo za sebe. Sada”, reče, “kad više ne moraš biti samo sa mnom i živjeti samo sa mnom i dosađivati se samo sa mnom, sad sam dovoljno dobra da ti budem žena.”

“Udaj se za mene!”

Smiješedi se zamamno, odgovorila je: “Prvo deš morati umrijeti.” I podigne Silvijinu haljinu da otkrije kako ispod nema rublja – imala je tamne čarape i remen oko struka, ali bez gadica. Čak i mrtva, Drenka ga je uspaljivala; živa ili mrtva, od Drenke se osjedao kao da mu je opet dvadeset. Čak i na temperaturi ispod nule, dignuo bi mu se svaki put kad bi ga ona ovako mamila iz svog lijesa. Naučio je da leđa treba okrenuti prema sjeveru, tako da mu ledeni vjetar ne puše direktno na kurac, ali ipak bi morao skinuti jednu rukavicu kako bi se uspješno izdrkao, a ponekad bi mu se nezaštidena ruka toliko smrzla da je morao tu ruku vratiti u rukavicu, i prebaciti se na drugu ruku. Mnoge je nodi dolazio na njezin grob.

Staro je groblje bilo šest milja udaljeno od grada, pokraj rijetko korištene ceste koja je vijugala gore u šumu, a onda cikcakala niz zapadnu stranu planine, da bi se ulila u napuštenu kamionsku cestu za Albany. Groblje je bilo smješteno na otvorenoj padini brežuljka što se blago uzdizala prema starom šumarku američke jele i srebrnog bora. Bilo je lijepo, mirno, estetski čarobno, možda pomalo melankolično, ali sigurno ne groblje koje čovjeka baci u malodušnost kada u nj uđe – bilo je toliko čarobno da se ponekad činilo kao da baš ničim nije povezano sa smrdu. Bilo je staro, vrlo staro, premda je na obližnjim brdima bilo i starijih, s oronulim i nakrivljenim nadgrobnim spomenicima, koja su potjecala iz najranijih godina kolonijalne Amerike. Prvi pogreb ovdje – izvjesnog Johna Driscolla – obavljen je 1745.godine; posljednji je sprovod bio Drenkin, posljednjeg dana studenoga 1993. godine.

Zbog sedamnaest sniježnih oluja te zime često mu je bilo nemogude probiti se do groblja, čak i onih nodi kad bi se Roseanna

svojim džipom s pogonom na sva četiri kotača žurno odvezla na sastanak anti-alkoholičarske skupine, a on ostao posve sam. Ali kad su ceste bile očišdene, vrijeme dobro, a Roseanna izvan kude, odvezao bi se svojim chevyjem do vrha Battle Mountaina, parkirao ga kod očišdenog ulaza na pješačku stazu, oko pola kilometra istočno od groblja, i uputio se izravno stazom prema groblju, a zatim, paledi bateriju što je manje mogao, preko izdajničkog sjaja nanesenoga snijega, do njezina groba. Nikada se tamo nije odvezao danju, ma koliko je to žarko želio, od straha da ne naleti na nekog od njezinih Matthewa, ili, kad smo ved kod toga, na bilo koga tko bi se mogao u čudu zapitati zašto jedan osramodeni lutkar na najhladnijoj točki najhladnijeg predjela u državi odaje počast posmrtnim ostacima krčmareve poletne žene. Nodu je mogao raditi što god želi, a da ga ne vidi nitko osim duha njegove majke.

“Što želiš? Ako želiš nešto redi...” Ali majka nikada nije komunicirala s njim, i baš zbog toga što nije, opasno se približio vjerovanju da ona nije priviđenje – ako mu se ved prviđalo, onda mu se mogao prividjeti i govor za nju, mogao je proširiti njezinu realnost onakvim glasom kakvim je ranije običavao oživljavati lutke. Ovi su se posjeti odvijali previše redovito da bi bili mentalno zastranjenje – osim ako on sam nije zaista mentalno zastranio, a nerealnost se počela pogoršavati kako je život postajao sve neizdržljiviji. Bez Drenke je bilo neizdrživo – on i nije imao života, osim na groblju.

Prvog mjeseca travnja nakon njezine smrti, te rane proljetne nodi, Sabbath je ležao širom raširenih nogu i ruku na njezinu grobu, prizivajudi s njom sjedanje na Christu. “Nikad te nisam zaboravio kako svršavaš”, šaptao je u zemlju. “Nikad nisam zaboravio kako je preklinješ: 'Još, još...'“ Zazivanje Christe nije pogoršalo njegovu ljubomoru, a sjedanje na Drenku koja leži nauznak u njegovim rukama dok joj Christa ustrajno snažno vrhom jezika nadražuje klitoris (gotovo jedan sat – on im je mjerio vrijeme) samo je pojačao osjedaj gubitka, unatoč tome što je uskoro nakon što se njih troje splelo Christa počela izvoditi Drenku u bar u Spottsfieldu, na ples. Išla je tako daleko da je Drenki poklonila zlatni lančid koji je drpila iz kutije za nakit svojih

prijašnjih poslodavaca, onoga jutra kad je odlučila da joj je bilo dosta čuvanja djeteta toliko hiperaktivnog da su ga namjeravali upisali u posebnu školu za “darovite”. Drenki je rekla da vrijednost svega što je ukrala (uključujudi par dijamantnih naušnica, kao i jednu dijamantnu ogrlicu) nije dosezala ni polovicu onoga na što je imala pravo za sve ono vrijeme koje je zaglavila, na neviđeno, s tim klincem.

Christa je živjela u jednom tavanskom stančidu u Town Streetu s pogledom na zelenilo, točno iznad prodavaonice delikatesa u kojoj je radila. Nije pladala stanarinu, imala je besplatan ručak, i povrh svega su joj pladali dvadeset i pet dolara tjedno. Dva su mjeseca, svake srijede, Drenka i Sabbath odlazili, odvojeno, autima do Christe ledi s njom u potkrovlju. Nakon smrkavanja, ništa u Town Streetu nije radilo pa su se neopaženi mogli popeti do Christe otvorenim stepeništem na stražnjoj strani zgrade. Tri puta je Drenka sama otišla do Christe, ali, bojedi se da de se Sabbath naljutiti na nju ako sazna, rekla mu je to tek godinu dana nakon što se Christa naljutila na njih dvoje i odselila na selo u iznajmljenu farmersku kudu profesorici povijesti na Athena fakultetu, ženi od 30 godina s kojom je Christa započela ljubavnu vezu još i prije nego što se upustila u svoj mali hir sa starcima. Odjednom je prestala odgovarati na Sabbathove telefonske pozive, a kad je jednog dana naletio na nju – dok se pretvarao da proučava ponudu izloga prodavaonice delikatesa, izloga koji se nije mijenjao još otkako su kasnih šezdesetih Tip-top prehrambeni proizvodi prerasli u Tip-top gurmanske proizvode kako bi udovoljili zahtjevu vremena – rekla mu je ljutito, usta toliko stisnutih da se činilo kao da su iščezla s lica: “Ne želim više uopde razgovarati s tobom.” “Zašto? Što se dogodilo?” “Vas dvoje ste me iskorištavali.” “Mislim da to nije istina, Christa. Iskorištavati nekoga znači sebično ga upotrebljavati za svoje vlastite ciljeve, ili se koristiti njime za ostvarivanje profita. Ne vjerujem da te je ijedno od nas dvoje iskorištavalo išta više nego što si ti iskorištavala svako od nas.” “Ti si starac! Ja imam dvadeset godina! Ne želim razgovarati s tobom!” “Zar nedeš barem razgovarati s Drenkom?” “Pusti me na miru! Ti si obični debeli starkelja!” “I Falstaff je to bio, djevojčice. I ono golemo brdo mesa Sir John Paunch, taj slatki tvorac

pompoznosti. 'Taj zlikovački, prezira vrijedni zavodnik mladeži, Falstaff, ta stara bjelobrada Sotona'! ...” Ali ona je ved bila u prodavaonici, ostavivši Sabbatha da tužno razmatra, osim bududnost bez Christe, i dvije staklenke Mi-kee kineskog pačjeg umaka, dvije staklenke Krinos lišda vinove loze u slanoj vodi, dvije konzerve La victoria prepečenog graha i dvije konzerve Baxter krem-juhe od dimljene pastrve, koje su okruživale bocu maštovito omotanu plaštem od bjelkasta papira požutjelog na suncu, postavljenu na postolju u sredini izloga, kao da je ona odgovor na sve naše životne težnje – bocu Lea&Perrins worchestershir sosa. Da, bio je to ostatak, u mnogočemu poput samoga Sabbatha, svega onoga što se smatralo pikantnim u ono davno doba koje...u davno doba u kojem... u davno doba kada...u davno doba čije ... Idiot! Greška je bila u tome što joj nikada nisu dali novac. Greška je bila što je umjesto toga novac dao Drenki. Sve što je ikada tutnuo Christi – a i to samo prvi put da bi se provukao kroz njezina vrata – bilo je trideset i pet dolara za poplun koji je sašila. Toliko joj je trebao davati tjedno. Misliti da je Christa bila u tome samo radi zabave koju bi nalazila u izluđivanju Drenke, kao da joj je Drenkino svršavanje bilo dovoljna nagrada – idiot! Idiot!

Sabbath i Christa sreli su se jedne nodi 1989. godine, kad ju je povezao kudi. Ugledao ju je na prijevoju ceste 144, obučenu u smoking i polukružno okrenuo natrag. Da je imala nož, imala je nož – a je li uopde bitno poživjeti par godina više ili manje? Bilo je nemogude ostaviti tu mladu plavokosu djevojku u smokingu, koja je izgledala kao mladi plavokosi dečko u smokingu, da posve sama stoji pokraj ceste s uzdignutim palcem.

Zašto je bila tako obučena objasnila je rekavši kako je bila na plesu dolje u Athensu, u koledžu, za što je trebalo obudi “nešto ludo”. Bila je malena, ali nipošto nalik na dijete – djelovala je više kao minijaturizirana žena, vrlo odrešita i samopouzdana ponašanja, čvrsto zatvorenih malih usta. Njezin njemački naglasak bio je umjeren, ali vrlo uzbudljiv (Sabbathu je naglasak svake privlačne žene bio uzbudljiv), bila je ošišana kratko poput vojnika, a smoking je ukazivao na to da nije bila nesklona tome da zaigra provokativnu ulogu u

životu. Inače, mala je bila sušta poslovnost: bez osjedaja, bez čežnji, bez iluzija, bez ludosti, i, mogao se okladiti u vlastiti život – i okladio se – bez ikakvih tabua. Sabbathu se svidjela okrutna čvrstina i prepredenost tih proračunatih, nepovjerljivih malih njemačkih usta i odmah je uvidio mogudnosti koje su iz toga proizlazile. Daleke, ali ipak postojede. Zadivljen, pomislio je: “Neuprljana sebičnošdu, propupala grabljivica.”

Za vrijeme vožnje, slušao je kazetu Bennyja Goodmana Live at Carnegie Hall. On i Drenka upravo su se bili rastali u Bo-Peepu za tu nod, nekih desetak kilometara južnije na 144.

“Jesu li oni crnci?”, upitala je njemačka djevojka.

“Ne. Ima nekoliko crnih, ali vedinom, gospođice, su bijelci. Bijeli jazz glazbenici. Carnegie Hall u New Yorku. Nod 16. siječnja 1938.”

“Vi ste bili tamo?”, upita.

“Da. Poveo sam djecu, svoju malu dječicu, kako bi prisustvovali glazbenoj prekretnici. Htio sam da budu sa mnom na dan kad se Amerika zauvijek promijenila.”

Zajedno su slušali “Honeysuckle Rose”. Goodmanovi momci svirali su s pola tuceta članova Basie banda. “Ovo je jumpin'“, reče joj Sabbath, “a ovo se zove foot mover. Osjedaš kako ti se pokredu noge... Čuješ li tu gitaru u pozadini? Primjeduješ kako ih tjera ritam sekcija?...Basie. Vrlo čista klavirska svirka... Čuješ tu gitaru? Kako ih nosi...To je crnačka glazba. Sada slušaš crnačku glazbu...A sada deš čuti rif. To je James...U pozadini je čvrsta ritam sekcija, ona nosi cijelu glazbu...Freddie Green na gitari...James. Uvijek sam imao osjedaj da dere svoj instrument – možeš čuti kako ga dere... Ovu dionicu tek sada zamišljaju – gledaj kako je stvaraju... Kredu prema završnici. Evo je. Svi su međusobno usklađeni... I prestaju... Pa, kako ti se čini?”, upita Sabbath.

“Kao glazba u crtidima. Znate, crtidi za djecu na TV?”

“Da?”, reče Sabbath. “A svojedobno su to smatrali vrlo vrudom glazbom. Nevini stari način života – kamo god pogledaš, osim u našem malom uspavanom selu”, reče, gladedi bradu, “svijet je u ratu s njim.

A ti, što tebe dovodi u Madamaska Falls?”, upita Vremešni Tatica srdačno. Kad se ved mora.

Objasnila mu je dosadu čuvanja djece u New Yorku, kako nakon dvije godine nije više mogla podnositi dijete, i tako se jednog dana naprosto pobrala i pobjegla. Madamaska Falls je pronašla tako što je nasumce, zatvorenih očiju pritisnula prst na kartu sjeveroistočne Amerike. Madamaska Falls čak nije ni bio na karti, ali dotle je došla autostopom, a kada je ušla na kavu u trgovinu delikatesa i pitala ima li tu negdje nekog posla, posao se materijalizirao točno tu pred njom. Ved je pet mjeseci gospodinovo uspavano seoce bilo njezin dom.

“Pobjegla si od posla s djetetom u New Yorku?”

“Skoro sam poludjela.”

“Od čega još bježiš?”, upita on lagano, lagano ispitujudi.

“Ja? Ne bježim ni od čega. Samo želim okusiti život. U Njemačkoj za mene nema avanture. Znam sve, i kako što funkcionira. Ovdje mi se dešavaju mnoge stvari koje kod kude nikada ne bih doživjela.”

“Nisi nikad usamljena?”, upita simpatični, brižni čovjek.

“Naravno. Budem usamljena. Teško se sprijateljiti s Amerikancima.”

“Da?”

“U New Yorku jest. Sigurno. Žele te iskoristiti. Na svaki mogudi način. To je prvo što im padne na pamet.”

“To me čudi. Ljudi u New Yorku gori su od ljudi u Njemačkoj? Povijest, po nekima, čini se, govori suprotno.”

“Oh, ne, definitivno. I cinični su. U New Yorku sakrivaju svoje prave pobude, a tebi prikazuju neke druge.”

“Mladi ljudi?”

“Ne, vedinom stariji od mene. U dvadesetima.”

“Jesu li te povrijedili?”

“Da. Jesu. Ali nastupaju tako prijateljski – 'Bok, kako si? Divno da sam te sreo.'“ Uživala je imitirajudi američkog bezveznjaka, pa se i on nasmijao, s razumijevanjem. “A ti čak i ne poznaš tu osobu. Njemačka

je posve drukčija”, reče. “Ovdje je sve puno tog nekakvog prijateljstva – a sve je lažno. 'Hej, bok. Kako si?' Moraš tako. Na američki način. Bila sam vrlo naivna kad sam došla ovamo. Imala sam osamnaest godina. Naletjela sam na mnoge ljude, strance koje ne poznam, otišla bih s njima na kavu. Moraš biti naivan kada dolaziš kao stranac. Naravno da učiš. Itekako učiš.”

Trio – Benny, Krupa, Teddy Wilson za klavirom. “Body and Soul”. Vrlo sanjivo, vrlo plesno, predivno, uključujudi i Krupino silovito finale. Iako je Morty smatrao da Krupina pirotehnika uvijek pokvari cijelu stvar. “Treba samo pustiti da se njiše”, Morty bi govorio. “Krupa je najgora stvar koja se dogodila Goodmanu. Prenapadno”, a Mickey bi onda to ponovio u školi kao svoje mišljenje. Morty bi rekao: “Bennyja nije sram preuzeti pola stvari”, i Mickey bi to ponovio. “Odličan klarinetist, nitko mu nije ni blizu.” I to bi ponovio... Pitao se može li to omekšati Njemicu, taj kasnonodni ritam koji budi čežnju i ono nešto ritmično, vatreno, u Goodmanovoj svirci i tako joj tri minute nije rekao ništa, ved su se uz zavodljivu skladnost “Body and Soul” njih dvoje vozili kroz tamu šumovitih brda. Nadaleko nikoga drugoga. Također zavodljivo. Mogao bi je odvesti bilo kamo. Mogao bi skrenuti kod Shear Shop Corner i odvesti je na Battle Mountain i tamo zadaviti u njezinu smokingu. Slika Otta Dixa. Možda ne u simpatičnoj Njemačkoj, ali u ciničnoj, eksploatatorskoj Americi izlagala se velikom riziku putujudi u tom smokingu. Ili bi tako možda bilo da ju je pokupio neki od onih Amerikanaca ponešto američkijih od mene.

“The Man I Love.” Wilson svira Gershwina kao da je Gershwin Šoštakovič. Strahovita tajnovitost Hampa na vibrafonu. Siječanj 1938. Meni je gotovo devet godina, a Mortyju de uskoro biti četrnaest. Zima. Plaža kraj McCabe avenije. Poučava me kako baciti disk, na praznoj plaži, nakon škole. Beskonačno.

“Smijem li te pitati kako su te povrijedili?”, reče Sabbath.

“Na usluzi su ti ako dobro izgledaš i želiš izlaziti, ali ako imaš ikakav problem, kažu ti: 'Vrati se kad ti bude bolje.' Imala sam vrlo malo pravih prijatelja u New Yorku. Vedinom su bili govna.”

“Gdje si sretala takve ljude?”

“U klubovima. Nodu izlazim u klubove. Da pobjegnem od posla. Da razmišljam o nečemu drugom. Biti s djetetom cijeli dan... brrrr. Nisam to mogla izdržati, ali tako sam došla u New Yorku. Tako sam išla u klubove gdje su izlazili ljudi koje poznajem.”

“Klubovi? Nisam na svom terenu. Što su klubovi?”

“Pa, ima jedan klub u koji izlazim. Ulazim besplatno. Dobijem pide, karte. Ne moram brinuti o tome, naprosto se pojavim. Tamo sam izlazila nešto duže od godinu dana. Uvijek dolaze isti ljudi. Ljudi kojima ne znaš ni imena. Oni imaju imena iz kluba. Nikad ne znaš čime se bave danju.”

“A u klubove dolaze da rade što?”

“Da se dobro provedu.”

“I, uspijeva li im?”

“Naravno. Tamo kamo ja izlazim pet je različitih katova. U podrumu je reggae, i tamo zalaze Crnci. Iznad toga je dance glazba, disco. Tamo zalaze yuppiji i njima slični šminkeri. Zatim dolazi techno, pa još techno – one glazbe koju stvara stroj. To je zvuk koji te naprosto tjera da plešeš. Svjetla te mogu izludjeti. Ali to je zato što stvarno dobro osjedaš glazbu. Plešeš. Plešeš tri, četiri sata.”

“S kim plešeš?”

“Ljudi naprosto stoje i plešu sami. To je neka vrsta meditacije. Na velikoj, glavnoj sceni svi su pomiješani, ljudi što je i plešu sami.”

“E, na 'Sugarfoot Stomp' ne možeš plesati sam. Čuješ li to?”, reče Sabbath, dobrodudno se nacerivši. “Na 'Sugarfoot Stomp' moraš plesati lagano i to s nekim drugim. Na to moraš zaneseno plesati swing, draga moja.”

“Da?”, reče ona ljubazno. “Vrlo je lijepo.” Poštovanje prema starijima. Bešdutna djevojka ima, dakle, i dobru stranu.

“Ima li droge – u klubovima?”

“Droge? Da, ima je.”

Zajebao je sa “Sugarfoot Stompom”. Potpuno ju je otuđio, uspio je čak pobuditi u njoj odvratnost pretjerujudi s tom ulogom bezopasnog starog sitničavca. Izbacio ju je iz centra pažnje. A opet, to je bila situacija u kojoj nikad ne znaš što je dobro učiniti, osim da stalno imaš na umu kako trebaš biti neumorno strpljiv. Ako treba, i godinu dana. Moraš računati s tim, i živjeti dalje. Kontakt je ipak uspostavljen. Uživaj u tome. Vrati se na temu droge, navedi je da priča o sebi i o važnosti njezina života u klubovima.

Isključio je kazetofon. Samo je još trebala čuti Elmana kako na trubi pili “Bei Mir Bist Du Sheyn” i iskočila bi iz juredeg auta, čak i u ovoj pustoši.

“Kakve droge? Koje droge?”

“Marihuana”, reče ona. “Kokain. Postoji i posebna droga, heroin i kokain pomiješani zajedno, i to se zove Special K. Na nju se pale transvestiti, potpuno se otkače. Jako je zabavni. Plešu. Fascinantni su. To je gay scena, definitivno. Puno Hispano mladida. Portorikanaca. Puno Crnaca. Vedinom su to mladi momci, devetnaest ili dvadeset godina. Pjevaju stare pjesme i svi su obučeni poput Marilyn Monroe. Čovjek se dobro nasmije.”

“Kako si se ti oblačila?”

“Nosila sam crnu haljinu. Usku dugačku haljinu. Duboki izrez oko vrata. Naušnicu u nosu. Duge jumbo trepavice. Cipele s debelim đonom i visokom petom. Svi se međusobno grle i ljube, zabavljaš se i plešeš cijelu nod. Odeš tamo u ponod i ostaneš do tri. To je bio moj New York, moja Amerika. To je sve. Pomislila sam da bih trebala vidjeti nešto više, i eto me ovdje.”

“Zato što su te iskorištavali. Ljudi su te iskorištavali.”

“Ne želim pričati o tome. Sve je na kraju puklo. Svodi se na novac. Mislila sam da imam prijateljicu, a ona me iskorištavala.”

“Stvarno? Strašno. Kako te je iskorištavala?”

“Oh, radila sam s njom, i ona mi je dala polovicu novca koji mi je trebala dati. A puno sam radila za nju. Mislila sam da smo bliske. Rekla sam joj: 'Prevarila si me. Kako si to mogla učiniti?' 'Oh, shvatila si?',

rekla mi je ona. 'Ne mogu ti vratiti novac' Nikada više nedu razgovarati s njom. Ali što možeš očekivati? Američki način. Slijededi put bit du spremna.”

“Ma molim te. A kako si upoznala tu osobu?”

“Preko klupske scene.”

“Je li bilo bolno?”

“Osjedala sam se jako glupo.”

“Što si radila? Kakav ti je bilo posao?”

“Plesala sam u klubu. Moja prošlost.”

“Premlada si da bi imala prošlost.”

“O, da?”, reče ona, glasno se smijudi svojoj preranoj, nedjevojačkoj, sazrelosti. “Imam ja prošlost.”

“Dvadesetgodišnjakinja s prošlošdu. Kako ti je ime?”

“Christa.”

“Ja sam Mickey, ali prijatelji me zovu Country.”

“Bok, Country.”

“Vedina dvadesetgodišnjakinja”, reče on, “nisu još ni počele živjeti.”

“To su Amerikanke. Nikad nisam imala američku prijateljicu. Dečke jesam.”

“U susretu sa ženama je, dakle, glavna avantura?”

“Da. Htjela bih upoznati djevojke. Ali to su vedinom starije žene. Znaš, majčinski tipovi. Što meni ne smeta. Ali djevojke mojih godina? To naprosto ne funkcionira. One su još djeca.”

“Znači, majčinski tipovi su za Christu?”

“Valjda”, reče ona, ponovo se nasmijavši.

Kod Shear Shop Corner skrenu prema Battle Mountain. Unutarnji glas koji je savjetovao strpljenje sve se slabije čuo. Majčinski tipovi. Nije ju smio izgubiti. Nikada u životu nije mogao dopustiti novom otkridu da pobjegne. U srži zavođenja je upornost. Upornost, jezuitski ideal. Osamdeset posto žena popustit de pod snažnim pritiskom ako je pritisak stalan. Moraš se posvetiti jebanju onako kako

se redovnik posveduje Bogu. Vedina muškaraca jebanje mora uskladiti s onim što smatraju svojim važnijim preokupacijama, kao što su trka za novcem, mod, politika, moda, Bog zna što bi još tu moglo biti – skijanje. Ali Sabbath je pojednostavio svoj život i jebanje postavio u centar interesa, a sve ostalo uskladio s time. Nikki je pobjegla od njega, Roseanna ga je bila sita, ali sve u svemu, za muškarca njegova stasa, bio je nevjerojatno uspješan. Asketski Mickey Sabbath u pogonu i u šezdesetima. Monah jebanja. Evanđelist razvrata. Ad majorem Dei gloriam.

“Kako je bilo plesati u klubu?”

“To je kao – a što da kažem? Sviđalo mi se, to je bilo nešto što sam željela probati iz znatiželje. Ne znam. Želim u životu raditi sve.”

“Koliko si dugo to radila?”

“Oh, ne želim govoriti o tome. Saslušam tuđe savjete, a onda napravim po svome.”

On je zašutio i vozili su se dalje. U toj tišini, u tami, svaki je dah postajao važan kao da upravo on taj koji te održava na životu. Njegovi su ciljevi bili jasni. Njegov kurac bio je tvrd. Vodio ga je automatski pilot, uzbuđenog, radosnog, u automobilu čija su svjetla bila poput baklji koje predvode procesiju ka planinskom vrhu posutom nodnom svježinom i zvijezdama, gdje su se slavljenici ved okupljali u divljem obožavanju čvrstog kurca. Odjeda po želji.

“Hej, jesmo li se izgubili?”, upitala je ona.

“Ne.”

Ved su stigli do polovice planine, a ona više nije mogla podnijeti njegovu šutnju. Da, da, odigrao je savršeno. “Bila sam zabavljačica vedinom na privatnim zabavama, ako želite znati. Na momačkim večerima. Otprilike godinu dana. S prijateljicom. Ali onda, ionako, odeš u kupovinu i potrošiš sav novac. Djevojke koje rade taj posao vrlo su usamljene. Imaju dug jezik, jer prolaze kroz svašta. Gledala sam ih i mislila: 'O Bože, premlada sam za ovo. Moram se izvudi.' Jer ja sam to radila jedino zbog novca. A još su me prevarili. Ali, takav je New York. Kako god, trebala mi je promjena. Želim provoditi vrijeme radedi

nešto drugo, neki posao u kojem se radi s ljudima. A i nedostajala mi je priroda. U Njemačkoj sam kao dijete živjela na selu sve dok mi se roditelji nisu razveli. Nedostaje mi priroda, mirnoda. U životu ima mnogo važnijih stvari od novca. Zato sam došla živjeti ovamo.”

“I kako ti je ovdje?”

“Super. Ljudi su vrlo prijateljski raspoloženi. Vrlo ljubazni. Ovdje se ne osjedam kao strankinja, što je divno. U New Yorku su me pokušavali upecati gdje god bih se pojavila. To se uvijek događalo. Njujorčani to vole. Ako im kažem da me puste na miru, puste me na miru. Prilično dobro držim stvari pod kontrolom. Stvar je u tome da nikad ne pokažeš strah. Ne bojim te se. Ljudi u New Yorku znaju biti pomalo čudni. Ali ne i ovdje. Ovdje se osjedam kao kod kude. Sad mi se sviđa Amerika. Čak radim i patchwork”, reče uz hihot. “Ja. Sad sam prava Amerikanka. Izrađujem prošivene pokrivače.”

“Kako si to naučila?”

“Čitala sam o tome u knjigama.”

“Znaš, ja volim prošivene pokrivače. Dapače, skupljam ih”, reče Sabbath. “Rado bih pogledao tvoje. Bi li mi prodala jedan?”

“Prodala?”, reče ona, smijudi se sada snažno, promuklo, kao da je duplo starija pijanica. “Zašto ne? Naravno, prodat du ti, Country. Tvoja lova.”

I on je prasnuo u smijeh. “Bože mili, pa stvarno smo se izgubili!” – i napravivši oštar polukružni zaokret u suprotni smjer, za petnaest minuta je odveze natrag do stana iznad trgovine delikatesama. Sve vrijeme su živahno razgovarali o svojim zajedničkim interesima. Ma koliko izgledalo nevjerojatno, jaz je bio premošten – antipatija je isparila, naklonost uspostavljena, datum određen. Pokrivači. Na američki način.

“Hvala ti”, Drenka je bila rekla Christi u trenutku kad je došlo vrijeme da stari par ustane, obuče se i otiđe kudi. “Hvala ti, hvala ti”, reče slabim, drhtavim glasom. “Hvala ti, hvala ti, hvala ti...” Uzela je Christu ponovo u naručje i ljuljuškala je kao bebu. “Hvala ti, hvala ti.” Christa je nježno poljubila obje Drenkine dojke. Njezine su se male

usne razvukle u topao, mladenački osmijeh kad se šdudurila uz Drenku i velikih, raširenih očiju, umilno rekla: “Mnoge normalne žene to vole.”

Iako je Sabbath organizirao cijelu večer i dao Drenki novac koji je zahtijevala za sudjelovanje, shvatio je da je suvišan od trenutka kada je Drenka pokucala na vrata, a on ju je pustio u tavansku sobu kamo je on stigao ranije, smatrajudi da bi moglo zatrebati, čak i nakon jednog mjeseca osjetljive diplomacije, nastaviti pregovore do samoga kraja. To je bio nemali pothvat, a on još uvijek nije bio siguran koliko je u biti Christa pouzdana osoba – ni u Madamaska Fallsu nije se posve otarasila svoje evropske sumnjičavosti, niti je Sabbath opazio na njoj, ma koliko se nadao, ikakav mali ohrabrujudi znak nesebičnosti. “Drenka”, rekao je kada je otvorio vrata da je pusti, “Ovo je moja prijateljica Christa”, i, premda je Drenka prethodno vidjela Christu samo kroz izlog prodavaonice u kojoj je radila – prošetavši nekoliko puta amo-tamo na Sabbathovu sugestiju – krenula je izravno prema Christi koja je sjedila na polovnom kauču odjevena uske traperice i ukrašenu jaknu od samta čija je ljubičasta boja odgovarala nijansi njezina sjenila za oči. Kleknuvši na goli daščani pod, Drenka je zgrabila Christinu kratko ošišanu glavu i držedi je među rukama snažno je poljubila u usta. Brzina kojom je Drenka otkopčala Christinu jaknu i s kojom je Christa svukla Drenkinu svilenu bluzu i skinula joj grudnjak zadivila je Sabbatha. Ali Drenkina smionost uvijek ga je zadivljavala. Zamišljao je kako de biti potrebno zagrijavanje – razgovor i zafrkancija pod njegovim nadzorom, iskreno povjeravanje, možda čak i kurtoazno razgledanje Christinih dosadnih pokrivača da se njih svije opuste – a u stvarnosti, petsto dolara u Drenkinoj torbici ohrabrilo ju je, prema njezinim vlastitim riječima, “da naprosto uđe kao kurva i obavi stvar.”

Nakon toga Drenka nije mogla dovoljno nahvaliti Christu. Dok ju je Sabbath vozio do mjesta na kojemu je parkirala svoj auto iza Town Streeta, ona se prepuna obožavanja priljubila uz njega, ljubedi mu bradu i lickajudi mu vrat – ona, četrdeset osmogodišnja žena uzbuđena poput djeteta koje se upravo vratilo kudi iz cirkusa.

“S lezbijkom postoji taj osjedaj ljubavi koji sam od nje primila. Imala je tako veliko iskustvo o tome na koji način dodirivati žensko tijelo. A tek ljubljenje! Njezino poznavanje ženskog tijela, kako ga milovati, kako ga ljubiti, kako dodirivati moju kožu, kako nadražiti moje bradavice, kako sisati moje bradavice, i taj ljubavni, darežljivi, vrlo seksualni način, vrlo muški, ta vrsta erotske vibracije koju mi je pružila, sve me je to jako uzbudilo. Znala je točno kako dodirivati moje tijelo na način gotovo superiorniji nego što to muškarci ponekad znaju. Pronašla je na mojoj pički maleno dugme i držala tamo jezik točno onoliko koliko mi je bilo potrebno da svršim. A kad me počela ljubiti – znaš, spuštati se dolje i lizati me – vještina pritiskanja jezika točno tamo na pravom mjestu ... oh, to je bilo vrlo uzbudljivo.”

Gore na krevetu, samo dvadesetak centimetara od njih, pratedi svaki pokret poput studenta medicine koji prvi put u životu promatra kirurški zahvat, i on se dobro provodio, a jednom je čak bio od pomodi Christi koja je, mišidavog jezika usidrenog između Drenkinih bedara, počela tapkati rukom naslijepo tražedi vibrator. Ona je prethodno s nodnog stolida maknula te tri naprave – tri vibratora boje bjelokosti čiji je raspon dužina bio od sedam do petnaest centimetara – a sad je Sabbath uspio pronadi jedan, najduži, i ispravno okrenutog staviti ga u u njezinu ispruženu ruku. “I tako, niste me uopde trebale”, reče on. “Oh, ne. Mislim da je vrlo krasno i uzbudljivo biti s drugom ženom, ali”, reče Drenka, lažudi, kako de se poslije pokazati, “ne bih željela učiniti to sama s njom. To me ne bi moglo uspaliti. Moram imati muški penis u blizini, muško uzbuđenje da me potakne. Ali mislim da je mlado žensko tijelo vrlo erotično, njegova ljepota, zaobljenost, male grudi, način na koji je oblikovano, i njegov miris, i njegova mekoda, i onda, kad se približim dolje, k pički, shvatim da je pička u biti prilično lijepa. Nikada to ne bih pomislila gledajudi je u ogledalu. Sebe nekako gledaš sa stidom, gledaš svoje spolne organe i oni nisu prihvatljivi iz estetske perspektive. Ali u ovakvoj situaciji mogu sve vidjeti, iako mi je još neshvatljivo da sam bila dijelom toga, to mi je zagonetka, potpuna zagonetka.

* * *

Drenkin grob nalazio se u podnožju brda, oko metar udaljen od kamenog zida iz predrevolucionarnog vremena i drvoreda golemih javorova koji su odvajali groblje od asfaltirane ceste što je vijugala preko vrha planine. Svih tih mjeseci možda su svega pet-šest puta farovi vozila koja su tuda prokloparala – dostavnih kamiona, sudedi prema zvuku – zasvijetlila pokraj njega dok je tu oplakivao svoj gubitak. Bilo je dovoljno spustiti se na koljena, pa da onima na cesti bude jednako nevidljiv kao i oni zakopani oko njega, a često bi ved ionako klečao. Još se nije bio pojavio niti jedan nodni posjetitelj osim njega – zabito seosko groblje šestotinjak metara iznad površine mora nije se ljudima, čak ni u proljede, činilo kao mjesto kojim bi trebalo lunjati nakon što se smrači. Zvukovi izvan groblja koji su dopirali do njega – na Battle Mountainu jelena je bilo u izobilju – ozbiljno su ga uznemiravali u prvih nekoliko mjeseci posjedivanja groba, i često je bio prilično siguran da se na rubu njegova vidokruga nešto strelovito pojavljuje među nadgrobnim kamenjem, nešto što je, vjerovao je, bila njegova majka.

U početku nije ni sam znao da de njegovi posjeti postati redovni. A opet, nije zamišljao niti da de, gledajudi dolje, u zemlju, vidjeti kroz nju Drenku, vidjeti je u lijesu kako podiže haljinu do uzbudljive visine na kojoj se vrhovi čarapa spajaju s halterima, vidjeti ponovo to njezino meso koje ga je uvijek podsjedalo na sloj vrhnja pri vrhu boce mlijeka, još iz doba kada je bio dijete, a Borden dovozio mlijeko. Bilo je glupo ne razmišljati karnalno. “Hajde, baci se na mene”, rekla mu je, “Liži me, Country, kao Christa”, a Sabbath se bacio na grob, jecajudi onako kako nije mogao jecati na sprovodu.

Sad, kad je zauvijek otišla, Sabbathu se činilo nevjerojatnim da nikada, ni u doba dok je još uvelike bio ludi, pičkom opsjednuti ljubavnik, ni kad mu je Drenka postala sveupijajuda razonoda, ona s kojom se zabavljao, jebao, snivao i planirao, da čak ni tada ni na trenutak nije pomislio zamijeniti mučnu, dosadnu, pijanu, de-erotiziranu Roseannu brakom sa stvorenjem koje mu je bilo tako

sklono kao ni jedna druga žena koju je susreo izvan bordela. Konvencionalna žena koja bi učinila sve. Poštovana žena koja je imala dovoljno ratničkog duha da svoju drskost suprotstavi njegovoj. Nije moglo biti ni stotinu takvih žena u čitavoj zemlji. Ni pedeset takvih u čitavoj Americi. A njemu to nikada nije palo na pamet. Nikada u trinaest godina nije se umorio od gledanja u njezinu bluzu ili uz njezinu suknju, i nikada mu to nije palo na pamet!

Ali sad ga je ta misao razarala – tko bi vjerovao da je skandalozni zagađivač svoga gradida, svinjski Sabbath, osjetljiv na takvu poplavu iskrenih osjedaja. Prepustio se grčevitoj strasti koja je bila jača čak i od one njezina muža onoga hladnoga novembarskoga jutra na sprovodu. Mladi Matthew, u svojoj policijskoj uniformi, nije pokazivao osjedaje, nego samo tvrdokorni, nijemi, suzdržavani gnjev, najnasilniji od svih poriva, koji je savjesni murjak majstorski držao pod kontrolom. Kao da njegova majka nije umrla od strašne bolesti, ved od nasilnog čina nekog psihopata kojeg de on pronadi i tiho privesti čim obred završi. Drenka je uvijek priželjkivala da joj sin u odnosu s ocem pokaže onu divnu suzdržanost kakva ga je krasila na dužnosti, gdje, kako je govorila, nikada nije bio uzrujan niti je gubio kontrolu nad sobom, bez obzira na jačinu provokacije. Drenka je prostodušno, Matthewovim riječima, ponavljala Sabbathu svaku Matthewovu samohvalu. Njezino oduševljenje sinovljevim uspjesima u Sabbathovim očima možda i nije bila njezina najčarobnija osobina, ali najnevinija svakako jest. Čovjek ne bi pomislio – ako i sam nije prostodušni naivac – da takve snažne suprotnosti mogu postojati u jednom ljudskom bidu, ali je Sabbath, veliki obožavatelj ljudske nepostojanosti i nedosljednosti, često bio zapanjen koliko je njegova tabua oslobođena, užitaka željna Drenka bila puna obožavanja prema svojemu sinu kojemu je bezgrešno provođenje zakona predstavljalo najozbiljniju stvar u životu, koji više i nije imao prijatelja izvan policije – koji, kako joj je objasnio, više nije ni najmanje vjerovao ljudima koji nisu policajci. Kad je tek izišao iz Akademije, Matthew je govorio majci: “Znaš, mama, ja imam više modi od Predsjednika. Znaš zašto? Mogu smjesta oduzeti ljudima njihova prava. Pravo na slobodu. 'Uhapšen si. Zatvoren si. Tvoje

slobode više nema.'“ A osjedaj odgovornosti za svu tu mod tjerao je Matthewa da se tako pažljivo pridržava pravila. “Nikad se ne uzbudi”, njegova je majka pričala Sabbathu. “Ako neki drugi policajac izgubi živce i počne psovati i vrijeđati sumnjivca, Matthew mu kaže: 'Nije to toga vrijedno. Uvudi deš se u nevolju. Mi samo radimo svoj posao.' Prošlog su tjedna priveli nekog momka koji je razbio policijski automobil, a Matthew je rekao: 'Pusti ga samo, pusti. Važno da smo ga priveli. Što demo dokazati psovanjem i vikanjem na njega? Sve to može istresti pred suca. To je samo dodatni razlog da se izvuče, uz sve što je napravio.' Matthew kaže da mogu psovati, raditi što god žele – lisičine su na njihovim rukama i on je taj koji upravlja situacijom, a ne oni. Matthew kaže: 'Pokušavaju me natjerati da izgubim kontrolu. Ima policajaca kojima se to događa. Počnu urlati na njih – a zašto, mama? Zbog čega?' Matthew je smiren, on ih naprosto privede.”

Za Madamaska Falls, gužva na sprovodu je bila golema. Osim prijatelja iz grada i mnogih bivših i sadašnjih radnika u svratištu, došli su deseci ljudi iz New Yorka, iz Providencea i Bostona, deseci i deseci gostiju kojima je Drenka tokom godina bila dražesna, energična domadica – a dio njih su bili i muškarci s kojima se ševila. Na licu svakoga od njih Sabbath je, promatrajudi gužvu sa strane, jasno mogao vidjeti snažni grč gubitka i boli. Koji je od njih bio Edward? Koji Thomas? Koji Patrick? Onaj vrlo visoki momak mora da je Scott. Nedaleko od mjesta na kojemu je stajao Sabbath, također što dalje od kovčega, bio je Barret, novi mladi električar iz Blackwalla, jadnog gradida sjeverno od njihova, u kojemu se nalazilo pet gadnih krčmi i državna umobolnica. Sabbath je stjecajem okolnosti parkirao kraj Barretova dostavnog vozila – na zagušenu parkiralištu pokraj groblja – preko čijih stražnjih vrata su bojom su bile napisane riječi “Barret elektrika. 'Rješavamo kratke spojeve'“

Barrett, koji je kosu vezao u konjski repid i njegovao meksikanske brčide, stajao je pokraj svoje trudne žene. Ona je držala zamotak u kojem je bila njihovo maleno dijete i glasno je plakala. Dva puta tjedno, izjutra, kad bi se gđa Barrett odvezla na posao u dolinu, gdje je radila kao sekretarica u osiguravajudem zavodu, Drenka bi se

dovezla u Blackwall i uskočila u kadu zajedno s mužem gospođe Barrett. On na dan sprovoda nipošto nije izgledao dobro, možda zbog preuska odijela ili zbog toga što se bez kaputa smrzavao do kosti. Stalno se premještao s noge na nogu, kao da mu je nakon završetka obreda prijetilo linčovanje. Barrett je bio posljednji Drenkin ulov među radnicima koji su u svratištu obavljali razne popravke. Posljednji ulov. Godinu dana mlađi od njezina sina. Rijetko je govorio, osim nakon samih kupki udvoje, a onda bi svojim seljačkim entuzijazmom razgalio Drenku govoredi joj: “Ti si stvarno nešto, nešto posebno.” Osim mladosti i mladog tijela, ono što je Drenku najviše kod njega uzbuđivalo bila je činjenica da je bio “fizički čovjek”. “Nije da izgleda neprivlačno”, rekla je Sabbathu. “On ima tu neku animalnost koju ja volim. On je kao neki non-stop jebački servis koji imam kad god poželim. Njegovi mišidi su snažni i njegov trbuh je potpuno ravan, a ima i veliki kurac i jako se znoji, i sav taj znoj izvire iz njega, crven je u licu, i on je poput tebe, on je isti takav, 'Još ne želim svršiti, Drenka, još ne želim svršiti.' I onda kaže, 'O moj Bože, svršavam, svršavam', a onda 'Oooooh. Oooooh.' Ispušta sve neke jake zvukove. A tek olakšanje, kao da smo blizu kolapsa. I to što on živi u radničkoj sredini i što ja idem tamo – sve to dodaje novo uzbuđenje. Mala zgrada sa stanovima i s nekim groznim konjima na zidovima. Imaju dvije sobe, a ukus im je grozan. Drugi stanari čuvari u ludnici. U kupaonici je jedna od onih starih kada koje što je na podu. A ja mu kažem: 'Napuni kadu, da se mogu okupati.' Sjedam se, jedan put sam došla oko podne, bila sam jako gladna, i spremali smo se na pizzu. Smjesta sam se skinula i pojurila prema kadi. Da, pomislim, u kadi se jako uspalimo, kad mu malo drkam, znaš. Možeš se ševiti u kadi i mi smo to radili, ali onda voda pljuska preko ruba. Ono što ja volim je način na koji se jebemo, koji je specifičan za njega. On otprilike sjedne, i bududi da mu je kurac velik, zauzmemo tu polusjededu pozu i jebemo se na taj način. Naporno radimo i puno se znojimo, puno je fizičkog kretanja, više nego što mogu zamisliti s ijednim drugim muškarcem. Volim i kupke i tuširanje. Dio uzbuđenja je u sapunanju. Sapun. Počneš kod lica, onda grudi i trbuh i onda se spustiš do kurca, a on se ukruduje, ili se ved

ukrutio. A onda se počneš jebati. Ako stojiš ispod tuša, onda stojiš i jebeš se. Ponekad mi on podigne noge i tako me nosi pod tušem. Ako smo u kadi, ja obično sjedim na njemu i tako se jebemo. Ili se sagnem pa me on jebe. Volim kadu, volim tamo jebati svog glupog električara, volim to.”

Njezina greška je to što je Barrettu prenijela loše vijesti. “Rekla si mi”, kazao joj je tada, “obedala si mi – da nedeš komplicirati stvari, a eto ga sad. Imam dijete koje moram uzdržavati, imam trudnu ženu o kojoj se moram brinuti. Imam novi posao za koji isto brinem i posljednja stvar koja mi sad treba, od tebe, od mene, od bilo koga, je rak.”

Drenka je nazvala Sabbatha i smjesta se dovezla do Pedine, da se sastanu. “Nisi mu smjela redi”, rekao joj je, sjededi na granitnom izboju stijene, ljuljajudi je u krilu. “Ali”, reče ona, očajnički plačudi, “mi smo ljubavnici – željela sam da zna. Nisam znala da je takvo govno.” “E, da si to promotrila s gledišta njegove trudne žene, moglo ti je pasti na pamet takvo nešto. Znala si da je glup. Voljela si njegovu glupost. 'Moj glupi električar.' Uspaljivalo te ono animalno u njemu, to što živi na groznom mjestu, što je glup.” “Ali ja sam mu govorila o raku. Čak i glupa osoba...” “Ššššš. Ššššš. Očito ne toliko glupa poput Barretta.”

Sabbath je završavao oplakivanje – prosipanjem svoga sjemena po Drenkinu dugoljastom komadidu majke zemlje – kad su svjetla jednog automobila skrenula s ceste prema širokom šljunčanom putu kojim su mrtvačka kola obično stizala na groblje. Svjetla su kolebljivo nastavila, a zatim se ugasila zajedno s tihim motorom. Zakopčavajudi hlače, Sabbath oprezno otrči, pognut, prema najbližem javoru. Tamo je, spušten na koljena, sakrio svoju bijelu bradu između masivnog debla i kamenog zida. Po obrisu automobila – manje-više oblika i veličine mrtvačkog vozila – mogao je razabrati da se radi o nekoj velikoj limuzini. A jedan je lik čvrsto koračao gore prema Drenkinu grobu, visok, u debelom ogrtaču i, kako je izgledalo, u visokim čizmama. Taj netko kretao se uz pomod snopa svjetla iz baterijske svjetiljke koju je stalno palio i gasio. U maglovitom polumraku mjesečinom obasjanog groblja izgledao je golem napredujudi kroz

snijeg u tim čizmama. Mora da je ovdje gore očekivao hladno vrijeme. Mora da je iz... bio je to magnat kreditnih kartica! Bio je to Scott!

Metar i osamdeset visok. Scott Lewis. Metar i pedeset visoka Drenka osmjehnula mu se u liftu u Bostonu i priupitala ga zna li koliko je sati. To je bilo dovoljno. Obično bi sjedila na njegovu kurcu, na stražnjem sjedalu limuzine, dok ih je vozač polako vozio kroz predgrađa ponekad i pokraj same Lewisove kude. Scott Lewis bio je jedan od onih muškaraca koji su govorili Drenki da je jedinstvena na cijelom svijetu. Sabbath ga je čuo kako joj to govori iz limuzine, telefonom.

“Njega jako zanima moje tijelo”, ispripovijedala je smjesta Sabbathu. “Želi me fotografirati i gledati me i ljubiti me cijelo vrijeme. On je strašan pizdolizac – i vrlo nježan. Da, taj je nježni momak ved za njihov drugi sastanak naručio prostitutku koja je pokucala na vrata samo deset minuta nakon Drenkina dolaska. “Ono što mi se nije svidjelo”, ispripovijedala je Drenka Sabbathu telefonom slijededeg jutra, “je to što nisam imala pravo glasa, sve mi je bilo nametnuto.” “I što si poduzela?” “Naprosto sam se morala potruditi kako sam najbolje mogla, Mickey. Ona stiže u taj hotel obučena kao skupa kurva. Otvara torbu, a unutra ima sve te stvarčice. Želite li uniformu sluškinje? Želite li u indijanskom stilu. A onda vadi razne rekvizite, umjetne penise, pa me pita: 'Što ti se od ovoga sviđa?' Okej, onda konačno počnemo. Ali kako da te to uzbudi? To je čak i meni bilo nekako teško. Ipak, nekako je krenulo. Stvar je bila u tome da je taj tip više voajer. Zanimalo ga je da vidi kako dvije žene to rade. Uglavnom je tražio od nje da me obrađuje odozdola. Sve mi je to izgledalo nekako tehnički i hladno, ali odlučila sam, okej, pristajem na sve. Tako da sam i ja nešto radila i uspjelo me to uzbuditi. Ali na kraju sam više jebala Lewisa – nas dvoje smo se jebali dok je ona bila negdje sa strane. Nakon što je svršio, počela sam joj ljubiti pičku, ali bila je vrlo suha premda se nakon nekog vremena počela malo micati i to je onda postalo nešto kao moj zadatak. Mogu li uspaliti kurvu? Mislim da sam to donekle uspjela, ali teško je znati je li sve to bila samo gluma. Znaš što mi je rekla? Meni? Dok smo se sve troje oblačili, rekla mi je: 'Vrlo

te teško natjerati da svršiš.' Bila je ljuta. 'Muževi traže od mene ovakve stvari cijelo vrijeme,' – mislila je da smo muž i žena – 'ali s tobom je bilo neobično teško.' Muževi i žene su vrlo česti, Mickey. Kurva je rekla da to rade cijelo vrijeme.” “Tebi je to teško povjerovati?”, upitao ju je. “Hodeš redi”, odgovorila je sretno se smijudi “da su svi ludi kao mi?” “Luđi”, uvjeravao ju je Sabbath, “mnogo, mnogo luđi.” Drenka je Lewisovu erekciju nazvala “duga”, jer, kako je voljela objašnjavati: “Njegov kurac je dosta velik i pomalo savijen. Malo je iskrivljen, na jednu stranu.” Prema Sabbathovim uputama skicirala mu je njegove obrise na komadu papira – Sabbath je još uvijek negdje imao crtež, vjerojatno među onim njezinim porno fotografijama koje nije mogao gledati otkako je umrla. Lewis je bio jedini muškarac osim Sabbatha kojemu je dopuštala da ju jebe u dupe. Bio je toliko poseban. Kada je to poželio učiniti i kurvi, kurva je rekla da žali, ali da je tu povukla crtu preko koje ne ide.

Oh, da, divno vrijeme koje je Drenka provela s iskrivljenim kurcem toga momka. Nepodnošljivo! A ipak, u doba kada se to odvijalo, Sabbath ju je često morao usporavati dok mu je pripovijedala svoje priče, morao ju je podsjedati da ništa nije toliko beznačajno da se treba prešutjeti, da nijedna potankost nije toliko sitna da mu je ne otkrije. Salijetao bi je da mu priča, a ona bi ga poslušala. To ih je oboje uzbuđivalo. Njegova spolna družica. Njegova najveda učenica.

Pa ipak, trebale su mu godine da Drenku nauči kako da razumljivo pripovijeda svoje avanture, bududi da je, barem na engleskom, bila sklona nagomilavanju krnjih rečenica jedne na drugu sve dok on više ne bi mogo razumjeti o čemu uopde govori. Ali postupno, slušajudi ga i razgovarajudi s njim, sve je više rasla međusobna veza između onoga što je mislila i željela redi i onoga što je govorila. Sintaktički je svakako postala urbanija od devet desetina ovdašnjih ljudi koji su živjeli gore na svojoj planini, premda je njezin naglasak sve do kraja ostao izuzetno sočan: chave umjesto have, cheart umjesto heart; na završetku riječi stranger i danger čudno, vibrirajude r u ustima, a njezino l bilo je gotovo rusko, izvirudi negdje duboko iz unutrašnjosti ustiju. Rezultat toga bila je ljupka sjena koja je

padala na njezine riječi dajudi i najbanalnijim izričajima izvjesnu tajanstvenu crtu – fonetsko zavođenje koje je Sabbatha dodatno potčinjavalo.

Najslabija je bila u pamdenju idiomatskog engleskog, ali uspjevalo joj je sve do smrti zadržati talent za pretvaranje nekog uobičajenog izraza, poslovice ili otrcane fraze u object trouve, tako jedinstveno njezin pronalazak, da Sabbath ne bi ni pokušao intervenirati – naprotiv, neke njezine izraze (poput “za upetljavanje je potrebno dvoje”) konačno je i sam preuzeo. Prisjedanje na to koliko je bila uvjerena u kakvodu svog engleskog – nabrajanje, s nježnošdu, svih onih izvrnutih riječi, fraza, poslovica – oslabilo je svaku njegovu otpornost i opet je osjetio koliko mu nedostaje, i još jedanput zaronio u dubinu svoje tuge: izdrži ili odumri ... njegovi dani su izbrojani ...krov pod mojom glavom ... skuhaj pa reci ... ne možeš uspoređivati kruške i kruške ...ne pričaj govna ... nemoj me nasmješkavati ... još se dražim ... ne zasukavaj me ... to govori za samoga sebe ... gotov i završen slučaj ... ne drži me u čekanju ... pospi mački soli na vrat... kao jama bezdana ... dabogda pojeo vlastito govno ... tko rano rani grabi dvije vrede ... tko laje, ne jede ... žrtveno imanje ... loše je ognjište bez požara ... osjedam se kao da me pregazio avion ... smrznula sam se do kostura ... zločin se ne ispladuje ... ne možeš naučiti starog psa da jede ... Kad bi željela natjerati Matijina psa da se vrati do nje, umjesto da kaže “K nozi!”, Drenka bi povikala “K cipeli!” A jednom, kad je posjetila Sabbatha u njegovu domu u Brick Furnace Roadu da provede popodne u Sabbathovoj spavaonici – Roseanna je otišla u posjetu svojoj sestri u Cambridge – premda je pri njezinu dolasku padala vrlo slaba kišica, dok su oni pojeli sendviče, a Sabbath uz to pripremio i popušio jedan joint, te se uvukli u krevet, dan se odjednom pretvorio u mrklu nod. Prošao je jedan sablasni mračni sat tišine, a onda se s planine prolomila oluja – Sabbath je kasnije čuo preko radija da je tornado samo tridesetak kilomatara zapadno od Madamaska Fallsa porušio cijelo kamp naselje. Kada je iznad njihovih glava turbulencija dosegla vrhunac buke i jačine udarajudi u krov i zidove poput artiljerije koja je pronašla metu u Sabathovoj imovini, Drenka, priljubljena ■uz

njega pod plahtama, drhtavim mu je glasom rekla: “Nadam se da ova kuda ima neki gromolovac.” “Ja sam gromolovac ove kude.” ohrabrio ju je on.

Kad je Sabbath vidio Lewisa kako se naginje nad grob da na nj spusti cvijede, pomislio je: Ali ona je moja! Ona pripada meni!

Ono što je Lewis slijedede napravio bilo je tako sramotno da je Sabbath luđački posegnuo u mraku za nekakvim kamenom ili granom s kojom bi pojurio i opalio kučkina sina po glavi. Lewis je otkopčao šlic i iz gada izvukao penis u erekciji čiji je okvirni nacrt Sabbath sačuvao u svojim dosjeima, sjetio se sada, pod nazivom “Razno” Dugo se klatio naprijed-natrag, njihao se i stenjao, dok napokon nije podigao lice prema zvjezdanom nebu, a njegov se puni, strastveni basso profundo zaorio preko brda: “Popuši mi, Drenka, pocuclaj me do srži!”

Iako nije bila fluorescentna, što bi omogudilo Sabbathu da vizualno skicira njezin put, iako nije bila dovoljno gusta i kompaktna da je čuje kako pljuska na zemlju čak ni u tišini planinskog vrha, iz ukočenosti njegove siluete i činjenice da se njegovo dahtanje čulo s desetak metara udaljenosti, Sabbath je zaključio da je visoki ljubavnik upravo pomiješao svoju tekudinu s onom niskog ljubavnika. Slijededeg trenutka Lewis je pao na koljena i pred njezinim grobom, dubokim, plačnim glasom recitirao pun zanosa: “... Sise ... sise ... sise ... sise...”

Sabbath je uspio izdržati samo toliko. Kamen koji je bio izbio iz velikog, izbočenog javorova korijenja, kamen velik poput sapuna, sad je podigao i zavitlao ga u pravcu Drenkina groba. On je zveknuo u obližnji nadgrobni spomenik, što je Lewisa nagnalo da skoči na noge i mahnito pogleda oko sebe. Tada je potrčao nizbrdo prema parkiranoj limuzini čiji se motor smjesta začuo. Automobil je krenuo unazad na prilaz, a potom na cestu i tek su se tu upalila svjetla i limuzina je odjurila.

Dojurivši do Drenkina groba, Sabbath je vidio da je Lewisov buket golem i da sadrži možda i pedesetak cvjetova. Jedini koje je mogao prepoznati uz pomod baterijske svjetiljke bile su ruže i karanfili. Nije znao poimence nijedan drugi unatoč svim onim ljetima

koje je proveo učedi nazive od Drenke. Kleknuvši, dohvatio je buket za debeli snop peteljki i privio ga na grudi, te krenuo zemljanim putem prema cesti i svom autu.

Isprva je pomislio da je buket dospio mokar iz cvjedarnice gdje su cvijede održavali svježim u vazama punima vode, ali tada ga je gustoda navela da shvati što je, naravno, ta supstanca bila. Cvijede je bilo natopljeno njome. Njegove su ruke bile prekrivene njome. Također i prednja strana stare lovačke jakne s golemim džepovima u kojima je nekad nosio lutke dolje u koledž prije nego što je izbio skandal s Kathy Goolsbee.

Drenka je jednom bila rekla Sabbathu da je nakon vjenčanja, nakon što je u prvoj godini njihova emigrantskog staža Matija postao toliko utučen da je izgubio svaki interes za seks s njom, bila toliko očajna da je otišla jednom doktoru u Toronto, gdje su krade vrijeme živjeli nakon bijega iz Jugoslavije, i upitala ga koliko puta muž treba činiti ono sa svojom ženom. Doktor ju je upitao koliki bi po njezinoj procjeni bio razumni broj. Bez imalo oklijevanja, mlada je nevjesta odgovorila: “Oh, oko četiri puta dnevno.” Doktor je upitao, kako dvoje zaposlenih ljudi može nadi vremena za takvo što, osim možda vikendom. Ona je svoju brojku objasnila, računajudi na prste: “Jednom to učinite oko tri ujutro, kad ponekad jedva i shvadate da ste to učinili. Onda to učinite oko sedam kad se probudite. Još jednom nakon povratka kudi s posla, i jednom pred spavanje. Možda i dva puta prije spavanja.”

Razlog zbog kojega se prisjetio te priče – dok se oprezno spuštao niz mračne padine grobljanskog brda, držedi poprskano cvijede još uvijek stisnuto u naručju – bio je onaj trijumfalni petak, samo sedamdeset dva sata nakon Matijina rotarijanskog govora, kada je završila dan – ne tjedan, nego dan – netopljena spermom četvorice muškaraca. “Nitko te ne može optužiti, Drenka, da nisi ostvarila svoje maštarije. Četvorica”, reče. “Pa, ako se ikada ponovi takvo nešto bila bi mi čast da uđem u taj broj sljededi put.” Nakon što je čuo tu priču, otkrio je da nije porasla samo njegova želja, ved i njegovo divljenje – u tome je bilo nešto veliko, nešto herojsko. Niska, pomalo gojazna

ženica, crnomanjasto lijepa, premda pomalo čudno oštedenog nosa, ta izbjeglica koja je jedva poznavala išta na svijetu osim Splita iz školskih dana (99.462 stanovnika) i slikovito mjestašce Nove Engleske, Madamaska Falls (1.109 stanovnika), činila se Sabbathu sve više kao žena od velike važnosti.

“Bilo je to onda kad sam otišla u Boston”, reče mu ona, “vidjeti svog dermatologa. To je bilo vrlo uzbudljivo. Sjediš u doktorovoj ordinaciji i znaš da si njegova ljubavnica, a on je isto uspaljen i pokazuje mi da mu se dignuo, u sobi za pregled, vadi ga i tamo me na licu mjesta pojebe. Za vrijeme pregleda. Godinama sam svake subote odlazila u njegovu ordinaciju pojebati se s njim. Bio je dobar jebač. A ipak sam odatle išla Lewisu, onom magnatu s kreditnim karticama. Bilo je uzbudljivo znati da me neki drugi muškarac čeka, da mogu uspaliti još nekog. Možda sam se osjedala jakom zbog toga što mogu zavesti više od jednog muškarca. Lewis me jebao i svršio u mene. Od toga sam se dobro osjedala. Nitko to ne zna tako dobro kao ja. Ja sam žena koja hoda sa spermom dvojice muškaraca u sebi. Tredi je bio dekan, znaš, onaj tip koji je odsjedao u našem svratištu sa svojom ženom. Njegova žena je bila u Evropi, tako da sam otišla na večeru s njim. Nisam ga zapravo poznavala – to nam je bio prvi put. Želiš da budem posve otvorena? Otkrila sam da sam dobila mjesečnicu. Srela sam ga prvi put na koktelu koji smo pripremili za goste. Stajao je kraj mene i prislonio ruke na moje bradavice. I rekao mi da mu se straaašno dignuo, gotovo sam mogla vidjeti koliko. Dekan koledža – a tako smo razgovarali na koktelu. Takve me situacije uvijek uspale, kad to radiš u javnosti, ali tajno u javnosti. Onda je on pripremio tu kompliciranu večeru. Oboje smo bili vrlo strastveni, a opet istovremeno vrlo stidljivi ili nervozni. Tako smo večerali u blagavaonici, a ja sam odgovarala na njegova pitanja o mom djetinjstvu pod komunizmom, i onda smo konačno otišli gore, a on je bio nekako snažan, uzeo me u ruke i gotovo mi polomio rebra. Imao je nevjerojatnan način ponašanja. Možda je to bilo zbog straha i stidljivosti. Rekao je: 'Pa, ne moramo raditi ništa što ti ne želiš.' Ja sam se malo kolebala, jer sam dobila mjesečnicu, ali tako sam se željela

jebati s njim da sam otišla u kupaonicu i izvadila tampon. Počeli smo se skidati, strašno uzbuđeni i uspaljeni. On je bio visok momak, vrlo snažan, a pun lijepih riječi koje mi je govorio. Bila sam uzbuđena, željela sam saznati koliki mu je kurac. Kad smo se konačno skinuli, bila sam razočarana jer je izgledalo da ima jako mali kurac. Ne znam je li to zato što je bio preplašen pa mu se nije mogao dignuti. Onda sam rekla: 'Čuj, imam mjesečnicu.', a on je rekao 'To nema veze.' Ja sam rekla: 'Daj da donesem ručnik.' Stavili smo ručnik na krevet i počeli. Radio je sve sa mnom. Nije mogao dobiti stvarno čvrstu erekciju. Dala sam sve od sebe da to popravim, ali mislim da je bio preplašen. Bojao se mene, zato što sam tako slobodna. Osjetila sam to – da ga je to zateklo. Iako je na kraju svršio tri puta.” “Bez erekcije. I k tome zbunjen. Priličan uspjeh”, primijeti Sabbath. “Imao je erekciju, samo malu”, objasni ona. “Kako je svršio? Pušila si mu?” “Ne, ne, svršio je, zapravo, u mene. I lizao me, iako sam krvarila kao luda. Nastao je veliki nered, puno jebanja i puno krvi koja curi. Ta činjenica, da je tamo bilo krvi – to je davalo dodatnu dramatičnost cijeloj stvari. Puno soka i masnode – ne, to nije masnoda, kako da to opišem? To je gusta tekudina, tjelesne izlučevine pomiješane zajedno. A kad je sve završilo i kad smo ustali – ustaneš, i što sad, ne poznaš tu osobu, malo ti je neugodno, i onda još taj ručnik pred nama.” “Opiši ručnik.” “Bio je bijel. I nije bio posve crven. Veličine ručnika za kupanje. Na njemu su bile goleme mrlje. Da sam ga ocijedila, iz njega bi potekla krv. To je bilo poput soka, sočna tekudina. Ali nije cijeli bio crven, nikako. Bile su na njemu velike, velike mrlje, i bio je jako otežao. To je bio definitivni – ne alibi; kako se to kaže na engleskom? Suprotno tome?” “Dokaz?” “Da, bio je to dokaz zločina. Razgovarali smo o tome i on je rekao: 'Pa, što da radim s tim?” I stajao je preda mnom, onako visok, snažan, i držao taj ručnik kao dijete. Bilo mu je neugodno, ali nije to htio pokazati. A ja nisam željela izgledati kao da sam počinila neki zločin, nisam se željela pretvarati – 'Oh, napravili smo nešto loše.' Meni je bilo prirodno da to napravimo i željela sam biti hladnokrvna. On je rekao: 'Ne mogu to dati služavci da opere, a ne mogu ga ni baciti u smede. Morat du ga baciti napolju. Ali gdje da ga bacim?', a ja sam

rekla: 'Ja du ga uzeti.' Olakšanje na njegovu licu bilo je golemo. Stavila sam ručnik u plastičnu vredicu i ponijela sa sobom taj vlažni zavežljaj. On je bio presretan, a ja sam se odvezla kudi i stavila ga u pranje. Ispao je posve čist. On me, naravno, sutradan nazvao i rekao: 'Draga Drenka, ono je zaista bilo krajnje dramatično.', a ja sam rekla 'Pa, ručnik je kod mene, opran i čist. Želiš li ga natrag?', a on reče 'Ne, hvala.' Nije ga htio natrag, i mislim da njegova žena nikad nije saznala.” “A tko je bio četvrti s kim si se pojebala toga dana?” “Pa, došla sam kudi, otišla u podrum, ubacila ručnik u stroj za rublje i onda sam otišla gore, a Matija želi da obavim svoju bračnu dužnost u ponod. Vidi me golu kako idem pod tuš i to ga uzbudi. To je nešto što moram obaviti, pa to i obavim. Hvala bogu da nije prečesto.” “I, onda kako se osjedaš nakon četvorice?” “Pa, Matija je zaspao. Pretpostavljam da sam se osjedala vrlo kaotično, ako baš želiš znati. Mislim da je to veliki teret. Prije sam znala, više puta, imati po trojicu dnevno, ali nikada četiri. Seksualno to je bilo vrlo – vrlo izazovno i nekako uzbudljivo, premda je četvrti bio Mate. Možda i malo perverzno na neki način. Dio mene nevjerojatno je uživao u tome. Ali u smislu onoga što sam stvarno osjedala – nisam mogla spavati, Mickey; bila sam nemirna, nesigurna, nisam više znala kome pripadam. Neprestano sam mislila na tebe i to je pomagalo, ali to je bila visoka cijena koju je trebalo platiti, sva ta zbrka. Da sam mogla odagnati tu zbunjenost, kako da kažem – riješiti je se? – i svesti to samo na seksualnu stvar, onda je svakako bilo uzbudljivo.” “Najuzbudljivije dosad, Donna Giovanna?” “Oh, bože”, reče uz veseli smijeh, “u to nisam sigurna. Daj da razmislim.” “Da, razmisli. Il catalogo.” “Oh, nekad, prije možda trideset godina, možda i više, putovala bih vlakom, na primjer, kroz Evropu, i obavila to s kondukterom. Znaš, bilo je to vrijeme prije AIDS-a. Da, s talijanskim kondukterom.” “Gdje si to radila s kondukterom?” Ona slegnu ramenima. “Pronađeš prazni kupe.” “Je li to stvarno istina?” Opet se smijudi, ona reče: “Da. To je istina.” “Jesi li u to vrijeme ved bila udata?” “Ne, ne, to je bilo onda kad sam godinu dana radila u Zagrebu. On bi ušao u vagon, mali zgodni Talijan koji govori talijanski, i

znaš ved, oni su seksi, a moji prijatelji i ja se zabavljamo ili nešto takvo – ne mogu se sjetiti tko bi započeo stvar. Ne, ja sam započela. Prodala sam mu cigarete. Bilo je skupo putovati u Italiju, pa bi čovjek kupio nešto i to onda preprodao. Kupiš to jeftino u Jugoslaviji. Cigarete nisu bile skupe. I Talijani bi onda kupovali te cigarete. Imale su imena rijeka, te jugoslavenske cigarete. Drina. Morava. Ibar. Da, to su tada bile sve riječi od rijeka. Zaradiš duplo, možda čak i troduplo više nego što si platio za njih i tako sam ja njemu prodala te cigarete. Tako je počelo. Kada sam radila te godine u Zagrebu nakon srednje škole, voljela sam se jebati. Osjedala sam se vrlo, vrlo dobro kad mi je pička bila puna sperme, jebovine, to je bio prekrasan, možda i modan osjedaj. Tko god da je bio momak, idem sljededeg dana na posao znajudi da sam se dobro poševila, i sva sam vlažna, vlažne gadice, i tako sam vlažna hodala – uživala sam u tome. A sjedam se i tog jednog starijeg tipa. On je bio umirovljeni ginekolog, i nekako smo došli na razgovor o tome, on je smatrao da je vrlo zdravo spermu držati u pički nakon jebanja, a ja sam se složila s njim. To ga je uspalilo. Ali nije bilo koristi. Bio je prestar. Bila sam zainteresirana da probam s vrlo starim čovjekom, ali njemu je ved bilo sedamdeset i bio je gotov i završen slučaj.”

Kada je Sabbath stigao do auta, otišao je još desetak metara dalje prema šumi i tamo zavitlao buket u mračnu masu stabala. Tada je napravio nešto čudno, čudno čak i za čudnog čovjeka poput njega, koji je vjerovao da je otvrdnuo na sve beskonačne proturječnosti koje nas obavijaju u životu. Zbog njegova čudaštva vedina ga ljudi nije podnosila. Zamislite, stoga, da je netko naišao na njega te nodi, u šumi petstotinjak metara podno groblja, i vidio ga kako s prstiju liže Lewisovu spermu i pod punim mjesecom naglas zapijeva: “Ja sam Drenka! Ja sam Drenka!”

Sabbathu se događa nešto strašno.

ALI STRAŠNE STVARI se ljudima stalno događaju. Sljededeg jutra Sabbath je doznao za samoubojstvo Lincolna Gelmana. Linc je bio producent Sabbathova nepristojnog kazališta (i Bowery Basement Playersa) tijekom onih nekoliko godina, pedesetih i ranih šezdesetih, kad je Sabbath okupljao svoju malu publiku na Lower East Sideu. Nakon nestanka njegove Nikki, upravo je kod Gelmanovih stanovao tjedan dana u njihovoj velikoj kudi u Bronxvilleu.

Vijest mu je telefonom priopdio Norman Cowan, Lincov suradnik. Norman je bio podređeni član dueta – ako ved ne maštoviti kopljanik njihova ureda, a ono promišljeni zaštitnik od Lincova pretjerivanja. On je bio Lincova ravnoteža. U svakom razgovoru, čak i o tome gdje se u nekom hodniku nalazi muški WC, Norman bi riješio problem u jednoj dvadasetini vremena koje je Linc volio utrošiti da ljudima objasni određenu stvar. Obrazovani sin podmitljivog trgovca juke-box aparatima iz New Jerseya, Norman se razvio u pedantnog i sposobnog poslovnog čovjeka koji oko sebe širi auru tihe snage kakvu često, čini se, imaju vitki, visoki ljudi koji prerano počinju delaviti, a naročito kad se, poput Normana, s puno pažnje odijevaju u siva prugasta odijela.

“Njegova smrt”, povjerljivo mu je priopdio Norman, “mnogima je bila olakšanje. Vedina ljudi koje smo izabrali za govornike na sprovodu nije ga ni vidjela pet godina.”

Sabbath ga nije vidio trideset.

“To su sve sadašnji poslovni partneri, bliski prijatelji s Manhattana. Ali nisu ga mogli ni pogledati. Linc je odjednom postao nepodnošljiv – depresivan, opsesivan, drhtao je, preplašen.”

“Koliko dugo je bio takav?”

“Prije sedam godina upao je u depresiju. Od tog trenutka nije proveo niti jedan bezbolni dan. Bezbolni sat. Pet godina smo ga šlepali u uredu. Samo bi se motao s ugovorom u ruci, i govorio: 'Jesmo li sigurni da je to u redu? Jesmo li sigurni da to nije ilegalno?' Posljednje dvije godine bio je kodkude. Prije godinu i pol Enid to više nije mogla podnijeti, pa su za Linca pronašli stan odmah iza ugla, Enid ga je opremila i Linc je živio tamo. Domadica ga je obilazila svakoga dana da ga nahrani i očisti. Ja sam nastojao navratiti jedanput tjedno, ali morao sam se prisiljavati na to. To je bilo strašno. On bi sjedio tamo i slušao te, a onda bi počeo uzdisati i odmahivati glavom i govoriti: 'Ti ne znaš, ti ne znaš To je sve što sam godinama čuo od njega.”

“A što mu je bilo?”

“Strah. Tjeskoba. Bez prestanka. Nijedan lijek nije djelovao. Spavada soba izgledala mu je poput ljekarne, ali ni jedan od tih lijekova nije mu pomagao. Svi su mu samo pogoršavali stanje. Halucinirao je od prozaca. Halucinirao je od wellbutrina. Onda su mu počeli davati amfetamine – dexedrine. Dva dana se činilo kao da se nešto zaista događa. Onda je opet počeo povradati. Sve što je ikada dobio od tih ljekova bile su nuspojave. Hospitalizacija isto nije pomagala. Proveo je tri mjeseca u bolnici i kad su ga poslali kudi rekli su da više nije suicidalan.”

Njegova energija, njegov zanos, njegov polet, njegova brzina, uspješnost, elegancija, njegova marljivost, njegov brbljavi humor, on je bio netko – prisjedao se Sabbath – potpuno u skladu sa svojim vremenom i mjestom, visokoprilagođeni Njujorčanin napravljen baš po mjeri frenentične svakodnevice toga grada i koji je prštao od strasti za životom, uspjehom, zabavom. Osjedaji koje je proživljavao za Sabbathov su ukus isuviše olako izazivali suze u njegovim očima, govorio je brzo poplavom riječi koje su otkrivale koliko su snažni porivi koji pokredu taj njegov hiperdinamizam, ali njegov život jest bio solidno postignude, ispunjen ciljem i svrhom, kao i užitkom koji je pronalazio u tome da bude poticaj drugima. A onda je život napravio zaokret i više se nikada nije ispravio. Sve je nestalo. Iracionalno je sve

preokrenuto. “Je li ga u to stanje gurnulo nešto posebno?”, upita Sabbath.

“Ljudi se naprosto raspadnu. A starenje ne pomaže. Znam priličan broj ljudi naših godina, baš ovdje na Manhattanu, klijente, prijatelje, koji su prolazili ili prolaze kroz takve krize. Neki šok naprosto ih razori oko šezdesete – ploče se pomaknu, zemlja se počinje tresti i sve slike popadaju sa zidova. I ja sam imao svoj napad ovog ljeta.”

“Ti? To “

“ teško povjerovati.”

“Još uvijek sam na prozacu. Kroz sve sam to prošao – sredom u skradenoj verziji. Da me pitaš zašto, ne bih ti znao odgovoriti. Naprosto sam odjednom prestao spavati i onda je, nekoliko tjedana kasnije, nastupila depresija – strah, drhtavica, samoubilačke misli. Htio sam kupiti pušku i raznijeti si glavu. Trebalo je šest tjedana da prozac počne djelovati. Povrh svega, izgleda da taj lijek nije naročito poticajan za pimpek, barem u mom slučaju. Sad ga uzimam ved osam mjeseci. Ne sjedam se više kako to izgleda kad ti se digne. Ali u ovoj dobi to je ionako nesigurna stvar. Ja sam iz toga izišao živ. Linc nije. Bilo mu je sve gore i gore.”

“Je li to moglo biti još nešto osim depresije?”

“Sama depresija je dovoljna.”

Ali Sabbath je toliko ved znao. Njegova majka nikada nije otišla toliko daleko da si oduzme život, ali pedeset godina nakon gubitka Mortyja nije ni imala život koji bi si mogla oduzeti. Godine 1946., kad se Sabbath kao sedamnaestogodišnjak odmah nakon srednje škole otisnuo na more umjesto da čeka novačenje, bio je na to podjednako potaktnut potrebom da pobjegne od majčine tiranske sumornosti i očeve patetične satrtosti, kao i nezadovoljenom žudnjom koja je u njemu jačala sve odonda otkako je masturbiranje gotovo potpuno preuzelo nadzor nad njegovim životom – snom – koji je kiptio idejama punim perverzija i pretjerivanja, i kojemu ususret je sada hrlio u mornarskoj uniformi – da se napokon susretne, bedrom o bedro, ustima na usta, licem u lice s globalnim svijetom kurvanja, s desecima

tisuda kurvi koje su ordinirale po dokovima i lučkim krčmama gdje god bi brodovi bacili sidro, s mesom svake pigmentacije spremnim da ispuni svako zamislivo zadovoljstvo, s kurvama koje su svojim lošim portugalskim, francuskim i španjolskim govorile skatološkim žargonom kala i bijede.

“Linca su namjeravali podvrgnuti tretmanu električnim šokovima, ali previše se bojao i odbio je. Možda bi to pomoglo, ali on bi se na svaki takav prijedlog sklupčao u kutu i plakao. Kad god bi vidio Enid, slomio bi se. Zvao ju je “Mamice, mamice, mamice.” Naravno, Linc je bio jedan od velikih židovskih plačljivaca – sviraju nacionalnu himnu na Shei i on plače, ugleda Lincolnov spomenik i plače, odvedemo djecu u Cooperstown, tamo je čipkasta polu-rukavica Babe Ruth, a Linc ved cmizdri. Ali ovo je bilo nešto drugo. Ovo nije bilo plakanje, nego prava provala plača. On se lomio pod pritiskom neizrecive boli. A u tim provalama plača nije bilo više ničega od čovjeka kojega smo mi znali. I prije nego što je umro, Linc kojega smo mi znali bio je mrtav ved sedam godina.

“Pogreb?”

“Kapela Riverside, sutra. U dva popodne. Križanje Amsterdamske i 76-te. Vidjet deš neka stara lica.”

“Ne i Lincovo.”

“Zapravo i možeš, ako to želiš. Netko mora identificirati tijelo prije kremacije. Takav je zakon u New Yorku. Ja sam za to zadužen. Možeš podi sa mnom na otvaranje kovčega. Vidjet deš i sam što se dogodilo našem prijatelju. Izgledao je kao da mu je sto godina. Kosa posve bijela, a lice prestravljeno, jadno. Lubanja mu je poput onih koje divljaci smanjuju.”

“Nisam baš siguran”, odgovori Sabbath, “da mogu stidi do sutra.”

“Ako ne možeš, ne možeš. Mislio sam da bi trebao znati prije nego o tome budeš čitao u novinama. U njima de kao razlog smrti biti naveden srčani udar – taj uzrok draži je njegovoj obitelji. Enid nije željela autopsiju. Linc je bio mrtav nekih trinaest do četrnaest sati

prije nego je nađen. Umro u krevetu, tako glasi priča. Ali kudepazitelj tvrdi nešto drugo. Mislim da Enid sada vjeruje samo svojoj vlastitoj verziji. Ona je sve vrijeme iskreno vjerovala da de on ozdraviti. Bila je sigurna u to sve do samoga kraja, premda si je ved jednom bio prerezao žile prije deset mjeseci.

“Čuj, hvala ti što si me se sjetio – hvala ti na pozivu.”

“Ljudi te se sjedaju, Mickey. Puno ljudi sjeda te se s istinskim divljenjem. Jedan od ljudi koji je Lincu tjerao suze na oči bio si i ti. Hodu redi, onda dok je još bio svoj. Uvijek je smatrao da nije bila najbolja ideja talent poput tvoga potratiti na provinciju. Volio je tvoj teatar – smatrao te mađioničarem. 'Zašto je Mickey to napravio?' Bio je uvjeren da nikad nisi trebao otidi živjeti tamo gore. Često je o tome pričao.”

“Pa, sada je to sve prošlo.”

“Trebaš znati da te Linc nikada ni za trenutak nije smatrao odgovornim za nestanak Nikki. Ja svakako nisam – niti sada smatram. Ti jebeni trovači izvora...”

“Pa, trovači izvora su bili u pravu, a vi momci niste.”

“Uobičajena Sabbathova perverzija. Ne možeš vjerovati u takvo nešto. Nikki je bila ukleta. Fantastično nadarena, nevjerojatno lijepa, ali tako krhka, tako zahtjevna, neurotična i sjebana. Nema šanse da bi se ona ikad održala, nikakve.”

“Oprosti, nedu modi dodi sutra”, i Sabbath spusti slušalicu.

* * *

Roseannina standardna uniforma tih je dana bila Levi's jakna i isprane traperice uske poput njezinih ždralovskih nogu, a nedavno ju je Hal u Atheni ošišao tako kratko da je tog jutra za doručkom Sabbath neprestance zamišljao svoju traperom omotanu ženu kao jednog od Halovih lijepih homoseksualnih prijatelja s koledža. A opet, čak je i s kosom do ramena isijavala neku dječačku auru; imala je to još od adolescencije – ravnih prsa i visoka, koračala je dugačkim koracima, a

način na koji je izbacivala bradu kad je govorila Sabbathu je bio privlačan davno prije nestanka njegove krhke Ofelije. Roseanna je spadala u posve drugu grupu šekspirijanskih junakinja – drskom, robustnom, realističnom kružoku djevojaka poput Mirande ili Rosalind. I šminkala se još manje nego Rosalind kad je bila prerušena u dječaka u Ardenskoj šumi. Kosa joj je još bila privlačno zlatnosmeđa, i, čak i ovako kratko ošišana imala je meki sjaj perja koji je pozivao na dodir. Lice joj je bilo ovalno, široki oval, s oštrim obrisima malog prdastog nosa i širokim, punim, nimalo dječačkim, zavodničkim ustima, a precizno izvajani izgled tog lica izazivao je, u njezinim mlađim godinama, bajkovitu iluziju lutke kojoj je udahnut život. Sada, kad više nije pila, Sabbath je u izgledu Roseannina lica vidio tragove divnog djeteta kakvo je morala biti prije nego što ju je majka napustila, a otac gotovo uništio. Bila je mnogo mršavija od svog muža i za glavu viša, pa je zahvaljujudi i svakodnevnom joggingu i hormonskoj terapiji – u onim rijetkim prilikama kada bi zajedno izlazili – izgledala manje kao njegova pedeset šestogodišnja žena, a više kao njegova anoreksična kder.

Što je Roseanna najviše mrzila kod Sabbatha? Što jeSabbath najviše mrzio kod nje? Pa, uzroci i povodi su se mijenjali s godinama. Ona je njega dugo mrzila zato što je odbijao čak i pomisliti na to da imaju dijete, a on je nju mrzio zbog njezina stalnog telefonskog torokanja sestri Elli o svom “biološkom satu”. Najzad joj je jednom oteo telefon iz ruke i izravno Elli pokazao koliko su mu njihovi razgovori odvratni. “Siguran sam”, priopdio joj je, “da si Jahve nije dao truda da me obdari ovako velikim kurcem da bih podmirivao samo tako nebitne potrebe tvoje sestre!” A kada su njezine plodne godine prošle, Roseanna je mogla jače usmjeriti svoj gnjev i prezirati ga ved zbog same činjenice što postoji manje ili više na isti način i iz istog razloga iz kojeg je on nju mrzio samo zato što postoji. Tome su se pribrajale i uobičajene kudanske neusklađenosti: ona je mrzila njegov nezamislivi običaj da baca mrvice na pod kad čisti kuhinjski stol, a on je mrzio njezin neduhoviti nezabavni humor. Ona je mrzila dijelove uniformi koje je ustrajno nabavljao u vojnim skladištima i nosio ih još

od srednje škole, a on nju zato što, još otkako ju je upoznao, čak ni za veličanstvenog razdoblja njihova preljubničkog zaborava, nije htjela progutati njegovu spermu. Ona ga je mrzila jer je nije dotaknuo u krevetu ved deset godina, a on je mrzio njezine staloženo monotone telefonske razgovore s prijateljima – a mrzio je i same te prijatelje, dobrotvorne ljigavce zabrinute za okoliš ili bivše pijance iz antialkoholičarske grupe. Svake zime područna služba za održavanje cesta krenula bi u sječu 150 godina starih javorovih stabala nanizanih duž bijelih cesta i svake bi godine ljubitelji javora iz Madamaska Fallsa sastavili prosvjednu peticiju i uputili je upravi, a onda bi slijedede godine ekipa za održavanje posjekla još jedan javorov drvored pod izlikom da su debla odumrla ili bolesna, a onda bi prodavanjem klada za ogrijev zaradili dovoljno love da se dobrano opskrbe cigaretama i porno kazetama i pidem. Ona je prezirala njegovu neiscrpnu gorčinu zbog upropaštene karijere, a on je mrzio njezino opijanje – jer bi pijana bila svadljiva na javnim mjestima i jednako bi i kod kude ili vani govorila agresivno glasnim i uvredljivim tonom. A sada kad je bila trijezna, mrzio je njezine antialkoholičarske parole i način govora koji je pokupila na sastancima antialkoholičarske skupine ili u klubu zlostavljanih žena, gdje je jadna Roseanna bila jedina žena koju muž nikada nije tukao. Ponekad, kad bi življe raspravljali, a ona se osjetila pogođenom, Roseanna je tvrdila da je muž “verbalno” zlostavlja, ali to nije značilo mnogo među pretežno neobrazovanim seoskim ženama kojima su izbijali zube, na glavama razbijali stolce ili na grudima i stražnjicama gasili cigarete. A tek riječi kojima se koristila! “Nakon toga imali smo raspravu u kojoj smo podijelili iskustva o ...” “To još ni s kim nisam podijelila ...” “Mnogi su sinod s nama podijelili svoja iskustva ...” To djeljenje mrzio je onako kako dobri ljudi mrze jebanje. Nije imao oružje čak ni na tom usamljenom brdu na kojem su živjeli jer nije želio imati oružje u kudi u kojoj je živio sa ženom koja je svakodnevno govorila o “dijeljenju”. Ona je mrzila njegove nagle odlaske iz kude u bilo koje doba dana ili nodi bez ikakva objašnjenja, a on je mrzio njezin izvještačeni smijeh koji je sakrivao i jako mnogo i jako malo, taj smijeh koji je ponekad zvučao kao revanje, ponekad kao

zavijanje, nekad kao hihotanje, ali koji nikad nije odzvanjao iskrenim zadovoljstvom. Ona je mrzila njegovu zaokupljenost samim sobom i ispade zbog bolnih zglobova i artitisa koji mu je uništio karijeru, i mrzila ga je, naravno, zbog skandala s Kathy Goolsbee, premda, da nije bilo sloma koji je doživjela zbog tog poniženja, nikada ne bi bila otpremljena u bolnicu i ne bi započela svoj oporavak. Mrzila je i to što zbog artitisa, zbog skandala, zbog svojeg izigravanja superiornosti, Sabbath nije zarađivao ni novčida, te je ona sama privređivala njihov zajednički kruh, ali to je mrzio i sam Sabbath – što je bila jedna od nekoliko stvari oko kojih su se slagali. Oboje su osjedali odbojnost prema makar slučajnom pogledu na ono drugo razodjeveno: ona je mrzila njegov sve širi struk, njegove obješene mošnje, njegova majmunski dlakava ramena, njegovu bijelu, glupu, biblijsku bradu, a on je mrzio njezinu džogersku žgoljavu ravnodu – bokovi, zdjelica, prsna kost – sve što je kod Drenke bilo tako meko podstavljeno, na njegovoj je ženi bilo koštunjavo kao na kakvoj žrtvi gladi. Sve ove godine ostali su zajedno u istoj kudi zato što jeona bila zaokupljena pidem do te mjere da nije znala što se događa i zato što je on pronašao Drenku. To je njihovo zajedništvo učinilo prilično solidnim.

Vozedi se kudi nakon posla u srednjoj školi Roseanna obično nije mislila ni na što osim na prvu čašu chardonnaya koju de si natočiti kad stigne kudi, na drugu i tredu čašu dok priprema večeru, na četvrtu zajedno s njim kad se vrati iz radne sobe, na petu za vrijeme same večere, na šestu kada se on vrati u radnu sobu s desertom, a zatim na ostatak večeri s još jednom bocom samo za sebe. Često bi se probudila u rano jutro, poput svog oca, u dnevnoj sobi – još uvijek u jučerašnjoj odjedi – gdje bi provela nod ispružena na kauču, s čašom u ruci i bocom pokraj sebe na podu, zaspavši gledajudi plamičke u kaminu. Ujutro, strašno mamurna, osjedajudi se podbuhlo, oteklo, puna stida i prezira prema samoj sebi, nikada s njim nije prozborila ni riječi, a rijetko kad bi zajedno popili kavu. On je svoju odnosio u radnu sobu i zatim se nisu vidjeli do večere, kada bi se cijeli ritual ponavljao. Navečer su, ipak, svi bili sretni, Roseanna sa svojim chardonnayom, a Sabbath negdje vani u automobilu, na putu prema Drenki.

Nakon njezina “uspješnog oporavka” sve se promijenilo. Sada se sedam puta u ijednu, odmah nakon večere, vozila na sastanke liječenih alkoholičara s kojih se vradala oko deset vonjajudi po dimu cigareta i vedro raspoložena. Ponedjeljkom navečer održavale su se otvorene rasprave u Atheni. Utorkom navečer sastanak se održavao u Cumberlandu, u njezinoj matičnoj grupi, gdje je nedavno proslavila četvrtu godišnjicu svoje trezvenosti. Srijedom navečer isti takav sastanak održavao se u Blackwallu. Taj nije pretjerano voljela – grubi radnici i pacijenti tamošnje bolnice za umobolne koji su bili tako agresivni, gnjevni i opsceni da su Roseannu, koja je do trinaeste živjela u akademskom Cambrdgeu, jako uznemiravali; ali unatoč svim tim gnjevnim momcima koji su vikali jedni na druge, odlazila je tamo jer se radilo o jedinom sastanku srijedom u krugu od sto kilometara od Madamaska Fallsa. Četvrtkom je odlazila na zatvoreni sastanak u Cumberland. Petkom se održavao novi sastanak, ovoga puta u Mount Kendallu. A subotom i nedjeljom sastanci su se održavali i popodne – u Atheni – i navečer – u Cumberlandu – a ona je odlazila na sva četiri. Obično bi pojedini alkoholičar ispričao svoju priču, a onda bi prisutni odabrali temu za raspravu, poput “Poštenje”, ili “Skromnost”, ili “Trezvenost”. “Dio oporavka”, govorila mu je bez obzira na to želi li on slušati ili ne, “sastoji se u tome da pokušaš biti iskren prema samome sebi. Večeras smo o tome mnogo razgovarali. Potrebno je otkriti što nam je sve ugodno u nama samima.” Jedan od razloga što nije držao oružje u kudi bila je i riječ ugodno. “Nije li zamorno osjedati se tako 'ugodno'? Zar ti ne nedostaje kudna neugoda?” “Još nisam to osjetila. Naravno, ima dosadnih monologa o pijantvu koji te uspavaju. Ali, bitno je ono što je u pozadini priče”, nastavila bi ona, ne primjedujudi ni njegov sarkazam, niti pogled njegovih očiju nalik na pogled nekoga tko je popio previše sedativa, “ono što možeš prepoznati u sebi. 'Mogu se prepoznati u tome.' Mogu se prepoznati u iskustvu žene koja se nije opijala po barovima, nego je potajno nodu pila kod kude i imala slične probleme mojima, i to je meni vrlo ugodan osjedaj. Shvadam da nisam jedina, i da netko drugi može razumjeti što mi se događa. Ljudi koji su ved dugo trijezni imaju tu neku auru unutrašnjeg

mira i duhovnosti – to ih čini privlačnima. Ved i to što sjediš s njima je nešto. Čini se da su pomireni, usklađeni sa životom. To inspirira. Iz toga možeš izvudi nadu.” “Oprosti”, promrmlja Sabbath, nadajudi se da de zadati smrtni udarac njezinu monologu o trezvenosti, “ne mogu se s tim poistovjetiti.” “To znamo”, reče Roseanna neustrašivo i nastavi iznositi vlastito mišljenje jer više nije njegova pijandura. “Na sastancima čuješ iznova i iznova kako je obitelj ta koja sve pogoršava. Na sastanku liječenih alkoholičara čovjek ima jednu neutralniju obitelj koja mu, što je paradoksalno, pruža više ljubavi, više razumijevanja, manje ga osuđuje nego njegova vlastita. I, mi ne prekidamo jedni druge, što je, također, drukčije nego kod kude. To zovemo unakrsnim razgovorom. Mi ne vodimo unakrsni razgovor. I mi nikoga ne isključujemo. Jedan govori i svi slušamo dok on ne završi. Moramo naučiti i kako se boriti sa svojim problemima i kako biti pažljiv i slušati. “Zar je jedini način da se netko skine s pida da nauči govoriti kao pučkoškolac?” “Kao aktivna alkoholičarka naučila sam grčevito sakrivati svoje opijanje, svoju bolest, svoje ponašanje. Da, moraš početi sve iznova. Ako to znači zvučati kao pučkoškolac, u redu. Bolestan si u onoj mjeri u kojoj su bolesne tvoje tajne.” Nije to bio prvi put da je čuo ovu besmislenu, ispraznu, idiotsku maksimu. “Krivo”, reče joj – kao da mu je nešto značilo što mu ona govori, što on govori ili što ma tko drugi govori, kao da se itko od njih s takvim izjavama makar približio vanjskoj granici istine – “čovjek je avanturist koliko su mu tajne avanturističke, odvratan koliko su mu tajne odvratne, usamljen koliko su mu tajne usamljene, zavodljv koliko su mu tajne zavodljive, hrabar koliko su mu tajne hrabre, isprazan koliko su mu tajne isprazne; čovjek je čovječan koliko..” “Ne. Toliko si nehuman, nečovječan i bolestan. Tajne su te koje te sprečavaju da se suočiš sa svojim unutrašnjim bidem. Ne možeš imati tajne”, rekla je Sabbathu mirno, “i postidi unutarnji mir.” “Pa, bududi da je proizvodnja tajni vodeda ljudska djelatnost, to rješava pitanje unutrašnjeg mira.” Izgubivši onu smirenost kakvu je željela imati, ošinuvši ga pogledom punim one stare sveprožimajude mržnje, ona se pokupi i udubi u neki antialkoholičarsku knjižicu, dok se on vratio u svoju radnu sobu da

pročita još jednu knjigu o smrti. To je sve što je tu radio u posljednje vrijeme, čitao je knjigu za knjigom o smrti, grobovima, ukopima, kremaciji, sprovodima, grobljanskoj arhitekturi, spomeničkim natpisima, o odnosu prema smrti tijekom stoljeda, te priručnike o umjetnosti umiranja koji su sezali sve do Marka Aurelija. Te večeri čitao je o la mort de toi, o temi s kojom je ved bio upoznat, ali je bio predodređen da sazna i više. “Dosad smo”, čitao je, “opisali dva stava prema smrti. Prvi, najstariji, najukorijenjeniji i najuobičajeniji je poznata rezignacija spram kolektivne sudbine vrste i može se sažeti frazom Et moriemur, i svi demo mi umrijeti. Drugi, koji se pojavio u dvanaestom stoljedu, otkriva važnost koju se tijekom cijelog modernog doba pridaje sebi, svom vlastitom postojanju, i koju se može izraziti jednom drugom frazom, la mort de soi, vlastita smrt. Počevši od osamnaestog stoljeda, čovjek u zapadnim društvima bio je sklon smrti pridavati novo značenje. On ju je uzvisivao, dramatizirao i smatrao je nečim uznemirujudim i nezasitnim. Ali ved tu se opaža da se vlastitom smrdu bavi manje nego la mort de toi, nego smrdu druge osobe ...”

Ako bi se ikada dogodilo da zajedno izađu vikendom, šedudi duž pola milje Town Streeta, Roseanna bi pozdravljala gotovo svakoga tko bi se tuda provezao ili prošao – stare gospođe, dostavljače, farmere, svakoga. Jednoga dana čak je mahnula Christi, baš njoj od svih ljudi, koja je stajala u izlogu trgovine delikatesama ulijevajudi nekome kavu. Drenka i njegova Christa! Isto se događalo kad bi otišli liječniku ili zubaru dolje u dolinu – i tamo je svakog poznavala sa svojih sastanaka. “Zar je cijeli okrug bio pijan?”, upitao ju je Sabbath. “Vjerojatnije cijela država”, odgovorila mu je Roseanna. Jednoga dana u Cumberlandu povjerila mu je da je čovjek koji joj je taj čas kimnuo glavom prolazedi kraj njih, bio za vrijeme Reagana zamjenik državnog tajnika – uvijek je dolazio rano na sastanke kako bi skuhao kavu i posložio kolačide. A kad god bi otišla u Cambridge posjetiti Ellu i prenoditi kod nje – divnih li dana za Sabbatha i Drenku – vratila bi se oduševljena zbog tamošnjeg sastanka, sastanka ženske sekcije. “One me zaista fasciniraju. Oduševljava me kako se doimaju sposobnima, kako

uspješno, samosvjesno, kako dobro izgledaju. Prilagođeno. One me zaista inspiriraju. Ja uđem, tamo nikoga ne poznam, a one pitaju 'Ima li netko strani?', ja se javim: 'Ja sam Roseanna iz Madamaska Fallsa.' Sve plješdu, a ja zatim dobijem priliku da govorim, pričam im o svemu što mi pada na pamet. Pričam im o svojem djetinjstvu u Cambridgeu. O svojoj majci i ocu i onome što se dogodilo. A one me slušaju. Te sjajne žene slušaju. Osjedaj ljubavi koji tamo mogu iskusiti, osjedaj razumijevanja za moje patnje, osjedaj velike naklonosti i netrpeljivosti, simpatije i empatije. I prihvadanje.” “I ja razumijem tvoju patnju. Imam osjedaj simpatije. I empatije. I ja prihvadam.” “Oh, da, ponekad me pitaš kako je bilo na sastanku, to je istina. Ali s tobom ne mogu razgovarati, Mickey. Ti ne bi razumio – ti ne bi mogao razumjeti. Ti ne možeš to razumjeti iznutra i tako ti sve postaje dosadno i glupo. Još nešto čemu se možeš izrugivati.” “Moja satira je moja bolest.” “Čini mi se da ti je bilo draže dok sam bila aktivna pijanica”, reče ona. “Uživao si u svojoj superiornosti. Kao da ti to nije bilo dovoljno superiorno, usput si me i nipodaštavao zbog toga. Ja sam mogla biti odgovorna za sva tvoja razočaranja. Tvoj život je uništen zbog te jebene odvratne propalice i pijandure. Jedan je čovjek neku večer govorio o tome koliko se srozao otkad je postao alkoholičar. Tada je živio u Troyu, u državi New York. Na ulici. Drugi pijanci strpali bi ga u kantu za smede iz koje se ne bi mogao iskoprcati. Tako bi zataknut u kantu sjedio satima, a ljudi su prolazili ulicom i nisu marili za to ljudsko bide koje je tamo uklješteno sjedilo s nogama koje su stršale iz kante za smede, a nije se moglo izvudi. Upravo takva sam ja tebi bila dok sam pila. U kanti za smede.” “S tim se mogu složiti”, reče Sabbath.

Sada, kad je ved četiri godine bila izvan kante za smede, zašto ga je i dalje podnosila? Sabbath je bio iznenađen koliko je dugo trebalo Barbari, psihijatrici u dolini, da navede Roseannu da napokon smogne snage i osovi se na vlastite noge poput onih kompetentnih, uspješnih, samosvjesnih žena u Cambridgeu koje su je obasipale tolikim razumijevanjem zbog njezinih patnji. A opet, njezin problem sa Sabbathom, to “porobljavanje” proizlazilo je, po Barbari, iz Roseannine strašne prošlosti proživljene s emocionalno

neodgovornom majkom i naslinim ocem pijancem, a Sabbath je oboma njima bio doppelganger. Njezin otac, Cavanaugh, profesor geologije na Harvardu, podizao je Roseannu i EUu nakon što je njihova majka, ne mogavši više izdržati njegovo pijančevanje i zlostavljanje, pobjegla u Pariz s gostujudim profesorom romanskih jezika s kojim je ostala u prilično jadnoj vezi pet dugih godina prije nego što se sama vratila u Boston, svoje rodno mjesto, kad je Roseanni bilo trinaest, a Elli jedanaest godina. Pozvala je djevojčice da dođu živjeti k njoj na Bay State Road, a uskoro nakon što su one odlučile da hode i kad su napustile oca – koga su se i same užasavale – i njegovu drugu ženu koja nije podnosila Roseannu, otac se objesio na tavanu njihove kude u Cambridgeu. I to je Roseanni objasnilo što je sve te godine radila sa Sabbathom, o čijem “dominirajudem narcizmu” nije ovisila ništa manje nego o alkoholu.

Te su veze – između majke, oca, i njega samog – Barbari bile mnogo jasnije nego Sabbathu; ako je, kako je voljela govoriti, u tome postojao neki “obrazac”, taj mu je obrazac promakao.

“A obrazac tvog života”, Roseanna ga je upitala, ljutito, “taj ti isto promiče? Možeš poricati dok ti lice ne pocrveni, ali on postoji, on postoji”

“Poricati nešto. Glagol je prijelazan ili je barem bio prije no što je elokvencija praznoglavih puštena na slobodu. A što se tiče 'obrasca' po kojemu se život ravna, reci Barbari da se on obično zove kaos.”

“Nikki je bila bespomodno dijete nad kojim si mogao dominirati, a ja sam bila pijanica koja je tražila svog spasitelja, koja se naslađivala degradacijom. Zar to nije obrazac?”

“Obrazac je ono što je otisnuto na komadu papira. Mi nismo papir.”

“Ali ja jesam tragala za spasiocem i jesam se hranila poniženjem. Mislila sam da mi to sljeduje. Sve je u mom životu bila napetost i buka i nered. Tri djevojke iz Benningtona živjele su zajedno u New Yorku, a posvuda je visilo i sušilo se crno rublje. Dečki su stalno nazivali. Muškarci su nazivali. Stariji muškarci. Neki oženjeni pjesnik gol u

nečijoj sobi. Potpuni nered. Nikad nikakva obroka. Stalna sapunica puna gnjevnih ljubavnika i zgroženih roditelja. A onda sam jednog dana vidjela tvoju zdrkanu predstavu s prstima, upoznali smo se, i pozvao si me u svoju radionicu na pide. Križanje Avenije B i devete, odmah pokraj parka. Pet katova uz stepenice i tu je ta savršeno mirna, mala bijela soba s tavanskim prozorima u kojoj je sve na svom mjestu. Činilo mi se da sam u Evropi. Sve lutke bile su poslagane u nizu. Tvoja radna klupa – svaka alatka visjela je na svome mjestu i sve je bilo uredno, čisto, sređeno. Tvoj ormar s papirima. Nisam mogla vjerovati. Kako je tu sve bilo smireno, racionalno i naizgled čvrsto, a opet, tamo na ulici, izvodedi predstavu, iza zastora je mogao biti potpuni luđak. Tvoja trezvenost. Nisi me čak ni ponudio nekim pidem.”

“Židovi to nikad ne rade.”

“Nisam to znala. Sve što zam znala bilo je da si se ti bavio ludom umjetnošdu i da je ta luda umjetnost bila jedino što ti je bilo važno u životu, da sam ja u New York došla zbog svoje umjetnosti – da pokušam slikati i izrađivati skulpture, a umjesto toga sam dobila jedino ludi život. Ti si bio tako usredotočen. Tako žestok. Zelene oči. Bio si i vrlo lijep.”

“U tridesetima, svatko je lijep. Što sada radiš sa mnom, Roseanna?”

“Zašto si ti ostao sa mnom u doba mog pijanstva?”

Je li došao trenutak da joj kaže za Drenku? Neki trenutak je došao. Neki je trenutak dolazio ved mjesecima, još od onog jutra kad je saznao da je Drenka mrtva. Godinama je plutao bez osjedaja da je išta neminovno, a sada ne samo da je jedan takav trenutak jurio prema njemu, nego je i on jurio u taj trenutak i dalje od svega što jedosad proživio.

“Zašto?”, ponovila je Roseanna.

Upravo su povečerali i ona je bila spremna da krene na sastanak, a on, nakon što ona ode, na groblje. Ved je bila obukla svoju traper jaknu, ali zato što se više nije bojala “sukoba” koje je prije

izbjegavala pomodu chardonnaya, nije izašla iz kude dok ga ne prisili, ovaj jedan put, da uzme za ozbiljno njihovu jadnu prošlost.

“Zlo mi je od tvoje duhovite superiornosti. Zlo mi je od sarkazama i neprestanog sprdanja. Odgovori mi. Zašto si ostao sa mnom?”

“Zbog tvog novca. Ostao sam”, reče, “zato da me uzdržavaš.”

Činilo se da de zaplakati i počela je gristi usnu radije nego da pokuša govoriti.

“Daj, molim te, Rosie. Barbara nije danas obznanila vijest.”

“To je naprosto teško povjerovati.”

“Sumnjaš u Barbaru. Sljedede u što deš posumnjati je Bog. Koliko je još ljudi ostalo u svijetu, a kamoli u Madamaska Fallsu, koji potpuno razumiju sve što se događa? Uvijek je premisa mog života bila da takvih ljudi više nema, a da sam ja njihov vođa. Ali pronadi nekoga poput Barbare, nekoga tko ima potpuni uvid u sve što se događa, otkriti u ovoj zabiti nekoga s gotovo potpunom idejom o svemu, ljudsko bide u najširem smislu riječi čije je rasuđivanje zasnovano na spoznajama o životu koje je stekla na koledžu studirajudi psihologiju ... koju ti je još mračnu tajnu Barbara pomogla rasvijetliti?”

“Oh, ne baš tajnu.”

“Ipak mi reci.”

“Da ti je možda bilo istinsko zadovoljstvo gledati mene kako seuništavam. Kao što si gledao Nikki kako sebe uništava. To je mogao biti još jedan poticaj za ostanak.”

“Dvije žene čije sam uništenje imao užitak gledati. Obrazac! Ali ne traži li obrazac sad od mene da uživam u tvom nestanku jednako kao što sam uživao u Nikkinom? Ne zahtijeva li obrazac da sada i ti nestaneš?”

“Da, i zahtijevao je. Tome sam se i približavala prije četiri godine. Nisam mogla biti bliže smrti. Nisam mogla dočekati zimu. Željela sam jedino biti ispod leda na jezeru. Nadao si se da de me Kathy Goolsbee spremiti tamo. Umjesto toga, ona me spasila. Tvoja mazohistička učenica-droljica spasila mi je život.”

“A zašto ja toliko uživam u propasti svojih žena? Kladim se, zato što ih mrzim.”

“Ti mrziš sve žene.”

“Od Barbare se ništa ne može sakriti.”

“Tvoja majka, Mickey, tvoja majka.”

“Ona je kriva? Moja mala majka, koja je otišla u smrt, napola sišla s uma?”

“Ona nije 'kriva'“ Bila je takva kakva je bila. Ona je bila tek prva koja je nestala. Kad ti je brat poginuo, nestala je iz tvog života. Napustila te.”

“A zbog toga, ako dobro pratim Barbarinu logiku, zbog toga smatram da si ti tako jebeno dosadna.”

“Prije ili kasnije svaku bi ženu smatrao dosadnom.”

Ali ne i Drenku. Nikada Drenku.

“Onda, što je Barbara isplanirala, kada da me izbaciš?”

Ovo je bio korak dalje u njihovu sukobu nego što je Roseanna planirala idi, za sada. Shvatio je to po tome što je iznenada dobila isti onaj izraz kao prošlog travnja na Patriot's Day, kad je ostvarila svoj prvi veliki pothvat na Bostonskim maratonu, onesvijestivši se odmah nakon cilja. Da, razgovor o izbacivanju Sabbatha iz kude nije još trebalo potezati dok se Roseanna malo bolje ne pripremi da bude sama.

“I,”, ponovio je, “koji je datum uglavljen da me izbaciš?”

Sabbath je promatrao kako stvara odluku da odustane od starih navada i kaže mu. “Sada.” To ju je nagnalo da sjedne i lice pokrije rukama, dok su joj ključevi od auta još uvijek visili najednom prstu. Kada je ponovo podigla pogled, suze su joj tekle niz obraze – a baš toga jutra načuo je kako nekome, možda baš samoj Barbari, govori putem telefona: “Želim živjeti.

Učinit du sve što je potrebno da ozdravim, sve. Osjedam se snažnom i sposobnom da se cijela posvetim poslu. Odlazim na posao i

volim svaku minutu na poslu.” A sad je bila u suzama. “Nisam željela da se to ovako dogodi”, rekla je.

“Za kada je Barbara isplanirala da me izbaciš?”

“Molim te. Molim te. Ti govoriš o trideset i dvije godine moga života. To uopde nije lako.”

“Možda ti ja sve olakšam. Izbaci me nodas”, reče Sabbath. “Da vidim imaš li trezvenosti za to. Izbaci me, Roseanna. Reci mi da odem i da se nikada više ne vratim.”

“To nije pošteno od tebe”, rekla je, plačudi histeričnije no što ju je godinama vidio da plače. “Nakon mog oca, nakon svega toga, molim te, ne govori 'izbaci me'. Ne mogu to slušati.”

“Reci mi da deš, ako ne odem, pozvati policajce. Ionako su ti svi oni vjerojatno prijatelji iz društva liječenih alkoholičara. Pozovi ih, pozovi državnog policajca, onog ugostiteljeva sina, Balicha mlađeg; reci mu da si u svojim antialkoholičarima pronašla obitelj koja ti da je više ljubavi, više razumijevanja i manje prijekora nego tvoj muž, i da želiš da ga izbaci van. Tko je napisao Dvanaest koraka? Thomas Jefferson? Pa, nazovi njega, i s njim podijeli iskustva, reci mu da tvoj muž mrzi žene i da ga se mora izbaciti vaaaaaaan! Nazovi Barbaru, moju Barbaru. Ja du je nazvati. Želim je pitati koliko ste dugo vas dvije bezgrešne žene planirale moje deložiranje. Čovjek je bolestan koliko su mu bolesne tajne? Pa koliko je dugo namjera da izbaciš Morrisa tvoja mala tajna, draga?”

“Ne mogu to izdržati! Ne zaslužujem to! Ti se ne bojiš ponovnog pada – ti živiš u trajnom padu! – ali ja se bojim! Uz veliki trud i golemu patnju vratila sam se na pravi put, Mickey. Pobijedila sam strašno razornu i potencijalno smrtonosnu bolest. I nemoj se kreveljiti! Da ti nisam otkrila svoje probleme, ne bi ni znao za njih. Kažem to bez samosažaljenja i sentimentalnosti. Za oporavak mi je trebala sva energija i predanost. Ali ja sam još u velikom stanju promjene. Često mi je to još bolno i zastrašujude. A ovo vikanje ne mogu podnijeti. Nedu to podnositi! Prestani! Vičeš na mene poput mog oca.”

“Kurac tako vičem! Vičem na tebe kao ja sam!”

“Vikanje je iracionalno”, poviče ona očajnički, “Ne možeš misliti kako valja dok vičeš! Ne mogu ni ja!”

“Krivo! Jedino kad vičem ja počinjem misliti kako treba! Moja racionalnost tjera me da vičem! Vikanje je način na koji Židov potpuno promišlja stvari!”

“Kakve veze 'Židov' ima s ovim? Kažeš 'Židov' namjerno da me zastrašiš!”

“Ja sve radim namjerno da te zastrašim, Rosie!”

“Ali kamo deš otidi, ako odeš? Ne razmišljaš. Od čega deš živjeti? Šezdeset četiri su ti godine. Nemaš ni novčida. Ne možeš otidi”, zajauče ona, “i ubiti se!”

Nije mu bilo nimalo bolno redi: “Ne, ti to ne bi mogla podnijeti, zar ne?”

I tako se to dogodilo. Pet mjeseci nakon Drenkine smrti, trebalo je samo toliko da on nestane, da ostavi Roseannu, da se konačno pokupi i napusti njihov dom kakav god da je bio – da sjedne u auto i odveze se u New York vidjeti kako je Linc Gelman izgledao.

* * *

Sabbath je do križanja Amsterdamske i 76te krenuo dužim putem. Imao je osamnaest sati na raspolaganju za troipolsatni put tako da je, umjesto da se vozi prema istoku dvadeset kilometara do priključka za autocestu, odlučio prijedi Battle Mountain, provozati se pokrajnjim putevima i tek onda se uključiti na autocestu. Na taj način mogao je posljednji put posjetiti Drenku. Nije imao pojma kamo ide ili što zapravo radi i nije znao hode li ikada više posjetiti to groblje.

A što je, do vraga, uopde radio? Skini joj se s glave oko tih sastanaka. Pitaj je za djecu u školi. Zagrli je. Povedi je na putovanje. Poliži joj pičku. To ne košta puno, a moglo bi promijeniti stvari. Kad je još bila ambiciozna umjetnica koja obedava, netom izašla iz koledža, u onom stanu punom seksom sluđenih djevojaka, radio si to stalno, nisi se mogao zasititi onih dugih nogu obavijenih oko svojih ušiju.

Produhovljena, otvorena, nezavisna – netko kome, mislio je, nije potrebna neprestana zaštita, divna nova antiteza Nikki...

Godinama je bila njegova lutkarska partnerica. Kad su se sreli, ona se ved šest mjeseci bavila modeliranjem skulptura golih tijela i ved je šest mjeseci slikala apstraktne slike, a onda se počela baviti keramikom i izrađivati ogrlice, a zatim, premda se to ljudima sviđalo i unatoč tome što su ih počeli kupovati, nakon godinu dana izgubila je interes za ogrlice i počela se baviti fotografijom. A onda je preko Sabbatha otkrila lutke i u njima mogudnost da upotrijebi sve svoje vještine, crtačke, kiparske, slikarske, popravljačke, čak i talent za skupljanje komadida svega i svačega, za spremanje svih mogudih stvarčica, što je i prije uvijek radila, ali bez neke svrhe. Njezina prva lutka bila je ptica, rukom pokretana ptica sa šarenim perjem i šljokicama, ni trunku nalik Sabathovoj ideji lutke. Objasnio joj je da lutke nisu za djecu; lutke ne govore: “Ja sam nevina i dobra.” One govore suprotno. “Igrat du se s tobom, kažu, “kako god me volja.” Prihvatila je ispravak, ali to nije značilo da je u modeliranju lutaka ikada prestala tražiti onu sredu koju je osjetila kad joj je bilo sedam godina i kad je još imala mamu i tatu i djetinjstvo. Uskoro je izrađivala glave za Sabbathove lutke, od drveta, poput starih evropskih lutaka. Modelirala ih je, brusila, prekrasno ih bojala uljanim bojama, naučila je kako napraviti oči koje trepdu i usta koja se miču, a zatim je oblikovala ruke. U početku je u svom uzbuđenju naivno govorila ljudima: “Počnem s jednom stvari, jednom idejom, a dogodi se nešto drugo. Dobra lutka napravi se sama. Ja se samo prepuštam tome.” Nakon toga kupila je stroj za šivanje, najjeftiniju singericu, pročitala upute i počela dizajnirati i šivati kostime. Njezina je majka šivala, ali Roseanna za to tada nije pokazivala ni najmanje zanimanja. Sada je znala pola dana provoditi za singericom. Skupljala je sve što bi drugi ljudi odbacivali. “Što god ne želite”, počela je govoriti prijateljima, “dajte meni.” Stara odjeda, stvari s ceste, stvari koje su ljudi pobacali iz ormara, bilo je nevjerojatno kako je mogla upotrijebiti sve – Roseanna, svjetska umjetnica reciklaže. Skicirala je nacrte za scene za predstave, izrađivala ih i oslikavala – scene koje su se dale zarolati,

koje su se mogle listati poput stranica knjige – i uvijek savjesno, deset ili dvanaest sati dnevno, bila je najsavjesnija moguda radnica. Njoj je lutka predstavljala malo umjetničko djelo, štoviše, bila je to čarolija, magija koja je mogla potčiniti gledaoce, čak i u Sabbathovu kazalištu, u kojemu je vlado osebujni ugođaj neizravnog aludiranja, anti-moralnosti, neki nejasno napasni ugođaj, a istovremeno lupeški zabavan. Sabbathove ruke, govorila je, davale su njezinim lutkama život. “Tvoja ruka je točno tamo gdje je lutkino srce. Ja sam tesar, a ti si duša.” Premda je u odnosu prema “umjetnosti” bila nježno romantična, zanesena i pomalo površna, dok je on bio bezobzirno vragolast, njih su dvoje ipak bili tim koji možda nikad nije potpuno zračio sredom i zajedništvom, ali koji je uspješno djelovao dugo vremena. Kderka bez oca, upoznala je svog muškarca jako rano, dok još nije bila izložena bodljikama svijeta i dok njezin um još nije počeo stvarno odgovarati na sve to, tako da godinama i godinama nije znala što da misli, a da joj Sabbath to ne kaže. Za nju je bilo nečega egzotičnoga u njegovoj otvorenosti prema velikom segmentu života dok je još bio tako mlad, a u to se ubrajao i gubitak Nikki. Ako je ponekad i bila žrtva njegove uništavajude prisutnosti u tu je uništavajudu prisutnost bila previše zaljubljena da bi se usudila biti mlada žena bez nje. On je ved mlad zarana lakomo gutao ozbiljne životne lekcije, a ona je na njegovu plovidbu morima kao i na njegov cinizam i bistrinu nevino gledala kao na grubi tečaj za preživljavanje. Istina, pokraj njega je uvijek bila u opasnosti, na rubu, u strahu od njegova ismijavanja, ali bilo je još gore kad nije bila pokraj njega. Tek kad je u ranim pedesetima dobila napade povradanja i dospjela u društvo liječenih alkoholičara uspjela je u jeziku kojim su tamo govorili, u onim riječima koje je prihvadala bez trunke ironije, bez kritičnosti ili čak bez potpunog razumijevanja, pronadi neku mudrost za sebe koja nije bila Sabbathova posvemašnja sumnjičavost i zluradi humor.

Drenka. Jedno od njih odalo se pidu, a jedno Drenki. A opet, on još od svoje sedamnaeste nije mogao odoljeti zavodljivoj kurvi. Trebao je oženiti onu u Yucatanu kad je imao osamnaest godina.

Umjesto da postane umjetnik s lutkama trebao je postati svodnik. Svodnici barem imaju publiku i normalno zarađuju, i ne moraju poludjeti od bijesa svaki put kad uključe TV i ugledaju jebena usta Muppeta. Nitko kurve ne smatra zabavom za dječicu – dok lutkarstvo može biti za sve – kurve su namijenjene užitku odraslih.

Raskošne kurve. Kad su mjesec dana nakon mature Sabbath i njegov najbolji prijatelj Ron Metzner stopirali do New Yorka i kad im je tamo netko rekao da mogu bez putovnice napustiti zemlju ako odu u Norveški pomorski centar u Brooklynu, mladi Sabbath nije imao pojma da se s onu stranu mora nalaze sve te silne pičke. Njegovo dotadašnje seksualno iskustvo svodilo se na opipavanje talijanskih djevojčica iz Asburyja i masturbiranje u svakoj iskoristivoj prigodi. Uspomena koju je o tome nosio i sada je onaj nevjerojatni miris jeftinog parfema, kave, i pičke koje bi osjetio svaki put kad bi brod uplovljavao u neku luku Latinske Amerike. Bio to Rio, ili Santos ili Bahia, ili bilo koja druga južnoamerička luka, taj prekrasni miris uvijek je bio prisutan.

Pobuda je, u početku, bila naprosto pobjedi na more. Svakoga jutra svog života Sabbath je gledao Atlantik i mislio: “Jednoga dana, jednoga dana...” Bio je vrlo postojan, taj osjedaj, i tada ga nije posve pripisivao želji da pobjegne od majčine sumornosti. Cijeli je život gledao more, pecao u moru, plivao u moru. Njemu se činilo – premda nije i njegovim očajnim roditeljima jedva devetnaest mjeseci nakon Mortyjeve smrti – kako je jedino ispravno i najprirodnije otidi na more i tamo stedi pravo obrazovanje sada kad je u obaveznom školovanju naučilo čitati i pisati. Za ono carstvo pički saznao je istog trenutka kad se ukrcao na norveški teretni brod za Havanu i shvatio da svi govore jedino o tome. Starim mornarima nije bilo ništa neobično što se nakon pristajanja odlazi ravno kurvama, ali Sabbathu, sa sedamnaest godina – pa, možete zamisliti.

Kao da nije bilo dovoljno uzbudljivo za mjesečine kliziti pokraj zamka Morro u Havanskoj luci, što je jedan od najupečatljivijih ulaza u neku svjetsku luku, on je odmah nakon što bi privezali brod ved bio na kopnu, hitajudi prema onom jedinom što još nije isprobao. To se dogodilo u Batistinoj Cubi koja je bila veliki američki bordel i

kockarnica. Za trinaest godina Castro de sidi s brda i prekinuti svu tu zabavu, ali obični mornar Sabbath imao je ipak srede i stigao je polizati što je trebalo, kad je trebalo.

Kad je dobio svoje pomorske dokumente za trgovačku mornaricu i pristupio sindikatu, mogao je birati brodove. Motao se oko sindikalne dvorane i – bududi da je ved okusio djelid raja – čekao na “romantičnu rutu”: Santos, Monte, Rio, i Buenos Aires. Bilo je momaka koji su cijeli život proveli upravo na toj romantičnoj ruti. A razlog su i za njih i za Sabbatha bile kurve. Kurve, bordeli, svaka vrsta seksa poznata ljudskom rodu.

Polako se vozedi prema groblju, Sabbath je izračunao da ima sedamnaest dolara u džepu i tristo na zajedničkom tekudem računu. Prvo što treba uraditi sutra ujutro u New Yorku je otidi u banku i ispuniti ček. Izvudi lovu prije Rosie. Mora se. Ček s pladom stizao joj je dvaput mjesečno, a njemu je nedostajala još godina dana do ostvarenja prava na socijalno osiguranje i zdravstvenu zaštitu. Njegov jedini talent bio je onaj idiotski, s rukama, a te ruke više nisu bile ni za što. Gdje de živjeti, što de jesti, što ako se razboli ? Ako ona pokrene razvod zbog trajnog napuštanja, što de sa zdravstvenim osiguranjem, gdje de pronadi novac za tablete protiv upale i za tablete koje je uzimao kako mu antiupalne tablete ne bi progorjele želudac i što de ako si ne bude mogao to priuštiti, ako ga stalno budu boljele ruke, ako više nikad ne bude olakšanja ...

Ovim si je uspio izazvati jedino lupanje srca. Automobil je sklonio u uobičajeno skrovište oko četvrt milje od Drenkina groba. Sve što je trebao učiniti bilo je smiriti se, odustati od svega i vratiti se kudi. Ne bi morao ništa objašnjavati. Nikada to i nije činio. Mogao bi prespavati na kauču i ved se sljededeg jutra vratiti uživanju u starom osjedaju vlastita nepostojanja. Roseanna ga nikada ne bi mogla izbaciti iz kude – samoubojstvo njezina vlastitog oca ne bi joj to dopustilo – bez obzira na to kakve joj je sve nagrade u vidu unutrašnjeg mira i zadovoljstva Barbara obedavala. Što se njega samoga tiče, ma koliko život bio odvratan, bio je odvratan u kudi, a ne na ulici. Mnogi Amerikanci mrze svoje domove. Broj beskudnika u Americi nije ni

približan broju Amerikanaca koji imaju i kude i obitelji, a sve to mrze. Liži joj pičku. Navečer kad se vrati sa sastanka. To de je zaprepastiti. 77 postani kurva. To nije isto što i oženiti se kurvom, ali ionako ti je još šest godina do sedamdesete pa učini to – liži je za lovu.

Sada je Sabbath ved bio izašao iz auta i, pomažudi se svjetiljkom, šuljao se duž ceste prema groblju. Morao je prethodno provjeriti nema li ved koga tamo.

Od limuzine ništa. Ali zato je večeras tu bio dostavni kamiončid. Bojao se prijedi i pogledati tablice, jer je netko možda za volanom. To su mogli biti lokalni momci koji gore na brdu u krugu drkaju na mjesečini, ili možda sjede po nadgrobnim pločama i puše travu. Najčešde bi na takve tipove nailazio u Cumberlandu, na izlazu iz samoposluživanja, svaki je imao po dvoje-troje djece i malo premladu ženu – koja ved izgleda kao da ju je život mimoišao – jadno našminkanu i trudnu, i koja pred sobom gura kolica puna kokica, jeftinog sira, kobasica, psede hrane, čipsa, pelena i malih pizza s feferonima naslaganih poput novca iz sna. Mogao ih je prepoznati po naljepnicama na autima. Neki su imale natpis “Naš Bog vlada”, neki “Ako ti se ne sviđa kako vozim, nazovi 1-800 I JEDI GOVNA”, a neki su imali i jedne i druge. Psihijatar iz državne bolnice u Blackwallu, koji je nekoliko dana tjedno držao privatnu praksu, jednom je Sabbathu, kada ga je ovaj upitao koji su najčešdi problemi s kojima se susrede ovdje u brdima, rekao: “Incest, zlostavljanje žena, pijanstvo – tim redom.” I tu je Sabbath živio trideset godina. Linc je bio u pravu: nije nikako smio otidi nakon Nikkina nestanka. Norman Cowan je bio u pravu: nitko ga nije mogao kriviti za njezin nestanak. Tko se još toga sjedao, osim njega? Možda se uputio u New York da potvrdi, nakon toliko vremena, kako s Nikinom propašdu ima jednako malo veze kao i s Mortyjevom smrdu.

Nikki – samo talent, očaravajudi talent, i apsolutno ništa više. Nije znala razlučiti što je lijevo a što desno, a kamoli zbrajati, oduzimati, množiti ili dijeliti. Nije znala razlikovati sjever od juga ili istok od zapada, čak ni u New Yorku u kojemu je živjela dobar dio života. Nije mogla podnijeti pogled na ružne ljude, starce ili invalide.

Bojala se insekata. Bojala se biti sama u mraku. Ako ju je nešto učinilo nervoznom – žuta jakna, žrtva Parkinsonove bolesti, slinavo dijete u kolicima – završila bi u Miltownu, a Miltown bi od nje napravio luđakinju sa širokim, praznim pogledom i drhtavim rukama. Skočila bi i vrisnula kad god bi nekom automobilu zagrmilo iz auspuha, ili kad bi netko u blizini zalupio vrata. Najbolje je znala uzmicati. Kad god bi pokušala biti prkosna, minutu poslije bila bi u suzama, govoredi: “Učinit du sve što želiš – samo me nemoj napadati. Nije ni sama znala koji je tome razlog; ili je bila djetinjasto tvrdoglava ili djetinjasto podložna. Zapanjivalo ga je kad bi nakon tuširanja izašla iz kupaonice i zatim, ako bi se on našao na putu, požurila u spavadu sobu zamotana u ručnik. “Zašto to radiš?” “Što?” “To što si upravo napravila – sakrivaš svoje tijelo od mene.” “Nisam ništa takvoga učinila.” “Jesi, umotavaš se u ručnik.” “Grijala sam se.” “Zašto si trčala, kao da nisi željela da te vidim?” “Ti si lud, Mickey, sve izmišljaš. Zašto me uvijek moraš napadati!” “A zašto se ti ponašaš kao da ti je tijelo ružno?” “Ja ne volim svoje tijelo. Mrzim svoje tijelo! Mrzim svoje grudi! Žene uopde ne bi smjele imati grudi!” A opet, ne bi mogla promaknuti kraj ijedne reflektirajude površine bez da se na brzinu pogleda i provjeri je li još uvijek svježa i ljupka kao na fotografijama izloženima pred kazalištem. A jednom kad bi se popela na pozornicu, milijun fobija odmah bi nestalo, svi problemi prestali bi postojati. U drami se mogla bez teškode suočiti i s onim čega se u životu najviše bojala. Nije znala što je snažnije, njezina ljubav prema Sabbathu ili njezina mržnja prema njemu znala je sa sigurnošdu da nije mogla preživjeti bez njegove zaštite. On je bio njezin oklop, njezina pancirna košulja.

U svojim ranim dvadesetima, Nikki je ved bila prilagodljiva glumica kakvu je svojeglavi režiser poput Sabbatha mogao samo poželjeti. Na sceni, čak i na probama, čak i dok bi stajala sa strane čekajudi da joj netko dade upute, nije odavala ni trunka nervoze, nije se igrala s prstenom, prevlačila prstom između ovratnika i vrata, lupkala po stolu nečim što bi se našlo pri ruci. Bila je mirna, pažljiva, neumorna, poslušna, bistra, inteligentna. Što god da jeSabbath od nje tražio, minuciozno pedantno ili pretjerano, mogla je na licu mjesta

ispuniti točno onako kako je on to zamišljao. Bila je strpljiva s lošim glumcima i poletna s dobrima. Na poslu nikada nije bila neljubazna prema ljudima, dok ju je Sabbath u robnoj kudi vidio kako pokazuje snobovsku superiornost prema prodavačici, zbog čega joj je poželio opaliti šamar. “Što si umišljaš, tko si ti?”, pitao ju je kad su izašli na ulicu. “Zašto me sad opet napadaš?” “Zašto si se prema toj djevojci ponašala kao da je govno?” “Oh, ona je obična mala glupača.” “A koji si ti kurac? Otac ti je prodavao drva u Clevelandu. Moj je s kamiona prodavao maslac i jaja.” “Zašto pričaš o mom ocu? Ja sam ga mrzila. Kako se usuđuješ spominjati mi oca!” Još jedna žena u Sabbathovu životu koja je smatrala svoga oca promašenim čovjekom. Drenkin je bio glupi član partije kojega je prezirala zbog njegove lakovjernosti. “Mogu razumjeti da je netko oportunist – ali vjerovati u to.” Roseannin je bio alkoholičar i samoubojica koji ju je prestravljivao, a Nikkin je bio divlji, vulgarni poslovni čovjek kojemu su kartanje, taverne i djevojke značile više nego odgovornost prema ženi i djetetu. Njezin otac sreo je svoju bududu ženu kad je bio u Grčkoj s roditeljima na bakinu sprovodu i zatim krenuo na samotno putovanje po zemlji, prije svega da okusi malo pičke. Tamo je počeo udvarati svojoj odabranici, građanskoj djevojci iz Soluna, i nekoliko mjeseci kasnije doveo je u Cleveland, gdje je njegov otac, još nasilniji i vulgarniji poslovni čovjek, imao skladište drvene građe. Preci njegova oca potjecali su sa sela i grčki koji je on govorio bio je grozni seoski dijalekt. A tek psovke putem telefona! “Gamoto! Gamo ti mana sou! Gamo ti panaghia sou!” Jebi to! Jebem ti mater! Svetu ti mamicu jebem! ... A kad ju je štipao za pozadinu, svoju vlastitu snahu! Nikkina majka smatrala je sebe poetičnom mladom ženom, a muž joj je bio kurviš, muževa obitelj prostačka, živjeli su u provincijalnom Clevelandu, pa buzuki glazba koju su ti ljudi voljeli – sve ju je to dovodilo do ludila. Nije mogla napraviti vedu pogrešku nego da se uda za Kantarakisa i uđe u njegovu groznu obitelj, ali u svojoj devetnaestoj ona je naravno bježala od svog dominantnog, staromodnog oca kojega je prezirala, i vatreni Amerikanac pred kojim je tako lako

crvenjela – i s kim je, po prvi put u životu, tako lako svršavala – činio joj se u tom trenutku kao čovjek predodređen za velike stvari.

Njezin spas došao je u prelijepoj maloj Nikoletti. Ludovala je za njom. Posvuda ju je vodila. Bile su nerazdvojne. Počela je poučavati Nikki, koja je bila muzikalna, pjevanju na grčkom i na engleskom. Glasno joj je čitala i učila je recitirati. Ali majka je još uvijek plakala svake nodi i konačno se s Nikki preselila u New York. Kako bi ih uzdržavala, radila je u praonici, pa u pošti na sortiranju pisama, onda u Saksu, najprije prodajudi šešire, a onda je par godina kasnije postala šefica kitničarskog odjela. Nikki je pohađala Visoku školu za primjenjene umjetnosti – bila je to borba nje i majke protiv cijeloga svijeta sve dok, 1959. godine, borbu njezine majke nije iznenada prekinula neka čudna bolest krvi...

Sabbath je napredovao uzduž dugog kamenog zida groblja, kredudi se pognut što je tiše mogao po mekoj zemlji uz rub ceste. Netko je bio na groblju. Na Drenkinu grobu! U traperu – vitak, stopala zaokrenutih prema unutra, s kosom skupljenom u konjski repid ... bio je to električarev kamiončid. To je bio Barrett, kojeg je obožavala jebati u kadi i sapunati pod tušem. Počneš sapunati kod lica i onda grudi i trbuh, i onda se spustiš do kurca, a on se ukruduje, ili je ved ukruden. Da, bila je na redu Barrettova nod za odavanje počasti mrtvima, i on se ved sasvim ukrutio. Ponekad mi on podigne noge i tako me odnese pod tuš. Još jednom, Sabbath je bio u potrazi za kamenom. Bududi da je od Barretta bio dobrih pet metara dalje nego onda od Lewisa, tražio je lakši kamen kojim bi mogao dobaciti negdje blizu zone udara. Trebalo je vremena da u tom mraku pronađe nešto prave veličine i težine, a sve to vrijeme Barrettt je tiho stajao na rubu groba i odrađivao svoje. Odaslati mu jedan na kurac upravo u trenutku kad počne svršavati. Sabbath je pokušavao predvidjeti nadolazak orgazma prema brzini Barrettovih pokreta, kad je ugledao drugu pojavu na groblju, kako se polako penje uz brdo. U uniformi. Grobar? Uniformirani lik smireno se kretao, neprimjeden i neviđen, dok nije došao oko metar iza Barretta koji je dosad ved postao nesvjestan ičega osim svoga golemog poriva.

Promišljeno, gotovo tromo, uniformirana pojava podigla je desnu ruku, malo po malo. U ruci je držala dugi objekt koji je završavao jednom izbočinom. Baterijska svjetiljka. Od Barretta je dopiralo mumljanje, stalno monotono mumljanje koje je naglo završilo tušem nepovezanog mucanja. Sabbath se suzdržavao da ne baci kamen, ali je ekstatični klimaks izgleda bio mig i za čovjeka sa svjetiljkom, koji ju je spustio na Barrettovu glavu poput sjekire. Čuo se mukli udarac kad je Barrett pao na zemlju, a onda dva kratka – mladi električar ... jebote, ti si nešto ... nešto posebno ... dobio je dvaput u jaja.

Tek kad je napadač uskočio u svoj auto – parkirao ga je odmah iza dostavnog vozila – i upalio motor, tek tada je Sabbath shvatio tko je on. Iz arogantnog, otvorenog prkosa ili običnog neutaživog gnjeva, džip policajca Balicha odjurio je sa svim upaljenim svjetlima.

TE NODI, vozedi se u New York na Lincov sprovod, mislio je samo na Nikki. Jedino o čemu je mogao razgovarati sa svojom majkom, koja je lebdjela po unutrašnjosti automobila, plutajudi i ponirudi poput otpada naplavljenog plimom, bile su okolnosti koje su dovele do Nikkina nestanka. U četiri godine braka, njegova je majka vidjela Nikki samo pet ili šest puta, i tada bi joj rekla nešto malo ili ništa, i jedva da je mogla shvatiti tko je Nikki bila ili što je uopde tu radila, koliko god da je Nikki iskreno, naivno i sentimentalno poput pametnog, ljubaznog djeteta, pokušavala uspostaviti kontakt s njom. Zbog užasa koji ju je hvatao pred starima, nemodnima, bolesnima, Nikki se teško mogla nositi s teškim iskušenjem koje je predstavljala Sabbathova patnička majka, i obavezno bi dobila grčeve u želucu kad god bi krenuli u Bradley. Jednom kada je gospođa Sabbath izgledala posebno ispijeno i zapušteno, kad su je zatekli kako drijema na kuhinjskom stolcu, a zubalo joj je bilo odloženo na plastični stolnjak stola, Nikki se nije mogla suzdržati i istrčala je napolje kroz stražnja vrata. Od tada je Sabbath majku posjedivao sam. Vodio ju je na ručak u Belmarov riblji restoran koji je posluživao Parker House valjuške, svojevremeno njezino omiljeno jelo, a zatim natrag u Bradley, a pritom bi je na vlastito inzistiranje, držao pod ruku i šetao s njom duž obale desetak minuta. Tada bi je, na njezino veliko zadovoljstvo, odveo kudi. Nije ju poticao da bilo što kaže, i kako su godine prolazile, bilo je posjeta kada bi on rekao samo: “Kako si, mama” i “Bok, mama”. To i dva poljupca, jedan na dolasku, jedan na odlasku. Kad bi joj donio kutiju čokoladnih bombona s trešnjama, sljededi put bi je našao neotvorenu i točno na mjestu na koje bi je ostavila nakon što ih je uzela iz njegove ruke. Nikad nije ni pomišljao tamo prenoditi, kod Mortyja, u njegovoj staroj sobi.

Ali sada, dok je nevidljivo lebdjela u njegovu mračnom automobilu, oslobođena jada, lišena tuge, sada kada je njegova mala mama bila čisti duh, čisti um, neprolazno bide, osjedao je da je kadra izdržati potpunu priču o katastrofi u kojoj je propao njegov prvi brak.. Nema sumnje da je bila i ranije nazočna i da promatra završetak njegova drugog braka. I nije li bila tu kad god bi se probudio u četiri ujutro i ne bi više mogao zaspati? Nije li je baš toga jutra upitao, dok je podrezivao vršak brade, je li ta njegova brada zapravo replika razbarušene brade njegova oca, rabina po kojemu je dobio ime i kojemu je očito sličio od trenutka rođenja? Nije li ona uvijek bila kraj njega, u njegovim ustima, nije li uvijek odzvanjala u njegovoj glavi, podsjedajudi ga da utrne taj svoj besmisleni život?

Ništa osim smrti, smrti i mrtvih tri i pol sata, ništa osim Nikki, njezine neuračunljivosti, njezine začudnosti, njezine pojave, kose i očiju praiskonskih u svojoj crnodi, kože nježne i djevičanske, anđeoski, prašinasto bijele... Nikki i njezin talent otjelovljivanja svega onog proturječnog i neshvatljivog u vlastitoj duši, čak i one čudovišnosti koja bi je paralizirala strahom.

Kada je Nikki nagrađena punom stipendijom na Kraljevskoj akademiji dramskih umjetnosti u Londonu, preselila se onamo s majkom. Isprva su se oslanjale na darežljivost majčine sestrične koja je bila udata za engleskog liječnika i udobno živjela u Kensingtonu. Njezina majka našla je posao u skupoj prodavaonici šešira u South Adley Streetu, a dobrodušni vlasnici, Billy i Ned, zaljubivši se u izražajnu pristojnost plašljive Nikki, iznajmili su im dva sobička iznad prodavaonice gotovo besplatno. Čak su im dali namještaj s tavana svog ljetnikovca, uključujudi i mali krevet na kojemu je Nikki spavala u minijaturnoj “dodatnoj” sobi, kao i naslonjač u “salonu”, gdje bi njezina majka čitajudi romane i paledi cigaretu za cigaretom provodila svoje besane nodi. Toaletne prostorije su bile u prizemlju, iza prodavaonice. Sve je to bilo tako maleno da je Nikki mogla biti i klokanovo mladunče u majčinu tobolcu. Njoj ne bi nimalo smetalo ni da je stan još manji, s tek jednim krevetom za njih obje.

Nakon što je diplomirala na školi glume, Nikki se vratila u New York, ali njezina majka, koja nikako nije mogla preboljeti uspomene iz Clevelanda i koja je Amerikance opdenito smatrala preglasnima i barbarskima – što je svakako bilo točno u usporedbi s mušterijama iz prodavaonice skupih šešira, koji su prema obudovjeloj (tako je glasila priča) kitničarki (iz kretske aristokratske obitelji prema Billu i Nedu) bili ljubazni i brižni do krajnosti – njezina majka je ostala u Londonu. Došlo je vrijeme da Nikki krene vlastitim putem, dok je njezina majka ostala na sigurnome među mnogim dobrim prijateljima koje je stekla preko “momaka”, kako su svi nazivali njezine šefove – nju i Nikki često su vikendom i praznicima pozivali u ljetnikovce, a nemalo je bogatih mušterija gospođu Kantarakis smatralo osobom kojoj se mogu povjeriti. A tu je bila i sigurnost koju im je pružala rođakinja Rena i doktor, koji je bio krajnje darežljiv, naročito prema Nikki. Svatko je bio darežljiv prema Nikki. Ona je opčinjavala, ona koja do odlaska u Ameriku nije još imala nikakvih seksualnih iskustava s muškarcima. Što se toga tiče, otkako s majkom pobjegla iz očeve kude u dobi od sedam godina, teško da je imala ikakve bliskosti s muškarcima koji nisu bili homoseksualci. Ostalo je da se vidi koliko snažno njih može očarati.

“Njezina majka”, pripovijedao je Sabbath svojoj majci, “umrla je jednog ranog jutra. Nikki je doputovala avionom, kako bi bila s njom u posljednjem stadiju bolesti. Bill i Ned su joj platili kartu. U bolnici se više ništa za nju nije moglo učiniti, i tako se majka vratila umrijeti u stančid iznad prodavaonice šešira. Kako se približavao kraj, Nikki je gotovo četiri dana sjedila pokraj svoje majke, držedi je za ruku i tješedi je. Onda je četvrtog jutra sišla u toalet iza trgovine, a kad se uspela natrag, njezina majka nije više disala. 'Moja majka je upravo umrla', rekla mi je putem telefona, 'a ja nisam bila tamo. Nisam bila s njom, nisam bila uz nju, Mickey! Umrla je sama!' Zahvaljujudi Billu i Nedu i ja sam doletio u London, večernjim letom. Došao sam sljededeg jutra u vrijeme doručka i krenuo ravno u South Adley Street. Našao sam Nikki kako smireno i nepomično sjedi na stolici pokraj svoje majke. Osvanuo je novi dan, a leš je još bio u spavadici – i tamo. Tamo je ostao još sedamdeset i dva sata. Kada više nisam mogao podnijeti pogled na nj,

izderao sam se na Nikki: 'Ti nisi sicilijanska seljanka! Što je previše, previše je! Vrijeme je da tvoja majka ode!' 'Ne. Ne. Ne!”, a kad je počela šakama nasrtati na mene, povukao sam se, sišao niz stepenice i satima lutao Londonom. Želio sam joj redi da je njezino bdjenje nad majčinim tijelom nadišlo na samo moje poimanje onoga što doliči, ved i onoga što je razumno. Pokušavao sam joj redi da ta neusiljena intimnost s majčinim lesom, brbljavi monolog kojim je zabavljala mrtvu ženu sjededi kraj nje svo to vrijeme, pletudi mamine nedovršene stvari i pozdravljajudi prijatelje momaka, to milovanje ruku mrtve žene, ljubljenje lica, draganje kose – čitav taj zaborav sirove fizičke činjenice – sve je to za mene predstavljalo tabu.”

Je li Sabbathova majka pratila ovu priču? Na neki je način osjetio da njezin interes leži drugdje. Bio je ved u Connecticutu, vozedi uzduž prelijepe, lijene rijeke i činilo mu se da njegova majka misli “Ne bi bilo teško završiti u toj rijeci.” Ali ne prije no što vidim Linca, mama... Morao je vidjeti kako to izgleda prije nego što to učini sam.

To je bio prvi put da je shvatio ili priznao što mora učiniti. Problem je bio u tome da njegov život nikada nede biti riješen. Njegov život nije od onih u kojima su jasni i ciljevi i sredstva, i gdje je mogude redi: “Ovo je bitno, a ovo nije, ovo nedu učiniti jer ne mogu izdržati, a ovo du napraviti jer mogu izdržati.” Nije se mogao razmrsiti život koji se rukovodi i zabavlja jedino vlastitom dudljivošdu. Želio je da njegova majka shvati kako za ništavnost svega nije krivio ni Mortyjevu smrt, ni njezin kolaps, ni nestanak Nikki, ni svoju glupu profesiju, ni svoje artritične ruke – naprosto joj je pripovijedao što se dogodilo prije toga. Samo se toliko može znati, premda, ako se tvoja verzija događaja ne poklapa s onim što o tome misle drugi, kako možeš tvrditi da i to malo znaš? Svi su sve shvatili krivo. Ono što je govorio majci bilo je krivo. Da ga je umjesto njegove majke slušala Nikki, vikala bi: “Nije bilo tako! Ja nisam bila takva! Krivo si sve razumio. Sve uvijek krivo razumiješ! Uvijek me napadaš bez ikakva razloga!”

Bez doma, bez žene, bez ljubavnice, bez ijednog novčida... skoči u hladnu vodu i utopi se. Popni se u šumu i zaspi, a sutra ujutro, ako se ikada probudiš, penji se dok se ne izgubiš. Odsjedni u motelu,

posudi portirovu britvu za brijanje i prerezi si grlo od jednog kraja do drugog. To se može. Lincoln Gelman je to učinio. I Roseannin otac. Vjerojatno i sama Nikki, i to baš britvom, ravnom britvom vrlo nalik na onu kojom se svake večeri uzbudljivo ubijala u Gospođici Juliji. Oko tjedan dana nakon njezina nestanka, Sabbathu je sinulo da treba provjeriti stoji li još među kazališnim rekvizitima ona britva koju sluga Jean predaje Juliji nakon što je spavao s njom, i nakon što ga ona, osjedajudi se prljavom, upita: “Što biste učinili na mom mjestu?” “Idite, dok još ima svjetla – tamo u staju...”, odgovara Jean i predaje joj britvu. “Nema drugog načina... Idite!”, kaže. Posljednja riječ predstave: idite! I tako Julija uzima britvu i odlazi – a izmučena Nikki neizbježno slijedi primjer. Britva je ipak bila u ladici točno gdje je trebala biti, no ipak, bilo je trenutaka kada je Sabbath vjerovao da je cijeli taj užas bio samohipnoza, da je njihova katastrofa proizlazila iz nesebične, bespoštedne simpatije kojom je Nikki primala patnje nestvarnih. Svoju bogatu maštu nije predavala drskoj bestijalnosti Sabbathove mašte, ved drskoj bestijalnosti Strindbergove. Strindberg je to učinio za njega. Tko bolji?

“Sjedam se da sam tredeg dana pomislio: 'Ako se ovo nastavi, nikad više nedu jebati tu ženu – nedu biti u stanju ležati s njom u istom krevetu.' To nije bilo zbog toga što bi obredi koje je izmislila bili čudni i u suprotnosti s onima na koje sam navikao kod Židova. Da je bila katolkinja, hinduskinja, muslimanka, da su je vodili principi ove ili one religije; da je bila Egipdanka pod vladavinom velikog Amenhotepa, pazedi na svaki detalj ceremonija koje je propisao opasni bog Oziris, vjerujem da ne bih napravio ništa nego tek gledao u tišini punoj poštovanja. Moja briga bila je usmjerena na Nikki potpuno samu – ona i njezina majka protiv cijelog svijeta i odvojene od njega, njih dvije zajedno i same, odsječene od svijeta, bez crkve, bez klana koji bi joj pomogao, čak i bez jednostavnih narodnih običaja, prema kojima bi se mogla ravnati njezina reakcija na smrt drage osobe. Nakon dva dana njezinog bdijenja, vidjeli smo slučajno svedenika kako prolazi South Adley Streetom. 'To su pravi demoni.', rekla je Nikki. 'Sve ih mrzim. Sve te popove, rabine, svedenike s njihovim glupim bajkama!' Želio

sam joj redi: 'Onda uzmi lopatu i sama to obavi. Ni ja nisam ljubitelj svedenstva. Uzmi lopatu i zakopaj je u Nedovu vrtu.'“

“Njezina majka ležala je na kauču, pod perinom. Izgledala je – prije no što je balzamer stigao i, prema Nikkinim riječima, 'usolio je' – izgledala je kao da je zadrijemala preko dana, brade, baš kao i za života, nakrivljene na jednu stranu. Iza prozora bilo je svježe proljetno jutro. Vrapci koje je hranila svakog dana lepršali su po drvedu u cvatu i kupali se u lokvici na vrhu dvorišne sjenice, a kroz otvoreni stražnji prozor mogao si vidjeti tulipane. Zdjelica napola pojedene psede hrane stajala je kraj vrata, ali majčina psa više nije bilo, uzela ga je Rena. Od Rene sam kasnije saznao što se dogodilo tog jutra kad je majka umrla. Nikki mi je rekla da su poslali ambulantna kola nakon što je doktor pregledao tijelo i ispisao potvrdu o smrti, ali da je ona odlučila zadržati majku kod kude do pogreba i poslala ambulantna kola natrag. Rena, koja je požurila do Nikki, kako bi mogla biti uz nju, rekla mi je da ambulantna kola nisu bila 'poslana natrag'. Kad je vozač stigao i počeo se penjati uskim stepenicama, Nikki mu je rekla 'Ne, ne!'; kad je počeo inzistirati da on samo radi svoj posao, Nikki ga je udarila posred lica tako snažno da je odjurio, a njezin ručni zglob bio je danima nateknut. Vidio sam je kako ga trlja za vrijeme bdijenja, ali nisam znao zašto, dok mi Rena nije rekla.”

Što je zapravo mislio kome se obrada? Samopotaknuta halucinacija, izdaja razuma, nešto čime de uvedati nedosljednost besmislenog nereda – to je bila njegova majka, još jedna njegova lutka, njegova posljednja lutka, nevidljiva marioneta koja okolo leti na koncima, ne u ulozi anđela zaštitnika, ved lutajudeg duha koji se sprema da ga prenese do sljededeg odredišta. Životu koji se bio sveo na ništa, grubi teatarski instinkt davao je nametljiv, patetični okus posljednjih trenutaka drame.

Vožnja se nastavljala. Je li promašio raskrižje ili je ved bio negdje drugdje: u lijesu, kojim beskonačno upravljaš kroz tamu bez oznaka mjesta, nabrajajudi i nabrajajudi sve događaje na koje nisi mogao utjecati i koji su te pretvorili u nešto neočekivano. I tako brzo! Tako naglo! Sve bježi, počevši od toga tko si, i na jednoj neodređenoj točki

pomalo počinješ shvadati da si bezdušni protivnik zapravo samome sebi.

Njegova ga je majka dosad obavila svojim duhom, omotala se oko njega, uvjeravajudi ga na taj način da doista postoji neovisno o njegovoj mašti.

“Upitao sam Nikki: 'Kad de biti sprovod?' Ali ona nije odgovorila. 'Sasvim neprihvatljivo', reče, 'to je sasvim neprihvatljivo tužno.' Sjedila je na rubu kauča na kojemu je ležala njezina majka. Ja sam držao jednu njezinu ruku, a ona je drugom rukom gladila majčino lice. 'Manoulamu, manoulitsamou.'Grčka umanjenica za 'moja draga majčice'.'To je nepodnošljivo. To je užasno', reče Nikki. 'Ostat du s njom. Spavat du ovdje. Ne želim da bude sama.' A kako ja nisam želio da Nikki bude sama, ostao sam s njom i njezinom majkom sve dok kasno popodne nije stigao službenik iz velikog londonskog pogrebnog poduzeda koje je nazvao Renin muž, doktor, da s nama dogovori detalje u vezi pokopa. Ja sam bio Židov koji je navikao da se mrtvi pokapaju u roku od dvadeset i četiri sata nakon smrti, kad god je to mogude, ali Nikki je bila samo mamino dijete, i kada sam joj, dok smo čekali na pogrebnika, rekao za židovske običaje, ona je rekla: 'Staviti ih u zemlju slijededi dani Kako okrutno od Židova!' 'Pa, to je samo jedan način gledanja.' Ali jest', reče ona, 'to je okrutno! To je strašno!' Ja nisam više ništa rekao. Potvrdila je da ona uopde ne želi pogreb.”

“Čovjek je stigao u prugastim hlačama i crnom sakou negdje oko četiri. Bio je iznimno ljubazan i uslužan, i objasnio nam je kako je žurio ovamo sa svog tredeg pogreba toga dana, pa se nije stigao presvudi. Nikki mu je priopdila da njezina majka treba ostati gdje jest. On je odgovorio krajnje zaobilazno, kako je i nastavio tijekom čitavog razgovora. Oponašao je naglasak visokog društva. 'Kako želite, gospođice Kantarakis. Ne bismo željeli neugodnosti, no ipak, ukoliko majka ostaje s vama, jedan od naših ljudi morat de joj dati injekciju.' Zaključio sam da želi redi kako de je trebati očistiti i balzamirati. 'Ne brinite', osokolio nas je, 'naš čovjek najbolji je u Engleskoj.' Ponosno se osmjehnuo. 'On radi i za kraljevsku obitelj. Vrlo duhovit čovjek,

moglo bi se redi. Takav mora biti čovjek u našem poslu. Ne možemo biti morbidni.'“

“U međuvremenu je jedna muha sletjela lešu na lice, i ja sam se ponadao da je Nikki nede vidjeti i da de odletjeti. Ali vidjela ju je i skočila i, prvi put otkako sam stigao, dobila je histerični napad. 'Pustite je', reče mi pogrebnik. Ja sam skočio otjerati muhu. 'Neka se ispuše.' reče pogrebnik mudro.”

“Nakon što se smirila, Nikki je prostrla rupčid preko majčina lica kako bi spriječila muhu da se vrati. Kasnije tog dana, na njezin zahtjev, otišao sam kupiti sprej protiv insekata, i time sam poprskao sobu – pazedi da ne sprejam prema lešu – a Nikki je uzela rupčid i spremila ga u džep od veste. Nesvjesna toga – ili možda svjesna – pred zoru je upotrijebila taj rupčid da obriše nos... i to mi se učinilo posve ludim. 'Uz rizik da budem nepristojan', upitao je pogrebnik, 'koliko je visoka bila majka? Moji de suradnici to upitati kad nazovu.'“

“Nekoliko minuta kasnije nazvao je ured i pitao koji je termin slobodan u krematoriju u utorak. Bio je tek petak, i imajudi u vidu Nikkino stanje, utorak je bio dovoljno daleko. Bududi da Nikki najradije pokop ne bi nikad održala, i zadržala majku zauvijek, zaključio sam da je utorak bolji nego nikad.”

“Pogrebnik je čekao dok su suradnici provjeravali raspored kremiranja u krematoriju. Onda je, držedi slušalicu u ruci, pogledao u mene i rekao: 'Moji suradnici kažu da je tada slobodan samo termin u jedan sat popodne.' 'Oh, ne', zacvilila je Nikki, ali ja sam kimnuo potvrdno. 'Rezerviraj!', prošištao je u slušalicu, pokazujudi napokon da je sposoban govoriti kao da je svijet stvarno mjesto, a mi stvarni ljudi. 'A obred?', obratio se Nikki nakon što je zaklopio slušalicu. 'Nije me briga tko de to obaviti', rekla je rastreseno, 'samo da ne pričaju o Bogu.' 'Nedenominacijski', rekao je, i zapisao to u svoju knjigu, zajedno s majčinom visinom i vrstom kovčega koji je Nikki odabrala da bude spaljen s njom. Onda je počeo obzirno opisivati postupak kremiranja i govoriti o preostalim mogudnostima. 'Možete otidi prije nego kovčeg nestane, ili čekati do kraja.' Nikki je bila previše zatečena ovom pomisli da bi odgovorila, pa sam ja rekao 'Čekat demo.' A

pepeo?', upita. 'U svojoj oporuci', rekoh, 'zatražila je samo da se prospe.' Nikki, gledajudi u nepomičnu tkaninu nad nosnicama i usnama svoje majke, reče ne obradajudi se nikome posebno: 'Pretpostavljam da demo pepeo odnijeti sa sobom u New York. Ona je mrzila Ameriku. Ali pretpostavljam da bismo ga trebali uzeti sa sobom.' 'Vi ga možete uzeti', odgovori pogrebnik. 'Vi zasigurno možete, gđice Kantarakis. Prema zakonu iz 1902., možete s njim učiniti što god vas je volja.'“

“Balzamer nije stigao do pola osam. Pogrebnik mi ga je opisao – uz dašak dickensovskog uživanja koje čovjek ne očekuje od pogrebnika bilo gdje u svijetu osim na britanskom otočju – kao čovjeka 'visokog, debelih naočala, i prilično duhovitog.' Ali nije bio tek visok kad se u sumrak pojavio na vratima u prizemlju; bio je golem, pravi div koji kao da je pristigao ravno iz cirkusa, s debelim naočalama i potpuno delav, ako se izuzmu dva čuperka crne kose, koji su stršali sa svake strane njegove velike glave. Stajao je pred vratima u crnom odijelu, nosedi dvije velike crne kutije, dovoljno velike da u njih stane dijete. 'Vi ste gospodin Cummins?' upitao sam ga. 'Ja sam iz Ridgleysova poduzeda, gospodine' Mogao je redi i da je iz Sotonina. Vjerovao bih mu, s obzirom na cockney naglasak i sve to. Meni nije izgledao duhovit.”

“Odveo sam ga do mjesta gdje se nalazio leš ušuškan pod perinom. Skinuo je šešir i lagano se naklonio Nikki, jednako pun poštovanja kao da smo i mi iz kraljevske obitelji. 'Ostavit demo vas nasamo', rekoh. 'Prošetat demo i vratiti se negdje za sat vremena.' 'Dajte mi sat i pol, gospodine.', reče on. 'U redu.' 'Smijem li vam prethodno postaviti nekoliko pitanja, gospodine?'“

“Kako je Nikki bila dovoljno osupnuta njegovim golemim stasom – povrh svega ostaloga – smatrao sam da je bolje da ne čuje pitanja, koja nisu mogla biti nego makabristička. I ovako nije mogla podidi pogled s velikih crnih kutija, koje je odložio. 'Izađi na trenutak', rekao sam joj. 'Otiđi dolje i nadiši se zraka dok ja završim ovdje.' Tiho je poslušala. Prvi put otkako je bila otišla u toalet i na povratku pronašla

mrtvu majku, ostavila ju je samu. Ali sve je bilo bolje nego biti u istoj prostoriji s tim čovjekom i njegovim kutijama.”

“Unutra, balzamer me upitao kako bi truplo trebalo biti obučeno. Nisam znao, ali umjesto da požurim pitati Nikki, rekao sam mu da je ostavi u spavadici. Onda sam shvatio da bi, kad je ved priprema za kremaciju i pogreb, trebalo skinuti nakit. Pitao sam ga ne bi li on mogao to učiniti umjesto nas. 'Pogledajmo što ima na sebi, gospodine', reče i pozva me da s njim pregledam tijelo.”

“Nisam to očekivao, ali kako je njemu, po svoj prilici, profesionalna etika nalagala da ne miče vrijedne stvari bez svjedoka, stao sam kraj njega dok je on odgrnuo pokrivač i otkrio plavkaste zgrčene prste leša, a tamo gdje se spavadica podigla, i noge tanke poput trske. Skinuo je njezin prsten i predao mi ga, a zatim joj je podigao glavu da skine naušnice. Ali nije uspio sam, tako da sam joj ja pridržavao glavu dok je on skidao naušnice. 'I bisere', rekoh, a on je okrenuo ogrlicu tako da kopča bude s prednje strane. Ali, kopča se nije dala otvoriti. Uzalud se mučio svojim prevelikim prstima cirkuskog diva dok sam ja nastavio držati njezinu glavu jednom rukom. Ona i ja nikad nismo bili bliski i ovo je bilo naše daleko najintimnije iskustvo. Glava se činila izuzetno teškom ovako beživotna. Ona je tako mrtva, mislio sam – i to postaje nepodnošljivo. Na kraju sam ja pokušao otkopčati ogrlicu, ali nakon nekoliko minuta čeprkanja, kad ni meni nije uspjelo, odustali smo od otkopčavanja i naprosto smo tu bisernu ogrlicu, koja je bila vrlo uska, prevukli preko njezine glave najpažljivije što smo mogli.

“Odlazedi, pazio sam da se ne spotaknem o njegove crne kutije. 'U redu, onda', rekoh mu, 'vratit du se za sat i pol.' 'Bolje da najprije nazovete, gospodine.' A vi dete je ostaviti točno ovako?' 'Da, gospodine.' Ali tada je pogledao na prozore koji su gledali u Nedov vrt i na dvorišne prozore zgrada na,suprotnoj strani i upitao: 'Može li se odande vidjeti ovamo, gospodine?' Naglo sam se zabrinuo što ovu atraktivnu četrdesetpetogodišnju ženu ostavljam nasamo s njim, koliko god da je bila mrtva. Ali, to što mi je palo na pamet bilo je nezamislivo – pomislio sam – te rekoh: 'Bolje navucite zavjese, da

budete sigurni.' Zavjese su bile nove, rođendanski poklon od Nikki, kupljen godinu dana ranije i obješen tek tjedan dana prije majčine smrti. Njezina majka je odlučno tvrdila da njoj ne trebaju nove zavjese, odbila ih je čak i raspakirati, a prihvatila ih je tek kad joj je Nikki kraj bolesničkog uzglavlja slagala da su je koštale manje od deset funti.”

“Kod Rene, gdje smo odsjeli, Rena i ja pokušavali smo natjerati Nikki da se okupa i nešto pojede. Nije htjela ni jedno ni drugo. Nije htjela čak ni oprati ruke nakon što je cijelog dana milovala svoju mrtvu majku, kad sam je to zamolio. Tiho je sjedila u stolici, čekajudi vrijeme da se vrati. Nakon jednog sata, nazvao sam da provjerim koliko je napredovao balzamer.”

'“Završio sam, gospodine', rekao je. 'Je li sve kako je i bilo?' 'Da, gospodine. Stavio sam cvijede kraj jastuka.' Cvijeda nije bilo tamo kad smo otišli; mora da je uzeo cvijede što ga je Ned ubrao ranije i premjestio ga tamo. 'Morao sam izravnati glavu', rekao mi je. 'To je najbolje za lijes.' 'U redu. Kad odete, samo zatvorite za sobom vrata u prizemlju. Mi demo odmah dodi. Možete li ostaviti upaljenu lampu?' 'Ved jesam, gospodine. Malu lampu kraj glave.' Sve je ved aranžirao.”

“Prva stvar koju sam vidio...”

On je Sabbatha kanio opaliti po glavi. Pa naravno! Sabbatha je želio uhvatiti kako mu skrnavi majčin grob! Tjednima, a sad možda ved i mjesecima, Matthew ga je sigurno za nodnih patrola promatrao iz svog vozila. Još od Sabbathova monstruoznog zlostavljanja Kathy Goolsbee, Matthew je, kao i toliki drugi u njihovu zgroženom malom mjestu, izgubio poštovanje prema Sabbathu, a to je pokazivao tako što mu nikad, kad god bi prošao cestom svojim vozilom kraj Sabbathova, ne bi dao do znanja da ga je prepoznao. Vozedi se okolo, Matthew je običavao pozdraviti sve ljude koje je u Madamaska Fallsu znao još kao klinac, i bio je poznat po tome što je blago postupao prema ljudima iz gradida u slučaju nekog prekršaja. Jednom je bio popustljivo blag čak i prema Sabbathu, kad je tek nekoliko mjeseci nakon završene akademije, još neiskvaren, patrolirao u sklopu prometne policije. Lovio je Sabbatha – koji je nakon ugodno

provedenog popodneva u Pedini vozio znatno iznad dopuštene brzine – i prisilio ga, uz pomod sirene, da se zaustavi kraj ceste. Ali kad je Matthew došetao do vozačeva prozora i pogledao unutra i vidio o kome se radi, pocrvenio je i rekao 'Uuups.' On i Roseanna sprijateljili su se tijekom završne godine srednje škole, i ona je više nego jednom (pijana, Roseanna je sve govorila više puta) primijetila kako je Matthew Balich bio jedan od najosjedajnijih mladida koje je ikad podučavala u Cumberlandu. “Što sam loše učinio, policajce Balich?”, zapitao je Sabbath ozbiljno, kao što priliči svakom građaninu. “Isuse, znate, kao da ste letjeli, gospodine.” “Oh, tako”, odgovori Sabbath. “Čujte, ne trebate brinuti”, reče mu Matthew, “Kad se radi o ljudima koje poznam, nisam tipični oštri policajac. Ne morate baš govoriti o tome okolo, ali ja naprosto ne bih bio ja kad bih se tako ponašao prema nekome koga poznam. I ja sam brzo vozio prije nego što sam postao policajac. Ne mogu sad postati licemjer.” “Pa, to je više nego ljubazno. Što da učinim?” “Pa”, reče Matthew, široko se nasmiješivši tim svojim licem bez nosa – točno na način na koji je to ranije ovog popodneva učinila njegova majka, svršavajudi po tredi ili četvrti put – “kao prvo, možete usporiti. I naprosto krenuti dalje. Krenite! Do viđenja, g. Sabbath. Pozdravite Roseannu!”

I to je bio kraj. Nije se više usuđuvao posjetiti Drenkin grob. Nikako se nede modi vratiti u Madamaska Falls. U bijegu ne samo od doma i braka, ved i od zakona u svom najnezakonitijem obliku.

“Prva stvar koju sam ugledao kada smo se vratili bio je usisavač izvađen iz ormara, u kutu velike sobe. Zašto mu je trebao? Što je njime očistio? Onda sam nanjušio grozne kemikalije.”

“Žena pod pokrivačem više nije bila žena s kojom smo bili cijeli dan. 'To nije ona', reče Nikki i brižnu u plač. 'Izgleda poput mene! To sam ja!'“

“Razumio sam što je mislila, koliko god su te njezine riječi zvučale ludo. Nikki je naslijedila oštriju varijantu upečatljivog i profinjenog izgleda svoje majke, a sada, nakon balzamiranja, ta je sličnost bila još jezovitije izražena. Došla je do tijela i zagledala se u nj. 'Njezina glava stoji ravno.' 'On ju je izravnao.', rekao sam joj. 'Ali ona

uvijek ima glavu nakrivljenu na jednu stranu.' 'Više nema.' 'Oh, sada izgledaš strašno ukočeno, manoulitsa', reče Nikki lešu.”

“Ukočeno. Poput skupture. Pravi kip. Vrlo službeno vrlo mrtva. Ali Nikki je svejedno sjedila u svojoj stolici i nastavljala bdjenje. Zavjese su bile navučene i svijetlila je samo mala svjetiljka i cvijede je stajalo na jastuku pokraj izravnate glave. Morao sam suspregnuti poriv da ga zgrabim i bacim u koš za smede i prekinem sve ovo. Svo njezino tekude ja je nestalo, pomislio sam, usisano u one crne kutije, a onda – što? Je li to završilo u zahodskoj školjci u stražnjem djelu prodavaonice? Mogao sam zamisliti tog diva u crnom odijelu kako baca golo tijelo amo tamo nakon što su ostali nasamo u sobi s navučenim zavjesama, i kad više nije bilo potrebe da bude onako pažljiv kao s nakitom. Pražnjenje crijeva i mjehura, čišdenje krvi, uštrcavanje formaldehida, ako je to što sam njušio bio formaldehid.”

“Nikako nisam smio to dopustiti, pomislio sam. Trebali smo je sami pokopati u vrtu. Bio sam u pravu od početka. 'Što misliš sada?', upitao sam. 'Ostat du ovdje večeras.', reče ona. 'Ne možeš.', rekoh ja. 'Ne želim da ona ostane sama.' 'Ja ne želim da ti ostaneš sama. Ne smiješ biti sama. A ja bogami nedu spavati ovdje. Ideš k Reni. Možeš se vratiti ujutro.' 'Ne mogu je napustiti.' 'Moraš podi sa mnom, Nikki.' 'Kada?' 'Sada. Reci joj doviđenja i dođi.' Ustala je sa stolice i kleknula kraj kauča. Dodirujudi majčine obraze, kosu, usnice, rekla je: 'Zaista sam te voljela, manoulitsa. Oh, manoulitsamou.'“

“Otvorio sam prozore da prozračim prostoriju. Počeo sam čistiti hladnjak u kuhinji. Mlijeko koje je stajalo u otvorenoj ambalaži izlio sam niz slivnik. Pronašao sam papirnatu vredicu i ostatke iz hladnjaka stavio u nju.

Ali kad sam se vratio do Nikki, ona joj je još pričala. 'Vrijeme je da odemo.', rekao sam.”

“Nikki je bez otpora ustala s poda kad sam joj pružio ruku. Ali kad smo stigli do početka stepenica, vratila se da opet pogleda majku. 'Zašto ne može naprosto ostati tako?', upitala je.”

“Poveo sam je niz stepenice do pokrajnjih vrata, nosedi usput smede. Ali Nikki se opet vratila, a ja sam pošao za njom gore u sobu sa svojom vredom smeda. Opet je prišla tijelu da ga dotakne. Čekao sam, mama, čekao i čekao, i mislio, Pomozi joj, pomozi joj da se izvuče iz ovoga, ali nisam znao što da učinim da bih joj pomogao, treba li joj redi da ostane ili je prisiliti da ode. Pokazala je na leš. 'To je moja majka.', rekla je. 'Moraš podi sa mnom.', rekao sam ja. Konačno, ne znam nakon koliko vremena, krenula je.” Ali sljededeg dana bilo je još gore – Nikki se oporavila. Ujutro nije mogla dočekati da ode k majci, a kada sam je nazvao jedan sat nakon što sam je tamo odbacio, i upitao: 'Kako je?', ona je rekla: 'Oh, vrlo mirno. Sjedim ovdje i pletem. A malo smo i pričale.' Takvu sam je i našao krajem popodneva kad sam je došao odvesti natrag Reni. 'Divno smo popričale', rekla je, 'baš sam govorila mami...'“

“U nedjeljno jutro – konačno, konačno, konačno – za teške oluje, sišao sam otvoriti ulazna vrata mrtvačkim kolima koja su je došla odvesti. 'To je dodatnih dvadeset pet funti.', upozorio me službenik iz pogrebnog, 'zbog upošljavanja osoblja nedjeljom, gospodine – pogrebi su i tako skupi.' Ali ja mu rekoh: 'Samo ih uvedite.' Ako Rena ne bude htjela platiti, ja du – a tada, kao i sada, nisam imao ni pare. Nisam htio da Nikki ide sa mnom, i tek kad je počela inzistirati da mora, povisio sam ton i rekao: 'Čuj, počni razmišljati. Vani jebeno kiši. Vrijeme je odvratno. Nede ti se nimalo svidjeti kad ti majku u sanduku iznesu iz sobe na tu oluju.' Ali ja je moram vidjeti danas popodne.' 'Možeš, možeš, siguran sam da možeš.' 'Moraš ih pitati mogu li dodi danas popodne!' 'Čim je spreme, siguran sam da možeš otidi tamo. Ali ovojutarnju scenu možeš preskočiti. Želiš li je gledati kako napušta South Adley Street?' 'Možda si u pravu.', reče ona, a ja sam se naravno pitao jesam li zaista, ili bi možda promatranje majčina odlaska iz South Adley Streeta bilo upravo ono što joj treba da se u njoj počne pomalo razvijati racionalnost. No što ako je opiranje stvarnosti bilo baš ono što ju je štitilo od potpunog rasula? Nisam znao. Nitko ne zna. Zato religije imaju rituale koje je Nikki mrzila.”

“Ali u tri sata bila je ponovo s majkom u pogrebnom zavodu, koji se nalazio nedaleko od stana engleskog prijatelja s kojim sam se ved dogovorio da du ga posjetiti. Dao sam joj adresu i telefonski broj i rekao da dođe u tu kudu kada bude gotova. Umjesto toga nazvala me da mi kaže kako misli ostati dok ja ne završim posjet i da bih je trebao pokupiti u pogrebnom zavodu. Nisam to tako zamislio. Zaglavila je, pomislio sam, ne mogu tu ništa.”

“Ipak sam se potajno nadao da de se pojaviti kod mog prijatelja, ali kada je prošlo pet sati, otišao sam tamo i zamolio službenika, koji je nedjeljom očito dežurao sam, da je pozove. Rekao je da mu je Nikki ostavila poruku i da me treba dopratiti do mjesta gdje je ona 'posjedivala' majku. Vodio me duž hodnika, niz dugo stubište i u drugi hodnik s mnogim vratima, iza kojih sam zamišljao postolja na kojima su tijela bila izložena za rodbinu. Nikki je bila u jednoj od tih tijesnih sobica s majkom. Sjedila je na stolici dovučenoj do otvorenog lijesa, ponovo radedi na majčinu pletivu. Kad me ugledala blago se osmjehnula i rekla, 'Divno smo razgovarale. Smijale smo se zbog ove sobe. Iste je veličine kao i ona u Clevelandu kad smo pobjegle. Pogledaj.', reče mi, 'pogledaj njezine slatke male ruke.' Podigla je čipkani pokrov kako bi mi pokazala prepletene prste svoje majke. 'Manoulitsamou', reče, ljubedi ih i ljubedi.”

“Mislim da je čak i dežurni službenik koji me je dopratio, stojedi na pragu bio dirnut onim što je upravo vidio. 'Moramo idi.', rekoh odrješito. Ona je počela plakati. 'Još nekoliko minuta.' 'Tu si ved preko dva sata.' 'Jaje volim volim volim volim-' 'Znam, ali sada moramo idi.' Podigla se i počela ljubiti i milovati majčino čelo, ponavljajudi, 'Volim volim volim volim-' Jedva sam je uspio izvudi iz sobe.”

“Na vratima je zahvalila službeniku. 'Svi ste bili tako ljubazni', reče, izgledajudi pomalo zbunjeno, a kad smo izašli napolje, upitala me bi li mi smetalo ako idudeg jutra svrati sa svježim cvijedem za majčinu sobu. Pomislio sam, ovdje se radi o smrti, jebeš cvijede, ali sam se suzdržavao sve dok se nismo ponovo našli u sobi kod Rene. U tišini smo prolazili kroz Holland Park te prelijepe svibanjske nedjelje, kraj paunova i uređenih vrtova, pa niz kensingtonske vrtove, gdje su

cvjetali kesteni, i konačno smo stigli do Rene. 'Slušaj sad', rekoh Nikki, zatvarajudi vrata naše sobe, 'ne mogu više ovo gledati. Ne živi se s mrtvima nego s živima. To je sasvim jednostavno. Ti si živa, a tvoja je majka mrtva, vrlo tužno mrtva u četrdeset petoj, ali meni je svega ovog ved previše. Tvoja majka nije lutka s kojom se igra. Ona se s tobom ne može smijati ni zbog čega. Ona je mrtva. Nitko se ne smije. Ovo mora prestati.'“

“No, činilo se da ona još ne razumije. Odgovorila je: 'Vidjela sam je kako prolazi sve faze.' 'Nema tu nikakvih faza. Ona je mrtva. To je jedina faza. Čuješ li me? To je jedina faza, a ti nisi na pozornici. Ovo nije gluma. Ovo sve postaje vrlo uvredljivo.' Slijedio je trenutak zbunjenosti, a onda je otvorila torbicu i izvukla bočicu lijeka. 'Nisam nikada smjela uzimati ovo.' 'Što je to?' 'Tablete. Pitala sam doktora. Kad je došao po mamu, zamolila sam ga da mi da nešto što de mi pomodi da prebrodim pogreb.' 'Koliko si toga uzimala?' 'Morala sam.', bilo je sve što je odgovorila. Zatim je cijelu večer plakala, a ja sam tablete bacio u zahod.”

“Slijededeg jutra, nakon što je izašla iz kupaonice gdje je prala zube, pogledala me je – pogledala me je baš kao ona stara Nikki – i rekla: 'Gotovo je. Moja majka nije više tu', i više nikad nije otišla u pogrebni zavod, niti ponovo poljubila majčino lice, niti se smijala s njom, niti joj kupila zavjese, niti išta drugo. I majka joj je nedostajala svaki svakcati dan od tada nadalje – plakala je za njom, tugovala je za njom, pričala joj je – dok i sama nije nestala. A tada sam ja krenuo istim putem i otpočeo život s mrtvima koji je, dosad, uvelike nadišao onaj stari Nikkin. Kad samo pomislim koliko mi je bila odbojna – kao da je Nikki, a ne Smrt, bila ta koja je prešla granice.”

* * *

Te 1953. – približno deset godina prije ozloglašenog teatralnog desetljeda u kojem su se žongleri, svirači, čarobnjaci, narodni pjevači, violinisti, umjetnici na trapezu, ideološke kazališne grupe i mladež u

čudnoj odjedi, koja je cijenila malo što izuzev onoga čime se mogla drogirati, počeli izlagati po Manhattanu – Sabbath, dvadesetčetverogodišnjak koji se nedugo prije toga vratio s izobrazbe u Rimu, postavio je svoju pozornicu na istočnoj strani križanja Broadwaya i 116te, pred ulazom u Columbia University, i postao ulični izvođač. U to doba njegova je specijalnost, njegov zaštitni znak, bila gluma prstima. Prsti su, napokon, stvoreni za gibanje, pa premda njihov domet nije golem, ako se svaki miče sa svrhom i ima poseban glas, njihova mod da stvore novu stvarnost može zadiviti ljude. Sabbath bi ponekad običnim navlačenjem prozirne ženske čarape preko jedne ruke uspio stvoriti najraznovrsnije lascivne aluzije. Ponekad bi probušio rupu u teniskoj loptici i u nju gurnuo prst, pa bi jedan ili više Sabbathovih prstiju dobilo glavu, glavu s mozgom, mozgom ispunjenim shemama, manijama, fobijama, mehanizmima; ponekad bi prst pozvao gledatelja blizu pozornice da probuši malu rupu u loptici, a potom pomogne još i tako da lopticu natakne na Sabbathov prst. U jednom od svojih najranijih programa Sabbath je volio zaključiti predstavu izvodedi srednji prst lijeve ruke na suđenje. Kad bi sud proglasio prst krivim – zbog bestidnosti – na pozornicu bi dovezli mali stroj za mljevenje mesa, a zatim bi policija (desna ruka) odvukla inkriminirani prst i njegov vrh silom ugurala u ovalni otvor stroja. Kad bi policija uključila stroj, srednjak bi – strastveno vičudi da je nevin, i da je učinio samo ono što je za jedan srednjak prirodno – nestao u stroju, a špageti sirovog mljevenog mesa počeli bi izlaziti iz donjeg otvora stroja.

U prstima, kada su razotkriveni, ili čak odgovarajude prekriveni, uvijek postoji asocijacija na penis, a bilo je predstava koje je Sabbath razvio u prvim godinama rada na ulici kod kojih asocijacija baš i nije bila prikrivena.

U jednoj predstavi, ruke su se na pozornici pojavile u paru uskih crnih rukavica, koje su se na zglavku mogle stegnuti. Trebalo mu je deset minuta da ih skine, prst po prst – mnogo je to vremena, deset minuta, a kad su se prsti konačno razotkrili, svaki uz pomod onih ostalih – a neki i sasvim nevoljko – bilo je prilično mnogo nabreklih

mladida u publici. Učinak koji je to ostavljalo na mlade žene bilo je teže odrediti, ali ostajale su, promatrale su, nije im bilo neugodno, čak ni 1953., baciti pokoji novčid u Sabbathovu talijansku kapu, kad bi on nakon dvadesetpetominutne predstave izišao iza zastora smiješedi se svojim maksimalno zločestim smiješkom iznad kratke crne bradice, mali, divlji, zelenooki gusar, od godina provedenih na moru prsa širokih poput bizonovih. Imao je prsa kojima ne želite stati na put, zbijen, čvrst, očigledno vrlo seksi i neobuzdan, netko koga nije briga što tko misli. Pojavljivao se iza zastora blebedudi talijanski i široko gestikulirajudi u znak zahvalnosti, ničim ne odajudi da neprekidno držanje ruku u zraku, dvadeset i pet minuta, predstavlja težak i često bolan rad, čak i nekome snažnom poput njega u ranim dvadesetima. Naravno, svi su likovi u predstavama govorili engleski – Sabbath bi tek nakon predstave govorio talijanski, isključivo zbog zadovoljstva koje mu je to pričinjalo. Upravo je to bio razlog što je osnovao Nedolični teatar Manhattana. Isti razlog, u ime kojeg je učinio gotovo sve što se moglo učiniti nakon odlaska od kude sedam godina ranije. Želio je raditi upravo i samo ono što je htio. To je bio smisao, i baš je on doveo do toga da je bio uhapšen i osuđen zbog istog onog prijestupa koji je predvidio u predstavi sa strojem za mljevenje mesa.

Čak i sa stražnje strane zastora, Sabbath je mogao pod određenim uglom vidjeti dio publike, i kad god bi uočio neku privlačnu djevojku među dvadesetak studenata i studentica koji bi se zaustavili da pogledaju predstavu, smirivao je dramu koja se razvijala na pozornici, a njegovi bi prsti počeli šaptati jedan drugome. Tada bi se najhrabriji prst – srednjak – nonšalantno nagnuo naprijed, elegantno se nagnuo nad rub pozornice, i pozvao je da priđe. I djevojke su doista prilazile, neke uz smijeh ili dobrodudni smiješak, druge ozbiljne, kamena lica, kao da su ved blago hipnotizirane. Nakon izmjene ljubaznih replika, prst bi otpočeo ozbiljno ispitivati, pitao bi djevojku je li ikada izašla na sastanak s prstom, odobrava li njezina obitelj prste, smatra li ona sama da prst može biti poželjan, bi li mogla sretno živjeti samo s prstom... a druga ruka u međuvremenu bi kradomice krenula otkopčavati najgornji dio njezine odjede. Ruka obično nije išla dalje od

toga; Sabbath je bio dovoljno iskusan da ne pretjeruje, i međuigra bi završila kao bezopasna farsa. Ali ponekad, kad bi Sabbath po odgovoru izabranice procijenio da je ona zaigranija od vedine ostalih, ili stvarno očarana, ispitivanje bi postalo lascivno, a prsti bi nastavili dalje i otkopčali joj košulju. Samo dvaput su prsti uspjeli otkopčati i grudnjak, a tek jednom su doživjeli da mogu milovati razotkrivene bradavice. I tada su Sabbatha uhapsili.

Kako su mogli odoljeti jedno drugome? Niki se tek bila vratila s Kraljevske akademije i odlazila je na audicije. Živjela je u sobi blizu Sveučilišta Columbia, i nekoliko dana za redom bila je tamo među lijepim mladim ženama koje je pred pozornicu privukao onaj podmukli, pohotni srednjak. Prvi put u životu bila je sama bez majke i zbog toga je bila sva okamenjena u podzemnoj željeznici, preplašena na ulici, užasno usamljena u svojoj sobi, ali i nasmrt preplašena da bi izašla van. Počela je ved očajavati što audicija za audicijom nije davala rezultata, i vjerojatno ju je samo tjedan dana dijelio od toga da se vrati preko Atlantika u tobolac svoje mame-klokanice, kad ju je srednjak namamio da se pridruži zabavi. Nije ni mogao postupiti drugačije. On je bio visok oko metar šezdeset, ona gotovo metar osamdeset, crna koliko se može biti crn tamo gdje je bila crna, bijela koliko se može biti bijel tamo gdje je bila bijela. Njezin osmijeh nikada nije bio bez značenja, taj glumački osmijeh koji je čak i u tankodutnim ljudima budio iracionalnu želju da je obožavaju, osmijeh čija poruka, začudo, nikad nije bila melankolična, koja je, naprotiv, glasila: “U životu nema apsolutno nikakvih poteškoda” – ipak, nije se ni centimetar pomicala s mjesta na kojem je stajala u zadnjim redovima publike. Ali nakon predstave, kad je Sabbath izletio sa svojom bradom i onim očima, i počeo izbacivati rečenice na talijanskom, Nikki još nije bila otišla, niti je izgledala kao da namjerava. Kad joj je pristupio, moledi: “Bella signorina, per favore, io non sono niente, non sono nessuno, un modest'uomo che vive solo d'aria – i soldi servono ai miei sei piccini affamati e alia mia moglie tisica-”, ona je novčanicu od jednog dolara koju je držala u ruci – i koja je predstavljala stoti dio onoga od čega je morala živjeti cijeli mjesec – stavila u njegovu kapu.

Tako se par susreo, tako je Nikki postala vodeda dama Bowery Basement Playersa, i tako je Sabbath dobio svoju priliku ne samo da se igra sa svojim prstima nego i da manipulira živim bidima.

Nikada ranije nije bio redatelj, no nije se ničega bojao, čak ni nakon što je – pogotovo ne tada – iz suđenja za opscenost izišao s presudom kriv i uvjetnom kaznom, te globom. Norman Cowan i Lincoln Gelman skupili su novac za produkciju u kazalištu s devedeset devet sjededih mjesta na C Aveniji, jednoj od najjadnijih ulica na tadašnjem Manhattanu. Predstave Nedoličnog kazališta, lutkarskog i teatra prstiju bile su na repertoaru od šest do sedam navečer tri puta tjedno, a zatim, u osam, predstave Bowery Basement produkcije, s družinom u kojoj su svi bili Sabbathovih godina ili mlađi, a radili su doslovce ni za što. Nitko stariji od dvadeset osam, dvadeset devet godina nije se pojavio na pozornici, čak ni u njegovu katastrofalnom Kralju Learu, s Nikki kao Cordelijom i samim režiserom-početnikom kao Learom. Katastrofalno, pa što onda? Glavno je raditi što želiš. Njegovu razmetljivost, njegov samosvjesni egoizam, napasni šarm mnogi nisu mogli podnijeti, pa je lako stvarao neprijatelje i među brojnim kazališnim profesionalcima koji su vjerovali da se radi o nedoličnom, fantastično odvratnom talentu koji je tek trebao otkriti odgovarajude dolične načine “discipliniranog” izraza. Sabbath Antagonistes, uhapšen zbog opscenosti još davne 1956. Sabbath Absconditus, što se pak dogodilo s njim? Njegov je život bio jedan dugački bijeg, od čega?

* * *

Tek što jeprošlo pola jedan, Sabbath je stigao u New York i našao slobodno mjesto za parkiranje nekoliko ulica dalje od stana Normana Cowana na zapadnoj strani Central Parka. Nije bio u gradu gotovo trideset godina, ali gornji dio Broadwaya u nodi bio je vrlo sličan onome kojega se sjedao iz doba kada je postavljao pozornicu kod postaje podzemne željeznice na 72. ulici i izvodio predstave prstima u

vrijeme kad se ljudi vradaju s posla. Pokrajnje ulice činile su mu se nepromijenjenima, osim spodoba umotanih u dronjke, deke, pod komadima kartona, tijela obloženih poderanom bezobličnom odjedom, koja su ležala uz zidove zgrada i uzduž ograda kuda. Bio je travanj, a oni su spavali vani. Sabbath je znao za njih samo po onome što je načuo iz telefonskih razgovora koje je Roseanna vodila sa svojim prijateljima dobročiniteljima. Godinama nije čitao novine niti slušao vijesti, ako je to ikako mogao izbjedi. Vijesti mu nisu govorile ništa. Vijesti su služile tome da ljudi razgovaraju o njima, a Sabbath, neosjetljiv na bezgrešni tijek uobičajenog načina života nije želio razgovarati s ljudima. Nije ga zanimalo tko je u ratu s kim, ili gdje se srušio avion, ili što se dogodilo u Bangladešu. Nije čak želio znati ni tko je predsjednik Sjedinjenih Država. Radije bi ševio Drenku, radije bi jebao bilo koga, nego gledao Toma Brokawa. Njegov raspon užitaka bio je uzak i nikada se nije proširio na večernji dnevnik. Sabbath je bio sažet, onako kako se zgušnjava umak, ukuhan na vlastitim plamenicima do svoje pročišdene, prkosne biti.

Ali najvažniji razlog zašto nije pratio vijesti bila je Nikki. Nije mogao uzeti novine u ruke, bilo koje novine bilo gdje, a da i dalje ne traži nekakvu obavijest o njoj. Godinama nije bio u stanju podidi slušalicu, a da ne pomisli kako je to ona ili netko tko zna nešto o njoj. Uznemirujudi pozivi bili su najgori. Kad bi Roseanna podignula slušalicu, a radilo se o opscenom pozivu ili o dahtanju u slušalicu, pomislio bi: “Je li to netko tko je poznavao moju ženu, netko tko mi pokušava nešto priopditi?” Je li možda dahtač baš Nikki? Ali, je li Nikki znala kamo se Sabbath odselio; je li uopde čula za Madamaska Falls? Je li znala da se oženio Roseannom? Je li pobjegla te nodi, ne ostavivši ni naznaku zašto ide ili kamo, jer ga je ranije te večeri vidjela kako s Roseannom prelazi Thompsonov park, na putu prema radionici?

U New Yorku, njezin je nestanak bio jedino o čemu je mogao razmišljati – na ulici ga je to neprekidno opsjedalo – i zato se tamo nikada nije vratio. Dok je još stanovao u njihovu stanu na St. Marks Placeu, nikad nije izašao van, a da ne pomisli kako de je sresti na ulici i tako se počeo zagledati ljudima u lice i slijediti ih. Ako je žena bila

visoka i imala odgovarajudu kosu – ne znači da Nikki nije mogla obojati kosu ili početi nositi periku – pratio bi je dok je ne bi sustigao, a onda bi usporedio svoju visinu s njezinom, pa ako je odnos bio odgovarajudi, zakoračio bi pred nju i zagledao joj se izravno u lice – da vidim je li ovo Nikki! Nikada nije bila, iako se s nekima od tih žena i upoznao, odveo ih na kavu, u šetnju, pokušao ih pojebati; u oko pedeset posto slučajeva bi i uspio. Ali nije pronašao Nikki, a nije ni policija, ni FBI, niti slavni detektiv kojega je unajmio uz pomod Normana i Linca.

U to vrijeme – četrdesetih, pedesetih, ranih šezdesetih – ljudi nisu nestajali kao danas. Danas, kada netko nestane, može se s priličnom sigurnošdu pretpostaviti što se dogodilo: ubijen je, mrtav. Ali 1964. nitko nije istog trena pomišljao na zločin. Ako nije bilo službene potvrde o smrti, moralo se vjerovati da je osoba živa. Ljudi nisu tek tako padali s ruba Zemlje ni približno ovako često kao danas. Sabbath je morao vjerovati da je ona još živa, tu negdje. Ako nije bilo tijela da ga fizički sahrani, nije je mogao sahraniti ni psihički. Iako od dolaska u Madamaska Falls nikada nikome nije spomenuo svoju nestalu ženu, pa čak ni Drenki, činjenica je bila da Nikki za njega nede umrijeti dok i on ne umre. Preselio se u Madamaska Falls kad je osjetio da počinje ludjeti tražedi je po njujorškim ulicama. Čovjek je tada još mogao hodati po cijelome gradu, a on je to i činio – posvuda hodao, posvuda tražio, ali našao nije ništa.

Policija je poslala obavijesti postajama u cijeloj zemlji i u Kanadi. Sam Sabbath poslao je na stotine pisama koledžima, samostanima, bolnicama, novinarima, kolumnistima, grčkim restoranima po grčkim četvrtima širom Amerike. Obavijest pod naznakom “Nestala” dala je složiti i tiskati policija: Nikkina fotografija, dob, visina i boja kose, čak i opis odjede koju je imala na sebi. Znali su u što je bila obučena jer je Sabbath bio proveo vikend pregledavajudi njezin ormar dok se nije prisjetio što nedostaje. Činilo se da je odjeda sve što je ponijela sa sobom. A koliko je novca mogla imati? Deset dolara? Dvadeset? Ništa nije bilo podignuto s njihova skromnog bankovnog računa, a ostala je

netaknutai čak i hrpica sitniša na kuhinjskom stolu. Čak ni to nije uzela.

Opis odjede i njezina slika bilo je sve što je mogao ponuditi detektivu. Nije ostavila nikakvu poruku, a prema detektivovim riječima, poruku je ostavljala vedina ljudi. “Dobrovoljni nestanci”, tako ih je nazvao. Detektiv je s police iza svoga stola skinuo čitave fascikle, njih deset, sa slikama i opisima nestalih koji još nisu pronađeni. “Najčešde”, reče on, “svi oni ostave nešto – poruku, prsten...” Sabbath mu je rekao da je Nikki bila opsjednuta mrtvom majkom koju je voljela i živim ocem kojeg je mrzila. Možda ju je obuzeo poriv – sam Bog zna da je bila nagla – da otputuje avionom u Cleveland kako bi oprostila tom vulgarnom glupanu kojega nije vidjela od svoje sedme godine – ili da bi ga ubila. Ili je možda, unatoč činjenici da joj je putovnica još bila u ladici u njihovu stanu, nekako došla do Londona i točke uz Serpentine u Kensington parku gdje ju je Sabbath u nedjeljno jutro, dok su djeca puštala čamce i modele zrakoplova, gledao kako prosipa pepeo nad vodom.

Ali mogla bi biti bilo gdje, svagdje – gdje bi detektiv trebao početi? Ne, on nije želio preuzeti slučaj, pa je Sabbath nastavio slati obavijesti svakome koga bi se sjetio. Čak je pomislio i na javne kude. Nikki je bila prelijepa, krotka, u Americi je upadala u oči svojim dugim, dugim tijelom, kontrastom crnog i bijelog, te klasičnim profilom – možda je završila u nekoj javnoj kudi poput studentice u Svetištu. Mogao se sjetiti kako je jednom, premda samo jednom, svršio u mladu i profinjenu ženu u Buenos Airesu.

Dvije osobe, američka djevojka iz susjedstva (to je bila Roseanna) i ona egzotična (Nikki, ljubav lučkog života, kurvinskog života), spojile su se u njegovu njujorškom životu kad je počeo obilaziti bordele u potrazi za svojom ženom. Bilo je mjesta na Tredoj aveniji gdje je čovjek zaista mogao upoznati djevojku iz susjedstva. Popeo bi se stepenicama u nešto nalik na salon, ponekad uređen po uzoru na stare Lautrecove salone. Tamo su dangubile mlade žene, i tamo bi čovjek mogao pronadi djevojku iz susjedstva, ali nikada, nikada Nikki. Postao je mušterija na tri ili četiri takva mjesta i pokazivao

upraviteljicama Nikkine slike. Pitao ih je jesu li je ikada vidjele. Upraviteljice su sve davale isti odgovor: “Da barem jesam.”

Imao je pedesetak pisama koja su stigla na adresu kazališta, od ljudi koji su vidjeli Nikkine glumačke izvedbe i koji su željeli izraziti sudut. Pisma je spremio za njezin povratak, u ladicu s nakitom koji je naslijedila od majke, u kojoj se između ostaloga nalazio i nakit što ga je balzamer skinuo s leša – ni to nije ponijela sa sobom. Kad bi joj mogao poslati ta pisma – još bolje, kad bi joj mogao poslati one koji su ih napisali, dovesti ih tamo gdje se sakrivala i posjesti je nasred sobe na stolicu, zatražiti od nje da miruje i zatim pustiti njih da joj jedan po jedan ispričaju što im je ona značila u Strindbergu, Čehovu, Shakespeareu. Prije no što bi se svi oni izredali sa svojim osjedajnim zahvalama, ona bi ved nekontrolirano ridala, ne za majkom, ved ovoga puta zbog sebe same i zbog dara kojega se odrekla. A tek kad bi i posljednji obožavatelj izrekao svoje, tek tada bi Sabbath ušao u sobu. Tamo bi stajala ona, ogrnuta kaputom – crnim kaputom koji joj je savršeno pristajao i koji je nedostajao u ormaru, onim koji su zajedno kupili kod Altmana – te bi mu, bez ikakva otpora, dopustila da je odvede natrag, tamo gdje se mogla osjedati suvislo, potpuna i snažna, gdje se mogla smatrati sposobnom da upravlja situacijom, makar na samo dva sata – natrag na pozornicu, jedino mjesto na svijetu gdje nije glumila i gdje su demoni prestajali postojati. Biti na pozornici bilo je ono što ju je držalo na okupu – što ih je oboje držalo na okupu. Taj intenzitet, koji je svemu davala izlazedi pod svjetla pozornice! Od neprekidna žala za majkom postala mu je nepodnošljiva – ali glumicu je morao spasiti.

Kao što se događa s milijunima i milijunima mladih parova, u početku je bilo seksualno uzbuđenje. Ma kako da je ta mješavina bila zbunjujuda, Nikkin narcizam čist poput gejzira savršeno se nadopunjavao s njezinim izvanrednim talentom za samozatajnost, kad bi gola ležala na krevetu i preklinjudim pogledom iščekivala što de on najprije učiniti s njom. I njezina duševnost, njezina romantična, eterična strana uvijek ju je pratila kao bezuspješna obrana protiv svega ružnoga. Napeta zaobljenost njezina trbuha, alabasterna jabuka

njezine oble stražnjice, blijede djevičanske bradavice petnaestogodišnjakinje, grudi tako malene da su mogle stati u šaku poput bubamare koju želiš spriječiti da odleti, nejasni pogled očiju koji privlači, a ništa ne govori, a ta je šutnja bila tako rječita – uzbuđenje podavanja sve te krhkosti! Samo gledajudi je pod sobom osjedao je kako de mu se kurac rasprsnuti.

“Ti si pravi grabežljivac”, reče ona. “Plaši li te to?” “Da”, odgovori. Oboje su se iznenadili kad ju je prvi put remenom pljusnuo po stražnjici. Nikki, koju je zlostavljao gotovo svatko, nije pokazivala pretjerani strah zbog malo batina. “Nemoj prejako”, reče, ali koža remena kojim ju je udarao, isprva lagano, onda ne tako lagano, dok je poslušno ležala na trbuhu, dovodila ju je u stanje zanosa. “To je, to je...” “Reci mi!” “To je nježnost – poludjela nježnost!” Bilo je nemogude redi tko je kome nametao svoju volju – je li Nikki bila ta koja se još jedanput podavala, ili je to bio sadržaj njezine želje?

Postojala je u svemu tome i vedrija strana, te bi Sabbath, razriješen drame njezinom komičnom stranom, znao skočiti s kreveta kako bi to pokazao. “Oh, ne uzimaj to k srcu”; rekla je Nikki, smijudi se; “druge stvari bole više nego ovo.” “Što, na primjer?” “Ustajanje u rano jutro.” “Volim tvoja duboka, svojstva Nikoleta.” “Željela bih samo da imam više tebe.” “I hodeš.” Smiješedi se i drhtedi, rekla je tužno: “Ja ne mislim tako.” “Vidjet deš”, rekao je trijumfalni lutkar, stojedi iznad nje poput kipa, s erekcijom u jednoj, a svilenom vrpcom kojom ju je zavezivao za okvir kreveta u drugoj ruci.

Na kraju se pokazalo da je Nikki bila u pravu. S vremenom, stvari su jedna za drugom nestajale s nodnog stolida – remen, vrpca, tampon, povez preko očiju, dječje ulje blago zagrijano u tavi na vatri; nakon nekog vremena uživao je u tome da ju jebe samo nakon što bi popušili joint, a tada pred njim nije morala ni biti baš Nikki, niti bilo što ljudsko.

Čak su mu i orgazmi, koji su ga toliko očaravali, počeli nakon nekog vremena dosađivati. Nju su vrhunci naizgled preplavljivali izvana, lomedi se nad njom poput hira, poput oluje koja divljački provali usred kolovoza. Sve što je prethodilo orgazmu za nju je

predstavljalo svojevrsni napad koji se nije trudila odbiti, ali koji je, ma kako težak bio, mogla beskonačno podnositi i lako preživjeti; no mahnitost kojom je svršavala, trzaji i cviljenje, glasno stenjanje, neprozirne oči koje ukočeno bulje prema gore, nokti koji mu se kroz kosu usijecaju u kožu – to je bilo poput iskustva koje se jedva može izdržati i od kojega se ona možda nikada nede oporaviti. Nikkin orgazam bio je poput trzaja kojim se tijelo odvaja od kože.

Za Roseanninim je, pak, trebalo juriti kao za lisicom u lovu, pri čemu je ona igrala ulogu krvoločnog lovca. Roseannin je orgazam zahtijevao veliki dio nje same, bilo je to stremljenje prema naprijed koje je gledao bez daha (dok mu nije dojadilo to gledati). Roseanna se morala boriti protiv nečega što joj se opiralo, nečega što je bilo posvedeno nekoj posve drugoj stvari – njezin orgazam nije bio prirodni događaj, ved neka vrlo rijetka i čudna pojava na kojoj je trebalo marljivo raditi. Njezino svršavanje imalo je napetu, herojsku dimenziju. Do posljednjeg trenutka nije se znalo hode li joj uspjeti i hodeš li izdržati bez infarkta. Počeo se pitati nema li u tome neke pretjeranosti i lažnosti, kao kad odrastao čovjek igra šah s djetetom i pretvara se da je ugrožen svakim djetetovim potezom. Nešto je bilo krivo, ozbiljno krivo. No, baš kad bi izgubio nadu, njoj bi uspjelo, učinila je to, jašudi na njemu, dok joj je čitavo bide bilo sažeto u pičku. Postupno je počeo osjedati da nije ni trebao biti tamo. Mogao je biti jedna od onih prastarih marioneta s dugim drvenim kurcem. Nije trebao biti tamo – pa nije ni bio.

S Drenkom, to je bilo poput bacanja kamenčida u jezero. Ušao bi, a uzburkavanje je sinusoidno otpočelo od središnje točke prema van dok se čitavo jezero nije počelo pjeniti, okupano svjetlom. Kad god su morali prestati za taj dan ili nod, bilo je to zato što Sabbath nije bio na granici izdržljivosti, ved opasno preko nje za debeljka koji je prevalio pedesetu. “Tebi je svršavanje obrt”, rekao joj je; “ti si tvornica.” “Oldtajmeru”, reče ona – tu ju je riječ on naučio – dok se on trudio povratiti dah, “znaš što želim sljededi put kad ti se digne?” “Ne znam kojeg de to mjeseca biti. Reci mi sada poslije se nedu sjetiti.”

“Želim da ga uguraš u mene dokle god ide.” “A što onda?” “Onda me izvrni prema van svojim kurcem. Kao kad se skida rukavica.”

* * *

Nakon prve godine počeo se bojati da de poludjeti ako bude nastavio tragati za Nikki. Ni odlazak iz grada nije pomogao. Kad nije bio u New Yorku, njezino ime tražio je po lokalnim telefonskim imenicima. Mogla ga je promijeniti, naravno, ili ga skratiti, što grčki Amerikanci često rade zbog praktičnosti. Kratka verzija Kantarakisa glasila je najčešde Katris – jedno vrijeme Nikki je razmišljala o tome da Katris uzme za svoje scensko ime, ili je to bio tek razlog koji je navela, ne shvadajudi ni sama da novo ime ni na koji način nede smanjiti gađenje prema ocu koji je njezinoj majci onemogudio pristojan život.

Jednog zimskog dana Sabbath se avionom vradao s lutkarskog festivala u Atlanti gdje je izveo svoju predstavu, kad je nad New Yorkom počela bjesniti oluja, pa su avion preusmjerili u Baltimore. U čekaonici je otišao do telefonske govornice i pogledao pod Kantarakis i Katris. Bila je tamo: N. Katris. Okrenuo je broj, ali se nitko nije javio, pa je izašao iz zračne luke i taksijem se odvezao do te adrese. Stigao je pred smeđu drvenu prizemnicu, nalik na veliku šupu, u ulici ispunjenoj malim drvenim prizemnicama. Znak ČUVAJ SE PSA bio je zabijen u zemlju usred zapuštenog vrta. Polomljenim stepenicama popeo se do vrata i pokucao. Obišao je čitavu kudu pokušavajudi proviriti kroz prozore, čak se popeo gotovo do vrha dvometarske žičane ograde koja je okruživala vrt ispred kude. Netko od susjeda mora da je pozvao policiju, jer su se ubrzo pojavila dva policajca koji su uhapsili Sabbatha. Tek u policijskoj postaji, gdje su mu dopustili da nazove Linca i objasni mu što se dogodilo, a nakon što je Linc policiji potvrdio kako je g. Sabbath zaista imao ženu koja je nestala prije godinu dana, odbacili su optužbe protiv njega.

Pred postajom, unatoč policijskom upozorenju da se ne vrada njuškati, zaustavio je drugi taksi kojim se vratio do stradare u

vlasništvu N. Katris. Bila je večer, ali nije bilo upaljenih svjetala. Ovoga je puta kao odgovor na svoje kucanje dobio lavež nečega što je zvučalo kao vrlo veliki pas. Sabbath je povikao: “Nikki, to sam ja, Mickey. Nikki, ti si unutra! Ja znam da si ti unutra! Nikki, Nikki, molim te otvori vrata!” Jedini odgovor došao je od psa. Nikki mu nije otvorila vrata jer nije nikad više željela vidjeti kučkina sina ili zato što nije bila tamo, zato što je bila mrtva, zato što se ubila ili su je silovali i ubili i razrezali na komade i bacili preko palube u vredi s utezima, nekoliko milja od Shepshead Baya prema pučini.

Bježedi od sve jačeg psedeg gnjeva otrčao je do sljedede kude i pokucao na vrata. Glas Crnkinje odgovorio je iznutra: “Tko je to?” “Tražim vašu susjedu – Nikki!” “Molim?” “Tražim svoju ženu, Nikki Katris.” “Bogme ne”, bio je sav odgovor što ga je dobio od žene. “Vrata do vas. Broj 583, vaša susjeda, N. Katris. Molim vas, moram nadi svoju ženu. Ona je nestala!” Vrata je otvorila neugodno mršava i smežurana starija Crnkinja, pomažudi se štapom i s tamnim naočalama. Progovorila je, blago znatiželjna. “Istuk'o si je, sad je 'odeš natrag da je opet tučeš.” “Ja je nisam tukao.” “Kad tučeš ženu, ako ona ima pola mozga, pobjedi de glavom bez obzira.” “Molim vas, tko živi vrata do vas? Odgovorite mi!” “Tvoja žena, dosad si je našla novog dečka. I znaš što? On de je isto tudi. Neke žene su takve.” Uz tu primjedbu zatvorila je vrata.

On je pronašao let za New York kasnije te večeri. Bila mu je potrebna ta stara slijepa crnkinja da shvati kako je napušten, odbačen, napucan! Nogirala ga je, otišla prije godinu dana s nekim drugim, a on je još tragao za njom i tugovao za njom i pitao se gdje je! Nije ju to što je on ševio Roseannu natjeralo da ode! Nego se ona ševila s nekim drugim!

Kod kude, počeo se lomiti prvi put od njezina nestanka, te je, gore kod Gelmanovih u Bronxvilleu, dva tjedna svaku nod plakao u svojoj sobi. Roseanna je sada živjela s njim, opet je pravila svoje keramičke ogrlice i prodavala ih prodavaonici u Villageu, tako da su imali malo novca od kojeg su preživljavali. Sabbathova glumačka družina gotovo se potpuno raspala i publika ga je bila napustila,

dobrim dijelom zbog toga što nitko u družini – možda nitko njezine dobi u New Yorku – nije imao ni približno ništa od Nikkine magije. Kako su mjeseci prolazili, gluma je bivala sve gora i gora zbog Sabbathove nepažnje – promatrao bi pokuse, a ne bi vidio ništa. Rijetko je išao na ulicu sa svojom predstavom s prstima, jer je na cesti jedino tražio Nikki. Gledaj žene i prati žene. Ponekad ih je ševio. A što bi drugo.

Roseanna je bila histerična kad je te nodi stigla kudi. “Zašto me nisi nazvao! Gdje si bio? Avion je sletio bez tebe! Što sam trebala misliti? Što si ti mislio da mi se mota po glavi?”

U kupaonici, Sabbath se spustio na koljena, na pod od pločica, i rekao sam sebi: “Ne možeš više nastaviti ovako ili deš poludjeti. Roseanna de poludjeti. Bit deš lud ostatak svog života. Ne smijem više plakati zbog toga, nikada više. O, Bože, nemoj dopustiti da zbog toga plačem!”

Nije bio prvi put da je pomislio na majku kako sjedi uz obalu i čeka da se Morty vrati iz rata. Ni ona nikad nije vjerovala da je mrtav. Jedino što ne možeš pomisliti, je da su mrtvi. Oni imaju drugi život. Pronalaziš sve mogude razloge zašto se nisu vratili kudi. I glasine postaju važne. Netko se zakleo da je vidio Nikki kako nastupa pod novim imenom na ljetnom kazalištu u Virginiji. Policija je javila da je netko na kanadskoj granici opazio ludu ženu koja odgovara opisu. Samo mu je Linc, kad su bili nasamo, imao hrabrosti redi: “Mick, zar ti zaista nije jasno da je mrtva?” A odgovor je uvijek bio isti: “A gdje je tijelo?” Ne, rana nikad ne zacjeljuje, rana ostaje svježa, kao i njegovoj majci, do posljednjeg trenutka. Nju su zaustavili kad su ubili Mortyja, spriječili su je da nastavi naprijed, i sva je logika isparila iz njezina života. Željela je, poput svih, da život bude razuman i pravocrtan, uređen poput njezine kude, kuhinje, ladica s dječjom odjedom. Tako je teško radila kako bi mogla držati pod nadzorom sudbinu obitelji. Cijeloga života čekala je ne samo Mortyja nego i objašnjenje od njega: zašto? To pitanje progonilo je Sabbatha. Zašto? Zašto? Kad bi nam samo netko objasnio to zašto, možda bismo ga mogli i prihvatiti. Zašto si umrla? Kamo si otišla? Ma koliko da si me mogla mrziti, zašto se ne

vratiš, da nastavimo sa svojim pravocrtnim, razumnim životima kao i svi drugi parovi koji se međusobno mrze?

Nikki je te nodi trebala glumila u Gospođici Juliji, Nikki, koja nikada nije propustila predstavu, čak ni kad je bila bolesna. Sabbath je, kao i obično, provodio večer s Roseannom, tako da nije saznao što se dogodilo dok se nije vratio kudi pola sata prije no što se Nikki trebala vratiti iz kazališta. Tu je ležala divota što mu je žena bila glumica – nodu se uvijek moglo znati gdje je i koliko je dugo nede biti. Isprva je pomislio da ga je pošla tražiti; možda je, jer su se u njoj probudile sumnje, pošla kružnim putem prema kazalištu i naišla na Sabbatha kako prelazi park s rukom na Roseanninu dupetu. Mogla ih je sasvim lako vidjeti kako prolaze kroz ulična vrata zgrade u kojoj je imao svoju malu radionicu u stražnjem dijelu najvišeg kata. Nikki je bila nagla, ludo emotivna i bila je kadra redi i učiniti čudne stvari i čak ih se kasnije ne sjedati ili ih se sjedati, ali bez sposobnosti da shvati zašto su bile čudne.

Sabbath se te večeri žalio Roseanni na nesposobnost svoje žene da odvoji maštu od zbilje ili da razumije vezu između uzroka i posljedice. Nekad ranije, ili ona ili njezina majka su malu Nikki pretvorile u bezgrešnu žrtvu, zbog čega je ona ona bila nesposobna osjedati odgovornost za bilo što. Samo na pozornici mogla je odbaciti tu patološku nevinost i prihvatiti odgovornosti, sama određujudi kako de se stvari razvijati, kako de svojom izuzetnom osjedajnošdu pretvoriti nešto zamišljeno u nešto stvarno. Ispričao je Roseanni anegdotu o tome kako je ošamarila vozača ambulantnih kola u Londonu i potom tri dana pričala s majčinim lesom, o tome kako je Nikki sve do nekoliko dana prije nestanka ponavljala kako je sretna što je “rekla zbogom majčici”, i nakon koliko vremena ju je to još ispunjavalo zadovoljstvom. Čak je duhovito primijetila, kao i svakog puta kada seprisjedala trodnevnog bdjenja uz leš, kako je okrutno od Židova što svoje mrtve “bacaju” što prije mogu, što je bila opaska koju je Sabbath još jednom odlučio prešutjeti. Zašto ispraviti jednu glupost, kraj toliko ostalih gluposti? U Gospođici Juliji bila je sve što nije mogla biti izvan Gospođice Julije: lukava, pronicljiva, blistava, modna – sve, samo ne i

netko tko se odvaja od stvarnosti. Stvarnosti igre. Jedino ju je stvarnost same stvarnosti umrtvljivala. Nikkine odbojnosti, njezini strahovi, njezina histerija – bilo mu je dosta njezinih pritužbi, ali ona je ogrezla tome, ne znajudi, govorio je Roseanni, koliko toga on još može podnijeti.

A on i Roseanna su se jebali i on je otišao do St. Marks Placea, i tamo su Norman i Linc sjedili na stepenicama pred zgradom. Sabbath je požurio kudi kako bi sprao sa sebe Rosienin miris prije nego što se Nikki vrati. Jedne nodi, kad je pomislila da Sabbath spava, počela je njuškati pod pokrivačima i tek tada je Sabbathu sinulo da je zaboravio na Rosien posjet u vrijeme ručka i otišao u krevet opravši samo lice i ništa više. A to se dogodilo prije samo ijedan dana.

Norman mu je rekao što se dogodilo, dok je Linc sjedio kraj njega s glavom u rukama: Nikki u predstavi nije imala zamjenu i tako, iako je dvorana bila rasprodana, kao što je bila od otvaranja, predstavu su morali otkazati, novac vratiti, i sve poslati kudi. Sabbatha nitko nije mogao nadi da mu to kaže. Njegovi producenti čekali su na stepenicama duže od jednog sata. Linc je, potpuno shrvan, preklinjudi upitao Sabbatha zna li gdje se Nikki nalazi. Sabbath ga je uvjeravao da de ona, čim se smiri i prevlada što god to bilo, što ju je uzrujalo, nazvati i vratiti se kudi. Nije bio zabrinut. Nikki se mogla ponašati čudno, vrlo čudno; nisu ni znali koliko. “Ovo je”, rekao je Sabbath, “tek jedna od tih čudnih stvari.”

No gore, u stanu, njegova dva mlada producenta natjerala su Sabbatha da nazove policiju.

* * *

Bio je u New Yorku manje od pet minuta kad ga je iznova zgrabilo “Zašto?” Morao se suzdržati da ne upotrijebi vrh svojih blatnjavih starih čizama (blatnjavih od planinarenja do groblja) kako bi, jedno po jedno, probudio ona tijela zatrpana krpama, da vidi nalazi li se možda među njima odlutala bjelkinja koja je nekod bila njegova

žena. Povučena, dobro odgojena, napeta, plašljiva, nezemaljska, mušičava, hipnotična Nikki, teška osoba koju se nije uvijek moglo shvatiti, čiji učinak na njega je bio neizbrisiv, koja je mogla s više samopouzdanja glumiti nekoga nego biti netko, koja se držala svog emotivnog djevičanstva do dana svog nestanka, čiji su strahovi, čak i bez opasnosti ili nesrede na vidiku strujali njome bezprestanka, koju je oženio iz čiste zadivljenosti njezinim darom ved u dvadeset drugoj, zbog njezine sposobnosti da se mijenja bez neprirodnosti i da podvaja zbilju o kojoj nije imala pojma, koja je redovito pripisivala svemu što bi joj itko ikada rekao neko dublje, odvratno, uvredljivo značenje, koja se ni u čemu osim u bajci nije osjedala dobro, mlada djevojka čiju su kazališnu specijalnost činile najzrelije uloge... u koga se pretvorila nakon što se oslobodila njega? Što se zbilo s njom? I zašto?

Od 12. travnja 1994. godine potvrde o njezinoj smrti još nije bilo, a iako je naša potreba da pokopamo svoje mrtve snažna, najprije moramo biti sigurni da je osoba zaista mrtva. Je li se ona vratila u Cleveland? Ili u London? Možda je otišla u Solun, umišljajudi da joj je majka tamo? Ali nije imala ni putovnicu ni novac. Je li pobjegla od njega ili od svega ostaloga, je li pobjegla od toga da bude glumica, nakon što je postalo jasno da nede modi izbjedi izvanrednu karijeru? Zahtjevi takvog uspjeha ved su je bili počeli strašiti. U svibnju bi imala pedeset sedam godina. Nije zaboravio njezin rođendan, ni datum kada je nestala. Kako Nikki sada izgleda? Kao njezina majka prije ili nakon formaldehida? Ved je nadživjela svoju majku dvanaest godina – ako je uopde bila živa nakon 7. studenoga 1964.

Kako bi Morty sada izgledao da je preživio avionsku nesredu? Kako Drenka sada izgleda? Da je iskopaju, bi li još mogao redi da je bila žena, najženstvenija od žena? Bi li je mogao ševiti nakon njezine smrti? Zašto ne?

Da, bježedi prema New Yorku te večeri vjerovao je da juri vidjeti Lincov leš, ali ono što nije mogao zaboraviti bilo je tijelo njegove vlastite prve žene, njezino tijelo, živo, kojemu bi se napokon mogao približiti. Nije bilo važno što ta ideja nije imala smisla. Sabbathove šezdeset četiri godine života odavno su ga oslobodile lažnosti tog

pojma. Čovjek bi pomislio da de mu to omoguditi da lakše preživi gubitak nego što se stvarno pokazalo. To samo ponovo potvrđuje ono što svatko prije ili kasnije spozna kad je riječ o gubljenju: odsutnost prisutnosti može slomiti i najčvršde ljude.

“Ali zašto sada to potezati, progunđao je majci, “zašto Nikki, Nikki, Nikki, kad sam sada ja taj koji je tako blizu smrti!” I ona konačno progovori, njegova mala majka konačno mu udovolji na uglu Central Park West i Zapadne 42. ulice, kako se nikad nije usudila dok je bila živa, otkako je on navršio dvanaestu i postao mišidav i ratoborno odrastao. “To ti najbolje znaš”, reče mu, “i o tome si najviše razmišljao, a još ništa ne znaš.”

“ČUDNO”, reče Norman, razmišljajudi o Sabbathovim nevoljama.

Sabbath je pričekao da čovjeka malo jače obuzme suosjedanje, prije nego što ga je tiho ispravio. “Iznimno čudno,” reče.

“Da”, uzvrati Norman, “mislim da nije pretjerano redi iznimno.”

Sjedili su za kuhinjskim stolom, lijepim stolom, popločenim velikim, lakiranim, talijanskim pločicama boje bjelokosti, oivčenim pločicama s jarkim, rukom obojenim crtežima voda i povrda. Michelle, Normanova žena, spavala je u bračnoj sobi, a dva su stara prijatelja, sjededi jedan nasuprot drugome tiho razgovarala o nodi kad se Nikki nije pojavila u kazalištu i nitko nije znao gdje je. Norman se pokraj Sabbatha nije osjedao ni približno onako ugodno kao nod ranije, preko telefona; opseg Sabbathove preobrazbe posve ga je osupnuo, dijelom možda i zbog golema bogatstva vlastitih ostvarenih snova, primjetnih svuda kamo god bi Sabbath pogledao, uključujudi i u Normanove jasne, smeđe, dobrodudne oči. Preplanuo od odmora provedenog u igranju tenisa na suncu, jednako vitak i atletski gibak kakav je bio kao mladid, Norman nije odavao ni jednog Sabbathu vidljiva znaka svoje nedavne depresije. Bududi da je bio delav i prije nego što je izašao iz koledža, ništa se na njemu izgleda nije promijenilo.

Norman nije bio budala, čitao je knjige i mnogo je putovao, ali da uživo shvati neuspjeh poput Sabbathova činilo se jednako teškim kao pomiriti se sa Lincovim samoubojstvom, a možda i teže. Pogoršanje Lincova stanja promatrao je iz godine u godinu, dok onaj Sabbath koji je 1965. napustio New York nije imao praktički nikakve sličnosti s čovjekom koji je uzdisao uz sendvič za kuhinjskim stolom 1994. Sabbath je oprao ruke, lice i bradu u kupaonici, a još je, shvatio je, obeshrabrivao Normana kao da je skitnica koju je Norman

nepromišljeno pozvao kudi da tu prenodi. Možda je tijekom godina Norman napuhao Sabbathov odlazak do uzvišene umjetničke drame – do tegobnog traženja slobode, duhovne čistode i umirujude meditacije; ako je Norman uopde razmišljao o njemu, kao spontano dobrodušna osoba meka srca uopde, pokušao bi ga se sjedati po onome čemuse kod njega divio. A zašto je to nerviralo Sabbatha? Ni približno ga toliko nije iritirala savršena kuhinja i savršena dnevna soba i savršeno sve u svim sobama koje su se, kao iz milosrđa, otvarale s hodnika obloženog knjigama. Da je on, Sabbath, uspio pobuditi takve osjedaje, izuzetno ga je zabavljalo. Naravno da je bilo zabavno vidjeti sebe kroz Normanove oči. Ali bilo je i odbojno.

Norman je pitao je li Sabbath ikada naišao na ikakav trag koji bi ga odveo k Nikki, nakon što je nestala. “Otišao sam iz New Yorka zato da prestanem pokušavati”, odgovori Sabbath. “Ponekad mi je smetalo to što ona nije znala gdje živim. Što ako me bude željela nadi? Ali ako bi to htjela, naišla bi i na Roseannu. Nakon što sam došao u planine nisam si dopustio zadovoljstvo da zadržim Nikki u svom životu. Nisam je zamišljao s mužem i djecom. Ideja da du je jednom pronadi, da de se ona pojaviti – prestao sam sa svim tim. Jedini način da to razumijem bio je da prestanem razmišljati o tome. Nešto tako čudno mora se gurnuti u stranu, kako bi se nastavilo s vlastitim životom. Kakvog bi smisla imalo razmišljati o tome?”

“A je li to ono što planina predstavlja? Mjesto na kojem se ne razmišlja o Nikki?”

Norman je pokušavao postavljati samo inteligentna pitanja i ona jesu bila inteligentna, ali nikako nisu pogađala razlog Sabbathova odlaska.

Sabbath je nastavio s Normanom razmjenjivati rečenice koje su jednako mogle biti istinite i lažne. Prema tome je bio posve ravnodušan. “Moj život se promijenio. Jednostavno više nisam mogao nastaviti takvom brzinom. Nisam uopde mogao nastaviti. Ideja da sve držim pod nadzorom posve mi je iščezla iz glave. Cijela stvar s Nikki ostavila me”, reče, nasmiješivši se na način koji je, nadao se, ostavljao dojam izmučenosti, “u pomalo čudnom položaju.”

“I te kako.”

Da sam se pojavio na vratima, a da nisam nazvao tijekom puta, da sam neprimijeden prošao kraj vratara i pokucao na Cowanowa vrata, Norman nikada u čovjeku u predvorju ne bi prepoznao mene. S prevelikom lovačkom jaknom obučenom preko seljačke košulje od flanela i s ovim velikim blatnjavim čizmama na nogama, izgledam poput posjetitelja iz zadnje vukojebine, kao lik iz stripa ili netko na vašem kudnom pragu godine 1900., ujak ništarija iz Rusije koji de do kraja svog američkog života spavati u podrumu kraj košare s ugljenom. Iz zatečenog Normanova pogleda, Sabbath je shvatio kako izgleda, na što se sveo, nije mario za to, svjesno je tako izgledao – i to mu je godilo. Nikad nije izgubio ono jednostavno zadovoljstvo, kojemu je težio ved odavno, da izaziva neugodu u ljudima, naročito onim ugodnima.

Pa ipak, bilo je nečeg uzbudljivog u susretu s Normanom. Sabbath se osjedao onako kako se osjedaju siromašni roditelji kad odu izvan grada posjetiti svoju djecu koja su uspjela u životu – skromno, zadivljeno, izvan svog elementa, ali ponosno. On se ponosio Normanom. Norman je u usranom teatarskom svijetu proveo čitav život, a sam nije postao glupo govno. Bi li Sabbath mogao na poslu biti tako uviđavan, tako dobrodušan, pristojan i pažljiv? Sasjekli bi ga na komadide. A njemu se ipak činilo da su Normanove ljudske osobine s godinama i uspjehom samo povedale. Činio je sve kako bi se Sabbath osjedao kao kod kude. Možda i nije osjedao odbojnost ved prije nešto nalik na divljenje pri pogledu na bjelobradog Sabbatha, koji se spustio sa svog planinskog vrha poput kakva svetog čovjeka koji je odbacio ambiciju i sveopdu potrebu za posjedovanjem. Postoji li zaista nešto religiozno u meni? Je li to što sam učinio – tj. propustio učiniti – bilo svetački? Morat du nazvati Rosie da joj to kažem.

Što god da se krilo iza toga, Norman nije mogao biti zabrinutiji. A opet, on i Linc, sinovi uspješnih očeva i prijatelji iz Jersey Cityja od djetinjstva, nisu mogli biti ljubazniji još od trenutka kad su se udružili odmah nakon Columbie i platili troškove sa suđenja Sabbathu za opscenost. Prema Sabbahtu su pokazivali ono poštovanje pomiješano

s uvažavanjem koje je Sabbath povezivao manje s odnosom prema zabavljaču (što je bilo najviše što je on ikada bio – umjetnik je bila Nikki), a više s načinom na koji se prilazi starijem svedeniku. Toj dvojici privilegiranih židovskih momaka bilo je uzbudljivo, kako su govorili, “otkriti Micka Sabbatha”. Njihov mladenački idealizam rasplamsavalo je to što je on bio sin siromašnog prodavača jaja i maslaca iz malog radničkog gradida na obali Jerseya, što se umjesto da pohađa koledž u sedamnaestoj otisnuo na more kao mornar na trgovačkom brodu, što je dvije godine nakon izlaska iz vojske živio u Rimu od novca zarađenog u vojsci, što je iako tek godinu dana u braku ved šarao okolo, što njegova poput priviđenja lijepa, mlada žena kojoj je šefovao i na sceni i izvan nje – i sama čudakinja, ali očito mnogo boljeg porijekla od njega i vjerojatno, kao glumica, čisti genij – nije mogla ni pola sata živjeti bez njega. Bilo je uzbudljivo s koliko je nemara pristupao ljudima. Nije bio tek novajlija s velikim mogudnostima i talentom, nego mladi avanturist u gruboj borbi sa životom, realist ved u svojoj dvadesetoj, sklon pretjerivanjima zahvaljujudi svom temperamentu koji je bio izvorniji od njihova. Tadašnjih pedesetih “Mick” je bio nešto nevjerojatno strano.

Sjededi u sigurnosti kuhinje na Manhattanu, pijuckajudi posljednje pivo koje mu je Norman natočio, Sabbath je bio siguran čiju je to glavu policajac Balich namjeravao raskoliti. Ili se nešto inkrimirajude pojavilo među Drenkinim stvarima, ili su Sabbatha nodu opazili na groblju. Bez žene, ljubavnice, novčida, zanimanja, kude ... a sađci, povrh svega još i u bijegu. Da nije prestar za more, da mu prsti nisu obogaljeni, da je Morty živ, da Nikki, ili on, nisu bili ludi – da nema rata, ludila, perverzije, bolesti, imbecilnosti, samoubojstva i smrti, i on bi bio vrlo vjerojatno u mnogo boljem stanju. Platio je danak umjetnosti, samo što nikakvu nije stvorio. Patio je od svih staromodnih umjetničkih patnji – napuštenosti, siromaštva, očaja, duhovnih i tjelesnih prepreka – a nitko nije znao ni mario za to. Pa iako je nedostatak pažnje bio još jedan oblik umjetničke patnje, u njegovu slučaju to nije imalo umjetničko značenje. Bio je tek netko tko je poružnio, ostario i postao ogorčen, jedan od milijardi takvih.

Poštujudi pravila razočaranja, neposlušni Sabbath počeo je plakati, i čak ni on nije mogao redi je li taj plač gluma ili mjera njegove bijede. A onda mu se majka obratila, drugi put te večeri – sada u kuhinji, pokušavajudi utješiti svog jedinog živudeg sina. “To je ljudski život. Velika je bol koju svatko mora izdržati.”

Sabbath (koji je volio misliti da ga nepovjerenje u tuđu iskrenost donekle štiti od bilo čije izdaje): Prevario sam čak i duha. Pomislivši to – dok mu je nezgrapna glava poput vrede pijeska ležala na stolu – pomislio je i: Oh, kako žudim plakati.

Žudim? Ma, molim te. Ne, Sabbath sam sebi ved godinama nije vjerovao ni riječi; što si je više pokušavao objasniti kako je postao ovakva propalica, činilo mu se da se sve više udaljuje od istine. Pravi životi pripadaju drugima, ili tako drugi vjeruju.

Norman se nagnuo preko stola da primi Sabbathovu ruku.

Dobro je. Pustit de ga da ostane barem tjedan dana.

“Ti”, reče on Normanu, “ti znaš što je važno.”

“Da, ja sam savladao umijede življenja. Zato sam osam mjeseci na prozacu.”

“Sve što ja znam je protiviti se.”

“Pa, to i par drugih stvari.”

“Moj život je tako trivijalan, tako usran.”

“Pivo ti je udarilo u glavu. Kad je netko iscrpljen i niskog raspoloženja poput tebe, sve postaje preuveličano. Lincovo samoubojstvo ima puno veze s tim. Svi smo mi prošli kroz to.”

“Odbojan sam svima.”

“Ma hajde”, odgovori Norman, pojačavajudi čvrstinu stiska Sabbathove ruke... ali kada de mu konačno redi: “Mislim da bi trebao odsjesti kod nas.” Jer Sabbath se nije mogao vratiti. Roseanna ga ne bi primila u kudu, a Matthew Balich ga je otkrio i bio dovoljno bijesan da ga ubije. Nije imao kamo otidi, niti što raditi. Ako Nonnan ne kaže: “Doseli se k nama”, gotov je.

Odjednom Sabbath podigne glavu sa stola i reče: “Moja majka imala je katatoničku depresiju, od moje petnaeste.”

“To mi nikad nisi rekao.”

“Brat mi je ubijen u ratu.”

“Nisam ni to znao.”

“Mi smo bili jedna od onih obitelji sa zlatnom zvijezdom na prozoru. To je značilo da mi nije samo brat mrtav, nego i majka. Čitav dan u školi sam mislio: 'Kad bi barem on bio tamo kad se vratim kudi iz škole, kad bi se samo vratio kad završi rat.' A kakve je zastrašujude stvari zlatna zvijezda vidjela kad sam se nakon škole vratio kudi. Bilo je dana kad bih uspio zaboraviti na brata, ali onda bih se vratio kudi i vidio zlatnu zvijezdu. Možda sam zato otišao na more, kako bih otišao što dalje od jebene zvijezde. Zlatna zvijezda je govorila: 'Ljudi su u ovoj kudi pretrpjeli nešto strašno.' Kuda sa zlatnom zvijezdom bila je uništena kuda.”

“A onda si se oženio i žena ti je nestala.”

“Da, to je bilo iskustvo više. Nisam više mogao razmišljati o bududnosti. Što mi je bududnost nosila? Nikada ne razmišljam u kategorijama očekivanja. Moje očekivanje svodi se na to kako preboljeti loše vijesti.”

Pokušaj da smisleno i razumno govori o svom životu činio mu se još lažnijim od suza – svaka riječ, svaki slog bio je jedan moljac koji gricka novu rupu na istini.

“I još te potresa razmišljanje o Nikki.”

“Ne”, reče Sabbath, “uopde ne. Trideset godina kasnije u stanju sam pomisliti jedino: 'Koji je kurac sve to bilo?' Sve postaje još nestvarnije kako starim. Zato jer stvari koje sam samome sebi kao mlad govorio – možda je otišla onamo, možda je otišla tamo – te stvari više ne prolaze. Ona se borila za nešto što joj je samo majka bila u stanju dati – možda to još traži. To sam tada mislio. Nakon toliko vremena, ostaje još samo pitanje: 'Je li se to sve zaista dogodilo?'“

“A posljedice?”, pitao je Norman. Osjetio je olakšanje vidjvši Sabbatha kako se ponovo kontrolira, ali ga je svejedno nastavljao

ispitivati. A Sabbath mu je to dopustio, ma kako mu je postalo dosadno. “Učinak koji je to ostavilo na tebe. Na koji te to način povrijedilo?”

Sabbath je uzeo vremena da razmisli, a ovako je otprilike razmišljao: Na ova je pitanja besmisleno odgovarati. Iza svakog odgovora postoji drugi odgovor, a nakon njega još jedan, i tako dalje i dalje. A sve što Sabbath čini, da bi udovoljio Normanu, jest da se pretvara kako toga nije svjestan.

“Ja izgledam povrijeđeno?”

Obojica se nasmijaše, i Norman je tek tada pustio Sabbathovu ruku. Još jedan sentimentalni Židov. Mogao si ispedi sentimentalnog Židova u njegovoj masti. Nešto bi ih uvijek ganulo. Sabbath nikada zapravo nije mogao podnjeti bilo kojeg od tih moralno iskrenih, uspješnih supermekušaca, Cowana ili Gelmana.

“To je kao da me pitaš je li me povrijedilo to što sam rođen. Kako bih to mogao znati? Mogu ti redi jedino da me je ideja da sve držim pod nadzorom potpuno napustila. Odlučio sam tako nastaviti sa životom.”

“Bol, bol toliko puno boli”, reče Norman. “Kako si mogao uopde prijedi preko tolike boli?”

“Kakva bi razlika bila da nisam mario? Ništa se ne bi promijenilo. Marim li, zaista? To mi nikada nije palo na pamet. U redu, ponekad sam suviše emocionalan. Ali mariti? Kakvog bi to imalo smisla? Kakvog bi smisla imalo pokušati pronadi razlog ili smisao u svemu tome? Ved do svoje dvadeset i pete znao sam da toga nema.”

“Jesi li sasvim siguran u to?”

“Sutra možeš to upitati Linca, kad otvore lijes. On de ti redi. On je bio lakrdijaš i smiješan i pun snage. Vrlo dobro se sjedam Lincolna. Nije želio znati ni za što ružno. Volio je svoje roditelje. Sjedam se kad je njegov stari došao iza scene. On je bio pravi tajkun. Proizvodio je soda vodu, ako se dobro sjedam.”

“Ne. Gazirane sokove.”

“Sokove. Točno, to je proizvodio.”

“Njegov sok od višnje omogudio je Lincov odlazak u Taft.”

“Taj preplanuli mali starac sijede kose znao je kako preživjeti. Počeo je samo s onim sranjem koje je stavljao u boce i kamionom koji je sam vozio. U potkošulji. Bio je grub. Čvrsto građen. Nije se znao izražavati. Linc je sjedio na stolici u Nikkinoj garderobi, tatu bi posjeo sebi u krilo i držao ga tamo dok smo mi ostali razgovarali o završenoj predstavi, a njih dvojicu to nije ni najmanje zanimalo. On je obožavao svog starog. Obožavao je svoju djecu. Barem dok sam gaja poznavao.”

“Uvijek ih je obožavao.”

“I gdje je na kraju smisao?”

“Neke stvari mi padaju na pamet.”

“Ti ništa ne znaš, Normane, ništa ni o čemu. Jesam li ja poznavao Nikki? Nikki je imala drugi život. Svatko je imao drugi život. Ja sam znao da je ona mušičava. Ali i ja sam bio takav. Bilo mi je jasno da ne živim s Doris Day. Pomalo nerazumna, odvojena od stvarnosti, sklona ludim ispadima, dovoljno nerazumna i dovoljno luda za ono što se zbilo. Jesam li poznavao svoju majku? Jasno. Po cijele je dane zviždukala. Ništa joj nije bilo preteško. Pogledaj što joj se dogodilo. Jesam li poznavao svoga brata? Bacanje diska, plivačka momčad, klarinet. Ubijen u dvadesetoj.”

“Nestati. Čak i riječ je čudna.”

“Još je čudnije ponovo se pojaviti.”

“A kako je Roseanna?”

Sabbath pogleda na svoj sat, okrugli ručni sat od nerđajudeg čelika, star pola stoljeda. Crne boje, sa svijetledim brojkama i kazaljkama. Mortyjev vojni Benrus, s oznakama za dvanaest i dvadeset četiri sata i dodatnom kazaljkom koja se moglo odvojeno podešavati. Za sinhronizaciju kada su polijetali na zadatak. Mortyju je puno pomogla ta sinhronizacija. Jednom godišnje Sabbath je slao sat na jedno mjesto u Bostonu gdje bi ga očistili, nauljili i promijenili izlizane dijelove. Navijao je sat svakoga jutra otkako je postao njegov 1945. godine. Njegovi su se djedovi svakoga jutra molili i mislili na Boga; on je svakog jutra navijao Mortyjev sat i mislio na Mortyja. Sat im je,

zajedno s Mortyjevim stvarima, 1945. poslala država. Tijelo se vratilo dvije godine nakon toga.

“Pa”, reče Sabbath, “Roseanna...Prije svega sedam sati, Roseanna i ja smo se razišli. Sad je ona nestala. Na to se sve svodi, Mort, ljudi nestaju lijevo i desno.”

“Gdje je ona? Znaš li?”

“Oh, kod kude.”

“Tada si ti taj koji je nestao.”

“Pokušavam”, reče Sabbah i ponovo, naglo, uz snažnu provalu suza, provalila je duševna patnja toliko snažna da ni on sam u prvi mah nije mogao znati je li drugi kolaps te večeri više ili manje iskreni proizvod prvoga. Ispario je njegov skepticizam, njegov cinizam, sarkazam, gorčina, sprdnja, samoizrugivanje, zajedno s lucidnošdu, jasnodom i objektivnošdu koje su ga prije krasile – ostao je bez svega što ga je činilo Sabbathom, osim očaja; toga je imao u izobilju. Normanu je rekao Mort. Sada je plakao onako kako svatko plače kad je pretrpio previše. Bilo je strasti u njegovu plakanju – očaja, velike strasti, i poraza.

Ili možda i nije? Unatoč artitisu koji mu je izobličio prste, u njegovu srcu bio je još lutkar, ljubavnik i umjetnik prijevare, lukavštine i nestvarnoga – toga se još nije lišio. Kad toga nestane, zaista de biti mrtav.

“Jesi li dobro, Mickey?” Norman je zaobišao stol kako bi stavio ruku na Sabbathovo rame. “Jesi li napustio ženu?”

Sabbath je pokrio Normanovu ruku svojom. “Imam naglu amneziju u vezi okolnosti, ali... da, tako izgleda. Ona više nije u ropsvu alkohola niti mene. Oba su demona istjerali na sastancima sntialkoholičara. To se vjerojatno svodi na to da želi zadržati pladu za sebe.”

“Ona te uzdržavala.”

“Morao sam živjeti.”

“Kamo deš nakon sprovoda?”

Pogledao je Normana, široko se osmjehnuvši. “Zašto ne za Lincom?”

“Što mi to kaniš redi? Namjeravaš li se ubiti? Želim znati je li to ono što misliš? Razmišljaš li o samoubojstvu?”

“Ne, ne, izdržat du do kraja.”

“Je li to istina?”

“Sklon sam vjerovati u to. Ja sam samoubojica kao što sam i sve ostalo: pseudosamoubojica.”

“Slušaj, ovo je ozbiljna stvar”, reče mu Norman. “U ovome smo sada zajedno.”

“Normane, nisam te vidio sto godina. Nismo ni u čemu zajedno.”

“U ovome jesmo! Ako se kaniš ubiti, učinit deš to preda mnom. Kada budeš spreman morat deš čekati da ja dođem i učiniti to preda mnom.” Sabbath nije odgovorio.

“Moraš otidi doktoru”, reče mu Norman. “Sutra moraš posjetiti doktora. Treba li ti novac?”

Iz svog novčanika, punog novčanica i telefonskih brojeva naškrabanih na komadide papira i omote šibica – debeo od svega samo ne od kreditnih kartica i novca – Sabbath je izvukao prazni ček svojega i Roseannina računa. Ispunio ga je na tri stotine dolara. Kad je shvatio da je Norman, gledajudi Sabbatha kako piše, ugledao na čeku ime i muža i žene, rekao je: “Sredit du to. Bez obzira na sve, vratit du ti novac.”

“Zaboravi. Dokle deš stidi s tri stotine dolara? Na lošem si putu, sinko.”

“Ne očekujem ništa.”

“To sam ved čuo. Zašto ne prespavaš kod nas i sutra? Ostani dok god nas budeš trebao. Sva su djeca otišla. Kder, Deborah, je na Brownu. Kuda je prazna. Ne možeš pobjedi nakon pogreba ne znajudi kamo ideš i u takvu stanju. Moraš otidi doktoru.”

“Ne”, reče Sabbath, “ne. Ne mogu ostati ovdje.”

“Onda ti je mjesto u bolnici.”

To je izazvalo Sabbathovu tredu rundu suza. Tako je plakao samo jednom u životu, kad je Nikki nestala. A kad je Morty umro gledao je svoju majku kako plače još jače od toga.”

Bolnica. Dok ta riječ nije bila izgovorena vjerovao je kako plakanje lako može biti lažno, tako da je bio prilično razočaran kad je shvatio da ga izgleda ne može isključiti. Dok ga je Norman nježno podizao sa stolice, pratio kroz blagavaonicu, kroz dnevnu sobu, niz hodnik do sobe Deborah, dok je odvezivao njegove dogpatch čizme i skidao mu ih s nogu, Sabbath se tresao. Ako ovo nije potpuni slom ved samo simulacija, onda je to najveda predstava njegova života. Još dok su mu zubi cvokotali,još osjedajudi podrhtavanje vilica pod smiješnom bradom, Sabbath je mislio: Dakle, konačno nešto novo. No, to nije sve. Možda to nije u tolikoj mjeri trebalo pripisati prijevari, koliko činjenici da je unutarnji razlog njegova bida – koji god vrag to bio, možda prijevara sama – prestao postojati.

Uspio je promumljati samo tri riječi koje je Norman mogao razabrati. “Gdje su svi?”

“Tu, su”, reče Norman, da ga utješi. “Svi su ovdje.”

“Ne”, odgovori Sabbath, nakon što je ostao sam. “Svi su pobjegli.”

* * *

Dok je pripremao kupku u djevojački ljupkoj, ružičasto-bijeloj kupaonici tik uz sobu Deborah, Sabbath se zanimao stvarima koje su u potpunom neredu ležale u dvije ladice pod umivaonikom – losionima, pomadama, tabletama, puderima, Body Shop teglicama, čistačem kontaktnih leda, tamponima, lakom za nokte, odstranjivačem laka za nokte... Obrađujudi do dna svake ladice sav taj nered, nije pronašao ni jednu fotografiju – a kamoli hrpicu – nalik onoj koju je Drenka izvukla iz Silvijinih stvari pretposljednjeg ljeta svog života. Jedini iole zanimljiv predmet, osim tampona, bila je savijena i gotovo prazna tuba vaginalne kreme. Skinuo je poklopac kako bi istisnuo kapljicu

žutkastog maziva na dlan i zatim je protrljao između palca i srednjaka, prisjedajudi se pritom svakojakih stvari o Drenki. Navrnuo je čep natrag i stavio tubu na opločenu policu radi kasnijeg eksperimentiranja.

Nakon što se svukao u djevojčinoj sobi, pogledao je fotografije u plastičnim okvirima na njezinu pisadem stolu i nodnom ormaridu. Za razgledanje ladica i ormara ima vremena. Ona je bila tamnokosa djevojka čednog, ugodnog, inteligentnog osmijeha. Nije moglo redi puno više jer joj je tijelo bilo zaklonjeno od pogleda drugom mladeži na slikama; no od svih lica samo je njezino imalo barem tračak zagonetnosti. Unatoč mladenačkoj nevinosti koju je u izobilju nudila kameri, činilo se da ima nešto uma, čak i nešto duha, a puna usta koja su bila njezino najvede blago, ta gladna, zavodljiva usta nalazila su se na licu savršeno lišenom pokvarenosti. Ili ga je takvim Sabbath doživljavao oko dva ujutro. Nadao se nečemu intrigantnijem, ali morat de se zadovoljiti ustima i mladošdu. Prije odlaska u kadu, odcupkao je natrag spavade sobe i tamo sa stola uzeo najvedu njezinu sliku koju je mogao nadi, fotografiju na kojoj je Deborah bila skutrena kraj mišidavih pleda krupnog crvenokosog momka otprilike njezinih godina. Bio je kraj nje na doslovce svim fotografijama. Smrtonosni dečko.

Sabbath je isprva samo ležao u predivnoj toploj kupki u ružičasto-bijelo popločanoj kupaonici pomno ispitujudi sliku, kao da je njegov pogled posjedovao mod da prenese Deborah kudi, u kadu. Posegnuvši jednom rakom, mogao je podidi poklopac koji je otkrivao dasku njezine ružičaste zahodske školjke. Prošao je rakom nekoliko puta preko satenskog sjedala i upravo mu se počeo ukrudivati, kad se začulo lagano kucanje na vrata kupaonice. “Je li ti dobro tamo unutra?”, upita Norman i otvori vrata kako bi se uvjerio da se Sabbath ne utapa.

“Dobro sam”, reče Sabbath. U trenu je maknuo raku sa zahodske daske, ali fotografija je još bila u dragoj raci, a savijena tuba vaginalne kreme kraj kade. Okrenuo je sliku prema Normanu kako bi vidio što je na slici. “Deborah”, reče Sabbath.

“Da. To je Deborah.”

“Slatka je”, reče Sabbath.

“Zašto imaš fotografiju u kadi?”

“Da je gledam.”

Tišina je bila se nije dala odgonetnuti – što je značila ili nagovještavala Sabbath nije mogao zamisliti. Jedino što je zasigurno znao bilo je da se Norman više boji njega nego on Normana. Nagost mu je čini se također davala prednost u svijesti poput Normanove – prednost doimanja bespomodnim. Sabbathovu talentu za ovakvu vrstu scena Norman se nije mogao ni približno oduprijeti: nadarenosti propalog čovjeka za bezobzirnost, sabotera za subverziju, čak i talentu luđaka, ili simuliranog luđaka – da zapanji i užasne običnie ljude. Sabbath je imao prednost, čega je bio svjestan, ništarije koja nema što izgubiti.

Norman, čini se, nije primijetio vaginalnu kremu.

Tko je od nas usamljeniji ovog trenutka, pitao se Sabbath. I o čemu on razmišlja? “Evo prokletog gada, trebao bih ga utopiti.” Ali Normanu je trebalo divljenje kakvo Sabbathu nikada nije trebalo, i bilo je prilično jasno da to nede učiniti.

“Bila bi sramota”, reče konačno Norman, “da se smoči.”

Sabbathu se nije činilo da ima erekciju, no dvosmislenost Normanovih riječi natjera ga da posumnja. Nije provjerio, ved je umjesto toga postavio savršeno nevino pitanje. “Tko je sretni mladid?”

“Bracoška ljubav. Robert”, progovori Norman, ispraživši raku prema fotografiji. “Tek nedavno zamijenjen Willom.” Sabbbath se nagne naprijed i preda fotografiju, primijedujudi, avaj, pridižudi se, kako mu pimpek uspravno strši u vodi.

“Opet si onaj stari”, reče Norman, gledajudi Sabbatha u oči.

“Jesam, hvala. Puno mi je bolje.”

“Nikad nije bilo lako redi što si ti zapravo, Mickey.”

“Oh, propalica je dovoljno blizu istini.”

“Ali propalica u čemu?”

“Propalica u propadanju, za početak.”

“Uvijek si se borio kako bi bio ljudsko bide, od samog početka.”

“Naprotiv”, reče Sabbath. “Uvijek sam čekao da se to dogodi.”

Uto je Norman podigao vaginalnu kremu, ovorio ladicu ispod umivaonika i ubacio tubu. Izgleda da je sebe iznenadio puno više nego Sabbatha, snagom kojom je zalupio ladicu.

Ostavio sam ti čašu mlijeka u sobi”, reče Norman. “Toplo mlijeko me ponekad mi pomaže da se smirim.”

“Odlično”, reče Sabbath. “Laku nod. Dobro spavaj.”

Odlazedi, Norman baci pogled na zahodsku školjku. Nikad ne bi pogodio zašto je poklopac podignut. A opet, pogled koji je zatim uputio Sabbathu dao je naslutiti drugačije.

Nakon Normanova odlaska Sabbath se pridigao iz kade i, cijededi se od vode, otišao uzeti fotografiju Deborah sa stolida, gdje ju je Norman vratio.

Ponovo u kupaonici, Sabbath je otvorio ladicu, uzeo vaginalnu kremu i približio tubu ustima. Iscijedio je kapljicu veličine graška na jezik i razmazao je preko nepca i desni. Blagi okus nalik na vazelin. To je bilo sve. A čemu se uopde nadao? Okusu same Deborah?

Natrag u kadi, s fotografijom, nastavio je tamo gdje je bio prekinut.

* * *

Više puta te nodi budio se i odlazio na zahod. Prvi put u nekoliko godina. Je li očevo mlijeko blagotvorno utjecalo na prostatu, ili kderkin krevet? Prvo je skinuo svježu jastučnicu i njuškajudi počeo tražiti miris njezine kose zadržan na jastuku. Onda je postupkom pogotka i pogreške otkrio jedva zamjetljivo udubljenje desno od okomite osi madraca, minijaturni kalup stvoren njezinim tijelom – i između njezinih plahti, na njezinu golom jastuku, u tom kalupu, on je spavao.

U toj ružičasto-žutoj sobi Laure Ashley nalazili su se kompjutor na stolu, naljepnica srednje škole Dalton na ogledalu, plišani medvjedidi nabacani jedan na drugome u pletenoj košari, posteri Metropolitan muzeja polijepljeni po zidovima, K. Chopin, T. Morrison, A. Tan, V. Woolf nalazile su se na polici za knjige, zajedno s ljubimcima iz djetinjstva – The Yearling i Andersenovim Bajkama – a na stolu i ormaru bile su uokvirene slike s mnogo prijatelja u kupadim kostimima, skijaškoj opremi, svečanoj odjedi... u toj sobi na pruge, lijepoj poput lilihipa, gdje je prvi put osjetila zadanosti klitorisa, Sabbath je ponovo postao sedamnaestogodišnjak na palubi broda punog pijanih Norvežana, pred iskrcavanjem u jednu od velikih brazilskih luka – Bahiju, na ulazu u zaljev Todos los Santos, nedaleko od Amazone, velike Amazone. Onaj miris, nevjerojatan miris jeftinog parfema, kave i pičke. Njegova ruka obuhvatila je jastuk Deborah, tijelo je svom težinom pritisnulo njezin kalup, sjedao se Bahie, mjesta gdje su bili crkva i bordel za svaki dan u godini. Tako su rekli norveški mornari, a sa sedamnaest nije imao razloga da im ne vjeruje. Lijepo bi bilo otidi tamo i provjeriti kako je danas. Da jeDeborah moja, poslao bih je tamo kao brucošicu. U Bahiji se mašta slobodno igra. Samo američki vojnici pružili bi joj uživanciju života – hispanci, crnci, čak i Finci, finski Amerikanci, svi ti tusti vratovi, starci, mladidi... Više deš naučiti o kreativnom pisanju u jedan mjesec u Bahiji nego u četiri godine na Brownu. Dopusti joj da učini nešto nerazumno, Nonnane. Pogledaj kako je to meni pomoglo.

Kurve. Igrale su vodedu ulogu u mom životu. Uvijek sam se s njima osjedao dobro. Posebno sam volio kurve. Vonj bordela njihovih zaobljenih dijelova. Što mi je ikada značilo više od toga? Tada je to bio pravi razlog postojanja. Ali sada, sramotno, jutarnja ukrudba je nestala. Što sve čovjek mora podnijeti u životu. Jutarnja erekcija – poput šipke u tvojoj ruci, poput dijela što raste na nekoj nemani. Bude li se druge životinjske vrste s erekcijom? Kitovi? Ili šišmiši. To je svakodnevni podsjetnik evolucije muškom homo sapiensu za slučaj da preko nodi zaboravi zašto je ovdje. Kad žena ne bi znala što je to, na smrt bi se prepala. Ne možeš se popisati u posudu zbog te stvari.

Morao ga je pritiskati rukom prema dolje – morao ga je trenirati kao psa na uzici. – tako da mlaz pogodi vodu, a ne podignutu dasku. Kad bi sjeo da se posere, evo ga, kako vjerno gleda u svog gospodara. Još je tu, čeka sa zanimanjem dok pereš zube – “Što demo raditi danas?” Ništa nije vjernije u životu od nezadovoljenih žudnji jutarnje ukrudbe. U tome nema prijevare. Nema simulacije. Nema neiskrenosti. Slava toj pokretačkoj snazi! Ljudsko življenje s velikim Z! Potreban je čitav život da bi shvatio što je bitno, a do tada onoga što ti treba više nema. Čovjek se mora učiti prilagođavati. Jedini je problem kako.

Pokušao je smisliti razlog da izađe iz kreveta, a kamoli da nastavi živjeti. Zahodska daska Deborah? Pogled na Lincov leš? Njezine stvari – i sjetivši se poniranja u njezine stvari bio je izvan kreveta i nasuprot ormaru kraj Bang&Olufsen muzičke linije.

Veličanstveno! Izgubljeno blago! Sjajni odjevni predmeti od svile i satena. Pomalo dječje pamučne gadice s crvenim cirkuskim prugama. Bikiniji s vrpcama od satena na leđima. Elastični satenski bikiniji. Tim tankim vrpcama možeš očistiti zube. Ljubičaste, crne i bijele podvezice. Renoirova paleta! Roza. Blijedo ružičasta. Maskirno zelena Bijela. Ljubičasta. Zlatna. Crvena. Boja breskve. Ukrašeni crni grudnjaci. Čipkasti grudnjaci s masnicom. Obrubljeni čipkasti grudnjaci. Satenski grudnjaci. Zmijsko gnijezdo višebojnih gadica. Bijele, crne i čokoladno smeđe boje, same svilene čipkaste gadice kakve je Drenka nosila izluđujudi ga. Predivni svileni body smeđkaste boje. Gadice s leopardovim uzorkom i odgovarajudim grudnjakom. Čipkaste hulahupke, tri komada, i sve crne. Crni kupadi kostim od satena bez vezica, s ojačanim grudnjakom, obrubljen čipkom. Vrpce. Od grudnjaka, kostima. Vrpce viktorijanskog korzeta. Tko pri zdravoj pameti ne voli vrpce, tu magiju podizanja i držanja? A bez vrpci? Samostojedi grudnjak. Kriste, sve djeluje. Svilene cvijedem posute gadice od bikinija. A tek podsuknje? Obožavao je zastarjele podsuknje. Žena u podsuknji i grudnjaku stoji i glača košulju, ozbiljno pušedi cigaretu. Sentimentalni stari Sabbath.

Ponjušio je gadice kako bi našao par koji nije bio opran, zatim s njim krenuo u kupaonicu. Sjeo se popisati onako kako D. to čini. D-ino

sjedalo. D-ine gadice. Ali jutarnja ukrudba bila je stvar prošlosti... Drenka! S tobom je bio poput šipke! Pedeset dvije godine stara, izvor života stotini muškaraca, a mrtva. To nije pošteno! Ta potreba, potreba! Sve bi vidio više puta, napravio više puta i pet minuta kasnije ponovo bi bio fasciniran. Svaki mušarac poznaje tu potrebu da se krene ponovo. Nikad nisam smio prestati s tim, mislio je Sabbath – životom senzualne luke poput Bahije, čak i usranih lučica oko Amazone, doslovce prašumskih lučica, gdje se čovjke mogao pomiješati s posadama svih vrsta brodova, mornarima raznobojnijima od Debbinih gadica, iz svih zemalja, i svi su oni išli na isto mjesto, svi su završili u kurvinjaku. Svagdje, kao u košmarnom snu, mornari i žene, žene i mornari, i ja sam učio zanat. Straža od osam do dvanaest i zatim cjelodnevni mornarski rad na palubi, tesanje i bojanje, pa zatim straža na pramcu broda. Ponekad je bilo prekrasno. Čitao sam O'Neilla. Čitao sam Conrada. Momak na brodu dao mi je knjige. Čitao sam sve mogude stvari i svojski prionuo. Dostojevski – likovi puni zavisti i golemog bijesa, bijesa koji kao da je uglazbljen. Raskoljnikov. Mislio sam: Dostojevski se u njega zaljubio. Da, stajao bih na pramcu tih zvjezdanih nodi na tropskom moru i obedao srbi da du izdržati i prodi kroz sva govna i postati brodski časnik. Prislit du se da položim sve silne ispite i postanem brodski časnik i tako živjeti ostatak života. Bilo mi je sedamnaest, bio sam snažni klinac, i poput klinca nisam to napravio.

Razmaknuvši zavjese, otkrio je da je soba Deborah na uglu zgrade i da joj prozori gledaju preko Central Parka do stambenih zgrada na East Sideu. Narcisi i lišde na drvedu nisu bili tako lijepi kao oni u Madamaska Fallsu, ali Central Park je mogao biti Savannah. To je pogled uz koji je Debby odrasla, ali on bi se bez razmišljanja otisnuo od obale. Što je radio u šumi na vrhu planine? Kad je pobjegao pred Nikkinim nestankom, on i Roseanna trebali su otidi u Jersey, živjeti kraj mora. Trebao je postat profesionalni ribar. Trebao je napucati Roseannu i vratiti se na more. Lutke. Od svih jebenih zvanja. Između lutki i kurvi, odabrao je lutke. Ved samo zbog toga zaslužuje umrijeti.

Tek sad je vidio donje rublje Deborah razbacano po podu sobe, kao da se maloprije užurbano svukla – ili bila svučena – i otrčala iz sobe. Ugodna pomisao. Mogao je samo nagađati je li ved bio u tom rublju tijekom nodi – nije se sjedao. Mora da je ustao razgledati njezine stvari i dio njih je pao na pod. Ved smo duboko u samokarikaturi. Još sam veda napast nego što sam mislio. To je ozbiljno. Preuranjena senilnost. Senilitia, dementia, za propast spremna erotomanija.

Pa što onda? To je prirodna ljudska pojava. Radi se o pomlađivanju. Drenka je mrtva, ali Deborah živi, i u tvornici seksa pedi gore neprestano.

Oblačedi ono što je svakodnevno nosio – izlizanu košulju od flanela košulju preko stare majice i vredaste samterice – osluškivao je ima li koga kod kude. Tek je osam i petnaest a sve je prazno. Nije mogao izabrati od prve, između svega što je ležalo na podu, između crnog grudnjaka i svilenih cvijedem posutih bikini gadica, no smatrajudi da bi se grudnjak, zbog vezica, mogao pokazati neprakičnim i privudi pažnju, uzeo je gadice, ugurao ih u džep hlača, a ostatak ubacio u natrpanu ladicu. Može se ponovo igrati večeras. I s drugim ladicama. I sa stvarima iz ormara.

Na gornjoj polici primijetio je dvije mirisne vredice, jednu od baršuna s mirisom lavande i jednu crvenu pamučnu iz koje se širio jaki vonj borovih iglica. Nisu to bili mirisi za kojima je tragao. Zanimljivo – moderno dijete, maturantica iz Daltona, ved poznavateljica Manneta i Cezannea iz Metropolitan muzeja, a činilo se da ni najmanje ne razumije kako ono za što muškarci pladaju prilične svote da bi njušili, nisu iglice borova. Pa, gospođica Cowan otkrit de to, na ovaj ili onaj način, jednom kad počne nositi ovo donje rublje i izvan svoga razreda.

Kao stari mornar, složio je krevet četvrtasto i čvrsto.

Njezin krevet.

Dvije jednostavne riječi, svaki slog star kao i engleski, a njihova je mod nad Sabbathom bila u najmanju ruku tiranska. Kako se snažno on priklanja životu! Mladosti! Užitku! Ukrudbama! Donjem rublju

Deborah! A ipak je cijelo vrijeme gledao dolje s osamnaestoga kata preko zelenog parka i mislio kako je došlo vrijeme za skok. Mishima. Rothko. Hemingway. Berryman. Koestler. Pavese. Kosinski. Arshille Gorky. Primo Levi. Hart Crane. Walter Benjamin. Družina kojoj nema ravne. Nije sramota upisati se u nju. Faulkner kao da se ubio cugom. Kao i (reče Roseanna, sada stručnjak za pitanja tko bi od uglednih mrtvaca bio možda još živ, samo da je “dijelio” s antialkoholičarima) Ava Gardner. Blagoslovljena Ava. Muškarci nisu imali puno toga čime bi je mogli očarati. Elegancija i prljavšina, savršeno isprepletene. Mrtva u šezdeset drugoj, dvije godine mlađa od mene. Ava, Yvone de Carlo – to su uzori! Jebeš presvete ideologije. Plitko, plitko, plitko! Dosta čitanja i iščitavanja Svoje vlastite sobe – nabavite radije Sabrana djela Ave Gardner. Sentimentalna i staromodna lezbijska djevica, V. Woolf, čiji se erotski život sastojao od jednog dijela senzualnosti i devet dijelova straha – ta pretjerana engleska parodija ruskog hrta, superiorna bez truda kako to samo Englezi znaju nad svim svojim podređenima, koja se nikad nije skinula u životu. Ali samoubojstvo, sjedate se. Lista postaje sve inspirativnija svake godine. Ja bih bio prvi lutkar.

Zakon življenja: nestalnost. Za svaku misao postoji protumisao, za svaku potrebu protupotreba. Nije čudo što ili poludiš i umreš ili odlučiš nestati. Previše je potreba, a to nije čak ni desetina priče. Bez ljubavnice, žene, zanimanja, kude, novčida, on krade bikini gadice neke devetnaestogodišnjakinje i, jašudi na valu adrenalina, ugurava ih na sigurno u svoj džep – gadice su baš ono što mu treba. Zar ijedan drugi mozak radi na takav način? Ne vjerujem. To je starenje, čisto i jednostavno, smiješna samouništavajuda vrtnja na vrtuljku. Sabbath susrede sebi ravnog: život. Lutka si ti. Groteskni lakrdijaš si ti\ Ti si Punch, scmuck, lutka koja se igra tabuima!

U velikoj kuhinji s terakota podom, obasjanoj odsjajima sunca s poliranog bakarnog posuđa, s biljkama u loncima poput staklenika, Sabbath je našao mjesto s pogledom pripremljeno za njega za stolom. Tanjure i pribor pred njim okruživale su kutije s četiri vrste žitarica, tri vrste kruha različitih oblika i nijanse boje, izdašnog izgleda, kutija

margarina, tanjurid s maslacem i osam staklenki pekmeza, u bojama kakve bi manje-više dobio puštanjem svjetlosti kroz prizmu: boje i okusi višnje, jagode, šljive... sve do marmelade od limuna, spektralno žute boje. Tu je bila polovica dunje i polovica (očišdenog) grejpa uz košaricu naranči kakve prije nije vidio i izbor čajeva u vredicama na tanjuridu sa strane. Porculan je bio francuski, žut i težak, s dječjim motivima seljaka i vjetrenjača. Lijepo. Više nego lijepo I zašto jedino ja u Americi mislim da je to sranje? Zašto ja nisam želio živjeti ovako? Jasno, producenti po običaju osiguravaju sebe poput paša u odnosu na griješne lutkare, ali buditi se uz ovo zaista je lijepo. Džep pun gada i staklenka do staklenke Tiptree džemova. Na purpurnoj, naljepnica s cijenom od 8.95 dolara. Što sam ja postigao što bi se moglo nazvati lijepim? Teško je ne osjedati odvratnost prema sebi kad vidiš ovakvo obilje. Postoji toliko stvari, a ja imam tako mali dio toga.

Kroz kuhinjski prozor isto se vidio park, a prema jugu velegradski spektakl, središnjeg Manhattana. Za Sabbathove odsutnosti dok je on boravio u sjevernjačkim planinama i potratio godine na lutke i kurac, Norman se obogatio i ostao uzorna osoba, Linc je poludio, a Nikki, koliko je on znao, je možda postala klošarka koja sere na pod stanice podzemne željeznice u 42. ulici, stara pedeset sedam godina, senilna, debela – “Zašto?”, zaječao bi, “Zašto? “, a ona ne bi ni shvatila tko je on. No, ona možda živi u stanu na Manhattanu velikom i luksuznom poput Normanova, sa svojim vlastitim Normanom. Mogla je nestati i zbog tako običnog razloga... Sok zbog toga što vidim da New York još postoji je ono što me podsjeda na Nikki. Nedu razmišljati o tome. Ne mogu – To je vječna tempirana bomba.

Čudno. Jedino na što ne pomišljaš je njezina smrt. To vrijedi čak i za mrtve. Nalazim se na svjetlu i toplini sjeban kakav jesam, s pet čula, umom i osam vrsta pekmeza – i s mrtvim mrtvima. Neposredna stvarnost je s druge strane prozora; tako je velika i toliko je ima, sve je međusobno isprepleteno... Koju se to veliku misao Sabbath mučio izredi? Pita li se on: “Što se uistinu dogodilo s mojim pravim životom?” Je li se on odvijao negdje drugdje? Ali kako onda gledanje kroz ovaj prozor može biti tako veličanstveno stvarno? Da, to je razlika između

istinskog i stvarnog. Nemamo prilike živjeti u istini. Zato je Nikki pobjegla. Ona je bila idealist, nevina, dirljiva, talentirana opsjenarka koja je željela živjeti u istini. Pa, ako si je našla, dijete, onda si prva. Prema mojem iskustvu, život se krede prema nedosljednosti – upravo prema onome s čime se ti nikada ne bi suočila. Možda je to bila jedina dosljedna stvar koju si mogla napraviti: umrijeti kako bi zanijekala nedosljednost.

“Je li točno? Mama? Ti si imala nedosljednosti napretek. Mortyjeva smrt još proturječi vjerovanju. Bila si u pravu što si nakon toga zašutjela.”

“Ti razmišljaš kao propalica”, odgovori Sabbathova majka.

“Ja jesam propalica. To sam govorio Normu još prošle nodi. Ja sam na samom vrhuncu propasti. Kako bih drugačije mogao razmišljati?”

“Sve što si ti ikada htio bili su bordeli i kurve. Ti imaš ideologiju svodnika. Trebao si to i postati.”

Ideologiju, doista. Kako pronicljiva je postala u zagrobnom životu. Mora da im daju tečajeve.

“Prekasno je, mama. Crni momci zauzeli su tržište. Probaj ponovo.”

“Trebao si voditi normalan i koristan život. Trebao si imati obitelj. Trebao si imati zanimanje. Nisi trebao pobjedi od života. Lutke!”

“To se činilo dobrom idejom u početku, mama. Čak sam i studirao u Italiji.”

“Studirao si kurve u Italiji. Namjerno si počeo živjeti s krive strane postojanja. Trebao si imati moje brige.”

“Ali ja ih imam...”. Opet plače. “Imam ih. Imam točno tvoje brige.”

“Zašto onda hodaš okolo s tom alte kocker bradom i nosiš odjedu za izletište – i s kurvama!”

“Prosvjeduj ako hodeš zbog odjede i kurvi, ali brada je presudna ako se ne želim gledati u lice.”

“Izgledaš poput zvijeri.”

“A kako bih trebao izgledati? Kao Norman?”

“Norman je uvijek bio divan dečko.”

“A ja?”

“Ti si uvijek na druge načine tražio uzbuđenja. Uvijek. Čak i kao malo dijete bio si mali stranac u kudi.”

“Je li to istina? Nisam to znao. Bio sam tako sretan.”

“Ali uvijek mali stranac, sve si pretvarao u farsu.”

“Sve?”

“Ti? Pa naravno. Pogledaj, i sad. Praviš farsu i od smrti. Postoji li išta zbiljnije od umiranja? Ne. Ali ti želiš i to pretvoriti u farsu. Čak se ni ubiti ne znaš dostojanstveno.”

“To znači tražiti previše. Ne znam nikoga tko se ubija dostojanstveno'. Ne vjerujem da je to mogude.”

“Onda ti budi prvi. Ispuni nas ponosom.”

“Ali kako, majko?”

Kraj njegova mjesta bila je duga poruka koja je počinjala s DOBRO JUTRO. Napisano velikim slovima. Poruka je bila od Normana, napisana na kompjutoru.

DOBRO JUTRO

Mi smo na poslu. Lincov sprovod počinje u dva. Na uglu Riversidea i 76te. Vidimo se tamo – čuvamo ti mjesto. Čistačica (Rosa) dolazi u devet. Ako želiš da ti nešto opere ili izglača, samo pitaj. Ako ti što treba, pitaj Rosu. Ja sam čitavo jutro u uredu (994-6932). Nadam se da te san malo okrijepio. Pod golemim si stresom. Htio bih da razgovaraš s psihijatrom dok si ovdje. Moj nije neki genij, ali je dovoljno inteligentan. Dr. Eugene Grob (prezime mu nije baš najsretnije, ali posao obavlja kako treba). Nazvao sam ga i on je rekao da bi ga trebao nazvati ako osjedaš potrebu (562-1186). Ima otkazani sastanak danas kasno popodne. Molim te, shvati to ozbiljno. On me izvadio iz kaosa ovog ljeta. Mogu ti pomodi lijekovi – i razgovor

s njim. U lošem si stanju i treba ti pomod. PRIHVATI JE. Molim te nazovi Genea. Michelle te pozdravlja. Bit de na sprovodu. Očekujemo te na večeri kod nas večeras. Tihoj, samo nas troje. Dok se ne osoviš na noge, očekujemo od tebe da ostaneš kod nas. Krevet je tvoj. Mjesto je tvoje. Ti i ja smo stari prijatelji. Takvih nije ostalo mnogo.

Norman

Uz poruku spajalicom je bila pričvršdena obična bijela koverta. Novčanice od pedeset dolara. Ne tek šest njih, koje bi pokrile ček što ga je Sabbath predao Normanu sa svog i Roseanninog zajedničkog računa, nego i dodatne četiri. Mickey Sabbath imao je pet stotina dolara. Dovoljno da plati Drenki za ševu u troje, da je Drenka... Pa, nije bila, a bududi da je sve ukazivalo na to kako Norman nije imao namjeru unovčiti Sabbathov ček – vjerojatno ga je ved potrgao kako bi bio siguran da Roseannin dio novca nede nastradati – Sabbath je samo morao požuriti, pronadi jedno od onih mjesta gdje unovčuju čekove s deset postotnom provizijom, i napisati novi ček za zajednički račun. To bi mu sve zajedno donijelo sedamsto sedamdeset. Odjednom je imao trideset do pedeset posto manje razloga za smrt.

“Prvo napraviš lakrdiju od smrti, a sad praviš lakrdiju od života.”

“Ne znam ni zajedan drugi način, majko. Ostavi me na miru. Zašuti. Ti ne postojiš. Duhovi ne postoje.”

“Krivo. Samo oni postoje.”

Sabbath zatim proslijedi do stola i golemog doručka. Nije jeo s toliko zadovoljstva od doba prije Drenkine bolesti. Od jela se počeo osjedati velikodušnim. Neka Roseanna uzme tri stotine. Otisak Deborah na krevetu bio je sad njegov otisak. Michelle, Norman i Dr. Lijes osovit de ga natrag na noge.

Grob.

Nakon što se natrpao poput kovčega toliko pretrpanog odjedom da se ne može zatvoriti, zaplovio je stanom svojim hodom starog mornara, istražujudi sve sobe, kupaonice, knjižnicu, saunu; otvorio je

sve ormare i proučio šešire, kapute, čizme, cipele, poslagane košulje i stupce mekih ručnika različitih boja; lutao je hodnikom obloženim policama od mahagonija s najboljim knjigana svijeta, divio se tepisima na podu, akvarelima na zidovima; pomno razgledavao smireno elegantno sve Cowanovih – svjetiljke, pokudstvo, kvake na vratima, čak i četke za čišdenje zahoda koje kao da je dizajnirao Brancusi – sve vrijeme proždirudi šnite raženog kruha tvrdog kao đon, debelo namazane džemom Little Scarlett od 8.95$ po staklenci i pretvarajudi se da je stan njegov.

Samo da okolnosti nisu bile takve, sve bi bilo drukčije.

Sabbath se vratio natrag u sobu Deborah, i prstima još ljepljivim od slatkog premaza počeo prebirati po ladicama njezina stola. Čak ih je i Silvija imala. Sve su ih one imale. Samo treba pronadi mjesto gdje su bačene. Čak ni Jahve, Isus i Alah nisu u stanju stati na kraj zabavi koju čovjek može imati s polaroidom. Ni Gloria Steinem to ne može. U natjecanju između Jahvea, Isusa, Alaha i Glorie na jednoj strani i najdublje unutarnje želje koja životu da je okus, dajem vam tri momka i Gloriu i 18 bodova prednosti.

Dakle, gdje si ih samo sakrila, Deborah? Toplo ili hladno? Stol je bio star i velik, od hrastovine, s poliranim mjedenim ručkama, porijeklom vjerojatno iz kancelarije nekog odvjetnika iz devetnaestog stoljeda. Čudno.

Vedina dječurlije voli plastična sranja. Ili je to ono što zovu camp? Počeo je prebirati sadržaj dugačke gornje ladice. Dva velika notesa uvezena u kožu s lišdem i cvijedem prešanim između svakog para stranica. Botanički šarmantno, spretno izvedeno... ali nedeš time nikoga zavarati. Škare. Spajalice. Ljepilo. Ravnalo. Adresar s cvjetnim dizajnom korica i bez unesenih adresa. Dvije sive kutije široke između deset i petnaest centimetara. Eureka! Ali u njima tek papiri, tamni poput vredice s lavandom. U jednoj kutiji, rukom ispisani papiri presavijeni popola koji su isprva izgledali kao da obedavaju, ali su to bili tek nacrti pjesme o neuzvradenoj ljubavi. “Raširila sam ruke, ali nitko nije vidio... Otvorila sam usta i nitko nije čuo...” Vidi se da nisi čitala Avu Gardner, draga. Sljededu ladicu, molim. Godišnjaci iz

Daltona od 1989. do 1992. Još plišanih medvjedida. Šest komada ovdje uz osam u pletenoj košari. Kamuflaža. Pametno. Idemo dalje. Dnevnici! Pogodak! Čitava gomila njih, uvezanih u kutiji s cvjetnim uzorkom uvelike nalik na onaj s gadica u njegovu džepu. Smjesta ih je izvadio van. Bogme da, srodnost uzoraka na gadicama, dnevnicima i adresaru. Dijete ima sve. Osim. Osim! Gdje su sakrivene slike, Debby? “Dragi dnevnice, čini mi se da me on sve više i više privlači, dok pokušavam skužiti svoje osjedaje. Zašto, zašto su odnosi tako teški!” A zašto ne pisati o jebanju s njim? Nije li te netko na Brownu naučio čemu služi pisanje? Stranica za stranicom sranja sasvim nedostojnog nje, dok nije naišao na odjeljak koji je počinjao poput ostalih – “Dragi dnevnice” – ali podijeljen ravnalom izvučenom crtom u dva stupca, jedan naslovljen MOJE PREDNOSTI, a drugi MOJE SLABOSTI. Ima li čega ovdje? Do sada bi se ved zadovoljio bilo čime.

MOJE PREDNOSTI Samodisciplina Moj backhand Beznadežnost Amy Sarah L. Robert(?) Ne pušim Ne pijem

MOJE SLABOSTI Nisko samopoštovanje Moj servis Ljubavi Majka Robert!!!! Previše emotivna Nestrpljivost s majkom Bezobzirnost s majkom Moje noge Prigovaranje Ne slušam uvijek Hrana

Bogati, to je rad. Tanka bilježnica sa znakom koledža na koricama kraj kojeg je na bijeloj naljepnici bilo otipkano: “Yeats, Eliot, Pound. Uto. Čet. 10:30. Solomon 002. Prof. Kransdorf.” U bilježnici su bile njezine zabilješke s predavanja, zajedno s fotokopijama pjesama

koje je Kransdorf jamačno podijelio razredu. Prva je bila Yeatsova. Pod naslovom “Meru”. Sabbath ju je polako pročitao... prvu pjesmu koju je uopde pročitao od Yeatsa – i jednu od posljednjih koju je od bilo koga pročitao – otkako je vodio život mornara.

Čovječanstvo je vezano zajedno, dovedeno Pod vlast, pod privid mira Mnogostrukim opsjenama; ali život ljudski je misao, I on, užasu usprkos, ne može prestati Proždirati kroz stoljeda i stoljeda, Proždirati, harati i bjesniti, ne bi li došao U pustoš stvarnosti: Egipte i Grčka, zbogom, i zbogom, Rime! Pustinjaci na planini Meru ili Everestu, U spiljama pod zapusima snijega Ili gdje ved snijega i zime strašni udari Šibaju njihova gola tjelesa, znaju Da dan donosi nod, a ved prije zore, Njegove slave i spomenika više nema.

Debbyne zabilješke bile su zapisane na istom listu, odmah ispod datuma nastanka pjesme.

Meru. Planina u Tibetu. Godine 1934., W.B.Y. (irski pjesnik) napisao je

svom indijskom prijatelju uvod u prijevod djela o uzdizanju svetog čovjeka do odbacivanja svijeta.

K: “Yeats je bio na granici preko koje je sva umjetnost isprazna.” Tema pjesme je ta da čovjek nikad nije zadovoljan dok ne razori sve

što je stvorio, npr. civilizacije Egipta i Rima. K: “Naglasak pjesme je na čovjekovoj obvezi da sruši sve iluzije

usprkos strahoti ništavila kojoj de biti prepušten.”

Yeats komentira u pismu prijatelju: “Oslobađamo se od opsesije da

možemo biti ništa. Posljednji poljubac dat je praznini.” muškarac=ljudsko bide Razred je kritizirao pjesmu zbog njezina nedostatka ženske

perspektive. Usporedi nesvjesno spolno privilegiranje – njegov užas, njegova slava, njegovi (falusni) spomenici.

Prerovao je preostale ladice. Pisma Deborah Cowan još iz osnovne škole. Savršeno mjesto za skrivanje polaroida. Strpljivo je pretražio omotnice. Ništa. Hrpica žireva. Razglednice, jedna strana prazna, na drugoj reprodukcije. Prado. Nacionalna galerija, Uffizi... Kutija za klamerice koju je otvorio, znatiželjan da vidi da li bi se ta devetnaestogodišnja djevoka koja se pretvarala da voli cvijede i plišane medvjedide mogla koristiti tom kutijom da sakrije koji joint. No jedino su klamerice bile u kutiji za klamerice. Što nije u redu s tim djetetom? Dvije drvene kutije s izrezbarenim ukrasima. Nema. Ništa. Nula. Tanke narukvice i ogrlice. Ukosnice. Još narukvica. Rajf s crnom baršunastom mašnom. Nije mirisao ni na čiju kosu. Mirisao je na lavandu. Ovo dijete je bolesno, ali na krivi način.

Ormari prepuni. Presavijene suknje s cvjetnim uzorcima. Široke svilene hlače. Crne baršunaste jakne. Trenirke za joggiranje. Tone marama s uzorcima, na polici iznad glave. Velika vredasta odjeda koja je sličila haljinama za trudnice. Kratke lanene haljine. (S njezinim nogama?) Broj deset. Koji broj je nosila Drenka? Nije se mogao sjetiti! Vagoni hlača. Kordsamt. Obilje trapera. A zašto ona ostavlja kod kude sve svoje donje rublje i odjedu, uključujudi i jeans, kad ide u školu? Ima li još više stvari tamo – jesu li toliko razmetljivo bogati? – ili to povlaštene djevojke čine, ostavljaju sve za sobom na način na koji određene životinje, kako bi označile svoj teritorij, ostavljaju za sobom trag pišaline?

Pročešljao je džepove svih hlača i jakni. Pretražio je hrpu marama. Do sad se ved naljutio. Gdje su u kurcu, Deborah?

Ladice. Smiri se. Preostaju još tri. Nakon što je nekoliko puta pretražio ladicu s donjim rubljem počeo je osjedati pritisak vremena – planirao je otidi u grad prije sprovoda, posjetiti mjesto gdje se nalazio njegov prvi i jedini teatar – pa je požurio na drugu ladicu. Bilo ju je teško otvoriti, toliko je bila ispunjena majicama, košuljama, baseball kapama i najrazličitijim čarapama, od kojih su neke imale mjesta za prste u posebnim bojama. Kako simpatično. Zaronio je ravno na dno. Ništa, rukama je izgnječio majice. Ništa. Otvorio je ladicu niže. Najraznovrsniji kupadi kostimi, divota za dirati, ali morat de ih iscrpnije ispitati kasnije. Također, pamučne flanelske pidžame prekrivene lijepim uzorcima poput malih srdaca, te spavadice s čipkastim porubom. Ružičaste i bijele. I njima de se vratiti. To vrijeme, vrijeme, vrijeme... i više nisu samo majice bile razbacane po parketu kraj ormara, nego i hlače, marame su bile razbacane sve do kreveta, stol je bio u potpunom neredu, sve su ladice bile otvorene, a njezini dnevnici raštrkani. I sve je to trebalo vratiti u prijašnje stanje, prstima koji su ga počeli ubijati.

Najdonja ladica. Posljednja šansa. Oprema za kampiranje. Sunčane naočale vuarnet, tri para bez futrola. Imala je po tri, šest, deset primjeraka svega. Osim! Osim! I konačno je našao.

Konačno je našao. Zlato. Njegovo zlato. Na dnu najdonje ladice, gdje je i trebao početi, u neredu starih bilježnica i još medvjedida, jednostavna kutija scottiesa s bijelim, ružičastim i blijedozelenim cvjetidima na limunsko-žutoj pozadini. “Svaka kutija scottiesa nudi mekodu i snagu koju želite za svoju obitelj...” Nisi ti tako glupa, D. Rukom ispisana naljepnica na kutiji glasila je: “Recepti”. Ti lukava djevojko. Volim te. Recepti. Dat du ti ja medvjedida.

U kutiji su bili njezini recepti – “Debbyn spužvasti kolač”, “Debbyni skautski kolači”, “Debbyni čokoladni kolačidi”, “Debbyn božanstveni kolač od limuna” – lijepo napisano plavom tintom njezinom rukom. Nalivperom. Posljednje dijete u Americi koje piše nalivperom. Nedeš izdržati ni pet minuta u Bahiji.

Niska, vrlo krupna žena stajala je na pragu Debbyne sobe i vrištala. Jedino su joj se usta mogla micati; ostatak nje očito se bio ukočio od užasa. Nosila je žutosmeđe tajice raširene do maksimuma i sivu majicu s imenom i logom Debbyna sveučilišta. Na velikom, širokom licu punom nepravilnih ožiljaka i madeža, samo su se usne isticale, izdužene i oštro omeđene usne starosjedilaca koliko je Sabbath znao, južno od granice s Meksikom. Oči su bile oči Yvonne de Carlo. Skoro svatko ima barem jedno dobro obilježje, a kod sisavaca to su obično oči. Njegove je Nikki smatrala privlačnima. Mnogo toga je vidjela u njima dok je bio tridesetak kilograma lakši. Zelene poput Merlinovih, govorila je Nikki dok je još sve bilo igra, dok je ona bila Nikita a on agape mou, Mihalakimou, Mihalio.

“Ne pucati. Ne pucaj mene. Četiri djece. Jedno tu.” Ona pokaže na svoj trbuh, velik poput napuhanog balona. “Ne pucati. Novac. Ja nađem novac. Nema novac ovdje. Ja pokazati novac. Ne upucati mene, mister. Ja čistačica.”

“Ne želim te upucati”, reče on, s mjesta na kojem je na tepihu sjedio, s receptima u krilu. “Ne vrišti. Ne plači. Sve je u redu.”

Histerično se tresla i gestikulirala – prema njemu, prema sebi – te mu je rekla: “Ja pokažem novac. Ti uzmi. Ja osta. Ti odi. Ne policija. Sav novac tebi.” Kretnjama mu je pokazala da pođe za njom iz Debbyne obeščašdene sobe i niz knjigama obloženi hodnik. U glavnoj spavaonici, veliki je krevet još bio nespremljen, knjige i nodna odjeda bile su razbacane na obje njegove strane, knjige porazbacane po krevetu poput kocaka sa slovima u dječjoj igraonici. Zaustavio se kako bi proučio korice knjiga. Čime se obrazovani Židov ovih dana uspavljuje? Još Eldridgeom Cleaverom? John Kennedy: Profil modi. Imati pravo na glas: prvih stotinu godina sestara Delany. Warburgovi Zašto ja ne živim ovako? Plahte nisu bile otrcane i antiseptično bijele poput onih na krajevima kojih su spavali on i Roseanna, nego su zračile toplinom, s blijedim zlatnim uzorkom koji ga je podsjetio na blistavi kasnojesenji dan u Pedini kada je Drenka nemilosrdno pregazila vlastiti rekord i svršila trinaest puta. “Još”, vapila je, “još”, no on je na kraju odustao uz strašnu glavobolju i rekao joj da ne može

više ovako riskirati svoj život. Teško je nasjeo na guzove, blijed, uznojen, bez daha, dok je Drenka sama nastavila potjeru. To nije bilo nalik ničemu što je ikada prije vidio. Mislio je: To izgleda kao da se rve sa Sudbinom, ili Bogom, ili Smrdu; kao da je, ako se uspije izboriti za još samo jedan orgazam, ništa i nitko nede ponovo spriječiti. Činilo se kao da je u nekom prijelaznom stanju između žene i božice – imao je čudan osjedaj kao da gleda kako netko napušta ovaj svijet. Počela se uzdizati, uzdizati, i uzdizati prema vječnom drhturenju u krajnjoj, bezumnoj ekstazi, ali umjesto toga nešto ju je zaustavilo i godinu kasnije je umrla.

Zašto te jedna žena ludo voli kad ga proguta, a druga te mrzi do srži ako samo predložiš da ga proba? Zašto je žena koja ga lakomo guta mrtva ljubavnica, dok je ona koja te u trenucima ekstaze makne u stranu, tako da svoju srž moraš ištrcnuti u zrak, živuda žena? Jesam li samo ja te srede, ili svi? Je li i Kennedyju bilo tako? Warburgovima? Sestrama Delany? U svom četrdeset sedmogodišnjem eksperimentu s ženama, koji ovdje proglašavam službeno okončanim... A ipak mu je kolosalni balon Rosine stražnjice budio zainteresiranost ne manje od njezina trudnog trbuha. Kad se sagnula kako bi otvorila jednu od gospodarovih ladica u ormaru, sjetio se doba svoje inicijacije u Havani, klasičnog starog bordela gdje su klijenti dolazili u salon, a djevojke dolazile klijentima. Mlade djevojke dolazile su iz svojih nastambi, ne nosedi ništa nalik vredastim odjevnim predmetima u Debbynu ormaru, ved isključivo pripijene haljine. On je izabrao Yvonne de Carlo, a začudio se kad je njegov prijatelj Ron – nikad to nije zaboravio – izabrao trudnicu. Sabbath nije mogao shvatiti zašto. A kasnije, kad je postao znalac, prilika mu se, začudo, nikad nije ukazala.

Do ovoga trena.

Ona misli da imam pištolj. Pogledajmo kamo de nas to odvesti. Posljednji trenutak kad se približno tako dobro zabavljao bio je onaj kad je gledao Matthewa kako razbija glavu Barrettu umjesto njemu samome.

“Ovdje”, zavapi ona. “Uzmi. Odi. Ne ubije mene. Muža imam. Četiri djeca.”

Otvorila je ladicu otprilike do pola ispunjenu ženskim rubljem, ali ne nekim modernim stvarčicama što bi ih dijete naručilo iz nekog poštanskog kataloga, nego prvorazrednim, blistavim i savršeno posloženim primjercima. Za kolekcionare. A Sabbath je bio kolekcionar, bio je to čitav život. Ne znam razlikovati tratinčicu od maslačka, ali donji veš? Ako to ne znam ocijeniti, ne zna nitko.

Roza je oprezno podigla iz ladice izdašni rukohvat spavadica i položila ih na rub kreveta. Ispod tih spavadica bile su sakrivene dvije velike omotnice od tvrdog papira. Predala mu je jednu i on ju je otvorio. Novčanice od stotinu dolara, papirom svezane u svežnjeve od po deset novčanica.

“Čije je ovo? Ovaj novac je od...” Pokazivao je na krevet, na jednu pa na drugu stranu.

“La senjora. Tajni novac.” Rosa je oborenog pogleda gledala u svoj trbuh, na kojem je ruke – debele i začuđujude male – prekrižila poput djeteta koje su ukorili.

“Uvijek ovako puno? Siempre diez mil?” Praktički je sav njegov španjolski iščezao, ali još se mogao sjetiti brojeva, cijena, nametnutih poreza, činjenice da si mogao izadi i kupiti ono, poput papaje ili jabuke ili ručnog sata ili knjige, ili poput bilo čega drugoga što si dovoljno jako želio da se zbog toga rastaneš sa svojom teško zarađenom lovom. “Cuanto? Cuantos pesos?”

“Para que cosa?” Et cetera.

Rosa je odgovorila gestom koja je značila: nekad više, a nekad manje. Ako bi je samo uspio smiriti dovoljno dugo da prorade osnovni instinkti...

“Gdje dobija novac?”, upita on.

“No comprendo.”

“Je li to novac koji zarađuje na poslu? In italiano, lavoro.”

“No comprendo.”

Trabajo! Bože, vrada se. Trabajo! Kako je volio svoj trabajo. Bojanje, tesanje, bojanje, tesanje i onda jebanje do besvijesti na obali. To je bilo prirodno poput odlaska u bar na pide. Ni na koji način

neobično. Ali meni i Ronu to je predstavljalo najneobičniju stvar na svijetu. Sišao bi s broda i uputio se k onoj jednoj stvari koju nikada prije nisi radio. I nikada ne bi prestao.

“Čime gospa zarađuje za život? Que trabajo?”

“Odontologia. Ella es una dentista.”

“Zubarica? La senora?” Kucnuo je prednji zub noktom.

“Si.”

Muškarci ulaze i izlaze iz ordinacije po cijeli dan. Daje im plin za uspavljivanje. “Drugu omotnicu”, reče. “El otro, el otro, por favor.”

“Nema novac”, uzvrati ona hladno. Sada se u njoj pojavio prkos. Odjednom je bila nalik na generala Noriegu. “Nema novac. En el otro sobre no hay nada.”

“Baš ništa? Prazna omotnica skrivena ispod petnaest spavadica na dnu njezine ladice? Ma nemoj, Rosa.”

Žena se zaprepastila kad je završio s “Rosa”, ali doimala se kao da ne zna treba li ga se zbog toga više ili manje bojati. Izgovoreno krajnje neoprezno, njezino ime bilo je upravo ono što je ponovo oživjelo njezin strah u pogledu toga kakvog to manijaka ima pred sobom.

“Absolutamente nada”, reče ona hrabro. “Esta vacio, senor! Prazno!” Tu se slomila i počela plakati.

“Nedu te upucati. Rekao sam ti ved. Znaš da nedu. Čega se bojiš? No peligro.” To bi mu kurve obično rekle kada bi se raspitivao za njihovo zdravlje.

“Je prazno!”, izjavi Rosa, ridajudi poput djeteta u svoju ruku. “Es verdad!”

Nije znao treba li poslušati svoj nagon i pružiti ruku prema njoj kako bi je utješio ili hiniti okrutnost i posegnuti rukom u džep gdje je mislila da ima sakriven pištolj. Glavno je bilo spriječiti je da ponovi vrisne i otrči po pomod. Kako je ostao ovako smiren u stanju strahovitog uzbuđenja, nije ni sam znao objasniti – premda to vjerojatno nikada nije htio, zaista je bio pretjerano napet tip. Istančani osjedaji. Nije mu bilo u naravi biti ovako bezosjedajan (osim s

okorjelom pijanicom). Sabbath nije mario hode li ljude natjerati da pate i više od onoga što je predvidio; sigurno nije želio da pate više no što je bilo potrebno da bi ga to usredilo. Niti je ikad bio nepošten više no što je njemu bilo ugodno. Barem je u tom pogledu bio poput drugih.

Ili ga je Rosa povlačila za nos? Kladio bi se da je Rosa puno manje osjetljiva na uzbuđenja od njega. Četiri djece. Ja čistačica. Ne engleski. Nikad dosta novac. Na koljenima, križa se i moli – pretvara se kako bi dokazala što? Zašto uvlačiti u ovo Isusa, koji ima svojih problema? Dlanovi probodeni klinovima izazivaju suosjedanje kad imaš osteoartritis u obje ruke. Nedavno se od srca nasmijao (prvi put od Drenkine smrti) kad mu je Gus na benzinskoj crpki ispričao kako su njegov bratid i sestrična za Božid otputovali u Japan, i kako je prvo što su vidjeli, kad su u nekom njihovu velikom gradu otišli u najvedu robnu kudu, bio golemi Sveti Nikola kako visi na križu. “Kosooki to ne kuže”, rekao je Gus. Kao da bi trebali. Tko uopde kuži? No u Madamaski je Sabbath opaske držao za sebe. Dovoljno se uvalio u nevolje objašnjavajudi jednom od Roseanninih učiteljskih kolega kako nema interesa za njegovu specijalnost, književnost Indijanaca, jer su Indijanci jeli treyf. Morala je konzultirati prijatelja, židovskog Amerikanca kako bi saznala što to znači, ali kad je saznala, ostavila ga je na miru. Sve ih je mrzio, osim Gusa.

Gledao je Rosu kako pada ničice. To je budilo Židova u njemu: katolkinja na podu. Uvijek je bilo tako. Jesi li svršio? Miči se! Kurve te mogu prevariti. Čistačice te mogu prevariti. Svatko te može prevariti. Tvoja majka te može prevariti. Oh, Sabbath je tako želio živjeti. Žudio je za tim. Zašto umrijeti? Je li njegov otac odlazio u zoru prodavati maslac i jaja kako bi oba dječaka umrla prije vremena? Jesu li njegovi osiromašeni preci stigli iz u potpalublju Evrope zato da njihov nasljednik koji je izbjegao židovske patnje propusti makar i jedan zabavni trenutak svog američkog života? Zašto umrijeti, kad su te omotnice sakrivene ispod ženinih bergdorf spavadica? Samo zbog toga ima dovoljno razloga živjeti do stote.

Još je imao deset tisuda dolara u ruci. Zašto Michelle Cowan skriva taj novac? Čiji je? Kako ga je zaradila? Drenka je upotrijebila novac koji joj je Sabbath morao dati za prvi njihov sastanak s Christom na modne alate za Matthewa; sa stotkama koje joj je Lewis, magnat kreditnih kartica, tutnuo u torbicu, kupila je tchotchkees – ukrašene tanjure, prstenje za ubruse, stari srebrni svijednjak. Električaru Barrettu je davala novac, voljela mu je ugurati dvadeseticu u traperice dok joj je on štipao bradavice u oproštajnom zagrljaju. Nadao se da je Barrett spremio taj novac na stranu. Neko vrijeme sigurno nede popravljati kratke spojeve.

Normanova prva žena zvala se Betty, njegova ljubav iz školskih dana koje se Sabbath više nije sjedao. Izgled Michelle sada je mogao procijeniti iz sadržaja druge omotnice. Još je jednom uputio Rosu prema orm&fU, a ona je užurbano poslušala kad je počeo približavati ruku džepu u kojem nije bilo pištolja.

U krivoj je sobi tražio slike. Ovo su bile doslovne kopije slika Drenke koje je snimio Sabbath, samo što je na njima bila Michelle. Norman? Nakon trideset godina i troje djece, malo vjerojatno. Osim toga, ako ih je snimio Norman, zašto ih skrivati? Da ih Deborah ne vidi? Upravo njoj bi bilo potrebno da ih dobro prouči.

Michelle je bila izrazito vitka žena – uskih ramena, ruku bez mesa i dugih nogu poput motki. Prilično duge noge, poput Nikkinih, poput Roseanninih, poput nogu na koje se, prije Drenke, najviše volio penjati. Grudi su bile ugodno iznenađenje na nekome tako mršavom – teške, velike, okrunjene bradavicama koje su na polaroidu ispale indigo plave. Možda ih je ona obojala. Možda fotograf. Svoju crnu kosu zalizala je prema natrag. Plesačica flamenka. Ona je pročitala svoju Avu Gardner. U biti, nalikovala je bijelim Kubankama za koje je Sabbath govorio Ronu: “Izgledaju židovski, ali na najbolji način.” Je li operirala nos? Teško je redi. Nos je bio u žarištu snimateljeve znatiželje. Slika koja se Sabbathu najviše svidjela imala je najmanje anatomskih detalja. Na njoj Michelle nije nosila ništa osim visokih mekih smeđih čizama posuvradenih na bedrima. Otmjenost i prljavština, njegovi kruh i mlijeko. Druge slike bile su manje više

uobičajene, ništa što čovječanstvo ne zna još otkako je Vezuv očuvao Pompeje.

Na jednoj slici rub stolice na kojemu je sjedila, na drugoj dio saga na kojem je ležala, na tredoj prozorske zavjese kraj kojih je vodila ljubav... čak odavde je mogao nanjušiti lizol. Ali, kao što je znao još otkako je gledao Drenku u Bo-Peepu, i ljigavi motel može biti poticaj, poticaj sličan uzimanju novca od ljubavnika kao da je on svodnik.

Nakon što je slike vratio u omotnicu, pomogao je Rosi da se podigne s poda i predao joj omotnicu kako bi je vratila u ladicu. Isto je učinio s novcem, prebrajao je deset svezanih novčanica pred Rosom kako bi joj pokazao da ni jednu nije turnuo pod rukav. Zatim je podigao spavadice s kreveta, te je, nakon što ih je držao u rakama jednu minutu – i zapanjeno došao do šokantnog otkrida da u njima nije uspio pronadi dovoljan razlog da nastavi živjeti – dao Rosi do znanja da ih treba staviti na omotnice i zatvoriti ormar.

Dakle, to je to. To je sve. “Terminado”, kako bi to rekle kurve koje bi te odgurnule sa sebe u prvoj stotinki sekunde nakon što bi svršio.

Sada je cijela soba bila istražena. Sve je tako nevino, čitav ovaj luksuz koji sam prozreo. Da, neuspjeh na svakom području. Šaka bajkovitih pričica, a ostalo potpuna izgubljenost. Objesit de se. Na mora, sa svojim vještim prstima, bio je nenadmašan u pravljenju čvorova. U ovoj sobi ili Debbynoj? Gledao je s čega bi se to dalo obaviti.

Debeli sivoplavi vuneni sag. Zagasite tapete. Petmetarski stropovi. Ukrasne štukature. Lijep stol od borovine. Jednostavni stari ormarid. Udobna stolica s tamnom podstavom, tonu lakša od sivog naslona golemog kreveta. Otoman. Višebojni jastučidi za sjedenje. Aranžmani cvijeda u kristalnim vazama. Golemo ogledalo u borovu okviru na zidu iza kreveta. Stropni ventilator s pet lopatica na dugom lancu iznad kreveta. Tako je. Stani na krevet, zaveži konopac za motor... Prvo de ga ugledati u ogledalu, u 71. ulici na južnom Manhattnu, u ogledalu koje de uokviriti njegov leš koji se ljulja. Pravi

El Greco. U prvom planu mučenički lik, iza njega Toledo i njegove crkve, a moja duša vidi se u usponu prema Kristu u gornjem desnom uglu. Rosa de me ubaciti unutra.

Rukama je pokrio oči. Iza svake pokožice nalazile su se kvrge. Zglobove i male prste na obje rake jedva je mogao pomaknuti u jutro poput ovoga, a njegova oba palca odavno su poprimila oblik žlice. Mogao je zamisliti kako jednostavnom umu poput Rosina njegove rake izgledaju kao ruke čovjeka koji je pretrpio kletvu. Možda je čak u pravu – nitko uistinu ne razumije artritis.

“Dolorido?”, upita ona sudutno, pažljivo procjenjujudi deformiranost svakog prsta.

“Si. Muy dolorido. Repugnante.”

“No, senor, no, no”, reče ona, nastavljajudi ga proučavati poput stvorenja u cirkusu.

“Usted es muy simpatica”, reče joj on.

Sjetio se da su on i Ron ševili Yvonne i trudnu djevojku u drugom bordelu koji su te prve nodi posjetili u Havani. Nakon silaska s broda dogodilo se ono što se uobičajeno događa u vedini mjesta. Svodnici ili nekakvi podvodači ved su čekali na pristaništu kako bi te namamili u kude kamo su te željeli odvesti. Možda su se obrušili na nas jer smo bili mladi dečki. Drugi su im mornari rekli da odjebu. Tako je on s Ronom završio u nekoj pljesnivoj poluraspadnutoj rupi s prljavim popločenim zidovima i popločenim podovima, u sobi gotovo posve bez namještaja, a u nju je ubrzo ušla gomila debelih starih žena. Na njih ga je Rosa podsjetila – na kurve u toj usranoj rupi. Tko bi rekao da du, dvije godine nakon srednje škole Ashbury, imati prisebnost uma i redi “Ne, ne hvala”, ali imao sam. Rekao sam na engleskom: “Mlade cure. Mlade cure.” Tako ih je tip odveo na drugo mjesto, gdje su našli Yvonne de Carlo i trudnicu, mlade žene koje su na kubanskom tržištu prolazile kao zgodne. Jesi svršio? Miči se!

“Vamonos”, reče, a Rosa poslušno pođe za njim niz hodnik u Debbynu sobu, koja je zaista izgledala kao da ju je posjetio lopov.

Čovjeka ne bi iznenadilo ni da pronađe hrpicu toplog govna na vrh stola. Divljaštvo počinjeno ovdje zapanjilo je čak i počinioca.

Na Debbynu krevetu.

Sjeo je na rub kreveta, dok je Rosa ostala kraj ormara bez polica.

“Nedu redi što si napravila, Rosa. Nedu nikome redi.”

“No?”

“Absolutamente no. Prometo.” Dao joj je do znanja, gestom tako bolnom da se od nje umalo zagrcnuo, kako de ovo ostati samo između njih dvoje. “Nostra segreto.”

“Secreto”, reče ona.

“Si. Secreto.”

“Me promete?”

“Si.”

Izvadio je jednu od Normanovih pedesetica iz novčanika i pokazao joj da dođe i da je uzme. “No”, reče Rosa.

“Ja nikome redi. Ti nikome redi. Ja ne redi da si pokazala senjorin novac, doktoričin novac, ti ne redi da si si mi pokazala njezine fotografije. Njezine slike. Comprende? Mi sve zaboraviti. Kako se kaže 'zaboraviti' en espanol? 'Zaboraviti.'“ Pokušao je rukom pokazati kako nešto leti iz glave. Oh, oh! Voltaren! Volare! Via Veneto! Kurve iz Vie Veneto, pune aroma poput mirisnih breskvi koje je kupio na Trastavere, pola tuceta za nekoliko talijanskih novčida.

“Olvidar?”

“Olvidar! Olvidar todos!”

Došla je do njega i, na njegovo zadovljstvo uzela novac. Stisnuo joj je ruku izobličenim prstima dok je drugom izvukao novu pedeseticu. “No, no, senor.”

“Donacion”, reče on skromno, držedi je.

Donacion mu je ostalo u sjedanju, itekako. U danima Romantične rute, čovjek bi se svaki put vradao u iste bordele, i donosio najlonke svojim omiljenim djevojkama. Momci su govorili: “Ova ti se sviđa? Onda joj daj mali donacion. Kupi joj nešto, pa joj

pokloni kad se vratiš. Sjeda li se ona tebe, to je drugo pitanje. Ali sigurno de joj biti drago uzeti najlonke.” Imena tih djevojaka? U desecima i desecima bordela na desecima i desecima mjesta, morala je negdje postojati i neka Rosa.

“Rosa”, prošaputao je meko, pokušavajudi je privudi kako bi ukliznula između njegovih nogu, “para usted de parte mia.”

“No, gracias.”

“Por favor.”

“No.”

“De mi para ti.”

Sjajni pogled koji kao da je bio znak za pokret – ti si pobijedio, ja sam izgubila, obavi što imaš i svrši s tim. Na Debbynu krevetu.

“Evo”, reče, i uspjelo mu je uravnotežiti njezinu masu između svojih široko raskriljenih nogu. Mač je zgrabljen. Zurenje biku u oči. El momento de verdad. “Uzmi.”

Bez riječi, Rosa je učinila što joj je rečeno.

Treba li osigurati sve i tredom pedeseticom, ili je sporazum postignut? Cuanto dinero? Para que cosa? Biti ponovo tamo, biti sedamnaestogodišnjak u Havani i do grla u svemu! Vente y no te pavonees. Ta babetina, ta stara kučka uvijek je gurkala glavu u sobu i pokušavala me požuriti. Gazdaričino nemilosrdno oko, debela šminka, debela ramena mesara i, nakon samo petnaest minuta, podrugljiva replika goniča robova, “Vente y no te pavonees!” 1946. Svrši, ne pravi se važan!

“Gledaj”, reče joj tužno. “Ova soba. Nered.”

Ona okrenu glavu. “Si. Caos.” Duboko je udahnula – rezignacija? gađenje? Da joj tutne tredu pedeseticu, bi li se jednostavno spustila na koljena, lagano kao kad se moli? Bilo bi zanimljivo da li bi mu istovremeno i pušila i molila se. Toga ima puno u latinskim zemljama.

“Ja sam napravio taj caos”, reče joj Sabbath, a kad je vrhom palca nalik na žlicu prešao preko grubih obraza, nije se bunila. “Ja. Por que? Jer sam nešto izgubio. Nisam mogao pronadi nešto što sam izgubio. Comprende?”

“Comprendo.”

“Izgubio sam svoje stakleno oko. Ojo artificial. Ovo ovdje.” Privukao ju je malo bliže i pokazao na svoje desno oko. Počeo ju je mirisati, najprije pazuhe, potom ostalo. Nešto poznato. Nije lavanda. Bahia! “To nije pravo oko. To je stakleno oko.”

“Vidrio?”

“Si! Si! Este ojo, ojo de vidrio. Stakleno oko.”

“Staklenoko”, ponovi ona.

“Staklenoko. Tako je. Izgubio sam ga. Prošle nodi sam ga izvadio pred odlazak na spavanje, kao i svake nodi. Ali, bududi da nisam bio kod kude, a mi časa, nisam ga stavio na uobičajeno mjesto. Pratiš li sve ovo? Ja sam ovdje gost. Amigo de Norman Cowan. Aqui para el funeral de senor Gelman.”

“No!”

“Si!”

“El senor Gelman esta muerto?”

“Bojim se da jest.”

“Ohhhhh.”

“Znam. Ali tako sam ja došao oamo. Da on nije umro, mi se nikada ne bismo sreli. Bilo kako bilo, izvadio sam svoje staklenoko i otišao spavati, a kad sam se probudio nisam se mogao sjetiti gdje sam ga bio stavio. Morao sam otidi na sprovod. Ali mogu li otidi na sprovod bez oka? Razumiješ me? Pokušavao sam pronadi svoje oko, pa sam otvorio sve ladice, stol, ormar” – grozničavo je pokazivao po sobi dok je ona klimala i klimala, usta ne više utučeno opuštenih, ved nekako nevino rastvorenih – “kako bih pronašao jebeno oko! Gdje je nestalo? Gledam svuda, poludio sam. Loco! Demente!”

Sad se počela smijati sceni koju je kao slapstick odigrao pred njom. “Ne”, reče, tapšudi ga neodobravajudi po bedru, “no loco.”

“Si! A pogodi gdje je bilo, Rosa? Pogodi. Donde je bilo ojo?”

Sigurna da slijedi šala, počela je nijekati glavom lijevo desno. “No se.”

U tom trenutku on energično skoči na krevet i, dok je ona sada sjedila na krevetu i promatrala njega, počeo joj je oponašati scenu odlaska na spavanje i kako je oko koje je izvadio iz glave, ne pronašavši mjesto gdje bi ga odložio – a u strahu da bi netko tko bi ušao i vidio ga, recimo, na Debbynu stolu, bio prestravljen (to joj je također odglumio, nakon čega se smijala kao djevojčica.) – ubacio u džep od hlača. Onda je iščetkao zube (pokazao joj je kako), oprao lice (pokazao joj kako), vratio se potom u sobu presvudi se i glupo – “Estupido! Estupido!”, poviče, lupajudi svojim jadnim šakama po sljepoočnicama i čak se ne zaustavljajudi kako bi pokazao bol – objesio svoje hlače na vješalicu u Debbynu ormaru. Pokazao joj je vješalicu na kojoj je visio par Debbynih širokih plavih svilenih hlača. Onda joj je pokazao kako je svoje hlače preokrenuo da bi ih objesio u ormaru i kako je, naravno, ojo ispalo iz džepa i u jednu od njezinih tenisica na podu. “Možeš li to shvaiti? U djetetovu zapato! Moje oko!”

Ona se smijala tako jako da ju je morao stisnuti kao da time želi spriječiti da joj se ne raspadne trbuh. Ako je misliš pojebati, učini to sada, samo priđi krevetu i učini to, čovječe. Na Debbynu krevetu, najdeblju ženu koju si ikada jebao. Svoju posljednju golemu ženu, i onda se čiste savjesti možeš objesiti. Život ti nede biti uzaludan.

“Dođi”, reče i privuče joj ruku svom desnom oku. “Jesi li ikad prije opipala stakleno oko? Samo naprijed”, reče. “Budi nježna, Rosa, ali slobodno, opipaj ga. Možda nikad više nedeš imati priliku. Vedina muškaraca srami se svojih mana. Ja ne; ja ih volim. Od njih se osjedam živim. Pipni ga.”

Ona nesigurno slegnu ramenima. “Si?”

“Ne boj se. Sve je to dio dogovora. Pipni ga. Pipni ga nježno.” Ona je uzdahnula i, lagano udišudi zrak, vrškom svog kratkog prsta lagano dotaknula površinu njegovog desnog oka. “Staklo”, reče on. “Stopostotno staklo.”

“K'o pravo”, reče ona i, dajudi naslutiti da nije bilo tako jezovito kako se isprva bojala, željno je očekivala još jedan ubod u čudnu stvar. Suprotno prvom dojmu, nije bila spora učenica. A bila je i odvažna.

Sve su one odvažne, ako im daš vremena i upotrijebiti mozak – i ako nemaš šezdeset četiri godine. Djevojke! Sve te djevojke! Opasno je razmišljati o tome.

“Naravno da je kao pravo”, odgovori on. “Zato što je jako kvalitetno. Najbolje. Mucho dinero.”

Posljednja ševa života. Radi od svoje devete. Nije školovana. Nema zubara. Nema novca. Trudna, nepismena Meksikanka iz neke prigradske potleušice ili seljačke bijede, i teška otprilike isto kao i ti. Nije moglo drugačije završiti. Konačni dokaz da je život savršen. Zna točno kamo ide svaki centimetar puta. Ne, ljudski život ne smije se ugasiti. Ništa slično ne bi se nikada više moglo ponoviti.

“Rosa, hodeš li biti dobra i počistiti sobu? Ti jesi dobra. Nisi me željela prevariti moledi se Isusu. Samo si ga molila za oprost što si me dovela u iskušenje. Suočila si se sa svime, kako si naučena. Divim se tome. Ne bi mi smetalo obratiti se nekome poput Isusa. Možda bi mi mogao nabaviti malo voltarena bez recepta. Nije li to jedna od njegovih specijalnosti?” Nije točno znao što govori, jer mu se krv počela spuštati u noge.

“No comprendo.” Ali nije ju bilo strah, jer dok joj se smiješio, jedva da je govorio nešto glasnije od šapta i lagano se smjestio natrag na krevet.

“Načini reda, Rosa. Načini regularidad.”

“Okej”, reče ona i poče revno skupljati Debbyne stvari s poda, umjesto da mora imati posla s tim bjelobradim luđakom i s ludim prstima, i staklenim okom i – najvjerojatnije napunjenim pištoljem – što se od nje očekuje za dvije bijedne pedesetice.

“Hvala ti, draga”, reče Sabbath u omaglici. “Spasila si mi život.”

U tom trenutku, dok je sredom bio usidren na rubu kreveta, dobio je napad vrtoglavice, u grlo mu je navalila žgaravica i osjedao se kao onda kad je kao klinac jahao valove i prekasno sustigao najvedi val, a on ga je poklopio poput svijednjaka na Asburyjevu raskošnom Mayfairu, velikog svijednjaka koji se u snovima koje je imao pola stoljeda, otkako su Mortyja ubili u ratu, otkidao s kuke i padao na

brata i njega dok su nevino sjedili jedan pokraj drugoga i gledali Čarobnjaka iz Oza.

On je umirao, zaradio je srčani udar idudi do kraja Rosi za zabavu. Konačna predstava. Nede se održati. Lutkar i njegov kurac zaključuju karijeru.

Rosa je sada klečala uz krevet, milujudi ga po glavi svojom toplom ručicom. “Zlo?”, upita.

“Nisko samopoštovanje.”

“Želi doktora tu?”

“Ne, gospođo. Bole me ruke, to je sve.” Kako su, zaista, boljele! Isprva je pomislio da se trese od bola u prstima. Onda su mu zubi počeli cvokotati kao prošle večeri i odjednom se svu svoju snagu morao uložiti kako ne bi povratio. “Majko?” Nema odgovora. Ponovo njezina namjerna šutnja. Ili je nije bilo? “Mama!”

“Su madre? Donde, senor?”

“Muerto.”

“Hoy?”

“Si. Ovog jutra. Questo auroro. Aurora?” Ponovo talijanski. Ponovo Italija, Via veneto, breskve, cure!

“Ah, senor, no, no.”

Ljubazno je primila njegove dlakave obraze u svoje ruke, a kad ga je privila uz svoje monumentalne grudi, pustio ju je; dao bi joj da mu izvadi pištolj iz džepa, da ga ima, i da ga upuca ravno medu oči. Mogla bi se vaditi na samoobranu. Silovanje. Ved je imao milju dugačak dosje napastovanja. Pred Centrom protiv nasilja objesili bi ga za noge. Roseanna bi se pobrinula da ga srede kao Mussolinija. I odrežu mu kurac, za opomenu, kao ona žena koja je uzela trideset centimetara dug nož i odrezala njime penis svome usnulome mužu, bivšem marincu i nasilnom gadu, jer ju je jebao u dupe dolje u Virginiji. “Ti to meni ne bi napravila, zar ne, draga?” “Bih”, rekla je R., uslužno, “kad bi ga imao.” Ona i sve njezine napredne prijateljice u dolini nisu mogle prestati pričati o tom slučaju. No Roseannu to nije ni približno uzbuđivalo, koliko ju je uzbuđivalo obrezivanje. “Židovski

barbarizam”, rekla mu je, nakon što su zajedno prisustvovali brisu prijateljeva unuka u Bostonu. “Neopravdano. Odvratno. Željela sam izadi.” No žena koja je mužu odrezala kurac postala je, prema oduševljenju kojim je Roseanna govorila o njoj, čini se, prava heroina. “Ali, jamačno je mogla”, ukazao joj je Sabbath, “iskazati svoj prosvjed na neki drugi način.” “Koji? Nazvati hitnu pomod? Pokušaj i vidi kamo de te to dovesti.” “Ne, ne, ne hitnu. To nije pravda. Ne, nego nabiti nešto neugodno u njegovo dupe. Lulu, na primjer, ako je pušač. Možda čak jednu upaljenu. Ako nije pušač, mogla mu je nabiti vrelu tavu u šupak. Rektum za rektum. Druga knjiga Mojsijeva 21:24. Ali odsjedi mu kurac – Rosie, život nije samo serija lijepih doživljaja. Nismo više djevojčice u školi. Život nije samo hihotanje i prenošenje porukica. Sad smo žene. To je ozbiljna stvar. Sjedaš se što je Nora uradila u Lutkinoj kudi? Nije Torvaldu odsjekla kurac – otišla je kroz jebena vrata. Ne vjerujem da nužno moraš biti Norvežanin iz devetnaestog stoljeda kako bi otišao kroz vrata. Vrata su nastavila postojati. Čak i u Americi još ih uvijek ima više nego noževa. Samo, za odlazak kroz vrata treba imati muda. Reci mi, jesi li ikad željela meni odrezati kurac kao način da riješimo nesuglasice?” “Da. Često.” “Ali zašto? Što sam napravio, ili što nisam napravio, da ti na pamet padne takva ideja? Ne vjerujem da sam ikada ušao u tvoj anus bez recepta od doktora i tvoje pisane potvrde.” “Zaboravi”, reče ona. “Ne bih rekao da je pametno zaboraviti tu misao, sada kada znam za nju. Zaista si pomislila uzeti nož...” “Škare.” “Škare, i njima mi odrezati karu.” “Bila sam pijana. Bila sam bijesna.” “Oh, to ti je chardonnay davao hrabrost u onim lošim starim danima. A što je s danas? Što bi sada željela odsjedi, kada si 'u trijeznom stanju'? Što je Bill W. preporučio? Ja ti nudim svoje ruke. Ionako su za kurac. Nudim ti svoje grlo. Kakav to sveprožimajudi simbolizam ima penis za vas ljude? Nastavite tako, i Freud de postati oličenje pristojnosti. Ne razumijem tebe i tvoje prijatelje. Organizirate protest nasred Town Streeta svaki put kad služba za održavanje cesta prođe kraj grane nekog svetog javora, bacate se tjelesima pred svaku grančicu kako bi je zaštitili, ali kad je riječ o ovom nesretnom incidentu, sve ste nabrušene. Da mu je

žena za osvetu posjekla njegov omiljeni brijest, tip bi kod vas vjerojatno imao šansi. Šteta što nije bio drvo. Neka od tih vaših nezamjenjivih sekvoja. Sierra Club bio bi opet u napadu. Glavu bi joj isporučila Joan Baez. Sekvoja? Osakatila si sekvoju? Loša si poput Spira Agnewa! Svi ste tako milosrdni i nježni i protiv smrtnih kazni čak i za serijske ubojice, organizirate pjesnička natjecanja za degenerirane ljudoždere u zatvorima s maksimalnim osiguranjem. Kako možete biti tako zgrožene zbog toga što je bacan napalm na komunističke neprijatelje u Jugoistočnoj Aziji i tako sretne zbog toga što su bivšem marincu odsjekli kurac u SAD-u? Odsjeci moj, Roseanna Cavanaugh, i kladim se u što god hodeš, da si sutra ponovo na cugi. Odrezati kurac nije tako lako kao što misliš. Nije to samo cap, cap, cap, kao da to radiš čarapi. Nije to cak, cak, cak, kao da režeš luk. To nije luk. To je ljudski kurac. Pun je krvi. Sjedaš se Lady Macbeth? U Škotskoj nisu imali udruge liječenih alkoholičara, pa je jadnica sišla s uma. 'Tko bi pomislio da starac ima toliko puno krvi u sebi?' 'To je miris zgrušane krvi. Svi mirisi Arabije nede oplahnuti tu malu ruku.' Ona je poludjela – modna Lady Macbeth! A što de se dogoditi s tobom? Ona žena u Virginiji jest heroina – ali je isto tako i ljudsko bide vrijedno prezira. Ali ti nemaš muda, draga. Ti si samo učiteljica u govnima. Mi govorimo o zlu, Rosie. Najgore što si ti mogla učiniti u životu bilo je da postaneš vinopija. Ali koji je kurac vinopija? Ima ih za izvoz. Svaki pijanac može postati pijanac. Ali ne može svatko odrezati kurac. Ne sumnjam da je ova sjajna žena dala ohrabrenje desecima drugih sjajnih žena u čitavoj zemlji, ali osobno sumnjam da ti imaš što je potrebno za taj potez. Ti bi se ispovradala da moraš progutati moju spermu kad svršim. To si mi davno rekla. Pa, kako bi onda htjela izvršiti operaciju nad svojim voljenim mužem bez anestetika?” “Zašto ne pričekaš i vidiš?”, reče Roseanna uz smiješak. “Ne. Ne. Nemojmo čekati. Ja nedu živjeti vječno. Još malo, pa du imati sedamdeset godina. A dotad deš izgubiti svoju veliku priliku da dokažeš koliko si hrabra. Izaberi nod, bilo koju. Odsjeci ga, izazivam te.”

Nije li zbog toga pobjegao, nije li to razlog zašto je ovdje? Jedne goleme škare stajale su u ormaru s kudnim priborom. Mnogo manje

škare, oblikovane poput ptice, bile su među priborom za šivanje, a jedne, normalne veličine, s narančastim plastičnim držačima, bile su u srednjoj ladici njezina stola. U šupi su bile škare za obrezivanje živice. Ved tjednima, sve otkako ju je taj slučaj počeo opsjedati, spremao se pobacati ih sve u šumu kod Battle Mountaina, gdje je nodu posjedivao Drenkin grob. Onda se sjetio da su njezine likovne radionice pune škara; svako ih je dijete imalo, za rezanje kolaža. A onda je porota u Virginiji proglasila tu ženu nevinom temeljem privremene neuračunljivosti. Poludjela je na dvije minute. Točno onoliko koliko je trebalo Louisu da nokautira Schmelinga u onom drugom meču. Jedva dovoljno vremena da ga odreže i baci, ali uspjela je, sredila ga je – vjerojatno najkrade ludilo u svjetskoj povijesti. Rekord. Dva pokreta, i to je to. Roseanna i njezini mirovnjaci visili su na telefonu čitavo jutro. Smatrali su da je to velika odluka. To mu je bilo dovoljno upozorenje. Bio je to velik dan za žensko oslobađanje, ali crni dan za marince i Sabbatha. Nikad više nede spavati u toj kudi škara.

A tko je sada bio njegov tješitelj? Njihala mu je glavu kao da mu ga zaista namjerava popušiti.

“Pobre hombre”, mucala je. “Pobre ninjo, pobre madre...”

Plakao je, na Rosino iznenađenje, iz oba oka. Ipak je nastavila smirivati njegovu tugu, meko govoredi španjolski i milujudi mu glavu na mjestu gdje je nekad davno njegova crna kosa gusto rasla nad zelenim strijelama njegovih očiju i naglašavala ih, kad mu je bilo sedamnaest, kad je imao mornarsku kapu i kad je sve u životu vodilo k pički.

“Kako imaš jedno oko?”, upita Rosa, nježno ga njišudi amo-tamo. “Por que?”

“La guerra”, zaječi Sabbath.

“A ovo isto plače, staklenoko?”

“Rekao sam ti, nije bilo jeftino.”

Pod čarolijom njezine mesnatosti, pritisnut uz njezinu masu dok mu je nos sve dublje i dublje tonuo u dubinu, Sabbath se osjedao kao da je šupljikav, kao da i ono posljednje što je ostalo od cijele

izmišljotine koju je predstavljao, sada curi kap po kap. Nede ni trebati vezati čvor na užetu. Samo de otkapati u smrt dok ne presahne i nestane.

Dakle, to je bio njegov život. Kakav zaključak treba izvesti? Ikakav? To što je isplivalo na površinu, bio je neumoljivo on sam. Nitko drugi. Uzmi ili ostavi.

“Rosa”, plakao je. “Rosa. Mama. Drenka. Nikki. Roseanna. Yvonne.”

“Šššššš, pobrecito, šššššš.”

“Dame, ako sam život upotrijebio neprimjereno...”

“No comprendo, pobrecito”, reče ona, a on zašuti, jer ni on nije razumio. Bio je prilično siguran da je napola odglumio cijeli kolaps. Sabbathov nedolični teatar.

2

BITI

ILI

NE

BITI

SABBATH je izišao iz stana s namjerom da vrijeme do Lincova sprovoda provede glumedi Ripa Van Winklea. Od te ideje je živnuo. Želio je tu ulogu, a nije ju igrao duže i od samoga Ripa. R.V.W. je gotovo propustio Revoluciju – a po onome što je Sabbath slušao proteklih godina, on je propustio preobrazbu New Yorka u mjesto potpuno nespojivo s duševnim zdravljem i pristojnim životom, u grad koji je do 1990-ih doveo do savršenstva umijede ubijanja duše. Ako vam je duša živa (a Sabbath za sebe više nije takvo što tvrdio) ona bi ovdje mogla svisnuti na tisudu različitih načina u bilo kojem trenutku dana ili nodi. Nije riječ o nemetaforičkoj smrti, o građanima kao lovini, o tome da je svatko, od bespomodnih staraca do najmlađe dječice zaražen strahom, ništa u cijelome gradu, čak ni turbine Con Eda, nije tako modno i silno sveprožimajude kao strah. New York je bio grad koji je potpuno pošao po zlu, gdje ništa više osim podzemne nije bilo podzemno. Bio je to grad u kojemu se, nekad bez ikakva problema, a ponekad uz veliki trošak, može dobiti najgore od svega. U New Yorku se dobri stari dani, stari način života, ne računaju na više od tri godine unatrag jer tako brzo raste korupcija, nasilje i porast nenormalnog ponašanja Ogledni primjer degradacije, preplavljen pretrpanim slumovima, zatvorima i duševnim bolnicama, grad koji tiraniziraju kriminalci, manijaci i bande klinaca s ulice koji bi preokrenuli svijet radi para tenisica. Grad u kojemu nekolicina onih koji su se trudili život uzeti za ozbiljno znaju da su ščepani u ralje potpuno neljudskoga – ili isuviše ljudskoga: čovjek se zgrozi kad pomisli da je sve ono najodvratnije u ovom gradu otkrilo osobine masovnog čovječanstva kakvo je ono uistinu žudilo biti.

E pa, Sabbath nije pušio sve te priče koje je neprekidno slušao, i koje su New York opisivale kao Pakao: prvo, jer je svaki veliki grad

Pakao; drugo, jer ako te ne zanimaju odvratna, sramna djela čovječanstva, koga vraga uopde tu radiš; i trede, jer ljudima koji su o tome pričali – bogatašima Madamaska Fallsa, tamošnjoj uskoj profesionalnoj eliti i starijima koji su se povukli u svoje ljetnikovce izvan grada – nije ni najmanje vjerovao.

Za razliku od svojih susjeda (ako je Sabbath uopde ikoga mogao smatrati svojim susjedom), on nije spontano bježao od najgorega u ljudima, počevši od samoga sebe. Iako je u onoj sjevernjačkoj rashladnoj škrinji ostao sačuvan veliki dio svog života, posljednjih je godina mislio kako bi upravo on, ako itko, prema svakodnevnim užasima grada mogao osjetiti nešto drugo, a ne nužno odbojnost. Mogao je čak davno napustiti Madamaska Falls (i Rosie) i vratiti se u New York, da nije bilo suputnice... i osjedaja još svježih zbog Nikkina nestanka... i glupe sudbine koja mu je nametnuta, umjesto da je kroji sam, svojom zamornom nadmodnošdu i neprekidnom paranojom.

Iako njegovu paranoju, primijetio je, ne treba preuveličavati. Ona nikada nije bila zatrovani dio njegova mišljenja, nikada istinski raskošna, nikada sposobna probuditi se bez ikakva razloga. Dosad je sigurno postala, takoredi, poput svačije paranoje, dovoljno snažna za akciju, ali uglavnom umorna i zgađena samom sobom.

U međuvremenu on je opet drhturio, ali sada bez utjehe Rosina prisustva i njezina nostalgičnog značenja. Činilo mu se da je snagom volje teško ugasiti želju da više ne bude živ, jednom kad se ta želja pojavila, kao u Debbynoj ispremetanoj sobi. Hodala je s njim, suputnica, dok se primicao stanici podzemne. Premda njima nije hodao desetljedima, nije ni primjedivao gradske ulice, koliko je bio zauzet držanjem koraka sa svojom željom za smrdu. Stupao je s njom uvježbano, korak po korak, držedi ritam po vojničkoj pjesmi koju su mu utuvljivali u glavu crni momci u Fort Dixu, gdje su ga uvježbavali za istrebljivanje komunista kad se vratio s mora.

Bilo ti je dobro ali si otišao-U pravu si bio! Imao si divan dom ali si otišao! U pravu si!

Čuj jen, jen-dva, Čuj jen, jen-dva, Čuj jen, tri-četiri, Čuj jen, jen-dva-tri-četiri- Tri-četiri!

Želja-da-se-više-ne-bude-živ pratila je Sabbatha niz stepenice podzemne željeznice i, nakon što je Sabbath kupio žeton, nastavila s njim kroz ulaz, za njegovim leđima; i kad se ukrcao u vagon, sjela mu je u krilo, sučelice, i počela nabrajati na Sabbathove iskrivljene prste obilje načina na koje ju je mogude zadovoljiti. Ovaj praščid prerezao si je žile, ovaj praščid upotrijebio je vredicu od usisivača, ovaj praščid napio se tableta za spavanje, a ovaj praščid, rođen na oceanu, otrčao je duboko u valove i utopio se.

Sabbathu i želji-da-se-više-ne-bude-živ za zajedničko je sastavljanje osmrtnice bila dovoljna vožnja po središtu.

MORRIS SABBATH, LUTKAR, 64., PREMINUO Morris “Mickey” Sabbath, lutkar i nekdašnji redatelj koji je ostavio

mali trag i potom nestao s Off Off Broadwayske scene, kako bi se poput kriminalca sakrio u Novoj Engleskoj, preminuo je u utorak na pločniku pred kudnim brojem 115 Central Park West. Pao je s prozora na osamnaestom katu.

Uzrok smrti je samoubojstvo, rekla je Rosa Complicata koju je g. Sabbath obeščastio nekoliko trenutaka prije no što si je oduzeo život. Gđa Complicata je glasnogovornica obitelji.

Prema gđi Complicati, on joj je dao dvije novčanice od pedeset dolara za izvođenje perverznih radnji prije nego što je iskočio kroz prozor. “Ali njegov kurac ne biti jako čvrst”, rekla je punačka glasnogovornica, u suzama.

Uvjetna kazna G. Sabbath počeo je karijeru kao ulični izvođač 1953. godine.

Poznavatelji svijeta zabave smatraju Sabbatha “karikom koja nedostaje”

između uglednih pedesetih i neobuzdanih šezdesetih. Oko njegovog Nedoličnog teatra, u kojemu je g. Sabbath koristio prste umjesto lutaka, kako bi prikazao njihove grubo duhovite karaktere razvio se mali kult. Bio je krivično gonjen pod optužbom za opscenost 1956., no iako je proglašen krivim i morao platiti globu, kazna zatvora od trideset dana je povučena. Da je odslužio kaznu, to ga je moglo dovesti u red.

Pod pokroviteljstvom Normana Cowana i Lincolna Gelmana (za Gelmanovu osmrtnicu vidi B7, red 3.), g. Sabbath režirao je zapaženog Kralja Leara 1959. Naš kritičar bio je oduševljen glumom Nikki Kantarakis u ulozi Cordelije, ali gluma Mickeya Sabbatha u ulozi kralja Leara okarakterizirana je kao “megalomansko samoubojstvo”. Publici su na ulazu u kazalište dijeljene zrele rajčice, i do kraja večeri, činilo se, g. Sabbath je uživao u svojoj zaprljanosti.

Svinja ili perfekcionist? Gđica Kantarakis, obrazovana na Kraljevskoj akademiji, zvijezda

Bowery Basement Playersa i redateljeva žena, misteriozno je nestala iz njihova zajedničkog doma studenoga 1964. Njezina sudbina ostaje nepoznata, iako ubojstvo nikada nije bilo isključeno.

“Svinja Flaubert ubio je Louise Colet”, izjavila je danas grofica du Plissitas, aristokratska feministkinja, u telefonskom razgovoru. Grofica du Plissitas najpoznatija je po svojim fikcionaliziranim biografijama. Trenutno radi na biografiji gđice Kantarakis. “Svinja Fitzgerald ubio je Zeldu”, nastavila je grofica, “svinja Hughes ubio je Sylviu Plath, a svinja Sabbath ubio je Nikki. Sve je tu, svi različiti načini na koje ju je ubio, u Nikki: Uništenje jedne glumice od strane jedne svinje.”

Članovi izvorne postave Bowery Basement Playersa koje smo pronašli slažu se u tome da je g. Sabbath bio nemilosrdan u radu sa svojom ženom. Svi su se nadali da de ga ona ubiti, i bili su razočarani kad je nestala a da nije ni pokušala.

Prijatelj i koproducent g Sabbatha, Norman Cowan – čija je kderka Deborah, studentica donjeg rublja na Brownu, igrala naslovnu ulogu u predstavi Zbogom polustoljetnoj masturbaciji, koju je g Sabbath temeljito postavio tek nekoliko sati prije skoka kroz prozor – ima svoju verziju. “Mickey je bio zaista simpatična osoba”, komentirao je g. Cowan. “Nikad

nikome nije predstavljao muku. Pomalo usamljenik, ali uvijek s ljubaznom riječju za svakoga.”

Prva kurva – prava gadura Gospodin Sabbath školovao se u bordelima Središnje i Južne Amerike,

kao i Karipskog otočja, prije no što je učvrstio svoj položaj kao lutkar na Manhattanu. Nikad nije koristio gumicu i čudesno, nikada se nije zarazio spolnim bolestima. G. Sabbath često je pripovijedao priču o svojoj prvoj kurvi.

“Ta koju sam izabrao bila je jako zanimljiva”, svojedobno je ispričao osobi koja je sjedila kraj njega u podzemnoj, “Nedu je zaboraviti dok sam živ. Svoju prvu kurvu ionako ne možeš. Izabrao sam je, jer je bila pljunuta Yvonne de Carlo, glumica, fdmska glumica. Bilo kako bilo, ja sam bio tamo i tresao se kao prut. Bili smo u staroj Havani. Sjedam se kako je to lijepo i romantično izgledalo, oronule kude s balkonima. Prvi prvcati put. Nikad prije u životu nisam ništa povalio. I sad sam bio s Yvonne. Oboje smo se počeli svlačiti. Sjedam se da sam sjedio na stolici kraj vrata. Prvi i najtrajniji detalj koji mi se usjekao u svijest bio je da je imala crveno donje rublje, crveni grudnjak i gadice. I to je bilo fantastično. Sljedede čega se sjedam je da sam bio na njoj. A slijedede, da je sve bilo gotovo i ona je rekla “Miči se s mene!” Pomalo pokvareno. 'Miči se s mene!' E, to se ne događa uvijek, ali bududi da mi je to bio prvi put, mislio sam da treba poslušati pa sam sišao. 'Jesi svršio? Silazi!' Ima gadnih tipova, čak i među kurvama. Nikad to nedu zaboraviti. Pomislio sam: 'Okej, baš me briga', ali pogodilo me to, kao jedan neprijateljski i prilično pokvareni čin. Kako sam mogao znati, dijete iz malog mjesta, da de jedna od njih deset biti sirova i zla poput ove, ma koliko bila lijepa?”

Nije učinio ništa za Izrael Nedugo nakon navodnog ubojstva svoje prve žene, g Sabbath se

uputio u jedno zabito brdsko selo gdje ga je do smrti uzdržavala druga žena, koja je godinama sanjala o tome da mu odreže kurac i potom potraži utočište u svojoj grupi zlostavljanih žena. U svoja tri desetljeda sakrivanja, osim što je gđu Drenku Balich, svoju susjedu, hrvatsku Amerikanku, praktički pretvorio u prostitutku, uradio je malo što drugo osim petominutne

adaptacije beznadežno ludog Nietzscheovog djela, S onu stranu dobra i zla. Ubrzo nakon što je prešao pedesetu, u obje mu se ruke razvila osteoartroza, koja je uključivala periferne i središnje medučlančane promjene, s relativnim očuvanjem pokretljivosti zgloba podlaktice. Posljedica svega toga bila je izrazita nestabilnost i gubitak funkcionalnosti zbog neprestanog bola i ukočenosti, te progresivno pogoršanje stanja. Zahvaljujudi svom intenzivnom razmatranju prednosti i mana pojedinih načina liječenja Sabbathovih šaka, njegova je žena postala stručnjak za chardonnay. Osteoartroza je Sabbathu pružila divni razlog da iskaže još više gorčine prema svemu i omogudila mu da po čitave dane smišlja načine kako da pokvari gđu. Balich. Nadživio ga je duh njegove majke Yette s groblja Beth, ili tako nekako, u Neptunu, New Jersey, koji ga je neprestano proganjao posljednje godine života. Njegov brat, poručnik Morton Sabbath, strušen je nad Filipinima za vrijeme Drugog svjetskog rata. Yetta Sabbath nikad se od toga nije oporavila. Od svoje majke Sabbath je naslijedio sposobnost da nikada ni preko čega ne prelazi.

Preživjela je i njegova žena Roseanna od Madamaska Fallsa, s kojom se zabavljao one nodi kad je gđica Kantarakis umrla, ili kad ju je on ubio i riješio se tijela. Grofica du Plissitas vjeruje da je g. Sabbath prisilio gđu Sabbath, ranije Roseannu Cavanaugh, da postane suučesnica u zločinu, time potaknuvši njezin pad u alkoholizam.

G. Sabbath nije ništa učinio za Izrael.

* * *

nejasno prelijede nejasno zašto baš sada ta neugodna izmišljotina nitko ni ne zna ljepljivu traku ne trebam dolje ovdje idem glupo nađi što sam izgubio glupost Grčki kvart giros sendvič suvlaki sendvič baklava znaš Nikki ciganske stvari značke privjesci anđeoski na viktorijanskim čizmama nikad ševa bez silovanja bačena u ne ne ne tamo samo tu jedino tako bože oprosti njima ne jebu se u dupe hej giros znaš Nikki suvlaki znaš Nikki St. Marks hotel 25.65$ ili više po sobi stanarina Nikki znaš tetovaže na debelom znaš Nikki smede još od kožnog dudana zavezani zglobovi kukovi povezane oči nastavi da saznam tajnu želim znati samo tajne kad me trošiš kao dijete ja sam

tvoj dječak ti si moja curica moj dječak tvoja lutka ruka lutka u ruku me pretvori lutko tvoj nakit više kože stari ljudi ja sam jedan religijska seksi odjeda na prodaju Nikki uvijek Nikki gori darovi na prodaju majice tamjan nikad bez njega vatra bježi još treba boje duge kose zadnje odredište miču miču miču crvenog lica kao cigla velike žene poljske američke kuhanje a što ja da kažem nego zašto pa zašto brinuti teže de ona biti ovdje nego ja ona ne mogu više podnijeti ovo je li to moje u prozoru Nikki obojala ih objesila nestala ja sam ostavio 120 dolara iz armije spasa sranje drvene rolete je voljela tu su one crvene vrpce nestajudi propuštene trideset godina kasnije Nikkine rolete.

“Pušit? Odeš pušit?”

“Ne danas, dušo.”

“Čovječe, ja umirem od gladi. Imam opake cigare. Jebeno dobre. Nisam doručkovo, nisam ruč'o. Ovdje bio dva sata. Nisam ništa prod'o.”

“Strpljenja, strpljenja. 'Ništa ilegalno ne postiže se bez strpljenja.' Benjamin Franklin.”

“Nisam ništa jeo, čovječe.”

“Pošto?”

“Petaka.”

“Mogu ti dati dva dolara.”

“Sranje. To su opake cigare.”

“Ali bududi da si ti taj koji gladuje, procjena je moja.”

“Jebi se, starce, stari Židove.”

“No no. To ti ne dolikuje. 'Ni rilo – ni anti – Semit nemoj bit/I sigurno ko dan i nod/Zlo nikom nede dod.'“

“Jednog dana nedu ovdje prosit i prodavat pizdarije. Židovi de jednog dana prosit. Čekaj dok svi prosjaci budu Židovi. To de ti se svidjeti.”

“Svi de Židovi prositi kad Mount Rushmore pocrni, dragi moj, i ni dana ranije – kad na crnom Mount Rushmoru budu isklesani Michael Jackson, Jesse Jackson, Bo Jackson i Ray Charles.”

“Dvije cigare ti dam za petaka. Gladujem, čovječe.”

“Cijena je u redu – dogovoreno. Ali moraš početi ljepše razmišljati o Židovima. Vi ste ovdje bili puno ranije od nas. Mi nismo imali vaše prednosti.”

Nina Cordelia Desdemona Estroff apoteka još je tu moj bože Freie Bibliothek u Lesehalle Deutches klinika sve podrumi indijski butici indijski restorani tibetski napici japanski restorani Ray's Pizza Kiev 24 sata 7 dana tjedno uvod u hinduizam uvijek je ona čitala dharmu artha kama i mokša oslobađanje od ponovnog rođenja najviši cilj smrt sigurno vrijedna tema možda najveda sigurno rješenje za nisko samopoštovanje kladionica kupon Varšavske novine lopuže lopuže Bowery lopuže još na stubištu glava i ruka pišalina curi iz njihovih džepova “Kažu da sam kriv, čovječe.”

“Ponovi, molim te.”

“Kriv. Moram nešto pojesti. Nisam jeo, ni doručak ni ručak.”

“Ne bih se brinuo. Nitko nije.”

“Ja sam nevin, čovječe. Namjestili su mi. Neka mi netko pomogne.”

“Ja du preuzeti tvoj slučaj, sinko. Vjerujem u tvoju nevinost barem koliko i u svoju.”

“Hvala ti, čovječe. Ti si sudac?”

“Ne, Indijac. A ti?”

“Ja sam Židov. Ali proučavao sam budizam.”

“Da, na tebi se vidi pretjerani uspjeh.”

“A kako se sve to čini jednom starom mudrom Indijcu?”

“O, to nije za svakoga, ali ja volim teškode. Živjeti od biljne hrane u šumi. Stalno tražiti čistodu i samosavladavanje. Prakticirati uzdržavanje od osjetilnoga. Biti strog prema sebi.”

“Moram nešto jesti, čovječe.”

“Životinjsku hranu treba izbjegavati.”

“Sranje, ja ne jedem životinjsku hranu.”

“Izbjegavati glumice.”

“A šikse?”

“Židovu koji proučava budizam nije zabranjeno pojesti šiksu. Ben Franklin: 'Neka Bog oprosti onima koji se ne jebu u dupe.'“

“Ti si lud, baby. Ti si veliki Hindu čovjek.”

“Ja sam prošao kroz zemaljski život i obavio svoje dužnosti prema društvu. Sada sam se vratio u stanje celibata i postao poput djeteta. Usredotočujem se na unutarnje žrtve svetoj vatri moga jastva.”

“Ludilo.”

“Tražim konačno oslobođenje od kruga rađanja.”

ulična lampa seks prodaje golu djevojku obris broj telefona što to kaže govorim hindi urdu i bangla dobro me to ostavlja šiksa Mount Rushmore Ava Gardner Šonja Henie Ann-Margret Yvonne de Carlo udarac Ann-Margret Grace Kelly ona je Abraham Lincoln šiksi Tako je prolazilo Sabbathu vrijeme, dok se pretvarao da misli bez rečeničnih znakova, kako se J. Joyce pretvarao da ljudi misle, pretvarajudi se da je više ili manje slobodan od onoga kako se osjedao, pretvarajudi se da i jest i nije očekivao da de pronadi Nikki u podrumu s točkom između očiju kako prodaje sarije ili u ciganskoj odjedi luta njihovim ulicama u potrazi za njim. Tako je prolazio Sabbath, promatrajudi sukob svojih suprotnosti, zlog i nevinog, iskrenog i prijetvornog, prezira vrijednog i smiješnog, karikaturalnog i posve samosvojnog, istinoljubivog i slijepog za istinu, samoproganjajudeg i nepostojedeg Sabbatha; bivši sin, bivši brat, bivši muž, bivši lutkar, bez ikakve ideje ni što je ni što traži, hode li potonuti u more propalica na asfaltu i stepeništima ili kao čovjek podledi želji-da-se-više-ne-bude-živ ili vrijeđati, vrijeđati i vrijeđati dok više na zemlji ne ostane nepovrijeđenih.

Barem nije bio banalan, pa nije otišao pronadi mjesto gdje je osobno dijelio rajčice premijernim gledateljima na aveniji C. Vjerojatno je i to sada još jedna tužna podrumska rupa, s indijskom

kuhinjom. Niti je prešao Tompkins Park do mjesta gdje je nekad bila radionica i gdje su se ševili tako dugo i snažno da bi krevet na nožicama odskakutao do sredine sobe, prije nego bi se Sabbath obukao i odjurio kudi prije nego se Nikki vrati iz kazališta. Luda vezanost doimala se iz sadašnje perspektive poput maštarije dvanaestogodišnjeg dječaka. No dogodila se njemu i Roseanni Cavanaugh, koja je tada tek izašla iz koledža Bennington. Kad je Nikki nestala, osim tuge i suza i očajne zbunjenosti, bio je također i oduševljen, kako ved mlad čovjek može biti. Zamka se otvorila i Nikki je nestala. San, iskreni san, svojstven svima. Neka ona nestane. Neka on nestane. No Sabbathu je taj san postao java.

* * *

Struja ga je povlačila prema dolje, izbacivala prema naprijed, bacala na dno, udarala ga poput lopatice majčinog Mixmastera. Onda ga je, za kraj, ispljunula na obalu, izgrebanog i izbodenog od šljunka po kojemu ga je valjao val čiji dolazak je krivo procijenio. Kad se pridigao nije znao gdje je – mogao je biti u Belmaru. Ali divlje je plivao dalje, dalje prema dubokoj vodi, gdje je Morty široko uzdignute ruke uzvikivao “Hajde, Herkules! Brže!” Morty je svaki val dočekivao kako treba; kad bi bila plima, jahao je na valu od podnožja do vražjeg vrha, od jednog njegova kraja do drugog. Smijali su se momcima iz Weequahica, Newark. Ti dečki ne znaju jahati na valovima, govorili su. Sva židovska djeca iz Newarka bježala su od dječje paralize. Da su ostala kod kude, otišla bi na plivanje na bazen zabavnog parka u Irvingtonu i dobila dječju paralizu istog trena kad bi platili ulaznicu. Zato su ih roditelji dovodili na morsku obalu. Židovi iz Jerseya odlazili su u Belmar, Židovi iz Newarka odlazili su u Bradley. Kartali smo s njima ajnc na obali. Mene su s ajncom upoznali momci iz Weequahica, a vještinu sam dodatno razvio na moru. U našoj su maloj vukojebini te igre bile legendarne. Na duplo! Još jednom! Juhuuu\ A židovske djevojke iz Weequahica ležale su na plaži kraj avenije Brinley u svojim dvodijelnim kostimima, golih trbuha. Bilo je lijepo kad bi one došle

preko ljeta. Prije toga samo bi slušao radio i pisao zadade. Smireno, tiho doba. Najednom bi sve počelo vrvjeti, ulice Asburyja bile su pune ljudi, plaže u Bradleyu bile su pune i nodu – kad bi započeo dugi vikend za Memorial Day, život malog gradida je prestajao. Konobarice u cijelom Asburyju, studentice iz cijele zemlje, stajale su u redovima za posao. Asbury je bio centar, slijedio je Ocean Grove, metodistički zabran po kojemu se nisi smio voziti nedjeljom, a onda Bradley i na plaži Židovke iz svakog kvarta Jerseya. Eddie Schneer, lopov koji je operirao po parkiralištima i za kojeg smo Morty i ja radili, upozoravao bi nas: “Nemojte se igrati sa Židovkama. Ostavite to za šikse. Nikad nemojte sa Židovkama biti gadni.” A židovski gradski momci iz Newarka, za koje smo govorili da ne znaju jahati na valovima, s njima smo se natjecali u jahanju valova, kladili se s njima i jahali valove za novac. Morty bi uvijek pobijedio. Naša divna ljeta prije nego se pridružio zračnim snagama.

A kad bi se plima povukla, a boledivi i kostobolni stariji otišli na namakanje u namreškani plidak, gdje su suncem opaljena djeca sa šupljikavim kanticama lovili račide u pijesku, Morty, njegovi prijatelji i “Mali Sabbath” ucrtali bi na plaži u pijesku kvadrat i podijelili ga jednom crtom popola, a zatim bi njih trojica ili četvorica sa svake strane, obučeni u kupade kostime, igrali buzz, naizgled surovu obalnu igru koju su izumila pustolovna djeca s obale. Kada bi red došao na tebe, morao bi dodirnuti nekoga na drugoj strani i vratiti se prije nego te zgrabe za ruku. Ako te uhvate na crti, tvoja ekipa povlači te na svoju, a suprotna na svoju stranu. Nalik na spravu za mučenje. “A što se dogodi”, upitala ga je Drenka, “ako te savladaju?” “Bace te na tlo. Ako te uhvate, bace te na pod, ščepaju te i sodomiziraju te. Nitko se ne povrijedi.” Drenka se smijala! Kako je Drenku mogao natjerati na smijeh kad joj je pričao kako je to biti američki dječak na obali. Buzz. Pijesak ti ulazi u oči, napunjene su ti njime uši, izgreban trbuh, pijesak je ispod tvog kupadeg kostima, između guzova, u nosu, pomiješan s krvlju u rubu usana, i onda, zajedno – “Geronimo!” – svi ponovo jure na neko mirno mjesto gdje se može surfati i sunčati na leđima, lagano se njišudi, smijudi se bez povoda, pjevajudi “opere” iz sveg glasa –

“Toreadore/Ne pljuj na pod/Pljuni u džep/Baš ti je lijep!” – a onda, podboden naglim junačkim porivom, roniš do dna oceana. Četiri, pet, šest metara u dubinu. Gdje je dno? Potom, dok pluda pucaju, borba da izroni po kisik, sa šakom pijeska da ga pokaže Mortyju.

Kad je Morty na poslu obalnog spasioca u West End Casinu imao slobodan dan, Mickey ga nije napuštao ni na kopnu ni na moru. Kakve je udarce mogao izdržati! Kako mu je bilo divno dok je bio sretni, presretni klinac prije rata kad bi se prepustio jahanju na valovima.

Sada više nije. Primio se za rub tezge uličnog prodavača čekajudi da ga spasi šalica kave. Misli su tekle nezavisno od njega, sjedanja su navirala dok je on opasno balansirao na tankoj oštrici između onoga što je bio i što nije. Bio je zarobljen u procesu analize koji nije bio nimalo ugodan. Blijeda, blijeda slika onoga što se moralo dešavati Mortyju kad mu je projektil razderao avion: živiš život unatrag dok potpuno ne izgubiš kontrolu. Imao je snažan osjedaj da se nalazi na probama Višnjika, čak i dok je jednom unakaženom rukom uzimao šalicu kave, a drugom pladao. Eno Nikki. Urezkoji mu je ostavila u mozgu mogao je provaliti poput vulkana, a prošlo je ved trideset godina. Eno Nikki, sluša kako je uvijek slušala i najmanju opasku – izgled usredotočene pažnje, tamne, pune oči bez straha, smirene kakve su bile samo onda kad je trebala biti netko drugi, šapdudi riječi u sebi, zabacujudi kosu iza uha kako ništa ne bi stajalo između njegovih riječi i nje, uzdišudi poraženo kako bi njemu dala za pravo, njegovo stanje uma bilo je njezino stanje uma, njegov smisao za stvari postao je njezin, Nikki je bila njegovo sredstvo, njegova slika, samoizražajni primjerak njegova gotovog svijeta. A pompozni Sabbath, nezamjenjivi tvorac njezina skrovišta, rođen da je izbavi od svih gubitaka i svih strahova koji dolaze s gubicima, kojemu nije mogao promaknuti ni treptaj oka, bio je precizan do točke ludila, prijetedi pružajudi prst da se nitko nije usudio ni trepnuti dok je bio u zraku – kako ga se bojala, malog bika s velikim umom, bačvice do vrha napunjene opojnim brandyjem samoga sebe, njegovih očiju koje su bile tako ustrajne, opominjude, prijekorne, oponašajude; za Nikki sve je to bilo poput grubog milovanja, a osjedala je u sebi, prevladavajudi svoju plašljivost,

hladnu obavezu veličine. “O, moje djetinjstvo. To je pitanje. Nemoj izgubiti tu meku, upitnu intonaciju. Ispuni govor ljupkošdu. Trafimovu: Tada ste bili samo dijete, i tako dalje. Ljupko i šarmantno. Još zaigranije, slomljeno – šarmiraj ga! Tvoj ulazak: živ, uzbuđen, plemenit – pariški! Ples. Ne mogu mirno sjediti, i tako dalje. Pripazi da se puno ranije riješiš šalice. Ustani. Dok plešeš s Lapahinom, vas dvoje odlazite prema dnu pozornice, prema dnu. Pohvali Lapahina kako neočekivano dobro pleše. Ti, Varja. Mašeš prstom prema njoj. Samo se pretvaraš da je koriš. Potom zadirkivanje, brzi poljubac u oba obraza. Ista si kao i uvijek. Replika Ne znam na što misliš – puno smetenija. Glasno se nasmij nakon to piše u enciklopediji. Nemoj zaboraviti na smijeh i zvukove – pravi ih, raskošno, kako god znaš; oni su predivni, oni su Ranjevskaja! Puno više zadirkivanja i izazivanja s Lapahinom kad počne pričati o prodaji višnjika – to je trenutak kad poprimaš svoju veličinu. Za tebe je taj poslovni razgovor samo prilika da opčiniš još jednog čovjeka. Opčini ga! On te poziva ved time što kaže kako te voli čim te ugleda. Gdje su ti zadirkujudi zvukovi? Zavodnički dah. Melodiozno Mmmm. Čehov: 'Važno je pronadi pravi osmijeh.' Nježan. Nikki, nevin, lagan, lažan, lijen, tašt, običan, dražestan – pronađi pravi osmijeh, Nikki, ili deš skroz zajebati. Ona je tašta: napudrana si, namirasana si, ispravljaš leđa kako bi izgledala ljepša. Tašta si i stariš. Zamisli to: pokvarena i umorna žena, a opet, ranjiva i nevina kao Nikki. To je iz Pariza. Da vidimo koliko lagano možeš to izvesti – mora se vidjeti taj smiješak. Tri koraka – samo tri – od telegrama prije nego što se okreneš i slomiš. Onda pusti da se slom vidi, dok se povlačiš prema stolu. Kad bi se samo taj teret mogao skinuti s moje duše. Pogledaj u pod. Zamišljeno, nježno, Kad bih samo mogla zaboraviti što se dogodilo. Nastavigledati prema dolje, zamišljeno, dok on govori – onda podigni pogled i koga vidiš – svoju majku. TO JE TVOJA MAJKA. To je uvod u prošlost, koja se čarobno pojavljuje u vidu Petje. Ona vidi svoju majku u drvetu – no ne može prepoznati Petju. Zašto Petji da je novac? To nije uvjerljivo kad ti to radiš. Očijuka li on s njom? Je li je očarao? Je li joj on dobri stari prijatelj? Nešto je tu ved moralo biti prije, kako bi bilo uvjerljivo sada. Jaša. Tko je Jaša? Što je Jaša? On je

živi dokaz njezine slabe sposobnosti prosuđivanja. Tamo nema nikoga. Cijeli govor, od početka do kraja, kao da je upuden djetetu. Uključujudi i Doima se kao žena. Lapahinova prošlost je tu na udaru – tvoj dječji raj bio je njegov dječji pakao. U skladu s tim on ne pravi sentimentalni tsimmes od čistode i nevinosti. Otvoreno, Nikki, bez povlačenja, ti vičeš: Pogledaj! Moja majka seta u višnjiku! Ali posljednja stvar koju bi Lapahin htio vidjeti je uskrsnude njegova pijanog oca. Na ovu dramu gledaj kao na njezin san, pariški san Ljubov Andrejevne. Ona je u progonstvu u Parizu, jadna zbog svojih ljubavi, i ona sanja. Sanjala sam da sam se vratila kudi i sve je bilo kao prije. Majka je bila živa, bila je s nama – pojavila se u obliku višnje točno pred prozorom dječje sobe. Ja sam opet bila dijete, svoje vlastito dijete koje se zove Anja. I udvarao mi je student pun ideala koji želi promijeniti svijet. A ipak sam istovremeno bila ja, žena sa svojom prošlošdu, a kmetski sin, Lapahin, i sam odrastao, upozoravao me da demo morati prodati imanje ako ne posiječemo višnjik. Naravno da višnjik nisam mogla dati posjedi, pa sam umjesto toga priredila zabavu. Ali usred plesa upao je Lapahin, iako smo ga pokušali otjerati, i objavio da je imanje zaista prodano, i to njemu, sinu kmeta! Istjerao nas je sve iz kude i počeo sjedi višnjik. I onda sam se probudila... Nikki, koje su tvoje prve riječi? Redi mi. Dječja. Da! Ona se vratila u dječju sobu. Na jednom kraju dječja soba; na drugom Pariz – jedno je mjesto koje ne može imati, drugo je mjesto u kojem ne može izdržati. Pobjegla je iz Rusije kako bi izbjegla posljedice svog propalog braka; bježi iz Pariza kako bi otišla što dalje od propale ljubavne veze. Žena u bijegu pred propašdu. U bijegu pred propašdu, Nikoleta. No ona propast nosi u sebi – ona jest propast!”

Ali ja sam bio propast. Ja jesam propast.

* * *

Sudedi prema Mortyjevu Benrusu, vječnost je za Linca Gelmana službeno otpočinjala u kapeli Riverside na Amsterdamskoj aveniji za nešto više od pola sata. No, odlučan kakav je bio, želedi vidjeti što sve

čovjek može učiniti od propalog života samo ako ima sredstva, umjesto da, stigavši na Astor Place požuri na vlak, zaustavio se pred malom družinom nadarenih glumaca koji su s najmanjom mogudom scenskom opremom izvodili posljednje ponižavajude epizode borbe za opstanak. Poprište je zauzimalo površinu od oko pola hektara donjeg Manhattana, gdje se, sve što se pruža na sjever, jug, istok i zapad međusobno spaja i razdvaja pod čudnim kutovima križanja i još čudnije oblikovanim oazama otvorenog prostora. “Ne moraš biti Rockefeller da daš koju paru, ne moraš biti Rockefeller da daš koju paru...” Sitno crno bide plosnata lica iskočilo je pred Sabbatha kako bi mu svojim nježnim, prilično prijetvornim glasom izrecitirao lanac događaja dug tri stoljeda koji je kulminirao u ovom nezadovoljniku s mučeničkim životom. Tip je jedva bio živ, ipak – mislio je Sabbath, brojedi koliko ih još operira u bližoj okolini s vlastitim šalicama za sitniš – očito je bio čovjek godine.

Pijuckajudi talog iz svoje šalice, Sabbath se napokon prene iz grube pogreške svoje prošlosti. I sadašnjost je također napredovala, proizvodila se dan i nod poput bojnih brodova u Perth Amboyu za vrijeme rata, časna stvarnost koja postoji od davnina i preko renesanse sve do danas – i ta uvijek-postajuda, nikad-prestajuda stvarnost bila je ono što je Sabbath odbacivao. Njezina neiscrpnost bila mu je odvratna. Samo zbog toga zaslužio je umrijeti. Pa što ako mu je život bio glup? Svatko s imalo mozga zna da vodi glup život čak i dok ga ima. Svatko s imalo mozga shvada da mu je sudbina voditi glup život jer nema drugačijeg. U tome nema ništa osobno. Usprkos tome, dječje suze skupljale su se u očima Mickeya Sabbatha – da, baš Mickeya Sabbatha, iz izabrane skupine 77 milijardi trofejnih primjeraka od kojih je sačinjena ljudska povijest – dok je govorio zbogom svojoj jedinstvenosti napola progunđanim, srcedrapateljnim “Ko ga jebe?”

Iscereno crno lice, divlje i propalo, s očima lišenim ikakve želje da vide – nejasnim, tupim očima koje su Sabbathu izgledale kao da su na sumračnoj granici razuma – pojavilo se samo nekoliko centimetara od njegova iscerenog lica. Sabbath je imao želudac za gledanje takve

bijedne nesrede, pa nije skrenuo pogled. Znao je da njegov vlastiti jad, ma kakav bio, nije ni približno poluživot odbojan poput ovoga. Crnčeve oči bile su zastrašujude. Ako njegovi prsti duboko u džepu drže dršku noža, nije mi pametno ovako stajati na mjestu.

Prosjak prodrma šalicom kao da je zvečka, od čega zazvekede sitniš. Teški vonj truleži njegova daha proširi se od njega u Sabbathovu bradu, kad je zavjerenički prošaptao: “To je samo posao, stari – netko mora i to.”

To je bio nož. Pritisnut uz Sabbathovu jaknu, nož. “Kakav posao?”, upita ga Sabbath.

“Biti granični slučaj.”

Pokušaj ostati miran i izgledati tako. “Izgledaš dosta razočarano.”

“Amerika me voli.”

“Ako tako kažeš.” Ali kad se prosjak teško nagnuo prema njemu, Sabbah poviče, “Nemojmo biti nasilni – čuješ li me? Bez nasilja!”

Na napadačevu licu pojavio se odurni smiješak: “Naasilje? Naaasilje? Kažem ti – Amerika me voli!”

Sad, ako je ono što je Sabbath osjedao pritisnuto uz svoje tijelo doista bila oštrica noža nekoliko milisekundi udaljena od toga da mu propara jetru, i ako je Sabbath uistinu imao tu želju-da-se-više-ne-živi, zašto se peta njegove velike čizme tako silovito spustila na stopalo ovog voljenog Amerikanca? Ako mu je ved postalo svejedno, zašto mu nije bilo svejedno? S druge strane, ako je njegov bezgranični očaj bio pretvaranje, ako nije bio toliko beznadežan kako se pretvarao, koga je onda zavaravao osim sebe? Svoju majku? Je li samoubojstvo ono što treba njegovoj majci kako bi shvatila da se Mickey sveo na ništa? Zašto ga je inače progonila?

Crnac jaukne, spotakne se i padne na leđa, dok je Sabbath, još u vrudici od nagona koji mu je spasio život, brzo pogledao dolje, i otkrio kako je ono što je smatrao vrškom noža bilo u biti nešto u obliku larve ili puža ili crva, nekakva meka crvasta stvar koja je izgledala kao da je bačena u ugljenu prašinu. Da se zapitaš, čemu sva panika.

U međuvremenu, nitko na ulicama nije čini se primijetio ni bodež koji to nije bio, niti ludog glupana kojem je to nešto pripadalo i koji je očito htio nespretno postati Sabbathov prijatelj. Niti je itko primijetio Sabbatha kako ga je napucao. Susret zbog kojega se Sabbath preznojio, kao da je bio nevidljiv dvojici prosjaka koji od lutkara nisu bili udaljeni više no što je jedan kraj boksačkog ringa udaljen od drugoga. Prisno su razgovarali gledajudi se preko kolica iz samoposluživanja i njihova tereta prozirnih plastičnih vreda pretrpanih praznim limenkama i bocama sode. Viši od njih, koji je sudedi po vlasničkom držanju bio vlasnik kolica i plijena, imao je prilično pristojnu trenirku i gotovo nove tenisice. Drugi, niži, bio je omotan u dronjke koje kao da je pobrao s poda neke garaže.

Imudniji od njih rekao je glasno, deklamatorski: “Čovječe, cijeli dan nije mi dovoljno dug da napravim sve što imam zacrtano.”

“Ti jebeni lopove”, odgovori mu slabo drugi. Sabbath je vidio kako plače. “Ti si ga ukrao, ti usranko.”

“Oprosti, stari. Ubilježio bih te, ali kompjutori su mi se pokvarili. Automatska praonica ne radi. Ne možete prodi kroz McDonald's u manje od sedam minuta, a oni ionako sve krivo shvate. U onome u čemu smo bili stvarno dobri više nismo dobri. Nazovem IBM. Pitam ih gdje mogu kupiti jedan od onih prijenosnih kompjutora. Zovem ih na specijalnu liniju. Tip mi kaže: 'Žao mi je, kompjutori nam ne rade.' IBM”, ponovi, gledajudi veselo u Sabbatha, “a ni njima nije jasno.”

“Znam, znam”, reče Sabbath, “televizija je sve zajebala.”

“Televizija je sve totalno zajebala, čovječe.”

“Stroj za pravljenje challaha”, reče Sabbath, “posljednja je stvar koja funkcionira. Pogledaj izlog pun challaha. Nijedan nije jednak drugome, a opet, svi spadaju u isti žanr. I k tome izgledaju kao da su od plastike. To challah i želi. Želio je izgledati plastično još prije plastike. Otuda su i dobili ideju za plastiku. Iz challaha.”

“Nemoj srat. Kako to znaš?”

“S Državnog radija. Oni ti pomažu shvatiti stvari. Meni Državni radio uvijek pomaže shvatiti stvari, bez obzira na to kako sam zbunjen.”

Jedini drugi bijelac u blizini stajao je nasred Lafayette ulice, jedna od onih propalica crvenog lica, teško odredivih godina, superlake kategorije i irskog porijekla kojima je Boweryju ved desetljedima bio dom pa je i Sabbathu bio poznat još iz doba dok je živio u susjedstvu. Klošar je grčevito držao bocu u smeđoj papirnatoj vredici i nešto tiho govorio golubu pod sobom, ranjenom golubu koji se nije mogao prididi na noge i napraviti korak a da se ne prevrne na jednu stranu. Usred ranopopodnevnog prometa, uzalud je mahao krilima pokušavajudi poletjeti. Klošar je stajao nad njim, usmjeravajudi slobodnom rukom aute kroz raskrižje. Neki su vozači, grubo stišdudi sirene bili opasno blizu tome da ga namjerno pregaze, ali klošar ih je psovao i nastavio čuvati pticu. Napola odlijepljenim đonom sandale koju je imao na nozi pokušavao je nježno pomodi ptici, podižudi je samo da bi vidio kako ponovo pada kad se potporanj pomakne.

Sabbathu se činilo da je goluba udario auto ili je naprosto bio bolestan i umirao. Došao je do pločnika gledati kako se klošar s bocom, nosedi crvenu bejzbolsku kapu s natpisom “Brzi kudni popravci” spušta prema bespomodnom stvorenju. “Drži. Uzmi malo...uzmi mrvicu...” reče, i prolije par kapi iz grlida boce na ulicu. Iako se golub tvrdoglavo trudio vratiti mod samokretanja, bilo je jasno kako sa svakim novim naporom ima sve manje snage. Jednako se tako smanjivala i darežljivost skitnice. “Drži, drži, to je votka, uzmi malo.” Ali golub je ostao slijep na ponude. Ležao je postrance, jedva se mičudi, sposoban jedino da u pravilnim razmacima zamahnei krilima, nakon čega bi ponovo pao. On ga upozori: “Ubit de te netko na cesti – pij, pizdunčino!”

Konačno, kad više nije mogao podnijeti ptičju ravnodušnost, zamahnuo je nogom i šutnuo goluba najjače što je mogao sa staze nadolazedeg prometa.

Golub je sletio u grmlje samo pola metra od mjesta s kojeg je Sabbath sve promatrao. Klošar je prišao golubu i ponovo ga šutnuo, i

to je riješilo problem Sabbath spontano zaplješde. Koliko je mogao primijetiti, više nije bilo uličnih izvođača poput njega – ulice su sada postale daleko preopasne za tako nešto – ulogu uličnih izvođača sad su preuzeli beskudnici, prosjaci i skitnice. Prosjački kabare, prosjački kabare koji je u odnosu na njegov davno ugašeni Nedolični teatar bio isto što i Grand Guignol dragim Muppetima i njihovim ustima, svim pristojnim Muppetima koji su usredivali ljude svojim neiskvarenim načinom života: sve je nevino, djetinje i čisto, sve de biti okej – tajna je u tome da ukrotiš svoj pimpek, odvučeš pažnju od kurca. Oh, kakve li strašljivosti! Njegove strašljivosti! Ne Hensonove, njegove! Kukavičluka! Krotkosti! Napokon, iz straha da ne postane do kraja odvratan izvolio se sakriti u brda! Svima koje je ikad sablažnjavao, zgroženima koji su ga smatrali opasnim čovjekom vrijednim prezira, bolesnim i odurnim, povikao je: “Nikako, ne! Moj propust je to što sam propustio otidi dovoljno dalekol Moja greška je što nisam otišao dalje!”

Umjesto odgovora, prolaznik je ubacio nešto u njegovu šalicu od kave. “Pičko jedna, nisam završio!” Ali kad je iščeprkao stvar iz šalice, shvatio je da to nije bila ižvakana žvakada guma ili opušak cigare – prvi put u četiri godine, Sabbath je zaradio novčid.

“Bog vas blagoslovio, gospodine”, zavikne on za svojim dobročiniteljem. “Neka Bog blagoslovi vas i vaše ljubljene i vašu lijepu kudu s elektronskim sigurnosnim sustavom i kompjutorskim pristupom raznim uslugama s velike udaljenosti.”

Ponovo tu. Kako je počeo tako de i završiti, on koji je godinama sumorno postojao uvjeren da je svoj život preljuba, artritisa i profesionalne gorčine besmisleno proživio izvan konvencija, bez svrhe ili jedinstva. Nipošto razočaran zlobnom podudarnošdu – time što se nakon trideset godina ponovo našao na ulici sa šeširom u ruci, Sabbath je imao šaljiv osjedaj da se naslijepo vratio svojoj vlastitu velikoj zamisli. A to se mora nazvati pobjedom: izvršio je nad samim sobom savršenu šalu.

Kad se spuštao na prosjačenje u podzemnu, u njegovoj je šalici ved bilo više od dva dolara sitniša. Sabbath je očito imao onaj dojam,

izgled, žargon, ono nagrđeno, izvrnuto i odbojno nešto što se ljudima uvlačilo pod kožu dovoljno brzo da učine sve što treba kako bi neprimijedeni prošli kraj njega i kako ga nikad više ne bi morali ponovo čuti ni vidjeti.

Između Astor Place i Centralne stanice, gdje je morao sjesti na Samoubilačku liniju, pokorno je migoljio od auta do auta, zveckajudi šalicom i recitirajudi ulogu iz Kralja Leara koju nije imao prilike igrati još otkako su ga napale vlastite rajčice. Nova karijera u šezdeset četvrtoj! Shakespeare u podzemnoj, Lear za mase – bogate zaklade to vole. Stipendije! Stipendije! Stipendije! Barem neka Roseanna vidi kako je i dalje aktivan, ponovo na svojim nogama, nakon skandala koji ih je koštao njegovih dvadeset četiri tisude dolara godišnje. Napola ju je ved sustigao. Financijska jednakost među njima se uspostavljala. Da, čak i dok je ponovo stjecao dostojanstvo radnog čovjeka, preostali smisao za samoodržavanjem upozoravao ga je da nije na Town Streetu. U Madamaska Fallsu se podrazumijevalo da se ljudska iskvarenost uglavnom nalazi u njemu, samo je Sabbath bio napast, nitko drugi nije bio opasan u blizini... nitko osim one patuljaste japanske dekanice. Mrzio je njezinu jebenu patuljastu hrabrost, ne zato što jevodila urotu koja ga je stajala posla – mrzio je taj posao. Niti zato što je izgubio lovu – mrzio je lovu, mrzio je biti zaposlenik s pladom koji dobiva ček i unovčuje ga u banci gdje je iza pulta radi žena koju zovu pričaonica, jer svakome, pa i Sabbathu mora redi dobar dan. Nije se mogao sjetiti ničega što je mrzio više od unovčavanja tih čekova, osim možda gledanja u izvatke gdje su sve transakcije bile zbrojene. Uvijek se nervirao pokušavajudi shvatiti što tamo piše, uvijek ga je to raspizdilo. Biti u banci, unovčiti ček – baš što sam uvijek želio. Ne, problem nije bio ni u poslu, ni u novcu, nego u tome što je izgubio one djevojke koje su ga dovodile do ludila, desetak njih godišnje, a nijedna nije imala više od dvadeset jednu, i uvijek je imao barem po jednu...

* * *

Te godine – jeseni '89. – na redu je bila Kathy Goolsbee, pjegava crvenokosa šiksa, punačka djevojka velikih udova iz Hazeltona, Pennsylvania, još jedna njegova dragocjena djevojka od metar osamdeset, kdi pekara koja je još od dvanaeste radila u pekari nakon škole i koja je “can” izgovarala “kin” i going to onako kako je Fats Waller izgovarao kad je pjevao “I'm gunna sit right down and write myself a lettuh.” Kathy je pokazivala neobičnu nadarenost za pipkavu izradu lutki, koja ga je podsjetila na Roseanninu kad je počela kao njegova suradnica, tako da mu je ona te godine trebala biti sudbina da nije “slučajno” na umivaoniku ženskog zahoda u knjižnici na drugom katu ostavila kazetu na koju je, a da njezin učitelj to nije znao, snimila telefonski razgovor koji je samo par dana ranije vodila s njim, njihov četvrti razgovor. Zaklela mu se da je samo željela odnijeti kazetu u zahod kako bi je mogla potajno odslušati; zaklela mu se da ju je u knjižnicu ponijela samo zato što je, otkako su se počeli družiti preko telefona, bila čak i bez slušalica na ušima zapaljena za malo što drugo. Zaklela se da joj nikad nije palo na um da ga iz osvete liši njegova jedinog izvora prihoda.

Sve je počelo kada je ga je Kathy nazvala jedne večeri kako bi se ispričala profesoru Sabbathu što zbog gripe nede modi sudjelovati u sutrašnjoj radionici, a Sabbath, iskoristivši iznenadni poziv kako bije očinski ispitao kakvi su joj “životni ciljevi”, saznao da ona živi s dečkom koji je uvečer radio kao konobar u studentskom klubu, a danju u knjižnici pisao svoj magisterij iz politologije. Pričali su oko jedan sat, isključivo o Kathy, prije no što je Sabbath rekao: “Pa, barem ne moraš brinuti za radionicu samo otiđi u krevet ako imaš gripu”, a ona odgovorila “Ved jesam u krevetu.” “A tvoj dečko?” “Oh, Brian je u Buckey'su, radi.” “Znači, ne samo da si u krevetu, ne samo da si prehlađena, nego si i sama.” “Aha.” “Pa, i ja sam sam”, reče on. “Gdje vam je žena?”, upitala je ona, a Sabbath shvatio da je Kathy njegova kandidatkinja za školsku godinu 1989/90. Kad s drugog kraja linije osjetiš takav trzaj, ne moraš biti neki ribolovac kako bi shvatio da si dobio kapitalni ulov, doživiš veliki poticaj kad te djevojka koja govori samo retardiranim žargonom svoje dobne skupine upita nesvojstveno

nehajnim, sklisko uzbuđenim glasom, riječima koje izvijaju iz nje više poput mirisa nego poput zvuka: “Gdje ti je žena?”

“Vani”, odgovorio joj je. “Hmmmmmm.” “Je li ti dovoljno toplo, Kathy? Jesu li ti zvukovi od groznice?” “Aha.” “Moraš se dobro utopliti. Što imaš na sebi?” “Pidžamu.” “A prehlađena si? Je li to sve?” “Oh, i u tome se kuham. Non-stop se znojim. Stalno.” “A tako”, nasmije se on, “ja također...” no dok ju je oprezno pritezao, nježno, bez žurbe, uzimajudi koliko je god vremena potrebno kako bi je izvukao na palubu, veliku, pjegavu i silovito živu, u sebi je bio toliko uzbuđen da nije ni shvatio kako je ona njega potezala kroz raslinje žudnje udicom koju je on zagrizao; nije imao pojma, on koji je tek prije mjesec dana ušao u šezdesetu, da su njega vješto upecali i da de se vrlo skoro nadi očišden, prepariran i obješen kao trofej na zidu dekanice Kimiko Kakizaki. Još u Havani, kad je Yvonne de Carlo rekla mladom trgovačkom pomorcu “Jesi li svršio? Miči se!”, postalo mu je jasno da čovjek koji pred sobom ima dudljive ljude nikako ne smije s gadama odbaciti i razum samo zbog luđačke želje za svršavanjem... no Sabbathu nije sinulo, ne, čak ni prepredenom starom Sabbathu, ciničnom ved dobrih pedeset godina, kako velika jedra djevojka iz Pennsylvanije posuta pjegicama može u tolikoj mjeri biti bez ideala da mu istovremeno i namješta i spušta.

Ved tri tjedna nakon svog prvog poziva Kathy je objašnjavala Sabbathu kako je počela svake večeri slušati njihovu kazetu, kraj police s knjigama za predmet “Zapadna civilizacija” ali da se nakon samo deset minuta slušanja tako ovlažila da je morala ostaviti sve na stolu i otidi opremljena slušalicama u ženski toalet. “Ali kako je vrpca završila na lavabou” upita Sabbath, “ako si je slušala u zahodu?” “Premještala sam stvari iz torbice.” “Zašto to nisi učinila na zahodu?” “Jer bih onda opet počela slušati. Ono, nisam znala što da radim, mislila sam si 'Ovo je stvarno ludo.', bila sam, ono, skroz vlažna i nabubrena, kako sam se mogla skoncentrirati? Otišla sam u knjižnicu jer sam mislila čitati knjige za seminarski, ali nisam mogla prestati masturbirati.” “Svi masturbiraju u knjižnicama. Knjižnice tome i služe. To mi ne objašnjava zašto si izašla bez vrpce...” “Netko je ušao.” “Tko?

Tko je ušao?” “To nije važno. Neka cura. Ja sam se zbunila. Nisam više znala što radim. Mislila sam da du poludjeti. Ono, bojala sam se da de me kazeta izluditi, pa sam išetala van. Osjedala sam se zbilja užasno. Htjela sam te nazvati. Ali, ono, bojala sam se tebe.” “Tko te na to nagovorio, Kathy? Tko te nagovorio da me snimaš?”

E, koliko god opravdana mogla biti Sabbathova ljutnja izazvana neoprostivom zaboravljivošdu ili bezočnom izdajom, dok je Kathy cmizdredi sjedila na prednjem sjedalu njegova auta, osjedao je da nije posve pravedan. (Parkirao je, sudbinski, točno preko puta groblja na Battle Mountainu gdje de tri godine kasnije konačni počinak pronadi Drenkino tijelo.) Istina je bila da je i on, Sabbath, snimao njihove razgovore, ne samo onaj čija je snimka ostala na lavabou, nego i tri koja su prethodila. Zapravo, Sabbath je snimao svoje učenice godinama i naumio je ostaviti cijelu zbirku Kongresnoj knjižnici. Očuvanje zbirke bio je jedan od najvažnijih razloga – jedini koji je imao – da jednog dana unajmi odvjetnika radi sastavljanja oporuke.

Uključujudi četiri s Velikom Kathy, imao je ukupno trideset tri kazete, koje su sadržavale riječi šest studentica koje su upisale lutkarsku radionicu. Sve su kazete bile zaključane u donjoj ladici starog ormara za spise, spremljene u dvije kutije za cipele s natpisom “Corres”. (U tredoj kutiji za cipele, na kojoj je pisalo “Porezi 1984”, bili su polaroidi pet djevojaka.) Svaka snimljena kazeta bila je datirana i sve su bile posložene po abecedi – i odgovorno – jedino po imenima, ne i prezimenima, te kronološki spremljene po toj klasifikaciji. Vrpce je držao u odličnom redu ne samo kako bi svaku brzo pronašao kad bi mu zatrebala, nego i zato da lako i brzo može provjeriti, u napadu sebi svojstvene brige, je li se koja od njih izgubila. S vremena na vrijeme Drenka je voljela slušati kazete dok mu je pušila. Inače one nikada nisu napuštale zaključani ormar, a kad god bi uzeo neku od sebi najdražih, dvaput bi zaključao vrata studija. Sabbath je bio svjestan opasnosti onoga što je čuvao u tim kutijama za cipele, ali nikad se nije mogao prisiliti izbrisati te vrpce, ili ih zakopati na gradskom smetlištu. To bi bilo kao paljenje zastave. Ne, više kao oskvrnuti Picassa. Jer je u tim vrpcama bilo neke vrste umjetnosti u načinu na koji je natjerao te

djevojke da se oslobode svoje navike nevinosti. Bilo je neke umjetnosti u njegovoj sposobnosti da im omogudi avanturu ne s dječakom njihovih godina nego s nekim tri puta starijim od njih – sama odbojnost koju je u njima pobuđivalo njegovo tijelo koje stari, morala je njihovoj avanturi s njim dati okus zločina i stoga osloboditi njihovu procvalu perverznost i nejasno oduševljenje koje se rađa iz očijukanja sa sramotom. Da, unatoč svemu, imao je još umjetničkog dara da im otvori mračne životne raspukline, često prvi put otkako su izgubile nevinost u srednjoj školi. Kako mu je Kathy rekla onim jezikom kojim su sve govorile i zbog kojeg im je želio otkinuti glave, upoznavši ga počela se osjedati “osnaženom”. “Još sam ponekad nesigurna i preplašena. Ali najčešde”, rekla je, “želim jedino... želim provoditi vrijeme s tobom... želim – brinuti se za tebe.” On se nasmijao. “Misliš da me treba njegovati?” “Mislim”, reče ona gorljivo. “Što misliš?” “Mislim da se mogu brinuti za tebe... želim se brinuti za tvoje tijelo. I tvoje srce.” “Da? Vidjela si mi EKG? Bojiš se da du kad svršim dobiti infarkt?” “Ne znam... hodu redi... ne znam točno što mislim ali to mislim ozbiljno. To mislim – to što sam sada rekla.” “A mogu li se ja brinuti za tebe?” “Da. Da. Možeš.” “Za koji dio tebe?” “Za moje tijelo”, usuđuje se ona odgovoriti. Da, one su mogle osjetiti ne samo svoju sposobnost zastranjivanja – to su poznavale od sedmog razreda – nego i velike opasnosti koje ono uključuje. U te vrpce ulijevao je bez škrtarenja svoj dar kazališnog redatelja i lutkara. Otkako je ušao u pedesete, umjetnost u tim vrpcama – podmukla umjetnost kojom je potvrđivao ved postojede – bila je jedina umjetnost koja mu je preostala.

A onda su ga uhvatili.

Kazeta koju je Kathy “zaboravila”, ne samo da je do jutra stigla u Kakizakin ured, nego je prije toga nekako oteta i presnimljena u ad hoc skupini zvanoj Žene protiv seksualnog zlostavljanja, ponižavanja, omalovažavanja i telefonskog maltretiranja, čiji akronim je na engleskom glasio SABBATH. Do večeri slijededeg dana, SABBATH je zakupio telefonsku liniju na kojoj su bez prestanka puštali vrpcu. Lokalni broj koji treba birati – 722-2284, opet S-A-B-B-A-T-H –

obznanili su dopredsjednica skupine, dvije žene, profesor povijesti umjetnosti i lokalni pedijatar za vrijeme jednosatnog kontakt-programa na studentskom radiju. Uvod koji je SABBATH pripremio za telefonski prijenos opisivao je snimku kao “najbesramniji i najnemoralniji primjer iskorištavanja, ponižavanja i spolnog oskvrnuda jedne studentice od strane njezinog profesora u povijesti ove akademske zajednice.” “Upravo dete čuti”, počinjao je uvod, koji je izgovarao pedijatar i koji je Sabbathu zvučao odgovarajude medicinski, premda i s daškom pravničkoga – pravničkoga s opipljivom mržnjom – “dvoje ljudi koji razgovaraju preko telefona: sjedne je strane šezdesetogodišnjak, a s druge mlada djevojka, koja je tek napunila dvadesetu. Muškarac je njezin profesor, koji joj pristupa očinskim načinom. On je Morris Sabbath, pridruženi profesor lutkarskog kazališta u interfakultetskom programu. U cilju zaštite njezine privatnosti – i njezine nevinosti – ime mlade djevojke prekriveno je tonom bliiiip gdje god se na snimci pojavljuje. To je jedina izmjena izvornog razgovora, koji je tajno snimila mlada djevojka kako bi potkrijepila dokazom čemu ju je profesor Sabbath podvrgnuo od prvog dana kako se upisala na njegov kolegij. U iskrenoj, povjerljivoj izjavi dobrovoljno danoj izvršnom tijelu SABBATH-a, mlada je djevojka izjavila da to nije prvi takav razgovor na koji ju je namamio profesor Sabbath. Štoviše, čini se da je ona tek posljednja u nizu studentica koje je profesor Sabbath zastrašio i zlostavljao za vrijeme svog sudjelovanja u lutkarskom programu. Ovo je snimka četvrtog takvog razgovora kojemu je studentica bila podvrgnuta.1Slušatelji de

1Ono što slijedi necenzurirana je transkripcija čitavog razgovora koji je Kathy Goolsbee tajno

snimila, a SABBATH puštao svakome tko bi nazvao 722-2284, i priuštio si trideset minuta za slušanje. Samo u prva dvadeset četiri sata, vise od sto ljudi je nazvalo i odslušalo snimku zlostavljanja od početka do kraja. Nije prošlo puno, prije no što su se kazete sa snimkom originala počele prodavati širom drţave i, sudeći prema Cumberland Sentinelu, “sve do Prince Edward Islanda, gdje se snimka i danas koristi kao nastavno pomagalo u Udruzi kanadskih ţena Charlottetowna.”

Što sada radiš?

Leţim na trbuhu. Masturbiram. Gdje si?

Kod kuće sam. Na krevetu.

Sama?

Ahmmm.

Koliko ćeš dugo biti sama?

Dugo. Brian je na utakmici baseballa.

Tako, dakle. Kako je to lijepo. Posve si sama, i samozadovoljavaš se na svom krevetu. Pa, drago mi je što si nazvala. Što imaš na sebi?

(Djevojački smijeh) Imam svoju odjeću.

Kakvu odjeću imaš?

Imam traperice. I dolčevitu. Uobičajenu odjeću.

Da, to je tvoja uobičajena odjeća, zar ne? Bio sam vrlo uzbuđen otkako sam zadnji put razgovarao s tobom. Ti si vrlo uzbudljiva. Ahmmmm.

Jesi, jesi. Zar to ne znaš?

Ali osjećala sam se loše. Osjećala sam se kao da sam ti smetala kad sam te nazvala doma.

Nisi mi smetala u smislu da se nisam htio čuti s tobom. Naprosto sam osjećao kako je dobra ideja zaustaviti sve prije nego ode predaleko.

Oprosti. Neću to više raditi.

U redu. Samo si krivo procijenila. A zašto i ne? Ovo ti je novo iskustvo. Okej. Sama si i na svom krevetu.

Da, i isto tako, htjela sam... Zadnji put kad smo razgovarali rekao si... o tome da... Rekla sam ti da se osjećam odvratno kad, znaš, da mi je zbilja odvratno... a ti si rekao u vezi čega, a ja sam rekla kad god, mislim, ono, zato jer nemam sposobnost u radionici... a onda sam mislila da te zapravo izbjegavam, nisam u biti, ono, osjećala sam da ti nisam mogla reći (stidljivi smijeh)... To je puno određenije... Ja zapravo, ono... pa, moţda baš sad... izgleda mi kao da cijelo vrijeme razmišljam o seksu (smijeh priznanja).

Razmišljaš li, zaista?

Da, razmišljam. Osjećam se kao da ništa ne mogu napraviti u vezi toga. To je tako... mislim, to je jako...To je jako dobro, ponekad. (Smijeh).

Puno se samozadovoljavaš?

Pa, zapravo ne.

Ne?

Pa, nemam u biti puno prilike. Kad sam u razredu. I sve je tako dosadno, misli su mi negdje totalno daleko. I ahmmmmm...

Opsjedaju te seksualne misli.

Aha. Stalno. I ja, ono... mislim da je to normalno ali nekako pretjerano. I osjećam se – kao da sam kriva, pretpostavljam.

Stvarno? U vezi čega se osjećaš krivom? Zato što te stalno opsjedaju misli o seksu. To se svakome događa.

Misliš? Ja ne mislim da svi ljudi tako razmišljaju.

Začudilo bi te kako većina ljudi razmišlja. Ja ne bih brinuo o tome. Mlada si i zdrava si i divna si i zašto ne bi? Zar ne?

Pa, valjda. Ne znam. Ponekad za psihologiju čitam o ljudima koji, ono, imaju dijagnozu “hiperseksualan”, i ono, mislim si, “Hej.” Sad mi se čini kao da ću, mislim ono, kao da ćeš ti misliti da sam ja neka nimfomanka, a nisam. Ja ne... ma svejedno...nije kao da se vani seksam. Ne znam. Mislim, ja samo seksualiziram svaki odnos koju imam s ljudima, i osjećam se krivom. Osjećam se kao da to... znaš, ono... nije dobro.

Tako se osjećaš i sa mnom?

Pa, ahmmmm...

Ti seksualiziraš naše telefonske razgovore, ja seksualiziram naše telefonske razgovore – u

tome nema ništa loše. Zbog toga se nećeš osjećati loše, ili griješim?

Pa, mislim... ono, ne znam. Valjda se ne osjećam krivom. Osjećam se jako osnaţenom. Ali, bez obzira na sve, ono, samo hoću reći da, mislim ono, ja u biti ne sjedim bez veze i mislim da mi fali sposobnosti. Sjedim i mislim si, Što se to zbiva u mojoj glavi? Ne mogu to podnijeti.

Pa, naprosto prolaziš kroz razdoblje kad ti seks predstavlja opsesiju. To se svakome događa. Pogotovo ako te u školi ništa ne zanima.

Mislim da je to problem. To je kao neka reakcija. Moram se buniti, tako nešto.

Te školske stvari ti ne zaokupljaju um. I tako je tvoj um prazan, i tako svašta moţe ući u njega, a ono što ulazi – jer si frustrirana, to što moţe odgovoriti na frustraciju je seks. To je vrlo uobičajena pojava. U tvom umu nema ničeg, i on se ispuni s tim. Ne brini o tome. Okej?

(Smijeh) Aha. Baš mi je drago... znaš, osjećala sam da ti to mogu reći, ali ne bih mogla to reći nikom drugom.

Moţeš mi reći i rekla si mi i to je odlično. A sad si u trapericama i dolčeviti.

Aha.

Da?

Aha.

Znaš što sad ţelim?

Što?

Otkopčaj Levisice.

Okej.

Raskopčaj gumb.

Okej.

I otvori šlic.

Okej... ja sam pred ogledalom.

Pred ogledalom si?

Aha.

Leţiš?

Aha.

Sad svući svoje Levisice...spusti ih niz gleţnjeve.

(Šapat) Okej.

I skini ih do kraja... dajem ti vremena... Jesi li ih skinula?

Aha.

Što vidiš?

Vidim si noge. I vidim si prepone.

Imaš li na sebi bikini gaćice?

Da.

Sad uzmi ruku i stavi prst točno na sredinu svojih gaćica. Na vanjsku stranu gaćica i trljaj gore dolje. Kako ti se to sviđa?

Dobro je. Aha. Svarno dobro. Tako je lijepo. Vlaţno je.

Vlaţno?

Svarno je skroz vlaţno.

Još uvijek si na vanjskoj strani gaćica. S vanjske strane trljaj. Trljaj gore dolje... Sad makni gaćice u stranu. Moţeš li to?

Aha.

A sad stavi prst na klitoris. I samo trljaj, gore dolje. I reci mi kako se osjećaš.

Jako je dobro.

Uzbudi se samo. Reci mi kako se osjećaš.

Stavljam si prst u pičku. Samo vrh.

Jesi li na trbuhu ili na leđima?

Sjedim.

Sjediš. I gledaš u ogledalo?

Aha.

I ideš unutra i van? Aha.

Samo naprijed. Jebi se prstom.

Ţeljela bih da si tu, znaš.

Reci mi što ţeliš.

Ţelim tvoju karu. Ţelim je čvrstu, stvarno čvrstu.

Ţeliš da ga turnem u tebe?

Ţelim da ga turneš snaţno.

Jedan lijepi čvrsti kurac u tebi?

Mhmmm. Oh, diram si grudi.

Ţeliš si skinuti dolčevitu?

Baš je podiţem.

Ţeliš uzeti bradavicu između dva prsta?

Aha.

A kako bi bilo da je ovlaţiš. Ovlaţi je svojim prstima. Jezikom ovlaţi prste i ovlaţi vrh bradavice. Je li fino?

Oh, Boţe.

Sad si jebi pičku. Jebi si opet pičku.

Mhmmmm.

I reci mi što ţeliš. Reci mi što najviše ţeliš.

Ţelim te na svojim leđima. Ţelim tvoj kurac u sebi. Oh, Boţe. Oh, Boţe. Želim te.

Što ţeliš, (bliip)? Reci mi što ţeliš.

Ţelim tvoju karu. Ţelim je po sebi. Ţelim tvoje ruke svuda po sebi. Ţelim tvoje ruke na mojim nogama. Na mom trbuhu. Na mojim grudima, ţelim da mi stišću grudi.

Gdje ţeliš moju karu?

Oh, ţelim je u svojim ustima.

Što ćeš raditi kad ti bude u ustima?

Cuclati je. Cuclati je zbilja jako. Ţelim ti cuclati jaja. Ţelim ti lizati jaja. Oh, Boţe.

I što još?

Oh, ţelim samo da me stišćeš. Onda ţelim da me počneš pumpati.

Da te pumpam? Upravo sad te pumpam. Reci mi što ţeliš.

Ţelim da me pumpaš. Oh, ţelim te u sebi.

Što sad radiš?

Na trbuhu sam. Masturbiram. Ţelim da mi liţeš dojke.

Liţem ih sada. Ovog trena liţem tvoje sise.

Oh, Boţe.

Što još ţeliš da ti radim?

Oh, Boţe, svršit ću.

Svršit ćeš?

Ţelim to. Ţelim te ovdje. Ţelim te na sebi. Ţelim te ovog trena na sebi.

Na tebi sam.

Oh, Boţe. Oh, Boţe. Moram prestati.

Zašto moraš prestati?

Jer – bojim se. Bojim se da neću ništa moći čuti.

Mislio sam da se nitko ne vraća. Mislio sam da on igra košarku.

Pa, nikad ne znaš. Oh, Boţe. Oh, Boţe. Oh, Boţe, ovo je strašno. Moram prestati. Ţelim tvoj kurac. Ţelim da me jako pumpa. Ţelim da me kopa. Oh, Boţe. Što ti sad radiš?

Drţim svoj kurac u ruci.

Stišćeš ga, trljaš? Ţelim ga gladiti. Reci mi. Ţelim ga na svojim ustima. Ţelim ga pušiti. Oh, Boţe, ţelim ga ljubiti. Ţelim da mi gurneš kurac u dupe.

Što ţeliš s mojim kurcem ovog trena?

Ţelim ga pušiti. Ţelim biti između tvojih nogu. Da me vučeš za kosu.

Snaţno?

Ne. Njeţno. A ja ću se onda micati. Daj mi da ti pušim.

Dat ću ti. Ako kaţeš molim te, dat ću ti.

Oh, Boţe. Ovo je mučenje.

Je li? Imaš li prst u pički?

Ne.

Onda nije mučenje. Stavi si prst u pičku, (bliip). Stavi si prst u pičku.

Okej.

Gurni si prst u pičku.

Oh, Boţe, tako je vruća.

Stavi ga unutra. Sad ga miči gore dolje.

Oh, Boţe.

Pomiči ga gore dolje, (bliip). Miči ga gore dolje, (bliip). Jebi si pičku, (bliip). Hajde, jebi se. Hajde, jebi se.

Oh, Boţe! Oh, Boţe!

Hajde, jebi se.

Oh! Oh! Oh! Mickey! Oh, moj Boţe! Ahh! Ahh! Ahh! Isuse Kriste! Oh, moj Boţe! Isuse Kriste! Tako te ţelim! Uhhh! Uhhh! Oh, Boţe... svršila sam.

Jesi li svršila?

Aha.

Je li bilo dobro? Aha.

Ţeliš li svršiti ponovo?

Mm-mm.

Ne?

Ne. Ţelim da ti svršiš.

Ţeliš me natjerati da svršim?

Aha. Lizat ću ti kurac.

Reci mi kako ćeš mi pomoći da svršim.

Pušit ću ti ga. Polako. Gore dolje. Polako mičem usne gore dolje po tvom kurcu. Mičem jezikom. Lizat ću vrh tvog kurca. Stvarno polako. Mmmm. Oh, Boţe... Što ţeliš da napravim?

Liţi mi jaja.

Okej. Okej.

Ţelim da mi staviš jezik na dupe. Ţeliš li to?

Okej.

Uzbudi mi šupak snaţno jezikom.

Aha. Mogu to.

Uguraj mi prst u šupak.

Okej.

Jesi li ikad to radila?

Neee. Mm-mm.

Uzmi svoj prst, dok se jebemo. Njeţno ga gurni u moj šupak. I onda me jebi u šupak prstom. Misliš da bi to voljela?

Aha. Ţelim ti pomoći da svršiš.

Igraj se s njim prstom. A kad iscuri kapljica, moţeš je razmazati. Sviđa ti se to?

Aha.

Jesi li se kad ševila s ţenom?

Ne.

Zar nisi?

Ne.

Ne? Moram te to pitati, znaš.

(Smijeh)

Nitko te u školi nije pokušao poševiti? Nijedna te ţena nije pokušala poševiti u koledţu?

Mhmmm, ne.

Stvarno?

Mhmmm, ne. Nije da nisam razmišljala o tome.

Razmišljala si o tome?

Aha.

Što si mislila?

Mislila sam o tome da budem na vrhu ţene i cuclam joj dojke. I da spojimo pičke – i trljamo se. Ljubimo.

Nikad to nisi radila?

Mm-mm.

Jesi li se ikad ševila s dvojicom muškaraca?

Mm-mm.

Ne?

Mm-mm. (Smijeh) Jesi li ti?

Nije da se mogu sjetiti. Jesi li kad razmišljala o tome?

Aha.

O tome da se poševiš s dvojicom muškaraca.

Aha.

Maštaš li kad o tome?

Aha. Ponekad. Mislim na nekakve nepoznate muškarce. Na jebanje.

Jesi li se kad pojebala s muškarcem i ţenom?

Ne.

Jesi li kad razmišljala o tome?

Ne znam.

Ne?

Moţda. Aha. Vjerojatno jesam. Zašto ti pitaš sve to?

Pa, moţeš i ti mene ispitivati ako hoćeš.

Jesi li se kad jebao s muškarcem?

Ne.

Nikad?

Ne.

Stvarno?

Da.

Jesi li kad jebao dvije ţene?

Aha.

Jesi li se kad jebao s prostitutkom?

Aha.

Jesi? Oh, moj Boţe (smijeh).

Aha, jebao sam se s dvije ţene.

Je li ti se sviđalo? Bilo je sjajno. Volim to.

Stvarno?

Aha. I one su to oboţavale. Zabavno je. Jebao sam njih dvije. Onda su se one jebale međusobno. Onda su mi obje pušile. Onda bih ja lizao jednu od njih. Dok je druga meni pušila. To je bilo dobro. Lice mi je bilo u pički. A druga bi mi cuclala kurac. Onda bi prva lizala pičku drugoj. Tako da su svi svima lizali. A ponekad ti jedna cucla i ukruti te, a onda ga ugura u pičku od one druge. Kako ti se to sviđa?

Dobro je.

Volim ih gledati kako liţu jedna drugu. Jedna drugu, dok ne svrše obje. Puno se toga moţe raditi, zar ne?

Aha.

To te plaši?

Aha.

Da li, stvarno?

Pomalo. Ali ţelim te jebati. Ţelim te jebati. Ne ţelim se jebati s tobom i s nekim drugim.

Ne traţim to od tebe. Samo odgovaram na tvoja pitanja. Samo te ţelim jebati. Ţelim ti lizati pičku. Lizati je jedan sat. Oh, (bliip), ţelim svršiti po tebi.

Svrši na moje grudi.

To ti se sviđa?

Da.

Ti si vrlo uspaljena djevojka, zar ne? Reci mi kako ti pička sada izgleda?

Mm-mm.

Ne? Nećeš mi reći kako izgleda?

Mm-mm.

Mogu je zamisliti.

(Smijeh)

Lijepa je to pička.

Znaš što se dogodilo?

Što?

Imala sam ginekološki pregled. I mislila sam da je ginekologinja svršavala na mene.

Ona?

To je bilo nešto skroz drugačije od svega što mi se ikada prije dogodilo.

Reci mi.

Ne znam. Ona je bila, ono... bila je jako zgodna. Bila je lijepa. Stavila je ogledalce unutra i rekla je, “Moj Boţe, imaš toliko toga unutra.” I stalno je to govorila. I onda je izvadila tu neku ljepljivu cistu. Ne znam. Bilo je čudno.

Dirala te?

Aha. Stavila je ruku u mene. Mislim, prste dok je pregledavala.

Uzbudilo te to?

Aha. Dodirnula je moj... imam malu opeklinu na bedru, i ona ju je dodirnula, i pitala me što se dogodilo. Ne znam. Bilo je nekako drugačije. I tad sam...

Tad si što?

Ništa.

Reci mi.

Osjećala sam se stvarno dobro. Mislila sam da sam luda.

Mislila si da si luda?

Aha.

Ti nisi luda. Ti si uspaljena djevojčica iz Hazeltona i uzbuđena si. Moţda bi se trebala poševiti s djevojkom.

Mm-mm (smijeh).

Moţeš raditi što god hoćeš, vidiš? Ţeliš li mi sada pomoći da svršim?

Aha. Sva sam znojna. I hladno je ovdje. Aha, ţelim ti pomoći da svršiš. Ţelim ti pušiti kurac. Ţelim ga jako.

Nastavi.

U ruci ti je?

Itekako.

Dobro. Da li ga trljaš?

Drkam.

Drkaš?

Povlačim ga gore dolje. Povlačim gore dolje. Ispast će mi jaja. Oh, kako je to dobro, (bliip), kako je to dobro.

Gdje me ţeliš?

Ţelim da pičkom nasjedneš točno na moj kurac. Da klizneš na njega. I onda počneš trljati gore dolje. Sjedneš na njega i primiš ga u sebe.

Ţeliš mi gnječiti dojke?

Gnječit ću ih.

Štipati mi bradavice?

Oh, grist ću tvoje bradavice. Tvoje lijepe ruţičaste bradavice. Oh, (bliip). Oh, sad se puni spermom. Puni se vrućom, gustom spermom. Puni se vrućom bijelom spermom. Štrcnut će van. Ţeliš da ti svršim u usta?

Aha. Ţelim ti ovog trena cuclati. Vrlo brzo. Ţelim ga staviti u usta. Oh, Boţe. Cuclam ga jako.

Cuclaj ga, (bliip). Cuclaj me.

Brţe i brţe?

Cuclaj me, (bliip)

Oh, Boţe.

Cuclaj me, (bliip). Ţeliš mi pušiti kurac?

brzo uvidjeti kako je do tog trenutka psihološkog napada na neiskusnu mladu djevojku profesor Sabbath ved uspio uvjeriti je da misli kako u tome sudjeluje dobrovoljno. Naravno, natjerao je djevojku da misli kako je to njezina greška, kako je ona 'loša djevojka' koja je pristajanjem i sudioništvom sama sebe ponizila...”

* * *

Automobil se spuštao niz padine Battle Mountaina do usamljenog mjesta gdje ju je trebao pokupiti, križanje koje je odvajalo šumu od polja koja su se pružala do West Ton Streeta. Čitavim putem tih petstotinjak metara visinske razlike, plakala je dok joj se tijelo treslo, puno boli, kao da je živu stavljaju u grob. “Oh, to je nepodnošljivo. Oh, to boli. Tako sam nesretna. Ne razumijem zašto mi se ovo događa.” Ona je bila velika djevojka čija je proizvodnja izlučevina bila znatna, a

Da, ţelim ti pušiti. Ţelim ti pušiti karu.

Popuši moju čvrstu karu. Moju jaku, čvrstu karu. Popuši moju jaku, čvrstu karu.

Oh, Boţe.

Oh, pun je sperme, (bliip). Oh, (bliip), popuši ga sad. Ahha! Ahh! Ahh! Ahh!... Oh, čovječe... Jesi li još tu?

Aha.

To je dobro. Drago mi je da si to baš ti.

(Smijeh)

Oh, srce.

Ti si ţivotinja.

Ţivotinja? Misliš?

Aha.

Ljudska ţivotinja?

Aha.

A ti? Što si ti?

Loša djevojka.

To je dobro biti. Bolje je od svoje suprotnosti. Misliš da moraš biti dobra djevojka?

Pa, ljudi to očekuju.

A ti budi realna i pusti njih da budu nerealni. Isuse. Kakav je ovdje nered.

(Smijeh)

Oh, draga (bliip).

Jesi li još uvijek sam?

Da, još uvijek sam sam.

Kad ti se vraća ţena?

njezine suze nisu bile iznimka. Nikad nije vidio tako velike suze. Netko tko nije bio tako dobar stručnjak mogao je pomisliti da su prave.

“Izuzetno nezrelo ponašanje”, reče on. “Scena cmizdrenja.”

“Želim ti pušiti”, uspjela je procijediti kroz suze.

“Ta osjedajnost mladih žena. Zašto jednom ne smisle nešto novo?”

S druge strane ceste, nekoliko je dostavnih vozila bilo parkirano na prašnjavom parkiralištu pred staklenikom čiji su obrisi predstavljali prvi ohrabrujudi znak ulaska bijelog čovjeka na ove prostore (nekad davno, ovo je bilo područje čiji su slapovi plemenima koja su tu obitavala – prema protivnicima izgradnje parkirališta i postavljanja izletničkih stolova – bili sveti. U jednom od strašno hladnih jezerca jedne od najzabitijih pritoka tih svetih jezera, potoku koji se niz stijene spuštao kraj Pedine, on i Drenka ljeti su se igrali goli. Vidi ilustraciju 4. Detalj s vaze plešude nimfe i bradatog lika koji maše falusom, iz okruga Madamaska. Obratiti pažnju na vrč vina, jarca i košaru smokvi uz rub potoka. Iz kolekcije Metropolitan muzeja. XX stoljede poslije Krista)

“Gubi se. Nestani.”

“Želim ti popušiti, jako.”

Radnik u radnom odijelu utovarivao je vrede gnojiva na jedan od kamiona – osim njega, nikoga više nije bilo na vidiku. Magla se dizala iza šuma prema zapadu, sezonska magla koja je Madamaskancima nesumnjivo govorila nešto o vladajudim božanstvima ili otputovalim dušama – njihovim majkama, njihovim očevima, njihovim Mortijima, njihovim Nikkima – ali Sabbatha je podsjedala tek na početak “Ode jeseni.” On nije bio Indijanac, a magla je bila duh nekoga koga nije poznavao. Ovaj lokalni skandal, sjetite se, dogodio se jeseni 1989., dvije godine prije smrti njegove senilne majke i četiri prije nego što je Sabbatha njezino ponovno pojavljivanje navelo da shvati kako sve živo nije živuda supstanca. Velika Sramota je tek dolazila, a iz očitih razloga njezine početke nije mogao smjestiti u osjetilne poticaje što ih je dobio od bezopasne, eksperimentima sklone kderke pennsylvanijskog

pekara sa zlosutnim prezimenom.2 Prljaš se i zatrpavaš sve vedom hrpom govana – svatko zna toliko o neizbježnome (ili je to nekad znao) – ali ni Sabbath nije razumio kako je mogao izgubiti posao na koledžu humanističkih znanosti zato što je jednu dvadesetogodišnjakinju učio prostom govoru dvadeset pet godina nakon Pauline Reage, pedeset i pet godina nakon Henryja Millera, šezdeset godina nakon D. H. Lawrencea, osamdeset godina nakon Jamesa Joycea, dvjesto godina nakon Johna Clelanda, tristo godina nakon Johna Wilmota, drugog earla od Rochestera – a kamoli četiri stotine godina nakon Rabelaisa, dvije tisude godina nakon Ovidija, i dvije tisude dvjesto nakon Aristofana. Do 1989. čovjek bi morao biti štruca kruha tate Goolsbeeja da ne govori prosto. Kad bi barem mogao hraniti penis godišta '29 beskompromisnim nepovjerenjem, lukavim negatorstvom i energijom usmjerenom protiv svijeta, kad bi barem mogao hraniti penis godišta '29 neumornim nepodopštinama, živahnim protivljenjem i s osam stotina raznih vrsta gađenja, ne bi mu trebale te vrpce. Ali prednost mlade djevojke nad starim muškarcem je u tome što je ona vlažna uz najmanji razlog, dok se ponekad, da bi se njega pobudilo, treba vraški namučiti. Starenje donosi probleme koji nisu šala. Kurac se ne dobiva s neograničenom garancijom.

Magla se zlokobno dizala s rijeke, a bundeve, zrele za izdubljivanje, ispunjavale su polje iza staklenika poput pjegica posutih po Kathynu licu, a na drvedu je bilo pričvršdeno, tko bi rekao, savršeno odgovarajude lišde, svaki pojedini list osjenčan do višebojnog savršenstva. Drvede je bilo raskošno kao što je bilo i godinu ranije – i godinu prije toga – vječna raskoš boja koja ga je podsjedala da vode Madamaske imaju razloga plakati, jer je to bilo najdalje što je došao od Romantične rute i onih velikih gradova poput Buenos Airesa, gdje je obični mornar sedamnaestogodišnjak 1946. mogao jesti skoro zabadava u najvedim pečenjarama na Floridi – tako su zvali glavnu ulicu u B.A.-u, Florida – i onda prijedi rijeku, slavnu Platu, gdje su bila najbolja mjesta, što jeznačilo mjesta gdje su imali najljepše djevojke.

2Goolsbee – goolies=testisi; bee=pčela (op.prev.)

A u Južnoj Americi to je značilo najljepše djevojke na svijetu. Toliko vrudih, lijepih žena. A on se zabio u Novu Englesku! Šareno lišde? Probajte Rio. I oni imaju boje, samo što su one na mesu umjesto na drvedu.

Sedamnaestogodišnjak. Tri godine bio sam mlađi od Kathy, i bez ad hoc skupine mekušastih profesora koja bi me spriječila da dobijem triper, da se ševim ili da me izbodu na smrt, a kamoli da mi zlostavljaju malene uši. Namjerno sam otišao zabavljati se tamo. Jebenih sedamnaest godina i služe tome.

Frost, on je razmišljao – mislio je Sabbath – kratedi vrijeme dok Kathy ne shvati da se ni on sa svojim niskim standardima nede usuditi ponovo riskirati svoj kurac sa stopostotnom gujom, i da bi naprosto trebala otpuzati natrag k japanskoj otrovnici. Tupe budale, ponosni potomci doseljenika koji su preoteli ova brda od Izvornih Gojima – to je povijesno prikladniji pojam od “Indijanaca”, a i dostojanstvenih, kako je Sabbath objasnio onom Roseanninu prijatelju koji je “Skupljanje i lov” predavao kao književni kolegij... Gdje sam ono stao?, mislio je on, dok je zbog ulagivanja perfidne Kathy izgubio svoj... tupe budale, ti dugo vladajudi goyimi, svi veseli i radosni – kao u “Kad srca bijahu mlada i vesela” – o nekoj drugoj zimi, s još nižim temperaturama nego nod ranije, kad je Roseannu, obučenu samo u spavadicu, policija pronašla u tri sata ujutro kako ispružena na leđima leži na Town Streetu čekajudi da je netko pregazi.

Otprilike sat ranije otišla je iz kude autom, ali nije uspjela prijedi čak ni prvih petnaestak metara između vrata garaže i Brick Furnace Roada. Žurila se ne prema gradu, ved prema Athensu, četrnaest milja daleko, gdje je Kathy dijelila stan s Brianom nedaleko od koledža, na adresi Spring 137. I unatoč tome što se džipom zabila u kamen na malom travnatom polju koje je bilo njihov vrt, unatoč tome što je morala posrtati bez cipela ili papuča oko pet kilometara po mrklom mraku niz cestu, preko mosta nad potokom, sve do Town Streeta, unatoč tome što je na lošem asfaltu ležala od petnaest minuta do pola sata prije nego ju je opazio policajac u ophodnji, u jednoj je svojoj smrznutoj ruci još grčevito držala samoljepljivu poruku – ispisanu

pijanim škrabotinama koje su tada čak i njoj bile nečitke – adresu djevojke koja je na kraju snimke upitala “Kad ti se vrada žena?” Roseannina je namjera bila redi toj kurvici osobno da se itekako jebeno vratila, ali nakon što se toliko puta spotaknula i pala, a da nije došla ni blizu Athensa, Roseanna je na Town Streetu zaključila kako bi joj bilo bolje da je mrtva. Tako djevojka ne bi nikad više morala postaviti svoje pitanje. Nitko više.

“Želim ti popušiti baš ovdje.”

Sabbath je proveo za volanom više od šest sati tog dana – vozedi Roseannu u privatnu psihijatrijsku bolnicu u Usheru i onda natrag, kako bi se na vrijeme susreo s Kathy – i ved je od tri sata ujutro bio budan suočavajudi se s ovim najnovijim preokretom, kad su ga probudili glasni udarci na vrata i zapanjujuda spoznaja da je to policija koja vrada njegovu ženu za koju je mislio da spava u velikom krevetu, ne priljubljena uz njega, suvišno je to i redi, ved sigurna na udaljenom rubu, kamo se, mora se priznati, nije zaputio ved niz godina. Kad su promijenili stari krevet za vedi, jednom je posjetitelju rekao kako je novi krevet toliko velik da u njemu uopde ne može nadi Roseannu. Načuvši to, čistedi vrt ispred kuhinjskog prozora, Roseanna je doviknula: “Zašto ne potražiš malo bolje?” Ali to je bilo više od deset godina ranije, dok je još razgovarala s ljudima i pila samo bocu dnevno i kada je još bilo nade.

Da, tamo kod vrata, ozbiljan i ljubazan, stajao je Matthew Balich, kojega njegova bivša učiteljica likovnog nije uspjela prepoznati zbog policijske uniforme, ili zbog cuge. Očito je šapnula Matthewu, prije nego što je on tako odlučno obznanio svoj zadatak, da moraju biti vrlo tihi kako ne bi probudili njezina radišnog muža. Čak mu je pokušala dati i napojnicu. Uputivši se prema Kathy samo u spavadici, ipak je bila dovoljno prisebna da ponese sa sobom torbicu, u slučaju da zatreba kupiti pide.

Bila je to duga nod, jutro i popodne za Sabbatha. Prvo je džip trebalo otegliti s kamena na koji je naletio, zatim je preko obiteljskog doktora trebalo pronadi slobodno mjesto u Usheru, onda je trebalo uložiti napor da je se prisili, mamurnu i histeričnu kakva je bila, da

pristane na dvadeset osam dana Usherskog rehabilitacijskog programa, i konačno, bio je tu šestosatni put do bolnice, za vrijeme kojega se Roseanna dernjala na njega sa stražnjeg sjedala, da bi mu kraj svake benzinske pumpe ljutito naredila da stane, kako bi se mogla osloboditi grčeva.

Zašto je morala lokati na rate u tim odvratnim veceima, umjesto da otvoreno potegne iz boce koju je držala u torbi, Sabbath nije želio saznati. Njezin ponos? Nakon posljednje nodi, njezin ponos? Sabbath nije učinio išta kako bi je prekinuo, kad je počela nabrajati načine na koje je ženu čije su namjere bile isključivo da mu pomaže u radu, tješi ga u nevolji, i njeguje ga kad je artritis bio najmučniji, bestidno zanemarivao, vrijeđao, iskorištavao, i izdao.

Na svom sjedalu, Sabbath je puštao Goodmanove vrpce uz koje su on i Drenka obično plesali u motelskim sobama koje je unajmljivao uzduž i poprijeko doline kad su postali zaneseni ljubavnici. Za vrijeme 200 kilometara dugog puta do Ushera, glazba je manje-više prigušivala Roseanninu tiradu i pružala Sabbathu malo olakšanja od svega što je prošao otkako ju je Matthew ljubazno vratio. Prvo su se jebali, potom su plesali, Sabbath i Matthewova mama, a dok je Sabbath nepogrešivo pjevao stihove u njezino nasmiješeno, nevjericom obliveno lice, iz nje bi curila njegova sperma, činedi još glatkijima obline njezinih bedara. Sperma bi klizila skroz do njezinih peta, i on bi joj nakon plesa masirao njome stopala. Ugnježden na rubu motelskog kreveta, on bi sisao njezin veliki palac, pretvarajudi se da je to njezin kurac, a ona se pretvarala da je njegova sperma njezina vlastita.

(A gdje su nestale sve one stare ploče na 78 okretaja? Kad sam otišao na more, što se dogodilo s Victorovom snimkom “Sometimes I'm Happy”, najdragocjenijeg Mortyjeva blaga, onom sa solom Bunnyja Berigana koji je za Mortyja bio “najvedi trubački solo svih vremena, bilo čiji”? Tko je dobio Mortyjeve ploče? Što se dogodilo sa stvarima kad je Mama umrla? Gdje su one?) Dok je jednim svojim palcem milovao svu širinu hrvatske jagodice, a drugim škakljao njen prekidač za uključivanje i isključivanje, Sabbath je Drenki pjevao

“Stardust”, ne kao Hoagy Carmichael, na engleskom, ved ni manje ni više nego na francuskom – “Suivant le silence de la nuit/Repete ton nom...” – točno kako je to na maturalnim zabavama pjevao Gene Hochberg, vođa swing benda u kojem je Morty svirao klarinet (koji je, začudo, baš kao i Morty, završio u jednoj B-25 posadi na Tihom oceanu i za kojeg je Sabbath potajice želio da bude pogođen). Premda je nesumnjivo bio bradato bure Drenka je oduševljeno gugutala: “Moj američki dečko. Ja imam američkog dečka”, dok je velika Goodmanova izvrdba iz tridesetih sobu ispunjenu vonjem sredstva za dezinficiranje pretvarala u plesnu salu iznad plaže na aveniji La Reine, sobu koju je iznajmio za šest dolara na ime Goodmanova manijakalnog bubnjara u stvari “We Three and the Angels Sing”, Ziggyja Elmana. U paviljonu na aveniji La Reine Morty je učio Mickeya plesati jedne nodi u kolovozu 1938., kad je malenom dječaku koji je bio njegova sjena bilo tek devet godina. Djetetov rođendanski poklon. Sabbath je u motelu zvanom Bo-Peep učio djevojku iz Splita kako treba plesati jednog snježnog popodneva 1981. Do trenutka kad su oko šest sati krenuli, razdvojenim autima, svatko svojoj kudi, Drenka je znala razlikovati solaže Harryja Jamesa od Elmanovih u “St. Louis Bluesu”, mogla je vrlo smiještno oponašati Hampa kako viče “Iiiiii-hiiii” na onaj svoj kreštavi način, kao u završnom solu “Ding Dong Daddyja”, znala je znalački redi o “Roll 'Em” što je Morty obično znalački govorio Mickeyu o “Roll 'Em” nakon što se boogie-woogie početak raspojasa u Stacyjevom soliranju: “To je u biti brzi blues u F-u” Čak je bila u stanju na Sabbathovoj stražnjici lupkati Krupin tam-tam ritam kao svoju vlastitu pratnju “Sweet Leilani.” Martha Tilton preuzima od Helen Ward. Dave Tough preuzima od Krupe. Bud Freeman koji je '38. došao iz Dorsey benda. Jimmy Mundy, iz Hines banda, kao autor aranžmana. U dugim zimskim popodnevima u Bo-Peepu, američki dečko učio je Drenku stvarima koje nikada ne bi mogla naučiti od svog odanog muža čije je zadovoljstvo bilo čitavog dana graditi kamene zidove sam u snijegu, dok ne bi postalo premračno da vidi i vlastiti dah.

Ljubazni ljepuškasti doktor dvadesetak godina mlađi od Sabbatha uvjeravao ga je u Usheru da de Roseanna, ukoliko bude

surađivala u “programu”, kudi stidi za dvadeset osam dana, na najboljem putu k stalnoj trezvenosti. “Želite se kladiti?”, rekao je Sabbath i odvezao se natrag u Madamaska Falls ubiti Kathy. Još od tri u nodi, kad je saznao da je Roseanna zbog te kazete ležala na Town Streetu u spavadici čekajudi da je netko pregazi, namjeravao je odvesti Kathy na vrh Battle Mountaina i zadaviti je.

Kad je zrela, golema bundeva izronila iz mračnog polja s druge strane ceste, a puni je mjesec bio na svom dramatskom vrhuncu, Sabbath nije mogao redi gdje je pronašao snagu da se suzdrži – dok je ona, po peti put u isto toliko minuta, ponavljala ponudu da ga namami – i da je ne zadavi svojim nekada modnim prstima ili da popusti, pa da to obave u autu po milijuntni put u svom životu.

“Kathy”, reče, dok je od iscrpljenosti koju je osjedao imao dojam da treperi i gasi se poput zamirude žarulje, “Kathy”, reče, misledi, dok je gledao mjesec, kako bi stvari ispale drugačije da je samo imao mjesec na svojoj strani, “učini nam svima uslugu – popuši radije Brianu. To čak može biti ono čemu on teži pretvarajudi se u mutavca. Nisi li rekla da ga je šok od slušanja vrpce pretvorio u gluhonijemog čovjeka? Pa, otiđi kudi, napiši mu poruku da deš mu popušiti, i vidi hode li mu se lice ozariti.”

Nemoj biti prestrog prema Sabbathu, Čitatelju. Ni uzburkani unutrašnji monolog, ni preobilje samouništenja, ni godine čitanja o smrti, ni gorko iskustvo patnje, gubitka, nevolja i tuge nije čovjeku njegova tipa (možda čovjeku svakoga tipa) nimalo olakšala korištenje mozga kad se s tom ponudom susretne i samo jednom, a kamoli kad istu opetovano ponavlja ženska osoba i maloljetnica tri puta mlađa od njega, s izgovorom poput izgovora Gene Tierny u Lauri. Za početak, nemojte biti strogi prema Sabbathu do te mjere da počnete misliti kako je ona možda govorila istinu: kako je zaista ostavila slučajno kazetu u knjižnici, kako je ona zaista dospjela slučajno u Kakumotine ruke, kako joj je zaista bilo nemogude oduprijeti se pritiscima i kako je, na kraju, popustila samo da bi spasila vlastitu kožu, kao što bi svaki njezin “kompid” – tako je zvala svoje prijatelje – učinio to isto. Bila je u biti slatko, dobrodušno i pristojno dijete, dobre naravi, uključena,

kako je vjerojatno mislila, u neku napola ludu ali bezopasnu vannastavnu aktivnost, audiovizualni klub profesora Sabbatha; velika djevojka bez gracioznosti, loše obrazovana, gruba i nesuvisla na uobičajeni način studentice iz kasnog dvadesetog stoljeda, ali i posve bez prijetvornosti i bezobzirnosti potrebnih za podvalu koju joj je pripisivao. Možda tek zato što je bio tako razjaren i iscrpljen, opet je počeo krivo tumačiti stvari i pretvarati se u žrtvu još jedne od svojih glupih pogrešaka. Zašto bi ona tako dugo i tako tužno plakala ako se urotila protiv njega? Zašto bi se ona tako snažno privijala uz njega, ako je podržavala njegove protivnike prepune vrlina, sa svojim ljutim, zlokobnim idejama što bi, a što ne bi trebalo biti dijelom naobrazbe dvadesetogodišnjakinja? Ona još nije stekla Sabbathovu vještinu glumljenja naizgled iskrenih osjedaja... ili možda ipak jest? Zašto bi inače željela popušiti nekome sebi posve stranom, nevažnom, nekome tko je ved mjesec dana bio u sedmom desetljedu svog življenja na zemlji, ako ne zato da nedvosmisleno pokaže kako je nestvarno, nelogično i neshvatljivo njegova? Tako malo toga može se znati u životu, Čitatelju – nemoj biti strog prema Sabbathu ako stvari pođu po krivu. Ili prema Kathy ako njoj pođe po krivu. Mnogi nestvarni, nelogični i neshvatljivi potezi uključeni su u ludilo požude.

Dvadesetogodišnjakinja. Da li bih je mogao odbiti? Koliko tridesetogodišnjakinja i četrdesetogodišnjakinja je još preostalo? Pod tužnom čarolijom maglovitog sumraka, prolazedih godina i raskošnog mjeseca, daleko iznad bezvrijednih, jadnih besmislica što se odvijaju ispod njega, zašto uopde oklijeva? Kamizakiji su tvoji neprijatelji, učinio ti nešto ili ne, pa bolje onda to učiniti. Da, da, ako još možeš učiniti nešto, onda to i moraš uraditi – to je zlatno pravilo ovozemaljskog postojanja, bez obzira jesi li crv prerezan nadvoje, ili čovjek čija je prostata velika poput biljarske kugle. Ako nešto još možeš učiniti, onda to moraš učiniti! Sve što živi u stanju je to shvatiti.

U Rimu... u Rimu, prisjedao se sada, dok je Kathy nastavljala jecati iza njega, jedan je stari talijanski lutkar za kojeg se govorilo da je svojedobno bio prilično slavan, došao u školu ocjenjivati radove natjecatelja u konkurenciji u kojoj je Sabbath pobijedio, a poslije je taj

lutkar, nakon što je pokazao pljesnivo umijede s lutkom koja je izgledala isto kao i on, upitao mladog Sabbatha želi li podi s njim u cafe na Piazza del popolo. Lutkar je imao sedamdesetak godina, bio je malen, zdepast i delav, loše žudkaste puti, ali tako ponosno autoritarnog držanja da se Sabbath spontano prilagodio profesorovu držanju i čak se, uživajudi za promjenu u svojoj smjernosti – iako drsko – starcu čije mu ime nije ništa značilo obradao s Maestro. Kao dodatak njegovu nepodnošljivom držanju bilo je pokrivalo za glavu koje je napola sakrivalo značajni nedostatak, francuska kapa kojom je vani prikrivao delavost, te štap kojim je lupkao po stolu kako bi privukao konobarovu pažnju – i sve je to pripremalo Sabbatha za poplavu dosadnog starog boemskog samoobožavanja, koje de morati podnijeti jer je dobio nagradu. Ali lutkar umjesto toga, tek što je naručio konjak za njih obojicu, reče: “Dimmi di tutte le ragazze che ti sei scopato a Roma” – Pričaj mi o svim djevojkama koje si poševio u Rimu. A dok je Sabbath odgovarao, jednostavno i slobodno, o izvoru očaranja kakva mu je bila Italija, opisujudi kako se ne jedanput morao boriti s domadima i pratiti neke žene po čitavom gradu kako bi ih pokupio, majstorove oči svjetlucale su takvom podrugljivom superiornošdu koja je čak i bivšeg trgovačkog pomorca, šesterostrukog veterana Romantične rute, natjerala da se osjeda poput uzornog djeteta. Starčeva pažnja nije, međutim, jenjavala, niti ga je prekidao osim kad ga je tražio više objašnjenja nego što ih je Amerikanac mogao pružiti na svom ograničenom talijanskom – i osim kad je, uvijek iznova, tražio od Sabbatha preciznu dob svake djevojke koju je zaveo. Osamnaest, odgovorio je Sabath poslušno. Dvadeset, Maestro. Dvadeset četiri. Dvadeset jedna. Dvadeset dvije...

Tek kad je Sabbath završio, maestro je obznanio da je njegovoj trenutnoj ljubavnici petnaest. Naglo je ustao, odlazedi – kako bi napustio cafe i Sabbathu ostavio račun – ali ne prije no što je dodao, uz podrugljivi zamah štapom, “Naturalmente la conosco da quando aveva dodici anni” – Naravno da je poznam od njezine dvanaeste.

I tek sada, čitavih četrdeset godina kasnije, s Kathy koja još plače za njim i s bjelinom zaborava mjeseca koji se još penjao za njega, dok

su se ljudi na brdima i dolje u dolini spremali provesti ugodnu večer uz vatru i uz slušanje snimke Kathy i njega kako svršavaju preko telefona, tek sada je Sabbath povjerovao da mu je stari lutkar govorio istinu. Dvanaest. Capisco, Maestro. Mogao si i riskirati.

“Katherine”, rekao je tužno, “nekod si bila moja vjerna suradnica u borbi za izgubljenu ljudsku stvar. Slušaj me. Prestani plakati dovoljno dugo da saslušaš što ti imam redi. Tvoji ljudi imaju na snimci moj glas koji opredmeduje sve najgore što oni žele da svijet zna o muškarcima. Imaju stotinu puta više dokaza o mojim prijestupima nego što bi bilo potrebno da me i najpopustljiviji dekan izbaci iz svake pristojne antifalusne obrazovne institucije u Americi. Moram li sada ejakulirati na CNN-u? Gdje je kamera? Je li teleobjektiv u onom vozilu kraj staklenika? I ja imam prag trpljenja, Kathy. Ako me optuže za sodomiju, rezultat bi mogla biti smrt. A to ne bi nužno bilo tako zabavno kako možda misliš. Možda si zaboravila, ali čak ni u Nurnbergu nije svatko osuđen na smrt.” I dalje je nastavio – s obzirom na okolnosti, divan govor; taj su trebali snimiti, pomisli on. Da, nastavio je Sabbath, razvijajudi sve odlučnije argument u prilog ustavnom amandmanu koji de svršavanje američkih muškaraca prognati u ilegalu, bez obzira na rasu, uvjerenje, boju ili etničko porijeklo, dok Kathy nije povikala: “Ja sam punoljetna!” i obrisala lice od suza ramenom svoje tenirke.

“Ja radim što hodu”, ljutito je ustvrdila.

Maestro, što bi ti napravio? Zagledati se u nju uljuljkanu na svom krilu, s kurcem u njezinim pjenastim ustima, i gledati je kako ti ga puši u suzama, strpljivo nasapunati to neraskalašeno lice ljepljivom poslasticom od pljuvačke, sjemena i suza, slasnom šampitom koja de ohladiti njezine pjegice – može li život uopde pružiti divniju stvar za kraj? Ona Sabbathu nikad nije izgledala duševnija, i to je naglasio maestru. Ona njemu nikad nije izgledala duševna. Ali od suza je blistala, i izmučenom Sabbathu čak se činilo da ona ulazi u duhovnu sferu koja joj je također bilo novost. Bila je punoljetna! Kathy Goolsbee je upravo odrasla! Da, ne samo nešto duhovno, ved nešto

praiskonsko se događalo, kao i onog vrudeg ljetnog dana u slikovitom potoku kraj pedine gdje su on i Drenka pišali jedno na drugo.

“Oh, kad bih samo mogao vjerovati da se nisi urotila s onim prljavim, niskim, pravičnim pičkama koje govore vama djeci te strašne laži o muškarcima, o opakim zločinima koji su tek prekapanje po stvarnosti običnih ljudi poput tvoga tate i mene. Jer oni su upravo protiv takvih – mene i tvoga tate. Na to se svodi: ismijavaju nas, vrijeđaju, preziru zbog nečega što je samo raskošna dionizijska pozadina života. Reci mi, kako možeš biti protiv nečega što je bilo svojstveno ljudima još od antike – još od djevičanskog vrhunca zapadne civilizacije – i sebe smatrati civiliziranom osobom? Možda zato što ona Japanka ne kuži jedinstvenu mitologiju stare Grčke? Inače to ne mogu shvatiti. Kako bi one htjele da tvoja seksualna inicijacija izgleda? Povremeno s Brianom, dok piše politološke zabilješke u knjižnici? Žele li nekom bljutavom školarcu prepustiti inicijaciju djevojke poput tebe? Ili se pretpostavlja da to trebaš pokupiti sama? Ali ako se od tebe ne očekuje da sama pokupiš kemiju, da sama pokupiš fiziku, kako onda sama možeš pokupiti erotske tajne? Nekima je potrebno zavođenje, ali ne i inicijacija. Nekima ne treba inicijacija, ali ipak trebaju zavođenje. Kathy, tebi je bilo potrebno oboje. Zlostavljanje? Sjedam se dobrih starih dana kada je domoljublje bilo posljednje utočište hulja. Zlostavljanje? Ja sam bio Vergilije tvom Danteu u seksualnom podzemlju! No, kako bi ti profesori znali tko je Vergilije?”

“Želim ti”, reče ona žudno, “tako snažno popušiti.”

To “tako”! A opet, čuvši to tako snažno “tako”, osjedajudi poznatu, životnu želju za grubim, prirodnim tjelesnim zadovoljavanjem kako nekontrolirano puzi svakim kvadratnim centimetrom širom njegova dva kvadratna metra požudne stare kože, Sabbath nije mislio, kako se nadao, na svog vrijednog mentora, mudrog maestra do kraja odanog zapovijedi uzbuđenja, ved na svoju bolesnu ženu koja pati u bolnici. Od svih ljudi! To nije pošteno! Njegov '29 čvrst kao u konja, i o kome je trebao početi razmišljati nego o Roseanni! Pred sobom je vidio malenu sobu koju su joj dodijelili nakon

što se prijavila, sobu blizu bolničarki, gdje su je mogli udobno promatrati dvadeset i četiri sata postupka otrežnjivanja. Mjere joj tlak svakih pola sata i rade što mogu kako bi smanjili drhtanje koje de imati zato što je prethodna tri dana stalno pila – sve do bolničkih vrata. Vidio ju je kako stoji kraj tog uskog kreveta s tužnom baršunastom prostirkom, toliko spuštenih ramena da nije izgledala viša od njega. Na krevetu su ležali njezini kovčezi. Dvije ugodne, neslužbeno obučene medicinske sestre, koje su je ljubazno zamolile da ih otvori radi pregleda, temeljito su joj pretražile stvari i oduzele pincete za obrve, škare za nokte, fen za kosu, konac za čišdenje zuba (kako se ne bi izbola, ubila strujom, ili objesila), zaplijenile su bočicu listerina (kako ne bi sve to popila u trenutku očajanja ili razbila bočicu i prerezala si vene na ruci, ili možda grlo), provjeravajudi sve u njezinu novčaniku i vadedi iz njega kreditne kartice, vozačku dozvolu, i svu njezinu gotovinu (kako ne bi kupila prokrijumčareni viski krišom unesen u bolnicu ili odlutala iz bolničkog posjeda u neki bar u Usheru ili ukrala auto nekoga od bolničkog osoblja i vratila se kudi), isprevrtale su sav njezin traper, majice, donje rublje i odjedu za jogging; a svo to vrijeme Roseanna je bila izgubljena, beživotna, beskrajno sama, i prazno je gledala pred sebe, a njezin postarani lik pjevačice countryja bio je potpuno uništen – žena je bila lišena tijela: istovremeno pred-erotska maloljetnica i post-erotska ruševina. Kao da sve ovo vrijeme nije živjela u jednostavnoj kudi gdje su se svake jeseni jeleni hranili jabukama u vodnjaku na padini brda iza njihove kude, nego bila zaključana u automatskoj praonici automobila, gdje nije bilo sakrivanja od jakih mlazova iz velikih vrtedih četki i razjapljenih sušilica koje su puhale prema njoj vrudi zrak. Roseanna je do krajnosti opredmetila, u svoj njegovoj ogoljenoj, jednostavnoj, prizemljenoj stvarnosti, izraz “udarci sudbine”.

“Uzrok”, jecala je Roseanna, “šede na slobodi, a posljedica ide u zatvor.” “Nije li to sam život?” složio se Sabbath. “Samo što ovo nije zatvor. Ovo je bolnica, Rosie, i to bolnica koja čak i ne izgleda tako. Čim prestaneš patiti, vidjet deš da je vrlo lijepa, poput velikog seoskog odmarališta. Ima puno drveda i lijepih mjesta za šetnju s tvojim

prijateljima. Vozedi se ovamo primijetio sam da imaju čak i tenisko igralište. Poslat du ti reket ekspresnom poštom.” “Zašto mi oduzimaju Visa karticu!” “Jer nodnu moru ne pladaš nodnom morom, niti drhtavicu drhtavicom; kako te tvoj katolički odgoj trebao naučiti, na kraju sve pladaš skupo.” Tvoje bi stvari oni trebali pretraživati! Našli bi dovoljno toga da tebi daju doživotnu!” “Želiš li da sestre to učine, da me pretraže? Zbog čega?” “Zbog lisica koje koristiš na svojoj tinejdžerskoj kurvi!” Na dvadesetogodišnjakinji, poželio je Sabbath obavijestiti dvije sestre, ne više tinejdžerki, nažalost; no činilo se da ni jedna ni druga sestra nije bila ni najmanje začuđena Sabbathovim oproštajnim zadirkivanjem, pa nije to ni napravio. Proste izraze i urlanje sestre su čule i prije. Pijanica je impulsivna, gnjevna, izrazito ljuta na supružnika, supružnik je još ljudi na pijanicu. Muževi i žene koji se deru i viču i optužuju jedno drugo nisu im bili ništa novo, nikome to nisu – ne treba raditi u duševnoj bolnici kako bi se poznavalo muževe i žene. Gledao je kako sestre poslovno provjeravaju svaki svakcati džep Roseannina trapera u potrazi za zalutalim jointom ili britvom. Zaplijenili su joj ključeve. Dobro je. To je u njezinu najboljem interesu. Sada nije bilo mogude nenajavljeno upasti u kudu. Ne bi želio da se Roseanna, u ovakvom stanju, mora suočiti još i s Drenkom. Najprije se primimo ovisnosti. “Tebe bi trebalo zatvoriti, Mickey – i svatko tko te zna, svjestan je toga!” “Siguran sam da de jednoga dana to zaista i učiniti, ako se svi u tome slažu.” Ali prepusti drugima brigu o tome. Ti se sad samo brzo otrijezni, jel' čuješ?” “Ti me ne želiš tr-trijeznu! Tebi je draža pijanica. Ta-ako da možeš m-m-m-” “Misliti”, šapnu on, pomažudi joj da prijeđe preko prepreke. Uvijek bi počela mucati kad bi svoj gnjev pomiješala s više od pola litre votke. “M-mislio kako si p-p-p-” “Patnički muž?” “Da!” “Ne. Ne. Sažaljenje nije moja specijalnost. Ti to znaš. Ne želim da me g-g-gledaju nikako drukčije nego kao ono što jesam. Iako, reci mi ponovo što sam to uistinu – ne bih to htio zaboraviti u danima u kojima nedemo biti zajedno.” “Bijednik! Jebeni non-s-stop bijednik! P-p-prijetvorni, lažljivi, bo-bolesni, pokvareni bijednik koji živi na račun žene i jebe djecul On je taj”, plačudi je rekla sestrama, “koji me je doveo ovamo.

Bila sam dobro dok nisam srela njega. Nisam uopde bila ovakva.” “I”, požuri je on uvjeriti, “za samo dvadeset osam dana sve de biti gotovo i ti deš biti upravo onakva kakva si bila prije nego sam te ja učinio 'ovakvom'“ Podignuo je ruku do glave i sramežljivo joj mahnuo za rastanak. “Ne možeš me ostaviti ovdje!”, poviče ona. “Doktor kaže da du te modi vidjeti nakon prva dva tjedna terapije.” “Ali što ako me stave u šok terapiju!” “Zbog pida? Mislim da to ne rade – zar ne, sestro? Ne, ne. Sve što ti daju je novi pogled na život. Siguran sam da žele jedino da odbaciš svoje iluzije i prilagodiš se stvarnosti poput mene. Pa-pa. Dva kratka tjedna.” “Brojat du dane”, reče Rosieno staro ja, ali kad je uvidjela da je on stvarno namjerava ostaviti ovdje, nešto iznutra pretvorilo je njezin prezirni smiješak u nezgrapni grč i počela je plakati.

Taj je zvuk pratio Sabbatha duž hodnika i niz stepenice i kroz glavni ulaz, gdje je grupa pacijenata pušila i gledala gore pitajudi se u kojoj se sobi nalazi novi patnik. Pratio ga je do parkirališta, dok je ulazio u auto, i dalje na autoputu, i bio je s njim cijelim putem do Madamaska Fallsa. Sve glasnije i glasnije Sabbath je puštao glazbu, ali čak ga ni Goodman nije mogao utišati – čak ni Goodman, Krupa, Wilson i Hampton na vrhuncu svoje modi, van kontrole u “Running Wild”, čak ni Krupa, dramatično otpočinjudi bas bubnjevima posljednju dionicu nije mogao nadvladati raspjevani Roseannin solo. Žena se upalila poput sirene. Druga luda žena. Ima li ih drugačijih? Ne za njega. Druga luda žena koja je počela živjeti mrzedi svoga oca i za objekt svoje mržnje umjesto toga otkrila Sabbatha. No opet, Kathy je voljela svog zaštitničkog, požrtvovnog taru, koji je dan i nod radio u pekari kako bi svoje tri kderi poslao u koledž, i jako joj je to koristilo. Ili Sabbathu. Ja ne mogu pobijediti. Nitko ne može, kad im Oca zamjenim ja.

Ako je Roseannin plač ranije tog dana Sabbathu dao odlučnost da odbije što nikad prije odbio nije, onda se zaista radilo o plaču-rekordu.

“Vrijeme je da odeš kudi popušiti Brianu.”

“Ali to nije pošteno. Nisam ništa napravila.”

“Idi kudi ili du te ubiti.”

“Nemoj to govoriti – moj Bože!”

“Ne bi bila prva žena koju sam ubio.”

“Aha. Sigurno. Koga si ti ubio?”

“Nikki Kantarakis. Svoju prvu ženu.”

“To nije smiješno.”

“Zaista, nije. Ubojstvo Nikki predstavlja moje jedino pravo na istinsku ozbiljnost. Ili je ipak i to bila čista zabava? Nikad nisam posve uvjeren ni u jednu od svojih procjena o bilo čemu. A kako je s tobom?”

“Isuse! O čemu ti uopde pričaš?”

“Govorim samo o onome o čemu svi govore. Znaš što se priča na koledžu. Priča se da sam imao ženu koja je nestala, ali nije baš samo nestala. Možeš li poredi da si ih ikada čula, reci – možeš li, Kathy?”

“Pa... Ljudi pričaju svašta – zar ne? Ja se čak i ne sjedam. Tko uopde sluša!”

“Štediš moje osjedaje, nije li to lijepo. No ne bi trebala. Do šezdesete čovjek nauči sportski prihvadati ismijavanja vrlih promatrača. Osim toga, oni su slučajno u pravu. Dokazujudi time da, ukoliko svom bližnjem stalno izražavaš svoju antipatiju, iz toga se može izledi čudna vrsta istine.”

“Zašto mi nikada ne govoriš ništa ozbiljnoV

“Nikada nikome nisam rekao ništa ozbiljnije: ubio sam svoju ženu.”

“Molim te prestani s tim.”

“Telefonirala si kako bi se preko žice igrala doktora s nekim tko je ubio svoju ženu.”

“Nisam.”

“A zašto si tako uporna, uostalom? Na najvišim razinama visokog obrazovanja, moj identitet ubojice je razotkriven, a ti me zoveš kako bi mi rekla da si u pidžami i sama u krevetu. Što je to u tebi što tebe peče? Tvoje ropstvo je ropstvo čemu! Ja sam notorni ubojica koji je zadavio svoju ženu. Zašto bih inače živio u mjestu poput ovog

da nisam zadavio nekoga? Učinio sam to ovim istim rukama dok smo u našoj spavadoj sobi, na našem krevetu, uvježbavali završni čin Othella. Moja žena je bila mlada glumica. Othello! To je drama. To je drama u kojoj jedan afrički Venecijanac nasmrt zadavi svoju ženu. Nikad nisi čula za nju jer ona perpetuira stereotip nasilnog crnog muškarca. Ali tamo u pedesetima, humanizam nije još skužio što vrijedi, i studenti su u koledžima bili plijen svakojakih opakih sranja. Nikki je bila prestravljena svakom novom ulogom. Trpila je neizdržive strahove. Jedan od njih odnosio se na muškarce. Za razliku od tebe, ona nije bila prepredena prema muškarcima. To ju je činilo savršenom za ulogu. Prije toga zajedno smo vježbali u stanu kako bi se Nikkini strahovi možda smanjili. 'Ja to ne mogu!' To sam čuo od nje toliko puta. Ja sam igrao stereotipnog nasilnog crnog muškarca. U sceni u kojoj je on ubija učinio sam to – naprosto sam je ubio. Zanijela me čarolija njezine glume. To je u meni otvorilo nešto, da to vidim. Ona je bila netko kome je sve opipljivo i neposredno bilo odbojno, kome je samo privid bio potpuno stvaran. To je bio red koji je Nikki pravila od svog kaosa. A ti, kakav red ti praviš od svojega? Pričajudi o sisama starom čovjeku preko telefona? Tebe je nemogude definirati, barem ja to ne mogu. Tako besramno stvorenje, a opet tako blaga. Izopačena i izdajnička, francuski poljubac smrti, ved duboko u sramnim užicima dvostrukog života – i blaga. Po onome što bi kaos trebao biti, ti se činiš odlučno nekaotična. Teoretičari kaosa trebali bi te proučavati. Koliko duboko to što Katherine čini ili govori zadire u samu Katherine? Što god ti hodeš, ma koliko opasno ili varavo, ku'iš, tražiš...ono, neosobno, znaš?”

“Okej.Kako si je ubio?”

Podižudi ruke, rekao je: “Njih sam koristio. Rekao sam ti. 'Ugasi svjetlo, i potom ugasiš svjetlo.'“

“A što si napravio s lešom?”

“Unajmio sam brodid u Sheepshead Bayu. To je luka u Brooklynu. Jednom davno bio sam mornar. Tijelo sam opteretio ciglama i bacio Nikki preko palube u more.”

“A kako si mrtvo tijelo prenio u Brooklyn?”

“Uvijek sam nosio stvari sa sobom. Tih dana imao sam stari Dodge i uvijek sam u prtljažnik uguravao svoju prijenosnu pozornicu, rekvizite i lutke. Susjedi su me cijelo vrijeme viđali kako dolazim i odlazim. Nikki je bila tanjušna. Nije bila teška. Presavijenu sam je ugurao u svoju mornarsku torbu. Ništa posebno.”

“Ne vjerujem ti.”

“To je šteta. Prvo, jer nikada prije to nisam nikome rekao. Čak ni Roseanni. A sada sam rekao tebi. I kako nas naš mali skandal uči, pričati tebi ne znači baš pokoravati se zapovijedima pameti. Kome deš prvom redi? Dekanici Kudizuzi, ili ravno u japansku visoku komandu?”

“Zašto moraš imati toliko rasnih predrasuda prema Japancima!”

Zbog onoga što su radili Alecu Guinnessu u “Mostu na rijeci Kwai”. Staviti ga u onu malu jebenu kutiju. Mrzim tu kopilad. Kome deš prvom redi?”

“Nikome! Nedu redi nikome, jer to nije točno!”

“A da jest? Bi li onda nekome rekla?”

“Što? Da si stvarno ubojica?”

“Da. I da znaš tko sam? Bi li me prijavila onako kako si prijavila vrpcu?”

“ Kazetu sam zaboravila). Kazetu sam ostavila slučajno1.”

“Bi li me prijavila, Kathy? Da ili ne?”

“Zašto moram odgovarati na ova pitanja!”

“Jer je meni neophodno saznati za koje pizdune radiš.”

“Za nikoga!”

“Bi li me prijavila? Da ili ne? Da je istina da sam ubojica.”

“Pa... hodeš točan odgovor?”

“Bilo kakav.”

“Pa...to bi ovisilo.”

“O.”

“O? Pa, o našoj vezi.”

“Možda me ne bi prijavila kad bismo imali pravu vezu? A kakva bi to bila. Opiši je.”

“Ne znam...valjda ljubav.”

“Ti bi štitila ubojicu kad bi ga voljela.”

“Ja ne znam. No nikada nisi nikoga ubio. Ova pitanja su glupa.”

“Voliš li me? Ne brini za moje osjedaje. Voliš li me?”

“Na neki način.”

“Da?”

“Da.”

“Starog i gnjusnog kakav sam sada?”

“Ja volim tvoj um, volim kako razotkrivaš svoj um kada pričaš.”

“Moj um? Moj umje um ubojice.”

“Prestani govoriti to. Plašiš me.”

“Moj um? Pa, to je pravo otkride. Ja sam mislio da voliš moj prastari penis. Moj um? To je poprilični šok za muškarca mojih godina. Jesi li ti u svemu tome bila samo zbog moga uma? Oh, ne. Cijelo vrijeme dok sam ja govorio o jebanju, ti si me gledala kako razotkrivam svoj um! Obradala neželjenu pažnju mome umu! Usudila si se uvesti umni element u okruženje u kojemu mu nema mjesta. Upomod! Ja sam bio mentalno zlostavljan! Upomod! Ja sam žrtva mentalnog zlostavljanja! Bože! Ja imam gastrointestinalni poremedaj! Od mene si iznudila mentalne usluge i to bez mog znanja i volje! Ti si me ponizila. Moj kurac si ponizila! Zovite dekanicu! Mome kurcu je oduzeta mod!”

Nakon svega toga, Kathy je konačno smogla odlučnosti da gurne vrata, ali tako mahnito, s takvom snagom, da se iz auta stropoštala na rub ceste. Ali bila je opet na svojim reebokicama gotovo istog trena, te ju je, kroz vjetrobran, mogao vidjeti kako juri na sjever prema Athensu. Lutke mogu letjeti, lebdjeti, frkati se, ali samo su ljudi i marionete osuđeni na trčanje i hodanje. Zato su mu marionete uvijek i bile dosadne: svo to hodanje koje su stalno izvodile lijevo pa desno po maloj pozornici, kao da hodanje, osim što je predmet svake predstave

s marionetama, predstavlja veliku životnu temu. Sve te niti – previše vidljive, previše njih, previše očito metaforičkih. I uvijek to ropsko oponašanje ljudskog teatra. Dok lutke...Gurneš ruku u lutku i sakriješ lice iza zavjese! Ništa nije poput toga u životinjskom kraljevstvu! Sve tamo do Petruške, sve prolazi, što luđe i ružnije, to bolje. Sabbathove kanibalističke lutke koje su mu donijele prvu nagradu od maestra u Rimu. Jeo je svoje neprijatelje na pozornici. Trgao ih je na komade i govorio o njima čitavo vrijeme dok ih je žvakao i gutao. Greška je misliti da su gluma i govor prirodno područje bilo za koga osim za lutke. Zadovoljstvo je u davanju ruke i glasa – tražiti više, učenici, je ludilo. Da je Nikki bila lutka, možda bi još bila živa.

A niz cestu, Kathy bježi pod prejakim svjetlom velikog mjeseca. I pušači su sada okupljeni na mjesečini, ispod delije Roseanne koja se trijezni, čije se jecanje još može čuti 200 kilometara daleko...Oh, danas joj se sprema nešto strašno, suočava se s još groznijim iskušenjem nego što je biti u braku s njim. Doktor je upozorio Sabbatha da de ona možda nazvati i moliti ga da dođe i izbavi je. Rekao je Sabbathu da zanemari napad suosjedanja i odbije dodi. Sabbath je obedao da de dati sve od sebe. Radije nego da krene kudi slušati telefon kako zvoni, sjedio je nešto duže u autu gdje se, iz razloga koje nije mogao odmah razumjeti, prisjetio momka koji mu je dao one knjige da čita na tankeru punom nafte, prisjetio se kako su istovarivali teret kroz veliki naftovodni sistem Curacaa i kako mu je taj momak – jedan od onih gospodskih, tihih tipova koji tajanstveno provode život na moru, iako bi čovjek očekivao da završe kao profesori, ili možda čak ministri – dao knjigu pjesama Williama Butlera Yeatsa. Usamljenik. Samoobrazovani usamljenik. Njegove šutnje si se bojao. Još jedan američki tip. Čovjek bi sreo sve naše američke tipove na moru. Ved tada, dobar dio njih bili su Hispanci – tvrdi, zaista tvrdi latinski tipovi. Sjedam se jednog koji je izgledao poput Akima Tamiroffa. Sve vrste naše obojene brade, svaki mogudi tip – ugodne ljude, one ne tako ugodne, svakoga. Na tom brodu na kojem je bio momak koji mi je dao onu knjigu i zbog kojeg sam počeo čitati, bio je i veliki, debeli crni kuhar. Ležao bih na svom gornjem ležaju s knjigom, i taj bi kuhar uvijek došao i zgrabio me za

jaja. I počeo se smijati. Morao bih se rvati s njim da ga se oslobodim. Pretpostavljam da sam zbog toga “homofobičan”. Nije radio ništa drugo aagresivno, ali bio bi vrlo zadovoljan da sam ga pustio, o tome nema sumnje. Zanimljivo je to da ga se moglo vidjeti u bordelima. No, momak koji mi je dao pjesme bio je potpuni čudak koji me nikad nije ni dotaknuo, onako lijepog i zelenookog kakav sam bio. Rekao mi je koje pjesme da čitam. Jako lijepo od njega, zaista. Momak iz Nebraske. Na straži bih pamtio pjesme.

Naravno! Yeats za Lady Goolsbee:

Čuo sam starog mudrog vjernika Kako davno reče Da može dokazati Kako te samo Bog, draga Može voljeti zbog tebe same A ne zbog tvoje žute kose.

Za samo par sati Kathy de udi u cilj. Mogao ju je vidjeti kako se tapše po grudima i pada u zagrljaj Bezgrešnoj Kamizoko. Kako kazetu nosi na grudima. Kakizomi. Kazikomi. Tko bi zapamtio njihova jebena imena. Tko bi to htio. Tojo i Hirohito bili su mu dovoljni. Uzdišudi histerično, ispričat de dekanici njegovo strašno priznanje. I dekanica možda nede odoljeti povjerovati u to, onako kako se Kathy pretvarala da ne vjeruje.

Vozedi se kudi puštao je “The Sheikh of Araby” Malo stvari na svijetu dobro je kao ove živahne solaže. Klarinet. Klavir. Bubnjevi. Udaraljke.

Kako to da nitko više ne mrzi Tojoa? Nitko se ne sjeda ubojice osim mene. Misle da je Tojo automobil. Ali pitajte Korejce kako se osjedaju nakon što su im Japanci sjedili na glavama trideset pet godina. Pitajte Mandžurijce za civiliziranost njihovih osvajača. Pitajte Kineze o divnom razumijevanju koje im je pokazala ta mala pljosnatoglava imperijalistička gamad. Pitaj za bordele koje su Japanci za svoje vojnike napunili djevojkama baš poput tebe. Mlađima.

Dekanica misli da sam ja neprijatelj. Ha, ha! Neka se raspita o svojim domadim momcima i kako su hrabro jebanjem krčili put kroz Aziju, o strankinjama koje su porobili i pretvorili u kurve. Pitajte ih u Manili za bombe, tone bombi koje su Japanci bacili nakon što je Manila proglašena otvorenim gradom. Gdje je Manila? Kako bi to mogla znati? Možda jednog dana Učiteljica uzme sat od predavanja o zlostavljanju i spomene svojim bezgrešnim ovčicama mali užas zvan Drugi svjetski rat. Japaanci. Rasno prilično arogantni – pokraj njih, Ku Klux Klanje... Ali kako bi ti mogla znati nešto o Ku Klux Klanu? Kako bi išta mogla znati, uzimajudi u obzir u čijim si šakama? Želiš pravu priču o Japaancima? Pitaj moju majku, isto jednu ženu koju su zlostavljali u životu. Pitaj nju.

Široko je pjevao s kvartetom, pretvarajudi se da je Gene Hochberg, koji je stvarno bio u stanju dignuti svoju mladu publiku na noge i natjerati je da pleše; Sabbath je uživao, ne samo u višestruko uvredljivim stihovima himne iz starih dvadesetih koji slave silovanje na ljubavnom sastanku i nipodaštavaju Arape, nego i u neprestanoj, čistoj, iskričavoj izvedbi, uživao u tome što je jedan od njihovih divljaka. Kako bi misionari izdržali bez svojih divljaka? Njihova naivna jebena drskost u vezi tjelesne žudnje!

Zavodnik mladih. Sokrat, Strinberg, i ja. No, ipak se osjedam odlično. Staklasti zvuk Hamptonova bubnjanja – to bi moglo popraviti sve. Ili se možda radilo o tome da mu Rosie više ne stoji na putu. Ili je možda znao da nikada nikome nije mogao udovoljiti, a nije ni sada počinjao. Da, da, da, osjedao je nekontroliranu nježnost prema svom vlastitom životu ispunjenom sranjima. I smiješnu glad za još toga. Još poraza! Još razočaranja! Još zavaravanja! Još usamljenosti! Još artritisa! Još misionara! Uz božju volju, još pičke! Još katastrofalnog uvaljivanja u sve. Za čisti osjedaj burnog življenja, ništa nije bolje od gadne strane života. Možda nisam bio idol nedjeljnih predstava, ali recite što vas volja, bio je to stvarni ljudski život!

Ja sam Šeik od Arabije, Pripada mi tvoja ljubav.

Po nodi, kad sniš. Upuzat du ti u šator. Zvijezda sjaj nad nama, Osvijetlit de naš put k ljubavi. Vladat deš sa mnom Ja sam Šeik od Arabije.

Život jest nedokučiv. Sabbath je možda, tko zna, odbacio djevojku koja ga nikada nije izdala ni zajebala i koja to nikad nije ni mogla – jednostavnu, avanturističku djevojku koja je voljela svog oca i koja nikada ne bi prevarila bilo kojeg odraslog čovjeka (osim Oca, sa Sabbathom); koliko je on znao, upravo je prestrašio posljednju dvadesetogodišnjakinju u čiji šator de ikada upuzati. Zabunom je zamijenio nevinu, ljubavlju ispunjenu, odanu Cordeliju njezinim pokvarenim sestrama, Goneril i Regan. Lud kao stari Lear. Sredom po njegovo duševno zdravlje, bilo je i utjehe u velikom krevetu na Brick Furnace Roadu, dok se ševio s Drenkom te nodi i dvadeset sedam nodi koje su slijedile.

* * *

Jedina poruka koju je Sabbath primio u dva tjedna prije nego što mu je bilo dopušteno posjetiti Roseannu bila je razglednica koja je sadržavala samo suhe činjenice poslana iz Ushera krajem prvog tjedna njezina boravka: bez pozdrava, poslana na njihovu kudnu adresu u Madamaska Falls – nije čak htjela napisati ni svoje ime. “Dođi u Roderick House, dvadeset tredeg, 16:30. Večera u 17:15. Imam antialkoholičarski sastanak od 7 do 8 navečer. Možeš ostati na: Ragged Hill Lodge, Usher, ako ne želiš voziti kudi istog dana. R.C.S.”

Upravo kad je on dvadeset tredeg u 13:30 ulazio u auto, u kudi je zazvonio telefon i on je otrčao natrag kroz kuhinjska vrata, misledi kako to mora biti Drenka. Kad je čuo Roseannu, obrnuvši pretpostavku, pomislio je da ga je nazvala kako bi u rekla da ipak ne

dođe. Nazvat de Drenku i priopditi joj vijest čim Roseanna zaklopi slušalicu. “Kako si, Roseanna?”

Njezin glas, koji i inače nikad nije bio visok, sada je bio kao ispeglan, hladan, ljut i ravan. “Dolaziš li?”

“Baš sam ulazio u auto. Morao sam otrčati u kudu kako bih se javio.”

“Želim da doneseš nešto. Molim te”, dodala je, kao da je netko tamo savjetuje što da kaže i kako.

“Da donesem nešto? Naravno”, reče on, “Bilo što.”

Njezin odgovor bio je grub, neočekivan smijeh. Nakon kojeg je slijedilo ledeno: “U mom ormaru. Na gornjoj polici otraga. Plavi fascikl. Moram gs imati.”

“Donijet du ga. Ali morat du otvoriti ormar.”

“Trebat de ti ključ.” Još ledenije, ako je to bilo mogude.

“Da? Gdje ga mogu nadi?”

“U mojim jahadim čizmama...U lijevoj čizmi.”

Ali proteklih godina Sabbath je pretražio sve njezine čizme, cipele i tenisice. Vjerojatno ga je tamo premjestila nedavno, s mjesta gdje ga je prije sakrivala od njega.

“Otiđi sad po to”, rekla je ona. “Pronađi. Važno je... Molim te.”

“Naravno. Okej. Desna čizma.”

“Lijeva!”

Ne, nije ju bilo teško izbaciti iz ravnoteže. A ved su prošla dva tjedna, i još dva su preostala.

Pronašao je ključ i iz ormara donio plavi fascikl do telefona kako bi je uvjerio da ga ima.

“Jesi li zaključao ormar?”

Slagao je i rekao da.

Donesi ključ sa sobom. Ključ od ormara. Molim te.”

“Naravno.”

“A fascikl? Plavi je. Omotan je s dvije rastezljive trake.”

“Imam ga točno ovdje.”

“Molim te nemoj ga izgubiti!”, uznemirila se. “Radi se o životu i smrti!”

“Jesi li sigurna da ga stvarno želiš?”

“Ne svađaj se sa mnom! Učini kako ti kažem! Nije mi lako čak ni pričati s tobom!”

“Hodeš li radije da ne dođem?” Pitao se bi li bilo sigurno u ovo doba odvesti se do svratišta i trubnuti dvaput, signalizirati Drenki da se nađu kod Pedine.

“Ako ne želiš dodi”, rekla je, “nemoj. Nikome ne činiš uslugu. Ako me ne želiš vidjeti, menije svejedno.”

“Želim te vidjeti. Zato sam bio u autu kad si nazvala. Kako se osjedaš? Jesi li malo bolje?”

Odgovorila je drhtavim glasom: “To nije lako.”

“Siguran sam da nije.”

“Prokleto je teško.” Počela je plakati. “Nemogude teško.”

“Ima li ikakvog poboljšanja?”

“Oh, ti ne razumiješ! Nikada nedeš razumjeti!”, poviče ona, i zaklopi slušalicu.

U fasciklu su bila pisma koja joj je otac slao kad ga je napustila i otišla živjeti s majkom, nakon njezina povratka iz Francuske. Pisao je pisma Roseanni svaki dan, točno do one večeri kad se ubio. Oproštajno pismo bilo je naslovljeno na Roseannu i njezinu mlađu sestru Ellu. Roseannina majka skupila je pisma za svoje kderi i držala ih kod sebe dok i sama nije umrla nakon duge muke s upalom pluda prije puno godina. Fascikl je oporučno ostavljen Roseanni, zajedno s majčinim starim namještajem, ali ona nikad nije smogla snage maknuti elastične vrpce koje su ga držale zatvorenog. Jedno je vrijeme bila odlučna u namjeri da ga baci, ali nije ni to mogla učiniti.

Na pola puta do Ushera, Sabbath se zaustavio u motelu kraj autoputa. Držao je fascikl u krilu dok mu je konobarica donosila kavu. Onda je maknuo elastične trake, pažljivo ih spremio u džep jakne i

rastvorio pisma. Pismo napisano samo par sati prije nego se objesio bilo je naslovljeno s “Moja draga djeco, Roseanna i Ella”, i datirano “Cambridge, 15. rujan 1950.” Rosie je tada bilo trinaest. Posljednje pismo profesora Cavanaugha Sabbath je pročitao prvo:

Cambridge, 15. rujna 1950. Moja draga djeco, Roseanna i Ella, Kažem draga unatoč

svemu. Uvijek sam pokušavao dati sve od sebe, ali potpuno sam promašio. Promašio sam u svojim brakovima i promašio sam u svom poslu. Kad nas je vaša majka ostavila, postao sam propali čovjek. A kad ste me čak i vi, moje ljubljene kderi, ostavile, sve je završilo. Od tada patim od potpune nesanice. Nemam više snage. Iscrpljen sam i bolestan od tableta za spavanje. Ne mogu više nastaviti. Bog neka mi pomogne. Molim vas, nemojte mi suditi prestrogo.

Živite sretno! Tata

Cambridge, 6. veljače 1950.

Draga mala Roseanna!

Ne možeš zamisliti koliko mi nedostaje moja mala djevojčica. Osjedam se potpuno prazno iznutra i ne znam kako du to preboljeti. Ali istovremeno osjedam kako je važno i neophodno bilo da se to dogodi. Primijetio sam promjenu u tebi od svibnja prošle godine. Bio sam strašno preplašen jer ti nisam mogao pomodi, a ti mi se nisi željela povjeriti. Zatvorila si se u sebe i odgurnula me. Nisam znao da ti je tako teško u školi, ali sumnjao sam na to, jer te tvoji školski prijatelji nikada nisu posjedivali. Samo je lijepa mala Helen Kylie ponekad dolazila po tebe ujutro. Ali, draga moja mala curice, greška je bila tvoja. Osjedala si se nadmodnijom i pokazala si to možda malo više nego što i sama znaš. To je točno ono što se dogodilo i tvojoj majci s njezinim prijateljima ovdje. Draga mala Roseanna, ne spominjem ovo kako bih te optužio, nego zato da možeš o svemu tome razmisliti i možda raspraviti sa svojom

majkom. I onda deš shvatiti kako u životu čovjek ne smije biti sebičan...

Cambridge, 8. veljače 1950. ...izgubila si vezu sa svojim ocem i ja više nisam mogao probiti oklop kojim si se ogrnula. To me je tako jako brinulo. Shvatio sam da ti je potrebna majka, čak sam ti je pokušao i pronadi, ali to je bio potpuni promašaj. Sad si ponovo dobila svoju pravu majku, koja ti je toliko dugo nedostajala. Sada ponovo imate sve mogudnosti za dobar život. To de ti dati novu hrabrost u životu. I bit deš opet sretna u školi. Inteligencijom si daleko, daleko iznad prosjeka...

Kuda tvog oca ostaje ti otvorena, kad god se poželiš vratiti, na duže ili krade razdoblje. Ti si moje najdraže dijete i bez tebe praznina je golema. Pokušat du pronadi utjehu vjerujudi kako je to što se dogodilo najbolje za tebe. Molim te napiši mi nešto čim se središ. Zbogom, drago moje dijete! Tisudu poljubaca ljubavi od tvog usamljenog

Tate

Cambridge, 9. veljače 1950. Draga mala Roseanna!

Naletio sam na gospođicu Lerman na ulici. Tužna je što si napustila školu. Rekla je da su te svi učitelji jako voljeli. Ali shvatila je da ti je u posljednje vrijeme bilo teško, infekcije, et cetera, zbog kojih si bila prisiljena izostajati duga razdoblja. Također je primijetila da se odnedavno više ne družiš s Helen Kylie ili drugim dobrim prijateljicama, Myrom, Phyllis i Angie. Ali rekla je da su se te djevojke bile posvetile učenju, dok je Roseanna izgubila svoju želju za uspjehom. Izrazila je nadu da deš za nekoliko godina prevladati teškode. Imala je mnogo sličnh slučajeva, rekla je. Također, uvjerena je, baš kao i ja, da je djevojačka škola bolja za djevojke u pubertetu. Nažalost, čini se da tvoja majka ne dijeli mišljenje gospođice Lerman... ...da, draga mala Roseanna, nadam se da deš uskoro biti sretna kao kad si bila moje sunašce, iskrena i neposredna. Ali, tada su

počeli naši problemi. Želio sam ti pomodi ali nisam mogao, jer ti i nisi željela moju pomod. Nisi mi mogla više povjeravati svoje brige. Tada ti je bila potrebna majka, ali nisi je imala, nažalost...

Veliki zagrljaj od Tate

Cambridge, 10. veljače 1950. Draga Roseanna!

Obedala si mi da deš mi pisati i zvati me telefonom kad odeš. Bila si tako slatka i otvorena i ja sam ti vjerovao. Ali ljubav je slijepa. Prošlo je ved pet dana otkako si otišla, a još od tebe nisam dobio ni slova. Niti si željela razgovarati sa mnom prošle nodi, iako sam bio kod kude. Počinjem shvadati, moje oči se otvaraju. Muči li te savjest? Ne možeš li više oca pogledati u oči? Je li mi to hvala za sve što sam učinio za tebe u onih pet godina koliko sam se ja sam morao brinuti za djecu? To je okrutno. To je strašno. Hodeš li ikada modi vratiti se svome ocu i pogledati ga u oči? Teško mi je to shvatiti. Ali ne osuđujem te. Koliko sam razumio, u zadnje vrijeme podvrgnula si se hipnozi.Tvoja majka, čini se, dala si je u zadatak mučiti me do krajnjih granica. Njezina jedina želja je moj poraz. Čini se da se nije promijenila koliko to vi djeca, izgleda, mislite.

Možda deš mi napisati par riječi i redi mi što bih trebao napraviti. Trebam li očistiti tvoju sobu i pokušati zaboraviti da si ikada postojala?

Zašto si mi lagala u papirnici za deset dolara? Bilo je nepotrebno. To baš i nije najljepša posljednja uspomena.

Tata

Cambridge, 11. veljače 1950. Najdraža mala Roseanna!

Tisudu ti puta hvala za ovo dugo žuđeno pismo koje sam danas primio. Tako me je usredilo da sam sada druga osoba. Sunce ponovo sja nad mojim propalim životom. Molim te, oprosti mi za moje posljednje pismo. Bio sam u takvoj depresiji dok sam ga pisao da nisam vjerovao hodu li se ikad prididi na noge. Ali sada se sve čini drugačije. Irene je sada postala tako

ljubazna da bih čak mogao redi kako je draga. Ona mi je vjerojatno pomogla u najtežoj krizi – tvojem odlasku...

Naravno da si dobrodošla sve dok posve ne prekineš vezu sa svojim ocem. I sada, bududi da je ovdje kod kude sve opet mirno i dobro, tvoja de pisma biti srdačno dobrodošla svima nama. Molim te, piši nam što češde možeš. To ne moraju biti duga pisma, samo kratki pozdrav, da znamo da si dobro. Iako ponekad moraš napisati i nešto više svome ocu, napisati mu kako se osjedaš u dubini duše, naročito kad te obuzme tuga. Puno puno puno pozdrava od svih nas, ali naročito od tvog ljubavlju ispunjenog

Tate

Sva su pisma bila ovakva, od onog iz veljače kada je Roseanna s Ellom otišla iz Cambridgea živjeti s majkom, pa sve do kraja travnja, dokle ih je Sabbath mogao pročitati ako je želio stidi na večeru u bolnicu. I bio je siguran da de istu malodušnu poruku vidjeti odaslanu u pismima sve do kraja – kako je svijet protiv njega, kako ga osujeduje, vrijeđa, lomi. Trebam li očistiti tvoju sobu i zaboraviti da si ikada postojala? Od krvaredeg profesora Cavanaugha svojoj ljubljenoj trinaestogodišnjakinji nakon što je nije čuo pet dana. Patnički, ludi pijanac – bez borbe sigurno nije prošao ni jedan dan njegova života, sve do dana kad su položili kamen Molim vas, nemojte mi suditi prestrogo. Živite sretno! Tata. A onda, ne više u sukobu sa svime. Konačno sve pod nadzorom.

Sabbath se zaustavio na bolničkom parkiralištu samo nekoliko minuta prije pet. Prešao je preko kružnog prilaza koji je dijelio široki pojas zelenog travnjaka od duge trokatnice s bijelo obojenom oplatom od koso položenih daščica i crnim kapcima na prozorima, smještene na vrhu brežuljka, glavne bolničke zgrade koja je, slučajno, stilski bila vrlo slična svratištu Balichevih izgrađenom u kolonijalnom stilu nad jezerom Madamaska. U prošlom stoljedu i ovdje je bilo jezero, na mjestu gdje se sadanalazi travnjak, nad kojim se uzdizala velika palača u gotičkom stilu, koja se srušila nakon smrti njezinih vlasnika koji nisu imali djece. Prvo je popustio krov, potom kameni zidovi, dok, 1909.,

jezero nije bilo isušeno, a jezovita građevina parnim strojevima sravnjena sa zemljom kako bi napravila mjesta za sanatorij za liječenje tuberkuloze. Danas je stari sanatorij bio glavna zgrada Usherske psihijatrijske bolnice, ali su ga nastavili zvati Palača. Vjerojatno zato što se približavala večera, grupa pušača koja se okupila ispred glavnog ulaza u Palaču imala je ved dvadeset do dvadeset pet ljudi, dobar dio njih bili su mladidi i djevojke u tinejdžerskim godinama, obučeni poput studenata u dolini, mladidi s preokrenutim bejzbolskim kapama i djevojke u kratkim majicama, tenisicama i traperu. Pitao je najljepšu među njima – koja bi ujedno bila i najviša da je stajala uspravno – može li ga uputiti do Roderickove kude i primijetio, kad je podignula ruku i pokazala pravac, vodoravni ožiljak na njezinu zglobu koji je izgledao kao da je tek nedavno zacijelio.

Obično kasno jesensko popodne – što de redi, sjajno i posebno. Kako strašna, kako opasna ta ljepota mora biti za nekoga samoubilački depresivnog, no upravo je ovakav dan, mislio je Sabbath, ono što možda nekima od njih omoguduje vjeru da spilja kroz koju prolaze možda vodi u pravcu života. Najljepši trenuci djetinjstva dozivaju se u pamdenje, i na trenutak je mogud zaborav, ako ved ne odraslog života, onda barem očaja. Jesen u duševnoj bolnici, jesen i njezina slavna značenja! Kako može biti jesen ako sam ja ovdje? Kako ja mogu biti ovdje ako je jesen. Je li jesen? Godina se opet čudesno preobražava i to se čak i ne primijeduje.

Roderickova kuda ležala je na zavoju puta koji je vodio preko travnjaka i vradao se natrag prema autoputu. Ta je zgrada bila manja, dvokatna verzija Palače, jedna od sedam ili osam takvih kuda nepravilno razbacanih između drveda, svaka s otvorenom verandom i travnatim vrtom ispred nje. Približavajudi se Roderickovoj kudi s puta, Sabbath je vidio četiri žene kako sjede na komadima namještaja koji su ležali tijesno nabacani na travi. Jedna od njih, koja se odmarala u bijeloj plastičnoj stolici, bila je njegova žena. Imala je sunčane naočale i leškarila savršeno mirno, dok su oko nje ostale žene živo razgovarale. Ali onda je netko rekao nešto smiješno – možda čak i Roseanna – da je ona poskočila u sjededi položaj i pljesnula rukama od užitka. Smijeh joj

je bio opušteniji nego ga što je čuo godinama. Još su se smijale kada se on pojavio, hodajudi preko travnjaka. Jedna od žena nagnula se Roseanni. “Tvoj posjetitelj”, šapnula je.

“Dobar dan”, rekao je Sabbath i formalno im se naklonio. “Ja sam sudionik Roseannina nagona za savijanjem gnijezda i otjelovljenje svih otpora koje susrede u životu. Siguran sam da svaka od vas ima nedostojnog muškarca – ja sam njezin. Ja sam Mickey Sabbath. Sve što ste čule o meni je točno. Sve je uništeno i ja sam to uništio. Bok, Rosie.”

Nije se začudio što nije skočila iz stolice zagrliti ga. Ali kad je skinula sunčane naočale i sramežljivo rekla “Bok”,... mora se redi da mu njezin glas preko telefona nije davao naslutiti da može očekivati takvu ljubaznost. Samo četrnaest dana bez cuge, i izgledala je kao da ima trideset pet godina. Koža joj je bila čista i zdrave boje, njezina kosa do ramena više zlatna nego smeđa, i činilo se da se vratila punina njezinih usta kao i privlačna širina njezinih očiju. Imala je primjetno široko lice, ali sve na njemu nestajalo je tijekom godina. Tu je ležalo jednostavno porijeklo njihove patnje: njezin neodoljivi izgled djevojke iz susjedstva. U samo dva tjedna odbacila je dva desetljeda lošeg života.

“Ovo”, rekla je na neki čudan način, “su neke stanovnice kude.” Helen Kylie, Myra, Phyllis, Aggie... “Želiš li vidjeti moju sobu? Imamo malo vremena.” Sada je bila posve zbunjeno dijete, previše postiđena prisustvom roditelja da bi osjedala išta drugo osim nelagode pred prijateljima.

Pratio je Roseannu po stepenicama na verandu – tamo su bile tri pušačice, mlade žene poput onih na livadi – i u kudu. Prošli su kraj male kuhinje i skrenuli u hodnik oglasnom pločom izlijepljenom obavijestima i izrescima iz novina. S jedne strane hodnika se otvarao mali, tamni dnevni boravak, gdje je druga grupa žena gledala televiziju, a na drugoj strani bio je prostor za medicinske sestre, odijeljen staklom i veselo oblijepljen plakatima. Roseanna ga je napola ugurala kroz vrata. “Moj muž je ovdje”, rekla je mladoj sestri na dežurstvu. “Fino”, odgovorila je sestra i ljubazno klimnula Sabbathu,

koga je Roseanna odmah odvukla dalje prije nego i sestri kaže kako je sve uništeno i on je to uništio, iako bi to mogla biti istina.

“Roseanna!”, ljubazni je glas dozvao iz dnevne sobe. “Roseanna Banana!”

“Bok!”

“Opet smo u Benningtonu”, reče Sabbath. Gorko je poskočila na nj. “Ne baš!”

Njezina soba bila je mala, svježe obojena u bijelo, s dva prozora raskriljenih zavjesa koji su gledali na park, jednim krevetom, starim drvenim stolom i ormarom. Sve što nekome treba, zapravo. Mogao bi u nečemu ovakvom živjeti zauvijek. Ugurao je glavu u kupaonicu, odvrnuo slavinu – “Vruda voda”, reče on odobravajudi – a kad je izašao, vidio je na stolu tri uokvirene fotografije: na jednoj je bila njezina majka umotana u krzneni kaput u Parizu odmah nakon rata, na drugoj, staroj fotografiji bili su Ella i Paul s njihovih dvoje okrugle, plave djece (Eric i Paula), na tredoj čovjek (Glenn) na putu, a tu je bila i fotografija koju nikad prije nije vidio. Studijski portret čovjeka u odijelu, s kravatom i uštirkanim ovratnikom, čovjek grubog, širokog lica koji uopde nije izgledao “slomljeno”, ali koji nije mogao biti nitko drugi nego Cavanaugh. Otvoren na stolu stajao je rokovnik, i Roseanna ga je zatvorila drhtavom rukom dok je nervozno kružila po sobi. “Gdje je fascikl?” upita. “Zaboravio si ga ponijeti!” Više nije bila graciozna žena sa sunčanim naočalama koju je vidio na travnjaku kako se sretno smije s Helen, Myrie, Phyllis i Aggie.

“Ostavio sam ga u autu, pod ključem. Pod sjedalom je. Na sigurnom.”

“A što”, poviče ona sasvim ozbiljno, “ako netko ukrade auto?”

“Je li to realno, Roseanna? Taj auto? Žurio sam se kako bih stigao na vrijeme. Mislio sam kako demo o tome poslije večere. Ali otidi du kad god ti to budeš željela. Sad du ga donijeti i otidi kudi ako ti tako želiš. Izgledala si odlično do prije dvije minute. Ja nemam dobar utjecaj na tvoj ten.”

“Mislila sam ti pokazati mjesto. Željela sam te provesti okolo. Zaista jesam. Željela sam ti pokazati gdje plivam. Sada sam zbunjena. Užasno. Osjedam se potonulo. Osjedam se grozno.” Sjededi na rubu kreveta, počela je jecati. “Ovdje, ovdje je dan tisudu dolara”, bile su riječi koje je napokon uspjela izustiti.

“Je li to razlog zbog kojeg plačeš?”

“Ne. To pokriva osiguranje.”

“Što je onda razlog?”

“Sutra... sutra navečer, na sastanku, moram im ispričati 'Moju priču'. Na meni je red. Pravila sam zabilješke. Prestravljena sam. Danima sam pravila zabilješke. Imam mučninu, boli me trbuh...”

“Zašto bi bila prestrašena? Pretvaraj se da pričaš svom razredu. Pretvaraj se da su to obični klinci.”

“Ne bojim se pričanja”, odgovorila mu je ljuto. “Radi se o onome što trebam redi. Redi du istinu.”

“O čemu?”

Nije mogla vjerovati koliko je glup. “O čemu? O čemu? O njemu!” poviče, pokazujudi na očevu fotografiju. “O tom čovjeku!”

Tako. O tom čovjeku se radi. O njemu. Dovoljno nevino, Sabbath upita: “Što je učinio?”

“Sve. Sve.”

Blagavaonica, na prvom katu Palače, bila je ugodna, tiha i svijetla, zahvaljujudi širokim prozorima koji su gledali na travnjak. Pacijenti su sjedili gdje su željeli, vedinom za hrastovim stolovima dovoljno velikima za osam ljudi, no neki su sjedili odvojeno, za stolovima samo za dvoje. Opet se prisjetio svratišta na jezeru i ugodne atmofere restorana gdje je Drenka bila visoka svedenica. Za razliku od tamošnjih mušterija, pacijenti su se ovdje sami posluživali sa stola, na kojemu su večeras bili prženi krumpiridi, grašak, cheeseburgeri, salata i sladoled – cheeseburgeri vrijedni tisudu dolara dnevno. Kad god bi Roseanna ustala po novu čašu soka od borovnica, netko od naguranih apstinenata kraj aparata za sokove nasmiješio bi joj se ili bi joj nešto rekao, i dok bi prolazila s još jednom punom čašom kraj stolova, netko

bi joj stisnuo slobodnu ruku. Jer je sutra uvečer trebala ispričati “Svoju priču”, ili zato što je večeras “on” bio ovdje? Pitao se je li itko iz Ushera – neki pacijent, doktor ili sestra – dosad nazvao preko državne granice, odslušati ono što ju je ovamo dovelo.

Samo što je njezin otac bio taj koji ju je zapravo smjestio ovamo.

Ali kako to da mu nikada za to “sve” nije rekla ranije? Nije se usudila govoriti o tome? Nije se usuđivala prisjedati toga? Ili joj je to toliko objašnjavalo povijest vlastite nesrede da je pitanje koliko je to doista utemeljeno na činjenicama bilo okrutno nevažno? Napokon je imala objašnjenje koje je istovremeno bilo uzvišeno i odvratno, te, prema standardima zeitgeista, više nego razumno. Ali gdje se nalazila – ako je uopde postojala – prava slika prošlosti?

Ne možeš zamisliti koliko mi nedostaje moja mala djevojčica. Osjedam se potpuno prazno iznutra i ne znam kako du to preboljeti. Ti si moje najdraže dijete i praznina bez tebe je golema. Samo je lijepa mala Helen Kylie ponekad dolazila. Ti si bila moje sunašce, iskreno i neposredno. Bila si tako slatka i otvorena i ja sam ti vjerovao. Ali ljubav je slijepa. Patiš li od grižnje savjesti? Možeš li još pogledati oca u oči? Tvoje dugo žuđeno pismo. Sunce ponovo sja nad mojim propalim životom.

Tko se to objesio na tavanu u Cambridgeu, očajni otac ili odgurnuti ljubavnik?

Za vrijeme večere činilo se da se stalnim razgovorom bila u stanju pretvarati kako Sabbath nije bio prisutan, ili kako je onaj tko je sjedio nasuprot nje bio netko drugi. “Vidiš li onu ženu”, prošaptala je, “dva stola iza mene, malu, mršavu, ima naočale, oko pedeset godina?”, i sažela je priču njezine bračne katastrofe – priču o drugoj obitelji, dvadesetpetogodišnjoj djevojci, i dvoje male djece, od tri i četiri godine, koju je muž tajno imao u drugom gradu. “Vidiš djevojku s pletenicama? Crvena kosa... divno, pametno dijete... dvadeset pet godina... u Wellesleyu...dečko koji radi na gradilištu. On izgleda kao marlboro man, kaže ona. Baca je u zid i niz stepenice svake nodi, a ona ga ne može prestati nazivati. Zove ga telefonom svake nodi. Kaže da

ga pokušava natjerati da osjeti neko kajanje. Još nema uspjeha. Vidiš onog tamnoputog, mladog čovjeka, radnika? Dva stola od tebe lijevo. Staklar. Ugodan čovjek. Žena mrzi njegovu obitelj i ne dopušta mu da odvede djecu da ih vide. Cijeli dan luta i govori sam sa sobom. 'To je beskorisno... beznadežno... nikada se ništa nede promijeniti... vikanje... scene... ne mogu to podnijeti.' Jedino što čuješ ujutro su ljudi koji plaču u svojim sobama, plaču i govore 'Da sam bar mrtav.' Vidiš onog momka tamo? Visok, delav, ima veliki nos? U svilenom ogrtaču? Veseo je. Soba mu je puna parfema. U ogrtaču je cijeli dan. Pokušava se ubiti svakog rujna. Dolazi ovamo svakog listopada. Vrada se kudi svakog studenog. On je jedini muškarac u Rodericku. Jednog jutra prošla sam kraj njegove sobe i čula ga kako jeca. Ušla sam i sjela na njegov krevet. Ispričao mi je svoju priču. Majka mu je umrla tri tjedna nakon što se on rodio. On posljedice reumatske groznice. Nije znao kako se to dogodilo do svoje dvanaeste. Unaprijed su je upozorili na rizike trudnode, ali ipak ga je odlučila zadržati i umrla. Mislio je da ju je on ubio. Njegovo prvo sjedanje je ono sjedenje u automobilu s ocem, dok su se seljakali se iz jedne kude u drugu. Stalno su mijenjali adrese. Kad mu je bilo pet godina, otac se doselio u kudu jednog bračnog para, svojih prijatelja. Njegov je otac tamo ostao trideset dvije godine. Imao je tajnu vezu s prijateljevom ženom. Par je imao dvije kderke koje je on smatrao svojim sestrama. Jedna mu je to i bila. On je arhitekt. Živi sam. Naručuje pizzu svake nodi. Jede je gledajudi televiziju. Svake subote za večeru si spremi specijalitet od teletine. Muca. Jedva ga čuješ kad govori. Držala sam ga za ruku otprilike jedan sat. Plakao je i plakao. Konačno je rekao: 'Kad mi je bilo sedamnaest godina, moj majčin brat je došao, moj ujak, i on...' Ali nije mogao završiti. Nije mogao nikome redi što se dogodilo kad mu je bilo sedamnaest godina. Ni sad ne može, a pedeset su mu tri. Ono je Ray. Jedna priča je gora od druge. Svi žele unutrašnji mir, a sve što imaju je unutrašnja buka.”

Tako je nastavila dok nisu pojeli sladoled, nakon čega je naglo ustala, pa su se zajedno uputili po očeva pisma.

Brzo hodajudi kraj nje prilazom prema parkiralištu, Sabbath je primijetio modernu zgradu od stakla i ružičaste cigle pokraj Palače. “To je zatvor”, reče mu Roseanna. “Tamo otrežnjuju one koji dođu s delirum tremensom. Tamo daju ljudima elektrošokove. Ne volim ni gledati tu zgradu. Rekla sam svom doktoru: 'Obedajte mi da me nikada nedete tamo poslati.. Ne možete me tamo poslati. Ne bih to mogla podnijeti.' On je rekao: 'Ne mogu vam takvo što obedati.'“

“Izenađenje”, rekao je Sabbath. “Ukrali su samo naplatke.”

Otvorio je vrata od auta, i istog trena kad je izvadio fascikl (s debelim elastičnim trakama na mjestu) ispod prednjeg sjedala i predao ga Roseanni, ona je opet jecala. Netko novi svake dvije minute. “Ovo je pakao”, reče Roseanna. “nemir ne prestaje!” i, okredudi se od njega, otrčala je natrag uz brijeg, stežudi fascikl na prsima kao da ga samo ona može spasiti od bolničkog zatvora. Bi li je trebao poštediti svoje daljnje nazočnosti? Ako sada ode, bit de kod kude prije deset. Prekasno da ode Drenki, ali što je s Kathy? Odvedi je doma, nazovi S-A-B-B-A-T-H, slušajte zajedno snimku dok se spuštate jedno na drugo.

Bilo je dvadeset do sedam. Roseannin “sastanak” počinjao je u “salonu” Palače u sedam i trebao trajati do devet. Šetao je potezom zelenog travnjaka, i dalje – no koliko još dugo, tko bi znao? – utjelovljujudi gosta. Kad se on vratio do Rodericka, Roseanna je ved bila poslala sestru koja je rekla Sabbathu da do završetka sastanka antialkoholičara pričeka Roseannu u njezinoj sobi. Ali on je to planirao bez obzira hode li ga pozvati ili ne, sve otkako je na njezinu stolu vidio rokovnik u kojem je pripremala svoj nastup za sljededu večer.

Možda je Roseanna zaboravila gdje ga je ostavila; možda je samo od toga što ga je morala opet vidjeti (i to bez pomodi pida, čija se korisna svojstva bračnog pomagača slave čak i u Svetom Pismu3) bila nesposobna razmišljati kako treba i možda je zato sestri ostavila poruku koja nije imala nikakva smisla. Ili je možda zapravo željela da

3“Dajte ţestoko piće onomu koji će propasti, i vino čovjeku komu je gorčina u duši: on će piti i

zaboraviti svoju bijedu, i neće se više sjećati svoje nevolje.” (Biblija, Mudre izreke 31,6-7)

Sabbath bude sam u njezinoj sobi i pročita svu agoniju koja je tamo bila napisana? Ona je željela da joj on pruži jedno dok mu je ona pružala drugo, a on, naravno, nije želio biti dio takvog plana, jer, kako su stajale stvari, on je za to vrijeme želio od nje trede, dok joj je pružao četvrto... I zašto, onda, ostati u braku? Istini za ljubav, nije to znao. Gutati jedno te isto trideset godina zaista je neobjašnjivo, dok ne shvatiš da ljudi to rade cijelo vrijeme. Njih dvoje nisu bili jedini par na svijetu kojemu je nepovjerenje i uzajamna odbojnost bila nerazoriv temelj dugotrajnog zajedništva. No Rosie se činilo, kad je njena izdržljivost dosegla krajnju granicu, da su oni jedini s tako snažno oprečnim težnjama, i kako su morali to biti: jedini par koji se međusobno ponašao tako zamorno protivnički, jedini par koji se međusobno lišavao onog što je drugome bilo najvažnije, jedini par čije borbe oko razlika nikad nede biti stavljene na stranu, jedini par koji se odavno nije sjedao razloga koji ih je spojio, jedini par koji se nije mogao razdvojiti unatoč deset tisuda razloga za to, jedini par koji nije mogao vjerovati koliko se stanje pogoršavalo iz godine u godinu, jedini par kojemu su večernja zatišja bila ispunjena tako gorkom mržnjom...

Rokovnik je zamislio najvedim dijelom kao optužbu protiv sebe. Ali o njemu unutra nije ništa pisalo. Sve zabilješke odnosile su se na drugog njega, profesora s krutim okovratnikom s čijom se slikom prisiljavala suočiti ujutro kad se budila i uvečer kad je išla spavati. U njezinu životu postojalo je nešto gore od Kathy Goolsbee – i sam je Sabbath bio nevažan. Posljednjih trideset godina bilo je nevažno, s toliko uzaludne uzburkanosti, toliko kopanja po ranama, od kojih je – kako ih je tu opisivala – njezina duša bila trajno izobličena. On je imao svoju priču; ovo je bila Roseannina, priča u početku službena, ovo je bilo objašnjenje kada i gdje je počela izdaja zvana život. Tu se nalazila zastrašujuda klopka iz koje nije bilo izlaza, i Sabbath nije bio spomenut ni jedan jedini put. Kakav smo mi zamor jedno drugome – dok zapravo jedno za drugo i ne postojimo, nestvarni duhovi u usporedbi s onim koji je izvorno uništio sveto zajedništvo.

Imali smo razne žene, domadice, koje su živjele s nama i koje su pomagale u pripremanju obroka. Moj otac također je kuhao. To mi je nejasno u sjedanju. Idomadica bi sjedila s nama. Večera se ne sjedam tako dobro. Nije ga bilo nakon škole. Imala sam ključ. Otišla bih u dudan i kupila si nešto za jelo. Juhu od graška. Kolače i kekse koje sam voljela. Moja sestra bila je kod kude. Jele bismo popodne, i onda otišle van igrati se s prijateljima. Sjedanje na njegovo hrkanje. To je sigurno imalo veze s pidem. Našla bih ga ujutro, posve obučenog na podu. Tako je bio pijan da je promašio krevet. Ne bi pio u tjednu, samo vikendom. Jedno vrijeme imali smo jedrilicu i ljeti bismo išli na brod. On je bio težak. Želio je da sve bude po njegovom. I nije bio jako dobar pomorac. Kad bi se malo jače napio, izgubio bi nadzor i hodao izokredudi džepove kako bi nam pokazao da nema novca. Postao bi nespretan, a ako je poveo s nama i nekog svog prijatelja, bilo me zbog njega strašno sram. Snažno mi se fizički gadio kad je bio takav. Trebala mi je odjeda, tako da me je on vodio u dudan. Bilo me je jako sram što to moram obavljati s ocem. Nije imao ukusa za to i ponekad je kupovao stvari koje mi se nisu sviđale i prisiljavao me da ih nosim. Sjedam se jedne nepromočive jakne koju sam mrzila. Mrzila sam je strasno. Osjedala sam se jako dječački, jer nisam uz sebe imala ženu koja bi se brinula za mene i savjetovala me. To je bilo vrlo teško. Držao je domadice i nekoliko njih željelo se udati za njega. Sjedam se jedne koja je bila obrazovana žena i vio dobro je kuhala i jako se željela udati za profesora. Ali sve je završavalo katastrofalno. Ella i ja slušale bismo romantični razvoj događaja. Točno smo znale kad su se jebali. Ne mislim da je bio dobar jebač, onako pijan. Ali nas dvije bismo uvijek slušale iza vrata i znalesve što se događa. No uskoro bi se usidrila

stvarnost, i on bi im počeo zapovijedati, učiti ih čak kako se pere suđe. On je bio profesor geologije i znao je bolje od njih kako se pere suđe. Bilo bi svađa i vrištanja, i mislim da ih nije udarao, ali uvijek je kraj bio neugodan. Kad god bi one otišle nastupila je kriza. I ja sam uvijek imala predosjedaj krize. A kad sam imala dvanaest, trinaest godina i kad su me počeli zanimati izlasci i dečki, i kad sam imala gomilu prijateljica, on je to vrlo teško primio. Sjedio je sam i pio džin i tako zaspao. Ne mogu misliti na njega, na tu samotnu osobu koja nije mogla živjeti sama, a da se ne rasplačem, kao sada. Ona je otišla 1945. kad je meni bilo osam godina. Ne sjedam se kad je otišla, samo se sjedam toga da me ostavila. I sjedam se kad se prvi put vratila, 1947., za Božid. Donijela je neke igračke u obliku životinja, koje su pravile buku. Moj osjedaj očaja. Željela sam svoju majku natrag. Ella i ja smo slušale, ovog puta o čemu otac i majka razgovaraju iza vrata. Možda su se i jebali. Ne znam. Ali pokušavale smo slušati što se događa. Čulo se šaptanje i ponekad vrlo glasne svađe. Moja majka bila je s nama dva tjedna i bilo je veliko olakšanje kad je otišla jer je napetost bila tako strašna. Ona je nevjerojatno dobro izgledala, dobro obučena, meni se činila tako svjetska od života u Parizu. On je imao zaključani stol. Ella i ja znale smo kako ga se može otvoriti nožidem, tako da smo uvijek imale pristup svim njegovim tajnama. Pronašle smo pisma raznih žena. Smijale smo se i mislile kako je to zabavno. Jedne nodi otac je došao u sobu i rekao: “Oh, ja sam se zaljubio.” Pretvarala sam se da ne znam ništa. Rekao je da de se oženiti. Mislila sam: “Divno, sad nedu više imati dužnost brinuti se za njega.” Ona je bila udovica, imala je ved šezdeset godina, i on je mislio da ima nešto novca. Tek što su se oženili, počele su svađe, iste kao i s drugima. Ovoga puta ja sam se našla u središtu svega, odgovorna za činjenicu da su se vjenčali! Otac mi je došao i rekao da je to strašno, jer je ona starija nego što mu je bila rekla i jer nije imala novac koji je rekla da ima. Nevjerojatno bijedno. I počela me olajavati. Tužiti se da ne učim dovoljno, da

sam razmažena, da nisam pouzdana, da sam neuredna, da ne čistim svoju sobu, da sam razmaženo derište, i da nikad ne govorim istinu niti slušam što ona govori. Kupala sam se kod majke, zazvonio je telefon, i onda sam čula majku kako vrišti. Moja prva misao bila je da je ubio moju pomajku. Ali majka je ušla u kupaonicu i rekla: “Tvoj otac je mrtav. Moram otidi u Cambridge.” Ja sam rekla: “A ja?” Ona je rekla: “Ti moraš učiti i mislim da ne bi trebala idi.” Ali ja sam je uvjeravala kako mi je to važno, i tako me pustila da pođem s njom. Ella nije htjela idi, bojala se, ali ja sam je nagovorila. On je ostavio pismo Elli i meni. I sad imam to pismo. Imam sva pisma koja mi je slao otkako sam otišla živjeti kod majke. Nisam ih čitala otkako je umro. Kad bih ih dobila u pošti, nisam ih mogla čitati. Kad bih poštom primila očevo pismo, osjedala bih se mučno cijeli dan. Moja majka bi me konačno prisilila da ga otvorim. Čitala bih ga pred njom ili bi ga ona čitala meni. “Zašto nisi pisala svom ocu kojem toliko nedostaješ?” U tredem licu. “Zašto nisi pisala svom ocu koji te toliko voli? Zašto si mi lagala za novac?” Onda slijededi dan: “Oh, moja ljubljena Roseanna, primio sam tvoje pismo i tako sam sretan.” Nisam ga mrzila, ali zbog njega sam se osjedala strahovito neugodno. Imao je golemu mod nada mnom. Nije bio pijan svaki dan, jer je morao predavati. Kad bi bio pijan, došao bi u moju sobu kasno u nod i legao kraj mene u krevet. U veljači 1950. s Ellom sam se preselila u majčin stan. Majku sam vidjela kao spasiteljicu. Obožavala sam je i ugledala se na nju. Smatrala sam je prekrasnom. Moja majka pretvorila me je u lutku. Preko nodi sam postala popularna mlada djevojka, stalno s dečkima za sobom, i postala sam visoka gotovo preko nodi. Postojao je čak i “Roseannin klub”, dečki su mi pričali. Ali u pažnji koju sam primala nisam mogla sudjelovati. Nisam bila prisutna. Bila sam negdje drugdje. Bilo je teško. Ali zato se sjedam da sam odjednom počela dobro izgledati, u kratkim malim haljinama i kaputidima, i s ružom u kosi za zabave. Životna misija moje majke postala je: opravdati svoj odlazak.

Rekla je da bije on ubio da je ostala. Čak i kad bi podigla slušalicu i razgovarala s njim, bojala ga se – vene bi joj iskočile i problijedila bi. Čini mi se da sam to slušala svaki dan, na ovaj ili onaj način, njezina opravdanja što je pobjegla. I ona je mrzila kad bi došla njegova pisma, ali previše se bojala da me ne prisili pročitati ih. Tu je bila i borba za novac. Nije želio pladati ako ja nisam živjela s njim. Uvijek sam ja bila u pitanju, nikada Ella. Morala sam živjeti s njim, ili nije htio pladati za mene. Ne znam kako su to razriješili, sve što znam je da je uvijek postojala borba oko novca i oko mene. U njemu je bilo nešto fizički odvratno. Seksualni dio. Imala sam tada, i još imam snažnu tjelesnu odbojnost prema njemu. Prema njegovim usnama. Mislila sam kako su ružne. I način na koji me držao, čak i javno, kao da sam žena koju voli, a ne mala djevojčica. Kad bi me primio za ruku vodedi me u šetnju, mislila sam da je to stisak kojeg se nikada nedu modi osloboditi. Postala sam tako užurbana i zaposlena radedi druge stvari da sam mogla na trenutak zaboraviti na njega. Slijedede ljeto otišla sam u Francusku nakon njegove smrti, i u četrnaestoj sam imala ljubavnu vezu. Odsjela sam kod jedne majčine prijateljice, a tamo su bili svi ti dečki... tako da sam oca i zaboravila. Ali bila sam zbunjena godinama. Bila sam zbunjena uvijek. Ne znam zašto me je došao progoniti sada kad sam žena u pedesetima, ali došao je. Pripremila sam se za čitanje njegovih pisama prošlog ljeta time što sam ubrala nešto cvijeda i napravila ugodnu atmosferu, ali kad sam počela čitati, morala sam prestati. Pila sam kako bih preživjela.

Na stranici koja je slijedila, svaka riječ njezinog teksta bila je tako jako išarana, da gotovo ništa nije ostalo čitljivo. Tražio je riječi koje bi mogle pojasniti ono “Kad bi bio pijan, došao bi u moju sobu kasno u nodi i legao kraj mene u krevet”, ali sve što jemogao razbrati, čak i

mikroskopskim pregledavanjem, bile su riječi “bijelo vino”, “majčine naušnice”, “mučan dan”... i niti one nisu bile dio neke raspoznatljive cjeline. Ono što je ovdje napisala nije bilo za oči pacijenata na tom sastanku, niti za ičije druge, uljučujudi i njezine. No onda je okrenuo stranicu i pronašao neku vrstu vježbe napisanu prilično čitko, možda nešto što joj zadao doktor.

Proživljavanje odlaska od oca u dobi od trinaest godina, prije trideset devet godina, u veljači. Prvo ono čega se sjedam, i potom kako bih se željela sjedati. Kako se sjedam: Otac me pokupio u bolnici kamo sam došla nekoliko dana ranije kako bi mi operirali krajnike. Unatoč strahu od njega, mogla sam vidjeti da mu je vrlo drago što se vradam, ali osjedala sam se onako kako sam se često osjedala s njim – ne mogu točno pokazati na to, ali bilo mi je strašno neugodno njegovo disanje i usne. Ne sjedam se samog čina. Samo vibracija koje je u meni pobudilo njegovo disanje i usne. Nikada nisam rekla Elli. Nisam do današnjeg dana. Nisam nikome rekla. Tatica “ “ rekao kako se on i Irene ne slažu jako dobro. Onda se nastavio žaliti na mene, kakva sam lijena, i kako ne učim i ne slušam ga što govori. Za mene je najbolje da se od nje držim što je dalje mogude. Tatica i ja sjedili smo u dnevnoj sobi nakon ručka. Irene je pospremala kuhinju. Osjedala sam se slabo i umorno, ali odlučno. Morala sam mu redi da ga napuštam. Da je sve ved isplanirano. Moja majka se složila da me primi, ako – i to je nekoliko puta naglasila – sevradam svojom voljom, a ne njezinom prisilom. Pravno gledano je moj otac imao skrbništvo nad nama. Prilično neobično za to doba. Moja majka se odrekla skrbništva nad nama, bududi da je osjedala kako nas djecu ne smije razdvajati, a ona je imala premalo sredstava da nas podigne. Osim toga, tatica bi nas vjerojatno sve ubio da smo ga napustile. Istina je da je nakon što bi u novinama čitao o obiteljskim tragedijama gdje otac pobije sve ostale, uključujudi i sebe, govorio kako je to najbolja odluka.

Sjedam se oca kako stoji preda mnom i izgleda kao da ima puno više od pedeset šest godina, raščupane sijede kose i iscrpljenog lica, pomalo pogrbljen ali i dalje visok. Lijevao je kavu u šalicu. Rekla sam mu hrabro da odlazim. Da sam razgovarala s majkom i ona se složila da dođem kod nje. On je gotovo ispustio šalicu i lice mu je postalo pepeljasto. Sve je izašlo iz njega. Sjeo je, nijem. Nije me preplašio ljutnjom, čega sam se bojala. Iako sam mu često prkosila, uvijek sam ga se nasmrt bojala. Ali ne i ovaj put. Znala sam da moram otidi. Ako to ne učinim, mrtva sam. Sve što je rekao bilo je: “Razumijem, ali ne smijemo to redi Irene. Redi demo joj samo da ideš svojoj majci, oporaviti se.” Objesio se manje od šest mjeseci nakon toga. Kako sam mogla ne povjerovati da sam ja za to odgovorna? Kako bih željela da se to dogodilo: Osjedajudi se prilično slabo, ali sretna što je operacija gotova, bilo mi je drago što se vradam kudi. Otac je došao po mene u bolnicu. Bio je sunčani siječanjski dan. Tatica i ja sjedili smo u dnevnoj sobi nakon što smo pojeli ručak. Svojim bolnim ustima mogla sam jedino piti tekudinu. Nisam imala apetita i bila sam zabrinuta zbog krvarenja. Počela sam se bojati nakon što sam u bolnici vidjela pacijente kako ponovo idu na tretman zbog slabog krvarenja. Rekli su mi da možeš nasmrt iskrvariti ako se to ne otkrije na vrijeme. Tatica je sjedio pokraj mene na sofi. Rekao mi je da želi sa mnom razgovarati. Rekao mi je da je moja majka nazvala i rekla mu da bih se ja možda željela preseliti kod nje, sada kad sam odrasla djevojka. Tatica je rekao da shvada kako mi je bilo teško. Ovo je bila teška godina za sve nas. On i Irene bili su dosta nesretni i on je znao da se to odrazilo i na mene. Njegov brak nije ispao onako kako se on nadao, ali ja, koja sam bila njegova kderka i još dijete – sada tinejdžerka, ali ipak dijete – nisam bila ni najmanje odgovorna za to kako su se stvari odvijale kod kude. Rekao je kako je nesreda bila u tome što sam bila u sredini, između Irene koja je dolazila žaliti se na njega, i njega, koji je dolazio žaliti se na nju. Osjedao se krivim zbog toga, i stoga, iako mu je teško pustiti me, jer me jako voli,

osjedao je kako je vjerojatno najbolje da odem. Naravno da de pladati dječji doplatak za mene ako se preselim majci. Iskreno je želio ono što je za mene najbolje. Nastavio je i rekao kako se ved dugo nije osjedao dobro, kako je često patio od nesanice. Osjetila sam nevjerojatno olakšanje, znajudi da je razumio moje probleme. Konačno du imati majku koja de me voditi. A modi du se vratiti kad god budem željela, moja soba uvijek de biti tamo.

Dragi oče, Danas, čekajudi da tvoja pisma stignu u bolnicu, odlučila sam napisati ti pismo. Bol koju sam osjedala tada, bol koju osjedam danas – jesu li ta dva bola isti? Iskreno se nadam da nisu. No takvima se čine. Osim što sam danas ved umorna od skrivanja pred vlastitom boli. Moje staro umijede skrivanja (biti pijana) nede više nikada djelovati. Ja nisam suicidalna, kakav si ti bio. Ja sam samo željela umrijeti jer sam željela da me prošlost pusti na miru i ode. Ostavi me na miru, Prošlosti, pusti me da spavam!

A sada sam ovdje. Imaš kderku u duševnoj bolnici. Ti si to učinio. Vani je prekrasan jesenski dan. Cisto plavo nebo. Lišde se mijenja. Ali iznutra ja sam još prestrašena. Nedu redi da mi je život uništen, ali znaš li da si mi nešto ukrao? Moj terapeut i ja razgovarali smo o tome i sada znam da si mi ti ukrao sposobnost normalnog odnosa s normalnim muškarcem.

Ella bi ponekad rekla da je najbolje što si ikada učinio to što si izvršio samoubojstvo Elli je to tako jednostavno, mojoj nezlostavljanoj sestri s divnom djecom! Iz kakve čudne obitelji ja to dolazim. Posljednjeg ljeta kad sam bila kod Elle posjetila sam tvoj grob. Nisam tamo bila od tvog sprovoda. Ubrala sam cvijede i stavila ga na kamen. Tamo ležiš pokraj djeda i bake Cavanaugh. Plakala sam za tobom i za životom koji je tako strašno završio. Ti nejasna pojavo, tako apstraktna, a opet tako sudbonosna za mene, molim neka me Bog čuva kad sutra navečer budem morala obaviti svoj zadatak!

Tvoja kderka u duševnoj bolnici, Roseanna

Do osam i deset pročitao je sve tri puta, a ona se još nije vratila u sobu. Proučavao je očevu fotografiju, uzalud tražedi vidljivi znak boli

koja je nanesena njemu i boli koju je on nanio. U usnama koje je mrzila nije mogao pronadi ništa neobično. Potom je čitao, koliko je mogao izdržati, Vodič za obitelji osoba ovisnih o kemijskim supstancama: korak po korak, džepno izdanje na stolidu kraj njezinog jastuka koje je očito bilo namijenjeno ispiranju njegova mozga jednom kad se Roseanna vrati kudi izbaciti Drenku iz njihova kreveta. Tu se upoznao s pojmovima Dijeli i Prepoznaj, koji de uskoro postati kudni pomagači, poput Sredka, Pospanka, Ljutka i Uče. “Emotivna bol”, čitao je, “može biti široka i duboka... Boli kad je čovjek uvučen u svađu... A što je s bududnošdu? Hode li stvari postati još gore?”

Na stolu je ostavio ključ njezina ormara koji je pronašao u čizmi za jahanje. Ali prije nego što se vratio do medicinskih sestara priupitati gdje bi Roseanna mogla biti, vratio se njezinu rokovniku i priuštio si još petnaest minuta kako bi dao svoj prilog neposredno ispod pisma što ga je, ranije tog dana, napisala svom pokojnom ocu. Nije se ni trudio zamaskirati svoj rukopis.

Draga mala Roseanna! Naravno da si u duševnoj bolnici. Upozoravao sam te

opetovano o rizicima ukoliko odeš od mene i razdvojiš me od lijepe male Helen Kylie. Da, ti si duševno bolesna, potpuno si se izgubila u pidu i ne možeš se vratiti sebi, ali tvoje današnje pismo ipak me istinski zaprepastilo. Ako želiš poduzeti pravne korake, samo izvoli, iako sam mrtav. Nikad nisam ni očekivao da de mi smrt donijeti mira. Sada, zahvaljujudi tebi, mojoj ljubljenoj dragoj kderci, biti mrtav jednako je užasno kao i biti živ. Poduzmi pravne korake. Ti koja si napustila svog oca nemaš više nikakvog utočišta. Pet godina živio sam potpuno za tebe. Zbog troškova za tvoje obrazovanje, tvoju odjedu, itd., nisam se mogao osjedati sigurnim ni sa svojom profesorskom pladom. Sebi za svih tih godina nisam kupio ništa, čak ni odjedu. Morao sam čak prodati i jedrilicu. Nitko ne može redi da nisam sve žrtvovao kako bih se s ljubavlju brinuo o tebi, iako se može raspravljati o raznim metodama odgajanja.

Nemam vremena više pisati. Sotona me zove na sastanak. Draga mala Roseanna, ne možete li ti i tvoj muž na kraju biti sretni? Ako ne možete, greška je u potpunosti na tvojoj majci. Sotona se slaže. On i ja razgovarali smo na terapiji o mužu kojeg si izabrala i sada znam da krivnja nije na meni. Tome što se nisi udala za normalnog muškarca kriva je u potpunosti tvoja majka, zato što te poslala u jednu od onih zajedničkih škola za vrijeme opasnih godina puberteta. Sva bol u tvome životu u potpunosti je tvoja odgovornost. Moja tjeskoba, čiji korijeni sežu daleko u doba dok sam bio živ, ne želi nestati čak ni ovdje, zbog toga što je tvoja majka učinila i onoga što si mi učinila ti. U našoj grupi postoji još jedan otac koji je imao nezahvalnu kderku. Dijelio je s nama svoju agoniju i mi smo je prepoznali. To mi je jako koristilo. Naučio sam da ne mogu promijeniti svoju nezahvalnu kderku.

Koliko me dalje želiš gurnuti, draga malena moja? Nisi li me gurnula dovoljno daleko? Sudiš mi isključivo svojim bolom, sudiš mi isključivo svojim svetim osjedajima. No zašto mi, malo za promjenu, ne sudiš na temelju mog bola, mojih svetih osjedaja? Kako se ti držiš svojih žalbi. Kao da u svijetu muke samo ti imaš

žalbe. Čekaj dok ne umreš – smrt je žaljenje i samo žaljenje... Vječno tugovanje. Sramota je to što nastavljaš napadati svog mrtvog oca – bit du ovdje na terapiji vječno zbog tebe. Osim ako, draga mala Roseanna, ne nađeš nekako u sebi poriva da napišeš svom žalujudem Tati samo par tisuda stranica kako bi mu pokazala koliko žališ zbog svega što si učinila kako bi uništila njegov život.

Tvoj otac u Paklu, Tata

“Vjerojatno je još u Palači”, reče sestra, gledajudi na sat. “Obično tamo ostanu i puše. Zašto ne provjerite? Ako je ved krenula, susrest dete je na putu.”

Ali kod Palače, gdje su se pušači zaista ponovo okupili ispred glavnog ulaza, rekli su mu da je Roseanna s Rhondom otišla plivati u gimnastičku dvoranu. Gimnastička dvorana bila je niska zgrada koja se

pružala niz travnjak do ceste – rekli su mu da kroz prozore može vidjeti bazen.

Tamo nitko nije plivao. Bazen je bio velik i dobro osvijetljen, i on je, nakon virkanja kroz zamagljene prozore, otišao provjeriti nije li možda na dnu bazena, mrtva. Ali mlada nadglednica koja je sjedila za stolom s poslaganim ručnicima rekla je ne, Roseanna nije bila tu večeras. Svojih stotinjak krugova odradila je još popodne.

Vratio se kroz tamu do Palače kako bi provjerio je li u salonu gdje se sastanak održavao. Do salona ga je vodio staklar, koji je čitao časopis u predvorju gdje je netko na klaviru – djevojka marlboro mana iz Wellesleya – prebirao “Night and Day” jednom rukom. Iz predvorja se pružao dug hodnik s telefonskom govornicom na svakom kraju. Kraj jedne od njih stajalo je mala, mršava hispanska djevojka od otprilike dvadeset godina za koju mu je Roseanna za večerom rekla da je ovisnica koja dila kokain. Nosila je šarenu najlonsku majicu i imala je slušalice na ušima čak i dok se putem telefona svađala s nekim tko je prema Sabbathovu mišljenju bio Portorikanac, ili iz Dominikanske republike. Koliko je razumio, poručivala je njegovoj majci da se jebe.

U predvorju, velikoj prostoriji s televizijskim ekranom u udaljenom kutu, bili su naslonjači i puno laganih stolica raštrkanih okolo, ali sve je bilo prazno, s izuzetkom dvije starije žene koje su se tiho kartale za stolidem kraj stojede lampe. Jedna je bila sjedokosa pacijentica, niska i starački oronula, kojoj je nekoliko pacijenata šaljivo pljeskalo kad se s dvadesetak minuta zakašnjenja pojavila na vratima blagavaonice. “Moja publiko”, rekla je uzvišeno svojim elegantnim novoengleskim naglaskom i poklonila se. “Ovo je popodnevna predstava”, najavila je, ulazedi u sobu na prstima, “ako ste dovoljno sretni, možete dodi i na prijepodnevnu.” Žena koja se kartala s njom, posjetiteljica, bila je njezina sestra, i mora da joj je također bilo oko sedamdeset.

“Jeste li vidjeli Roseannu?”, upitao ih je Sabbath.

“Roseanna je”, odgovori pacijentica, “ kod svog doktora.”

“Sad je osam i trideset.”

“Patnja, koja prati sve ljudske poslove”, obavijestila ga je ona, “ne smanjuje se s dolaskom večeri. Naprotiv. No vi mora da ste muž koji je njoj toliko važan. Da. Da.” Pronicljivo ga procjenjujudi – obujam, visinu, bradu, delavost, odjedu – reče uz umiljat smiješak: “O tome, da ste vrlo veliki čovjek, nema nikakve sumnje.”

Na drugom katu Palače, Sabbath je prošao kraj reda bolničkih soba sve do kraja hodnika, gdje se nalazila soba medicinskih sestara, otprilike dvostruko veda od one u Roderickovoj kudi, znatno manje svijetla i vesela, ali sredom bez šarenih plakata. Dvije su sestre ispisivale papire, a na vrhu niskog ormara za spise, mašudi nogama i pijudi svoju šestu ili sedmu bocu, što se moglo zaključiti po paketu Pepsija kraj njega i košari za smede, sjedio je mišidavi mladid tamne bradice, u crnom traperu, crnoj polo majici i crnim tenisicama, koji je nejasno sličio Sabbathu nekih trideset godina ranije. Strasno je medicinskoj sestri objašnjavao svoje ideje; s vremena na vrijeme ona bi kratko podigla pogled kako bi potvrdila da ga čuje, ali bi se odmah vratila svom pisanju. Nije mogla imati više od trideset godina, bila je zbijena, čvrsto građena, pogled joj je bio bistar, a kosa tamna i kratko ošišana, i Sabbathu je prijateljski namignula kad se pojavio na vratima. Ona je bila jedna od dvije sestre koje su pretraživale Rosiene kovčege onog popodneva kad je stigla ovamo.

“Ideološki idioti!”, objavio je mladid u crnom. “Treda velika ideološka greška dvadesetog stoljeda. Fašizam. Komunizam. Feminizam. Svima je svrha jednu grupu ljudi okrenuti protiv druge grupe. Dobri Arijci protiv loših tipova koji ih tlače. Dobri siromašni protiv loših bogatih koji ih tlače. Dobre žene protiv loših muškaraca koji ih tlače. Vlasnik ideologije je čist i dobar, a onaj drugi je pokvaren. Ali znaš li ti tko je uistinu pokvaren? Tko god sebe zamišlja čistim je pokvaren! Ja sam čist, ti si pokvaren. Kako možeš vjerovati u to, Karen?”

“Ja u to ne vjerujem, Donald”, odgovori mlada sestra. “Znaš da je tako.”

“Ali ona prihvada te stvari. Moja bivša žena!”

“Ja nisam tvoja bivša žena.”

“Ljudska čistoda ne postoji! Nje nema! Ne može je biti!”, reče on, lupajudi nogama po ormaru za spise radi naglaska. “Ne smije i ne treba je biti! Jer ona je laž! Njezina ideologija je poput svih ostalih ideologija – zasnovana u laži! Ideološka tiranija. To je bolest stoljeda. Ideologija institucionalizira patologiju. Za dvadeset godina pojavit de se neka nova ideologija. Ljudi protiv pasa. Psi su krivi za naše ljudske živote. A što de dodi na red nakon pasa? Koga demo onda okriviti za kvarenje naše čistode?”

“Čujem te, čujem”, promrmljala je Karen, radedi za stolom.

“Oprostite”, reče Sabbath. Provirio je u sobu. “Ne želim prekidati čovjeka čije gnušanje svim srcem podržavam, ali tražim Roseannu Sabbath i rekli su mi da je trenutno kod svog doktora. Postoji li ikakav način na koji bi se to moglo činjenično provjeriti?”

“Roseanna je u Rodericku” reče Donald u crnom.

“Sad nije tamo. Ne mogu je nadi. Došao sam dovde i izgubio je. Ja sam njezin muž.”

“Zar jeste? Čuli smo tako puno divnih stvari o vama u grupi.” rekao je Donald, ponovo udarajudi nogama u ormar i posežudi u kutiju kraj sebe za još jednim Pepsijem. “Veliki bog Pan.”

“Veliki bog Pan je mrtav.” Sabbath ga bezizražajno obavijesti. “No vidim” – sada vrlo glasno – “da ste vi mladid koji se ne boji istine. Što radite na ovakvu mjestu?”

“Pokušava otidi.” reče Karen, preokredudi očima poput ljutog djeteta. “Donald to pokušava jutros od devet. Donald je završio kod nas, ali ne može otidi doma.”

“Ja nemam doma. Kučka je uništila moj dom. Prije dvije godine”, reče Sabbathu, koji je dosad ušao u sobu i zaposjeo praznu stolicu kraj košare za smede, “vratio sam se sa službenog puta jedne nodi. Ženin auto nije bio na prilazu. Uđem u kudu, a kuda je prazna. Sav namještaj je nestao. Sve što je ostavila bio je album s fotografijama s vjenčanja. Sjedio sam na podu i gledao te slike i plakao. Vradao sam kudi nakon posla svakog dana, gledao te forigrafije sa vjenčanja i plakao.”

“I kao dobar dečko pio svoju večeru,” reče Karen.

“Cuga je služila samo za uništavanje depresije. Prebolio sam to. Ja sam sada u bolnici”, rekao je Sabbathu, “jer se ona danas udaje. Ved se udala. Vjenčala se s drugom ženom. Rabin ih je vjenčao. A moja žena nije Židovka!”

“Bivša,” reče Karen.

“Ali, druga žena je Židovka?” upita Sabbath.

“Aha. Rabin je bio tamo da udovolji i obitelji druge žene. Što kažeš na to?”

“Pa”, reče Sabbath nježno, “rabini zauzimaju uzvišen položaj u židovskom umu.”

“Jebeš to. I ja sam Židov. Kog kurca rabin ima vjenčavati dvije lezbače? Misliš da bi u Izraelu rabin to učinio? Ne, samo u Ithaci u New Yorku!”

“Ljubav prema čovječanstvu u svoj njegovoj veličanstvenoj raznolikosti”, upita Sabbath, profesorski gladedi svoju bradu, “je li to dugotrajna osobitost ithačkog rabinata?”

“Je kurac! To su rabini! To su pizduni!”

“Tvoj jezik, Donald.” Sad je govorila druga sestra, očigledno ona oštrija – iskusna, ogrubjela i čvrsta. “Vrijeme je za provjeravanje po život važnih znakova. Vrijeme za uzimanje lijekova. Dolazi gužva. Kakvi su tvoji planovi? Imaš li neki plan?”

“Ja odlazim, Stella.”

“Dobro. Kada?”

“Nakon životno važnih znakova. Želim biti siguran da sam svima rekao zbogom.”

“Govoriš zbogom svima cijeli dan.” podsjetila ga je Stella. “Svi u Palači prošetali su s tobom i rekli ti da možeš uspjeti. Ti možeš. I hodeš. I pritom putem nedeš stati u nekom baru i popiti pide. Odvest deš se ravno svome bratu u Ithacu.”

“Moja žena je lezbijka. Neko govno od rabina vjenčao ju je danas s drugom ženom.”

“U to ne možeš biti siguran.”

“Moja šogorica je bila tamo, Stella. Moja bivša žena stajala je pod chuppom s tom ženskom, i kad je došao trenutak razbile su čašu. Moja žena je šiksa. Njih dvije su lezbijke. Na to se sveo Judaizam? Ne mogu vjerovati!”

“Donalde, budi pristojan”, reče Sabbath. “Nemoj osuđivati Židove zato što žele biti moderni. Čak i Židovi imaju problema u Dobu sveprisutnog smeda. Židovi ne mogu pobijediti,” Sabbath reče Stelli, koja je izgleda bila Filipinka i, poput njega, starija i mudrija osoba. “Ili ih ismijavaju jer još nose brade i lamataju rukama po zraku, ili ih ismijavaju ljudi poput Donalda zato što žele biti pažljive sluge seksualne revolucije.”

“A da se htjela vjenčati sa zebrom?” upita Donald s gađenjem. “Bi li je rabin vjenčao sa zebrom?”

“Zebru ili zebua?” upita Sabbath.

“Što je zebu?”

“Zebu je istočnoazijska krava s velikom grbom. Mnoge žene danas ostavljaju svoje muškarce za zebue. Na koje si mislio?”

“Na zebru.”

“Pa, mislim da ne bi. Rabin ne bi ni taknuo zebru. Ne može. One nemaju papke. Da bi rabin učinio službenim brak čovjeka i životinje, životinja mora preživati i imati papke. Na primjer, deva. Rabin može vjenčati čovjeka s devom. Ili s kravom. Bilo kakvom stokom. S ovcom. Ali ne može vjenčati nekoga sa zecom, jer zec, makar i prežvakavao stvar, nema papke. Oni usto jedu vlastita govna, što, kad malo razmisliš, može idi u njihovu korist: žvaču hranu tri puta. No zahtijeva se samo dva puta. Zbog toga rabin ne može vjenčati čovjeka sa svinjom. Nije stvar u tome da je svinje nečista, to nikada nije bio problem. Problem je sa svinjom u tome što ona, iako ima papke, ne preživa hranu. Zebra možda preživa, možda ne preživa – to ne znam. Ali nema papke, a rabinima je dosta jedna stvar, i gotovo. Rabin može vjenčati čovjeka i bika, naravno. Bik je kao krava. Božanska životinja, bik. Kananski bog El – otkuda su Židovi dobili El-o-him – je bik.

Antidifamacijska liga pokušava ovo zanemariti, ali sviđalo se to nekome ili ne, El u riječi Elohim, je bik! Obožavati bika osnovna je religiozna strast. Dovraga, Donalde, vi Židovi trebali biste na to biti ponosni. Sve stare religije bile su opscene. Znaš li kako su Egipdani zamišljali postanak svemira? Svaki klinac može čitati o tome u enciklopediji. Bog je masturbirao. I iz njegove raspršene sperme nastao je svemir.”

Sestre nisu bile oduševljenje zaokretom koji je Sabbath unio u raspravu, te se lutkar odlučio obratiti izravno njima. “Božje drkanje vas uznemiruje? Pa, bogovi uznemiravaju, djevojke. Bog je taj koji zapovijeda obrezivanje. Bog nalaže žrtvu prvorođenoga. Bog je taj koji zapovijeda da trebaš napustiti majku i oca i podi u divljinu. Bog je taj koji šalje u ropstvo. Bog je taj koji uništava – duh boga je onaj koji silazi uništavati – a opet je bog taj koji da je život. Što je od svega postojedeg tako gadno i snažno poput tog boga koji da je život? Bog Tore utjelovljuje svijet u svoj njegovoj strahoti. I u svoj njegovoj istini. Mora se priznati Židovima. Vrlo rijetka i zadivljujuda iskrenost. Čiji još narodni mit otkriva božju okrutnu prirodu i njihovu vlastitu? Samo čitajte Bibliju, sve je tamo, griješni, idolatrijski, krvoločni Židovi i šizofrenija njihovih davnih bogova. Koja je arhetipska biblijska priča? Priča o izdaji. O podmuklosti. Jedna varka zamjenjuje drugu. A čiji je glas najsnažniji u Bibliji? Izaijin. Luda želja za istrijebljenjem svih! Luda želja za spasenjem svih! Najvedi glas u Bibliji glas je nekoga tko je izgubio razum! A taj Bog, hebrejski Bog – Njega ne možeš izbjedi! Ono što je strašno nisu Njegove čudovišne osobine – puno je bogova čudovišno, izgleda kao da je to bio gotovo preduvjet – nego to što pred Njim nema utočišta. Nema modi iznad Njegove. Najčudovišnija osobina Boga, prijatelji moji, je totalitarizam. Taj osvetnički, uskipjeli Bog, to kaznama obasipajude kopile jest ono krajnjel Mogu li dobiti Pepsi?” upita Sabbath Donalda.

“Ludo!” reče Donald, i misledi možda pritom, kao što je Sabbath mislio, da ljudi u ludnici ovako trebaju govoriti, uzeo hladnu limenku iz plastične kutije i čak je otvorio za Sabbatha prije nego mu ju je predao. Sabbath je nagnuo, ispijajudi duge gutljaje, upravo kad je

bebasta dilerica kokaina došla na svoje mjerenje tlaka. Slušala je glazbu iz slušalica i pjevala uz stihove ravnomjernim, nepromjenjivim, grlenim glasom. “Liži, baby, liži! Liži, liži, liži!” Kad je ugledala Donalda, reče “A ti ne odlaziš?”

“Htio sam vidjeti posljednji put kako ti mjere tlak.”

“Da, to te uspaljuje, Donny?”

“Koliki joj je tlak?” upita Sabbath. “Što bi ti rekao?”

“Lindin? Njoj to ne znači puno. Tlak nije bitna stvar u Lindinom životu.”

“Kako se ti osjedaš, Linda?” Sabbath je upita. “Estas siempre enfadada con tu mama!”

“La odio.”

“Por que, Linda?”

“Ella me odia a mi.”

“Njezin tlak je 120 sa 100,” reče Sabbath. “Lindin? Linda je dijete. 120 sa 70.”

“Želiš se kladiti u to? Jedan dolar za točnu razliku, još jedan za dijastolički ili sistolički, tri ako pogodiš oba.” Izvadio je svitak novčanica po jedan dolar iz džepa hlača, i kad ih je stavio na dlan, Donald je izvadio nekoliko novčanica iz svog novčanika i rekao Karen, koja je stajala držedi narukvicu za mjerenje pokraj stolice gdje je sjedila Linda: “Hajde. Igram s njim.”

“Što se ovdje zbiva?” upita Karen. “Igrati što?”

“Hajde. Izmjeri joj tlak.”

“Isuse.” reče Karen i stavi narukvicu Lindi, koja je ponovo pjevušila uz traku.

“Šuti. “ reče joj Karen. Slušala je stetoskopom, ubilježila rezultat, i izmjerila Lindin puis.

“I što je ispalo?” reče Donald.

Karen je šutjela, upisujudi rezultate u knjižicu.

“O jebeš ga, Karen – što je ispalo?”

“120 sa 100.” reče Karen.

“Sranje.”

“Četiri dolara,” reče Sabbath, i Donald odbroji novac i preda mu ga. “Slijededi.” Sciarappa brijač ponovo u Bradleyu.

Na ulazu je stajao Ray u svome svilenomu ogrtaču. Tiho je prišao stolici i zavrnuo rukav.

“140 sa 90” reče Sabbath.

“160 sa 100,” reče Donald.

Ray je nervozno prstima kuckao po knjizi koju je držao u rukama, dok mu Karen nije dotaknula prste i nagnala ga da se opusti. Onda mu je izmjerila tlak. Linda, naslonjena na okvir vrata, čekala je tko de dobiti novac. “Ovo je fantastično”, reče. “Ovo je ludo.”

“150”, reče Karen, “sa 100.”

Dobio sam te na razlici”, reče Sabbath, “a ti si me pobijedio na dijastoličkom. Izjednačeno. Idemo dalje.”

To dalje bila je mlada djevojka s ožiljkom na zglobu, visoka, lijepa, pognuta plavuša koja je Sabbatha prije večere uputila prema Roderickovoj kudi. Rekla je Donaldu: “Zar ti nikada nedeš otidi?”

“Ako ti pođeš sa mnom, Madeline. Dobro izgledaš, dušo. Gotovo da stojiš uspravno.”

“Nemoj se prepasti – opet sam ona stara,” reče ona. “Slušajte što sam danas našla u knjižnici. Čitala sam časopise. Slušajte.” Uzela je list papira iz džepa jakne. “Prepisala sam to iz časopisa. Od riječi do riječi. Journal of Medical Ethics. “Predlaže se da riječ sreda” – podigavši pogled, rekla je: “Kurziv je njihov”, “predlaže se da se riječ sreda klasificira kao psihijatrijski poremedaj, te u bududa izdanja glavnih dijagnostičkih priručnika uključi pod novim imenom: snažni afektivni poremedaj, ugodnog tipa. U pregledu relevantne literature pokazuje se da je sreda statistički abnormalna, sastoji se od jasne odijeljene skupine simptoma, povezana je s nizom kognitivnih poremedaja, i vjerojatno reflektira nepravilno funkcioniranje centralnog nervnog sistema. Jedan mogudi prigovor ovom prijedlogu ostaje – da sreda nije negativno vrednovana. Ipak, ovaj prigovor odbacuje se kao znanstveno nebitan.”

Donald je izgledao ugodno iznenađen, ponosan, zabavljen, kao da je razlog što ovuda tumara upravo namjera da pobjegne s Madeline. “To si izmislila?”

“Da sam to izmislila zvučalo bi pametnije. Ne baš. Neki psihijatar je to smislio. Baš zato i nije pametno.”

“Oh, glupost, Madeline. Saunders nije glup. On je ranije bio analitičar”, priopdio je Sabbathu, “tip koji je vodio sve ovo, a sad je, kao, neka faca od psihijatra koji pokušava svemu pristupati opušteno – ne previše analitički. On je sav u toj bihaviorističkoj spiki. Pokušava te natjerati da prestaneš, ako imaš opsesivne misli. Samo se učiš redi: 'Stop!'“

“A to nije glupo?” upita Madeline. “A što da radim u međuvremenu s gnjevom i nedostatkom samopouzdanja? Ništa nije lako. Ništa nije ugodno. Što trebam učiniti u vezi svoje debilne terapeutkinje koju sam jutros imala na vježbama pozitivnog razmišljanja? Imala sam je opet i ovog popodneva – morali smo buljiti u video-snimku medicinskih aspekata ovisnosti i ona je poslije vodila raspravu. I ja sam podigla ruku i rekla: 'Neke stvari ne razumijem s ove snimke. Znate, ono kad obavljaju pokus na dva različita miša...' A ta debilna terapeutkinja mi kaže: 'Madeline, ovo nije rasprava o tome. Ovo je rasprava o tvojim osjedajima. Kako se nakon ove snimke osjedaš naspram svog alkoholizma?' Ja sam rekla: 'Frustrirano. Snimka je postavila više pitanja nego odgovora.' 'U redu', rekla je ona na svoj živahni način, 'Madeline se osjeda frustrirano. Još netko? Kako se ti osjedaš, Nick?' Tako se izmjenjujemo u grupi, a ja opet dižem ruku i kažem 'Možemo li se ikad barem na minutu premjestiti s razine osjedaja na razinu informacija...' 'Madeline', kaže ona, 'ovo je razgovor o ljudskim osjedajima kao odgovoru na video-vrpcu. Ako trebaš informacije, predlažem ti da odeš u knjižnicu i tamo proučiš što te zanima.' Tako sam zavšila u knjižnici. Moji osjedaji. Koga briga kako seja osjedam zbog svoje ovisnosti?”

“Kad bi samo držala nadzor nad svojim osjedajima”, reče Karen, “to bi te sačuvalo od ovisnosti.”

“Nije toga vrijedno” reče Madeline.

“Jest” reče Karen.

“Da” reče Donald, “Ti si ovisnica, Madeline, jer ne komuniciraš s ljudima, a ne komuniciraš s njima jer im nisi rekla svoje osjedaje.”

“Oh, zašto sve ne može biti kako treba?” upita Madeline. “Ionako želim da mi kažu što da radim.”

“Volim kad to kažeš” reče Donald. '“Ionako želim da mi kažu što da radim.' Uspaljuje kad to kaže tako maleni slatki glasid.”

“Zanemari njegovu negativnost, Madeline” reče joj sestra Karen. “Samo te vuče za nos.”

Ali Madeline kao da nije mogla zanemariti bilo što. “Pa”, reče ona Donaldu, “u određenim situacijama želim da mi se kaže što trebam učiniti. A u određenim drugim situacijama volim sama postaviti zahtjeve.”

“Eto tu smo” reče Donald. “Sve je tako jebeno komplicirano.”

“Imala sam umjetničku terapiju danas popodne” Madeline mu je rekla.

“Jesi li nacrtala sliku, draga?”

“Napravila sam kolaž.”

“Je li ti ga netko protumačio?”

“Nije mu trebalo tumačenje.”

Donald je, smijudi se, načeo još jednu Pepsi. “A što je s tvojim plakanjem?”

“Ja sam stvarno cmizdra vica dana. Probudila sam se jutros plačudi. Plakala sam cijelo jutro. Plakala sam na meditaciji. Plakala sam na grupnoj. Čovjek bi pomislio da du presušiti.”

“Svatko plače ujutro” reče Karen. “To je dio vradanja u život.”

“Ne šnam zašto bi danas trebalo biti gore nego jučer,” rekla joj je Madeline. “Imam iste mračne misli, ali nisu ništa mračnije danas nego što su bile jučer. Na meditaciji, pogodi o kome smo čitali iz naše male dnevne meditacijske knjižice? O Shirley MacLaine. A jutros sam otišla do sestre kod inventara da mi dade škarice za nokte. Rekla sam:

'Trebaju mi moje škarice iz ormara.' A ona je rekla: 'Moraš ih iskoristiti ovdje, Madeline. Ne želim da ih odneseš u svoju sobu.' A ja sam rekla: 'Ako se želim ubiti, sigurno nedu to učiniti škaricama.'“

“Izbosti se škaricama za nokte do smrti?” reče Donald. “Teško. Kako se to radi, Karen?”

Karen ga je ignorirala.

“Jako sam se naljutila,” reče Madeline. “Rekla sam joj: 'Mogu isto tako razbiti žarulju i progutati je. Dajte mi škarice!' Ali ona nije htjela, samo zato što sam plakala.”

“Na sastancima bivših alkoholičara”, Donald reče Sabbathu, “moraju se na početku sastanka predstavljati. 'Bok, Moje ime je Christopher. Ja sam alkoholičar.' 'Bok. Moje ime je Mitchell, ja sam alkoholičar.' 'Bok. Ja sam Flora. Ja sam višestruko ovisna.'“

“Višestruko ovisna?” upita Sabbath.

“Tko zna ... neka katolička stvar. Mislim da je ona u krivoj grupi. Uglavnom, dođu do Madeline. Ona ustaje: 'Moje ime je Madeline. Koliko popijete crnog vina?' Kako tvoje pušenje?”, pitao ju je.

“U osnovi pušim kao luda.”

“Cccc.” reče Donald. “Pušenje je još jedna od tvojih obrana protiv prisnosti, Madeline. Znaš da danas više nitko ne želi poljubiti pušača.”

“Ja pušim čak i više nego kad sam došla ovamo. Prije par mjeseci stvarno sam mislila da du...”

“Najebati?” reče Donald. “Je li to riječ koju si htjela redi?”

“Mislila sam, ali ne kraj tebe, ne rabim tu riječ kraj tebe. Znaš, ništa nije lako – ništa. I bila sam strašno nervozna. Pritisni 1 za ovo, pritisni 2 za ono. Što sam trebala raditi, čekajudi čitav dan? Sve je takva borba. Još se borim sa svojim zaštitnicima od prvog puta kad sam bila ovdje. Stalno mi ponavljaju kako sam ih trebala nazvati kad su me primili na intenzivnu njegu u Poughkeepsie. Bila sam u jebenoj komi. Teško je stiskati 1 i stiskati 2 kad si u komi. A čak i da možeš, na internoj nemaju telefone.”

“Bila si u komi?” upita Sabbath. “Kako je to?”

“U komi si. Nema te više.” reče Madeline glasom koji nije zvučao kao da se bitno promijenio otkad je bila desetogodišnjakinja. “Neosjetljiv si. To je različito od svega drugog.”

“Ovaj gospodin je Roseannin muž,” reče joj Donald.

“Ah,” reče Madeline, raširivši oči.

“Madeline je glumica. Kad nije u komi onda je u sapunicama. Ona je vrlo mudra djevojka koja od života ne želi ništa drugo nego da umre od svoje ruke. Ostavila je svojoj obitelji dražesnu oproštajnu poruku. U devet riječi. 'Ne znam što sam učinila da zaslužim ovaj dar.' G. Sabbath želi se kladiti na tvoj krvni tlak.”

“S obzirom na okolnosti, to je vrlo ljubazno od njega,” odgovori ona.

“120 sa 80”, reče Sabbath.

“A u koji se ti kladiš?” Madeline upita Donalda.

“Kladim se nisko, dušo. Kladim se u 90 sa 60.”

“Jedva živa.” reče Madeline.

“Čekajte malo.” reče Stella, filipinska sestra. “Što je ovo?” Ustala je sa stola kako bi se suprotstavila kockarima. “Usher je bolnica”, reče gledajudi izravno u Sabbatha, “i ovi ljudi su pacijenti... Donalde, pokaži malo mentalne čvrstode, Donalde. Uđi u svoj auto i odvezi se kudi. A vi, jeste li se vi došli ovamo igrati ili posjetiti ženu?”

“Moja žena skriva se od mene.”

“Samo vi izađite. Napustite nas.”

“Ne mogu pronadi svoju ženu.”

“Šibaj” reče mu ona. “Idi stanuj s bogovima.”

Sabbath pričeka iza ugla dok Madelini nisu izmjerili tlak i dok se nije sama pojavila u hodniku. “Možeš li me ponovo odvesti do Roderickove kude?” upitao ju je.

“Oprosti, ne smijem van.”

“Kad bi me samo uputila u pravom smjeru...”

Zajedno su se spuštali stepenicama na prvi kat; išla je s njim sve do trijema, gdje je s ruba stepenica pokazala prstom prema Roderickovoj kudi.

“Divna je jesenja nod. Odvedi me tamo.”

“Ne mogu. Ja sam visokorizična osoba. Za psihijatrijsku bolnicu ovdje imaš puno slobode. Ali nakon mraka nije mi dopušteno idi van. Samo sam jedan tjedan u OAZ-u.”

“ŠtojeOAZ?”

“Odjel akutne zaštite.”

“Ona zgrada na brdu?”

“Da. Holiday Inn iz kojeg ne možeš izadi.”

“Jesilitamobilameđutežimpacijenticama?”

“Zapravo ne znam. Nisam obradala pažnju. Ne dopuštaju ti kofein nakon doručka, tako da sam bila zaposlena nalijevajudi se čajem od jutra. Tako jadno. Previše sam bila zaokupljena krijumčarenjem kofeina, da bih sklapala brojna prijateljstva.”

“Dođi. Pronadi demo ti vredicu Liptonova čaja za cuclanje.”

“Ne mogu. Imam program večeras. Mislim da du idi na program sprečavanja ponavljanja bolesti.”

“Ne razmišljaš li malo previše unaprijed?”

“Zapravo ne. Planirala sam ponavljanje svega.”

“Pođi sa mnom.”

“Stvarno bih morala idi i poraditi na ponavljanju.”

“Dođi.”

Požurila je niz stepenice i krenula s njim po mračnom prilazu prema Roderickovoj kudi. Morao je djelovati brzo.

“Koliko ti je godina?” upitao je Sabbath. “Dvadeset devet.”

“Izgledaš kao da ti je deset.”

“A večeras sam se trudila ne izgledati premlado. Nije li djelovalo? Uvijek me traže dokumente. Kad god moram čekati u doktorskoj ordinaciji, recepcionerka mi da je kopiju Teena. Osim što izgledam tako, i ponašam se kao da sam mlađa nego što jesam.”

“Možeš očekivati da de se to pogoršati.”

“Neka bude kako bude. Ta gruba stvarnost.”

“Zašto si se pokušala ubiti?”

“Ne znam. To je jedina stvar koja mi nije dosadna. Jedina stvar o kojoj vrijedi razmišljati. Osim toga, nakon što prođe pola dana pomislim kako ga je za danas bilo dosta, i postoji samo jedan način da ga se otjera, a to je ili cuga ili krevet.”

“I to je dovoljno?”

“Ne.”

“I zato si nakon toga isprobala samoubojstvo. Pravi tabu.”

“Pokušala sam, jer se unaprijed suprotstavljam vlastitoj smrtnosti. Jer shvadam kako je to presudno pitanje, razumiješ. Besmislenost braka i djece i karijere i svega toga – uvijek mi je bilo jasno koliko je to besmisleno i da nisam morala prodi kroz to. Zašto ne bih naprosto ubrzala stvari?”

“Imaš ti mozga, zar ne? Sviđa mi se mozaik koji slaže.”

“Ja sam mudra i zrelija od svojih godina.”

“Zrelija od svojih godina i nezrelija od svojih godina.”

“Kakav paradoks. Pa, mlad možeš biti samo jednom, a nezreo zauvijek.”

“Prepametno dijete koje ne želi živjeti. Ti si glumica?”

“Naravno da nisam. To je Donaldov humor – nešto kao, Madelinin život je sapunica. Mislim da je on predvidio neku vrst romantične veze između nas. Postojao je element zavođenja koji je na svoj način bio dirljiv. Rekao je puno lijepih i laskavih stvari o meni. Inteligentna. Privlačna. Rekao mi je da bih se trebala držati uspravno. Učiniti nešto sa svojim ramenima. Tzduži se, dušo.'“

“Što se dogodi kad se uspraviš?”

“Glas joj je bio mek i odgovor koji je prošaptala nije mogao ni čuti. “Moraš govoriti glasnije, srce.”

“Oprosti. Kažem da se ništa ne dogodi.”

“Zašto govoriš tako tiho?”

“Zašto? To je dobro pitanje.”

“Ne držiš se uspravno i ne govoriš dovoljno glasno.”

“Oh, to zvuči baš poput mog oca. Moj visok, piskutav glas.”

“Je li ti to govorio?”

“Cijeloga života.”

“Još jedna s problemom oca.”

“Bogme da.”

“Koliko si stvarno visoka kad se uspraviš?”

“Negdje oko metar i sedamdeset pet, malo manje. Ali teško je stajati uspravno kad si na najnižoj točki svog života.”

“A teško je i kad kroz srednju školu prolaziš ne samo s metar sedamdeset pet, ne samo sa sumnjivo aktivnim umom, nego i ravna kao daska.”

“Nevjerojatno, čovjek me razumije.”

“Ne tebe. Sise. Razumijem sise. Proučavao sam ih od svoje trinaeste. Mislim da ne postoji niti jedan organ ili dio tijela u čovjeka koji pokazuje tolike razlike u veličini kao ženske sise.”

“Znam”, odgovori Madeline, najednom otvoreno uživajudi u sebi i smijudi se. “A zašto je tome tako? Zašto je Bog dopustio tako goleme razlike u veličini grudi? Nije li to nevjerojatno? Postoje žene s grudima deset puta vedih od mojih. Ili čak i više. Istina?”

“To je istina.”

“Ljudi imaju velike noseve”, reče ona. “Ja imam mali nos. Ali ima li ljudi čiji je nos deset puta vedi od mojeg? Četiri ili pet puta, najviše. Ne znam zastoje to Bog učinio ženama.”

“Ta različitost”, predložio je Sabbath, “možda pokriva široki raspon želja. No opet”, dodao je, razmišljajudi malo bolje, “grudi, kako ih ti zoveš, nisu izvorno stvorene za uzbuđivanje muškaraca – tu su za hranjenje djece.”

“Ali ja mislim da veličina nije presudna za proizvodnju mlijeka”, reče Madeline. “Ne, to ne rješava problem čemu služi ta golema nejednakost.”

“Možda to da se Bog nije mogao odlučiti. To je često slučaj.”

“Ne bi li bilo zanimljivije”, upita Madeline, “da postoji različiti broj grudi? Zar to ne bi pomoglo? Znaš – neke s dvije, neke sa šest...”

“Koliko si se puta pokušala ubiti?”

“Samo dvaput. Koliko puta je tvoja žena pokušala?”

“Samo jednom. Zasad.”

“Zašto?”

“Prisiljena spavati sa svojim starim. Kao klinka, tatina djevojčica.”

“Je li stvarno? To svi kažu. Najjednostavnija priča o tebi koja sve objašnjava – to je specijalitet kude. Svi ovi judi pročitaju više zamršenijih priča u novinama svakoga dana, a onda im serviraju ovakvu verziju njihova života. U grupi hrabrost za ozdravljenje tri su me tjedna nastojali natjerati da priznam za tatu. Odgovor na svako pitanje je ili Prozac ili incest. Kako je to dosadno. Sva moguda lažna prisjedanja. Samo je to dovoljno da postaneš suicidalan. Tvoja žena je jedna od njih dvoje ili troje koje uopde mogu podnijeti slušati. Ona elegantno razmišlja u usporedbi s ostalima. Ima strasnu želju suočiti se s gubicima. Ona ne bježi od kopanja po sebi. Ali ti, naravno, ne vidiš ništa isplativo u tim razmišljanjima o vlastitoj prošlosti.”

“Ne vidim? Ne bih znao.”

“Pa, svi se oni pokušavaju s tim strašnim stvarima u sebi suočiti u svojim sirovim dušama, a to je daleko, daleko jače od njih, pa onda pričaju sve te gluposti koje ne zvuče previše kao 'razmišljanja'. Ipak, ima nešto u tvojoj ženi, neki heroizam. Na primjer, to kako je izdržala to mučno triježnjenje. U njoj postoji odlučnost koju ja sigurno nemam: njezino nastojanje da prikupi krhotine prošlosti, borba s pismima koja joj je slao otac...”

“Nemoj prestati. Ti si ta koja sve elegantnije razmišlja.”

“Vidiš, ona je pijanica, pijanice izluđuju ljude, a mužu to predstavlja patnju. Sasvim jasno. Ona proživljava borbu koju ti prezireš zbog nedostatka veličine. Ona nema tvoj duh i tome slično, pa

ne može imati ni taj pronicljivi cinizam. Ali ona ima maksimum plemenitosti za nekoga u granicama njezine mašte.”

“Kako znaš?”

“Ne znam. Izmišljam. Izmišljam kako mi padne na pamet. Zar svi to ne rade?”

“Roseannino junaštvo i plemenitost.”

“Želim redi da mi je jasno kako je puno propatila i pretrpjela puno boli. Pošteno je to preživjela.”

“Kako?”

“To samoubojstvo njezina oca. Strašni način na koji ju je gušio. Otac se trudio postati veliki čovjek u njezinom životu. A onda njegovo samoubojstvo. Osvetio joj se samo zato da bi joj spasio život. To je bio golemi udarac za mladu djevojku. Teško bi mogao biti vedi.”

“I vjeruješ li onda da ju je jebao ili ne?”

“Ne vjerujem. Ne vjerujem u to, jer nije potrebno. Bilo joj je dosta i bez toga. Mi pričamo o maloj djevojčici i njezinu ocu. Male djevojčice vole svoje očeve. Tu se događa puno toga. Udvaranje je sve što je potrebno. Nije potrebno i zavođenje. Možda se nije ubio zato što ju je uzeo, nego zato da to ne bi učinio. Puno samoubojica, tmurnih ljudi s osjedajem krivnje misle kako bi njihovim obiteljima bilo bolje bez njih.”

“A jesi li ti tako mislila, Madeline?”

“Ne. Mislila sam da de meni biti bolje bez obitelji.”

“Ako znaš sve to”, reče Sabbath, “ili dovoljno da to izmisliš, kako to da te sredem ovdje?”

“Sreo si me ovdje jer sve to znam. Pogodi koga čitam u knjižnici? Erika Eriksona. Trenutno sam u fazi intimnosti nasuprot izolacije, ako ga točno razumijem, u što ne želim biti sigurna. Ti si u fazi stvaranja nasuprot stagnacije, ali vrlo se brzo približavaš stanju integriteta nasuprot očaju.”

“Ja nemam djece. Nisam proizveo ništa.”

“Bit de ti olakšanje saznati da samci mogu stvarati svojim altruističkim djelima.”

“U mom slučaju to je malo vjerojatno. A što je bilo ono čemu se približavam?”

“Integritet nasuprot očaju.”

“I kakve su mi šanse, prema onome što si pročitala?”

“Pa, ovisi o tome je li život u osnovi smislen i svrhovit”, reče ona, prasnuvši u smijeh.

I Sabbath se počeo smijati. “Što je tako smiješno u riječi 'svrhovit', Madeline?”

“Ti stvarno postavljaš teška pitanja.”

“Pa da, ali pitajudi možeš saznati nevjerojatne stvari.”

“U svakom slučaju, ja još ne moram brinuti o produktivnosti. Kažem ti, ja sam na intimnosti nasuprot izolaciji.”

“I kako ti je?”

“Mislim da je podložno sumnji kako stojim s intimnošdu.”

“A s izolacijom?”

“Imam osjedaj da ih dr. Erikson smatra simetričnim suprotnostima. Ako ne stojiš visoko u jednoj, moraš imati prilično dobre rezultate u drugoj.”

“Gdje si ti?”

“Pa, pretpostavljam da sam vedinom u romantičnoj sferi. Nisam shvadala, dok nisam pročitala dr Eriksona, kako je to moj 'razvojni cilj'.” reče, počevši se opet smijati. “Pretpostavljam da ga nisam postigla.”

“Što jetočno tvoj razvojni cilj?”

“Vjerojatno stabilna skromna veza s muškarcem i svim njegovim jebenim složenim potrebama.”

“Kad si to zadnji put imala?”

“Prije sedam godina. To nije bio totalni neuspjeh. Ne mogu baš točno redi koliko bih se trebala sažaljevati. Ne pridajem svom

postojanju isto značenje kao drugi ljudi svojemu. Sve mi izgleda glumljeno.”

“Sve jest glumljeno.”

“Kako god. Meni nedostaje neko ljepilo, nešto što svaki čovjek ima, a ja ne. Vlastiti život mi nikada nije izgledao stvaran.”

“Moram te opet vidjeti.” reče Sabbath.

“A tako. Ovo stvarno jest udvaranje. Pitala sam se, ali nisam mogla vjerovati. Privlače li te uvijek ranjene žene?”

“Nisam znao da postoje i drugačije.”

“Kad te smatraju ranjenim puno je gore nego kad te smatraju ludim, zar ne?”

“Mislim da si ti sama sebe počela smatrati ranjenom.”

“Nije bitno. To je rizik koji se javlja kad pričaš. U srednjoj školi govorili su mi da sam prolupala.”

“Što znači 'prolupala'?”

“Pomalo glupa. Nazovi gospodina Kastermana, mog profesora matematike. On de ti redi. Sa sata domadinstva uvijek bih izlazila puna brašna.”

“Nikad nisam spavao s djevojkom koja se pokušala ubiti.”

“Spavaj sa svojom ženom.”

“To bi bilo prolupano.”

“Njezin smijeh bio je sada vrlo tajanstven, predivno iznenađenje. Divna osoba prožeta laganom duševnošdu koja uopde nije bila mladenačka, ma koliko mladenački je izgledala. Imala je avanturistički um s bogatstvom intuicije koju njezina patnja nije uspjela ugušiti, Madeline je pokazivala inteligentni svjetonazor što tužnije – to mudrije pažljive prvoškolke koja je naučila abecedu u školi u kojoj je Propovjednik početnica – život je ispraznost, doboko strašno iskustvo, ali stvarno ozbiljna stvar je čitanje. Lagano titranje njezine sabranosti bilo je gotovo vidljivo dok je govorila. Sabranost nije bila osnova njezine ličnosti, niti išta drugo što je pokazivala, osim možda načina na koji je govorila, koji je Sabbathu bio privlačan zbog toga što

je sasvim malo bio bezličan. Što god bilo to, što ju je lišilo ženskih grudi i ženskog lica, na neki je način sve nadoknadilo nabijajudi njezin um erotskim značenjem – ili je na takav način njegov utjecaj preplavio Sabbatha, uvijek prijemčivog za bilo kakav poticaj. Osjetimo obedanje kojim je bila natopljena njezina inteligencija ugodno je zamrsilo otrcane nade njegove erekcije.

“Kako bi tebi bilo”, upitala ga je, “spavati sa mnom? Kao spavati s lesom? Duhom? Uskrsnulim lesom?”

“Ne. Kao spavati s nekim tko je stvari doveo do krajnjih posljedica.”

“Adolescentski romantizam koji pokazuješ pretvara te u govno”, reče Madeline.

“Bio sam govno i prije. Što onda? Zašto te vlastita dob ispunja tolikom gorčinom?”

“Da, moja retrospektivna gorčina.”

“Na što se odnosi.”

“Ne znam.”

“Znaš, znaš.”

“Vi baš volite kopati po ljudima, zar ne, g. Sabbath? Zašto osjedam gorčinu? Toliko godina radila sam i planirala. Sad to izgleda... ne znam.”

“Dođi sa mnom do auta.”

Prijedlog je ozbiljno razmotrila, prije nego što je odgovorila: “Za litru votke?”

“Pola litre.” reče.

“Za seksualne usluge? Litru.”

“Sedam decilitara.”

“Litru.”

“Nabavit du je”, reče on. “Učini to.”

Sabbath je otrčao do parkirališta, mahnito se odvezao tri milje do Ushera, pronašao prodavaonicu s pidem, kupio dvije litre stoličnaje, i odvezao se natrag do parkirališta, gdje ga je trebala čekati

Madeline. Sve je to napravio u dvanaest minuta, ali nje nije više bilo tamo. Nije bila među pušačima pred Palačom, nije bila u predvorju gdje su se kartale dvije starice, gdje je zlostavljana djevojka iz Wellesleya sad pokušavala pjevati “When the Saints Go Marching In”, i nije ju, nakon što je pronašao put, mogao nadi nigdje na putu prema Roderickovoj kudi. I tako je stajao tamo, sam u tami prelijepe jesenske nodi s dvije litre najbolje ruske votke u smeđoj papirnatoj vredici pod rukom, nakon što ga je izdala osoba u koju je imao svaki razlog vjerovati, kad se čuvar pojavio kraj njega – vrlo krupni crnac u plavoj sigurnosnoj uniformi i s voki tokijem – i upitao ga ljubazno što tu radi. Nakon što se njegovo objašnjenje pokazalo nezadovoljavajudim, pojavila su se još dva čuvara, i premda ga nitko nije napao fizički, bilo je uvreda koje su se morale otrpjeti od najmlađeg i nadobudnijeg od njih, dok se Sabbath dobrovoljno prepustio da ga otprate do automobila. Tamo je trojka proučila njegovu vozačku dozvolu i registracijske tablice, zapisala broj vozačke iz susjedne države, a potom su uzeli ključ i sjeli u automobil, dvojica otraga sa Sabbathom, a jedan naprijed koji je odvezao auto s bolničkog zemljišta. Gospođu Sabbath ispitat de prije njezina odlaska u krevet, a izvještaj predati glavnom doktoru (koji je slučajno bio i Roseannin doktor) odmah ujutro. Ako se pacijentica dogovorila sa svojim posjetiteljem oko donošenja alkohola, njegova žena bit de smjesta izbačena.

Stigao je u Madamaska Falls oko jedan po ponodi. Iscrpljen, odvezao se do jezera i prošao Fox Run raskrižje, do svratišta i mjesta nad jezerom gdje su Balichevi živjeli na vrhu brda, u novoj prostranoj i raskošnoj kudi. Kuda je Matiji bila ostvarenje sna – sna o velikom obiteljskom dvorcu koji je bio zemlja za sebe – a san je imao porijeklo još u osnovnoj školi, kad je morao pisati o svojim roditeljima i redi učitelju iskreno, kao dobar pionir, kakav je bio njihov odnos prema režimu. Matija je čak doveo i kovača iz Jugoslavije, umjetnika s dalmatinske obale, koji je ostao šest mjeseci u nadogradnji uz svratište i radio u kovačnici kraj Blackwalla, gdje je napravio vanjsku ogradu za golemu otvorenu terasu koja je gledala na zapadnu stranu jezera i sumrake, unutrašnju ogradu za široko središnje stepenište, i

filigranska ulazna vrata njihova posjeda posjeda elektronički upravljana iz kude. Željezni svijednjak došao je morem iz Splita. Matijin brat bio je dobavljač, kupio ga je od cigana koji su prodavali svakojake stare predmete. Lanac, koji je za svijednjak skovao kovač i stanar svratišta, zlokobno je visio spuštajudi se dva kata od nebeski plavog stropa do predvorja, u čijim su dvostrukim vratima od mahagonija stajale duple plohe zatamljenog stakla. Kroz vrata se na mramorni pod (klesan posebno za kudu nakon što jeMatija otišao u Vermont provjeriti kamen) mogla uvesti kočija. Sabbathu se činilo – prvog dana kad je Matija odveo Silviju na razgledanje okolice, a on ševio Drenku na Silvijinom krevetu u Silvijinoj dirndrlici – da ne postoje dvije sobe u toj kudi koje bi bile potpuno u ravnini jedna s drugom, ved je prelazedi iz jedne u drugu trebalo sidi ili popeti se uz dvije, tri, četiri ili pet sjajno uglačanih, širokih stepenica. Drvorezi kraljeva na.tronovima visjeli su na zidovima između soba uz stepenište. Trgovac starinama iz Bostona pronašao ih je u Beču – sedamnaest srednjovjekovnih kraljeva koji su zajedno sigurno pogubili više svojih podanika nego Matija pilida za svoj popularni piledi paprikaš s valjušcima. Bilo je šest kreveta u kudi, svi s mjedenim okvirima. Jacuzzi u ružičastom mramoru mogao je primiti šestero. U modernističku kuhinju s najsuvremenijom opremom na kuhinjskom otoku u sredini, moglo je stati šesnaest ljudi. Blagovaonica s tapiserijama na zidovima imala je trideset mjesta. Nitko, ipak, nije koristio jacuzzi niti ulazio u blagovaonicu, Balichevi su spavali u samo jednom klaustrofobičnom krevetu, a pripremljenu hranu koju su donosili iz svratišta, jeli su pred televizorom postavljenim na četiri drvene kutije u sobi oskudnoj i skromnoj poput sobe kakvu biste našli u nekom radničkom naselju koje je izgradio Tito.

Bududi da je Matija strahovao hode li njegova dobra sreda izazvati zavist ne samo njegovih gostiju nego i među poslugom, kuda je namjerno bila smještena iza trokutastog jelova šumarka, za koji se govorilo da je jedan od najstarijih u Novoj Engleskoj. Vršci drveda pokazivali su dramatično prema nebu, ti modni jarboli škuna ostali su pošteđeni kolonijalne sjekire, ali su zato, kako se činilo, obrisi krova

Matijine milijunske kude – udovoljavajudi njegovu useljeničkom hiru – pokazivali na sve mogude strane osim prema gore. Čudno. Mirni, suzdržani, štedljivi stranac, čovjek koji je uspio zahvaljujudi ne samo svom predanom radu, nego i propadanju velikih igrača u osamdesetima, zamislio je palaču obilja, najvedi mogudi spomenik svog tijumfa nad drugom Titom, dok neobuzdani ljubavnik njegove žene, rođeni američki krmak, živi u maloj kutiji od kude s četiri sobe, sagrađenoj bez podruma negdje 1920., kudi zasad dovoljno ugodnoj, ali koju je samo Roseannina spretnost s bojama i strojem za šivanje, s čekidem i čavlima, bila u stanju izvudi iz vlažnog užasa tipa Tobaco Road u kojem se nalazila kad je, sredinom šezdesetih, Roseanni pala na pamet ideja kako bi trebalo pripitomiti Sabbatha. Kuda i obitelj. Šume, potoci, snijeg, jugovina, proljede, novoenglesko proljede, to čudo koje spada među najvede izvore snage poznate čovječanstvu. Zasnivala je svoje nade na planinskom sjeveru – i djetetu. Obitelj: majka, otac, skije, i djeca, živahna, zdrava gomila djece koja vrište i posvuda slobodno trče, sposobna, zbog samog zraka koji udišu, izbjedi mogudnost da odrastu u nešto slično njihovim deformiranim roditeljima, potpuno na milosti života. Život na selu, taj stari ruralni san gradskog čovjeka izražen naljepnicom s tekstom “Živi slobodno ili umri” na registracijskim pločicama volvoa, bio je obred pročišdenja koji joj je ulivao nadu da de biti u stanju zaboraviti očev duh, a kojim je ujedno i Sabbath mogao utišati Nikkin. Nije čudo kako su se stvari za Roseannu dalje razvijale.

Kod Balichevih nije bilo svjetla, barem ga nije mogao vidjeti kroz bedem jela. Dvaput je kratko tapnuo po sireni, pričekao, tapnuo još dvaput i sjedio deset minuta, dok nije došlo vrijeme da još jednom trubne i da joj još pet minuta prije nego što se odveze.

Drenka je imala lagan san. San joj je postao tanak nakon što je postala majka. Najmanja buka, najslabiji plač iz sobe malog Matthewa, i ona je bila izvan kreveta, držedi ga u naručju. Rekla je Sabbathu kako je dok je Matthew bio beba znala ledi na pod i tamo spavati kraj njegove kolijevke kako bi bila sigurna da nede prestati disati. A čak i kad mu je bilo četiri ili pet godina, ponekad bi je u krevetu obuzeli

strahovi za njegovu sigurnost i zdravlje, pa bi nod provela na podu njegove sobe. Majčinstvo je obavljala kao i sve drugo, kao da razbija vrata. Postavi joj izazov, majčinstvo, u software i dobit deš potpuni dojam njezine smione snage bez ikakve zadrške. U svojoj punoj snazi ta je žena bila izuzetna. Nije zazirala ni od čega što se tražilo od nje. Bilo ju je strah, to da, jako ju je bilo strah; ali nikad nije zazirala ni od čega. Nevjerojatno iskustvo, ta prisna Slavenka kojoj je vlastito postojanje bio jedan veliki eksperiment, to erotsko svjetlo njegova života, koje nije našao kako na prstu vrti ključid na Rue St. Denis između Chateleta i prolaza Porte St. Denis, nego u Madamaska Fallsu, metropoli opreza, gdje je lokalnom stanovništvu dovoljan stres ved i to da trebaju dvaput godišnje podesiti sat.

Spustio je prozor i čuo disanje Balichevih konja u koralu preko puta. Vidio je dva kako prolaze kraj ograde pašnjaka. Otvorio je bocu stoličnaje. Pio je tu i tamo otkako se vratio s mora, ali nikada kao Roseanna. Ta umjerenost – i obrezanost – bilo je sve što je mogao pokazati od svoga židovstva. Što je ionako vjerojatno najbolji dio židovstva. Popio je dva pida, i ona se pojavila, u spavadici, sa šalom prebačenim preko ramena. Posegnuo je kroz prozor i tu su bile one. Cetiristo kilometara zaobilazno, ali isplatilo se zbog Drenkinih grudi.

“Što je, Mickey, što nije u redu!”

“Nema puno šansi za brzo pušenje, pretpostavljam.”

“Dragi, ne.”

“Uđi u auto.”

“Ne. Ne. Sutra.”

“Uzeo joj je bateriju iz ruke i posvijetlio si krilo.

“Oh. tako je velik. Dragi moj! Ne mogu sad. Mate...”

“Ako se probudi prije nego svršim, jebi ga, pobjedi demo, učinit demo to – upalit du motor i pobjedi demo kao Vronski i Ana. Dosta tog skrivalačkog sranja. Čitave živote se krijemo.”

“Htjela sam redi Matthew. On radi. Mogao bi prodi.”

“Mislit de da smo djeca koja se zafrkavaju. Upadaj, Drenka.”

“Ne možemo. Ti si lud. Matthew zna auto. Ti si pijan. Moram se vratiti! Volim te!”

“Roseanna može dodi sutra.”

“Ali”, uskliknu ona, “mislila sam još dva tjedna!”

“A što da ja radim s ovim?”

“Znaš ti što.” Drenka se nagnula kroz otvoreni prozor, stisnula ga, nakratko ga prodrkala. “Idi kudi. “ reče mu, i potom otrči natrag do ulaza u kudu.

Tijekom petnaestominutne vožnje po Brick Furnace Roadu, Sabbath je vidio samo još jedno vozilo na cesti, policajčev džip. Zato je bila budna – slušala je prijemnik. Zagrijavajudi se za ispunjenje biblijske pravde, da ga njezin sin uhapsi zbog preljubničke sodomije, zatrubio je i upalio duga svjetla; ali činilo se da je razdoblje loše srede završilo. Nitko nije poželio zaustaviti vodedeg seksualnog prijestupnika okruga i zatražiti ga vozačku; nitko nije zahtijevao od njega da objasni zašto vozi s bocom votke u jednoj i svojim kurcem u drugoj ruci, ni najmanje ne razmišljajudi o zbivanjima na autoputu, ali čak ni o Drenki, ved o onom djetinjem licu koje je sakrivalo um urešen jasnodom, onoj mršavoj plavuši s pognutim ramenima i nježnim glasom i svježe prerezanim venama, koja je tek tri tjedna bila daleko od potpunog silaska s uma.

* * *

“'Molim vas, ne rugajte mi se./Ja sam budalasti, djetinjasti starac/Meni je preko osamdeset godina/ni sata više ili manje./Da kažem otvoreno, ja se bojim/da nisam sasvim pri zdravoj pameti./Čini mi se...'“4

Onda je zapeo, jednu stanicu sjeverno od Astor Placea potpuno je presušio. No čak i to čega se sjetio prošeci u podzemnoj željeznici nakon mekog pornida s Rosom u kudi Cowanovih bilo je golemo

4citati Kralja Leara prema Šoljanovu prijevodu (Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1990.)

iznenađenje njegovu pamdenju. Umje stroj stalno u pokretu. Nikada nisi slobodan. Tvoj um u vlasti je svega. Sve osobno bezmjerno je, sine, to ruševina je hrpa što zasjenjuje i Mliječni Put; vodi te poput zvijezda slijepa strijela Kupidonova k'o kakvu patku divlju, što Drenkin pačji šupak traži, dok pohotno na svojoj kanceroznoj Hrvatici oponašaš njihov zov, utiskujud' u njezinu zlodudnost, bijelom tintom, svoj spiskani kromosomski žig.

A tamo gore, tamo daleko, daleko gore, Nikki kaže: “Gospodine, prepoznajete me?” Lear kaže: “Ti si duh, to vidim. Kad si umrla?” Kordelija kaže bla bla bla; liječnik kaže bla bla bla; ja kažem “Gdje sam to bio? Gdje sam sada? Bijeli je dan. U kakvom sam to stanju?...bla, bla, bla.” Nikki: “O, pogledajte me, gospodine/i rukama me svojim blagoslovite./Ne, nemojte kleknuti, gospodine!” A Lear kaže bio je utorak, prosinca 1944., vratio sam se kudi iz škole i vidio neke aute, vidio sam očev kamion. Zašto je on tu? Znao sam da je nešto pošlo po zlu. U kudi sam vidio oca. U strašnoj boli. Majka histerična. Njezine ruke. Njezini prsti. Jecanje. Vrištanje. Puno ljudi je ved bilo tamo. Čovjek je došao do vrata. “Žao mi je.” reče i preda joj brzojav. Nestao u akciji. Još jedan mjesec prije nego što je stigao drugi brzojav trajalo je neodređeno, kaotično razdoblje – nada, strah, traganje za bilo kakvom pričom do koje smo mogli dodi, zvonjava telefona, bez ijedne jasne vijesti, priče koje su do nas dolazile nakon što su ih pokupili prijateljski filipinski gerilci, netko iz njegove jedinice rekao je kako je Morty proletio kraj njega u borbi, išao je na svoj posljednji zadatak, dohvatila ga je protuavionska vatra i Mortyjev se avion srušio, ali na prijateljskom teritoriju... a Lear odgovara: “Griješite što me vadite iz groba”, no Sabbath se prisjeda drugog telegrama. Prethodni mjesec bio je strašan, ali ne tako strašan kao ovo: obavijest o smrti bila je kao gubljenje još jednog brata. Strašno. Moja majka u krevetu. Mislio sam da umire, bojao sam se da de i ona umrijeti. Mirisi soli. Doktor. Kuda ispunjena ljudima. Teško je jasno se sjetiti tko je bio tamo. Sve je zamagljeno. Svi su bili tamo. Ali život je bio gotov. Obitelj je bila gotova. Ja sam bio gotov. Davao sam joj mirisne soli i one su se rasule i ja sam se prestrašio da sam je ubio. Tragično razdoblje mog života.

Između četrnaeste i šesnaeste. Ništa se s tim ne može usporediti. To nije samo nju slomilo, slomilo je sve nas. Moj otac je bio posve promijenjen do kraja života. Mene je ispunjao sigurnošdu, zbog svoje snage i zato što se na njega moglo osloniti. Moja majka je uvijek bila osjedajnija. Tužnija, sretnija. Uvijek je zviždukala. Ali moj otac bio je zadivljujude trezven. Vidjeti njega kako se slama! Pogledajte moje emocije sada – kao da mi je opet petnaest. Osjedaji, kad se vrate, ne mijenjaju se, isti su, svježi i sirovi. Sve prolazi? Ništa ne prolazi. Isti osjedaji su tu! On je bio moj otac, teški radnik, budan u kamionu u tri sata ujutro na putu prema farmerima. Kad se navečer vradao kudi bio je umoran i morali smo biti tihi, jer je morao tako rano ustajati. A ako je ikada bio ljut – što je bilo rijetko – no ako je bio ljut, bio je ljut na jidišu, a to je bilo užasno jer nismo mogli znati čak ni što ga je razljutilo. Ali poslije nije nikada bio ljut. Da je barem bio! Poslije je postao mek, pasivan, stalno je plakao, svagdje je plakao, u kamionu, s mušterijama, kod farmera. Ta je jebena stvar slomila mog oca! Nakon shive vratio se poslu, nakon godine službene žalosti prestao je plakati, ali ostala je ona osobna žalost koju se moglo vidjeti miljama daleko. A ni ja se nisam osjedao sjajno. Osjedao sam se kao da sam izgubio dio tijela. Ne baš kurac, ne, ne mogu redi ni nogu, ni ruku, ali postojao je osjedaj psihološkog gubitka, unutrašnjeg gubitka. Izbušen. Iscijeđen. Izdubljen. Tako mučno. A kad je majka odlazila u krevet – bio sam siguran da du izgubiti svoju majku. Kako de preživjeti? Kako de itko od nas preživjeti? Takva praznina nas je okruživala. Ali ja sam morao biti jak. Čak i prije sam morao biti jak. Bilo je vrlo teško kad je otišao preko mora, a mi smo znali jedino njegov vojni poštanski broj. Tjeskoba je bila bolna. Bili smo stalno zabrinuti. Pomagao sam ocu s dostavama kao Morty. Morty je bio u stanju uraditi ono što nitko nije mogao. Penjao se na krov kad je trebalo nešto popraviti. Na leđima, uvučen u mračnu rupu ispod trijema, popravljao je električne instalacije. Svakog tjedna prao je podove umjesto majke. Tako da sam sada ja prao podove. Puno toga sam radio kako bih je umirio nakon što je on otplovio preko Pacifika. Svakog tjedna išli smo u kino. Nikada ni blizu ratnim filmovima. Ali čak i kad smo gledali obične filmove, kad bi se

spomenuo rat ili kad bi netko nešto rekao o nekome preko mora, moja majka bi se uzrujala i ja bih je morao smirivati. “Mama, to je samo film.” “Mama, nemoj razmišljati o tome.” Plakala bi. Strahovito. Izišli bismo van i ja bih prošetao s njom. Preko vojne pošte dobivali bismo pisma. On bi na omotnici ponekad nacrtao mali strip. Ja sam se tome radovao. Ali ti su stripovi jedino mene razveseljavali. A jednom je i preletio preko kude. U tom trenutku nalazio se u Sjevernoj Karolini i trebao je preletjeti u Boston. Rekao nam je: “Preletjet du preko kude. U B-25ici.” Sve su žene u pregačama izašle na cestu. Usred dana moj otac je došao kamionom kudi. Moj prijatelj Ron je bio također tamo. I Morty je to učinio – preletio je uz pilotski pozdrav krilima, tim plosnatim galebljim krilima. Ron i ja smo mahali. Kakav mi je junak on bio. Kako je nježan bio sa mnom, pet godina mlađim – nevjerojatno nježan. Bio je vrlo snažan. Precizan gađač. Junak trkališta. Mogao je baciti ragbi loptu gotovo preko cijele dužine igrališta; iznimnu vješto bacao je loptu i izvodio udarce – bacati stvari, to je bila njegova vještina, bacati ih daleko. Razmišljao sam o tome nakon što je nestao. U školi sam razmišljao o tome kako de mu vještina bacanja pomodi da preživi u prašumi. Srušen dvanaestog prosinca i podlegao ranama petnaestoga. Što je bila još jedna muka. Bio je u bolnici. Ostatak posade poginuo je istog trenutka, ali avion je srušen nad gerilskim teritorijem, i gerilci su ga otpremili u bolnicu i živio je tri dana. To je bilo još gore. Posada je odmah ubijena, a moj brat živio je još tri dana. Zanijemio sam kad sam to saznao. K nama je došao Ron. Dolazio je često, gotovo kao da je živio kod nas. Rekao je: “Hajde sa mnom.” Ja sam rekao: “Ne mogu.” On je pitao: “Što se dogodilo?” Nisam mogao govoriti. Trebalo mi je nekoliko dana dok mu nisam uspio redi. Ali nisam mogao redi ljudima u školi. Nisam mogao to učiniti. Nisam im mogao redi. Profesor tjelesnog, veliki, snažni tip koji je želio da Morty napusti utrke i okrene se gimnastici, pitao me “Kako ti je brat?” “Dobro”, rekao bih ja. Nisam im mogao redi. Drugi profesori isto su pitali, njegov profesor tehničkog, koji mu je uvijek davao petice: “Kako ti je brat, što radi?” “Dobro je.” Poslije su saznali, ali ja im nisam rekao. “Hej, kako je Morty?” A ja sam nastavio lagati. To se nastavilo s

ljudima koji nisu čuli. Bio sam u svom mrtvilu najmanje godinu dana. Čak sam se jedno vrijeme bojao djevojaka, kojima su počele rasti sise i koje su počele stavljati ruž na usne. Svaki izazov bio je odjednom prevelik. Majka mi je dala njegov sat. Bio mi je prevelik, ali nosio sam ga. I na more sam ga nosio. U vojsku. U Rim. Još je tu, njegov benrus. Svakog dana ga navijam. Sve što sam promijenio bio je remen. Štoperica još radi. Kad sam bio u trkačkom timu, mislio sam na njegov duh. To je bio moj prvi duh. Bio sam poput oca i njega, uvijek jak. Osim toga, Morty je bacao, pa sam i ja morao. Natopio sam se njime. Prije bacanja bih pogledao u nebo i mislio kako on pazi na mene. I tražio sam snagu. To je bilo državno natjecanje. Bio sam peti. Bio sam svjestan nestvarnosti svega toga, ali nastavio sam mu se moliti i bacio sam dalje nego ikada prije. Još nisam bio pobjednik, ali dobio sam njegovu snagu!

Sad bi mi dobro došla. Gdje je? Sat imam, ali gdje je snaga?

Na sjedištu desno od mjesta gdje je Sabbathu nestala inspiracija nakon “Čini mi se...” nalazilo se ono zbog čega ju je izgubio: nije joj bilo više od dvadeset jedne, možda dvadeset dvije godine, posve u crnom – dolčevita, plisirana suknja, tajice, cipele, čak i crni baršunasti povez na glavi koji je pridržavao njezinu sjajnu crnu kosu da ne padne na čelo. Zagledala se u njega, i taj ga je pogled zaustavio, njegova blaga, poznata mekoda. Sjedila je, dok joj se ruka odmarala na crnom najlonskom ruksaku kraj nje, i tiho ga gledala kako se pokušava prisjetiti posljednje scene u četvrtom činu: usnulog Leara nose u francuski logor – “Da, gospođo, u tvrdome snu/ presvukli smo ga u čistu odjedu.” – a tu je Cordelia koja ga budi – “Kako je mom gospodaru kralju? Kako ste vaše veličanstvo?” A Lear odgovara: “Griješite što me vadite iz groba...”

Djevojka s pogledom je progovorila, ali isprva tako tiho da je nije mogao čuti. Bila je mlađa nego što je mislio, vjerojatno je bila studentica, vjerojatno nije imala više od devetnaest godina.

“Da, da, reci.” To je uvijek govorio Nikki kad bi rekla nešto što se bojala redi, što se događalo u pola slučajeva kad bi progovorila. Sve ga

je više izluđivala, kako je vrijeme prolazilo, kad je govorila tako da je on nije mogao čuti. “Što si rekla?”

“Nije važno.” Izluđivalo ga je to.

'“Čini mi se'“, reče ona, ovoga puta sasvim čujno, '“da bih morao poznavat tebe i ovog čovjeka...'“ Dala mu je repliku! Studentica glume, na putu prema Juilliardu.

On ponovi: '“Čini mi se da bih morao poznavati i tebe i ovog čovjeka'“, a onda sam nastavi, '“al sumnjam, jer pojma nemam/gdje se nalazim. Uz sav napor...'“ Tu se pretvarao da ne zna što slijedi. '“Uz sav napor...'“ Slabašno, dvaput, ponovio je to i pogledao u nju, da mu pomogne.

'“Sjetiti se ne mogu odjede ove'“, pomogne djevojka, “niti znadem...'“

Prestala je kad joj je on, smiješkom, dao do znanja da otud zna nastaviti. I ona se osmjehnula njemu. “Niti znadem/gdje sam sinod prespavao. Ne smijte mi se/al ko što mislim da sam čovjek, mislim da ova gospa tu...'“

Je Nikkino dijete.

Nije nemogude! Nikkine prelijepe oči s pogledom koji preklinje, Nikkin smeteni, stalno nesigurni glas... ne, ovo nije bila tek neka pretjerano osjetljiva djevojka nježnog srca, koja de večeras uzbuđeno pričati svojoj obitelji o bjelobradom starom skitnici koji joj je na liniji za Lexington recitirao Leara, a ona se usudila pomodi mu da se sjeti stihova – ona je bila Nikkina kdi. Obitelj kojoj večeras ide kudi je Nikkina\ Nikki je živa. Nikki je u New Yorku. Ova djevojka je njezina kdi. A ako je njezina, na neki je način, bez obzira tko je otac, i njegova.

Sabbath je sada lebdio točno iznad nje, s osjedajima koji su se poput lavine obrušavali na njega, šibali ga, čupali ga iz ono malo korijenja što ga je još držalo za sebe samoga. Što ako su i svi drugi živi, i u Nikkinoj kudi? Morty. Mama. Tata. Drenka. Ukinuti smrt – kako primamljiva misao, samo što on nije bio prvi, u podzemnoj ili izvan nje, kojemu je pala na pamet, očajnički, odbaciti razum i vratiti se u doba kad je imao petnaest godina i kad su morali dobiti Mortyja

natrag. Pomaknuti život unazad, kao kazaljke sata u jesen. Skinuti ga sa zida i navijati ga natrag i navijati dok se tvoji mrtvi ne pojave kao važede vrijeme.

'“Al ko što mislim da sam čovjek'“, reče on djevojci, '“mislim da ova gospa tu/je moje dijete Cordelija.'“

“I jesam. Jesam.'“ Bezazleni odgovor nezaštidene Cordelije, jampski trimetar što ga je Nikki izgovarala glasom koji je jednom desetinom bio glas izgubljenog siročeta, a ostatkom glas umorne, kolebljive žene, glasom kojim sada govori djevojka čiji je pogled bio isti Nikkin.

“Tko je tvoja majka?” prošaputa joj Sabbath. “Reci mi tko ti je majka?”

Od tih riječi je problijedila; njezine oči, Nikkine oči, koje ništa nisu mogle sakriti, bile su poput očiju djeteta kojem su upravo rekli nešto užasno. Sav užas koji je u njoj prouzročio izronio je na površinu, onako kako bi, prije ili kasnije, izronio i kod Nikki. Kako ju je ganulo to staro čudovište zato jer zna citirati Shakespearea! Kako se dovela u nepriliku s nekim nesumnjivo ludim, spremnim na sve – kako je mogla biti tako glupa!

Jednostavno kao da joj čita misli, Sabbath reče, ne manje slomljeno od Leara: “Ti si kdi Nikki Kantarakis!”

Histerično otvarajudi uzice ruksaka, djevojka je pokušala pronadi novčanik kako bi mu dala novac, novac koji de ga natjerati da ode. Ali Sabbath se još jednom morao uvjeriti u činjenicu koja je bila nepobitna – da je Nikki živa – i okredudi joj lice svojom deformiranom rukom, osjedajudi Nikkinu živu kožu, reče: “Gdje se tvoja majka krije od mene?”

“Nemoj!” vrisnu ona. “Ne dodiruj me!” i zamahnula je prema njegovim artritičnim prstima kao da ju je napao roj muha, kad je Sabbathu netko prišao straga i primio ga grubo i snažno ispod ruku.

Poslovno odijelo bilo je sve što je mogao vidjeti od svog snažnog zarobljivača. “Smiri se”, bilo mu je rečeno, “smiri se. Ne bi smio svašta piti.”

“Što bih trebao piti? Šezdeset četiri su mi godine i nikad nisam bio bolestan ni dana u svom životu! Osim mojih krajnika kad sam bio dijete! Pijem što hodu!”

“Smiri se, stari. Prekini, smiri se, i otiđi u sklonište za skitnice.”

“U skloništu sam dobio buhe!” viknu mu Sabbath. '“Ne rugajte mi se!

“Ti se rugaš njoj – ti si taj koji se izruguje, šefe!”

Vlak je stigao na stanicu Grand Central. Ljudi su pohrlili prema otvorenim vratima. Djevojka je nestala. Sabbath je bio oslobođen. '“Molite se sada'“ , vikao je Sabbath odlutavši s vlaka sam, gledajudi u svim pravcima zaNikkinom kderkom. '“Molite se sada'“, uskliknuo je onima koji su stajali iza njega dok je hodao po platformi, zvekedudi šalicom pred sobom: '“Molite se sada...'“, i onda se, čak i bez pomodi Nikkine kderke, sjetio što slijedi, riječi koje su mu mogle ništa ne značiti u kazalištu Bowery Basement Playersa 1961.: '“Molite se sada, zaboravite i oprostite. Ja sam star i budalast.'“

To je bila istina. Bilo mu je teško vjerovati da se pretvara, ali ne i nemogude.

Ti više nedeš dodi; Nikad, nikad, nikad, nikad, nikad

Uništi sat. Pridruži se gomili.

MICHELLE COWAN, Normanova žena, poslala je po pedeset tableta Voltarena u ljekarnu na Broadwayu i napisala mu recepte za četiri kutije, tako da je bio u odličnoj formi za vrijeme večere, jer je znao da de bolovi u ruci uskoro jenjati, a i zato što Michelle nije bila ni približno tako suhonjava kako je izgledala na polaroidima sakrivenima ispod spavadica zajedno s onom omotnicom od sto novčanica po sto dolara. Ona je bila lijepo popunjena žena, kao po Drenkinu kalupu. A smijala se vrlo lako – tako ju je brzo on nasmijavao i zabavljao. Nije ništa učinila kako bi pokazala negodovanje ni kada je odlučno ispod stola pronašao njezinu bosu nogu i lagano položio na nju potplat svoje šlape.

Šlape mu je posudio Norman. Norman je, također, poslao svoju tajnicu u prodavaonicu po novu odjedu, kako bi se Sabbath mogao presvudi. Dva para kaki hlača, par svijetlih košulja, nešto čarapa, potkošulje i gade, što je pronašao u velikoj papirnatoj vredici na Debbynom krevetu kad su se vratili sa sprovoda. Čak i maramice. Veselio se spremanju svojih novih stvari među Debbyne.

Michellini sakriveni polaroidi morali su biti barem pet godina stari. Uspomene stare veze. Je li spremna za novu? Izgledala je zrelo, to sigurno, ali možda i zato što se opustila, udebljala, misledi kako je gotovo s muškarcima. Vjerojatno je Drenkinih godina, no živi s mužem koji, naravno, ni na koji način ne sliči Drenkinu Matiji. Iako prije ili kasnije svi muškarci sliče Drenkinu Matiji, zar ne?

Prethodne nodi Norm je opisao antidepresivni lijek kao izrazito loš za potenciju. Dakle, nju nitko ne jebe, toliko je jasno. Nije baš da de Sabbath to iskoristiti, ako ona dobiva tisudu dolara po ševi. Iako je mogude da nisu muškarci davali novac Michelle, nego ona muškarcima. Mladidima. U njezinu smijehu postojao je trag podle

grubosti zbog kojeg je želio vjerovati u to. Ilije možda gotovina bila tu za dan kad de se spremiti i otidi.

Plan odlaska. Tko nema barem jedan takav plan? On raste i napreduje, mučno poput oporuka imudnih ljudi, s izmjenama i prepravkama svakih šest mjeseci. Ostat du s ovom; ne, s onom, ovaj hotel, onaj hotel, ova žena, ona žena, dvije različite žene, nikakva žena, nikad više žena! Otvorit du tajni račun, založiti prsten, prodati dionice... Onda dođu do šezdesete, šezdeset pete, sedamdesete, i kakva je onda razlika? Otidi de, sigurno, ali ovoga puta zaista otidi. Za neke ljude to je najbolje što se može redi za smrt: konačno izvan braka. I bez odlaska u hotel. Bez preživljavanja onih bijednih nedjelja u samodi, u hotelu. Nedjelje su ono što te parove drži zajedno. Kao da bi samotne nedjelje mogle biti gore.

Ne, ovo nije dobar brak. Nije daleko od istine redi takvo što za bilo čijim stolom, ali Sabbath je iz njezina smijeha – ako ne i iz činjenice da mu je nakon samo deset minuta večere dopustila da se igra s njezinom nogom – mogao naslutiti da nešto nije u redu. U njezinu smijehu osjedala se svijest da sile koje njom upravljaju više nisu pod nadzorom. U njezinu smijehu naziralo se priznanje njezina zatočeništva: Normanu, menopauzi, radu, starenju, svemu što se može samo pogoršati. Ništa nepredviđeno što se dogodi u bududnosti najvjerojatnije nede biti dobro. Štoviše, Smrt tamo u svom kutu radi duboke čučnjeve, i jednog de je dana zaskočiti jednako nemilosrdno kao što je zaskočila Drenku – jer iako je Michelle teža nego ikad, oko sedamdeset kila, Smrt ima dvije tone, velika je kao planina, pred njom nemaš šansi. Smijeh je govorio kako se sve srušilo na nju dok je bila okrenuta leđima, dok je bila okrenuta na drugu stranu, na pravu stranu, ruku široko raskriljenih prema uzbudljivoj mješavini zahtjeva i zadovoljstava koji su joj bili svakodnevna hrana dok joj je bilo tredeset ili četrdeset godina, dok je bila obuzeta marljivim radom, ekstravagantnim životom nalik na jedno veliko turističko putovanje – bila je tako neiscrpno zaposlena... s tim rezultatom da je ubrzo, brže nego što je Cowanovima trebalo da preko vikenda concordeom prelete ocean do Pariza, navršila pedeset pet godina i bila sva u

vrudicama, a njezina je kderka sada bila ženski oblik koji je pokazivao magnetsku privlačnost. Smijeh je govorio da joj je muka od ostajanja, muka od pripremanja odlaska, muka od neispunjenih snova, muka od zadovoljenih snova, muka od prilagođavanja, muka od neprilagođavanja, muka od svega osim postojanja. Uživanje u postojanju dok ti je istovremeno dosta svega – to je bilo u njezinu smijehu! Poluporažen, poluzanimljiv, polužaledi, poluzačuđen, polunegativan, poluveseo veliki smijeh. Svidjela mu se, ludo mu se svidjela. Vjerojatno je jednako njepodnošljiv partner kao i on. Mogao je nazrijeti u njoj, kad god bi njezin muž progovorio, želju da bude makar malo okrutna prema Normanu, vidio ju je kako se podrugljivo osmjehuje na ono najbolje u njemu, baš na ono najbolje. Ako ne poludiš zbog muževih poroka, poludjet deš zbog njegovih vrlina. On je na prozacu zato jer ne može pobijediti. A nju za to vrijeme napušta sve osim vlastite stražnjice, koja se, kako je obavještava vlastita odjeda, širi svake sezone – i osim ovog stabilnog princa od čovjeka kojeg krase razumnost i etička dužnost onako kako druge krasi strah od ludila ili bolesti. Sabbath je razumio njezin um, život, patnju: polako se spušta sumrak, a seks, naš najvedi luksuz, nestaje nevjerojatnom brzinom, sve nestaje nevjerojatnom brzinom i pitaš se kako si ikad mogao odbiti ijednu priliku za prljavom ševom. Čovjek bi dao svoju desnu ruku za to, kad bi bio cura poput ove. To nije sasvim neusporedivo s Velikom depresijom, nije neusporedivo s bankrotom nakon godina uživanja u novcu. “Sve ono nepredviđeno što se može dogoditi”, obavještavaju je nagli unutrašnji naleti vrudine, “najvjerojatnije nede biti dobro.” Naleti vrudine, koji kao da drsko oponašaju seksualne ekstaze. Ona je uronjena u vatru vremena koje leti. Ona stari sedamnaest dana za svaku sekundu provedenu u toj pednici. Mjerio joj je vrijeme na Mortyjevu benrusu. Sedamnaest sekundi menopauze jasno vidljive na njezinu licu. Prelijevali su je potoci znoja. A onda to naglo prestane poput zatvorene slavine. A dok se to događa, njoj se očito čini kako tome nema kraja – kako je ovaj put zaista namjeravaju skuhati kao Ivanu Orleansku.

Ništa nije u stanju ganuti Sabbatha toliko, koliko ove starede poslastice s promiskuitetnom prošlošdu i lijepim mladim kderkama. Pogotovo kad su se još u stanju smijati poput ove. Sve što su nekada bile vidiš u tom smijehu. Ja sam ono što je ostalo od slavnog motelskog jebanja – objesite medalju na moje omlohavjele sise. Nije zabavno pedi se na vatri za večerom.

A Smrt, podsjetio ju je, ravnomjerno pritiskajudi njezinu golu nogu svojim stopalom, Smrt stoji iznad nas, nad nama, vlada nama, Smrt. Trebala si vidjeti Linca. Trebala si ga vidjeti, bio je miran kao dobar mali dječak, dobri mali dječak sa zelenom kožom i sijedom kosom. Zašto je bio zelen? Nije bio zelen kad sam ga ja poznavao. “To je zastrašujude.” rekao je Norman, nakon što je na brzinu identificirao leš. Izašli su na ulicu i otišli u kavanu na coca-colu. “Sablasno.” reče Norman, stresavši se. No Sabbath je uživao. Vidio je upravo ono zbog čega je i vozio toliko dugo. Naučio sam puno, Michelle. Ležiš tamo poput dobrog malog dječaka koji sluša sve što mu se kaže.

I kao da mu to stiskanje noge Michelle Cowan svojom nogom ispod stola nije bio dovoljni razlog za život, imao je i nove kaki hlače i nove jockey gade. Velika vreda odjede kakvu mu nije palo na pamet kupiti, godinama. Čak i maramice. Dugo je prošlo otkako je sam posljednji put neku kupio. Svo to sranje od prnja koje je nosio, kratke majice žute ispod rukava, bokserice bez elastične gume, ni sa čim usporedivi ostaci njegovih čarapa, čizme s debelim stopalima koje je kao Mammy Yokum nosio dvanaest mjeseci godišnje... jesu li te čizme ono što zovu “stav”? Od tog jebenog načina na koji govore osjedao se kao gunđalo. Diogen u svojoj bačvi? Zauzimati stav! Primjetio je kako studentice dolje u dolini sada nose debele čizme, slične njegovima, čizme sa žnjirancima, zajedno sa staromodnim čipkastim haljinama. Ženstvene u haljini, ali ne konvencionalno ženstvene, jer su tu čizme koje kažu nešto drugo. Cipele poručuju: “Opasna sam. Ne šali se sa mnom”, dok čipkasta, duga, staromodna haljina kaže... tako da na kraju imamo izražen stav, nešto poput: “Ako biste bili tako ljubazni, gospodine, da me pokušate pojebati, razbit du ti jebenu glavu.” Čak i Debby, sa svojim niskim samopoštovanjem, ispada nešto poput

Kleopatre. Haute couture me mimoilazi, kao i sve ostalo. Čekaj dok izađem na ulice u svojim kaki hlačama, Manhattane, pusti me u sebe!

Bio je dostojanstveno uzbuđen zato što nije bio dobri mali dečko u lijesu koji radi što mu se kaže. Također i zato što ga Rosa nije odala. Nije nikome rekla ništa o onome što se jutros dogodilo. Kolika je milost koja postoji u životu, a ni mrvicu zaslužena. Koliki su svi naši zločini koje činimo jedni drugima, a opet dobijemo priliku, i još novi par hlača!

Izvan mrtvačnice, nakon obreda, Lincov osmogodišnji unuk Joshua upitao je svoju majku, čija je ruka bila u Normanovoj: “O kome su pričali?”

“O djedu. Zvao se Linc. Znaš to. Lincoln.”

“Ali to nije bio djed”, reče dječak. “Znaš da on nije bio takav.”

“Nije?”

“Ne. Djed je bio kao beba.”

“Ali ne uvijek, Josh. Kad se razbolio, postao je kao beba. Ali prije, bio je baš onakav kako su ga prijatelji opisali.”

“To nije djed,” odgovori on, odlučno mašudi glavom. “Oprosti, mama, ali nije.”

Lincova najmlađa unuka, imenom Laurie. Mala, živahna curica velikih, tamnih, osjedajnih očiju koja je dotrčala do Sabbatha na pločniku nakon službe i uskliknula: “Djeda Mraze, Djeda Mraze, ja imam tri godine! Stavili su djeda u kutiju!”

Kutija koja uvijek fascinira. Bez obzira na dob ta kutija nikad nije gubila mod. Nitko od nas ne zauzima više mjesta od toga. Možeš nas spremiti poput cipela ili nas prevoziti kao salatu. Jednostavno, čovjek koji je izmislio lijes bio je poetski genij i s velikim smislom za humor.

“Što bi željela za Božid?” upita Sabbath dijete, kleknuvši kako bi udovoljio njezinoj želji da dodirne bradu.

“Hanuku!” viknu Laurie uzbuđeno.

“Tvoja je”, reče joj on i ustegne se od želje da krivim prstom dotakne njezina pametna mala usta i tako završi gdje je i počeo.

Gdje je počeo. To je stvarno bila tema. Opscena izvedba kojom je započeo.

Norman je bio taj koji je pokrenuo priču, opisujudi Michelli predstavu koja je Sabbathu donijela hapšenje pred vratima Columbie davne 1956., onu predstavu u kojoj je srednjak njegove lijeve ruke mamio lijepe studentice do pozornice, a potom ih uvlačio u razgovor, dok je pet prstiju druge ruke u međuvremenu vješto otkopčavalo kaput.

“Opiši nam to, Mick. Ispričaj Shel kako su te uhapsili.”

Mick i Shel. Shel i Mick. Kao stvoreni za par. A Norman kao da je to ved shvadao, kao da mu je nakon manje od pola sata zajedničke večere bilo jasno da u Sabbathovu siromaštvu ima nečega što bi njegovu ženu moglo uzbuditi više nego sav njegov sređeni uspjeh. U brodolomu starog Sabbatha postojala je prijetnja nereda, slična opasnosti koju je eruptivna i prijeteda životnost mladog Sabbatha predstavljala Normanu. Moje loše ponašanje uvijek ga je ugrožavalo. Morao bi znati kamo me ono dovelo. Ta modna tvrđava od čovjeka, stvorena da odoli i najtežim opasnostima, a opet ga, tu pri kraju kao i na početku, i dalje posramljuje smrdljivi mali nered koji ja pravim. On me se boji. Taj plemeniti, divni, uspješni čovjek i dalje se ponaša ponizno. Kao da sam došao u plamenu, vrud iz Pandemonija, a ne autoputom, u prastarom Chevyju sa šupljim auspuhom.

“Kako su me uhapsili?” reče Sabbath. “To je bilo prije četiri desetljeda, Norm. Skoro četrdeset godina. Nisam siguran da se još sjedam kako se to dogodilo.” Sjedao se, naravno. Nije zaboravio ni detalja.

“Sjedaš se djevojke.”

“Djevojke”, ponovi on.

“Helen Trumbull”, reče Norman.

“Tako se zvala? Trumbull? A sudac?”

“Mulchrone.”

“Da. Njega se sjedam. Svoje je odigrao odlično. Mulchrone. Murjak je bio Abramowitz. Jesam li u pravu?”

“Policajac Abramowitz, da.”

“Da. Policajac je bio Židov. A tužitelj još jedan Irac. Onaj kratko ošišani klinac.”

“Tek izašao iz St. Johna”, reče Norman. “Foster.”

“Da. Vrlo neugodan. Foster. Nisam mu bio simpatičan. Bio je zgrožen. Iskreno zgrožen. Kako netko može učiniti takvo nešto, pitao se. Da. Momak iz St. Johna. Tako je. Kratka kosa, elegantna kravata, tata mu je bio murjak, bio je siguran da nikada nede zarađivati više od deset tisuda dolara godišnje i želio me poslati na doživotnu.”

“Ispričaj Shelly.”

Zašto? Što mu je na umu, želi li me pokazati u najboljem ili najgorem svjetlu? Želi li je uspaliti ili ohladiti? Ohladiti, mora biti, jer je prije večere, sam sa Sabbathom u dnevnoj sobi, svoju ženu i njezin rad obasuo gomilom udivljenih pohvala – upravo ono za čime je Roseanna čeznula, žudila cijelog svog bračnog života. Dok se Michelle tuširala i presvlačila za večeru, Norman mu je pokazao, u nedavnom izdanju časopisa stomatološkog fakulteta pennsylvanijskog sveučilišta posvedenog bivšim studentima, fotografiju Michelle i njezina oca, starca u kolicima, jednu od nekoliko slika koje su ilustrirale priču o roditeljima i djeci koja su diplomirala na pennsylvanijskom stomatološkom fakultetu. Prije moždanog udara i dobrano u sedamdesetima, Michellin otac bio je zubar u Fairlawnu, New Jersey, i, po Normanu, jedno zapovjedničko oholo govno, čiji je otac također bio zubar i koji je po Michellinom rođenju objavio: “Jebe mi se što je djevojčica – ovo je zubarska obitelj i bit de zubarica!” Pokazalo se da je kderka ne samo otišla na zubarski fakutet, ved i nadmašila krutog kučkina sina upisavši dodatne dvije godine specijalizacije za bolesti desni, i završila studij kao najbolja u svojoj generaciji. “Ne mogu ti objasniti”, reče Norman, držedi čašu vina za koju je rekao da je uvečer dopuštena dok je na prozacu, “kakva je fizička kalvarija biti specijaliziran za bolesti desni. Vedinom se kudi vrada kao danas, kao prebijena. Zamisli kako je to pokušavati instrumentom očistiti stražnji vanjski kut drugog ili tredeg kutnjaka i pokušati doprijeti do tog

džepida tamo, sasvim dolje u tkivu. Tko to može vidjeti? Tko može dohvatiti! Ona je tjelesno zadivljujuda. To radi više od dvadeset godina. Rekao sam joj, zašto opet ne smanjiš praksu na tri dana tjedno? Kod bolesti desni, svoje pacijente viđaš godinu za godinom, zauvijek – pacijenti de je čekati. Ali ne, ona je svako jutro tamo u sedam i trideset i ne vrada se kudi do sedam i trideset, a ponekad je tamo čak i subotom.” Da, subota, mislio je Sabbath, mora biti veliki dan za Shelly... dok je Norman objašnjavao: “Ako si temeljit kao Michelle, i moraš očistiti svaki djelid površine svakog zuba na nedohvatljivim mjestima... Dopuštam, ima zakrivljene instrumente koji pomažu; ima sprave kojima čisti zubni kamenac s korijena, kirurške instrumente, jer ona se ne bavi samo krunom zuba poput običnog zubara. Mora čistiti sve do površine korijena kako bi provjerila nema li džepova, nema li deformacije kosti...” Kako je on hvali! Kako se brine! Koliko toga zna – i ne zna. Prije večere, Sabbath se pitao je li čitav panegirik bio smišljen kako bi ga držao na odstojanju, ili je to iz njega govorio lijek. Možda sam slušao prozac. Ili možda slušam tek ženine opširne izgovore za Ostanak dokasna u uredu – odnosno neuvjerljivo ponavljanje, kao da sam vjeruje u to, nečega što mu je netko drugi rekao o sebi. “Jer tamo”, nastavi Norman, “treba zaista raditi. Ne radi se samo o tome da izglancaš caklinu i dobiješ lijepe zube. Potrebno je sastrugati kamenac, koji može biti vrlo čvrsto priljubljen – a vidio sam je kako kudi dolazi prebijena nakon dana takvog posla – potrebno je skinuti kamenac s korijena. Naravno, postoje ultrazvučni instrumenti koji pomažu. To su ultrazvučne sprave, rade na električnu struju, emitiraju ultrazvučnu energiju, dopiru duboko u usjekline iz kojih pomažu skinuti to sranje. Ali, kako ne bi došlo do pregrijavanja tu je, naravno, vodeni sprej, i to je kao život u magli, s tim sprejom. Život u magli. To je kao da dvadeset godina provedeš u prašumi...”

Dakle ona je Amazonka, je li to to? Kderka nekod strašnog poglavice kojeg je pobijedila i pošla dalje, amazonska ratnica, koja širi ultrazvučnu energiju, spravama i kirurškim instrumentima od nerđajudeg čelika oboružana protiv tartara koji prianja uz zube... što je

Sabbath trebao zaključiti? Da je ona previše i za Normana? Da ga ona zbunjuje u jednakoj mjeri koliko je ponosan na nju – i nadvladan? Da sada, kad je njihovo najmlađe dijete na Brownu, i preostali su samo on i nasljednica zubarske dinastije, sami jedno kraj drugoga... Sabbath nije znao što da misli u dnevnoj sobi, prije večere, jednako kao što to nije znao ni za stolom, dok ga je Norman tjerao da ispriča priču o prkosnom izopdeniku kakav je Sabbath bio u dvadesetima, što uopde nije bilo nalik na Normana, tog dotjeranog, pristojnog, na Columbiji obrazovanog sina distributera jukeboxova, čijeg se grubog glasa i sirovog uspjeha Norman sramio cijele mladosti. Sin i kderka dvojice divljaka. Samo sam ja imao nježnog oca ispunjenog ljubavlju, i evo kako je sve ispalo.

“Pa, ovako je bilo. Godina je 1956., stojim na uglu 116te i Broadwaya, točno kraj ulaza u sveučilište. Dvadeset sedam mi je godina. Murjak je ved danima stajao tamo i promatrao. Publika se obično sastojala od dvadeset, dvadeset pet studenata. Bio je tamo i poneki prolaznik, ali vedinom studenti. Nakon predstave slao sam šešir među publiku. Sve to skupa trajalo bi manje od trideset minuta. Mislim da sam prije toga samo još jednom nekoj curi izvadio dojku. Natjerati curu da ode toliko daleko, to je bilo teško u ono doba. Nisam to očekivao. Ideja predstave je bila da ne mogu dodi tako daleko. Ali taj se put to dogodilo. Sisa je bila vani. Bila je vani. A murjak dolazi i kaže: 'Hej, ti, ne možeš to raditi.' Viknuo mi je to dok sam bio iza pozornice. 'U redu je, gospodine policajce', kažem ja njemu, 'To je dio predstave.' Ja sam ostao sakriven, a policajcu je to u moje ime rekao srednjak, onaj koji je pričao s djevojkom. Mislio sam: 'Odlično, sad imamo murjaka u predstavi.' Studenti gledaju i nisu sigurni je li to dio predstave. Počeli su se smijati. 'Ne možeš to raditi.' ponovio je. 'Tu ima i djece. Mogu vidjeti dojku.' 'Nema tu djece.' kaže mu srednjak. 'Hajde, miči se', rekao mi je, 'ustani. Ne može se pokazivati dojku na ulici. Ne može se razotkrivati dojku usred Manhattana u dvanaest i petnaest na uglu 116te i Broadwaya. I osim toga, ti iskorištavaš ovu mladu ženu. Želiš li ti da ti to radi?' murjak upita nju. 'Imamo li i

optužbu za seksualno zlostavljanje?' 'Ne', kaže ona, 'dopustila sam mu da to učini.'“

“Djevojka je studentica.”

“Aha. Na Barnardu.”

“Hrabro”, reče Michelle. “'Dopustila sam mu da to učini.' Što je napravio policajac?”

“On je rekao: 'Dopustila? Tebe su hipnotizirali. Ovaj tip te hipnotizirao. Nisi znala što ti radi.' 'Ne', kaže ona njemu prkosno, 'to je okej.' Prestrašila se kad je murjak stigao, ali tamo su bili svi oni studenti, a studenti su opdenito protiv murjaka, tako da je naprosto osjetila opde raspoloženje i tako se postavila. Rekla je 'U redu je, gospodine, ostavite ga na miru. Nije napravio ništa loše.'“

“Zvuči li ti to poput Debby?” Michelle upita Normana.

Sabbath je čekao da vidi kako de prozac ovo prizemljiti. “Pusti ga da nastavi.” reče Norman. “I tako se murjak obratio djevojci: 'Ne mogu ga pustiti na miru. Mogu se pojaviti i djeca. Što bi ljudi rekli za policiju kad bismo dopustili da se bluze otvaraju i da se grudi pokazuju na cesti i da se javno štipaju bradavice? Želiš da mu dopustim da to radi i u Central Parku? Jesi li to radio', obrati se meni, 'u Central Parku?' 'Pa', kažem ja, 'imam predstavu tamo.' 'Ne, ne.', nastavlja on, 'ne možeš to raditi. Ljudi se žale. Čovjek koji tu ima prodavaonicu se žali kako to nije dobro za njegov posao, zato makni te ljude odavde.' Rekao sam mu da nisam toga bio svjestan – ako je išta točno, prodavaonica šteti mom poslu. To je probudilo publiku, i policajac je polako počeo pizditi. 'Slušaj, ova djevojka nije željela svoje grudi vani i nije čak toga ni bila svjesna dok joj nisam na to ukazao. Ti si je hipnotizirao.' 'Ja jesam bila svjesna.', kaže djevojka, i cijela joj publika plješde – stvarno ih je impresionirala. 'Policajce, slušajte', rekoh ja, 'sve što sam napravio je u redu. Ona je pristala na to. To je samo zabava.' 'To nije zabava. To nije moja ideja zabave. Nije ni prodavačeva ideja zabave. Ne možeš se ovdje ponašati na takav način.' 'Dobro. U redu', rekao sam, 'što dete sad učiniti u vezi s tim? Ne mogu stajati i pričati cijeli dan. Trebam zarađivati za život.' Publici

se i ovo svidjelo. Ali policajac je ostao korektan, obzirom na okolnosti. Rekao je jedino: 'Želim da mi kažeš da nedeš to više raditi.' 'Ali to je moja predstava. To je moja umjetnost.' 'O, nemoj mi sad srati o svojoj umjetnosti. Kakve veze imaju igranje s bradavicom i umjetnost?' 'To je nova umjetnička forma.' kažem mu ja. 'Ma to je sranje, sranje, vi skitnice mi uvijek pričate o svojoj umjetnosti.' 'Ja nisam skitnica. Time zarađujem za život, gospodine policajce.' 'Bogami, ne u New Yorku. Imaš li dozvolu?' 'Ne.' 'Zašto nemaš dozvolu?' 'Ne može se dobiti za to što radim. Ne prodajem krumpire. Ne postoji dozvola za lutkara.' 'Ja tu ne vidim lutke.' 'Svoju lutku nosim između nogu.' 'Pazi se, kepec. Ja ne vidim lutke. Vidim samo prste. I postoji dozvola za lutkare – postoji ulična dozvola za glumu...' 'Ja je ne mogu dobiti.' 'Naravno da možeš.' kaže mi on. 'Ne mogu. I ne mogu otidi i čekati u redu četiri ili pet sati kako bih otkrio da nemogu.' 'U redu.', kaže murjak, 'znači da radiš bez dozvole.' 'Ne postoji dozvola', kažem ja njemu, 'za diranje ženskih bradavica na ulici.' 'Dakle priznaješ da to radiš.' 'O, sranje', kažem ja, 'ovo je smiješno.' Atmosfera postaje napetija, i policajac mi na kraju kaže kako de me privesti.”

“A djevojka?”

“Djevojka je bila dobra. Djevojka mu je rekla: 'Hej, pustite ga na miru.' A policajac joj je uzvratio: 'Pokušavaš omesti uhidenje?' 'Ostavite ga na miru', rekla mu je.”

“To jest Debby”, smijala se Michelle. “Apsolutno, ista Deborah.”

“Je li?”

“Potpuno.” Michelle je ponosna.

“Murjak me zgrabio, jer sam postao jako dosadan. Rekao sam: 'Hej, ja ne idem u zatvor. Ovo je smiješno', a on kaže: 'Ne, ti si smiješan.' Djevojka me brani: 'Pusti ga na miru', rekla mu je, a on njoj: 'Slušaj, ako nastaviš, privest du i tebe.' 'Ovo nije normalno', rekla je djevojka. 'Maloprije mi je završilo predavanje iz fizike. Nisam ništa učinila.' Stvari su ved izmaknule nadzoru. Murjak ju je gurnuo u stranu, na što sam ja počeo vikati: 'Hej, ne guraj je.' 'Opa', reče on meni, 'Sir Galahad.' Jedan policajac je 1956. bio u stanju redi takvo

nešto. To je bilo prije nego se propast Zapada proširila s fakulteta na policijske odjele. Kako god bilo, on me priveo. Dao mi je da spremim sva moja pomagala i priveo me.”

“S djevojkom.” reče Michelle.

“Ne. Samo mene. 'Želim prijaviti ovog tipa.', rekao je kolegi u stanici. Policijskoj stanici na 96. ulici. Prestrašio sam se, naravno. Kad uđeš unutra, prva stvar pred tobom je veliki stol s dežurnim policajcem, i tog se velikog stola počneš bojati. Ja sam rekao: 'To je totalno sranje', ali kad je Abramowitz rekao: 'Ovog tipa treba optužiti zbog nastupanja na ulici bez dozvole, nasilnog ponašanje, zlostavljanja, napada na službenu osobu i nemorala. I opiranja uhidenju. I ometanja pravde', kad sam to čuo, pomislio sam da du služiti kaznu do kraja života i poludio sam. 'To je sve sranje! Dovest du ti ACLU!5 To de ti pokazati', rekao sam policajcu. Usrao sam se u gade, ali to mu vičem. 'Da, ACLU.' Abramowitz kaže: 'Tu crvenu gamad. Odlično.' 'Nedu ništa redi dok ne dobijem odvjetnika s ACLU!' Sad i murjak viče: 'Jebeš i njih i tebe. Ne treba nama odvjetnik. Sad demo te uhapsiti, mali – odvjetnika si dovedi kad budeš na sudu.' Dežurni narednik slušao je sve ovo. Obratio mi se: 'Reci mi što se dogodilo, mladidu.' Ne znam ni sam što serem, ali svejedno samo ponavljam: 'Nedu ništa redi dok ne dobijem odvjetnika!' A Abramowitz se do tada ved jebeno nabrusio. Ali drugi tip je pitao: 'Što se dogodilo, sinko?' U glavi mi je sinulo: Ovommožeš ispričati, on nije tako loš. I ispričao sam mu: 'Slušajte, to je sve što se dogodilo. A ovaj tu je poludio. Poludio je jer je vidio dojku. To se uvijek događa. Mladi ljudi se danas provode na ulici. Ovaj tip živi u Queensu – nema on pojma što se događa. Vidi li on uopde način na koji djevojke hodaju ljeti? Svatko na ulici to zna osim tog tipa koji živi u Queensu. Dojka na otvorenom nije neka velika stvar.' Abramowitz na to kaže: 'Ne radi se samo o dojci. Ti tu djevojku ne poznaš, nikad je nisi sreo, otkopčao si je, maknuo joj grudnjak, nije ni znala što se događa, skretao si joj pažnju prstom i povrijedio si je. Nisam je ja povrijedio – ti si. Ti si je gurnuo.' Dežurni narednik je

5Američka udrugu za građanska prava (op.prev.)

rekao: 'Želiš mi redi da si potpuno skinuo ženu na Broadwayu?' 'Ne! Ne! Sve što sam napravio je ovo' i ponovo sam objasnio. Tip je bio zadivljen. 'Kako si mogao to učiniti, na otvorenoj cesti, sa ženom koju nikad prije nisi sreo?' 'Moja umjetnost, narednice. To je moja umjetnost.' To ga je uzbudilo”, reče Sabbath, gledajudi kako uzbuđuje i Michelle. A Norman, tako je sretan! Gleda s pola metra kako mu zavodim ženu. Taj prozac je strašan lijek.

“'Harry', rekao je narednik Abramowitzu, 'zašto ne ostaviš klinca na miru? Nije on loš. To je njegova umjetnost.' Još se smijao. 'Možemo ga optužiti za bojenje prstiju, za dječje govno što se mene tiče. Ima li razlike? Tip nema dosje. Nede to više napraviti. Da ima sedamnaest optužbi za napastvovanje...' Ali Abramowitz je sada bijesan. 'Ne! To je moja ulica. Svi me tamo znaju. Bio je nasilan prema meni.' 'Kako?' 'Odgurnuo me.' 'Napao te? Hodeš redi da je napao policajca?' 'Aha. Napao me.' I tako više nisam bio kriv za napastovanje djevojke; bio sam kriv za napastovanje policajca. Što nikad nisam napravio, ali naravno, narednik, nakon što je pokušao primiriti Harryja, mijenja stav i stavlja se na njegovu stranu. Na stranu policajca koji me uhapsio. I tako su me optužili za brdo stvari. Abramowitz je dao izjavu o svemu što se dogodilo. Protiv mene je podignuta prijava. Sedam optužbi. Mogao sam dobiti po godinu za svaku. Naredili su mi da se pojavim u Centre Streetu 60 – je li tako, Norm? Centre 60?”

“Centre Street 60, Odjel 22, u dva i trideset popodne. Svega se sjedaš.”

“I kako si onda pronašao odvjetnika?” upita ga Michelle. “Preko Normana. Normana i Linca. Netko od njih dvojice me nazvao.”

“Linc. Jadni Linc. U onom lijesu.”

I njega se dojmilo. A radi se o običnoj kutiji. Izgleda da se to nikada nije pretvorilo u kliše.

“Linc je rekao: 'Čuli smo da su te uhapsili. Imamo odvjetnika za tebe. Nije neki bezveznjak koji je tek završio pravo, nego tip koji je ved dugo u poslu. Jerry Glekel. Radio je na slučajevima pronevjere, napada i premladivanja, krađe, provale. Čak i organiziranog kriminala. Plada je

jako dobra, ali posao nije predivan, i ovo je voljan napraviti kao uslugu meni.' Je li tako, Norm? Kao uslugu Lincu, kojeg odnekud poznaje. Glekel kaže kako je sve to sranje i po svoj prilici, bit du oslobođen. Razgovaram s Glekelom. Ja i dalje želim ACLU, tako da je on otišao u Udruženje za građanske slobode i rekao im kako je ovo slučaj koji bi oni prema njegovu mišljenju trebali podržati. Ja du ga braniti, rekao im je. Vi biste ga trebali podržati, uključiti se u to. ACLU neka bude sponzor. Glekel je sve smislio. Tu se zapravo radi o umjetničkoj slobodi na ulicama i samovoljnoj policijskoj kontroli. Kome pripadaju ulice? Ljudima ili policiji? Dvoje ljudi napravi nešto što je bezopasno, što je igra – obrana je očita, to je još jedan slučaj političke zloupotrebe. Zašto bi ovaj mladid trebao biti osuđen za X i Y i Z, i tako dalje? I tako smo došli do suđenja. Na suđenju se pojavilo možda oko dvadeset dvoje ljudi. Izgubljeni u velikoj sudnici. Studentska grupa za građanska prava s Columbie. Dvanaestak klinaca i njihov savjetnik. Netko s njihove radio stanice. Netko iz Columbia Spectatora. Oni nisu došli zbog mene. Došli su zbog te djevojke, Helen Trumbull, koja tvrdi da ja nisam učinio ništa loše. U 1956., to predstavlja pravi mali skandal. Otkud joj muda? To se dogodilo godinama prije nego što je Charlotte Moorman obnaženih grudi svirala violončelo u Villageu, a ovo je bila obična djevojka, ne neka javna osoba. Čak je došao i novinar iz Nationa. Nanjušili su priču. A tu je i sudac, Mulchrone. Stari Irac, bivši tužitelj. Umoran je. Vrlo umoran. Ne želi slušati ta sranja. Na ulicama se ubija i pljačka, a on mora gubiti vrijeme s tipom koji je uštipnuo sisu za bradavicu. Tako da nije najbolje raspoložen. Tužitelj je mladid iz St. Johna, koji me pokušava doživotno smjestiti iza rešetaka. Suđenje počinje oko dva, dva i trideset, a on je oko sat vremena ranije imao svjedoke u svojoj sobi i vježbao ih kako da lažu. Oni su se onda penjali na svoje mjesto i učinili što se tražilo. Bilo ih je troje, ako se sjedam. Neka starica koja je tvrdila kako je djevojka stalno pokušavala odgurnuti moju ruku, ali ja nisam htio prestati. I trgovac, židovski trgovac, filantropski zgrožen kako samo jedan židovski trgovac može biti. Mogao je vidjeti jedino leđa djevojke, ali svjedočio je da je bila uznemirena. Glekel ga je unakrsno ispitao, nastojedi dokazati da

trgovac nije mogao to vidjeti, bududi da mu je djevojka bila okrenuta leđima. Dvadeset minuta njegovih židovskih trgovačkih laži. I policajac je svjedočio. Pozvali su ga na početku. Svjedočio je, a ja sam bio bijesan – ljut sam, tresem se, nervozan sam. Onda sam ja ustao i svjedočio. Tužitelj me upitao: 'Jeste li ikad upitali tu ženu smijete li joj otkopčati košulju?' 'Ne.' 'Ne? Jeste li znali tko se u tom trenutku nalazio u publici?' 'Ne.' 'Jeste li znali da je među gledateljima bilo i djece?' 'Među gledateljima nije bilo djece.' 'Želite li izjaviti, pod zakletvom, da sa sigurnošdu možete redi kako u publici nije bilo djece? Vi ste bili tamo dolje, a oni s druge strane pozornice. Niste li vidjeli sedmero djece kako hodaju u pozadini?' A trgovac, vidite, posvjedočit de da je tamo bilo sedmero djece, i starica isto, svi me oni žele vidjeti obješenog zbog te sise. 'Čujte, to je oblik umjetnosti.' To ih svaki put podbode. Klinac iz St. Johna radi grimasu. 'Umjetnosti? Vi ste obnažili žensku dojku, i to je umjetnost? Koliko ste još ženskih odjevnih predmeta otkopčali?' 'Zapravo se vrlo rijetko događalo da stignem toliko daleko. Nažalost. Ali, to je umjetnost. Umjetnost se sastoji u sposobnosti da ih se uvede u predstavu.' Sudac Mulchrone tada je rekao prvo što je uopde rekao za vrijeme suđenja. Ravnodušnim glasom. 'Umjetnost.' Kao da su ga upravo probudili iz smrti. 'Umjetnost.' Tužitelj čak ne želi udi u razgovor sa mnom, koliko je to besmisleno. Umjetnost! Kaže mi: 'Imate li djecu?' 'Ne.' 'Vas nije briga za djecu. Imate li posao?' 'Ovo je moj posao.' 'Dakle, nemate posao. Imate li ženu?' 'Ne.' 'Jeste li ikada imali posao koji je trajao duže od šest mjeseci?' 'Bio sam pomorac u trgovačkoj mornarici. Bio sam u američkoj vojsci. Služio sam u Italiji.' I tako me sredio. Izveo je svoj udarac. 'Vi sebe nazivate umjetnikom. Ja vas nazivam skitnicom.' Tada je moj odvjetnik pozvao profesora s newyorskog sveučilišta. Velika pogreška. To je bila Glekelova ideja. Imali su profesore u slučaju Ulysses, u slučaju 'Miracle' – zašto ne bismo imali profesore i u korist tvog slučaja? Ja to nisam želio. Profesori jednako tako seru gluposti za sudskom govornicom kao i onaj trgovac i murjak. Shakespeare je bio veliki ulični umjetnik. Proust je bio veliki ulični umjetnik. I tako dalje. Htio je mene i moju predstavu usporediti s Johnatanom Swiftom.

Profesori uvijek ušlepaju Swifta, kad treba opravdati neku farshtunkeneh ništariju. Kako god bilo, sudac je nakon dvije sekunde saznao da profesor nije samo svjedok – on je stručni svjedok. Zahvaljujudi Mulchroneu, profesor je odbačen. 'Za što je stručan?' 'Ulična umjetnost je jedan od važedih oblika umjetnosti, a to što su oni radili, ta međuigra na ulici, dio je tradicionalne umjetnosti.' Sudac pokriva lice. Tri i trideset je popodne, i čovjek je odslušao sto dvadeset slučajeva prije mog. Sedamdeset mu je godina i u sudnici je cijeli dan. On kaže: 'To je potpuna glupost. Nedu saslušati profesora. Ono što se dogodilo jest da je optuženi dodirnuo dojku. Ne treba mi bilo kakvo profesorovo svjedočenje. Profesor može idi kudi.' Glekel: 'Ne, gospodine suče. Ovaj slučaj ima širu dimenziju. A šira dimenzija jest ta da postoji legitimna ulična umjetnost i da u ono što se događa u uličnoj umjetnosti možete uključiti ljude na način koji je nemogud u kazalištu.' A cijelo vrijeme dok Glekel govori, sudac si i dalje pokriva lice. Sudac si pokriva lice čak i dok sam govori. Čitav život je takav, da ima želju pokriti si lice. I u pravu je. Bio je divan čovjek, Mulchrone. Nedostaje mi. On je znao što je važno. Ali, moj odvjetnik nastavlja. Glekel nastavlja. Glekelu je muka od svojih slučajeva s organiziranim kriminalom. Njegove su ambicije više. Čini mi se da je u tom trenutku sve svoje argumente usmjerio prema reporteru iz Nationa. 'Intimnost ulične umjetnosti', kaže, 'ono je što nas čini jedinstvenima.' 'Slušajte', rekao je Mulchrone, 'dirao je dojku na ulici zato da izazove smijeh ili da skrene pažnju na sebe. Nije li tako, sinko?' Tako tužitelj ima tri svjedoka i murjaka protiv mene, a mi nemamo profesora, ali zato imamo djevojku. Mi imamo Helen Trumbull. Ta djevojka je naša glavni adut. Bilo je neobično što je uopde htjela dodi. Imamo slučaj u kojem navodna žrtva svjedoči u korist počinitelja. Iako Glekel kaže da je to prijestup u kojem nema žrtve. U biti, žrtva, ako je ikada i postojala, upravo de sada svjedočiti, ali tužitelj kaže ne, žrtva je javnost. Jadna javnost, koju provocira ova jebena ništarija, ovaj umjetnik. Ako njemu dopustimo da hoda ulicom i radi takve stvari, kaže on, onda de i mala djeca misliti da je dopušteno to raditi, onda de misliti da je dopušteno bla bla banke, silovati žene, upotrebljavati noževe. Ako

sedmogodišnja djeca – sedmero nepostojede djece sad su sedmero sedmogodišnje djece – počnu misliti da je to zabavno i dopušteno s nepoznatim ženama...”

“A što se dogodilo s djevojkom?” upita Michelle. “Kad je ona svjedočila?”

“Što te zanima?” upita nju Sabbath.

“Kako se držala?”

“Ona je djevojka iz srednje klase, nervozna cura, sjajna, prkosna, ali kad je ušla u sudnicu, kako misliš da se držala? Prestrašila se. Vani, ona je bila dobro dijete, bila je hrabra – ugao 116te i Broadwaya je svijet mladih ljudi – ali tamo u sudnici, udružuju se murjaci, tužitelj i sudac... to je njihov svijet, oni vjeruju jedni drugima, i moraš biti slijep da to ne vidiš. I kako ona onda svjedoči? Preplašenim glasom. Došla je s namjerom da mi pomogne, ali onog trenutka kad je ušla u sudnicu, veliku salu u kojoj visoko gore na drvetom obloženim zidovima stoji natpis PRAVDA ZA SVE – prepala se.”

“Debby”, reče Michelle.

“Djevojka je svjedočila da nije viknula. Trgovac je rekao da je viknula, a ona je tvrdila da to nikad nije učinila. 'Želite redi da muškarac dira vašu dojku usred Manhattana, da on to radi, a vi ne vičete?' Vidiš, zvuči kao da je kurva. Jer to je ono što on želi pokazati, on želi redi da jeDebby”, reče Sabbath, sasvim namjerno, ali pretvarajudi se da nije čak ni čuo svoju vlastitu grešku, “kurva.” Nitko ga ne ispravlja. 'Koliko često muškarci diraju vaše grudi nasred ulice?' 'Nikada.' 'Jeste li bili iznenađeni, jeste li bili uznemirani, jeste li bili zapanjeni, jeste li bili ovo, jeste li bili ono?' 'Nisam to primijetila.' 'Niste primijetili?” Cura postaje strašno nervozna, ali još se drži. 'To je bio dio igre.' 'Da li opdenito puštate muškarcima da se igraju vašim grudima nasred ulice? Kao što ste dopustili muškarcu kojeg niste poznavali, muškarcu s kojim nikada niste razgovarali, muškarcu čije lice niste mogli vidjeti?' 'Ali on je svjedočio da sam vikala.' kaže Debby. 'A ja uopde nisam viknula.”

“Helen”, reče Norman.

“Trumbull”, reče Sabbath. “Helen Trumbull.”

“Ti si rekao Debby.”

“Ne, rekao sam Helen.”

“Nije važno.” reče Michelle. “Što se s Helen dogodilo?”

“Pa, tužitelj se stvarno potrudio. U ime St. Johna. U ime svog oca murjaka. U ime moralnosti. U ime Amerike. Kardinala Spellmana. Vatikana. U ime Isusa i Marije i Josipa i sve ostale družine tamo u štalici, u ime magaraca i krava u štalici, u ime mudraca i mirhe i tamjana, u ime sveg tog jebenog katoličkog schmeera koji nam treba koliko i jebena rupa u glavi, taj tip sa St. Johna stvarno ga je nabio Debby u dupe. Mučio ju je. Iživljavao se na njoj. Ja štipam bradavice na cesti, ali ovaj momak ide skroz do pičke. Sjedaš se? Da, ja se sjedam, Norm. Prava klitorektoskopija, prva koju sam imao čast vidjeti. Rasjeckao je njezinu malu pičku točno pred njom, točno tamo, tamo ispod natpisa PRAVDA ZA SVE, a sudac i trgovac i policajac su je pojeli. Da, to ju je stvarno slomilo. 'Jeste li ikada došli obnaženih grudi na predavanje?' 'Ne.' 'Dok ste pohađali prirodoslovnu srednju školu Bronx, je li itko tamo dirao vaše grudi pred pogledima drugih učenika?' 'Ne.' 'No nisu li neki od tih učenika vaši prijatelji? Nije li manja sramota učiniti to pred prijateljima nego pred strancima na ulici?' 'Da. Ne. Ne znam.' Opa! – rundu dobiva družina u štalici. Konačno ju je natjerao da misli kako je možda zaista u krivu. Jeste li ikada obnaživali svoje grudi na 115toj, 114toj, 113toj ulici – i što s dječicom koja su gledala? 'Nije bilo dječice.' 'Slušajte, vi ste stajali ovdje, ovaj čovjek izvodio je predstavu tu – sve to skupa trajalo je minutu i pol. Jeste li za vrijeme tih devedesetak sekundi vidjeli tko hoda iza vas? Da ili ne?' 'Ne.' 'Podne je. Djeca su na odmoru za ručak. Tamo su djeca iz glazbene škole, djeca iz privatnih škola. Imate li, gospođice, brata ili sestru?' 'Da. I brata i sestru.' 'Koliko im je godina?' 'Dvanaest i deset.' 'Vašoj sestri je deset godina. Biste li htjeli da vaša desetogodišnja sestra sazna što ste jednom neznancu dopustili na uglu 116-te i Broadwaya, pred desecima automobila, stotinama prolaznika? I to, što ste stajali tamo, dok vam je taj čovjek stiskao bradavicu – što mislite kako bi bilo redi to svojoj sestri?' Debby

pokušava biti čvrsta i prkositi. 'Ne bi mi smetalo.' Ne bi mi smetalo. Kakva djevojka! Kad bih je mogao nadi danas, i kad bi mi dopustila, kleknuo bih na uglu 116-te i Broadwaya i polizao joj potplate. Ne bi mi smetalo. I to 1956. 'A što da je to napravio vašoj sestri?' To ju je vratilo u borbu. 'Moja sestra ima samo deset godina.' kaže. 'Jeste li ispričali o ovome svojoj majci?' 'Ne.' 'Jeste li ispričali o ovome svome ocu?' 'Ne.' 'Ne. Dakle, nije istina da je razlog zašto svjedočite u njegovu korist taj što vam je njega žao? Nije to zato što mislite da je to što je učinio u redu, zar ne? Zar ne? Zar ne, Debby?” E, dotad je ved bila u suzama. Uspjelo im je. Učinili su to. Prilično su jasno dokazali da je djevojka kurva. Ja sam poludio. Jer osnovna laž u ovom slučaju je ta, da je tamo bilo djece. A što čak i da ih je bilo? Ustao sam i povikao: 'Ako je bilo toliko djece, zašto nijedno to dijete ovdje ne svjedoči?' Ali tužitelju se svidjelo što sam viknuo. Glekel me pokušava natjerati da sjednem, ali tužtelj mi govori, a glas mu je vrlo svet, 'Nisam želio dovoditi ovamo djecu i izložiti ih ovome. Ja nisam kao vi.' 'Hvala kurcu da nisi! Pa što ako djeca i zalutaju pokraj, što trebaju učiniti – umrijeti? To je dio predstave!' Ni to vikanje nije mi donijelo više dobra nego svjedočenje djevojke. Ona odlazi u suzama, a sudac pita ima li još svjedoka. Glekel: 'Želio bih rezimirati, časni sude.' Sudac: 'Nije potrebno. Nije to tako komplicirano. Vi mi želite redi da ako muškarac ima seksualni odnos nasred ulice, da je i to umjetnost? A ja na mogu učiniti ništa u vezi toga jer to ima preteču u Shakespeareu i Bibliji? Ma hajde, molim vas. Gdje vi povlačite crtu između ovoga i vođenja ljubavi na ulici? Čak i ako postoji pristanak.' I tako su me osudili.”

“Po kojim optužbama?”, pitala je Michelle. “Po svima?”

“Ne, ne. Za nedolično ponašanje i opscenost. Opscena izvedba na cesti.”

“Što jeto uopde 'nedolično ponašanje'?”

“Ja sam nedolično ponašanje. Sudac mi može dati po godinu za svaki prekršaj. Ali nije loš čovjek. Ved je skoro četiri popodne. Gleda u sudnicu, a ima još dvanaest slučajeva za riješiti, ili dvadeset, i želi otidi kudi i popiti nešto. Izgledao je kao da ga od najbližeg pida dijeli osamsto kilometara. Nije dobro izgledao. Tada još nisam znao što je

artritis. Danas je moje srce potpuno uz njega. U krizi je, i bol ga izluđuje, ali ipak “

“ rekao: 'Hodete li to ponovo učiniti, g. Sabbath?' 'Ja tako zarađujem za život, časni sude.' On je opet pokrio lice i pokušao drugi put. 'Hodete li to ponoviti? Želim vaše obedanje, ako ne želite da vas pošaljem u zatvor, da više nedete raditi to i to, i da nedete više dirati to i to.' 'Ne mogu vam ga dati.' kažem ja. St. John likuje. Mulchrone: 'Ako mi želite redi da ste napravili prijestup i da ga mislite ponoviti, dat du vam trideset dana zatvora.' U tom trenutku mi je moj ACLU odvjetnik šapnuo na uho: 'Reci da nedeš. Jebeš njega. Samo reci.' Jerry se nagnuo prema meni i rekao: 'Ko ga jebe – idemo odavde.' 'Časni sude, nedu to ponoviti.' 'Nedete to ponoviti. To je prekrasno. U tom slučaju, trideset dana, uvjetno. Kazna u iznosu od stotinu dolara, plativa odmah.' 'Ja nemam novaca, časni sude.' 'Kako to mislite, nemate novaca? Imate odvjetnika, platili ste njega.' 'Ne, ACLU mi je dodijelila odvjetnika.' 'Časni sude', kaže Jerry, 'ja du priložiti stotinu dolara. Ja du platiti stotinu dolara, i idemo kudi.' A onda nas je na izlasku presreo St. John i rekao, tako da nitko drugi ne može čuti: 'A koji je od vas dobio pravo da poševi djevojku?' Ja sam rekao: 'Želiš redi, koji od nas Židova? Svi mi. Svi smo je poševili. Čak i moj stari zaydeh je dobio pravo na to. I moj rabin je može poševiti. Svi je mogu poševiti osim tebe, St. John. Ti možeš otidi kudi i ševiti svoju ženu. Jer na to si ti osuđen – na doživotnu ševu s Mary Elizabeth, koja obožava svoju stariju sestru – časnu. Tako je izbila iskra, sukob koji su sredom prekinuli Linc, Norm i Glekel, i to je koštalo daljnjih sto dolara koje je dao Glekel, a onda su Linc i Norm vratili Glekelu novac, i sve u svemu ja sam se sretno izvukao. Tamo se nije morao nadi prosvjetiteljski filozof poput Mulchronea. Mogao sam dobiti Savonarolu.”

I jesam, pomisli Sabbath, trideset tri godine kasnije, dobio sam Savonarolu, preobučenog u Japanku. Helen Trumbull. Kathy Goolsbee. Savonarole ih slamaju. Oni ne žele moju nogu na Michellinoj ili bilo čijoj drugoj. Oni žele da moja noga bude poput Lincove u lijesu, bez dodira s ičim, i sama mrtva na dodir.

Niti na sekundu Sabbath njezinoj nozi nije dao mira. Ved tako blizu kopulaciji! Za vrijeme cijele izvedbe ni na tren nije izgubio njezinu pažnju – nju je, za razliku od Normana, toliko zabavljao da se nije prenula čak ni kad je Helen nazvao Debby, ili kad je, posebno za nju, ubacio onaj dio o lizanju djevojkinih nogu. Pratila je njegovo izlaganje od ulične farse sve do pravosudnog finala u Mulchroneovoj sudnici, a njezin široki, bujni smijeh bio je napola ispunjen zemaljskom sredom, a napola divljim nemirom. Mislila je, poput Leara, “Nek cvjeta parenje!” Mislila je (tako je mislio Sabbath) kako bi u dosluhu s tim prezira vrijednim čudakom mogla aktivirati svoje stare sklonosti i opuštene grudi, kako još ima izgleda da se stari sočni način života posljednji put snažno suprotstavi neizbježnoj stalnosti, dosadu da i ne spominjemo, smrti. Linc je izgledao kao da mu je dosadno. Dobar, zelen i kao da mu je dosadno. Ne kori me, Drenka – ti bi to pristala u hipu. Tom smo zločinu bili oboje odani. Uskoro de i meni biti jednako dosadno kao tebi i Lincu.

* * *

Svi su rano legli. Sabbath je bio dovoljno mudar da ne uskoči odmah među Debbyne stvari, i zaista, samo deset minuta nakon što je posuđe sklonjeno sa stola i svi si poželjeli laku nod, Norman je pokucao na vrata sobe kako bi mu dao kudni ogrtač i pitao ga želi li prelistati nedjeljni Times prije nego ga bace u smede. Imao je gomilu isječaka u naručju, i Sabbath ih je odlučio primiti, ako ni zbog čega drugoga, a ono da zavara Normana, bududi da je Norman očigledno smatrao kako je ehazerai iz nedjeljnih novina sredstvo koje njegov gost upotrebljava za uspavljivanje. Vjerojatno ne postoji gore sredstvo za uspavljivanje od toga, ali Sabbathu je na pamet pala jedna ideja. “Nisam vidio posljednji nedjeljni Times više od trideset godina”, reče Sabbath, “ali zašto ne?” “Zar nemate tamo gore nemate njujorške novine?” “Tamo gore ja ne dobijam ništa. Kad bih čitao njujorške novine i ja bih bio na prozacu.” “Možeš li barem nabaviti svježe pecivo u nedjelju ujutro?” “Svako jutro. Bili smo zona bez peciva vrlo dugo

vremena. Jedna od posljednjih. Ali sada, s izuzetkom jednog okruga u Alabami gdje su građani tome rekli ne na referendumu, vjerujem da jadni goj ne može pobjedi od svog peciva bilo gdje u Americi. Ono je posvuda. Kao oružje.” “I ti ne čitaš novine, Mickey? To mi je nezamislivo” reče Norman. “Odustao sam od čitanja novina kad sam otkrio da se svakog dana pojavljuje nova priča o čudu Japana. Ne mogu podnijeti slike svih tih Japanaca u odijelima. Što se dogodilo s njihovim lijepim uniformama? Brzo su se uspjeli presvudi za fotografe. Kad čujem riječ Japan, posežem za svojim termonuklearnim sredstvom.” E, to bi Normana trebalo otjerati... ali ne, pretjerao je i upravo ga je time ponovo zabrinuo. Još su stajali na ulazu u Debbynu sobu, i Sabbath je osjedao da de Norman, umoran kakav jest, sada udi i početi razgovarati s njim, vjerojatno opet o odlasku dr. Grobu. Taj doktor se stvarno zove Grob. Sabbath je izbjegao tu temu nakon sprovoda, rekavši kako de razmisliti o odlasku doktoru. “Znam što misliš”, Sabbath brzo dometnu, “pitaš se kako saznajem vijesti – s televizije? Ne. Ne mogu. I na televiziji imaju Japance. Po čitavom ekranu, mali kosooki održavaju izbore, mali kosooki kupuju i prodaju dionice, mali kosooki čak se rukuju s našim predsjednikom – s predsjednikom Sjedinjenih Država! U svom grobu Franklin Roosevelt se okrede poput elektrona u atomu. Ne, draže mi je živjeti bez vijesti. Ved sam davno dobio sve vijesti koje trebam o tim gadovima. Njihov prosperitet dovodi u pitanje moj osjedaj za fair play. Zemlja izlazedeg Nikkei burzovnog prosjeka. Ponosan sam što još držim sve konce rasne mržnje u svojim rukama. Unatoč svojim brojnim problemima, i dalje znam što je važno u životu: duboka mržnja. To je jedna od posljednjih preostalih stvari koje uzimam ozbiljno. Jednom, na zahtjev svoje žene, pokušao sam bez mržnje izdržati cijeli tjedan. To me gotovo ubilo. To je za mene bio tjedan velikog psihičkog odricanja. Rekao bih da mržnja prema Japancima igra vodedu ulogu u svakom dijelu mog života. Ovdje u New Yorku vi njujorčani, naravno, volite Japance jer su vam oni donijeli sirovu ribu. Velika navala sirove ribe. Služe sirovu ribu ljudima naše rase, i kao da smo zarobljenici na batanškom maršu smrti koji nemaju izbora jer bi inače pomrli od gladi,

ljudi naše rase to jedu. I pladaju za to. I ostavljaju napojnice. Ja to ne razumijem. Kad je rat završio nismo im trebali dopustiti ni ribolov. Izgubili ste pravo na ribu, gamadi jedna, 7. prosinca 1941. Ulovite jednu ribu, jednu, i pokazat demo vam ostatak arsenala. Tko bi još uživao u svježoj ribi? Između svog ljudožderstva i svog uspjeha oni me vrijeđaju, znaš li to? Njegovo Veličanstvo. Imaju li još 'Njegovo Veličanstvo'? Imaju li još svoju 'slavu'? Jesu li još veličanstveni, ti Japanci? Ne znam, ali iz nekog razloga sva moja rasna mržnja iskače na površinu samo kad razmišljam o tome koliko su veličanstveni. Normane, ja moram toliko toga trpjeti u životu. Svoju profesionalnu propast. Svoje tjelesne mane. Svoju osobnu sramotu. Moja žena je liječena alkoholičarka koja ide na sastanke svojih liječenih alkoholičarskih kolega kako bi zaboravila govoriti engleski. Bez blagoslova djece. Djeca nikada s mojim blagoslovom. Mnogo, mnogo razočaranja. Moram li sada trpjeti i japanske uspjehe? To bi me stvarno moglo gurnuti preko ruba. Možda je tako bilo s Lincom. Kao ono što je jen uradio dolaru, tko zna je li tako bilo s njim. Mene to ubija. Ili, ubija me toliko da me nije briga – kako ono glasi izraz koji sada rabe kad žele izbombardirati nekoga? 'Treba im poslati poruku.' Htio bih im poslati poruku i nabiti im još mrvicu terora na njihove jebene glave. Još vjeruju, zar ne, u uzimanje stvari na silu? Još ih potiče, zar ne, teritorijalni imperativ..?” “Mickey, Mickey, Mickey – hej, uspori, smiri se, Mick,” reče mu Norman. “Imaju li i dalje onu svoju jebenu zastavu?” “Mick...” “Samo mi odgovori, postavio sam čovjeku koji čita njujorški Times pitanje. Ti čitaš 'Tjedni pregled vijesti.' Ti gledaš Petera Jenningsa. Ti si dobro obaviještena osoba. Imaju li još tu zastavu?” “Da, imaju je.” “E, ne bi je trebali imati. Ne bi smjeli loviti ribu i smjeli imati zastavu i ne bi smjeli dolaziti ovamo i primati ičiju ruku!” “Čovječe, ti se večeras nerviraš, nisi prestao”, reče Norman, “ti si..” “Ja sam dobro. Samo ti želim objasniti zašto sam odustao od pradenja vijesti. Zbog kosookih. To je gruba istina. Hvala ti za novine. Hvala ti za sve. Na večeri. Maramicama. Novcu. Hvala, prijatelju. Idem spavati.” “Trebao bi.” “I hodu. Premoren sam.” “Laku nod, Mick. I uspori. Samo uspori, i naspavaj se.”

Naspavaj se? Kako da ikada ponovo zaspe? Evo ih opet. Sabbath je hrpu novina bacio na krevet, i što je iskliznulo iz sredine, nego poslovne stranice – i evo ih opet! Veliki naslovi preko cijele stranice: “Ljudi koji stvarno vode tvrđavu Japan”. Kako ga to nervira! Tvrđava Japan! A ispod toga: “Loše vijesti za poslovne ljude – premijer je dao ostavku. Ali ne i birokrati.” Naslovi, fotografije, ulomci i ulomci od kojih se razbjesnio, i koji su ne samo dominirali poslovnim stranicama, nego i prekrivali vedinu osme stranice gdje je bio grafikon i još jedna slika još jednog Japanca i opet taj naslov koji je završavao s tvrđava Japan. Trojica njih na naslovnoj stranici, svaki sa svojom slikom. Nitko od njih nije nosio svoju malu uniformu. Svi su imali kravate i košulje, pretvarajudi se da su obični miroljubivi ljudi. Imaju lažne urede iza sebe, tako da čitatelji Timesa misle kako oni rade u uredima kao normalna ljudska bida, a ne lete okolo i osvajaju tuđe zemlje onim svojim jebenim avionima. “Oni su dio intelektualno aktivne, radine elite od 11.000 ljudi koji nadgledaju otprilike milijun državnih službenika koliko ih Japan ima. Oni nadgledaju možda najkontroliraniju ekonomiju u...” Jedna od fotografija bila je popradena kratkim tekstom – Sabbath nije mogao vjerovati. Prema njoj je Japanac “izjavio da su ga izmučili američki pregovarači”. Izmučili? Jesu li mu spalili kožu? Koliko posto? Mortyjeve opekotine prekrivale su osamdeset postotaka njegovog tijela. Koliko su posto površine tijela američki pregovarači spalili na tom kučkinu sinu? Meni ne izgleda spaljeno. Ja na njemu ne vidim nikakve opekotine. Moramo svojim pregovaračima dati još kerozina – moramo dobiti pregovarače koji znaju kako zapaliti tu kopilad! “Što je pošlo po krivu? Japanski službeni izvori kažu da su Sjedinjene Države previše zahtijevale...” Oh, vi prokletnici, vi prljavi, fanatični, jebeni kosooki odurni imperijalisti...

To što je govorio naglas moralo je biti razlog što se na vratima ponovo začulo kucanje. Ali kad ih je otvorio kako bi Normana još jednom uvjerio da se osjeda dobro i da samo čita japanske novine, tamo je bila Michelle. Za večerom je nosila crne uske hlače i usku majicu boje rđe koja joj je dosezala do bedara: lažna bespomodnost. S namjerom da u meni probudi fantazije? Ili mu je možda povjeravala

svoju pravu stranu: Ja sam Robin Hood, dajem siromašnima. U svakom slučaju, sad se presvukla – Isuse, u kimono. Posut cvjetidima. Ti široki rukavi. U japanski kimono koji joj je dosezao sve do stopala. No prezir koji je u njemu potaknula sramotna novinska oda tvrđavi Japanu smjesta se smiješao s njegovim uzbuđenjem. Ispod kimona, činilo se, nema ničeg do njezine biografije. Sviđao mu se vrlo dječački način na koji je bila ošišana. Velike sise i dječačka kratka kosa. I bore iscrpljenosti oko njezinih očiju. Ostavila je na njega snažiji dojam od onog prvog Petra Pana iz zapadnog Central Parka. Nešto francusko osjedalo se u njezinom držanju. Ovako čovjek počne izgledati u Parizu. Ili u Madridu. Tako ljudi izgledaju i u Barceloni, na stvarno dobrim mjestima. Par puta u životu, u Parizu i drugdje, znale su mi se toliko svidjeti da sam im ostavljao svoj broj telefona i adresu, i govorio im: “Ako ikad dođete u Ameriku, potražite me.” Sjedam se da je jedna rekla kako namjerava putovati. Još od tada čekam na poziv te kurve. Michellina obiteljska pozadina bila je, zapravo, francuska – Norman mu je to rekao prije večere. Djevojačko prezime Boucher. Sad je tako i izgledala, za razliku od prljavih slika, na kojima se sa zalizanom kosom i vitkijim tijelom doimala poput neke Carmen s Canyon Rancha svog bogatog židovskog supruga. Sredovječni dijetaši iz toplica dolje u Linuxu ponekad su dolazili u Madamaska Falls posjetiti indijanska mjesta, kad bi im dosadio njihov tofu od sto dolara po tanjuru. Nekih desetak godina ranije napravio je pogrešku i odveo dvoje takvih koji su se na popodnevno razgledavanje dovezli čak iz Canyon Rancha. Ali kad je predložio – valja priznati, pomalo prerano – šetnju kraj slapova do uzvisine na kojoj su Madamaskanci tikvama inicirali svoje djevice u posvedene misterije, isplivalo je sve njihovo antropološko neznanje, i odvezli su se. “To nije bila moja ideja”, viknuo je za Audijem, “nego njihova, tih Indijanaca!” To dvoje javit de mu se jednako kao i ona kurva.

No, pred njim je bila bivša gospođica Boucher, Colette iz New Jerseya, odišudi dosadom. Nije voljela svoga muža i donijela je odluku. Zato je u kimonu. U tome nije bilo ničega japanskog – to je bilo nešto najskandaloznije što je još mogla obudi s obzirom na okolnosti.

Lukavo. Upoznao se s njezinim ormarom za rublje. Znao je da može bolje. Znao je da to i hode. Nije li nešto čudno u načinu na koji se život može promijeniti preko nodi? Nikada, nikada se ne bi dao dobrovoljno izliječiti od svog silnog jebačkog ludila.

Rekla je da mu je ranije zaboravila dati recept za zantac. Sad mu ga je donijela. Zantac je bio lijek koji je uzimao kako bi pokušao smanjiti bolove u trbuhu i proljev koje je imao od voltarena, koji je pak smanjivao bolove u rukama pod uvjetom da nije upotrebljavao nož i vilicu, vozio auto, vezao vezice na cipelama, ili brisao dupe. Kad bi samo imao novca, mogao bi iznajmiti nekog poduzetnog Japanca da mu briše dupe, nekoga iz one intelektualno aktivne, radišne elite od 11.000 onih koji nadgledaju – “koji nadgledaju”. Stvarno znaju kako pisati u tim prosvijetljenim novinama. Trebao bih početi kupovati Times. Pomozite meni učiti engleski tako ja ne izgoriti od SAD. Noge moga brata bile su dva pougljenjena štapa. Da je slučajno preživio, bio bi bez nogu. Zvijezda trkališta Ashbury Higha bez nogu.

Pilule i bol. Aldomet za moj tlak i zantac za trbuh. Od A do Z. A onda umreš.

“Hvala”, reče. “Nikada prije nisam dobio recept od doktora u kimonu.”

“Naše doba izgubilo je mnogo zahvaljujudi sveprisutnoj neuglađenosti”, rekla je ona, ispunivši ga snažnim užitkom kad se pritom naklonila kao gejša. “Norman misli da bi te hlače možda htio poslati na kamijsko čišdenje.” Uperila je prst na njegove noge. “A i onu čudnu jaknu koju nosiš, onu s džepovima.”

“Green torpedo.”

“Da. Možda bi i green torpedu koristilo čišdenje.”

“Želiš li hlače sada?”

“Nismo djeca, g. Sabbath.”

Povukao se u Debbynu kupaonicu i svukao hlače. Normanov ogrtač, životpisni dugi frotirni ogrtač s pojasom dovoljno dugim da se na nj objesi, još je bio tamo gdje ga je odbacio, kraj jakne na tepihu. Vratio joj se, omotan ogrtačem, kako bi joj predao svoju prljavu

odjedu. Ogrtač se povlačio za njim poput toge. Norman je bio visok metar osamdeset pet.

Ona je uzela odjedu bez riječi, čak i bez najmanjeg izraza gađenja koje je imala svako pravo osjedati. Te su hlače imale aktivni život posljednjih nekoliko tjedana, istinski ispunjen život kakav bi temeljito iscrpio običnu osobu. Svako poniženje koje je ikada pretrpio kao da je bilo sabrano i očuvano u obješenom turu tih starih hlača, čiji su rubovi nogavica bili umrljani blatom s groblja. No činilo se da je one ne odbijaju, čega se na trenutak prepao skidajudi se. Naravno da ne. Ona se bavi prljavštinom svaki dan. Norman je ispričao cijelu sagu. Gnojne upale. Gingivitis. Natečene desni. Jedna schmutzig usta za drugima. Schmutz je njezino zanimanje. Ona svakodnevno čisti prljavštinu svojim instrumentima. Nju to privlači, a ne Norman. Čišdenje naslaga. Čišdenje zubnih džepida... Vidjevši Michelle tako neodoljivu u kimonu, s njegovom schmutzig odjedom smotanom ispod pazuha – dok je gejšin naklon u kombinaciji s dječačkom frizurom uzbudljivoj slici davao i dah transseksualnosti – znao je da je zbog nje u stanju ubiti. Ubiti Normana. Baciti ga kroz jebeni prozor. Svi oni džemovi bila bi moji.

I tako. Tu smo. Mjesec je izišao visoko, odnekud se čuje glazba, Norman je mrtav, tu smo samo ja i ova dječačka djevojka u svom cvjetnom kimonu. Propustio sam priliku biti s muškarcem. Na primjer, s onim momkom iz Nebraske koji mi je davao knjige na tankeru. Yeatsa. Conrada. O'Neilla. Naučio bi me i više od čitanja da sam mu dopustio. Baš me zanima kako je to. Pitaj nju, ona de ti redi. Jedini drugi ljudi koji se jebu s muškarcima su žene.

“Zašto ti se sviđa ovako izgledati?” upitala ga je ona, tapšudi po prljavoj odjedi.

“Kako se drugačije može izgledati?”

“Norman mi je rekao da je i sam pogled na tebe ostavljao snažan dojam.” Rekao je da je Linc znao redi: 'U Sabbathu kao da je divlji bik.' Spomenuo je kako ljudi nisu mogli skinuti pogleda s tebe. Nepatvorena snaga. Slobodni duh.”

“Zašto je to rekao? Zato da bi se opravdao što za stol dovodi ništariju koju nitko ne može uzeti za ozbiljno? Tko iz vaše društvene skupine uopde može za ozbiljno uzeti nekoga poput mene, prepunog sebičnosti, i s mojom strašnom razinom moralnosti, kome nedostaje sva ona prtljaga koja ide s pravim idealima?”

“Prilično se dobro izražavaš.”

“Naučio sam rano u životu da ljudi puno lakše prelaze preko moje visine nego jezične širine.”

“Norman kaže da si bio najgenijalniji mladid kojeg je ikad sreo.”

“Reci mu da ne mora biti tako ljubazan.”

“Obožavao te. I sad puno osjeda prema tebi.”

“Da, puno dobro potkoženih ljudi treba nekoga tko je uprljan životom. To je sasvim normalno. Ja sam bio na moru. Bio sam u Rimu. Bio sam s kurvama na više od jednog kontinenta – to je u ono vrijeme bio značajno postignude. Pokazao sam svima kako sam izbjegao građanske zamke. Obrazovano građanstvo voli se diviti nekome tko je izbjegao građanske zamke – to ih podsjeda na ideale koje su imali na koledžu. Kad su o meni pisali u Nationu zato što sam izvadio nečiju sisu na ulici, bio sam tjedan dana njihov plemeniti divljak. Danas bi mi odrezali jaja kad bih samo i pomislio na to, ali tada me to pretvorilo u heroja svih pravilno misledih ljudi. Bio sam pobunjenik. Ovan. Prijetnja društvu. Sjajno. Kladio bih se da biti uglađeni milijunaš u New Yorku i danas znači zanimati se za nekog čovjeka s dna. Linca, Norma i njihove prijatelje uzbuđivalo je samo izricanje mog imena. To im je davalo široki osjedaj da su s one strane zakona. Biti uz lutkara koji vadi sisu na ulici – to je kao poznavati boksača, kao pomagati osuđeniku da objavi svoje sonete. Povrh svega, imao sam ludu mladu ženu. Glumicu. Mick i Nikk, njihov najomiljeniji patološki par.”

“A što je bilo s njom?”

“Nju sam ubio.”

“Norman kaže da je nestala.”

“Ne. Ubio sam je.”

“Koliko truda traži tvoja gluma? Koliko ti glume zapravo treba?”

“Na kakav drugi način mogu živjeti? Ako ti znaš, volio bih da mi to kažeš. Nema te gluposti koja me ne zanima.” rekao je, samo dijelom se pravedi da je ljut – onaj “zapravo” bio je niski udarac. “Kako drugačije glumiti?”

Sviđalo mu se što se nije doimala preplašenom. Odbija se povudi. To je dobro. Njezin stari ju je dobro odgojio. Ipak, suzdrži se od toga da joj rastvoriš kimono. Ne još.

“Učinit deš sve”, reče ona, “da ne budeš pobjednik. Ali zašto se ponašaš na ovakav način? Snažne emocije i nepristojni jezik, i pravilne složene rečenice?”

“Nisam dobar u onome što se mora, ako na to misliš.”

“Nisam baš sigurna. Koliko god bi želio biti Marquis de Sade, Mickey Sabbath to nije. Tvoj glas nema osobinu koja ponižava.”

“Nije ju imao ni de Sadeov. Nema je ni tvoj.”

“Oslobođen želje za udovoljavanjem drugima.” reče ona. “To je glup osjedaj. Kamo te on doveo?”

“Kamo je tebe doveo?”

“Mene? Ja stalno udovoljavam ljudima.” rekla je. “Udovoljavala sam im od rođenja.”

“Kojim ljudima?”

“Učiteljima. Roditeljima. Mužu. Djeci. Pacijentima. Svima.”

“Ljubavnicima?”

“Da.”

Sada.

“Udovolji meni, Michelle”, i, primivši je za ruku, pokušao je uvudi u Debbynu sobu.

“Jesi li ti lud?”

“Hajde, čitala si Kanta. 'Djeluj tako da maksima tvog djelovanja može u svakom trenutku postati opdi zakon.' Udovolji mi. “

Njezine ruke bile su jake od čišdenja tuđih zuba, a njegove više nisu bile mornarske. Nisu bile čak ni lutkarske. Nije ju mogao savladati.

“Zašto si dirao Normanovu nogu cijelo vrijeme večere?”

“Ne.”

“Da.” šapnu ona – a taj smijeh, sam njegov izdanak, bio je divan! “Igrao si se nogom s mojim mužem. Očekujem objašnjenje.”

“Ne.”

A sad je izručila svoju provokativnost – tiho se, jer samo ih je hodnik dijelio od kreveta bračnog para, nasmijala svojim smijehom punim proturječnosti. “Da, da.” Kimono. Šapat. Kosa. Smijeh. A tako malo vremena na raspolaganju.

“Uđi.”

“Ne budi lud.”

“Ti si sjajna. Ti si sjajna žena. Uđi unutra.”

“Tvoje neobuzdano pretjerivanje nema granica” reče ona, “ali ja patim od jake sklonosti da si ne uništim život.”

“Što jeNorman rekao za moju nogu? Kako to da me nije izbacio?”

“On misli da imaš živčani slom. Misli da si izvan sebe. Misli da ne znaš ni što radiš ni zašto to radiš. Ima čvrstu namjeru odvesti te psihijatru. Kaže da ti je potrebna pomod.”

“Ti si sve što sam mislio da jesi. Ti si i više od toga, Michelle. Norman mi je sve ispričao. Oni gornji kutnjaci. Kao čišdenje prozora na Empire State Buildingu.”

“Tvojim bi ustima moglo koristiti malo čišdenja. Međuzubne izrasline? Ovo nateklo zubno meso? Crveno. Bolno. Mogla bih to pobliže istražiti.”

“Onda uđi, zaboga. Istražuj papile. Prouči kutnjake. Iščupaj ih. Što god te usreduje. Moji zubi, desni, grlo, bubrezi – ako nešto radi i sviđa ti se, uzmi to, tvoje je. Ne mogu vjerovati da sam se igrao s Normanovom nogom.

Bilo je tako dobro. Zašto nije ništa rekao? Zašto nije posegnuo ispod stola i stavio je tamo gdje je trebala biti? Mislio sam da je tako dobar domadin. Mislo sam da prema meni gaji sve te silne osjedaje.

No on smireno sjedi i dopušta da moja noga ne bude tamo gdje sasvim dobro zna da želi biti. I to za njegovim stolom. Gdje sam ja pozvani gost. Nisam molio da ovdje jedem, on me pozvao. To me zaista iznenađuje. Ja želim tvoju nogu.”

“Ne sada.”

“Ne misliš li da su najjednostavniji izrazi engleskog nepodnošljivi? 'Ne sada.' Kaži to ponovo. Tretiraj me kao govno. Kali me kao čelik...”

“Smiri se. Kontroliraj se. Budi tiho, molim te.”

“Kaži to ponovo.”

“Ne sada.”

“Nego kad?”

“U subotu. Dođi u moju ordinaciju u subotu.”

“Danas je utorak. Srijeda, četvrtak, petak – ne, ne. Apsolutno ne. Meni su šezdeset i četiri godine. Subota je prekasno.”

“Mr.”

“Da je Jahve želio da budem miran, napravio bi od mene goja. Četiri dana. Ne. Sada.”

“Ne možemo”, prošapta ona. “Dođi u subotu – ispitat du ti čeljust.”

“Oh, u redu. Imaš pacijenta. U subotu. Okej. Divno. Kako se to radi?”

“Imam instrument za to. Ugura se u periodentalni džep. Ulazi u gingivnu pukotinu.”

“Još. Još. Pričaj mi o tehničkim stranama svog instrumenta.”

“To je vrlo precizan instrument. Ne boli. Tanak je. Plosnat. Širok je oko jedan milimetar. Možda deset milimetara dug.”

“Misliš metrički.” Drenka.

“To je jedino područje u kojem mislim metrički.”

“Hode li krvariti?”

“Samo kap ili dvije.”

“I to je sve?”

“Kriste...” reče ona, i čelom se nasloni na njegovo. Ostala je tako stajati. Taj trenutak nije sličio ničemu što je doživio toga dana. Tjedna. Mjeseca. Godine. Smirio se.

“Kako smo”, upita ona, “došli do ovoga tako brzo?”

“To je posljedica dugog življenja. Ne može se jebati zauvijek.”

“Ali ti si manijak.”

“Oh, ne znam baš. Za ples je potrebno dvoje.”

“Ti radiš mnogo toga što vedina ljudi ne radi.”

“Što na primjer?”

“Izražavaš sebe.”

“A ti to ne radiš?”

“Teško. Ti imaš tijelo starog čovjeka, život starog čovjeka, prošlost starog čovjeka, a instinktivnu snagu dvogodišnjaka.”

Što je sreda? Supstancijalnost ove žene. Njezina mješavina. Duhovitost, poduzetnost, lukavost, debljina, čudna sklonost velikim riječima, taj smijeh pun života, njezina odgovornost prema svemu, odgovornost koja ne isključuje ono puteno – to je bio temelj te žene. Varavost. Igra. Nadarenost i ukus za tajnovito, svijest o tome da je sve skriveno bino važnije od onoga vidljivoga, izvjesna tjelesna sloboda, sloboda koja je najčišdi izraz njezine seksualne slobode. A to tajnovito razumijevanje kojim je govorila, njezin užas pred otkucajima sata... Mora li sve biti iza nje? Ne! Ne! Očajnička osjedajnost Michellina solilokvija: Ne, ne i ne.

“Preljub je opasna stvar.” prošaputa on njoj. “Najvažnije je biti nacistu želi li ga se počiniti. Ostalo slijedi samo po sebi.”

“Samo po sebi.” uzdahnu ona.

“Bože, kako ja volim preljub. Zar ti ne?” Usudio se primiti njezino lice svojim iskrivljenim prstima i srednjakom prijedi rubom njezine dječačke frizure zbog kojeg su ga onda uhapsili, srednjakom čije je napasno djelovanje istraumatiziralo, hipnotiziralo i zlostavljalo Helen Trumbul. Da, sve mu je bilo jasno te 1956. I sada mu je jasno.

“Kakvu mekodu on podaruje krutosti života”, nastavio je. “Svijet bez preljuba je nezamisliv. Kako su brutalno nehumani oni koji su protiv njega. Zar ne misliš tako? Ta čista jebena pokvarenost njihovih pogleda. To ludilo. Nema dovoljno velike kazne za ludu budalu kojoj je pala na pamet ideja vjernosti. Tražiti od ljudskog roda vjernost. Kako je to okrutno, kako lažno, to se ne da izredi.”

Nikad je nede pustiti. Pred njim je bila Drenka, samo bez iskrivljenih engleskih izraza kojima se koristila u gorljivom nastojanju da uspali svog učitelja i uživa u njegovim igrama, taj predivno duhoviti, iskrivljeni engleski. Drenka, to jesi ti, samo iz predgrađa New Jerseya umjesto iz Splita. Znam to po visokom stupnju uzbuđenja koje ne osjedam ni sa kim osim s tobom – ovo je tvoje toplo tijelo, uskrsnulo! Ravno iz groba. Morty je sljededi.

Tada je odlučio odgrnuti svoj ogrtač umjesto njezina – dvometarski frotirni ogrtač s pariškom markicom, u kojemu je izgledao poput Malog kralja iz jednog starog stripa – kako bi je upoznao sa svojom erekcijom. Njih dvoje bi se trebali upoznati. “Primi strijelu žudnje”, reče Sabbath.

No jedan ju je pogled natjerao da ustukne. “Ne sada”, upozorila ga je ponovo, i taj dašak što ga je izgovorila osvojio je njegovo srce. Još ju je bolje bilo gledati kako bježi od njega. Poput lopova. Bježi, ali voljna je. Bježi, ali je spremna.

Imao je razloga živjeti do subote. Novi suradnik je tu da zamijeni staroga. Suradnici koji nestaju bili su prijeko potrebni Sabbathovu životu – inače to ne bi bio Sabbathov život: Nikki je nestala, Drenka je umrla, Roseanna je pila, Kathy ga je optužila... njegova majka... njegov brat... Kad bi ih samo mogao prestati zamjenjivati. Stavljati ih u krive uloge. Od posljednjeg gubitka, zaista je neprestano procjenjivao svoj strah. Tko bi pomislio da lutkar može čak i bez lutke živjeti punim životom samo sa svojim prstima.

U subotu, odlučio je, napravit demo brzu procjenu. Na njezinu zubarskom poslužavniku ne manjka oštrih stvarčica. Zamahnut de instrumentom, ugurati ga u njega, pa kako god to završilo. Neka se

nešto dogodi, O Bože Dionizu, Sveti Biku, Modni Tvorce sperme i svih muških bida. Ne očekujem vradanje života. Taje nada odavno nestala. Radi se više o nečemu nalik na ono što je Krupa govorio Goodmanu dok bi Benny svirao solo u “China Boy”: “Još jednom, Ben! Još jednom!”

Pod uvjetom da ne dođe k sebi, posljednja od suradnica. Još jednom.

* * *

Dovoljno je redi da su druge nodi koju je Sabbath proveo u Debbynoj sobi – prije početka jutarnje krize – njegove misli bile s majkom i kderi, zajedno i odvojeno. Hormon grozosteron u njegovu muškom krvotoku stavio ga je u velika iskušenja. Ujutro, nakon ležerne kupke u Debbynoj kadi, divno se israo u njezinu školjku – komade zadovoljavajude gustode i oblika lako je istisnuo iz sebe, toliko različite od bolesne materije koja bi obično tekla iz njega zbog neželjenih nuspojava voltarena. Kupaonicu je oplahnuo snažnim, oštrim, stajskim mirisom koji ga je ispunio entuzijazmom. Opet sam na grubom putu! Imam ljubavnicu! Osjedao je jednaku obuzetost i ludilo kao Emma Bovary kad je bila s Rodolpheom. U remek djelima uvijek se ubijaju kad počine preljub. On se poželio, ubiti kad ga nije mogao počiniti.

Nakon što je u ormar i ladice pažljivo vratio svaki Debbyn končid koji je cjelivao tijekom nodi, prvi put u posljednjih nekoliko desetljeda obučen u novu odjedu, ušao je veselo u kuhinju i saznao kako je zabava završena. Norman je odgodio odlazak na posao kako bi priopdio Sabbathu da treba otidi nakon doručka. Michelle je otišla na posao, ali je poručila da Sabbatha treba smjesta izbaciti. Norman je rekao Sabbathu da doručkuje, a nakon toga neka ode. U jakni koju je Sabbath dao Michelle za čišdenje, Michelle je pronašla paketid cracka, koji je Norman sada imao pred sobom na stolu. Sabbath se sjetio da je

taj paketid kupio negdje u ulicama Lower East Sidea, kupio ga iz šale, bez ikakva razloga, jer ga je ludo zabavio dealer.

“I ovo. U tvojim hlačama.”

Otac je u ruci držao kderkine cvjetne gadice. Za vrijeme svih uzbuđenja i teškoda toga dana, kad je to Sabbath zaboravio da su gadice u njegovu džepu? Sjedao se da ih je na sprovodu namatao na prst za vrijeme dvosatne zabave veličanja pokojnika. Tko to ne bi radio? Tamo je bilo slučajnih posjetitelja. Tamo su bili ljudi iz Hollywooda i Broadwaya – Lincovi najpoznatiji prijatelji redom su se prisjedali leša. Predvidljivi slap brbljarija. Dva sina su govorila, i kderka, arhitekt, odvjetnik, psihijatrica. Ja nisam znao nikoga i nitko nije znao mene. Osim Enid, otežale, sjedokose, u godinama, koju u prvi mah nije prepoznao, kao ni ona njega. “Ovo je Mickey Sabbath”, rekao joj je Norm. On i Norm vratili su se nakon identifikacije Lincova tijela u predvorje, gdje ih je čekala Enid s obitelji. “Došao je iz Nove Engleske.” “Moj bože”, rekla je Enid, i stišdudi Sabbathovu ruku počela plakati. “A nisam pustila suzu cijeli dan”, rekla je Sabbathu uz bespomodni smiješak. “Oh Mickey, Mickey, učinila sam strašnu stvar prije tri tjedna.” Nije vidjela Sabbatha više od trideset godina, no sad mu je priznavala strašnu stvar koju je učinila. Zato jer je on znao kako je to raditi strašne stvari? Ili zato jer su mu se strašne stvari događale? Najvjerojatnije ono prvo. Posegnuo je u džep, znajudi da su gadice tamo, podatna svila koju je bolno mijesio dok su se hvalioci izmjenjivali kraj odra i opisivali smiješnu samoubojičinu prošlost, kako se volio igrati s djecom, kako su ga svačija djeca voljela, kako je bio drag i divno neobičan... Onda je na red došao mladi rabin. Kako oduzeti tragediji ljepotu. Trebalo mu je pola sata da pokaže kako se to radi. Lincoln nije stvarno mrtav, u našim srcima ljubav za njega i dalje živi. Istina, istina. No kraj otvorenog lijesa, kad sam ga upitao, “Linc, što bi danas htio za večeru?”, nisam dobio odgovor. I to nešto dokazuje. Čovjek kraj mene, bez gadica koje bi mu smanjile bol, nije mogao odoljeti a da ne izrazi antiklerički apercu: “Pomalo je ženskast za moj ukus.” “Izgleda kao da je na audiciji”, odgovorio sam mu. To mu se svidjelo. “Nede mi smetati što ga više nedu vidjeti”, prošaptao

je. Mislio sam da misli na rabina, ali tek na ulici shvatio sam da je mislio na pokojnika. Mlada TV zvijezda je ustala, elegantna u pripijenoj crnoj haljini, smiješedi se kako bi raspršila loše raspoloženje i rekla svima da se sad prime za ruke i održe minutu šutnje sjedajudi se Linca. Ja sam držao ruku gadnog tipa kraj sebe. Morao sam izvaditi ruku iz džepa da to napravim – i tada sam zaboravio gadice! Onda Linc: zelen. Čovjek je bio zelen. Onda moji odvratni prsti stegnuti u Enidinoj ruci, dok “ “ priznavala tu strašnu stvar koju je učinila. “Tresao se, nisam to više mogla podnijeti i udarila sam ga, udarila sam ga knjigom, i izderala sam se na njega: 'Prestani se tresti! Prestani se tresti!' Bilo je trenutaka kad bi i uspio – skupio bi svu snagu kako bi izdržao i treskavica bi prestala. Pokazao bi mi ruke kako bih se mogla uvjeriti. Ali ako bi mu to i uspjelo, ne bi mogao ništa drugo. Sav svoj napor morao je posvetiti tome da se prestane tresti. Na kraju nije bio u stanju govoriti, nije mogao hodati, nije znao odgovoriti ni na najjednostavnije pitanje.” “Zašto se tresao?” Pitao sam je jer sam se jutros, u Rosinu zagrljaju, i sam tresao. “Ili zbog lijekova”, reče Enid, “ili zbog straha. Pustili su ga iz bolnice tek kad je ponovo mogao jesti i spavati, rekli su da nije više suicidalan. Ali još je bio depresivan, prestrašen i lud. I imao je drhtavicu. Nisam više mogla živjeti s njim. Preselila sam se u stan u blizini prije godinu i pol. Svaki sam ga dan zvala, ali posljednje zime prošlo je tri mjeseca da ga nisam vidjela. Zvao me. Ponekad me zvao telefonom deset puta dnevno. Kako bi provjerio jesam li dobro. Bilo ga je strah da du se razboljeti i nestati. Kad bi me vidio briznuo bi u plač. On je uvijek najviše plakao u obitelji, ali ovo je bilo nešto drugo. Ovo je bila potpuna bespomodnost. Plakao je od boli – od užasa. Nije prestajao. No ja sam i dalje mislila da de mu biti bolje. Mislila sam, jednom de sve opet biti onako kako je bilo. Sve de nas nasmijavati.” “Enid, znaš li ti tko sam ja”, upitao ju je Sabbath, “kome sve ovo govoriš?” Ali ona nije ni čula njegove riječi, i Sabbath je shvatio da to isto priča svakome. On je bio tek posljednji koji je stigao u predvorje. “Tri mjeseca u bolnici s gomilom ludih ljudi”, reče ona. “Ali nakon prvog tjedna tamo se osjedao sigurnim. Prve nodi stavili su ga u krevet kraj nekoga tko je umirao – to ga je prestravilo. Onda je

bio u sobi s još trojicom – stvarno ludim ljudima. Pred kraj njegova boravka odvela sam ga dvaput na ručak, ali izuzev toga nikad nije napustio bolnicu. Rešetke su bile na prozorima. Straža za samoubojice. Kad bih vidjela njegovo lice iza prozora s rešetkama, kako nas čeka...” Rekla mu je toliko puno i zadržala ga tako dugo, da je zaboravio za što se u džepu držao. A onda je za večerom počeo pričati svoju priču...

I tako, tijekom nodi, požudu i izdaju uništila je njezina predostrožnost, njezino predviđanje – njezin mozak. To se dogodilo. Nemoj kriviti Enid. Niti je kriva ljubomora na dijete. Da mu je u subotu htjela pregledati zubno meso, ukradene Debbyne gadice samo bi je dodatno uspalile. Nosila bi ih za njega. Podala bi mu se u Debbynim stvarima. Radila je to i prije, kao i sve ostalo. Ali iskoristila je te gadice kako bi ga izbacila prije nego uništi sve dobro u njezin životu. Gadice su tu kako bi ga obavijestile da nede biti popuštanja, da de, ukoliko pokuša biti napasan, na scenu stupiti mod još jača od policajca Abramowitza, mod koja de ga srediti. Nisu u pitanju ni gadice ni crack, čak ni prljava jakna – nego Sabbath. Možda je još znao ispričati priču, ali osim toga na njemu nije ostalo ništa iole privlačno, čak ni erekcija koju joj je pokazao. Sve što je preostalo od njegove neposrednosti bilo joj je odbojno. I sama je bila gruba, premazana svim mastima, lukava, poluluda od braka, ali još ne nekontrolirano očajna. Njezino nepoštenje bilo je spontano i obično. Ona je bila izdajnica s malim i, a izdajice s malim isvakodnevna su pojava – Sabbath ih je ved bio u stanju nanjušiti u snu. Pronađene stvari nisu bile u središtu njezine pažnje, nego saznanje: ovaj čovjek je lud; on želi umrijeti. Michelle je bila dovoljno uravnotežena kako bi donijela razumnu odluku. Luđački otrov koji de joj vratiti uzbuđenje u život nisam bio ja. Bit de joj bolje dok bude okolo kupovala i njušila nekoga tko nije tako očito kaput. A on je mislio da de si priuštiti gozbu. Ponovo je nastupio prijelomni trenutak. Kakvo si ti veliko dijete. Kako si mogao vjerovati da možeš to raditi zauvijek. Možda sad imaš jasniju sliku kako stvari što je. Pa, neka se dogodi što se ima dogoditi. Ja znam što je to. Neka samo dođe.

Pojedi doručak i otiđi. Ovo je izniman trenutak. Gotovo je.

“Kako si mogao uzeti Debbyno donje rublje?” upita Norman.

“Kako sam ga mogao ne uzeti je pitanje.”

“Nisi mogao odoljeti.”

“Kako čudan izraz. A gdje je pobuna? Mi govorimo o termodinamici. Toplina je oblik energije i utječe na molekule tvari. Meni su šezdeset četiri godine, njoj je devetnaest. Nema prirodnije stvari.”

Norman je bio obučen kao netko tko zna što je dobar život: svijetlo odijelo s prugama i dvostrukim kopčanjem, smeđa svilena kravata s odgovarajudim rupčidem, blijedoplava košulja s monogramom N.I.C. na džepu. Svo njegovo znatno dostojanstvo pokazivalo se ne samo na odjedi, nego i na njegovu markantnom licu, mršavom, dugom, inteligentnom licu s nježnim smeđim očima i odgovarajudom vrstom delavosti. To što je imao još manje kose od Sabbatha činilo ga je tisudu puta privlačnijim. Bez kose mogao se jasnije vidjeti taj veliki um u njegovoj lubanji, samosvijest, razumijevanje, oštrina misli, razum. Ta lubanja bila je muževna, lijepo oblikovana, no gotovo razmetljivo odlučna – ni jedna njezina osobina nije ukazivala na slabost volje. Da, cijela je njegova pojava zračila idealima i dobrim odgojem bolje strane čovječanstva i Sabbathu ne bi bilo teško vjerovati kako u njegovu uredu, prema kojem de Norman uskoro krenuti u limuzini, vladaju duhovni ciljevi još uzvišeniji od ciljeva ovog kazališnog producenta. Sekularna duhovnost, time je zračio – kao možda i svi oni – producenti, agenti, odvjetnici s mega-ugovorima. Uz pomod svojih krojača, židovski kardinali trgovine. Da, kad malo promislim, poput onih pametnjakovida koji okružuju papu. Čovjek nikada ne bi rekao da je trgovac jukeboxima koji je sve to platio sam radio na rubu mafijaškoga. Ne bi ni trebao. Norman se pretvorio u onu impresivnu američku pojavu, simpatičnog čovjeka. To piše i na njegovoj košulji. Simpatični bogati momak s nešto dubine, a na poslu, na telefonu, poput dinamita. Što više može Amerika tražiti od svojih Židova?

“A jučer za večerom”, reče Norman, “je li bilo posve prirodno željeti se igrati s Michellinom nogom pod stolom?”

“Nisam se htio igrati s Michellinom nogom pod stolom. Želio sam se igrati s tvojom nogom. Nije li to bila tvoja noga?”

Nije primjetio ni antipatiju ni iznenađenje. Je li to zato što on zna kamo idemo, ili zato što ne zna? Ja to sigurno ne znam. Kamo, zaista. Počinjem njušiti Sofokla u toj kuhinji.

“Zašto si rekao Michelle da si ubio Nikki?”

“Jesam li trebao to sakriti od nje? Trebam li se i toga sramiti? Zašto ti toliko naglašavaš sram?”

“Reci mi jednu stvar. Reci mi istinu – reci mi vjeruješ li ti da si ubio Nikki. Je li to nešto u što vjeruješ? “

“Ne vidim razloga za suprotno.”

“Ja vidim. Bio sam prisutan. Bio sam tamo s tobom kad je nestala. Vidio sam kroz što si prošao.”

“Pa da, ne kažem da je bilo lako. Odlazak na otvoreno more ne priprema čovjeka za sve. Na primjer, boja koju je poprimila. To me je iznenadilo. Bila je zelena, poput Linca. U slučaju davljenja primitivna zadovoljstva su uključena, naravno, ali kad bih morao to ponoviti, izabrao bih neki efikasniji način. Morao bih. Zbog mojih ruku. Kako ti namjeravaš ubiti Michelle?”

Određena emocija potaknuta Sabbathovim pitanjem pojavila se u Normanu, i Sabbathu se učinilo kao da Norman lagano pluta, udaljujudi se od čitave orijentacije svog života. Nastupila je uzbudljiva tišina. Ali na kraju Norman nije napravio ništa, osim što jestavio Debbyne gadice u džep hlača. Riječi koje je nakon toga izgovorio nisu bile sasvim bez truna zlobe.

“Ja volim svoju ženu i djecu više od ičega na svijetu.”

“U to ne sumnjam. Ali kako je namjeravaš ubiti? Kad saznaš da se ševi s tvojim najboljim prijateljem.”

“Nemoj. Molim te. Svi mi znamo kako si ti čovjek do nadljudskih razmjera, koji se ne boji verbalnog pretjerivanja, ali nije sve vrijedno kazivanja, čak ni uspješnoj osobi poput mene. Nemoj. Nije potrebno.

Moja žena pronašla je kderkine gadice u tvom džepu. Što očekuješ od nje? Kako očekuješ da reagira na to? Nemoj se dodatno ponižavati ponižavanjem moje žene.”

“Nisam se ponižavao. Nisam ponižavao tvoju ženu. Normane, nisu li naši ulozi preveliki da se u ovom trenutku klanjamo konvencijama? Samo sam želio saznati na koji način razmišljaš o njezinu ubojstvu kad o tome razmišljaš. U redu, promijenimo temu. Što misliš kako ona razmišlja o tome da ubije tebe? Zamišljaš li njezino zadovoljstvo, kad letiš u L.A., dok se na neki način nada kako de se American Airlines pobrinuti za cijelu stvar? Prezemaljski za jednu Michelle? Avion se ruši i ja sam slobodna? Ne, tako sekretarice rješavaju svoje probleme u podzemnoj željeznici. Michelle je akivna, tatina kdi. Ako išta znam o zubarima, poželjela te zadaviti, barem jednom. Dok spavaš. I mogla bi to učiniti. Ima dovoljno snage. I ja sam je nekod imao. Sjedaš li se mojih ruku? Mojih starih ruku? Cijeli dan radiš kao mornar na palubi, tešeš, tešeš, tešeš – na brodu se stalno radi. Bušilica, čekid, dlijeto. A nakon toga lutke. Kakva je snaga bila u tim rukama! Nikki nije imala pojma što ju je snašlo. Dugo je u mene gledala onim svojim moledivim očima, ali mrtvozornik bi procijenio da je umrla za šezdesetak sekundi.”

Naslonivši se u stolicu, Norman je jednu ruku prislonio na grudi, a na prste druge ruke koju je pridržavao prvom naslonio je čelo. Točno kako je Michellino čelo leglo na moje. Ne mogu vjerovati da su gadice tome krive. Ne mogu vjerovati da bi ta istinski nadmodna žena mogla biti time obeshrabrena. To nije istina! Ovo je bajka! Ovo je prava lišenost, ovo dobrostojede sranje!

“U što se zaboga pretvorio tvoj um?” reče Norman. “To je užasno.”

“Što je užasno?” upita Sabbath. “Djevojačke gadice omotane oko mog kurca kako bi mi pomogle da prebrodim nod? To je tako užasno? Ma molim te, Norman. Gadice u mom džepu na sprovodu? To je nada.”

“Mickey, kamo deš otidi kad odeš odavde? Hodeš li se odvesti kudi?”

“Tebi je uvijek bilo teško mene zamisliti, zar ne, Normane? Kako on uspijeva živjeti bez zaštite? Kako itko od njih to uspijeva? Dragi moj, zaštite nema. Sve je to samo privid, Normane. Pogledaj Linca. Pogledaj Sabbatha. Pogledaj Mortyja. Pogledaj Nikki. Gledaj, koliko god zamorno i zastrašujude gledanje može biti. Ono u čijoj smo mi vlasti nije zaštita. Kad sam bio na brodu, i kad bismo uplovili u luku, uvijek sam volio posjedivati katoličke crkve. Uvijek sam išao sam, ponekad svaki dan koji bismo proveli u luci. Znaš zašto? Jer sam vidio nešto snažno erotsko u gledanju djevojaka koje kleče pri molitvi, dok traže zaštitu. Tražile su da ih se zaštiti od njih samih. Tražile su da ih se zaštiti od svega. Ali zaštite nema. Nema je čak ni za tebe. Čak i ti si izložen – što na to kažeš? Izložen! Jebeno gol, čak i u tom odijelu! Odijelo je uzaludno, monogram je uzaludan – ništa ne može pomodi. Mi nemamo pojma kamo sve ovo vodi. Kriste, pa ti nisi u stanju zaštititi čak ni par kderkinih...”

“Mickey”, reče on meko, “shvadam što želiš redi. Shvadam tvoju filozofiju. Žestoka je. Ti si žestok čovjek. Skroz si se pokazao, zar ne? Dublji smisao traženja opasnosti je u tome što je se ni na koji način ne da izbjedi. Potraži ti nju, ili de ona potražiti tebe. To je Mickeyjevo gledište, i ja se, u načelu, slažem: u načelu se opasnost ne može izbjedi. Ali u praksi ja postupam drugačije: ako me opasnost ionako treba pronadi, nema potrebe da ja pronalazim nju. Da nam se u životu uvijek dogodi ono što najmanje očekujemo, tome me je naučio Linc. Najobičnije stvari bježe nam iz ruku. To dobro znam. No to ne znači da sam voljan napustiti to malo običnosti, što sam je imao srede postidi i sačuvati. Želim da odeš. Vrijeme je da odeš. Uzet du tvoje stvari iz Debbyne sobe i onda deš otidi.”

“S doručkom ili bez njega?”

“Želim da odeš van odavde!”

“Ali što te izjeda. To ne mogu biti samo gadice. Predugo se poznajemo da bi bilo samo to. Radi li se o tome da sam pokazao kurac Michelle? Je li to razlog zašto ne mogu dobiti svoj doručak?”

Norman je ustao od stola – nije se još tresao kao Linc (ili Sabbath s Rosom), ali na njegovoj se vilici mogla nazrijeti svojevrsna ukočenost.

“Nisi to znao? Ne mogu vjerovati da ti nije rekla. 'Sabbath je kao divlji bik.' Gadice, to nije ništa. Naprosto sam mislio da je jedino pošteno izvaditi ga. Prije nego što se sretnemo u subotu. Nemoj mi redi da ti ni to nije rekla. U njezinoj ordinaciji. U subotu.” Bududi da je Norman ostao nepomičan na svojoj strani stola, Sabbath je dodao, “Samo je pitaj. To je bio plan. Sve smo smislili. Zato, kad si mi rekao da ne mogu ostati na doručku, pretpostavio sam da je to zato što sam u subotu trebao otidi u ordinaciju pojebati je. Uz to što sam izvadio kurac. Da se radi samo o gadicama... ne, ne mogu to progutati.”

I to je Sabbath doista mislio. Muž je razumio ženu bolje nego što je to dao naslutiti.

Norman je posegnuo u jedan od ormara iznad glave i skinuo svežanj plastičnih vreda za smede. “Pripremit du ti stvari.”

“Kako god želiš. Smijem li pojesti grejp?”

Ne potrudivši se odgovoriti, Norman je ostavio Sabbatha samog u kuhinji.

Polovica grejpa bila je očišdena za Sabbatha. Očišdeni grejp. Bitan za njihov način života – jednako bitan kao i polaroidi i deset tisuda dolara. Trebam li mu redi i za novac? Ne, on zna. Kladim se da zna sve. Stvarno mi se sviđa ovaj par. Čini mi se da se sve više divim tome kako se obitelj još drži na okupu, što više uviđam kaos koji ovdje vlada. Vojnički način na koji je Norman primio moje obavijesti o prošloj nodi. On zna. Ima pune ruke posla. Nešto je u njoj što prijeti da de sve pokvariti, toplinu, udobnost, to divno paperje njihova privilegiranog položaja. Mora se suočavati sa svime što ona jest i istovremeno se držati svojih civiliziranih ideala. Zašto se uopde trudi? Zašto je drži kraj sebe? Zbog prošlosti, kao prvo. Toliko puno prošlosti.

Zbog sadašnjosti – toliko puno nje također. Zbog ustaljenosti koju imaju. Zbog kude u Nantucketu. Zbog vikenda na Brownu u ulozi Debbynih roditelja. Debbyne ocjene bi potonule kad bi se njih dvoje rastali. Reci Michelle da je kurva, izbaci je i pošalji k vragu i Debby nikad ne bi dogurala do medicine. A tu je i zabava, povrh svega: skijanje, tenis, Evropa, njihov omiljeni mali hotel u Parizu, Universite. Smirenost kad je sve dobro. Netko uz tebe dok čekaš rezultate biopsije iz laboratorija. Nema dovoljno vremena za nagodbe i odvjetnike i ponovne početke. Umjesto toga, Norman ima hrabrosti podnositi ovo – “realizam”. I užas pred prazninom u kudi. Sve te sobe po nodi i nikoga kod kude. On je ukorijenjen u ovakvom životu. On je za ovakav život nadaren. Ne možeš se početi zabavljati s ženama u sumrak života. A i menopauza je na njegovoj strani. Ako joj nastavi dopuštati da se izvlači, ako mu ona nikada ne prisjedne, to je zato što de je menopauza ionako srediti. No niti Michelle ne ide do kraja – jer ni ona nije jednoznačna. Norman razumije (ako to razumijevanje nije zapravo menopauza njegove vlastite volje) – treba umanjivati, umanjivati. Ja to nikada nisam naučio: savladavati se, biti smiren, prevladavati nesuglasice. Ona je za njegov način života jednako nezamjenjiva kao i očišdeni grejp. Ona jest očišdeni grejp: odijeljeno tijelo i ukusna krv. Nesveta žena, i sveta vrudina koja je oblijeva. Ovo je najbliže što du ikad dodi tome da pojedem Michelle. Gotovo je. Ja sam meshuggeneh, odbačeni luđak.

“Ti živiš u svijetu prave ljubavi”, rekao je kad se Norman vratio u kuhinju držedi u ruci vredu napunjenu svime osim Sabbathovom jaknom. Nju mu je dodao preko stola.

“A u čemu ti živiš”, upitao je Norman. “Ti živiš u propasti ove civilizacije. Sve ulažeš u erotiku. Sve na kraju ulažeš u seks. A sada žanješ žetvu usamljenika. Erotsko pijanstvo, to je jedini strasni život koji si u stanju voditi.”

“A je li uopde toliko strašan? Znaš što bi Michelle rekla svome psihijatru da smo to obavili? Rekla bi: 'Prilično simpatičan čovjek, pretpostavljam, ali da bi ostao svjež, trebalo bi ga držati na ledu.'“

“Ne, treba ga održati svježim neprestanim provociranjem. Treba se osvježavati anarhičnim ispadima. Do te smo mjere određeni društvom da možemo istinski živjeti kao ljudska bida jedino ako postanemo anarhični. Nije li to poanta? Nije li to uvijek bila poanta?”

“To de te zapanjiti, Norman, ali povrh svega ostalog ja je uopde nemam, uopde nemam poantu. Ti si obdaren dobrodudnim liberalnim razumijevanjem, ali ja lagano lebdim iznad životnih oštrica, ja sam obični otpad, i ne posjedujem ništa što bi moglo utjecati na objektivnu procjenu sranja.”

“Ti si hodajuda pohvala opscenosti”, reče Norman. “Preobrnuti svetac čija poruka je okaljavanje. Nije li to zamorno u 1994., ta uloga junačkog pobunjenika? Kako čudno vrijeme da bi se seks smatralo pobunom. Vradamo li se Lawrenceu? U ovaj kasni čas? S tom tvojom bradom, slaviti vrline fetišizma i voajerizma. S tim tvojim trbuhom, promicati pornografiju i isticati zastavu svog kurca. Kakva si ti jadna, zastarjela stara budala, Mickey

Sabbath. Ti si posljednji dah propale muškosti. Čak i dok se najkrvavije od svih stoljeda bliži kraju, ti dan i nod radiš na stvaranju novih erotskih skandala. Ti jebeni reliktu, Mickey! Ti ostatku iz pedesetih! Linda Lovelace je ved svjetlosne godine iza nas, no ti se uporno i dalje svađaš s društvom kao da je Eisenhower predsjednik!” Ali odmah je, gotovo ispričavajudi se, dodao: “Veličina tvoje izolacije je strašna. To je sve što želim redi.”

“Tu bi se iznenadio”, odgovori mu Sabbath. “Mislim da izolaciji nikad nisi dao pravu priliku. To je najbolja priprema za smrt za koju ja znam.”

“Otiđi”, reče Norman.

Duboko u kutu jednog od njegovih džepova, onih golemih džepova u koje bi mogao spremiti i par divljih patki, Sabbath je napipao šalicu koju je ugurao unutra prije dolaska u mrtvačnicu, prosjačku kartonsku šalicu za kavu, u kojoj su još bile kovanice koje je uspio isprositi dolje u podzemnoj i na ulici. Kad je jaknu dao Michelle za čišdenje, i na tu šalicu je zaboravio.

Šalica je svemu kriva. Pa naravno. Prosjačka šalica. To ju je prestravilo – prosjačenje. Kladim se deset na jedan da su je gadice odvele na novi stupanj uzbuđenja. Šalica je bila ono što ju je odbilo: društveni odijum prosjačke šalice nadilazio je čak i njezinu otvorenost. Bolji je čovjek koji se ne pere nego čovjek koji prosi sa šalicom. To je bilo dalje nego što je čak i ona bila sposobna idi. Nalazila je stimulaciju u mnogim stvarima koje su bile sablažnjive, nemoralne, nepoznate, čudne, koje su graničile s opasnošdu, ali šalica je značila samo potpunu besramnost. Tu je napokon bilo poniženje bez ijednog dodatnog uzbuđenja. Kod prosjačke šalice Michellina je hrabrost povukla crtu. Šalica je izdala njhov sveti pakt sklopljen u hodniku, paledi u njoj paniku od koje joj je fizički bilo zlo. U šalici je vidjela sva niska zla koja vode u uništenje, nezauzdanu snagu koja može uništiti sve. I vjerojatno nije bila u krivu. Glupe male šale mogu biti značajne u borbi da se ne izgubi. Je li njemu bilo posve jasno kako se nisko srozao s tom prosjačkom šalicom? Ta pretjeranost nadilazila je sve ostale. Zaista je nije mogao prezirati zato što ga je izbacila zbog prosjačke šalice, jednako kao kad je pomislio da joj je strašni zločin predstavljalo njegovo drkanje u kderkinim gadicama, što je sasvim prirodna ljudska razbibriga i, sasvim sigurno, za jednog kudnog gosta manji prekršaj.

Pri pomisli da je izgubio posljednju ljubavnicu i prije nego što je uopde dobio mogudnost unijeti se u njezine tajne – i to ne samo zbog čarobne privlačnosti prosjačenja, ne samo zato što mu je toliko bila privlačna šala što ju je izveo radi samoismijavanja i neodoljive teatarske zabave koja je ležala u tome, ved i zbog njezine prezira vrijedne, pretjerane ispravnosti, njezina velikog poziva, zbog propale prilike koja se pružila njegovoj očajničkoj potrebi da ide do samoga kraja – Sabbath se onesvijestio i pao na pod.

Nesvjestica je bila pomalo nalik na prosjačenje, ni sasvim neophodna, niti posve lišena svog zabavnog dijela. Pri pomisli na sve što je šalica uništila, dva široka crna udara doista su proletjela njegovom glavom – no bilo je u njemu i želje da se onesvijesti. U Sabbathovoj nesvjestici postojao je dašak vještine. Nije izbjegao tom

dosadnom običaju. To je bilo njegovo posljednje cinično zapažanje prije no što je lupio o pod.

Stvari ne bi bile bolje završile ni da je sve isplanirao do u tančine – bilo kakav “plan” uopde ne bi uspio. Našao se ispružen, još živ, među pokrivačima u sobi Cowanovih. Prava je sramota što je njegova neočišdena prosjačka jakna protrljala njihove plahte, no Norman je bio taj koji ga je tu stavio. Blaga kišica oplahivala je prozore Cowanovih, a mliječnobijela maglica prekrivala je sve iznad vršaka drveda u parku: s druge strane prozora dopirao je šum koji nije bio dubok kao šum Michellina smijeha, zvuk koji je za Sabbatha objedinjavao godine i godine egzila iza svetih madamaskanskih slapova. U utočištu kreveta Cowanovih osjetio je snažnu nostalgiju za Debbynim, i za jedva uočljivim (ako ne i sasvim umišljenim) otiskom njezina torza po dužini madraca. Samo jedan dan i Debbyn je krevet ved postao njegov dom daleko od doma. Ali, od njezine soba bio je odsječen kao i od La Guardie. Nema više kretanja unutra i van.

Sabbath je mogao čuti Normana kako razgovara s dr. Grobom, dogovarajudi s njim Sabbathov odlazak u bolnicu, i činilo se da nailazi na puno razumijevanje. Norman nije mogao podnijeti to što je vidio, svog prijatelja na Lincovu putu... Najednom kao da je čvrsto odlučio izliječiti Sabbathovu izopačenost i vratiti ga u skladno stanje u kakvom je Sabbath posljednji put bio u tredem razredu. Sposoban oprostiti, suosjedajan, odlučan, neumoran, gotovo iracionalno human – svaki bi čovjek trebao imati prijatelja kao što je Norman. Svaka bi žena trebala imati muža kao što je Norman, obožavati muža kao što je Norman, umjesto da srozava njegovo dostojanstvo svojim niskim zadovoljstvima. Brak nije ekstatično zajedništvo. Ona mora naučiti odbaciti veliku narcisoidnu iluziju užitka. Njezino pravo na užitak ovim se oduzima. Nju treba naučiti, prije negu bude prekasno, kako da odbaci tu nezrelu posvađanost s ograničenošdu života. Sabbath je barem toliko dugovao Normanu, nakon što je njihov dom ispunio bijednim porocima. Sada mora samozatajno misliti samo na Normana. Svaki pokušaj da spasi Sabbatha, Normana bi uvalio u iskustvo koje on nikako ne zaslužuje. Čovjek kojeg je trebalo spasiti bio je Norman – on

je daleko važniji. A mod njegova spasenja leži u meni. To de djelo okruniti moj posjet ovom stanu, najizravnije koliko mogu isplatit du svoj dug nepromišljenoj gorljivosti s kojom me primio. Pozvan sam udi u predio vrlina.

Ništa nije bilo jasnije Sabbathu, nego da Norman nikada ne smije ugledati Michelle na onim polaroidima. A tek kad bi naletio na njezin novac!

Nakon smrti jednog i propasti drugog prijatelja, kad bi još pronašao slike ili novac njegove posljednje iluzije pretvorile bi se u prah, uništile do kraja njegov svakodnevni život. Deset tisuda u gotovini. Za kupnju čega? Za prodaju čega? Za koga i za što radi? Tko je to njezinu pičku snimio za vječnost? Gdje? Zašto? U ime čega? Ne, Norman nikada ne smije dodi do toga da postavi ta pitanja, a kamoli da pronađe odgovore.

Procedura neophodna za smještanje Sabbatha u bolnicu upravo se dovršavala preko telefona, kad je prešao preko tepiha do Michellina ormara, posegnuo u donju ladicu, i ispod spavadica izvukao omotnice. Obje je ugurao u veliki, nepromočivi unutrašnji džep svoje jakne, a na njihovo mjesto ugurao svoju prosjačku šalicu zajedno sa sitnišem. Kad se sljededi put bude željela uzbuditi drugom polovicom svoje priče, šalica de biti ono što de pronadi sakriveno u ormaru, njegova šalica koja de je podsjetiti na sve užasa kojih je pošteđena. Shvatit de koliko je blagoslovljena kad vidi tu šalicu... i primit de se za Normana, kako bi i trebala.

Nekoliko sekundi nakon toga, brzajudi van kroz vrata stana, naletio je na Rosu koja je došla počistiti za taj dan. Pritisnuo je vršak prsta na podignutu krivulju njezinih usana i očima joj dao znak da mora biti tiha – senor je kod kude, jako važan trabajo. Kako ona mora voljeti Normanovu uglađenost – i mrziti Michellinu izdaju. Mrziti je zbog svega. “Mi linda muchacha – adios!” i onda, dok je Norman pokušavao rezervirati krevet u Payne Whitneyu, Sabbath požuri do svog automobila i obale Jerseya, kako bi tamo ugovorio sve za svoj pokop.

TUNEL, CESTARINA, parkiralište – i obala! Šezdeset pet minuta na jug, i tu smo! Ali groblje je nestalo! Asfalt je ležao preko groblja i tamo su se parkirali automobili! Nasut cement za bududi supermarket! Ljudi su kupovali na groblju.

Njegova uzbuđenost nije pobudila upraviteljevu pažnju, kad je dojurio kroz otvorena vrata i uputio se kraj dugog niza praznih kolica za robu (stoljede se bližilo kraju, stoljede koje je doslovce preokrenulo ljudsku povijest, ali kolica za robu još su Sabbathu simbolizirala prolaznost starog načina života) prema vraninu gnijezdu od ureda, smještenog iznad blagajni, kako bi ispitao tko je odgo\ oran za ovu suludu sramotu. “Ne znam o čemu govorite”, rekao je upravitelj. “Zašto vičete? Pogledajte u oglase.”

Ali to je groblje, ono nema telefona. Na telefon na groblju ne bi se imao tko javiti. Kad bi ih se moglo dobiti preko telefona... osim toga, moja obitelj leži ispod mjesta na kojem pečete pilide. “Gdje ste ih dovraga stavili?”

“Stavili koga?”

“Mrtve! Ja sam u žalosti! Na koji odjel?”

Vozio se u krugovima. Zaustavljao se i raspitivao na benzinskim crpkama, ali nije čak ni znao kako se zvalo to mjesto. Nije da bi B'nai ovaj ili Beth onaj prosvijetlili crne momke koji su radili na crpkama. Znao je jedino gdje je groblje bilo – a tamo se više nije nalazilo. Ovdje, na granici okruga, gdje je još u vrijeme kad je umrla njegova majka raslo drvede, danas su se uzdizale građevine kojima je svatko htio ostvariti korist, a sve to kao da je govorilo: “Od svih naših ideja, ova je najgora”, sve kao da je govorilo: “Ljudska ljubav prema odvratnom – s njom se ne može daleko.” Gdje su ih stavili? Kakav kretenski javni projekt, premještati mrtve. Osim ako ih nisu potpuno poravnali, kako

bi izbrisali izvor sve nesigurnosti, kako bi se potpuno riješili problema. Bez njih možda nedemo biti toliko usamljeni. Da, mrtvi su ti koji nam što je na putu.

Samo zahvaljujudi sretnom slučaju što je ostao zaglavljen u istoj traci iza auta punog Židova koji su išli sahraniti nekoga, Sabbath je našao groblje. Farmera koji su uzgajali pilide više nije bilo – to je objašnjavalo zašto se izgubio – a trokutasta površina veličine polovice tankera bila je sada uzduž hipotenuze oivčena nepravilnom jednokatnom robnom kudom u “kolonijalnom” stilu, izgrađenom iza visoke željezne ograde. Veličanstvena konstrukcija sa stupovima i električnim vodovima bila je podignuta s druge strane, a na tredoj strani lokalno je stanovništvo pronašlo mjesto za vječni odmor svojih madraca i kreveta koji su doživjeli nasilan kraj. Drugi otpaci iz domadinstva bili su razbacani po polju ili ležali, odbačeni, na njegovu rubu. I nije prestalo kišiti. Magla i kiša koja sipi osigurale su za ovu sliku trajno mjesto u sjevernoameričkom krilu muzeja njegova pamdenja, posvedenog zemaljskom propadanju. Kiša je nosila više značenja no što jebilo nužno. To ti je realizam. Više značenja od nužnog je u prirodi stvari.

Sabbath je parkirao blizu zarđale ograde nasuprot stupovima. Iza niskih željeznih vrata koja su napola otpala iz ležišta stajala je crvena ciglena kudica, smiješna mala kutija s klima uređajem koja je i sama mogla biti nečija grobnica.

PAŽNJA, VLASNICI GROBOVA Nagnute i nepravilno postavljene ploče su

OPASNE

Treba izvršiti popravke ili de se nadgrobne spomenike ukloniti

UPOZORENJE

Zaključajte svoj automobil i zaštitite vrijedne stvari prilikom posjeta groblju

Dva psa bila su privezana za kudu, a trojica muškaraca koji su kraj njih stajali i razgovarali nosili su bejzbolske kape, možda zato jer je to bilo židovsko groblje, ili možda zato jer to kopači grobova nose. Jedan, koji je pušio, bacio je cigaretu dok je Sabbath prilazio – oštro podsječena siva kosa, zelena radnička košulja i tamne naočale. Njegova drhtavica dala je naslutiti je da mu je potrebno pide. Drugi, u levisicama i crveno crnoj flanelskoj košulji, kojemu nije moglo biti više od dvadeset, bio je mladac s velikim i tužnim očima na talijanskom licu, svojstvenom Casanovama iz srednje škole u Ashburyju, talijanskim ljubavnicima koji de vjerojatno završiti zarađujudi za život prodajudi automobilske gume. Oni su smatrali velikom pobjedom zgrabiti židovsku djevojku, dok su židovski momci u Ashburyju mislili “Male digidke navijačice su najvrude, ako ti se posredi...” Talijani su obojene klince zvali moolies, moolenyams – u sicilijanskom dijalektu, možda kalabrijskom, za patlidžan. Nije se godinama sjetio komične gluposti te riječi, dok se nije zaustavio kod benzinske crpke Hess s pitanjem gdje je tu u blizini židovsko groblje, pitanjem koje je patlidžan koji je tu radio shvatio kao čudnu šalu nekog bradatog bijelca.

Šef je očito bio veliki stariji čovjek s trbuhom, koji je šepao i upozoravajudi mahao rukama, i kojeg je Sabbath upitao “Gdje bih mogao nadi g. Crawforfda?” A. B. Crawford bilo je ime na dva natpisa upozorenja obješena na stup kraj ulaza. Potpisano kao “Upravitelj”.

Psi su počeli nasrtati na Sabbatha čim je ušao na groblje i nisu prestajali dok je govorio. “Jeste li vi A.B. Crawford? Ja sam Mickey Sabbath. Moji roditelji su tamo negdje.” – pokazao je na udaljen ugao preko puta otpada, gdje su puteljci bili široki i obrasli travom, a nadgrobne ploče nisu još izgledale oronulo – “a moja baka i djed su tamo.” Tu se okrenuo prema drugoj strani groblja, pokraj skladišta s druge strane ceste. Grobovi u tom dijelu bili su usko zbijeni jedan kraj drugog u neprekinutim redovima. Ostatak, ako i to, prvih Židova na obali. Njihove su ploče potamnjele prije nekoliko desetljeda. “Morate pronadi jedno mjesto za mene”

“Za vas?”, uzvrati Crawford. “Vi ste još mladi.”

“Samo duhom”, odgovori Sabbath, osjedajudi se odjednom sasvim kod kude.

“Da? Ja sam šederaš”, rekao mu je Crawford, “a ovo mjesto je najgore mjesto na svijetu za to. Neprestano nerviranje. Ova zima bila je najgora koju smo ikada, ikada imali.”

“Stvarno?”

“Zemlja je bila zaleđena više od pola metra u dubinu. Ovo sve”, dramatičnom gestom obuhvatio je cijelo zemljište, “bila je jedna velika ploča leda. Nije se moglo dodi do groba da čovjek ne padne.”

“Kako ste sahranjivali ljude?”

“A nekako smo ih sahranjivali”, odgovorio je umorno. “Dali su nam po dan da polomimo led i onda smo ih zakapali slijededi dan. S krampovima i slično. Teška, teška zima. A voda u zemlji? Možeš zaboraviti na to.” Crawford je bio patnik. Zanimanje tu nije igralo nikakvu ulogu. Netko tko ne može prebroditi probleme. To je pitanje stava. Ne da se promijeniti. Sabbath je suosjedao.

“Želim mjesto za sebe, g. Crawford. Kod Sabbathovih. To je moja obitelj.”

“Našli ste me u loše vrijeme, jer uskoro imam pogreb.” Pogrebna kola su stigla i ljudi su se počeli okupljati kraj njih. Kišobrani. Žene su nosile sitnu dječicu. Muškarci s kipama na glavi. Djeca.

Svi su čekali na cesti, samo nekoliko metara od kablova i stupova. Sabbath je čuo hihot iz skupine, netko je rekao nešto smiješno na pogrebu. To se uvijek događa. Čovječuljak koji je upravo stigao mora da je rabin. Držao je knjigu. Smjesta su mu ponudili da se skloni pod kišobran. Još jedan hihot. Teško je redi što je to značilo za osobu koja je umrla. Vjerojatno ništa. Radilo se samo o tome da su živi živi i ne mogu si pomodi. Humor. To nije najgora od varki.

“Okej”, reče g Crawford, brzo procijenivši veličinu grupe, “još dolaze. Prošetajmo se. Rufus”, obratio se pijanici s drhtavicom, “pazi na pse, dobro?” Ali rezanje kojim su dočekali Sabbatha pretvorilo se u

glasno lajanje kad je njihov gospodar odšepesao s njim. Crawford se hitro okrenuo i prijetedi podigao prst prema nebu. “Dosta!”

“Zašto imate pse?” upita Sabbath kad su nastavili stazom koja je kraj redova grobova vodila prema Sabbathovu mjestu.

“Ved su nam četiri puta provalili u zgradu. Krali su opremu. Ukrali su sve alate. Naprave koje koštaju tristo, četiristo dolara. Motornu kosilicu i i sve druge stvari koje smo imali.”

“Zar nemate osiguranje?”

“Ne. Nema osiguranja. Možete zaboraviti na to. Ja to ispaštam!” reče uzbuđeno. “Ja! To je iz mog džepa! Ja kupujem opremu i sve ostalo. Udruženje mi da je devetsto dolara mjesečno – vidite? Moram sve platiti od tog novca – vidite? U međuvremenu, baš sam napunio sedamdesetu, i kopam sve grobove, postavljam sve temelje, i to sve skupa je smijurija. Pomodni radnici koje danas dobivamo – morate im objasniti svaku prokletu stvar koju treba napraviti. I nitko više ne želi raditi taj posao. Nedostaje mi jedan čovjek. Otidi du u Lakewood i dovesti ovamo Meksikanca. Moraš imati Meksikanca. To je smijurija. Prije šest mjeseci netko je došao ovdje posjetiti grob, a neki schvartze uperio pištolj u ljude. U deset sati ujutro! Zato imam pse – upozoravaju me ako je netko vani, kad sjedim ovdje sam.”

“Koliko ste dugo ved ovdje?” upita Sabbath, iako je ved znao odgovor: dovoljno dugo da nauči redi schvartze.

“Predugo. Tu sam rekao bih blizu četrdeset godina. Sve do danas. Groblje je propada. Znam da propada. Nema dovoljno novca u pogrebničkom poslu. Novac leži u izradi spomenika. Ja nemam penzije, Ništa. Mučim se neprestano. Kad imamo pogrebe, vidite, dobijemo se par dodatnih dolara i to ide u pladu, ali to je samo, samo... Ne znam, problem.”

Četrdeset godina. Nije bio tu za baku i Mortyja, ali dobio je sve druge. A sad je dobio i mene.

Crawford je lamentirao: “I ništa što bih mogao pokazati. Ništa u banci. Ništa. “

“Tamo je jedan moj rođak.” Sabbath je pokazao prema kamenu označenom “Shabas.” To je sigurno bratid Fish, koji ga je naučio plivati.

“Naši stari”, objasnio je Crawfordu, “preživali su se Shabas. Pisali su prezime na sve mogude načine: Shabas, Shabbus, Shabusai, Sabbatai. Moj otac bio je Sabbath. Dobio je to ime od rođaka u New Yorku, kad je došao u Ameriku kao dijete. Mi smo tu, ako se ne varam.”

U potrazi za grobovima osjedao je uzbuđenje. Posljednjih četrdeset osam sati bilo je ispunjeno teatralnošdu, zbrkom, razočaranošdu, avanturom, ali ništa nije bilo ni približno tako snažno kao ovo. Njegovo srce nije se oglasilo tako glasno čak ni dok je krao od Michelle. Osjetio se napokon dijelom života, poput nekoga tko nakon duge bolesti prvi put obuva cipele.

“Jedan grob”, reče Crawford.

“Jedan grob.”

“Za vas.”

“Točno.”

“Gdje želite da taj grob bude?”

“Kraj moje obitelji.”

Sa Sabbathove brade cijedila se voda, i nakon što ju je jednom rukom ocijedio, ostavio ju je da visi poput pletenice. Crawford je rekao: “U redu. A gdje je vaša obitelj?”

“Tu. Tu!”, i zidovi ogorčenosti počeli su se rušiti: površinu nečega što je dugo bilo sakriveno – njegove duše? Sabbathove duše? – osvijetlila je sreda. Najbliže što nestvarna tvar može dodi svome opredmedenju. “Oni su tu!” Svi su u zemlji, tu – da, žive tu kao obitelj poljskih miševa.

“Vidim”, reče Crawford, “Ali vama treba solo grob. Ovo ovdje je dio za samce. Tu kraj ograde.” Pokazao je na komad zemljišta kraj žičane ograde u jako lošem stanju, točno preko puta najgoreg dijela smetlišta. Mogao si propuzati kroz ogradu, prekoračiti preko nje, ili naprosto bez kliješta za žicu maknuti rukom ono što je ostalo

pričvršdeno za stupove. Neka sobna svjetiljka bila je izbačena preko puta, iz automobila u vožnji, tako da čak nije ni bila na smetlištu, nego je ležala na cesti kao da ju je netko upucao dok je hodala. Vjerojatno je trebalo samo promijeniti kabel. No vlasnik je očito mrzio lampu, i dovezao ju je baciti ovamo, preko puta židovskog groblja.

“Ne znam mogu li vam ovdje dati grob ili ne. Ovaj posljednji kraj ulaza je jedino slobodno mjesto koje vidim, i moglo bi, znate, biti rezervirano. A odavde nadalje, s druge strane ulaza, imamo parcele samo sa po četiri mjesta. Ali vi možda ved imate grob kod svojih, a da to ne znate.”

“To je mogude”, reče Sabbath, “da”, i sad kad je Crawford spomenuo tu mogudnost, sjetio se da je bilo jedno prazno mjesto kraj njegove majke, kad su je sahranili.

I bilo je. Zauzeto. Sudedi prema datumima na ploči, prije dvije godine na četvrto obiteljsko mjesto stavili su Idu Schlitzer. Majčinu neudatu sestru iz Bronxa. U čitavom Bronxu nije bilo mjesta, čak ni za tako malo stvorenje poput Ide. Ili su svi zaboravili na drugog sina? Možda su mislili da je još na moru, ili ved mrtav zahvaljujudi svom načinu života. Pokopan na Karibima. Na Velikim Antilima. Tako je trebalo biti. Na primjer, na otoku Curacao. Tamo bi mu se sviđalo. Na Curacau nije bilo duboke luke. Tamo je bio dugački lukobran, činilo se tada kao da je dugačak jednu milju, i tanker bi pristao na njegovu kraju. Nikada nedu to zaboraviti, zbog konja i podvodača – svodnika, ako baš hodete – ali najviše zbog djece, malene djece koja su imala konje. I oni su šibali proklete konje, i konji su te doveli točno pred bordel. Curacao je bila nizozemska kolonija, luka se zvala Willemstad, buržujska kolonijalna luka, s muškarcima i ženama u tropskoj odjedi, bijelcima s otmjenim šeširima, ugodni kolonijalni gradid, a groblje je ležalo u podnožju lijepih brda na kojem se nalazio kompleks bordela vedi nego sam ikada vidio za čitavog svog boravka na moru. Božje posade znaju koliko je puno brodova pristalo u toj luci, i svi su se oni gore jebali. I ugledni građani gradida jebali su se gore. A ja, u vječnom snu, na lijepom groblju tamo dolje. Ali propustio sam priliku u Willemstadu kad sam kurve zamijenio lutkama. I tako me sad teta Ida,

koja se nikad nikome nije usudila redi ni riječi, zajebala za moje mjesto. Izbacila me djevica koja je čitav svoj život tipkala u Odjelu za parkove i rekreaciju.

Ljubljeni sin i brat Poginuo u akciji nad

Filipinima 13. travanj 1924. – 15. prosinac 1944.

Uvijek u našim srcima. Poručnik Morton Sabbath

Tata s jedne strane, majka s druge, a pokraj moje majke, Ida umjesto mene. Čak niti uspomene na Curacao nisu u stanju nadomjestiti ovo. Kralj kraljevstva ljudi bez iluzija, vladar bez očekivanja, odbačeni čovjek-bog izdanih, Sabbath je još trebao naučiti da se ništa, ali ništa nikada nede razjasniti – i ta ograničenje je samo za sebe predstavljalo snažan, snažan šok. Zašto mi život odbija dati čak i grob koji želim! Da sam samo prevladao svoju odbojnost prema pravoj stvari i ubio se prije dvije godine, mjesto kraj mame bilo bi moje.

Promatrajudi Sabbathovo grobno mjesto, Crawford najednom objavi: “Oh, pa ja sam ih poznavao. Bili su moji dobri prijatelji. Poznavao sam vašu obitelj.”

“Da? Poznavali ste mog starog?”

“Naravno, naravno, naravno, bio je dobar čovjek. Pravi gospodin.”

“To da.”

“Zapravo, mislim da mi kderka ili netko dolazi u pamdenje. Imate li možda kderku?”

Ne, ali kakva je razlika? Crawford se tek trudio liječiti emocionalne rane i zaraditi par dolara sa strane. “Naravno”, reče Sabbath.

“E, pa ona često dolazi. Vidite ovo”, reče Crawford, pokazujudi prema zimzelenom ukrasnom grmlju koje je gusto prekrivalo sva četiri

groba, podrezano na visinu od oko dvadesetak centimetara, “na ovom mjestu ne treba nikakvih zahvata, ne gospodine.”

“Ne, to je lijepo. Jako lijepo izgleda.”

“Ovako, jedino mjesto koje vam mogu dati je na onoj strani.” Tamo gdje je trokut završavao, i gdje su se kraj potrgane ograde ukrštale dvije ceste s rupama, bio je prazan prostor. “Vidite? Ali tamo biste morali kupiti najmanje dva groba. Želite da vam pokažem dio s duplim grobovima?”

“Naravno, zašto ne, bududi da sam ja tu, a vi imate vremena.”

“Nemam vremena, ali pronadi du ga.”

“Dobro, to je lijepo od vas”, reče Sabbath, i zajedno su kroz kišu koja je sipila krenuli prema mjestu gdje je groblje izgledalo poput napuštenog komada zemlje, prekrivene korovom ved polovicom travnja.

“Ovo je ljepši dio”, reče mu Crawford, “u odnosu na onaj samački. Pogled bi vam se pružao na cestu. Netko tko se ovuda vozi vidio bi vaš grob. Tu se spajaju dvije ceste. Promet iz dva smjera.” Lupajudi po mokroj zemlji blatnjavom čizmom svoje zdrave noge, objavi: “Rekao bih, baš tu.”

“Ali, moja obitelj je skroz tamo. I bio bih im okrenut leđima, zar ne? Tu bih bio okrenut na krivu stranu.”

“Onda možete biti na drugoj strani, u samačkom dijelu. Ako nije rezervirano.”

“Iskreno, ni s te strane nemam neki pogled na njih.”

“Da, ali ste zato preko puta jako ugledne obitelji. VVeizmanovih. Gledali biste na jako finu obitelj. Svi su ponosni na VVeizmanove. Ona žena koja je zadužena za groblje, ona je gospođa VVeizman. Baš smo joj tu nedavno sahranili muža. Njezina cijela obitelj je tu sahranjena. Upravo smo sahranili i njezinu sestru. To je dobar dio, i točno preko puta njih je samački dio.”

“Ali što je s onim mjestima duž ograde, koja nisu daleko od moje obitelji? Vidite na što mislim?”

“Ne, ne, ne. Ti grobovi ved su prodani nekome. I to je dio gdje su grobovi samo po četiri mjesta. Pratite li me?”

“Okej, razumijem”, reče Sabbath. “Postoji dio s jednostrukim grobovima, s po dva groba, a sve ostalo su parcele sa četiri groba. Shvatio sam. Zašto ne pogledate ima li još slobodnih samačkim mjesta? Jer je taj dio bliže mojima.”

“E, ne mogu to napraviti sada. Imam sprovod.”

Zajedno su se vratili kroz redove grobova prema ciglenoj kudici gdje su bili privezani psi.

“Pa, u tom du slučaju pričekati dok sprovod ne bude gotov. Mogu obidi svoju obitelj, a vi mi onda poslije možete redi ima li što slobodno, i koja bi bila cijena.”

“Cijena. Aha, aha. Nije previsoka. Koliko bi to moglo ispasti? Četiristo, tako nekako. Najviše toliko. Možda četiristo pedeset, ne znam. Ja nemam ništa s prodajom grobova.”

“Tko ima?”

“Gospođa u organizacijskom odjelu. Gđa Weizman.”

“I oni vas pladaju, organizacijski odjel?”

“Pladaju”, reče on s gađenjem, “to je smijurija kad me pladaju. Za sebe dobijem sto dvadeset pet dolara tjedno. A odavde do tamo, čovjeku treba tri dana samo da pokosi travu. Za sto dvadeset pet dolara tjedno, to je sve što dobijem. Nemam penziju. Šederaš sam i nemam penziju, plus to nerviranje. Socijalno, i to je sve. Pa što onda hodete, što mislite – jedan grob ili dva? Bilo bi mi draže vidjeti vas u dvostrukom. Tamo se nedete gužvati. I taj dio je ljepši. Ali vi odlučujete.”

“Definitivno ima više mjesta za noge”, reče Sabbath, “ali tako je daleko od svih. A ležat du tu dugo. Čujte, vi pogledajte što je slobodno. Kad to obavite, razgovarat demo. Evo”, reče, “hvala što ste pronašli vremena.” Ved je promijenio Michellinu stotku kad je platio za benzin onom patlidžanu, i Crawfordu je dao dvadeset dolara. “A ovo je”, reče tutkajudi mu drugu dvadeseticu, “za brigu o mojoj obitelji.”

“Moje zadovoljstvo. Vaš otac bio je pravi gospodin.”

“I vi ste to, gospodine.”

“U redu. Vi samo pogledajte okolo, vidite gdje de vam biti ugodno.”

“To du i učiniti.”

Usamljeno mjesto koje de mu, a možda i nede biti dostupno u dijelu s jednostrukim grobovima nalazilo se pokraj nadgrobnog spomenika s velikom Davidovom zvijezdom ugraviranom na vrhu i četiri hebrejske riječi ispod nje. Tamo je bio sahranjen kapetan Louis Schloss. “Preživio holokaust, vojni veteran, marinac i biznismen. U znak sjedanja rođaci i prijatelji. 30. svibanj 1929. – 20. svibanj 1990.” Tri mjeseca stariji od mene. Deset dana mu je nedostajalo do šezdeset prve. Preživio je holokaust, ali ne i biznis. Kolega pomorac. Mickey Sabbath, pomorac.

Upravo su na kolicima izvezli jednostavni lijes od borovine, a Crawford je vukao na čelu, šepajudi brzim tempom dok su dva pomagača upravljala kolicima sa strane, dok se pijanac u zelenoj radničkoj košulji pipkao za džep s pljugama. Nije ni počelo, a on ved ne može dočekati kraj da zapali. Mali rabin, držedi ispred sebe u rukama knjigu, razgovarao je s g. Crawfordom, dok se trudio držati korak s njim. Dovezli su kovčeg do otvorenog groba. Bilo je vrlo čisto, to drvo. Moram sve ugovoriti za sebe. To treba platiti danas. Mjesto, lijes, čak i spomenik – sve pripremi, zahvaljujudi Michelle. Treba zadržati tog rabina prije nego ode, i tutnuti mu stotku da se vrati za njega i čita iz te knjige. I na taj način čistim njezin novac od njegove lakoumne povijesti nedopuštenih užitaka i vradam svežanj novčanica jednostavnim i dobrim zemaljskim poslovima.

Zemaljskim. To je ovdje danas vrlo očito. Samo nekoliko koraka iza njega bila je svježa hrpa zemlje, na mjestu gdje su nedavno nekoga sahranili, a preko puta nje bila su iskopana dva svježa groba, jedan kraj drugog. Očekuju blizance. Otišao je do njih kako bi pogledao unutra, malo razgledavanja prije kupnje. Uredni način na koji je rupa bila usječena u zemlju ukazivao je na solidnu izradu. Oštro omeđeni kutevi, razmočeno dno i duboke strane – pijancu se mora odati

priznanje, kao i malom talijanskom momku i Crawfordu: u tome što su radili osjedala se veličina prošlih stoljeda. Ova rupa ide toliko daleko u prošlost. Obje rupe. Obje zrače tajanstvenim i nestvarnim. Pravi ljudi, u pravi dan. Ni vrijeme nije lagalo o stanju stvari. Tjeralo ga je da postavi najtmurnije od pitanja, ono o svojim namjerama, na koje je odgovor glasio: “Da! Da! Da! Ponovit du što i moj propali tast, uspješno samoubojstvo!”

No je li i to igra? Čak i to? Uvijek je teško procijeniti.

U tačkama koje su bile ostavljene na kiši (najvjerojatnije ih je ostavio pijanac – Sabbath je to pretpostavio zahvaljujudi zajedničkom životu s jednim), bila je stožasta hrpa mokre zemlje. Sabbath je, uz mrvicu demonskog zadovoljstva, uronio prste u šljunčanu masu, dok nisu nestali u njoj. Ako nabrojim do deset pa ih izvadim, bit de to stari prsti, stari, provokativni prsti kojima sam sve njih vukao za nos. Opet krivo. Morat du udi u zemlju puno više nego samo prstima, ako se nadam ispraviti sve što je pokvareno na meni. Morat du brojati do deset milijardi, i upitao se do koliko je Morty nabrojao dosad. A baka? A djed? Kako se na jidišu kaže zilijun?

Krenuvši prema starim grobovima, prema dijelu groblja koji su u ranim danima ispunili prvi Židovi na obali, dao je vremena sprovodu koji se odvijao, pazedi dok je prolazio kraj crvene kudice da ga ne dohvate psi čuvari. Te pse još nisu naučili osnovnim pravilima ponašanja, a kamoli prastarim tabuima koji vladaju na židovskom groblju. Židove da čuvaju psi? Povijesno vrlo, vrlo krivo. Njegova druga pomisao bila je da ga pastirski sahrane na Battle Mountainu što bliže Drenki. To mu je palo na pamet davno ranije. Ali s kim bi tamo pričao? Još nikad nje naišao na goja koji bi mogao dovoljno brzo govoriti za njega. A tamo bi bili i sporiji nego obično. Morat de progutati uvredu pasa. Nijedno groblje nije savršeno.

Nakon deset minuta lutanja po kiši i traženja djedovskih grobova, uvidio je da de jedino metodičkim obilaskom grobova gore-dolje, čitajudi svaki nadgrobni natpis od kraja do kraja svakog reda, imati nade pronadi Claru i Mordecaija Sabbatha. Nadgrobne ploče je mogao ignorirati – na njima je uglavnom pisalo “Ovdje

počiva” – ali stotine i stotine nadgrobnih kamenova zahtijevalo je njegovu koncentraciju, toliko potpuno uranjanje u njih da više ničega nede biti u njemu osim tih imena. Morao je zaboraviti na to koliko ga ti ljudi ne bi voljeli i koliko bi snažno on njih prezirao, morao je zaboraviti na ljude koji su nekada bili živi. Jer kad si mrtav više nisi nepodnošljiv. To vrijedi i za mene. Morao je upiti mrtve, do posljednje kapljice.

Naša voljena majka Minnie. Naš voljeni muž i otac Sidney. Voljena majka i baka Friedda. Voljeni muž i otac Jacob. Voljeni muž, otac i djed Samuel. Voljeni muž i otac Joseph. Voljena majka Sarah. Voljena žena Rebecca. Voljeni muž i otac Benjamin. Voljena majka i baka Tessa. Voljena majka i baka Sophie. Voljena majka Bertha. Voljeni muž Hyman. Voljeni muž Morris. Voljeni muž i otac William. Voljena žena i majka Rebecca. Voljena kderka i sestra Hannah Sarah. Naša voljena majka Klara. Voljeni muž Max. Naša voljena kderka Sadie. Voljena žena Tillie. Voljeni muž Bernard. Voljeni muž i otac Fred. Voljeni muž i otac Frank. Moja voljena žena i naša draga majka Lena. Naš dragi otac Marcus. I dalje i dalje i dalje. Nitko voljen ne izvlači se živ. Samo imena najstarijih bila su ispisana na hebrejskom. Naš sin i brat Nathan. Naš dragi otac Edward. Muž i otac Louis. Voljena žena i majka Fannie. Voljena majka i žena Rose. Voljeni muž i otac Solomon. Voljeni sin i brat Harry. U spomen na mog voljenog muža i našeg dragog oca Lewisa. Voljeni sin Sidney. Voljena žena Louisa i majka George Lucille. Voljena majka Tillie. Voljeni otac Abraham. Voljena majka i baka Leah. Voljeni muž i otac Emanuel. Voljena majka Sarah. Voljeni otac Samuel. A na mojem nadgrobnom kamenu, voljeni što? Samo to: Voljeni Što. David Schwartz, voljeni sin i brat umro služedi ovoj zemlji 1894.-1918. U spomen Gertie, divnoj ženi i istinskom prijatelju. Naš voljeni otac Sam. Naš sin, devetnaestogodišnjak, 1903.-1922. Bez imena, tek “Naš sin”. Voljena žena i ljubljena majka Florence. Voljeni brat dr. Boris. Voljeni muž i otac Samuel. Voljeni otac Saul. Voljena žena i majka Celia. Voljena majka Chasa. Voljeni muž i otac Isadore. Voljena žena i majka Esther. Voljena majka Jennie. Voljeni muž i otac David. Naša voljena majka Gertrude. Voljeni muž,

otac, brat Jekyl. Voljena teta Sima. Voljena kder Ethel. Voljena žena i majka Annie. Voljena žena i majka Frima. Voljeni otac i muž Hersch. Voljeni Otac...

I eto nas. Sabbath. Clara Sabbath, 1872.-1941. Mordecai Sabbath, 1871.-1923. Tu su. Jednostavni kamen. S ukrasnim kamenčidima na vrhu. Tko je došao u posjetu? Mort, jesi li ti posjetio baku? Tata? Koga briga? Tko je preostao? Što je ostalo unutra? Unutra više nema čak ni lijesa. Za tebe su govorili da si bio tvrdoglav, Mordecai, prijek i duhovit... iako čak ni ti nisi mogao smisliti šalu poput ove. Nitko nije. Bolje od ovoga ovdje šale ne mogu biti. A baka? Bila si oličenje jednostavnosti, to ti je bilo zvanje. Činjenična osoba. Sve na tebi – tvoje držanje, one haljine, tvoja šutnja – govorilo je: “Ja nisam nezamjenjiva.” Bez proturječnosti, bez iskušenja, iako si neobično voljela kuhani kukuruz. Majka je mrzila gledati te kako ga jedeš. To joj je bio najgori dio ljeta. Od gledanja joj je bilo “mučno.” Ja sam volio gledati. Inače ste se vas dvije slagale. Vjerojatno je ključ bio u suzdržavanju, pustiti je da radi stvari na svoj način. Bila si vidljivo naklonjenija Mortyju, imenjaku djede Mordecaija, ali tko bi ti mogao zamjeriti? Nisi doživjela da vidiš sve uništeno. Tvoja sreda. Kod tebe ništa nije bilo veliko, bako, ali ni ništa malo. Život te mogao obilježiti i puno gore. Rođena u gradidu Mikulice, umrla u Pitkin Memorialu. Jesam li što izostavio? Da. Voljela si nam čistiti ribu, meni i Mortyju kad bismo se nodu vratili s ribolova. Najčešde bismo kudi dolazili bez ičega, ali kakav je to bio trijumf kada bismo u kantici donijeli nekoliko riba! Ti bi nam ih očistila u kuhinji. Tanki nož bi zataknula u otvor, vjerojatno kod anusa, povukla ga kroz sredinu dok ne bi došao do škrga, a onda bi (taj sam dio najviše volio gledati) ugurala unutra ruku i izvukao čitavu unutrašnjost i bacila je. Onda si čistila ljuske. Borila si se protiv njih i istovremeno pazila da ih ne raspeš posvuda. Menije obično trebalo petnaest minuta da ribama očistim ljuske i pola sata da očistim sve ostalo nakon toga. Tebi je za sve trebalo deset minuta. Mama ti je čak dopuštala da kuhaš. Nikada nemoj odrezati glavu i rep. Treba ih ispedi cijele. Pečena riba, kukuruz, svježe rajčice, velike rajčice iz Jerseya. Djedovo jelo. Da, da, to je bilo nešto, biti u sumrak

na plaži s Mortom. Pričao je sa starijim ljudima. Djetinjstvo i njegov veličanstveni zalog. Od otprilike osme do trinaeste, temeljna unutarnja osnova koju imamo. Ili je prava ili je kriva. Moja je bila prava. Izvorna osnova, privrženost bližnjima kad smo učili što su to osjedaji, privrženost možda ne čudnija, ali jača čak i od erotske. Dobro je o tome razmišljati pred kraj – umjesto žuriti s tim i otidi što brže odavde – o nekim bitnim stvarima, nekim bitnim ljudskim stvarima. Druženje s čovjekom vrata do nas i njegovim sinovima. Susreti i razgovori u vrtu. Na plaži, pecanje s Mortom. Bogata vremena. Morty je pričao s drugim ljudima, s ribarima. Tako lako je to radio. Meni je sve što je on radio predstavljalo veliki uzor. Jedan čovjek u smeđim hlačama i bijeloj majici kratkih rukava i uvijek s cigarom u ustima govorio nam je kako ga boli dupe hode li uloviti ribu ili nede (pametno, jer bi rijetko išta ulovio) – govorio je nama djeci: “Glavno zadovoljstvo pecanja je u tome da izađeš iz kude. Da pobjegneš od žena.” Mi smo se uvijek smijali, ali meni i Mortyju ono najvažnije bilo je uzbuđenje. Puno je značilo uloviti strijelu. Štap ti poskakuje u ruci. Sve poskakuje. Morty je bio moj učitelj pecanja. “Neke ribe kad zagrizu, počnu vudi nit. Ako ih odmah pokušaš povudi, nit de puknuti. Zato ne smiješ povlačiti odmah, tek kad se izmori, a onda više nije problem, čak i ako je jako velika i teška.” Skinuti bodljikave ribe s udice bio je problem svakome osim Mortu – bodljike ga nisu smetale. Riba koju nije bilo nimalo ugodno uhvatiti bila je raža. Sjedaš li se kako sam završio u bolnici kad mi je bilo osam godina? Bio sam na molu i uhvatio golemu ražu, i ona me ujela i odmah sam se onesvijestio. Predivni, elegantni plivači, ali grabežljivi gadovi, vrlo opaki sa svojim oštrim zubima. Prijetedi. Izgledaju poput spljoštenih morskih pasa. Morty je morao vikati u pomod, i netko je došao i odvezli su me autom u Pitkin. Kad god bismo išli pecati, nisi mogla dočekati da se vratimo, pa da možeš očistiti lovinu. Obično smo ulovili male ribe. Primjerke koji su težili manje od pola kilograma. Pekli smo ih po četiri ili pet u tavi. Pune kostiju, ali sjajne. Gledati te kako ih jedeš bilo je također jako zabavno, ali ne i mami. Koliko smo ti toga donijeli na čišdenje. Riječne ribe, kad smo išli pecati na Shark River. Nod prije Mortyjeva odlaska u vojsku

otišli smo na plažu sa štapovima, na jedan sat. Nismo bili previše uspješni kao djeca. Samo smo pecali. Sa blinkerom, s udicom i utegom, ponekad na plovak, najčešde na mamac. To je bilo to. Čvrst kolut. Velika nazubljena udica. Nikad nismo čistili štapove. Samo jednom za vrijeme čitavog ljeta smo ih polili vodom. Uvijek smo imali isti kolut. Mijenjali smo samo plovke i mamac, ako smo željeli pecati dublje. Otišli smo na plažu i pecali jedan sat. Svi su u kudi plakali jer je Morty idudi dan odlazio u rat. Ti si ved bila ovdje. Tebe nije bilo. Pa du ti ispričati što se dogodilo. Bio je deseti listopad 1942. Morty je ostao cijeli rujan jer je želio biti tu za moj Bar Mitzvah obred. Jedanaestog listopada otišao se prijaviti u Perth Amboy. Naše posljednje pecanje na plaži. Do sredine, kraja listopada, ribe nestanu. Pitao sam Mortyja – koji me naučio kako loviti s malim štapom i kolutom – “Kamo ribe odlaze?” “Nitko ne zna,” rekao je on. “Nitko ne zna kamo odlaze. Jednom kad se upute prema otvorenom moru, tko zna kamo idu. Što si mislio, da ih ljudi prate okolo? To je misterija pecanja. Nitko ne zna gdje su.” Spustili smo se do kraja ulice, te večeri, i niz stepenice sišli do plaže. Upravo se spuštao mrak. Morty je mogao baciti udicu pedeset metara u daljinu, čak i u danima prije automatskih kolutova. Imali smo obične kolutove, bez ičega, samo kolut i ručka za namatanje. Tada su štapovi bili puno krudi. Puno neugodniji kolutovi i puno krudi štapovi. Djetetu je bilo jako teško baciti udicu. U početku mi se uvijek zamrsivala nit. Najviše sam vremena trošio na otpetljavanje. Ali naposlijetku sam naučio. Morty je rekao da de mu nedostajati pecanje sa mnom. Odveo me na plažu kako bismo se oprostili bez rodbine oko nas. “Kad stojiš ovdje”, rekao mi je, “morski zrak, tišina, zvuk valova, tvoji prsti su u pijesku, i znaš da su sve te životinje tamo, spremne zagristi mamac. To uzbuđenje što znaš da je nešto tamo. Ne znaš što je to, ne znaš koliko je veliko. Čak ne znaš ni hodeš li to ikada vidjeti.” I on to nikada nije vidio, niti je, naravno, dobio ono što čovjek dobije kad ostari, nešto što čini smiješnim njegovo djetinje otvaranje svijetu i ovakvim doživljajima, nešto što je bez oblika i sveprožimajude i što je vjerojatno strah. Ne, umjesto toga njega su ubili. I to su vijesti, bako. Veliki generacijski doživljaj stajanja na plaži u sumrak sa svojim

starijim bratom. Kad spavaš s nekim u istoj sobi, postanete vrlo bliski. Posvuda me vodio sa sobom. Jednog ljeta, kad mu je bilo oko dvanaest, dobio je posao da prodaje banane od vrata do vrata. U Belmaru je bio čovjek koji je prodavao samo banane i zaposlio je Mortyja, a Morty je zaposlio mene. Posao je bio idi ulicama vičudi: “Banane, dvadeset pet centi kila!” Kakav sjajan posao. I danas ponekad sanjam o tom poslu. Pladaju te da vičeš “Banane!” Četvrtkom i petkom poslije škole čerupao je kokoši kod košer mesara Feldmana. Jedan farmer iz Lakewooda Feldmanu je prodavao kokoši. Morty me vodio sa sobom da mu pomognem. Najgori dio sam najviše volio: mazanje ruku mašdu za uništavanje ušiju. Osjedao sam se s osam ili devet godina kao prava velika faca, bez straha prema tim jebenim strašnim ušima, trudedi se biti, kao Mort, posve prezriv prema njima i čerupati kokoške. Štitio me pred sirijskim Židovima. Djeca su ljeti često plesala na pločniku ispred Mike and Lou's, plesala uz glazbu iz jukeboxa. Sumnjam da si to ikad vidjela. Kad je Morty jednog ljeta radio kod Mike and Lou's, donosio je kudi pregaču koju bi mama oprala za slijededu nod. Bila bi žuta od senfa i crvena od raznih začina. Senf bi ga pratio u našu sobu kad bi nodu ušao u sobu. Vonjao je po senfu, kobasicama i hrenovkama. Mike and Lou's imali su dobre hrenovke. Pečene. Sirijski momci plesali su pred Mike and Lou's na pločniku, obično su plesali sami, kao mornari. Izvodili su svoj ples iz Damaska, nalik mambu, s vrlo eksplozivnim koracima. Svi rodbinski povezani, zbijeni skupa, i vrlo tamne kože. Sirijski klinci koji su se pridružili našim kartaškim igrama jako su dobro igrali ajnc. Njihovi očevi bavili su se tada dugmadi, vunom i tkaninama. Slušao sam tatina prijatelja, tapetara iz Neptunea, kako govori o njima jednog petka, kad su muškarci u našoj kuhinji obično igrali poker. “Novac je njihov bog. Najteži ljudi na svijetu za sklopiti posao. Prevarit de te čim okreneš leđa.” Neki od tih sirijskih klinaca su se nametali. Jedan od njih, jedan od brade Gindi, prišao bi ti i opalio te bez ikakva razloga, prebio te i pogledao i odšetao. Njegova me sestra hipnotizirala. Bilo mi je dvanaest. Bili smo u istom razredu ona i ja. Mala dlakava vatrena curica. Goleme obrve. Nisam mogao preboljeti njezinu tamnu kožu.

Ispričala je bratu da sam joj nešto rekao i brat me napao. Nasmrt sam ga se bojao. Nikad je nisam smio pogledati, a kamoli joj išta redi. Ali tamna me koža uspalila. Uvijek me uspaljivala. Počeo me napadati ispred Mike and Lou'sa, a Morty je izišao u svojoj senfom umrljanoj pregači i rekao Gindiju: “Njemu ne prilazi.” A Gindi je rekao: “Izazivaš me?” A Morty je rekao: “Da.” A Gindi je njega opalio i razbio Mortyju nos. Sjedaš se? Isaac Gindi. Njegov način iskazivanja samoljublja nikad me nije oduševljavao. Šesnaest šavova. Ti Sirijci živjeli su u drugoj vremenskoj zoni. Uvijek su međusobno šaptali. Ali meni je bilo dvanaest, u mojim hlačama svari su počele vibrirati, i nisam mogao skinuti oči s njegove dlakave sestre. Sonia joj je bilo ime. Sonia je imala još jednog brata, koliko se sjedam, Mauricea, koji također nije bio ljudsko bide. Ali onda je došao rat. Meni je bilo trinaest, Mortyju osamnaest. Imamo klinca koji nikada nije nikamo otputovao u životu, osim možda na trkačko natjecanje. Nikad izvan okruga Monmouth. Cijelog života svaki se dan vradao kudi. I slijededeg jutra odlazi umrijeti. No ipak, smrt je beskonačnost par exellence, nije li? Zar se ne slažeš? Pa, značilo to nešto ili ne, prije nego nastavim: nikad više u životu nisam jeo kuhani kukuruz, a da se s ugodom ne prisjetim proždrljivog ludila tebe i tvog zubala, i odbojnosti koju je to izazivalo u mojoj majci. To me naučilo ne samo o punicama i snahama; naučilo me svemu. Pravi ideal bake, a majka se jedva suzdržavala da te ne izbaci van. A moja majka nije bila neljubazna – to znaš. Ali ono što jednoga ispunjava sredom drugoga ispunjava odvratnošdu. Sukobi, smiješni sukobi, dovoljni da ubiju sve i svakoga.

Voljena žena i majka Fannie. Voljena žena i majka Hannah. Voljeni muž i otac Jack. To se nastavlja. Naša voljena majka Rose. Naš voljeni otac Harry. Naš voljeni muž, otac i djed Meyer. Ljudi. Sve ljudi. A to je kapetan Schloss, a tamo...

U zemlji preokrenutoj gdje se Lee Goldman, još jedna odana žena, majka i baka upravo sjedinila s nekim iz svoje obitelji, nekim voljenim još neoznačenim, Sabbath je pronašao oblutke za nadgrobno kamenje svoje majke, oca i Mortyja. I jedan za Idu.

Evo i mene.

* * *

U Crawfordovu uredu nije bilo ničega osim stola, telefona, para starih stolica i, neobjašnjivo, automata za prodaju svari na kovanice, bez ikakvih stvari unutra. Vonj mokre psede dlake kvario je zrak, i bilo je razloga pomisliti kako su stol i dvije stolice odabrane iz ponude improviziranog smetlišta preko puta. Stol je bio prekriven staklom, koje su na okupu držale prekrižane ljepljive trake, a služilo je upravitelju groblja kao površina za pisanje; pod staklom je bila ugurana gomila starih posjetnica duž sve četiri strane. Na posjetnici koju je Sabbath prvu vidio pisalo je: “Krovopokrivačko poduzede 'Dobre namjere', 212 Coit Street, Freehold, New Jersey.”

Kako bi ušao u ciglenu kudicu nalik na grobnicu, Sabbath je morao viknuti Crawfordu da izađe van i smiri pse. 13. travanj 1924. – 15. prosinac 1944. Morty bi sada imao sedamdeset godina. Danas bi bio njegov sedamdeseti rođendan! U prosincu de biti mrtav pedeset godina. Mene nede biti ovdje da se prisjedam toga. Hvala Bogu da nikoga od nas nede biti.

Sprovod je dotad ved bio poodavno gotov, a kiša je prestala. Crawford je nazvao gospođu Weizman da proračuna troškove za Sabbatha, i da provjeri je li ono jedno mjesto rezervirano, i ved skoro sat vremena čekao je Sabbatha da ga izvijesti o cijenama, kao i o dobrim vijestima u vezi mjesta koje je tražio. Ali svaki put kad bi se Sabbath otisnuo od obiteljskih grobova prema Crawfordu, okrenuo bi se i vratio natrag. Nije znao koga bi čega lišio ako ode nakon deset minuta stajanja, ali nije mogao otidi. Ponovljeni odlasci i vradanja – postao je sam sebi smiješan, ali nije mogao ništa učiniti u vezi toga. Nije mogao otidi i nije mogao otidi i nije mogao otidi i onda – kao svako glupo stvorenje koje naglo prekine raditi jedno i počne raditi drugo, i za koje se ne može redi je li njegov život posvemašnja sloboda ili posvemašnja nesloboda – mogao je otidi i otišao je. I iz toga se ne može izvudi nikakva mudrost. Točnije, njegova glupost se sasvim

vidljivo razjasnila. Ako je ikad nešto bilo mogude saznati, sada je znao da on to nikada nije saznao. I svo to vrijeme prsti su mu bili zgrčeni, izazivajudi agoniju od kostobolje.

Crawfordovo lice u uredu nije odisalo tolikom smislenošdu kao vani. Bez phillies kape na glavi, to lice je bilo sama ogromna brada, nos bez hrpta i usko čelo – kao da je Bog, davši mu tu bradu vidljivo zakrivljenu u obliku lopate, želio bebu Crawford ved od rođenja označiti kao upravitelja groblja. To lice bilo je na granici koja našu vrstu odvaja od njezine neposredne prethodnice, no Crawford je ipak, sjededi s druge strane starog pisadeg stola s potrganim nogama i podloškom od razbijenog stakla, zračio profesionalnošdu koja je bila u skladu s ozbiljnošdu njegova posla. Kako bi u Sabbathovu svijest slikovito usjekli sve neugodnosti koje čekaju njegovo truplo, psi su divlje režali. Zvekedudi lancima pod Crawfordovim prozorom, zvučali su kao da su nabijeni snažnom mržnjom prema Židovima. Štoviše, lanci i uzice za pse ležali su razbacani na neopranom, izguljenom linoleumu s uzorkom kvadratida na podu, a na Crawfordovu stolu, kao odlagalište olovaka, spajalica za papire, čak i samih papira, služila je prazna pedigre zdjelica za psedu hranu iz koje su nekad hranili pse. Kutiju do polovice ispunjenu neotvorenim vredama psede hrane morali su maknuti s druge stolice u sobi kako bi Sabbath imao gdje sjesti. Tek tada je Sabbath nad prednjim vratima ugledao prozor od obojenog stakla na kojem je bila Davidova zvijezda. Ova kudica je bila sagrađena kao mjesto za grobnu molitvu, gdje su se ožalošdeni prije sprovoda okupljali kraj lijesa. Sada je bila štenara.

“Traže šesto dolara za jedno mjesto”, rekao mu je Crawford, “a za ono dvostruko traže tisudu dvjesto, ali sam snizio na tisudu sto. To bih vam dvostruko mjesto i preporučio kao najbolji izbor. Na ljepšem je dijelu groblja. Tamo de vam biti bolje. Na ovom drugom mjestu imate vrata koja se stalno otvaraju kraj vas, promet unutra i van...”

“Dvostruka parcela je predaleko. Dajte mi ono mjesto kraj kapetana Schlossa.”

“Ako mislite da vam je tamo bolje...”

“I spomenik.”

“Ja ih ne prodajem, rekao sam vam.”

“Ali znate nekoga tko ih prodaje. Želim naručiti spomenik.”

“Ima ih milijun vrsta.”

“Onakav kakav ima kapetan Schloss de biti dovoljan. Jednostavni spomenik.”

“To nije jeftin kamen. To košta oko osamsto dolara. U New Yorku bi vam naplatili tisudu dvjesto. I više. Treba vam i odgovarajuda podloga. Napladuje se i tarifa za betonski temelj. Natpis vam moram naplatiti posebno, to je posebni trošak.”

“Koliko?”

“Ovisi koliko želite redi.”

“Koliko i kapetan Schloss.”

“On ima puno toga napisanog na svom. To de vas koštati.”

Sabbath je iz unutarnjeg džepa izvadio omotnicu s Michellinim novcem, pipajudi da se uvjeri kako je i omotnica s polaroidima još tu. Iz omotnice s novcem izvadio je šest novčanica za mjesto i osam za nadgrobni kamen, te ih stavio na Crawfordov stol.

I još tristo”, upita Sabbath, “za ono što želim redi?”

“Mi razgovaramo o preko pedeset slova”, reče Crawford.

Sabbath odbroji još četiri stotice. “Jedna je za vas. Da se pobrinete za izvršenje.”

“Želite li ukrasno bilje? Nad vama? Yeco grmlje je dvjesto sedamdeset pet dolara, i sadnica i rad.”

“Grmlje? Ne treba mi grmlje. Nikad nisam čuo za yeco grmlje.”

“To se nalazi na vašem obiteljskom dijelu. To je yeco grmlje.”

“U redu. Dajte mi kao njihovo. Zasadite mi dva yeco grma.”

Posegnuo je za još tri stotice. “Gospodine Crawford, sva moja rodbina je ovdje. Želim da vodite predstavu.”

“Vi ste bolesni.”

“Treba mi lijes, prijatelju. Kao onaj kakav sam danas vidio.”

“Obična jelovina. Onaj je bio četiristo. Znam čovjeka koji može izraditi isti za tristo pedeset.”

“I rabin. Onaj mali je u redu. Pošto?”

“On? Sto dolara. Dajte da vam nađem nekoga drugoga. Nadi du vam jednako dobrog za pedeset.”

“Židova?”

“Naravno, Židova. On je star, to je sve.”

Vrata ispod prozora s Davidovom zvijezdom su se otvorila, i baš kad je unutra ušao talijanski momak, jedan od pasa pojurio je kroz vrata kraj Talijana, dok ga lanac nije zaustavio nekoliko desetaka centimetara od Sabbathova lica.

“Johnny, za Boga miloga”, reče Crawford, “zatvori vrata i drži pse vani.

“Točno”, reče Sabbath, “ne biste željeli da me pojede. Pričekajte dok potpišem.

“Ne, ovaj ovdje vas nede ujesti”, uvjeri Crawford Sabbatha. “Onaj drugi, on može nasrnuti na vas, ali ne i ovaj. Johny, izbaci psa van!”

Johnny je unatraške povukao psa za lanac, i silom ga, dok je pas nastavio režati na Sabbatha, odvukao van.

“Kakvi pomodnici. Ne možeš sjesti i redi nekome 'Hej, napravi tamo što treba.' Ne znaju kako. Na kraju du morati nabaviti Meksikanca? I hode li on biti bolji? Bit de gori. Jeste li zaključali auto?”, upitao je Sabbatha.

“Gospodine Crawford, što sam izostavio iz planova?”

Crawford pogleda u svoje bilješke. “Troškovi sahrane”, reče. “Četiri stotine.”

Sabbath izbroja još četiri novčanice i doda ih na hrpu koja je ved bila na stolu.

“Upute”, reče mu Crawford. “Što želite na spomeniku?”

“Dajte mi papir. Dajte mi kovertu.”

Dok je Crawford pripremao račune – sve s trostrukim kopijama – Sabbath je na poleđini Crawfordova papira (na prednjoj strani bio je logo “Održavanje groblja”) skicirao obrise spomenika, nacrtao ga naivno kao što dijete crta kudu ili drvo, a tako se cijelo vrijeme i osjedao. Nacrtao je riječi epitafa kako ih je želio vidjeti. Onda je presavio papir na tredinu, stavio ga u kovertu i zalijepio. “Upute”, napisao je na kovertu, “za stavljanje natpisa na nadgrobni spomenik M. Sabbatha. Otvoriti kad bude potrebno. M.S. 13.04.1994.”

Crawford, misaon kakav je ved bio, dugo je dovršavao pisanje računa. Sabbath je uživao gledajudi ga. Bila je to dobra predstava. Oblikovao je svako slovo svake riječi na svakom papiru kao da je upravo ono od najvede važnosti. Najednom se učinilo kao da ga je prosvijetlila duboka vjera, možda samo zbog toga što je Sabbathu previše naplatio, a možda malo i zbog značenja neizbježnosti koje su ove formalnosti imale. I tako su dva prepredena čovjeka sjedila jedan nasuprot drugome, sa starim pisadim stolom između sebe, dva stara čovjeka nepovjerljivo povezana – i tako slična – dok je svaki od njih ispijao sve što je iz fontane života dolazilo do usta. Gospodin Crawford je pažljivo presavio uredske kopije računa i tako presavijene papire spremio u praznu zdjelicu za psedu hranu.

Sabbath se još jedan posljednji put vratio do obiteljskih grobova, dok mu je srce, iako umorno, poskakivalo i razrješavalo u njemu posljednju dvojbu. U ovome du uspjeti, obedajem vam. Onda je otišao pogledati svoje vlastito mjesto. Na putu do tamo, prošao je kraj dva nadgrobna kamena koja prije nije primijetio. Voljeni sin i brat ubijen u akciji u Normandiji 1. lipnja 1944., 27 godina. Uvijek demo te pamtiti, narednik Harold Berg. Voljeni sin i brat Julius Dropkin ubijen u akciji 12. rujna 1944. u južnoj Francuskoj, s 26 godina uvijek deš biti u našim srcima. Te momke poslali su u smrt. Dropkina i Berga poslali su u smrt. Zastao je i psovao u njihovo ime.

Unatoč smetlištu preko puta i šupljoj ogradi otraga i zarđalim vratima sa strane, ponos vlasništva narastao je u njemu, koliko god ružno i bezvrijedno taj pjeskoviti komad zemlje izgledao, tu na kraju parcele s grobovima za samce smještene uz rub groblja. To mi ne

mogu uzeti. Bio je tako zadovoljan mudrim jutarnjim sklopljenim poslom – savjesnim izvršenjem svoje odluke, brisanjem veza, odbacivanjem straha, pozdravom svojima – da je zviždukao Gershwina. Možda je drugi dio groblja doista bio ljepši, ali ako bi se uzdigao na prste, mogao bi vidjeti svoju obitelj, a tu su preko puta i svi inspirativni Weizmanovi, a odmah kraj njega desno – ne, lijevo, u zemlji – bio je kapetan Schloss. Sabbath je polako ponovo pročitao duboki opis svog bududeg susjeda. “Preživio holokasust, biznismen, u spomen obitelj i prijatelji 30. svibanj 1929. – 20. svibanj 1990.” Sabbath se sjetio da je samo dvadeset četiri sata ranije u izlogu prodajnog ureda pokraj pogrebnog poduzeda, gdje su se oprostili od Linca, pročitao jedan natpis. Tamo je bio izložen bezimeni nadgrobni kamen, a pokraj njega bila je reklamna poruka, naslovljena sa “Što je spomenik?”, a ispod toga je jednostavnim, elegantnim pismom bilo objašnjeno kako je spomenik “simbol odanosti... jasan izraz najplemenitijeg od svih ljudskih osjedaja – LJUBAVI... spomenik se pravi zato jer je postojao život, a ne smrt, i uz mudar odabir i odgovarajudi savjet, on treba poticati ODANOST, VJERU I NADU u živima... trebao bi govoriti glasom prošlosti i sadašnjosti naraštajima koji se još nisu ni rodili...”

Divno rečeno. Drago mi je da su nam razjasnili što jeto spomenik. Kraj spomenika kapetanu Schlossu zamislio je svoj vlastiti:

Morris Sabbath “Mickey”

Voljeni kurviš, zavodnik, sodomist, zlostavljač žena

uništavač morala, zagađivač mladeži, ženoubojica,

samoubojstvo 1929.-1994.

* * *

...i to je bilo mjesto gdje je živio ujak Fish – i time je turneja završila. Hoteli su nestali, na obali oceana zamijenile su ih skromne stambene zgrade, ali niže niz ulice još su uvijek stajale stare kude, drveni i zidani bungalovi gdje su svi živjeli, i on se, kao po preporuci Hemlock Societyja provezao kraj njih, u ime završnog prisjedanja i oproštaja. Ali više nije mogao odgađati simbolički čin svršetka, bilo je vrijeme da dovrši prokletu stvar, veliki čin koji de zaključiti moju priču... i tako je ostavljao Bradley Beach zauvijek, kad se tamo na Hammond Aveniji materijalizirao bungalov koji je pripadao Fishu.

Hammondova avenija pružala se paralelno s oceanom sve do Main Streeta i željeznice, dobra dva kilometra udaljena od plaže. Fish mora da je mrtav ved godinama. Njegova žena dobila je tumor dok smo mi još bili djeca. Bila je vrlo mlada – nismo mi to tada shvadali. Na njezinoj glavi, sa strane, rastao je krumpir ispod površine kože. Nosila je marame kako bi sakrila tu ružnodu, ali je svaki oštrooki klinac mogao zapaziti gdje je krumpir bubrio. Fish nam je prodavao povrde iz kamiona. Dugan je bio zadužen za kolače, Borden za mlijeko, Pechter za kruh, Seabord za sladoled, Fish za povrde. Kad god bih vidio krumpir u košari, pomislio sam na znate ved što. Na preminulu ženu. Nezamislivo. Neko vrijeme nisam mogao jesti krumpir. Ali onda sam postao stariji i gladniji pa je prošlo. Fish je odgojio dvoje djece. Vodio ih je sa sobom kad je išao na kartanje s drugim muškarcima. Irving i Lois. Irving je skupljao marke: Imao je najmanje po jednu iz svake zemlje. Lois je imala cikice. Ved s deset godina ih je imala. U osnovnoj školi, dečki bi joj bacili kaput preko glave, stisnuli ih i pobjegli. Morty “

“ rekao da ja to ne smijem, jer je ona naša rođakinja. “Dalja rođakinja.” Ali Morty je rekao ne, to je protiv nekog židovskog običaja. Naša prezimena bila su sve samo ne ista. Zahvaljujudi abecedi, sjedio sam samo nekoliko centimetara od Lois. Vrlo su teški bili ti satovi. Zadovoljstvo je bilo teško – moja prva lekcija iz toga. Na kraju sata morao sam držati bilježnicu ispred hlača kad smo izlazili iz učionice. Ali Morty je rekao ne – bez obzira na sve, ne. Posljednja osoba koju sam ikada slušao o takvim pitanjima. Trebao sam mu redi na groblju: “Kakav židovski zakon? Izmislio si to, kurvin sine.” To bi ga nasmijalo. I

to bi bio užitak, pružiti ruku i nasmijati ga, dati mu tijelo, glas, život s nešto zabave u sebi, zabave postojanja koju čak i mušica mora osjedati, užitka postojanja, čistog i jednostavnog, koji gotovo svatko s ove strane odjela za rak povremeno osjeti, koliko god, sveukupno gledano, sreda nije darežljivo raspodijeljena. Evo, Mort, ono što zovemo “životom” kao što nebo zovemo “nebom”, a sunce “suncem”. Kako smo nemarni. Evo ti, brate, živu dušu – koliko vrijedi vrijedi, uzmi moju!

U redu. Vrijeme je vratiti se u stanje svijesti neophodno za završetak priče. Da de mu biti potrebno stanje svijesti i više od toga – malenkost, veličina, glupost, mudrost, kukavičluk, heroizam, sljepoda, vizija, sve iz arsenala dviju suprotstavljenih vojski ujedinjenih u jedno – to je znao. Razmišljanje o zabavi koju i mušica mora osjedati nede nimalo olakšati stvar. Prestani misliti krive misli i primi se prave. A sad, pak, Fishova kuda – od svih kuda! Kuda Sabbathove obitelji sad je bila u vlasništvu hispano para, muža i žene koje je vidio kako klečedi uređuju vrt uz prilaz (ne više pješčani nego asfaltirani) što jedivno utjecalo na njegovu odlučnost, jer se sav njegov jad stopio s odlukom. Nove stvari, stakleni trijem i aluminijska pomična vrata i valovite metalne žaluzine bile su takve da je bilo smiješno razmišljati o kudi kao njihovoj, jednako smiješno kao misliti da je groblje njihovo. Ali ova ruševina, Fishova, imala je značenje. Značenje, kakvo je to čudno pretjerivanje: prema Sabbathovu iskustvu, to je uvod u krivo razumijevanje.

Tamo gdje je još bilo roleta, bile su potrgane; gdje su letve još visile, bile su polomljene; gdje su bile stepenice, izgledale su kao da ne bi izdržale ni mačku. Fishova ruševna kuda izgledala je nenastanjeno. Koliko bi koštalo, Sabbath se pitao – prije izvršenja samoubojstva – kupiti je? Preostalo mu je još sedam i pol tisuda dolara – preostao mu je još i život, a gdje je život postoji i pokretnost. Izišao je iz auta i pridržavajudi se za ogradu, koja kao da se za stepenice nije držala ničim čvršdim od misli, došao je do vrata. Učinio je to oprezno – posve lišen osjedaja slobode čovjeka koji se prestao brinuti za očuvanje svog života i udova.

Poput gđe Nussbaum iz starog Fred Allen Showa – Fishove omiljene zabave – viknuo je: “Hej, ima li koga?” Pokucao je na prozore dnevne sobe. Bilo je teško vidjeti unutra zbog slabog danjeg svjetla i zato što su sa svakog prozora visjeli zavoji mumije koji su nekada bili zastori. Obišao je sa strane i stigao u stražnje dvorište. Uz busenje trave i korov, tamo nije bilo ničega osim stolice za plažu, stolice s remenjem koja je izgledala kao da je nitko nije sklonio s otvorenog još od onog srpanjskog popodneva kad je otišao vidjeti Irvingove marke (ciljano) i s Irvingova prozora gledao Lois kako se vani sunča u svom kupadem kostimu, njezino tijelo, vinograd njezina tijela, ispunjalo je svaki centimetar te iste stolice. Krema za sunčanje. Iz tube. Sva se njome namazala. Izgledalo mu je to poput sperme. Imala je promukao glas. Pokrivena spermom. Njegova rođakinja. Kad netko kome je tek dvanaest mora živjeti sa svim tim, gotovo je nepotrebno išta i objašnjavati. Nije bilo nikakvog židovskog zakona, ti gade.

Vratio se, tražedi znak “Prodaje se”. Gdje bi se mogao raspitati za kudu? “Ima li koga?” viknuo je s donje stepenice, i s druge strane ceste začuo glas, ženski glas kako mu odgovara: “Tražite starca?”

S druge strane mahala mu je crnkinja – mlada, nasmiješena, simpatična i okrugla u traperu. Stajala je na gornjoj stepenici trijema, gdje je slušala radio. Kad je Sabbath bio dječak, ono malo crnaca koje je vidio bili su ili u Asburyju ili preko u Betmaru. Crnci u Betmaru vedinom su prali posuđe u hotelu, ili su služili u kudama, manuelni radnici na čudnim poslovima, živjeli su kraj Springwood avenije, tamo kraj tržnica s pilidima i ribarnica, kamo smo išli s praznom staklenkom koju nam je dala majka i punili je kiselim kupusom kad je bila sezona. Tamo je bio i crnački bar, vrude mjesto za vrijeme rata, Leo's Turf Club, pun žena i razmetljvih tipova u strašnim odijelima. Momci bi subotom navečer paradirali i opijali se. Najbolja glazba bila je kod Lea. Veliki saksofonisti, prema Mortyjevu mišljenju. Crnci tada nisu bili u neprijateljstvu s bijelcima u Asburyju, i Morty je upoznao neke svirače i odveo me tamo par puta dok sam još bio klinac, kao bih čuo živu jazz glazbu. Moja pojava dovodila je do ludila Lea, velikog židovskog tipa koji je bio vlasnik. Vidio bi me kako dolazim i rekao, “Što ti k vragu

radiš ovdje?” Tamo je bio crni saksofonist koji je bio brat slavnog skakača preko prepona Ashburyjeva trkačkog tima za koji je Morty trčao i bacao disk. On bi rekao: “Kako je, Morty? Di si?” Di si! Volio sam to di si iz svih mogudih razloga i izluđivao Mortyja ponavljajudi to cijelim putem kudi. Drugi crnački bar imao je sanjivo ime – Orhideja – ali tamo nije bilo žive glazbe, samo jukebox, i tamo nismo nikada išli. Da, Ashbury High u Sabbathovo je vrijeme bio pun Talijana, s nešto malo crnaca, i nešto tih, kako se dovraga zovu, protestanata, bijelih protestanata. Long Branch bio je tada strogo talijanski. Longa Branch. Preko u Belmaru puno je crnaca radilo u praonicama i živjelo oko 15te avenije, 1 lte avenije. Preko puta sinagoge u Belmaru bila je jedna crnačka obitelj koja je dolazila paliti i gasiti svjetla na sabat. A nekoliko godina okolo se motao i jedan crni sladoledar, prije nego što je Seaboard prigrabio monopol na ljetnu trgovinu. On je uvijek čudio Sabbathovu majku, ne toliko zato što je bio crnac koji prodaje sladoled, prvi i posljednji kojeg je itko vidio, nego zbog načina na koji ga je prodavao. Tražila bi komad sladoleda za dvadeset pet centi, a on bi odrezao komad, stavio ga na vagu i rekao “Evo ga.” Ona bi ga unijela u kudu i te večeri za vrijeme jela bi rekla svojoj obitelji: “Zašto ga stavlja na vagu? Nikad ga nisam vidjela da doda ili oduzme komad. Koga on vuče za nos kad ga stavlja na vagu?” “Tebe”, rekao je Sabbathov otac. Od tog sladoledara kupovala je sladoled dvaput tjedno dok jednog dana sladoledar nije nestao. Možda je ovo njegova unuka, unuka sladoledara kojeg smo Morty i ja zvali Evo Ga.

“Nismo ga vidjeli ved mjesec dana”, reče ona. “Netko bi trebao provjeriti što je s njim. Znate li vi?”

“Zbog toga sam tu.” reče Sabbath.

“On ne čuje. Morate snažno lupati. Nemojte prestajati.”

Umjesto da snažno lupa i ne prestaje, učinio je nešto još bolje – otvorio je zaglavljeni prozorčid, iznutra pritisnuo kvaku ulaznih vrata i ušetao u kudu. Nezaključano. I tamo je bio Fish. Tamo je bio rođak Fish. Nije bio na groblju pod kamenom nego je sjedio na sofi kraj pokrajnjeg prozora. Očito nije ni vidio ni čuo Sabbatha kako ulazi. Strašno je bio malen za rođaka Fisha, ali to je bio on. Sličnost

Sabbathovu ocu još je bila vidljiva u širokoj delavoj lubanji, uskoj bradi, velikim ušima, ali još više u nečemu ne tako lako objašnjivom – poznatom izgledu koji je imala cijela generacija Židova. Težina života, jednostavnost kojom se on podnosi, zahvalnost što se nije potpuno slomio, nepokolebljivo, nevino povjerenje – ništa od toga nije nestalo s njegova lica. Nije moglo. Povjerenje. Veliki dar u ovom mrtvačkom svijetu.

Trebao bih otidi. On izgleda kao da bi ga jedan slog mogao otpuhnuti. Sve što kažem može ga ubiti. Ali to je Fish. Mislio sam da je dobio taj nadimak zato što se ponekad usudio po nodi odlaziti pecati na brodove gdje se zabavljala radnička klasa gojima. Nije mnogo Židova s naglaskom odlazilo tim pijancima. Jednom, dok sam bio klinac, poveo je Mortyja i mene. Bilo je zabavno idi nekamo s odraslim čovjekom. Moj otac nije pecao ni plivao. Fish je znao ijedno i drugo. On me naučio plivati. “Kad pecaš obično ne uloviš ništa. Ponekad izvadiš jednu. Ponekad imaš pred sobom jato riba i uloviš ih puno. Ali to se ne događa često.”

Jedne nedjelje rano u rujnu spustila se divna oluja, i čim je završila, Fish je s Irvingom otrčao po prazni kamion za povrde i rekao Mortyju i meni da brzo dođemo sa štapovima, a onda je kao lud odjurio s nama do plaže kraj Newark avenije – znao je točno na koju plažu treba otidi. Ljeti, nakon oluje i velikih promjena temperature i turbulencije vode, jata dolaze brzo i lako grizu na mamce, i možeš vidjeti ribe; tamo su u valovima. I doista su bile. Fish je to znao. Vide se kako iskaču iz valova. Fish je ulovio petnaest riba u trideset minuta. Meni je tada bilo deset godina, a čak sam i ja ulovio tri. To je bilo 1939. godine. A kad sam postao stariji – to je bilo nakon Mortyjevog odlaska; imao sam oko četrnaest godina – Morty mi je jako nedostajao, a Fish je to saznao od mog oca i odveo me jedne subote cijelu nod na plažu. Nakon bluesa. Ponio je sa sobom termosicu čaja koju smo dijelili. Ne mogu izvršiti samoubojstvo, a da ne kažem zbogom Fishu. Ako ga moj glas preplaši i padne mrtav, samo dopišite i “Ubojica staraca” na kamen.

“Rođače Fish – sjedaš li me se? Ja sam Mickey Sabbath. Ja sam Morris. Moj brat je bio Morty.”

Fish ga nije čuo. Sabbath de morati pridi sofi. Kad ugleda bradu, pomislit de da sam Smrt, lopov, provalnik s nožem. Nisam se osjedao tako opasnim od pete godine. Niti sam bio sretniji. To je Fish. Neobrazovan, dobro odgojen, pomalo šaljivdžija, ali i škrt, o, tako škrt, govorila je moja majka. Istina. Užas novca. Ali muškarci su od toga patili. Kako i ne bi, mama? Prestrašeni, sami u svijetu, ali sa sposobošdu otpora koja je čak i njima bila neobjašnjiva, odnosno bila bi, da nisu bili pošteđeni strašne sklonosti prema razmišljanju. Razmišljanje je bila posljednja stvar koja im je nedostajala u životu. Sve je bilo važnije od toga.

Fish”, reče, prilazedi mu raširenih ruku, “ja sam Mickey. Mickey Sabbath. Tvoj rođak. Sin Sama i Yette. Mickey Sabbath.” Njegovo vikanje potaknulo je Fisha da podigne pogled s dvije poštanske pošiljke koje je premetao u krilu. Tko mu je to poslao? Ja teško da ikad primam poštu. Još jedan dokaz da nije mrtav.

“Ti? Tko si ti?”, upita Fish. “Ti si iz novina?”

“Ne. Nisam iz novina. Ne. Ja sam Mickey Sabbath. Sabbath.”

“Da? Imao sam rođaka Sabbatha. Na McCabe aveniji. To nije on, je li?”

Njegov naglasak i način govora još su isti, ali bez onog snažnog glasa za vikanje po ulici prema kudama i skroz u stražnja dvorišta: “Po-vr-de! Svježe po-vr-de, dame!” Prema šupljem glasu bez boje moglo se naslutiti ne samo koliko je gluh i koliko sam, nego i to da ovo nije bio jedan od njegovih velikih dana. Cista sjena od čovjeka. A u onim kartaškim igrama, kad bi pobijedio njegovo je oduševljenje bilo nasilno – nekoliko puta bi lupio po kuhinjskom stolu dok se smijao i skupljao lovu. Poslije je moja majka objašnjavala kako je to zbog toga što je pohlepan. Ljepljiva traka za muhe njihala se na stropu kuhinje. Kratko i nepravilno bzzzzz muhe koja je umirala nad njihovim glavama, bilo je sve što se moglo čuti u kuhinji dok su oni bili posve usredotočeni na novo dijeljenje karata. I cvrčci. I vlak, taj ne

pretjerano milozvučan zvuk koji je mogao s malog stvorenja u krevetu oderati kožu do živčanih završetaka – barem onih dana, razotkriti dječaka do posljednjeg centimetra njegove unutrašnjosti velikoj drami i tajanstvenosti života – zvižduk jerseyske obalne teretne linije u tami, dok se resko širi gradom. I bolnička kola. Za ljeta, kad su stariji ljudi nastojali pobjedi od jerseyskih komaraca, svakog dana se čula ambulantna sirena. Dva ugla južno, kod Brinley hotela, netko bi umro skoro svake nodi. Brčkanje s unucima u plidaku na sunčanoj plaži i, nodu, razgovori na jidišu na klupama i daskama i onda, ukočeno, natrag do košer hotela gdje bi se, spremajudi se u krevet, uvijek netko od njih srušio i umro. Vijest o tome proširila bi se plažom sljededi dan. Netko se samo srušio u zahodu i umro. Još prošli tjedan u subotu vidjeli su nekog radnika u hotelu kako se brije i žali vlasniku – a danas ga više nema! S osam, devet, deset godina nisam to mogao podnijeti. Sirene su me užasavale. Sjeo bih u krevetu i vikao “Ne! Ne!” To bi probudilo Mortyja u susjednom krevetu. “Što ti je?”

“Ne želim umrijeti!”

“I nedeš. Ti si dijete. Idi spavati.” On bi mi pomogao da to prebrodim. Onda je on umro, dok je još bio dijete. I što jeto u Fishu tako nerviralo moju majku? To što jepreživio i bio se u stanju smijati bez žene? Možda je bilo djevojaka. Cijeli dan se družio sa ženama, uvaljivao im povrde, možda je i sebe uvalio nekoj od njih. To bi moglo objasniti zastoje Fish još ovdje. Žljezdano okaljavanje može biti teško zaustavljiva pokretačka sila.

“Jest, to je on”, reče Sabbath. “To je bio moj otac. Na McCabeu. To je bio Sam. Ja sam njegov sin. Moja majka je bila Yetta.”

“Oni su živjeli na McCabeu?”

“Tako je. U drugom po redu kvartu. Ja sam njihov sin Mickey.

Morris.”

“Drugi po redu kvart kod McCabea. Kunem se da se ne sjedam tko si ti, poštenja mi.”

“Sjedaš se svog kamiona, zar ne? Rođak Fish i njegov kamion.”

“Kamiona se sjedam. Tad sam imao kamion. Da.” Činilo se da razumije što je rekao tek kad bi to izgovorio. “Ha”, dodao je – čudan znak prisjedanja nečega.

“I prodavao si povrde iz kamiona.”

“Povrde. Povrde se sjedam da sam prodavao.”

“Pa, prodavao si ga i mojoj majci. Ponekad meni. Izašao sam s njezinim popisom i ti bi mi ga prodao. Mickey. Morris. Sin Sama i Yette. Mlađi sin. Drugi je bio Morty. Vodio si nas na pecanje.”

“Kunem se da se ne sjedam.”

“Pa, to je u redu.” Sabbath je zaobišao stolid za kavu i sjeo kraj Fisha na sofu. Koža mu je bila vrlo tamna, a iza velikih naočala s rožnatim okvirom činilo se da oči dobivaju signale iz mozga – Sabbath je izbliza jasnije vidio da se tamo negdje iza stvari još spajaju. To je dobro. One su zapravo govorile. Na svoje iznenađenje, morao je suspregnuti želju da podigne Fisha i stavi ga u krilo. “Jako “

“ drago što te vidim, Fish.”

“Meni isto. Ali još se ne mogu sjetiti tko si ti.”

“U redu je. Bio sam dječak.”

“Koliko si bio star tada?”

“Dok si imao kamion? To je bilo prije rata. Imao sam oko devet, deset godina. A ti si bio mlad čovjek oko četrdeset.”

“I prodavao sam povrde tvojoj majci, kažeš?”

“Tako je. Yetti. Nije važno. Kako se osjedaš?”

“Prilično dobro, hvala. Nije loše.”

Ta ljubaznost. Mora da se sviđao i damama, muževni primjerak s mišidima, pristojnošdu i nekoliko šala. Da, to je ono što je ljutilo moju majku, bez sumnje. Raskošna muževnost.

Fishove hlače sada su bile isprugane mrljama od urina, i njegova pletena vesta bila je neopisive boje tamo gdje je na prednjoj strani bila prekrivena debelim slojem hrane – naročito obilno na traci s gumbima – ali košulja je izgledala svježe, i nije vonjao. Njegov je dah, začuđujude, bio sladak: miris stvorenja koje se hrani djetelinom. No je

li mogude da su ti veliki, iskrivljeni zubi stvarno njegovi? Moraju biti. Nitko ne izrađuje zubala koja tako izgledaju, osim možda za konja. Sabbath je ponovo suspregao poriv da ga podigne i stavi na krilo i zadovoljio se time da prebaci ruku preko sofe tako da je djelomično počivala na Fishovu ramenu. Sofa je bila uvelike slična vesti. Impasto, kako to zovu slikari. Onako kako bi mlada djevojka mogla pružiti svoje usne na poljubac – ili kako se to nekad radilo, na davno zastarjeli način – Fish je ponudio svoje uho Sabbathu kako bi bolje čuo što govori. Sabbath je gotovo mogao pojesti to uho, s dlakama i svim ostalim. Svakim trenom postajao je sve sretniji. Bezobzirna želja da se pobijedi u kartama. Tepanje mušterijama iza kamiona. Žljezdano okaljavanje sa zubima konja. Nesposobnost da se umre. Sjedenje i čekanje umjesto toga. Ta misao snažno je uzbudila Sabbatha: čudni besmisao pukog ostajanja, umjesto odlaska.

“Možeš li hodati?”, upita ga Sabbath. “Možeš li prošetati?”

“Hodam oko kude.”

“Kako jedeš? Sam si pripremaš hranu?”

“O da. Kuham si sam. Sigurno. Pečem piletinu...”

Čekali su dok je Fish pokušavao nešto smisliti iza “piletine.” Sabbath bi mogao čekati zauvijek. Mogao bih se useliti ovamo i hraniti ga. Nas dvojica jedemo našu juhu. Crnkinja s druge strane ceste dolazi k nama za desert. 'Nemojte prestajati.' Ne bi mi smetalo svaki dan slušati to od nje.

“Jedem, kako se to zove. Slatko od jabuka jedem. Za desert.”

“A za doručak? Jesi li pojeo doručak jutros?”

“Aha. Doručak. Napravio sam si svoje žitarice. Skuhao sam si žitarice. Pravim si zobene pahuljice. Idudi dan spremam... kako se to zove. Žitarice – kako se to dovraga zove?”

“Kukuruzne?”

“Ne, ne jedem kukuruzne. Ne, prije sam jeo kukuruzne.”

“A Lois?”

“Moja kderka? Ona je umrla. Poznavao si je?”

“Naravno. A Irv?”

“Moj sin, on je preminuo. Prije skoro godinu dana. Imao je šezdeset šest godina. Ništa. Umro je.”

“Mi smo zajedno išli u srednju školu.”

“Da? Ti i Irving?”

“On je bio malo stariji od mene. Između moga brata i mene. Zavidio sam Irvingu jer je nosio povrde od kamiona do vrata ženama koje su kupovale. Kad sam bio dijete, mislio sam da je Irving netko, zato što radi s ocem na kamionu.”

“Da? Ti živiš ovdje?”

“Ne. Ne sada. Prije jesam. Živim u Novoj Engleskoj. Gore na sjeveru.”

“Pa što te je dovelo ovamo dolje?”

“Želio sam vidjeti ljude koje sam poznavao”, reče Sabbath. “Nešto mi je govorilo da si još živ.”

“Hvala Bogu, jesam.”

“A ja sam pomislio: 'Htio bih ga vidjeti. Pitam se sjeda li se mene ili mog brata. Mog brata, Mortyja.' Sjedaš li se Mortyja Sabbatha? I on je bio tvoj rođak.”

“Loše pamdenje. Sjedam se malo. Tu sam šezdeset godina. U ovoj kudi. Kupio sam je kad sam bio mladi čovjek. Imao sam oko trideset. Onda. Kupio sam kudu i evo je, na istom mjestu.”

“Možeš li se još sam penjati uz stepenice?” Na drugom kraju dnevne sobe, kraj vrata, bile su stepenice uz koje se Sabbath utrkivao s Irvingom kako bi s prozora spavade sobe na stražnjoj strani mogao gledati Loisino tijelo. Sea&Ski. Je li to bilo ono što je istiskivala iz tube, ili je Sea&Ski bio poslije? Sramota da nije živjela dovoljno dugo da bi saznala kako me je skoro ubilo gledati je kako se maže. Kladim se da bi joj sad to bilo drago čuti. Kladim se da naša prijateljska pristojnost sada Lois ne znači puno.

“O da”, reče Fish. “Mogu. Penjem se gore, sigurno. Mogu idi gore. Moja spavada soba je gore. Pa onda moram idi gore. Sigurno. Idem gore jednom na dan. Odem gore pa dođem dolje.”

“Spavaš li dosta?”

“Ne, to je moj problem. Jako loše spavam. Skoro uopde ne. Nikad nisam spavao u životu. Ne mogu spavati.”

Je li to moglo biti sve ono što jeSabbath mislio da jest? Nije mu bilo svojstveno ovako se pružati drugome. Ali nije vodio ovako zanimljiv razgovor – osim sinodnjeg s Michelle – ved godinama. Prvi čovjek kojeg sam sreo od odlaska na more, a koji mi nije do srži dosadan.

“Što radiš kad ne spavaš?”

“Samo ležim u krevetu i razmišljam, to je sve.”

“O čemu razmišljaš?”

Neko rezanje razleglo se iz Fisha, zvučalo je kao buka koja dolazi iz pedine. Mora biti ono čega se sjeda kao smijeha. A prije se puno smijao, smijao se kao lud kad god bi dobio partiju. “O, o raznim stvarima.”

“Sjedaš li se ičega, Fish, o starim danima? Sjedaš li se uopde starih dana?”

“Na primjer što?”

“Sjedaš li se Yette i Sama. Mojih roditelja.”

“Oni su ti bili roditelji?”

“Da.”

Fish se jako trudio, koncentrirajudi se kao čovjek na zahodu. I činilo se na trenutak da se neka nejasna umna aktivnost doista pojavila u njegovoj lubanji. Ali na kraju je morao odgovoriti, “Kunem se da se ne sjedam.”

“Pa što radiš po cijele dane, sad kad ne prodaješ povrde?”

“Pa hodam okolo. Vježbam. Hodam oko kude. Kad ima sunca, ja sam vani na suncu. Danas je trinaesti travnja, je li?”

“Jest. Kako znaš koji je datum? Pratiš li kalendar?”

Ljutnja je bila iskrena kad je rekao: “Ne. Ja naprosto znam da je danas trinaesti travanj.”

“Slušaš li radio? Prije si s nama ponekad slušao radio. H.V. Kaltenborna. Vijesti s ratišta.”

“Jesam? Ne, sada ne. Imam tu radio. Ali ne slušam. Loše čujem. Pa, nosim se s godinama. Što misliš koliko sam star?”

“Znam koliko si star. Imaš sto godina.”

“Pa kako znaš?”

“Jer si bio pet godina stariji od mog oca. Moj otac je bio tvoj rođak. Prodavao je maslac i jaja. Zvao se Sam.”

“On te poslao ovame? Ili što?”

“Da. On me poslao ovamo.”

“Je li stvarno? On i njegova žena Yetta. Vidiš ih često?”

“Povremeno.”

“On te poslao k meni?”

“Da.”

“Nije li to neobično?”

Ta riječ je Sabbathu dala snažan poticaj. Ako može redi “neobično”, onda taj mozak može izbaciti još stvari koje želim. Sad si s čovjekom na kojem je život ostavio traga. To je unutra. Sad samo treba ostati s njim, ostati s njim, dok ne budeš u stanju dobiti trag tog traga. Čuti ga kako kaže “Mickey. Morty. Yetta. Sam”, čuti ga kako kaže: “Bio sam tamo. Kunem se da se sjedam. Svi smo bili živi.”

“Izgledaš prilično dobro za nekoga tko ima sto godina.”

“Hvala Bogu. Nije loše, ne. Osjedam se dobro.”

“Nema problema, ništa te ne boli?”

“Ne, ne. Hvala Bogu, ne.”

“Sretnik si, Fish, kad te ništa ne boli.”

“Hvala Bogu, sigurno. Jesam.”

“I što sad voliš raditi? Sjedaš li se kartanja sa Samom? Sjedaš li se pecanja? Na plaži? Na čamcu s gojima?” Prije si uživao posjedivati

našu kudu navečer. Kad bi me vidio kako sjedim, stisnuo bi mi koljeno. Rekao si: 'Mickey ili Morris, koji si ti?' Ne sjedaš se svega toga. Ti i moj otac pričali ste na jidišu.”

“Vu den? Još govorim jidiš. Nikad nisam to zaboravio.”

“To je dobro. Znači, govoriš ponekad na jidišu. To je dobro. Što još radiš, što ti pruža užitak?”

“Užitak?” Začuđen je da mogu postaviti takvo pitanje. Pitam ga za užitak i po prvi mu put pada na pamet da možda ima posla s ludom osobom. Luđak je ušao u njegovu kudu i sad ima razloga za strah. “Kakav užitak?”, reče. “Ja sam samo u kudi i oko kude i to je sve. Ne idem u kino ili nešto tako. Ne mogu. Ionako ništa ne bih vidio. Pa zašto onda da idem?”

“Viđaš li ljude”

“Hmmm.” Ljudi. Tu je velika mrlja, koja zamagljuje odgovor. Ljudi. On razmišlja, iako nemam pojma što bi ta riječ ovdje mogla značiti – kao da pokušava upaliti mokru šibicu. “Ne”, kaže napokon. “Imam susjeda preko puta kojeg vidim. On je goj. Nije Židov.”

“Je li dobar?”

“Aha, da, dobar je.”

“To je dobro. Kako i treba. Njih uče da vole svoje bližnje. Vjerojatno je tvoja sreda da nije Židov. A tko ti čisti kudu?”

“Jedna žena dođe, svakih par tjedana.”

E pa, bogami, dobit de nogom u dupe kad ja preuzmem. Prljavština. Smede. U dnevnoj sobi ima malo toga osim poda – osim sofe i stolida tu je još samo slomljena podstavljena stolica, bez naslonjača – a taj pod je pod majmunskog kaveza. Jednom sam vidio zoološki vrt u nekom gradidu na jugu Italije, zoološki vrt koji nikad nisam zaboravio. Ali otpad i prljavština tamo su bili najmanji problem. Ili ta žena vidi još lošije od Fisha, ili je prevarantica i pijandura. Ona odlazi.

“Nema tu ništa za čistiti”, reče Fish. “Krevet, on je u dobrom stanju.”

“A tko je zadužen za pranje? Tko ti pere odjedu?”

“Odjedu...” Ovo je teško. Pitanja postaju sve teža. Ili pokušava nadi odgovor, ili umire. Ako je smrt u pitanju, Fishova dugo odgađana smrt, ne bi bilo u redu da mu posljednje što ječuo bude “Tko ti pere odjedu?” Zadaci. Ti su ljudi sve gledali kao zadatke. Oni i njihovi zadaci bili su jedno.

“Tko ti pere veš?”

“Veš” je upalio. “Imam samo par stvari. Ja sam perem. Nemam puno veša. Samo potkošulju i gade i to je sve. Nema puno za raditi. Perem ga u lavoru, vani. I vješam ga na štrik. I ono se – suši!” Za komični efekt, stanka. Onda pobjedonosno – “suši!” Da, Fish se vrada; uvijek kaže nešto što nasmije Mickeya. To nije bilo puno, ali u njemu je bilo duha, itekako, bilo je čuda i darova. Suši! “Ali on je tako škrt. Dok je bila živa, jadna žena, nikad joj nije kupio ni stvarčicu.”

“Fischel je usamljeni čovjek”, rekao je moj otac; “Pusti ga da uživa u obitelji barem deset minuta kad dođe kod nas navečer. On voli našu djecu. Više od vlastite. Ne znam zašto, ali to je istina.”

“Ideš li ikad gledati ocean?”, upita Sabbath.

“Ne. Ne mogu više. To je prošlo. Predaleko za hodanje. Pa pa, ocean.”

“Ali tvoj mozak je u redu.”

“Da, moj mozak je u redu. Hvala bogu. U redu je.”

“I još imaš kudu. Dobro si živio prodajudi povrde.”

Opet je ozlojeđen. “Ne to nije bio dobar život, to je bio jadan život. Razvozio sam okolo povrde. Asbury Park, Belmar. U Belmar sam često išao. Sa svojim kamionom. Imao sam otvoreni kamion. Unutra složene košare. Tu je prije bila tržnica. Otvorena tržnica. A onda davno prije bili su farmeri. Farmeri su dolazili. To je bilo davno. To sam ved zaboravio.”

“Proveo si cijeli svoj život kao prodavač povrda.”

“Da, skoro cijeli život.”

Guraj. To je kao pokušavati jednom rukom izvlačiti automobil iz zapuha snijega, i kotači se počinju primaju podloge, pa guraj. Da,

sjedam se Mortyja. Morty. Mickey. Yetta. Sam. On to može redi. Natjeraj ga.

Na što? Što se može učiniti za tebe u ovaj kasni čas?

“Sjedaš li se svoje majke i oca, Fish?”

“Sjedam? Sigurno. O da. Naravno. U Rusiji. Ja sam isto rođen u Rusiji. Prije sto godina.”

“Ti si rođen 1894.”

“Aha. Aha. U pravu si. Kako si znao?”

“A sjedaš li se koliko si imao godina kad si došao u Ameriku?”

“Koliko godina? Sjedam se. Petnaest ili šesnaest godina. Bio sam mlad dečko. Naučio sam engleski.”

“I ne sjedaš se Mortyja i Mickeya? Dvoje djece. Djece od Yette i Sama.”

“Ti si Morty?”

“Ja sam njegov mlađi brat. Sjedaš se Mortyja. Atletičar. Trkačka zvijezda. Zazviždao si kad god bi opipao njegove mišide. Klarinet. On je svirao klarinet. Znao je rukama popraviti sve. Čerupao je kokoši kod Feldmana nakon škole. Za mesara koji se kartao s tobom i mojim ocem i Kravitzom tapetarom. Ja sam mu pomagao. Četvrtkom i petkom. Ti se ne sjedaš ni Feldmana? Nije važno. Morty je bio pilot u ratu. Bio je moj brat. Poginuo je u ratu.”

“Za vrijeme rata je to bilo? Drugog svjetskog rata?”

“Da.”

“To je bilo dosta davno, zar ne?”

“Prije pedeset godina, Fish.”

“To je puno vremena.”

U blagovaonicu se ulazilo iz stražnjeg dijela dnevne sobe, i njezini su prozori gledali na dvorište. Zimi, preko vikenda, razgledali su Irvingove marke na stolu blagavaonice, proučavali rubove i žigove koliko je god stoljeda trebalo da Lois dođe u kudu i uspne se uz stepenice u svoju sobu. Ponekad je odlazila u kupaonicu. Zvuk vode kako curi iz slavina, što ga se Sabbath naprezao osluškivati, bio je

daleko bitniji od maraka. Stolice u blagovaonici na kojima su on i Irv sjedili sad su bile zakopane ispod odjede, prekrivene košuljama, vestama, hlačama, kaputima. Preslijep za ormare, stari Fish ruje čuvao svoju garderobu.

Uzduž jednog zida bio je naslonjen ormar koji je Sabbath, na mahove se zagledajudi u njega, naposlijetku prepoznao. Furnir od javora sa zaobljenim uglovima – to je bio majčin ormar, dragocjeni ormar njegove vlastite majke, gdje je držala “dobre” tanjure iz kojih se nikad nije jelo, kristalne čaše iz kojih se nikad nije pilo; gdje je njegov otac držao talis koji je koristio dvaput godišnje, baršunastu vredicu s molitvenikom iz kojeg nikad nije molio; i gdje je Sabbath jednom našao, ispod “dobrog” stolnjaka, predobrog za njima slične da ga ikad koriste, knjigu uvezanu u plavo platno koja se sastojala od uputa kako preživjeti prvu bračnu nod. Muškarac se trebao oprati, napudrati, obudi meku robu (po mogudnosti svilenu), obrijati se – čak i ako se ved obrijao ujutro – a žena se trebala truditi ne onesvijestiti se. Stranice i stranice, njih skoro stotinu, u kojima Sabbath nije mogao pronadi niti jednu riječ za kojom je tragao. Knjiga je bila vedinom o rasvjeti, mirisu i ljubavi. Mora da je bila od velike pomodi Yetti i Samu. Pitam se samo gdje su nabavili posudu za miješanje koktela. Mirisi nisu bili uključeni, sudedi prema toj knjizi – niti jedan miris nije bio izlistan u indeksu. Njemu je bilo dvanaest. Mirise de morati nadi dalje od majčina ormara, ponekad ponosno zvanog kredenc.

Kada je, četiri godine prije smrti, njegova majka otišla u starački dom, a on prodao kudu, te su stvari jamačno razdijelili okolo ili ukrali. Pomislio je da je odvjetnik otvorio aukciju kako bi platio račune. Možda je Fish kupio dio. Iz osjedaja što ih je gajio prema večerima provedenima u našoj kudi. Tada mu je ved bilo devedeset. Možda mu je za dvadeset dolara taj ormar kupio Irving. U svakom slučaju, ormar je tu. Fish je tu, ormar je tu – i što još?

“Sjedaš se, Fish, kako su za vrijeme rata svjetla na obali bila pogašena? Sjedaš se zamračenja?”

“Da. Nije bilo svjetla. Sjedam se i da je ocean bio tako divlji da je prekrio cijelo šetalište i došao do Ocean Avenue. Tako se podigao dvaput u mom životu. Velika oluja.”

“Atlantik je modan ocean.”

“Sigurno. Prekrio je cijelo šetalište sve do Ocean Drivea. Dvaput u mom životu.”

“Sjedaš li se svoje žene?”

“Naravno da je se sjedam. Stigao sam ovamo. Oženio se. Vrlo dobra žena. Ona je umrla, to je bilo prije trideset, četrdeset godina. Od tada sam sam. Nije dobro biti sam. To je usamljeni život. I što možeš napraviti? Ništa se ne da napraviti u vezi toga. Treba izvudi najbolje. To je to. Kad je vani sunčano, sunce sija, ja idem van otraga. I sjedim na suncu. I postanem lijepo taman. To je moj život. To volim. Život vani. Moje dvorište otraga. Sjedim tamo vedinom svaki dan kad ima sunca. Ti razumiješ jidiš? 'Star si, jadan si.' Danas je kiša.”

Treba prijedi do tog ormara. Ali sad je Fish stavio ruke na moja bedra, ruke mu počivaju na meni dok razgovaramo, i čak ni Machiavelli ne bi uspio ustati u tom trenutku, čak i kad bi znao, kao što ja znam, da se u tom ormaru nalazi sve što mu treba. Znao sam to. Nešto je tamo, što nije duh moje majke: ona je sa svojim duhom tamo u grobu. Nešto je ovdje, jednako važno i jasno kao i to sunce koje potamnjuje Fisha. Ali nisam se u stanju ni pomaknuti. To mora da je ono poštovanje što ga Kinezi osjedaju prema starima.

“Zaspeš li tamo vani?”

“Gdje?”

“Na suncu.”

“Ne. Ja ne spavam. Samo gledam. Zatvorim oči i gledam. Da. Ne mogu spavati tamo. Rekao sam ti ved. Jako loše spavam. Predvečer odem gore na kat, oko četiri ili pet. Odem u krevet. I tako se odmaram u krevetu, ali ne spavam. Jako loše spavanje.”

“Sjedaš li se kad si prvi put sam došao na obalu?”

“Kad sam došao na obalu? Na što misliš, iz Rusije?”

“Ne. Nakon New Yorka. Nakon što si napustio Bronx. Nakon što si otišao od majke i oca.”

“O da. Stigao sam ovamo. Ti si iz Bronxa?”

“Ne moja majka je iz Bronxa. Bila je tamo prije nego što se udala.”

“Da? Pa, ja sam se onda tek oženio i došao ovamo. Da. Oženio sam se vrlo dobrom ženom.”

“Koliko ste djece imali?”

“Dvoje. Dječaka i djevojčicu. Moj sin, onaj koji je nedavno umro. On je bio računovođa. Dobar posao. U trgovačkoj firmi. I Lois. Ti znaš Lois?”

“Da, ja znam Lois.”

“Divno dijete.”

“To svakako. Jako je lijepo vidjeti te, Fish.” Uzimam njegove ruke u svoje. Bilo je i vrijeme.

“Hvala. Zadovoljstvo je vidjeti te, siguran sam.”

“Znaš li tko sam ja, Fish? Ja sam Morris. Ja sam Mickey. Ja sam Yettin sin. Moj brat je bio Morty. Sjedam te se tako dobro, na ulici s kamionom, sve one gospođe izlaze iz kuda...”

“Do kamiona.”

On je sa mnom, on se prisjeda – i stišde mi ruke s više snage nego što je preostalo u mojima! “Do kamiona”, rekoh. “Kupovati. Nije li to neobično.”

“Da. To je prava riječ. Sve je bilo neobično.”

“Čudno.”

“Prije toliko godina. Svi su bili živi. Mogu li malo pogledati fotografije koje imaš?” Na vrhu ormara bile su poslagane fotografije. Bez okvira. Samo naslonjene na zid.

“Želiš ih uzeti?”

Htio sam ih uzeti s ormara. Kako je znao? “Ne, samo želim vidjeti fotografije.”

Podigao sam mu ruku iz krila. Ali kad sam ustao, ustao je i on i otpratio me u blagovaonicu, hodao je vrlo dobro, meni za petama, pratio me do ormara kao Willie Pep kad bi po ringu lovio nekog malog pishera.

“Vidiš li slike?” upitao je.

“Fish”, rekoh, “Ovo si ti – s kamionom!” Na slici je bio kamion s košarama poredanima duž položenih bokova, i Fish na cesti kraj kamiona, u stavu miro.

“Mislim da jesam”, reče. “Ne mogu vidjeti. Izgleda kao ja”, reče kad sam mu je prinio izravno pred naočale. “Da. To je moja kderka tamo, Lois.” Lois kasnije u životu više nije onako dobro izgledala. Ni ona. “A tko je ovaj čovjek?”

“To je moj sin, Irving. A tko je ovo?” upitao me, uzimajudi fotografiju koja je ležala poleđice na ormaru. Fotografije su bile stare i blijede, s mrljama vode sa strane, neke od njih ljepljive na dodir. “To sam ja”, upita, “ili tko?”

“Ne znam. A tko je ovo? Ova žena. Prelijepa žena. S crnom kosom.”

“To je možda moja žena.”

Da. Krumpir u to doba možda nije bio više od zametka. Ne mogu se sjetiti da se ijedna od onih žena ljepotom ikada približila ovoj. A ova je ta koja je umrla.

“Jesi li ovo ti? S djevojkom?”

“Aha. Moja djevojka. Tad sam je imao. Ved je otišla.”

“Ti si svakoga nadživio, čak i svoje djevojke.”

“Da. Imao sam par djevojaka. Imao sam ih par, prije kad sam bio mlađi, kad “

“ žena umrla. Aha.”

“Jesi li uživao u tome?”

Riječi isprva za njega nemaju značenje. U ovom pitanju izgleda da je pronašao sebi dostojnog protivnika. Čekamo, moje su osakadene ruke na ormaru moje majke, koji je prekriven masnodom i prašinom.

Stolnjak na stolu ima svaku zamislivu mrlju. Ništa drugo ovdje nije toliko smrdljivo i prljavo. I kladim se da je to jedan od onih stolnjaka koje mi nikada nismo upotrijebili.

“Pitao sam jesi li uživao u djevojkama.”

“Pa, jesam”, naglo je odgovorio. “Da. Bilo je dobro. Probao sam ih par.”

“Ali ne u zadnje vrijeme.”

“Kakvo sjeme?”

“Ne u zadnje vrijeme.”

“Da li sadim sjeme?”

“Ne, jesi li imao djevojke nedavno.”

“Nedavno? Ne, prestar sam za to. S tim sam završio.” Maše rukom gotovo ljuto. “To je gotovo. Toga nema više. Pa-pa djevojke.”

“Imaš li još slika? Imaš puno lijepih starih fotografija. Možda ih ima još unutra.”

“Ovdje? U ormaru? Ništa.”

“Nikad ne znaš.”

Gornja ladica, gdje bi nekad pronašao molitvenik, talis, seksualni priručnik, bila je ipak, kad ju je otvorio, prazna. Cijeli majčin život bio je posveden čuvanju stvari u ladicama. Čuvanju stvari koje možemo zvati svojima. Debbyne ladice također su bile ispunjene stvarima koje ona može nazvati svojima. Michelline ladice. Sve postojede, rođeno i nerođeno, mogude i nemogude, u ladicama. Ali od praznih ladica, kad bi ih dovoljno dugo promatrao, mogao bi poludjeti.

Kleknuo sam kako bih otvorio odjeljak pri dnu. Tamo je kutija. Kartonska kutija je tamo. Nije ništa. Na poklopcu je oznaka “Mortyjeve stvari.” Rukopis moje mame. Sa strane, opet njezinim rukopisom, “Mortyjeva zastava i stvari”.

“Ne, u pravu si. Ovdje nema ničeg”, reče i zatvori vrata ormara.

“Oh, kakav život, kakav život”, promrmlja Fish, dok me vodio natrag na sofu u dnevnom boravku. “Da, je li bio dobar, život? Je li bilo dobro živjeti, Fish?”

“Sigurno. Bolje nego biti mrtav.”

“Tako kažu.”

Ali ja sam zapravo mislio da je sve to počelo kad je moja majka došla gledati preko mog ramena sve što sam radio s Drenkom gore kod Pedine, da je njezino držanje straže, koliko god joj je to bilo odvratno, njezino pradenje svih mojih ejakulacija koje nisu vodile nikamo, da je to bilo ono što me je dovelo ovamo! Budalaštine u koje se moraš uvaliti kako bi stigao kamo moraš stidi, razmjer pogrešaka koje moraš napraviti! Da su ti na početku rekli za sve te greške, rekao bi ne, ja takvo što ne mogu napraviti, morat dete pronadi nekoga drugoga, ja sam prepametan za sve te greške. A oni bi rekli, mi vjerujemo u tebe, ne brini, a ti bi rekao ne, nema šanse, trebat de vam puno vedi schmuck od mene, ali oni ponavljaju mi vjerujemo da si ti taj, da deš se pretvoriti u veličanstvenog schmucka temeljitije nego što bi i u snu mogao vjerovati, pravit deš greške u vedoj mjeri nego što sada možeš i sanjati – jer nema drugog načina da se stigne do kraja.

Lijes je stigao kudi prekriven zastavom. Mortyjevo nagorjelo tijelo bilo je najprije na Leyteu, vojnom groblju na Filipinima. Dok sam ja bio na moru lijes je stigao. Otac mi je pisao, svojim useljeničkim rukopisom, da je na lijesu zastava i da ju je nakon sprovoda vojska “presavila na službeni način.” Zastava je u toj kutiji u ormaru. Pet metara od mene.

Bili su ponovo na sofi držedi se za ruke. A on nema pojma tko sam ja. Nije problem ukrasti kutiju. Samo treba pronadi trenutak. Bit de najbolje ako Fish ne bude morao umrijeti za to vrijeme.

“Mislim, kad razmišljam o umiranju”, počeo je govoriti Fish, “mislim da bih više volio da se nikad nisam rodio. Da se barem nikad nisam rodio. Tako je.”

“Zašto?”

“Jer smrt, smrt je strašna stvar. Znaš. Smrt, to nije dobra stvar. Zato bih htio da se nikad nisam rodio.” Ljutito je to ustvrdio. Ja želim umrijeti jer to ne moram, on ne želi umrijeti jer mora. “To je moja filozofija”, kaže.

“Ali žena ti je bila divna. Bila je lijepa.”

“O da, to je istina.”

“Imao si dvoje lijepe djece.”

“Aha. Da. Da.” Ljutnja se smanjuje, ali samo postupno, u stupnjevima. Nije mu lako povjerovati da se smrt ičim može iskupiti.

“Imao si prijatelje.”

“Ne. Nisam imao previše prijatelja. Nisam imao vremena za prijatelje. Ali moja žena, ona je bila jako dobra. Umrla je prije četrdeset ili pedeset godina. Dobra žena. Kao što sam rekao, upoznao sam je kroz moj... čekaj malo... njezino ime je Yetta.”

“Upoznao si je preko Yette. Tako je. Upoznao si je preko moje majke.”

“Njezino ime je Yetta. Da. Upoznali su me s mojom ženom kad je došla iz Bronxa. Još se sjedam toga. Šetali su u parku. Ja sam isto išao prošetati. I sreo sam ih po putu. I predstavili su me njoj. I to je djevojka u koju sam se zaljubio.”

“Imaš dobro pamdenje za čovjeka svojih godina.”

“O da. Hvala Bogu. Da. Koliko je sada sati?”

“Skoro jedan sat.”

“Je li? Kasno je. Vrijeme je da stavim pedi svoj janjedi kotlet. Pečem si janjetinu. Za desert imam slatko od jabuke. Skoro je jedan, kažeš?”

“Aha. Samo nekoliko minuta do jedan.”

“O da? Onda du malo pričekati, pa de biti večera.”

“Sam si spremaš janjetinu?”

“O, da. Stavim je u pednicu. Treba oko deset, petnaest minuta i onda je gotova. Sigurno. Imam fine jabuke. Stavim jabuku da se peče. I to je moj desert. Onda pojedem naranču. I to ja zovem dobrim jelom.”

“Dobro je. Dobro se brineš za sebe. Možeš li se sam okupati?” Odvedi ga u kupaonicu, i izađi s kutijom.

“Ne. Ja se tuširam.”

“Zaista? Možeš to?”

“Aha. To je zatvoreni tuš, znaš, sa zavjesom. Imam tuš tamo. I tamo se tuširam. Nema uopde problema. Jednom tjedno, da. Istuširam se.”

“I nitko te nikad ne odveze dolje da gledaš ocean?”

“Ne. Prije sam volio ocean. Išao sam se kupati. Prije puno godina ved. Bio sam dosta dobar plivač. Naučio sam u ovoj zemlji.”

“Sjedam se. Bio si član Polar Bear kluba.”

“Molim?”

“Polar Bear kluba.”

“Ne sjedam se toga.”

“Sigurno. To je bila grupa ljudi koji su išli na plažu plivati po hladnom vremenu. Zvali su se Polar Bear klub. Ušli bi u vodu u kupadim kostimima, ušli unutra i odmah izašli. Dvadesetih. Tridesetih.”

“Polar Bear klub, kažeš?”

“Da.”

“Da. Da, sjedam se. Mislim da se sjedam toga.”

“Jesi li uživao u tome, Fish?”

“U Polar Bear klubu? Mrzio sam ga.”

“Zašto si onda to radio?”

“Kunem se Bogom, ne sjedam se zašto sam to radio.”

“Ti si me naučio, Fish. Ti si me naučio plivati.”

“Jesam? Naučio sam Irvinga. Moj sin je rođen u Asbury Parku. I Lois je rođena baš ovdje, gore na katu. U spavadoj sobi. U spavadoj sobi gdje ja sada spavam, ona je rođena. Lois. Dijete. Ona je umrla.”

U kutu dnevne sobe, iza Fishove glave, stoji američka zastava omotana oko kratke drške. Sabbath ju je tek sad primijetio po prvi put, nakon što je na kutiji pročitao riječi “Mortyjeva zastava i stvari.” Je li to Mortyjeva zastava? Je li ona kutija prazna, bez Mortyjevih stvari, a zastava s njegova lijesa zataknuta za dršku? Izgleda isprano,

kao stolica za plažu u dvorištu. Da onu ženu koja ovdje čisti zanima čišdenje, potrgala bi te krpe odavno.

“Kako to da imaš američku zastavu?”, upita Sabbath.

“Dobio sam je prije puno godina. Ne znam kako sam je dobio, ali sam je dobio. Ne, čekaj malo. Mislim da je od banke u Belmaru. Kad sam zaštedio novac, dali su mi tu zastavu. Tu američku zastavu. U Belmaru sam bio štediša. Sada, zbogom ušteđevino.”

“Želiš li sada jesti, Fish? Želiš li si ispedi svoju janjetinu? Ja du sjediti ovdje ako želiš.”

“U redu je. Imam vremena. Nede pobjedi.”

Fishov smijeh sve više sliči smijehu.

“Još imaš smisla za humor”, reče Sabbath.

“Ne previše.”

Pa, ako u onoj kutiji i nije ostalo ništa, otidi du naučivši dvije stvari danas: strah pred smrdu je s tobom zauvijek, a barem mrvica ironije postoji i dalje, čak i u najjednostavnijem Židovu.

“Jesi li ikad mislio da deš doživjeti stotu?”

“Ne. Stvarno nisam. Čuo sam o tome iz Biblije, ali stvarno nisam. Hvala Bogu, uspjelo “

“. Ali koliko du još trajati, Bog zna.”

“Što jes tvojim jelom, Fish? Što jes tvojom janjetinom?”

“Što je ovo ovdje? Možeš li vidjeti ovo?” U njegovu su krilu opet dvije pošiljke koje je prevrtao kad sam ušao. “Hodeš mi pročitati ovo? Je li to račun, ili što?”

“Tischel Shabas, 311Hammond Avenue.' Daj mi da otvorim. To je od dr. Kaplana, optičara.”

“Optičara?”

“Aha. 'Sretan rođendan divnom pacijentu.'“

“Nikad nisam čuo za njega.”

'“Nadam se da su tvoji rođendani jednako posebni kao i ti.' Jesi li imao rođendan nedavno?”

“Da. Sigurno.”

“Kad ti je bio rođendan?”

“Prvog travnja.”

Točno. Prvi travanj. Moja majka uvijek je smatrala da Fishu odgovara taj datum. Da, ta antipatija odnosila se na to što je okolo radio njegov pimpek. Inače ne bi imalo smisla.

“Dakle, to je rođendanska čestitka.”

“Rođendanska čestitka? A tko ju je poslao?”

“Kaplan. Doktor.”

“To je doktor za kojeg nikad nisam čuo. Možda je čuo za moj rođendan. A drugo pismo?”

“Da ga otvorim?”

“Aha, naravno, samo naprijed.”

“Od osiguravajudeg društva za životno osiguranje. Mislim da to nije ništa.”

“Što kažu unutra?”

“Žele ti prodati policu životnog osiguranja. Kaže: “Životna polica osiguranja raspoloživa ljudima u dobi od četrdeset do osamdeset pet godina.”

“Možeš to baciti.”

“I to je jedina pošta koju imaš?”

“K vragu s tim.”

“Ne, to ti ne treba. Ne treba ti polica životnog osiguranja.”

“Ne, ne. Ved imam jednu. Mislim da je oko pet tisuda dolara ili tako nekako. Moj susjed, on redovito plada za nju. To je osiguranje. Ja nikad ne nosim veliko osiguranje. Za koga? Za što? Pet tisuda dolara je dovoljno. Tako da se on brine za to. Nakon moje smrti to de biti dosta za sprovod, a on de dobiti ostalo”

“Sprovod” izgovara kao “provod.”

“Tko zna”, kaže Fish, “koliko mi još preostaje života? Vrijeme ističe. Sigurno. Koliko još mogu živjeti nakon stotinu godina? Vrlo malo. Ako mi ostane još godina ili dvije, bit du sretan. Ako mi ostane još sat ili dva bit du sretan.”

“A što je s tvojom janjetinom?”

“Jedan čovjek treba dodi iz Asbury Park Pressa, intervjuirati me. Upodne.”

“Da?”

“Ostavio sam vrata otvorena. Nije se pojavio. Ne znam zašto.”

“Da te intervjuira kako je to imati sto godina?”

“Aha. Za moj rođendan. U podne. Možda se prehladio, ili nešto. A kako se vi zovete, gospodine?”

“Moje ime je Morris. Zvali su me Mickey od djetinjstva.”

“Čekaj malo. Znao sam jednog Morrisa. Iz Belmara. Morris. Sjetit du seja.”

“A moje prezime je Sabbath.”

“Kao moj rođak.”

“Upravo tako. Na McCabe aveniji.”

“A taj drugi čovjek, njemu je isto ime Morris. O čovječe. Moris. Uh. Sjetit du seja.”

“Sjetit deš se nakon što pojedeš svoj janjedi odrezak. Hajde, Fish”, rekao sam, i podigao ga na noge, “sad ideš jesti.”

Sabbath ga nikad nije vidio kako jede janjedi odrezak. Volio bi da jest. Jako bi volio vidjeti i kako taj janjedi odrezak izgleda. To bi bilo zabavno, mislio je lutkar, gledati ga kako peče janjetinu i onda mu na brzinu, kad bi se okrenuo, uzeti odrezak s tanjura i pojesti ga. Ali čim je Fisha odveo u kuhinju, ispričao se kako mora otidi gore u kupaonicu i vratio se u blagavaonicu, gdje je izvadio kutiju iz ormara – nije bila prazna – i iznio je iz kude.

Crnkinja je još bila na gornjoj stepenici trijema, sad je tamo sjedila i gledala kako pada kiša dok je slušala glazbu na radiju. Strašno sretna. Još jedna na prozacu? Ima crte lica koje bi mogle biti dijelom indijanske. Mlada je. Rona i mene drugi mornari odveli su jednom u četvrt u predgrađu Veracruza. Tamo je bila neki nodni kluba napola na otvorenom, ljigav i otrcan, u jeftinoj četvrti sa šarenim svjetlima i desecima i desecima mladih žena i mornara za golim stolovima. Kad bi

se pogodili za cijenu i ispili svoja pida, povukli bi se u redove niskih kuda gdje su bile sobe. Sve su djevojke bile mješanke. Bili smo na Jukatanu – prošlost Maja nije daleko. Mješavina rasa, uvijek tajanstvena. Odvodi čovjeka u dubine življenja. Ta jedna djevojka bila je srce, divna osoba. Vrlo tamna. Ljubazna, nasmijana, privlačna, topla na svaki način. Vjerojatno je bila oko dvadesete, ili mlađa. Bila je dražesna, nije bilo žurbe, nije bilo brzanja. Sjedam se da me poslije namazala nekom vrstom masti koja je pekla. Možda je ta jaka stvar trebala preduhitriti mogudu bolest. Vrlo simpatična djevojka. Baš kao ova.

“Kako je djedica?”

“Jede svoj janjedi odrezak.”

“Juhwtt”, poviče.

Isuse, htio bih je upoznati! Nemoj prestajati. Ne. Prestar sam. To je gotovo. Toga više nema. To je prošlo. Pa-pa djevojke.

“Jesi li ti iz Teksasa? Otkud ti taj juhuu? Juhuu-juh.”

“To je samo za stoku”, reče ona, smijudi se široko otvorenih usta. “Juhuuu-juu-up, ajmo sad, sirotici!”

“Što je to, uopde, sirotid?”

“To je malo kržljavo tele koje je ostavila mama. Sirotid je tele koje je ostavila mama.”

“Vi ste prava kaubojka. Najprije sam mislio da ste djevojka iz Asburyja. Sviđate mi se, damo. Kao da čujem vaše mamuze kako zvekedu. Kako vas zovu?”

“Hopalong Cassidy”, reče mu ona. “A kako zovu vas?”

“Rabin Izrael, Baal Shem Toy – Čuvar Božjeg dobrog imena. Dječaci u šulu ovdje zovu me Promenada.”

“Lijepo je upoznati se s vama.”

“Dopustite da vam ispričam priču”, reče on, očešavši bradu o rame držedi u naručju kutiju s Mortyjevim stvarima pokraj svog auta. “Rabin Mendel pohvalio se jednom prilikom svome učitelju, rabinu Elimelekhu, kako svaku večer vidi anđela koji tjera svjetlo pred

tamom, i svakog jutra anđela koji tjera tamu pred svjetlom. 'Da', reče rabin Elimelekh, 'u svojoj mladosti i ja sam to vidio. No kasnije u životu takve stvari čovjek više ne primjeduje.'“

“Ne shvadam židovske šale, g. Promenada.” Opet se smijala. “Kakve onda šale shvadaš?”

Ali tamo iz kutije, Mortyjeva američka zastava – za koju znam da je presavijena i spremljena unutra, na samom dnu – kaže mi, 'To je protiv nekog židovskog zakona', i tako on s kutijom krenu dalje, odvezavši je dolje do plaže, do šetališta kojeg tamo više nije bilo. Promenada je nestala. Pa-pa, šetalište. Ocean ga je naposlijetku odnio. Atlantik je modan ocean. Smrt je strašna stvar. To je doktor za kojeg nikad nisam čuo. Nevjerojatno. Da, to je prava riječ za to. Sve je bilo nevjerojatno. Pa-pa, nevjerojatno. Egipte i Grčka, zbogom, i zbogom, Rime!

* * *

Evo što je Sabbath pronašao u kutiji tog kišnog, maglovitog popodneva, na Mortyjev rođendan, u srijedu 13. travnja 1994. godine, dok je sjedio u svom automobilu s pločicama druge države, jedinom automobilu koji je stajao parkiran na Ocean Avenue kraj plaže na McCabe Avenue, parkiran dijagonalno, s pogledom na morskog boga koji je nezainteresirano budkao, dok su od oluje koja je krenula na jug ostali samo tragovi. Ništa slično ovoj kutiji nije se pojavilo u Sabbathovu životu, ništa ni približno slično tome, čak ni prebiranje po Nikkinoj preostaloj ciganskoj odjedi nakon što više nije bilo Nikki. Koliko god bilo teško suočiti se s tim ormarom, to nije bio ništa u usporedbi s ovom kutijom. Izvorna, strašna čistoda patnje bila mu je nešto posve novo, u usporedbi s tim se svaki djelid patnje koju je ranije pretrpio činio kao imitacija. Ovo je bila strastvena, snažna stvar, najgora moguda, namijenjena mučenju jedne jedine vrste, životinje sa sjedanjem, životinje s dugim pamdenjem. A svemu je uzrok bio to što jeSabbath iz kutije podigao, i u rukama držao, ono što je Yetta

Sabbath tamo spremila od svog starijeg sina. Tako je to, dakle, biti stara promenada koju je Atlantik izdigao iz ležišta, izlizano, dobro napravljeno, staromodno šetalište duž gradida na obali oceana, čvrsto usađeno na kreozotom premazane stupove obujmom poput pleda jakoga čovjeka, a kad dobro znani valovi nasrnu na obalu, rasklimano i iščupano poput dječjeg zuba.

Samo stvari. Samo tih par stvari, a za njega su one bile uragan stoljeda.

Mortyjev trkački amblem. Tamnoplave boje, s crnom ukrasom. Sprinterica s tankim vrhom na crtici slova A. Otraga mali privjesak “The Standard Pennant Co. Big Run, Pa.” Nosio ga je na laganom plavom poloveru. The Ashbury Bishops.

Fotografija. B-25 s dvostrukim motorima – ne J u kojem se srušio, nego D na kojem je vježbao. Morty u potkošulji, radnim hlačama, s vojničkom ogrlicom, kapom, i padobranskim remenjem.. Njegove snažne ruke. Dobro dijete. Njegova posada, njih petorica, svi na improviziranom aerodromu, dok iza njih mehaničari sređuju jedan od motora. “Fort Story, Virginia”, otisnuto na poleđini. Izgledaju sretno, vraški su slatki. Ručni sat. Moj benrus. Ovaj sat.

Portret fotografija, snimio La Grotta, Long Branch. Momak u uniformi, s kapom.

Fotografija. Morty baca disk na stadionu. Sprema se zamahnuti, ruka mu je ved iza leđa.

Fotografija. Snimak akcije. Disk je izletio, metar i pol pred njim. Usta su otvorena. Tamna potkošulja s amblemom A, kratki plavi dres. Blijeda fotografija u boji. Poput akvarela. Njegova otvorena usta. Mišidi.

Dvije kratke snimke. Ovih se uopde ne sjedam. Jednu je poslao iz odjela zračnih snaga, 324, C.T.D. (zračna posada) State Teachers College, Oswego, New York. “Ova audio snimka snimljena je u USO klubu koji vodi YMCA.” Njegov glas je na snimci. Adresirano na “Gosp. i gđu S. Sabbath i Mickeya.”

Metalni prizvuk na drugoj snimci. “Ova 'zvučno pismo' jedna je od mnogih usluga koju uživaju pripadnici oružanih snaga dok se koriste USO GLASOGRAFOM 'KUDA DALEKO OD KUDE'“. Automatski snimač glasa. Za g. i gđu Sabbath i Mickeya. Uvijek me je spomenuo.

Komadi crvenog, bijelog i plavog satena u obliku istokračnog trokuta, sašiveni zajedno u kipu. Bijeli trokut sprijeda u obliku slova V, a ispod V točka-točka-točka-crta – Morzeov znak za slovo V. “Bog neka blagoslovi Ameriku” ispod toga. Kipa jednog domoljuba.

Minijaturna Biblija. Židovski sveti spisi. Unutra, napisano blijedoplavom tintom: “Neka te Bog blagoslovi i čuva, Arnold J. Fix, kapelan.” Na prvoj stranici naslov “Bijela kuda.”

“Kao vrhovni zapovjednik zadovoljstvo mi je preporučiti čitanje Biblije svima onima koji služe...” Franklin Delano Roosevelt preporuča “čitanje Biblije” mom bratu. Tako su pripremali te klince na smrt. Preporuke.

Skradeni molitvenik za Židove u oružanim snagama Sjedinjenih američkih država. Smeđa knjižica veličine dlana. Na hebrejskom i engleskom. Između dvije stranice u sredini, crno-bijela fotografija obitelji. U dvorištu smo. Njegova ruka na očevu ramenu. Otac je u odijelu, s prslukom, čak i maramicom u džepidu. O čemu se radi? Roš hašana? I ja sam odgovarajude obučen u šminkersku jaknu i sportske hlače. Moja majka u kaputu i sa šeširom. Morty u sportskoj jakni, ali bez kravate. Te godine je otišao. Uzeo je fotografiju sa sobom. Pogledajte kako je dobro dijete. Pogledajte tatu – kao i Fish, pred kamerom se uvijek ukočio. Moja mala majka pod svojim šeširom s velom. Nosio je našu sliku u molitveniku za Židove u oružanim snagama Sjedinjenih američkih država. Ali nije umro zato što je bio Židov. Umro je zato što je bio Amerikanac. Ubili su ga jer je bio rođen u Americi.

Njegov toaletni pribor. Torbica od smeđe kože s inicijalima MS u zlatnoj boji. Petnaest puta osamnaest puta osam. Unutra dvije kutije tableta. Tablete s produljenim djelovanjem. Dexamyl. Za smanjenje tjeskobe i depresije. Dexedrine 15mg, i amobarbital 1,5 g.

(Amobarbital? Mortyjev ili mamin? Je li se i sama koristila njegovom torbicom nakon što je poludjela?) Pola tube mennen pjene za brijanje. Mala zeleno bijela kartonska kutija mennen talka za muškarce. Shasta šampon, poklon od Procter&Gamblea. Škarice za nokte. Češalj. Mennen krema za muškace. Još miriši. Još je kremasta! Jedna bočica bez naljepnice, s isušenim sadržajem. Kutija od imitacije emajla, s ivory sapunom unutra, neotvorenim. Crni brijač u maloj crvenoj kutiji. S uzicom. I dlačicama na brijaču. Mikroskopske dlačice brade mog brata. To su one.

Crni kožni pojas za spremanje novca, savitljiv od nošenja uz njegovu kožu.

Crna plastična kutija s brončanom medaljom na kojoj piše “Prvenstvo 1941. 3. seniorsko mjesto, bacanje diska.” Vojnička ogrlica s podacima. “A” za krvnu grupu, “H” za Hebreja. Morton S. Sabbath 12204591 T 42. Majčino ime kraj njegova. Yetta Sabbath 227 McCabe Ave Bradley Beach, NJ. Okrugla žuta značka koja kaže “Vrijeme za Saraku.” Dva metka. Crveni križ na bijelom dugmetu i riječima “Ja služim” na vrhu. Oznake za čin poručnika. Brončana krila.

Crveno-zlatna kutija za čaj veličine malene cigle. (Iz kude, zar ne, kutija koja je služila za odlaganje ključeva, žice, čavala, nosača za slike? Je li je Morty ponio sa sobom, ili ju je majka naprosto spremila uz njegove stvari unutra kad su se vratile?) Oznake. The Air Apaches. 498. vod. 345. bombaška jedinica. Još mogu prepoznati koja je koja. Trake. Krila s njegove kape.

Klarinet. U pet dijelova. Pisak.

Dnevnik. Savršeni patuljasti dnevnik za godinu 1939. Samo dvije zabilješke. Za 26. kolovoz: “Mickeyev rođendan.” Za 14. prosinac: “Sheel i Bea su se vjenčali.” Naša rođakinja Bea. Moj deseti rođendan.

Vojni pribor za šivanje. Prekriven gljivicama. Pribadače, igle, škare, dugmad. Nekoliko krpica kaki boje, još preostalih.

Dokument. Američki orao. Epluribus unum. U zahvalno sjedanje na časnika Mortona S. Sabbatha koji je položio svoj život u službi ove zemlje na južnopacifičkom prostoru 15. prosinca 1944. On stoji u

neprekinutom redu domoljuba koji su dali svoj život kako bi sloboda mogla i dalje živjeti i rasti, te podariti svima svoj blagoslov. Sloboda živi i kroz nju živi i on – na neki način to smanjuje pothvate najvedeg broja ljudi. Franklin Delano Roosevelt, predsjednik Sjedinjenih američkih država.

Dokument. Purpurno srce. Sjedinjene američke države, svima koji de vidjeti ove darove. Pozdravi: Ovim se utvrđuje da Predsjednik Sjedinjenih američkih država, na temelju ovlasti koje mu je dodijelio Kongres, dodjeljuje Purpurno srce, koje je osnovao general George Washington u Newburghu, N.Y., 7. kolovoza 1782. godine, časniku Mortonu S. Sabbathu AS#0-827746, za vojna postignuda i rane zadobivene u akiji koje su uslijedile njegovom smrdu 15. prosinca 1944., vlastoručno u gradu Washingtonu šesnaestog dana srpnja mjeseca 1945. ministar obrane Henry Stimson.

Potvrde. Drvede posađeno u Palestini. U spomen Mortona Sabbatha, zasadili Jack i Berdie Hochberg. Zasadili Sam i Yetta Sabbath. Za pošumljavanje Eretz Yisraela. Zasadio Židovski nacionalni fond za Palestinu.

Dvije male keramičke figure. Riba. Figura djeteta koje sjedi na stolici dok drugo dijete stoji kraj njega. Bili smo djeca. Dobili smo to igrajudi pokerino jedne nodi na šetalištu. Naša zabava. Morty je uzeo to sa sobom u rat. I keramičku ribicom.

Pri dnu, američka zastava. Kako je zastava teška! Presavijena na službeni način.

Uzeo je zastavu sa sobom na plažu. Tu ju je odmotao, zastavu s četrdeset osam zvjezdica, ogrnuo se njome i, tamo u magli, plakao i plakao.

Kako sam se veselio samo gledajudi ga s Bobbyjem i Lennyjem, gledajudi ga s prijateljima, gledajudi ih kako se zabavljaju, šale, smiju, pričaju viceve. Kako je uvijek pisao moje ime na pismima. Kako me uvijek spomenuo!

Tek dva sata kasnije, kad se omotan zastavom vratio sa lunjanja po plaži – kroz pijesak do Shark River mosta i natrag, cijelim putem

plačudi, brzo govoredi a zatim nijemo šutedi, pa naglas recitirajudi riječi i rečenice koje ni sam nije razumio – tek nakon dva sata tog sjedanja na Mortyja, svog brata, na gubitak koji nikad nede preboljeti, vratio se kako bi na podu automobila kraj pedale kočnice pronašao svežanj koverti adresiran Mortyjevim čitkim rukopisom. Ispale su iz kutije dok ju je otvarao, ali bio je previše obuzet osjedajima da bi ih podigao, a kamoli pročitao.

A vratio se do auta, jer je nakon dva sata buljenja u more i prema nebu, pri čemu je vidio i ništa i sve, pa opet ništa, pomislio kako je mahnitost gotova i kako se vratio u 1994. Zaključio je da je jedina stvar koja bi ga mogla opet ovako progutati samo ocean. I sve to iz samo jedne kutije. Zamisli onda povijest svijeta. Mi smo neumjereni jer je žalost neumjerena, sve stotine i tisude vrsti žaljenja.

Povratna adresa glasila je na časnika Mortona S. Sabbatha, vojni poštanski broj u San Francisku. Šest centi preko zračne pošte. Iz studenog i prosinca 1944. godine. Učvršdeno slabom gumicom koja se raspala na komadide čim je Sabbath podmetnuo prst ispod nje, pet pisama s Tihog oceana.

Dobiti od njega pismo uvijek je ostavljalo jak utisak. Ništa nije bilo važnije. Žig američke vojske na vrhu stranice i Mortyjev rukopis ispod, poput dijela Mortyja samog. Svi su po deset puta, dvadeset puta čitali ta pisma, čak i nakon što bi ih majka naglas pročitala za stolom. “Dobili smo pismo od Mortyja!” Susjedima. Preko telefona. “Pismo od Mortyja!” A ovo je bilo posljednjih pet pisama.

3. XII. 1944. Najdraži mama, tata & Mickey, Bok svima, kako je sve

doma? Neka pošta je danas stigla &mislio sam sigurno je i meni nešto stiglo ali ipak nije. Mislim da je netko negdje nešto zeznuo i mislim da du pronadi tko i gdje. Ako budem mogao odletjet du u Novu Gvineju i provjeriti.

Probudio sam se u 9:20 jutros i obrijao i onda sam si napravio doručak. Padala je kiša, pa sam otišao u svoj navigacijski šator i nacrtao znak našeg odreda na svojoj B.4

vredi. To je jedna indijanska glava, i napisat du još ime Air Apaches. Ako ikad čujete

za Air Apaches, znajte da je to naša grupa. Najvedi dio

popodneva proveo sam crtajudi, a onda smo skuhali čaj i kolačide za užinu.

Mama, je li išta isječeno iz pisama koje sam vam pisao? Pojeo sam večeru i onda provjerio hodu li letjeti sutra.

Navečer smo kartali i slušali glazbu. Bilo je i jazza. Slučajno, pobijedili smo.

Uzeo sam kruha iz menze i imali smo pekmez od grožđica, tako da smo si skuhali vrudu čokoladu &jeli kruh &pekmez večeras.

Pa, ljudi, mislim da je to sve i pozdravljam vas iz sveg srca. Nemojte preteško raditi &dobro se čuvajte. Pozdravite sve u moje ime &budite dobri.

Neka vas Bog blagoslovi &čuva. Vaš sin koji vas jako voli,

Mort

7. XII. 1944. Najdraži mama, tata & Mickey, Bok ljudi, još jedan dan je

gotov i večeras sam ja zadužen za operacije. Dosta često smo letjeli ovuda, tako da ste vjerojatno čitali o nama u novinama.

Ovdje nema puno novosti koje vam ved nisam ispričao. Usput, ako ikad pročitate nešto o “Air Apaches” to je naša grupa, tako da dete znati da smo to bili mi na zadatku. Rat je počeo na današnji dan prije tri godine.

Danas smo podigli šator, a sutra du pokušati postaviti drveni pod unutra.. Ovdje nema puno drveta, ali ako znaš kamo treba idi obično možeš dodi do njega. Postavljamo tuš i puno drugih stvari kako bi sve to sličilo na dom. Domadi nam jako rado pomažu. Nemaju puno odjede jer su im Japanci uzeli vedinu, tako da kad im mi damo par stvari napravili bi skoro sve za nas.

Imamo dosta često zračne uzbune, ali ne događa se puno toga. Kako su stvari kod kude? Hrana se poboljšala &imali smo puretinu za večeru &imamo puno povrda.

Pa, ljudi, bududi da nemam puno toga za pisati, odjavljujem se za večeras. Dobro se brinite za sebe &neka vas Bog blagoslovi. Jako vas volim &mislim stalno o kudi.

Veliki zagrljaj i poljubac, dragi moji. Laku nod. Vaš sin koji vas jako voli,

Mort

9. XII. 1944. Najdraži mama, tata & Mickey, Bok ljudi, neki dan sam

primio vaše pismo od 17. listopada i bilo je baš super čitati što ste mi napisali. Mama, uvijek šaljite pisma preko zračne pošte jer tako brže stignu i možete više napisati u pismu. Vaša pošta sada stiže za otprilike 14 dana, tako da su se stvari malo sredile. Javite mi gdje je Sid L. čim saznate, jer ako dođe ovamo htio bih ga potražiti. Do sad još nisam primio vaše pakete, ali trebali bi uskoro stidi.

Prije par dana odletio sam do našeg starog uzletišta po novi avion. Dva sam dana čekao, pa sam opet potražio Genea Hochberga i dobro smo se proveli kad smo se vidjeli. Kupio sam novi par vojničkih cipela i pokrivače za madrac koji su mi trebali. Tu sam pronašao i svoju odjedu i pokupio rublje koje sam ostavio kad smo odlazili. Sve je bilo netaknuto i kupio sam si još par stvari. Također sam kupio paket soka od grejpa jer su dobri za misije kad ožedniš. Prošle nodi sam vidio “Kad se irske oči smiju” i bilo je vrlo ugodno. Prošle nodi je padala kiša i bio sam lijen i nisam ustao do 10:30.

Drago mi je da su svi kod kude dobro. Danas du provjeriti kako je Eugene. Jučer sam mu napravio drveni pod za šator.

Pa, ljudi, to je sve od mene ovaj put. Budite dobri &neka vas Bog blagoslovi. Uvijek mislim na vas.

Vaš sin koji vas jako voli, Mort

10. XII. 1944.

Najdraži mama, tata & Mickey, Bok ljudi, evo baš čekamo novi avion. Jučer sam otišao vidjeti Genea, ali nisam dugo ostao jer sam morao vratiti džip u komandu. Čitao sam knjigu Boba Hopea “Nikad nisam otišao od kude” i bila je jako dobra. Počela je padati kiša i nije prestala do večere. Otišao sam u prijateljev šator i igrali smo bridž par sati. Onda smo si spremili “za predah” šunku&jaja&luk&kruh&toplu čokoladu.

Otišao sam spavati prilično kasno i ustao sam za doručak u 7:10. Vedi dio jutra proveo sam čistedi uljem svoje mokasine a onda smo moj kopilot i ja uzeli pištolje i vježbali gađanje na bocama i limenkama. Kad sam se vratio u šator, rastavio sam pušku i nauljio je. Prestao sam čitati knjigu i pojeo večeru. Vježbao sam svirati klarinet.

Navečer sam otišao vidjeti jednog od naših kolega koji je u bolnici i koji bi trebao izadi za par dana. Sada baš slušam radio i pišem vam.

Kako je kod kude? Poslao sam kudi oko 222$ prije otprilike mjesec dana, a vi još niste ništa javili jeste li to primili. Ako jeste javite mi. I također ako primate moje obveznice i doznaku od 125$ svaki mjesec.

Pa, ljudi, budite dobri i pazite na sebe. Puno mi nedostajete &nadam se da de rat brzo završiti.

Laku nod i neka vas Bog blagoslovi. Vaš sin koji vas jako voli,

Mort

12. XII. 1944. Najdraži mama, tata & Mickey, Konačno sam se vratio

danas, i to novim avionom. Pogledao sam dobar film prošle nodi, a kad sam se vratio u svoj šator zezali smo se par sati i otišli spavati. Ujutro smo se spremili i poletjeli. Letjeli smo u formaciji, i novi avioni su puno brži od drugih.

Hrana ovdje je vrlo dobra, i još si sređujemo šatore. Trebali bismo uskoro imati drveni pod.

Imali smo svježu janjetinu za ručak i dobru kavu. Dok sam bio na našem starom uzletištu sakupio sam puno korisnih stvarčica za naš šator. Stvari se ovdje prilično dobro odvijaju i

pretpostavljam da ste čitali o našoj invaziji ovdje. Naravno da smo i mi sudjelovali.

Kako je kod kude? Nisam primio poštu posljednjih par dana, ali nešto bi trebalo stidi sutra.

Stvarno mi je drago da je Mickey tako dobar u bacanju diska i svemu ostalom. Samo pazite na njega i potičite ga da vježba pa, tko zna, možda nastupi i na olimpijadi.

Javite mi jeste li primili moju pošiljku od 222$ i ratnu obveznicu.

Pretpostavljam da demo za oko par mjeseci idi na dopust.

Eto, ljudi, to je sve za sad. Nastavit du pisati što češde mogu kad god budem imao o nečemu pisati.

Laku nod i neka vas Bog čuva. Mislim na vas stalno i nadam se da du vas vidjeti uskoro.

Vaš sin koji vas jako voli, Mort

Japanci su ga srušili sljededi dan. Danas bi navršio sedamdeset godina. Slavili bismo njegov rođendan. Samo na trenutak je sve ovo bilo njegovo, samo vrlo kratak trenutak.

B-25 D imao je na letnoj visini od 5.700 metara najvedu brzinu od 774 kilometra na sat. Imao je domet 2.400 kilometara. Prazan je težio 9,13 tona. Promjer onih plosnatih galebljih krila bio je 20.33 metara. Dužina mu je bila 16,31 metar. Visina 4,83 metra. Po dva topa promjera 0,5 i po jedan dvostruki 0,5 mitraljez u stražnjem dijelu i u pomičnim oklopnim tornjevima. Standardno oružano opteredenje bilo je 900 kilograma. Maksimalno dopušteno prekoračenje težine bilo je 1.620 kilograma.

Nije bilo toga što Sabbath nije znao o sjevernoameričkom Mitchell B-25 srednjem bombarderu, i malo toga čega se nije prisjetio, i prisjetio se toga točno, dok se kroz nod vozio prema sjeveru s Mortyjevim stvarima kraj sebe, na suvozačevu sjedalu. I dalje je bio ogrnut američkom zastavom. Nije ju još skinuo – a i zašto bi? Na njegovoj glavi, crveno, bijelo i plavo V za pobjedu. Kapa Neka Bog blagoslovi Ameriku. Obudi se tako nije značilo nikakvu razliku, ništa se nije mijenjalo, to ga nije smirivalo, niti ga je spajalo s onim čega više nije bilo, niti ga je odvajalo od onoga što je bilo tu, a ipak je čvrsto odlučio da se nikad više nede obudi drukčije. Radosni čovjek mora se uvijek odijevati u svedeničke halje svoje sekte. Odjeda je ionako maskerada. Kad izađeš van i vidiš svakoga u odjedi, tada možeš biti siguran da nitko nema pojma zašto je rođen i da, svjesno ili ne, ljudi neprestano žive kao u snu. Stavljanje leševa u odjedu je ono što zaista otkriva kakvi smo veliki mislioci. Linc mi se jako svidio u kravati. I Paul Stuart odijelu. Sa svilenom maramicom u džepu na odijelu. Sad ga možeš povesti kamo god hodeš.

Akcija Jimmyja Doolitlea. Šenaest aviona B-25 poletjelo je s nosača da bi bacili bombe 1.050 kilometara daleko. S USS Horneta, 18. travnja 1942., slijededeg tjedna bit de pedeset dvije godine otkako se

to dogodilo. Šest minuta akcije nad Tokijom, pradenih satima veselja u našoj kudi, dvije čaše žestokog pida za Sama, njegova godišnja doza u jednoj nodi. Preletjeli su točno preko palače Božjeg vladara (koji je mogao zaustaviti svoje lude admirale prije nego što je sve počelo, da je samo Bog Božjem vladaru dao muda jednog prosječnog plebejca). Samo četiri mjeseca nakon Pearl

Harboura, prvi napad na Japan za vrijeme cijelog rata – deset, jedanaest tona bombardera srednjeg dometa podiglo se s piste nosača jedanaest puta. Onda su u veljači i ožujku '45., supertvrđave B-29 poletjele s Marijanskih otoka i pržile ih nodu: Tokio, Nagoja, Osaka, Kobe – no ono najbolje što su B-29ice napravile, ono u Hirošimi i Nagasakiju, došlo nam je osam mjeseci prekasno. Datum kad je sve to trebalo završiti bio je Dan zahvalnosti 1944. – to bi bilo nešto na čemu bi čovjek mogao biti zahvalan. Skupa smo se kartali i slušali radio. Bilo je i jazza. Slučajno, dobili smo.

Japanski bombarder bio je Mitsubishi G4M1. Njihov lovac bio je Mitsubishi Zero-Sen. Sabbath je svake nodi zbog tog Zeroa ležao zabrinut u krevetu. Učitelj matematike u školi, koji je bio pilot u 1. svjetskom ratu, rekao je da je Zero “vrlo opasan.” U filmovima su ga zvali “smrtonosan”, i on si to “smrtonosan”, ležedi kraj Mortyjeva praznog kreveta, nije mogao izbrisati iz glave. Ta riječ tjerala ga je da vrišti. Na japanskim nosačima aviona bili su njihovi avioni Nakajima B5N1. Njihov visinski lovac bio je Kawasaki Hien, “Tony”, koji je B29-icama predstavljao velik problem dok LeMay nije došao u Evropu u XXI. bombardersku komandu, kad se prešlo s dnevnih na nodne napade. Naši avioni na nosačima: Grunnman F6F, Vought 54U, Curtiss P-40E, Grumman TBF-1 – zvali su ih i Hellcat, Corsair, Warhawk, Avenger. Hellcat je s 2.000 konjskih snaga bio dvaput snažniji od Zeroa. Sabbath i Ron znali su iz izrezanih modela prepoznati obrise svakog aviona koji su Japanci upošljavali protiv Mortyja i njegove posade. P-40 Warhawk, Ronov omiljeni američki lovac, imao je zube morskog psa naslikane na nosu dok su te avione koristili u Burmi i Kini. Sabbathov favorit bio je avion zapovjednika Doolitlea i Sabbatha, B25:

dva Wright-R-2600-9 četrnaestcilindarska stroja po 1.700 konjskih snaga, koji su pokretali Hamilton-Standard propelere.

Kako se mogao ubiti, sada kad ima Mortyjeve stvari? Nešto se uvijek pojavljuje što te tjera da dalje živiš, dovraga! Vozio se na sjever jer nije znao što bi drugo mogao učiniti nego odnijeti kutiju kudi, staviti je u svoju radnu sobu i zaključati je tamo za svaki slučaj. Zbog Mortyjevih stvari vradao se natrag svojoj ženi koja nije osjedala ništa osim divljenja prema osobi iz Virginije koja je odsjekla kurac mužu dok je ovaj spavao. No je li mogao otidi Fishu i onda se vratiti na plažu i krenuti prema nadolazedoj plimi? Brijada glava električnog brijača sadržavala je čestice Mortyjeve brade. U kutiji s dijelovima klarineta bio je pisak. Pisak s Mortyjevih usta. Samo nekoliko centimetara od Sabbatha, u vredici s natpisom “MS” bio je češalj kojim je Morty češljao kosu i škare kojima je Morty rezao nokte. I tu su bile snimke, njih dvije. Na svakoj Mortyjev glas. A u njegovu mini dnevniku, pod nadnevkom 26. kolovoza, “Mickyjev rođendan” napisano njegovom rukom. Ne mogu otidi u valove i ostaviti sve ove stvari iza sebe.

Drenka. Njezina smrt. Nisam imao pojma da de to biti njezina posljednja nod. Svake večeri ista stvar. Navikao sam se na to. Vrijeme posjeta u osam i trideset. Dolazio malo poslije devet. Mahnuo bih sestri na nodnom dežurstvu, dobrodušnoj jedroj plavuši koja se zvala Jinx, i nastavio niz hodnik do Drenkine zamračene sobe. To inače nije dopušteno, ali se moglo ako sestra to dopusti. Prvi put zamolila ju je Drenka, a poslije ništa više nije trebalo redi. “Ja sada odlazim.” Uvijek sam to rekao sestri na odlasku, s značenjem, Sada više nitko nije s njom. Ponekad kad bih odlazio, ved je spavala od ubrizganog morfija, razmaknutih isušenih usnica i poluotvorenih očiju. Mogao sam vidjeti bjeloočnice njezinih očiju. Bilo da sam odlazio ili dolazio, bio sam siguran da je mrtva kad bih to vidio. Ali prsa su joj se micala. To je samo bilo stanje omamljenosti. Rak se posvuda proširio. Ali njezino srce i pluda bili su još u redu, i nisam ni sanjao da de otidi te nodi. Navikao sam se na cjevčice za kisik u njezinu nosu. Navikao sam se na drenažnu vredicu pričvršdenu za krevet. Njezini su bubrezi otkazivali, a ipak je uvijek bilo urina kad bih provjerio vredicu. Navikao sam se na

to. Navikao sam se na infuzije morfija. Navikao sam se na to da se njezin gornji dio više nije činio kao da pripada njezinu donjem dijelu. Slaba od struka naviše, a od struka naniže – čovječe, o čovječe – naduta, nabubrena. Tumor je pritiskao aortu, smanjujudi dotok krvi – Jinx mu je sve objasnila, navikao se na objašnjenja. Pod pokrivačem, sakrivena od pogleda, vredica u koju su odlazila govna – rak jajnika brzo napada debelo crijevo i cijelu utrobu. Da su je operirali iskrvarila bi do smrti. Rak se bio previše proširio za kirurški zahvat. I na to sam se navikao. Proširen. Okej. Možemo živjeti s proširenim. Pojavio bih se, razgovarali bismo, sjeo bih i gledao kako diše kroz otvorena usta, u snu. Disanje. Da, o da, kako sam se naviknuo gledati Drenku kako diše! Došao bih, a ona, ako je bila budna, rekla je “Moj američki dečko je tu.” Činilo se da su njezine oči i jagodice pod sivim turbanom ono što mu je to govorilo. Par čuperaka kose bilo je sve što je ostalo. “Pala sam iz kemoterapije”, rekla mu je jedne nodi. Ali navikao se na to. “Nitko ne prolazi na svemu”, rekao joj je. Često bi zaspala otvorenih usta i ne sasvim zatvorenih kapaka, ili bi čekala, na uzdignutom jastuku i dobro se osjedajudi zbog dovoljne doze morfija – dok ga najednom ne bi bilo dovoljno, pa bi joj zatrebalo još. Ali navikao se na još. Bilo ga je uvijek. “Treba joj još morfija”, a Jinx je uvijek bila prisutna i rekla bi “Imam tvoj morfij, dušo”, i pobrinula se za to, i mogli bismo ovako zauvijek, zar ne? Kad ju je trebalo pomaknuti ili okrenuti, Jinx je uvijek bila tu, a on bi pomogao, pridržavajudi njezine jagodice i oči, ljubedi joj čelo, držedi joj ramena; a kad bi Jinx maknula plahte kako bi je okrenula, vidio je da su plahte i podložak sasvim žuti i mokri, tekudina je curila iz nje. Kad ju je Jinx okretala na stranu, otisci njezinih prstiju ostajali su na Drenkinom mesu.

Navikao se čak i na to, da je to Drenkino meso. “Nešto se danas dogodilo.” Drenka bi mu uvijek ispričala priču dok su je premještali. “Mislila sam da sam vidjela plavog medvjedida kako se igra s cvijedem.”

“Pa”, reče Jinx smijudi se, “to je samo morfij, dušo.” Kad se to prvi put dogodilo, Jinx je šapnula Sabbathu u hodniku, kako bi ga smirila: “Ona halucinira. Puno njih halucinira, kad su pod morfijem.”

Cvijede u kojem su se plavi medvjedidi igrali bilo je od gostiju iz svratišta. Bilo je toliko buketa da glavna sestra nije dopustila da se sve unese u sobu. Bilo je puno cvijeda bez kartice naručitelja. Od muškaraca. Od svakoga tko se ikad poševio s njom. Cvijede nikako nije prestajalo stizati. Navikao se i na to.

Njezina posljednja nod. Jinx je nazvala slijedede nodi, nakon što je Rosie krenula na posao. “Odvojio se ugrušak – embolija pluda. Mrtva je.”

“Kako? Kako se to može dogoditi!”

“Njezin krvotok bio je poremeden, od ležanja u krevetu – slušaj, to je dobar način odlaska. Vrlo milosrdna smrt.”

“Hvala ti, hvala. Baš lijepo od tebe. Hvala ti što si me nazvala. Kad je točno umrla?”“

“Nakon što si otišao. Oko dva sata kasnije.”

“Okej. Hvala.”

“Nisam željela da to ne saznaš, pa da opet dođeš večeras.”

“Je li nešto rekla?”

“Na kraju je rekla nešto, ali bilo je na onom hrvatskom.”

“Okej. Hvala.”

Vozio je Mortyjeve stvari gore na sjever, omotan zastavom i s kapom na glavi, vozio se kroz mrak s Mortyjevim stvarima i Drenkom i Drenkinom posljednjom nodi.

“Moj američki dečko,”

“Shalom.”

“Moj tajni američki dečko.” Glas joj nije bio tako slab, ali ipak je primakao stolicu do kreveta, kraj obješene vredice i uzeo njezinu ruku u svoju. Tako su to sad radili, svake večeri. “Imati ljubavnika ove zemlje... Mislila sam to cijeli dan, Mickey, htjela sam ti redi. Imati ljubavnika ove zemlje koji... to mi je dalo osjedaj otvaranja vrata. Pokušavala sam ovo zapamtiti cijeli dan.”

“Otvaranje vrata.”

“Morfij je loš za moj engleski.”

“Trebali smo davno dati morfija tvom engleskom. Bolji je nego ikad.”

“Imati ljubavnika, Mickey, biti jako blizak na taj način, da me ti prihvatiš, moj američki dečko... Od toga sam se manje bojala toga što ne razumijem sve, što nisam išla u školu ovdje... Ali to što sam imala američkog dečka i vidjela ljubav iz tvojih očiju, onda je sve sve bilo u redu.”

“Sve sve u redu.”

“I zato, nisam se više tako bojala s američkim dečkom. To sam mislila cijeli dan.”

“Nikad nisam mislio da se ičega bojiš. Mislio sam da si hrabra.”

Smijala mu se, iako samo svojim očima. “Oh, ti.” reče. “Tako sam se bojala.”

“Zašto, Drenka?”

“Zato. Zbog svega. Jer nemam taj osjedaj, taj potrebni osjedaj za sve. Radila sam toliko dugo u ovom društvu i imam dijete koje je ovdje odraslo i išlo u školski sistem ovdje... ali u mojoj vlastitoj zemlji to bi bilo kao od šale. Ovdje sam puno morala nadoknaditi, prevladati svoj kompleks manje vrijednosti zato što sam autsajder. Ali sve male stvari mogu razumjeti, zbog tebe.”

“Koje male stvari?”

'“Kunem se zastavi.' To mi nije imalo smisla. A onda plesanje. Sjedaš se? U motelu.”

“Da. Da. U Bo-Peepu.”

“I nije 'trice i pučine', Mickey.”

“Što nije?”

“Izraz na engleskom. Jix je rekla danas 'trice i kučine' i ja sam pomislila 'Oh Bože, ne kaže se “trice i pučine.'“ Matthew je bio u pravu – kaže se 'trice i kučine”1

“Zaista? Ne može biti.”

“Ti si zločesti dečko.”

“Recimo da sam praktičan.”

“Mislila sam danas da sam opet trudna.”

“Da?”

“Mislila sam da sam opet u Splitu. Bila sam trudna. Drugi ljudi iz prošlosti bili su prisutni.”

“Tko? Tko je bio prisutan?”

“U Jugoslaviji sam se isto zabavljala, znaš. U svom gradu sam se zabavljala kad sam billa mlada. Tamo je jedna rimska palača, znaš. Stara palača koja je u središtu grada.”

“U Splitu, da, stvarno znam. Rekla si mi to još prije. Prije puno godina, Drenka draga.”

“Da. Jedan tip iz Rima. Vladar. Dioklecijan.”

“Tamo je jedan stari rimski grad na moru” reče Sabbath. “Oboje smo odrasli na moru. Oboje smo odrasli voledi more. Aqua femina.”

“Blizu Splita je jedno manje mjesto, turističko.”

“Makarska”, reče Sabbath, “Makarska i Madamaska.”

“Da.” reče Drenka. “Kakva slučajnost. Dva mjesta gdje sam imala najvedu zabavu. Stvarno je bila zabava. Plivali smo tamo. Cijeli dan smo bili na plaži. Ples navečer. Moja prva ševa tamo je bila. Ponekad smo išli na večeru. Konobari su servirali juhu u malim zdjelicama i onda bi prolili po tebi jer nisu bili iskusni. Došli bi s cijelim poslužavnikom i nosili ga; došli bi i servirali i prolili. Amerika je bila tako daleko. Nisam mogla ni sanjati o tome. Onda sam najednom bila sposobna plesati s tobom i slušati te kako pjevaš one pjesme. Najednom sam tako blizu došla tome. Plesala sam s Amerikom.”

“Draga, plesala si s nezaposlenim preljubnikom. Osobom s puno vremena na raspolaganju.”

“Ti jesi Amerika. Jesi jesi, moj zločesti dečko. Kad smo odletjeli u New York i vozili se po autoputu, ako se to kaže autoput, i onda ona groblja koja su bila okružena autima i prometom, to mi je bilo jako zastrašujude i zbunjivalo me. Rekla sam Matiji, 'Ne sviđa mi se ovo.' Plakala sam. Motorizirana Amerika s tim beskonačnim autima i onda odjednom, mjesto za odmor između toga. Pa te onda malo bacaju tu, pa onda tamo. To mi je tako zastrašujude, tako strašno suprotno i

različito da to nisam mogla razumjeti. Kroz tebe je sve to sada skroz drugačije. Znaš li to? Kroz tebe mogu sad gledati na to sve s razumijevanjem. Samo mi je sad žao što nisam s tobom otišla u ona mjesta. Danas sam željela, cijeli dan sam mislila na ta mjesta.”

“Koja mjesta?”

“Tamo gdje si ti rođen. Htjela bih otidi na obalu Jerseya.”

“Trebali smo otidi. Trebao sam te odvesti.” Trebao, Htio, Mogao. Tri slijepa miša.

“Čak i u New York City. Da mi ga pokažeš kroz svoje oči. To bi mi se svidjelo. Kamo god smo išli, uvijek smo se išli skrivati. Ja mrzim skrivanje. Ne bi mi smetalo da sam otišla u New Mexico s tobom. U Kaliforniju s tobom. Ali najviše u New Jersey, da vidim more gdje si ti odrastao.”

“Shvadam.” Prekasno, ali shvadam. To, što ne umiremo od prekasnog shvadanja svega, pravo je čudo. Ali mi stvarno umiremo od toga – samo od toga.”

“Kad bi”, reče Drenka, “mogli samo jedan vikend otidi, da vidimo obalu Jerseya.”

“Ne bi ti trebao vikend. Od Long Brancha do Spring Lakea i Sea Girta, to ti je oko dvadeset kilometara. Provezeš se Neptuneom, niz glavnu ulicu, i prije nego shvatiš, ved si u Bradley Beachu. Provezeš se osam ulica kroz Bradleyu i ved si u Avonu. To je sve bilo prilično maleno.”

“Pričaj mi. Pričaj mi.” I u Bo-Peepu, uvijek ga je molila da joj priča, priča, priča. No, da bi smislio nešto što joj ved nije ispričao trebao bi dobro promisliti. A kako bi bilo da se naprosto ponavlja? Je li to važno nekome tko umire? Umirudem stvorenju možeš se ponavljati dovijeka. Njima to nije bitno. Samo da te mogu čuti kako govoriš.

“Pa, to je tipična prida iz malog mjesta, Drenka, znaš to.”

“Reci mi. Molim te.”

“Ništa uzbudljivo nikad mi se nije dogodilo. Nikad se nisam družio s klincima koji bi za to bili pravi, znaš. Mi smo bili kao mali seljačidi, obitelj nam čak nije pripadala 'klubu s plaže' – bogate cure iz

Deala nisu padale jedna preko druge u jurnjavi za mnom. Nekako sam uspio dodi do par jednostavnih poslida u srednjoj školi, ali sve je to bilo slučajno, i nije bilo bogzna što. Vedinom smo sjedili i pričali o tome što bismo sve dali da se s nekim poševimo. Ron, Ron Metzner, na kojeg nitko tada zbog njegova tena ne bi ni pogledao, obično se tješio tako što je meni govorio: 'To se mora dogoditi prije ili kasnije, zar ne?” Nije nas bilo briga s kim ili čak ni s čim, samo smo se željeli poševiti. Onda sam nakon toga imao šesnaest godina i sve što sam želio bilo je pobjedi.”

“Otišao si na more.”

“Ne, godinu dana prije toga. Preko ljeta sam danju bio čuvar plaže. Morao sam – na plaži su bile uzbudljivo obdarene židovske djevojke iz sjevernog Jerseya. A radio sam i nodu, kako bih poboljšao svoju usranu pladicu čuvara plaže. Radio sam sve vrste poslova nakon škole, ljetne poslove, subotnje poslove. Ronov ujak imao je dozvolu za prodavanje sladoleda. Ding-dong, veselo su zvonili. Po cijeloj obali. Jednom sam radio za njega, izvikivao nazive sladolednih kupova s bicikla-prodavaonice. Radio sam po dva, tri posla u jednom ljetu. Ronov otac radio je u tvornici cigara. Bio je službeni prodavač dutch masters cigara. Živopisan lik za jednog seljačida od djeteta. Odrastao je u južnom Belmaru, bio je sin dvoje službenika u sinagogi, koji su u ono doba imali konja, kravu, zahod izvan kude, i bunar u stražnjem dvorištu. Gosp. Metzner bio je velik kao kuda. Golemo stvorenje. Obožavao je proste viceve. Prodavao je dutch masters cigare i slušao je operu na radiju subotom popodne. Odnio ga je srčani udar dok smo mi bili u četvrtom razredu srednje. Zato je Ron otišao na more sa mnom – da pobjegne od prodavanja kokica cijeli svoj život. Dutch Masters tada je imao svoje skladište gore u Newarku. Gosp. Metzner odlazio je tamo dvaput tjedno pokupiti cigare. Preko zime, subotom, dok je za vrijeme rata vladala nestašica benzina, Ron i ja smo za njega po cijelom okrugu dostavljali cigare biciklima. Jedne zime radio sam i u odjelu za ženske cipele u Levin's robnoj kudi u Asburyju. To je bila prilično velika robna kuda. Asbury je bio živahno mjesto. Samo na Cookman aveniji bilo je pet ili šest dudana s obudom. I. Miller, i tako

dalje. Tepper. Steinbach. Stvarno, Cookman avenija je bila pravo mjesto prije nego su je pobune odnijele k vragu. Od plaže se pružala sve do glavne ulice. Ali zar ti nikad nisam rekao da sam ved kao četrnaestogodišnjak bio pravi stručnjak za ženske cipele? Divni svijet perverzije, otkrio sam ga baš tamo kod Levina u Asbury Park. Stari prodavač dizao je ženama noge kad im je obuvao cipele tako da im može zaviriti ispod suknji. Kad bi ušla mušterija, stavio bi cipele dovoljno daleko da ih ova ne može dohvatiti. Onda je počela zabava. 'E, ova cipela', govorio im je, 'prava je schmatte', a svo vrijeme dižudi im noge još malo prema gore. U stražnjim prostorijama bih poslije mirisao unutrašnjost cipela nakon što su ih one isprobale. Prijatelj mog oca prodavao je čarape i radne hlače farmerima u okolici Freeholda. Otišao bi veletrgovcima u New York i vratio se s robom, a onda sam ja išao s njim dok je subotom razvozio tu robu kamionom – kad bi se kamion upalio – i prodavao bih i na kraju dana dobio za to pet dolara. Da, svakakvi poslovi. Puno ljudi za koje sam radio doista bi se začudili kad bi čuli da sam, recimo, postao raketni znanstvenik. To mi nije bilo, čini se, zapisano u kartama. Posao na kojem sam svarno mogao zaraditi lovu bilo je parkiranje automobila za Eddieja Schneera. Ron i ja radili smo nodu, dolje kod zabavnog parka u Asburyju, tog ljeta kad sam bio čuvar plaže. Parkirali bi jedan auto za Eddieja i stavili dolar ujedan džep, parkirali drugi i stavili dolar u drugi džep. Eddie je to znao, ali moj brat je radio za njega, a Eddie je volio Mortyja jer je Morty bio židovski atlet i nije se družio s ludim, propalim zvijezdama nego se vradao kudi s treninga pomagati ocu. Osim toga, Eddie se bavio i politikom i nekretninama i bio je lopovski gad, i zarađivao je toliko novca da mu nije bilo ni bitno. Ali volio me prepadati. Njegov šogor je obično sjedio preko ceste i vrebao.”

“Što znači 'vrebao'?”

“Bernie, šurjak, on bi prebrojao sto auta u tvom području što je značilo da trebaš imati sto dolara u džepu. Eddie je imao velikog Packarda i dovezao bi se njime do mjesta gdje sam ja radio. Zaustavio bi se i kroz otvoreni prozor mi rekao: 'Bernie te promatrao. Misli da mi ne daješ pošteno novac. Misli da me previše varaš.' 'Ne, ne, g.

Schneer. Nitko od nas vas previše ne vara.' 'Koliko mi uzimaš, Sabbath?' 'Ja? Ja, samo pola.'“

Uspjelo mu je – iz njezina grla dopro je smijeh, i njezine oči bile su Drenkine oči! Drenka se smije. “Još nije postojala šiksa koju je bilo lakše nasmijati od tebe. Gosp. Mark Twain rekao je to. Da, to je bilo ljeto prije nego što je moj brat poginuo. Svi su se bojali da du ja, sad kad nema Mortyja, pasti u loše društvo. Onda su njega ubili u prosincu, a sljedede godine ja sam otišao na more. I tada sam se uvalio u loše društvo.”

“Moj američki dečko”, Sad je bila u suzama.

“Zašto plačeš?”

“Jer ja nisam mogla biti na toj plaži dok si ti bio čuvar. U početku ovdje, prije nego sam te srela, uvijek sam plakala zbog Splita i Brača i Makarske. Plakala sam zbog svog grada s uskim ulicama, srednjevjekovnim ulicama, i svim starim ženama skroz u crnini. Plakala sam zbog otoka i uvala na obali. Plakala sam zbog hotela na Braču gdje sam radila kao sekretarica i gdje je Matija bio zgodni konobar koji je maštao o svom lokalu. Ali onda smo počeli zarađivati sav onaj novac...” Bila je izgubljena i sakrila se iza svojih zatvorenih očiju.

“Je li to bol? Boli li te?”

Njezine oči su se otvorile. “U redu je.” Nije bio bol, nego strah. Ali i na to se navikao. Kad bi barem ona mogla. “Govorili su za Amerikance da su naivni i da nisu dobri ljubavnici”, hrabro je nastavila Drenka. “Ta glupost. Amerikanci su puritanci. Oni se ne vole pokazivati goli. Američki muškarci se ne usude govoriti o jebanju. Sav taj evropski kliše. Sigurno sam naučila da su to sve bile pizdarije.”

“Pizdarije. Vrlo dobro. Odlično.”

“Vidiš, američki dečko? Na kraju nisam tako glupa hrvatska katolička šiksa cura. Čak sam naučila redi 'pizdarija.'“

Isto je tako naučila redi i “morfij”, riječ koja mu nikad nije pala na pamet kao nešto čemu bi je trebao naučiti. Ali bez morfija osjedala se kao da je živu trgaju, kao da jato crnih ptica, golemih ptica, govorila je, hoda po njezinu krevetu i tijelu, i divlje joj kljunovima kljucaju

utrobu. A osjedaj, znala mu je govoriti... da, i ona je voljela pričati... osjedaj kako svršavaš u mene. Zapravo ne osjedam štrcanje, ne mogu, ali pulsiranje kurca da, i moja grčenja u isto vrijeme, i sve je tako totalno mokro, nikad ne znam je li to moj sok ili tvoj sok, i kapa mi iz pičke i kapa mi iz dupeta i osjedam kako mi kaplje klize niz noge, oh Mickey, tako puno soka, Mickey, posvuda, tako sočno, taj nenormalni mokri sos... No izgubljen je sada bio mokri sos, pulsiranje, grčenja; izgubljena su bila putovanja na koja nikad nismo otišli, njoj je sve to bilo izgubljeno, njezina pretjerivanja, njezina tvrdoglavost, njezina lakomislenost, njezina zaljubljenost, njezina impulsivnost, njezina podijeljenost, njezin samozaborav – podrugljivi i zlobni rak pretvorio je u otpadak žensko tijelo koje je Sabathu bilo fantastičnije od ijednog drugog. Zelja da se zauvijek nastavi biti Drenka, da se ide dalje i dalje i bude uspaljen i zdrav i samostalan, sve trivijalno i veličanstveno sada pojedeno, organ po organ, sve su proždrle gladne crne ptice. Sada samo komadidi priče i komadidi njezina engleskog, samo ogrizak one jabuke koja je bila Drenka – samo to je ostalo. Sok koji je sada curio iz nje bio je žut, sad je žuto iz nje curilo na prostirke, i žuto-žuto, koncentrirano žuto, u drenažnu vredicu.

Na njezinu se licu nakon dodatne doze morfija pojavio osmijeh. Pa ovo malo što je ostalo od nje bilo je gotovo seksi! Čudesno. I imala je pitanje.

“Samo naprijed.”

“Jer sam skroz blokirana u vezi toga. Nisam se mogla sjetiti danas. Možda si rekao: “Da, želim pišati na tebe, Drenka', a da li sam ja to stvarno željela, nisam puno razmišljala, kako bi to bilo, ali htjela sam ti redi, da, možeš, možeš me uspaliti i učiniti me sretnom, napraviti nešto za tebe, ili tako nešto...”

Neposredno nakon morfija nikad je nije bilo lako pratiti. “A pitanje je koje?”

“Tko je počeo? Je li to bilo tako da si ti izvadio kurac i rekao: 'Želim pišati na tebe, Drenka. Smijem li? Želim pišati na tebe, Drenka'? Je li tako počelo?”

“Zvuči poput mene.”

“A onda sam pomislila, 'Oh, dobro, taj prekršaj, zašto ne? Život je ionako tako lud.'“

“A zašto si danas mislila o tome?”

“Ne znam. Mijenjali su mi krevet. Ideja da probam nečiju tuđu pišalinu.”

“Bilo je mučno?”

“Ta ideja? Bilo je pomalo mučno ali ideja je bila i uzbudljiva. I onda sam se sjetila tebe kako si stajao tamo, Mickey. U potoku. U šumi. Ja sam bila u potoku, na kamenu. A ti si stajao tamo, iznad mene, i bilo ti je jako teško početi, i konačno je izašla kapljica. Ohhh,” reče, prisjedajudi se te kapljice.

“Ohhh,” promuca on, stegnuvši jače njezinu ruku.

“Kapljica je pala i kad se spustila na mene shvatila sam da je topla. Hodu li se usuditi probati je? Počela sam jezikom oblizivati oko usta. A tamo je bila sva ta pišalina. I cijela situacija, da si ti tamo stajao iznad mene, i najprije si se naprezao da nešto iscuri, a onda je odjednom izašla sva ta nevjerojatna pišalina, i samo se spustila na moje lice, i bila je topla i naprosto fantastična; bilo je tako uzbudljivo i svud naokolo kao vijavica, to što sam osjedala, te emocije. Ne znam kako da ti to objasnim bolje nego ovako. Probala sam je, bila je slatka, kao pivo, Imala je takav nekakav okus, imala je to nešto zabranjeno od čega je sve bilo tako divno. I mogla sam je piti i željela sam još i ležala sam tamo i željela sam još i željela sam je po svojim očima i željela sam je po licu, željela sam je puno po licu, željela sam da mi tuširaš lice i željlela sam piti to, i onda, tako sam to željela da sam se konačno prepustila. I tako sam željela sve to, željela sam po svojim sisama. Sjedam se da si stajao iznad mene i pošpricao si me po pički isto. Ja sam se počela igrati sa sobom dok si ti to radio, i natjerao si me da svršim, znaš; svršavala sam dok si me ti tako šprickao po pički. Bilo je vrlo toplo, tako toplo, osjedala sam se totalno... ne znam – osvojena time. Onda sam došla kudi poslije i sjedila sam u kuhinji i sjedala se toga, jer sam si morala to srediti u glavi – da vidim je li mi se to sviđalo

ili ne – i shvatila sam da da, to je bilo kao da mi imamo tajni savez; da, imali smo tajni savez koji nas je vezao zajedno. Nisam nikada prije to radila. Nisam mislila napraviti to s bilo kim drugim, i danas sam baš mislila da nikad i nedu. Ali stvarno me to povezalo u savez s tobom. To je bilo kao da smo zauvijek sjedinjeni u tome.”

“I bili smo. I jesmo.”

Oboje su sada plakali.

“A dok si ti pišala na mene?”, upita je.

“Bilo je čudno. Bila sam nesigurna. Ne u smislu da nisam htjela. Ali da se pustim sama, znaš – hode li ti se sviđati moja pišalina, ideja da se na taj način prepustim tebi, jer mi je to bilo malo, ne da mi se nede sviđati, nego kako deš ti reagirati na to, moja vlastita pišalina u tvoje lice? Nede ti se sviđati kakav ima okus, ili da du te možda povrijediti. Tako da sam u početku bila stidljiva u zbog toga. Ali onda kad sam počela, shvatila sam da je okej, da se ne moram bojati, i kad sam vidjela tvoju reakciju – uzeo si je malo, čak si malo i probao... i... i... Sviđalo mi se to. Morala sam stajati iznad tebe, i osjedala sam se kao da mogu napraviti sve, sve s tobom, i sve je u redu. U svemu smo zajedno, i možemo sve zajedno, bilo što zajedno, i Mickey, to je bilo baš divno.”

“Moram ti nešto priznati.”

“Oh? Večeras. Da? Što?”

“Nisam baš uživao dok sam to pio.”

Smijeh se pojavio na njezinom licu, smijeh puno vedi od lica.

“Htio sam to”, rekao joj je Sabbath, “a kad je to prvi put počelo izlaziti iz tebe, to je bio tek mali špric. To je bilo u redu. Ali onda kad je počela izlaziti ta cijela stvar...”

“Ali onda kad je počela izlaziti ta cijela stvar'? Ti govoriš kao ja! Natjerala sam te da govoriš prevedeni hrvatski! Naučila sam i tebe isto!”

“Bogami, jesi.”

“Pa reci mi, reci mi”, reče ona uzbuđeno, “što se dogodilo kad je počela izlaziti ta cijela stvar?”

“Toplina. Ona me zapanjila.”

“Točno. Ali bilo je ugodno što je toplo.”

“I bio sam tamo, između tvojih nogu, i morao sam uzeti to u usta. I Drenka, nisam bio siguran da sam to želio.” Ona je klimnula. “Mm-hm.”

“Znala si?”

“Da. Da, dragi.”

“To me uzbudilo najviše zato što sam mogao vidjeti da uzbuđuje tebe.”

“I stvarno me uzbuđivalo. Jest.”

“Mogao sam to vidjeti. I to mi je bilo dovoljno. Ali nisam se mogao prepustiti sasvim na način na koji si se ti mogla.”

“Ti. Kako čudno”, reče ona. “Pričaj mi o tome.”

“Pretpostavljam da sam i ja na neke stvari preosjetljiv.”

“Kakav ti je okus imalo? Je li bilo slatko? Jer tvoja je bila slatka. Pivo i slatko skupa.”

“Znaš li što si rekla, Drenka? Kad si prvi put svršila?”

“Ne.”

“Ne sjedaš se? Kad si prestala pišati na mene?”

“Da li se ti sjedaš?” upita ona.

“Kako bih mogao zaboraviti? Sjajila si. Bila si ozarena. Rekla si, pobjedonosno: 'Učinila sam to! Učinila sam to!' Pomislio sam: 'Da, Roseanna je cijelo vrijeme pila krive stvari.'“

“Da”, smijala se, “Da, mislim da je možda bilo tako. Da, vidiš, to odgovara onome što sam ti rekla, da sam bila tako stidljiva. Točno tako. To je bilo kao prodi kroz neki test. Kao...”

“Kao što?”

“Možda je ono zbog čega sam brinula bilo to da du poslije požaliti. Puno se događa da čovjek ima ideje kako da nešto napravi, ili te nešto možda natjera da napraviš nešto, a poslije imaš osjedaj srama. I nisam bila sigurna – hodu li imati sram zbog toga? To je bilo ono tako nevjerojatno u vezi toga. A sad čak volim pričati s tobom o

tome. To je bio požudni osjedaj... i osjedaj davanja isto. Na način na koji to nisam mogla napraviti nikome drugome.”

“To što si pišala na mene?”

“Da. I što sam ti dopustila da pišaš po meni. Osjedala sam, osjedala sam – da si totalno bio sa mnom u tom trenutku. U svakom smislu, dok sam ležala skupa s tobom u potoku nakon toga, držala se za tebe u potoku, na svaki način, ne samo kao mog ljubavnika, kao mog prijatelja, nego još nekoga tko, znaš, kad si bolestan ja ti mogu pomodi, i kao moj krvni brat. Znaš, to je bio obred, prijelaz obreda ili tako nešto.”

“Obred prijelaza.”

“Da. Obred prijelaza. Vrlo definitivno. To je točno. To je tako zabranjeno, a zapravo ima najnevinije značenje od svega.”

“Da”, rekao je, gledajudi je kako umire, “kako je to nevino.”

“Ti si bio moj učitelj. Moj američki dečko. Naučio si me svemu. Pjesmama. Izrazima. Biti slobodan jebati se. Dobro se provoditi s mojim tijelom. Da ne mrzim što imam tako velike sise. Ti si to učinio.”

“O jebanju si prije nego što si me srela, Drenka draga, znala ipak nešto malo.”

“Ali u mom životu, udatom, nisam imala puno ekskurzija u to područje.”

“Sve si dobro napravila, srce.”

“Oh, Mickey, bilo je divno, bila je zabava – te naše igre. To je bilo življenje. I biti bez svega toga bi bio veliki gubitak. Ti si mi to dao. Ti si mi dao dvostruki život. Ne bih mogla izdržati samo s jednim.”

“Ponosan sam na tebe i tvoj dvostruki život.”

“Jedino što žalim”, reče, plačudi opet, plačudi s njim, njih dvoje u suzama (ali navikao je na to – možemo živjeti s proširenim rakom i možemo živjeti sa suzama; jednu nod za drugom, možemo živjeti sa svim tim, samo da ne prestane) “je to što nismo mogli spavati skupa puno nodi. Da se izmiješam s tobom. Izmiješam?”

“Zašto ne.”

“Željela bih kad bi večeras mogao provesti nod.”

“I ja isto. Ali bit du tu sutra navečer.”

“Mislila sam ozbiljno ono kod Pedine. Nisam željela jebati nikoga više, čak ni bez raka. Ne bih to napravila ni da sam živa.”

“Ti jesi živa. Sada i ovdje. Večeras. Ti si živa.”

“Ne bih to napravila. Ti si taj koga sam uvijek voljela jebati. Ali nije mi žao da sam ih puno jebala. Bio bi veliki gubitak da je bilo nešto drugo. Neki od njih, neki su bili izgubljeno vrijeme. Moraš i to doživjeti. Zar nisi i ti? S ženama s kojima nisi uživao?”

“Da.”

“Da, ja sam imala iskustva s muškarcima koji te samo hode pojebati bez obzira da li brinu za tebe ili ne. To mi je uvijek bilo teže. Ja dajem svoje srce, ja dajem sebe, u svom jebanju.”

“Stvarno je tako.”

A onda, nakon samo par trenutaka, je zaspala i tako je on otišao kudi – “Ja sada idem” – i za dva sata nju je dokrajčio ugrušak i bila je mrtva.

I to su, dakle, bile njezine posljednje riječi, na engleskom barem. Ja dajem svoje srce, ja dajem sebe, u svom jebanju. Teško je to nadmašiti.

Miješati se s tobom, Drenka, miješati se s tobom sada.

* * *

Između tamnih polja, na pola puta uz brdo, svjetla u dnevnoj sobi još su bila upaljena. S podnožja strmog uspona, gdje se zaustavio kako bi promislio o tome što radi – što je ved, napola ne razmišljajudi, učinio – kuda mu se od upaljenih svjetala činila dovoljno ugodnom da je nazove domom. Ali izvana, nodu, sve one izgledaju ugodno. A kad jednom više ne gledaš izvana prema unutra, nego izutra prema van... Ipak, ovo je bilo najbliže što je došao do doma, a bududi da nije mogao ostaviti ono što je ostalo od Mortyja bilo gdje, ovo je bilo

mjesto kamo je došao s Mortyjevim stvarima. Morao je. Nije više bio prosjak, niti štetni nepozvani gost, niti ga je more nosilo nekamo južno od Rta užitka, niti de u zoru neki jogger niz plažu naidi na njegove ostatke među nodnim naplavinama. Niti je ved bio u mtvačnici. Bio je čuvar Mortyjevih stvari.

A Rosie? Kladim se da je mogu spriječiti da mi odreže kurac. Počni odatle. Postavi umjerene ciljeve. Vidi možeš li preživjeti ostatak travnja bez da ti ga ona odsiječe. Nakon toga, možeš svoje ciljeve postaviti malo više. Ali počni samo s tim i vidi može li se. Ako ne, ako ga doista odsiječe, pa, onda deš morati ponovo razmisliti o svom položaju. Onda dete ti i Mortyjeve stvari morati pronadi dom negdje drugdje. U međuvremenu, pokaži joj da nemaš razumijevanja za njezinu želju da ti ga odreže u snu.

I nemoj zaboraviti dobre strane njezine gluposti. To je jedno od prvih pravila svakog braka. 1.) Nemoj zaboraviti dobre strane njezine (njegove) gluposti. 2.) Nju (njega) ne možeš ničemu naučiti, pa nemoj ni pokušavati. Bilo je deset takvih pravila koje je razvio za Drenku kako bi joj pomogao da prebrodi svoj život s Matijom, kad bi je samo pomni način na koji je Matija dvostruko vezao svoje cipele natjerao da život gleda samo s tamne strane. 3.) Prestani prigovarati. 4.) Rutina cijele te stvari nije posve bezvrijedna. I tako dalje.

Mogao bije čak i poševiti.

E, to je bila čudna misao. Nije se mogao, promislivši malo, sjetiti da je ikada u životu palo na pamet nešto čudnije. Kad su se preselili na sjever, naravno, jebao se s Rosie cijelo vrijeme, bio je u njoj stalno. Ali kad su došli ovamo, njoj je bilo dvadeset sedam godina. Ne, prva je stvar spriječiti je da mi odreže kurac. Pokušati je pojebati moglo bi se čak pokazati kontraproduktivnim. Držimo se skromnih ciljeva. Ti samo tražiš dom za sebe i Mortyja.

U dnevnoj sobi sad vjerojatno čita, dok gori vatra, opuštena u naslonjaču, čita nešto što joj je netko dao na sastanku. To je bilo sve što je sad čitala – Veliku knjigu, U dvanaest koraka, knjige o meditaciji, pamflete, priručne knjižice, beskonačnu količinu njih; od povratka iz

Ushera nije prestala čitati te brošure jednu za drugom, od kojih je svaka bila jednaka prethodnoj bez koje nije mogla živjeti. Prvo sastanak, potom s knjižicom kraj vatre, onda u krevetu s ovaltineom i “Osobnim pričama” iz Velike knjige, čitajudi doživljaje alkoholičara, s kojima bi zaspala. Vjerovao je da kad nema svjetla izgovara neku antialkoholičarsku molitvu u krevetu. Barem je imala pristojnosti nikad me mumljati te stvari naglas kad bi on bio u blizini. Ponekad bi joj ipak spustio – tko bi tome mogao odoljeti? “Znaš koja je moja Viša mod, Roseanna? Skužio sam koja je moja Viša mod. To je Esquire časopis.”

“Ne možeš li pokazati malo više poštovanja? Ti ne razumiješ. Ovo je za mene vrlo ozbiljna stvar. Ja se oporavljam.”

“I koliko de to opet trajati?”

“Jedan po jedan dan, ali to de trajati zauvijek. To nije nešto što se može gurnuti u stranu. Mora se nastaviti.”

“Pretpostavljam da ja nedu doživjeti kraj, zar ne?”

“Ne možeš. Jer to je stalni proces.”

“Sve tvoje knjige o umjetnosti na ovim policama. Nikad ih ne otvaraš. Nikad ne bi pogledala koju sliku iz njih.”

“Ne osjedam se krivom, Mickey. Ne treba mi umjetnost. Treba mi ovo. To je moj lijek.”

“Kako početi vjerovati. Dvadeset četiri sata. Mala crvena knjiga. To je strašno uski priključak na život, draga.”

“Ja pokušavam nadi malo mira. Malo unutrašnjeg mira. Iskrenosti. Pokušavam doprijeti do svog unutarnjeg ja.”

“Reci mi, što se dogodilo Roseanni Cavanaugh koja je znala misliti svojom glavom?”

“Njoj? Ona se udala za Mickeya Sabbatha. To se pobrinulo za sve.”

U svom kudnom ogrtaču, čita ta sranja. Zamišlja je, u otvorenom ogrtaču, kako desnom rukom drži knjigu dok se lijevom lijeno draška. Jednako se dobro služi objema, ali se slučajno ugodnije osjeda kad to radi lijevom. Čita i čak jedno vrijeme nije ni svjesna da počinje. Pomalo

joj čitanje skrede pažnju. Nastoji zadržati nešto tkanine između svoje ruke i pičke. Spavadica i ogrtač – večeras su tu i gadice. Materijal je pali; zašto, ona ne zna. Koristi tri prsta: vanjska dva na usnama, srednji na dugmetu. Kružni pokreti prstiju, i uskoro se i bokovi kružno gibaju. Srednjak je na dugmetu – ne vrh, nego jagodica prsta. Isprva vrlo lagan pritisak. Zna automatski gdje je dugme, naravno. Onda mala pauza, jer još čita. Ali postaje sve teže usredotočiti se na to što čita. Nije sigurna da to još želi. Pritisak dva susjedna prsta. Kako se sve više uzbuđuje, jagodica srednjaka čvrsto je na dugmetu, ali osjedaj je nekako raširen na sva tri prsta. Konačno odlaže knjigu. Naizmjence sada, njezini su prsti mirni dok se bokovi gibaju. Onda natrag na dugme, okolo i okolo, druga ruka je na dojci, na njezinoj bradavici, stišde. Sad je odlučila da neko vrijeme nede čitati. Desnu ruku spušta s dojke i snažno trlja, s obje ruke, još preko tkanine. Tri prsta opet rade, tamo gdje je dugme. Uvijek točno zna gdje je to, što ne mogu redi za sebe. Skoro pedeset godina sam u poslu, a ta prokleta stvar uvijek je malo tu, 'malo tamo, pa opet tu, pa je nigdje nema, i možeš potrošiti pola minute tražedi je prije nego te njezine ruke ljubazno ne upute. “Tu! Ne, tu! Točno tu! Da! Da!” A sada proteže noge izravnavajudi ih, dugo mačje protezanje, njezine ruke čvrsto su pritisnute između bedara. Stišde. Dospijeva u predsvršavajude stanje na taj način, foršpajz, stišdudi cijelu pičku što jače može, i sad je odlučila: ne želi prestati. Ponekad to radi preko tkanine cijelo vrijeme; večeras želi svoje prste s unutrašnjosti usmina i pomiče gadice sa strane. Sada ide gore i dolje, samo gore-dolje, a ne više kružno. I brže, ide puno brže. Onda, koristedi drugu ruku, gura svoj srednjak (otmjen je i dug to prst) u pičku. Vrlo je brza pritom, dok ne počne osjedati prve predosjedaje grčenja.. Sad podiže noge, raširuje ih, dok ih istovremeno savija u koljenima i spaja stopala tako da joj se, gotovo ispod guzova, dodiruju prsti. Otvara se skroz na taj način. Posve je otvorena. I stalni kontakt s dva prsta na klitorisu, prstenjakom i srednjakom. Gore pa dolje. Napetost. Guzovi su također gore, dižu se pomodu njezinih savijenih nogu. Sad malo usporava. Siri noge usporavajudi, skoro sasvim prestaje. Skoro. I sada ponovo savija noge. To je položaj u kojem želi

svršiti. Tu počinje mucanje. “Mogu si? Smijem li?” Cijelo vrijeme dok donosi odluku kada, ona naglas muca “Smijem li? Smijem li? Smijem li svršiti?” Koga pita? Imaginarnog muškarca. Muškarce. Čitavu gomilu njih, jednog jedinog, vođu, maskiranog, dječaka, crnog, pita samu sebe ili možda svog oca, ili ne pita nikoga. Riječi same su dovoljne, moljenje. “Smijem li? Smijem li svršiti? Molim te, smijem li?” A sada ravnomjerno drži pritisak, čak i malo jače, povedava pritisak, stalni pritisak, točno tu, i sad osjeda, osjeda to, sad mora nastaviti – “Smijem li? Smijem li? Molim te?” – i tu se pojavljuju zvukovi, dame i gospodo, u kombinacijama svojstvenim svakoj ženi posebno, zvukovi koji bi jednako dobro kao i otisci prstiju mogli poslužiti identificiranju cijelog spola za FBI – ohhhh, mhmmmmm, uhhhhh – jer sad je počelo, ona svršava, i pritisak je jači ali ne ekstremno jak, ne toliko jak da boli, dva prsta gore-dolje, široki pritisak, ona želi široki pritisak jer želi svršiti opet, a sada se osjedaj pomiče dolje prema pički, i ona stavlja prst unutra, i sad misli kako bi mogla uživati da ima plastični kurac kraj sebe, ima prst unutra, i to je to, to je TO! I tako ide gore dolje prstom kao da je netko jebe, i sad dobrovoljno steže pičku kako bi pojačala osjedaj, čvrsto stišde kako bi si dala još osjedaja, gore-dolje, dok još obrađuje klitoris. To što osjeda mijenja se umetanjem prsta u pičku – na dugmetu prst je vrlo precizan, ali dok drži prst u pički osjedaj je raširen, i to je ono što ona želi: širenje osjedaja. Iako nije fizički lako uskladiti dvije ruke, uz savršenu koncentraciju ona radi kako bi prevladala teškode. I uspijeva. Uhhhh. Uhhhhhh. Uhhhh. I potom leži i dahde neko vrijeme, a onda uzima knjigu i vrada se čitanju, i, sve u svemu, puno je toga što se tu može usporediti s Bernsteinom kako dirigira Mahlerovu Osmu.

Sabbath je poželio ustati i predati se ovacijama. Ali sjededi u autu na početku dugog blatnjavog prilaza koji se gotovo sto metara penjao prema kudi, mogao je samo toptati nogama i vikati, “Brava, Rosie! Brava!” i podidi svoju kapicu Bog neka blagoslovi Ameriku u znak divljenja crescendima i diminuendima, lebdenju i ludilu, nadziranoj nekontroliranosti, pogonskoj snazi izdržanog vrhunca. Bolja od Bernsteina. Njegova žena. Zaboravio je sve o njoj. Dvanaest,

petnaest godina prošlo je otkako me zadnji put pustila da gledam. Kako bi doista bilo ševiti Roseannu? Određeni postotak muškaraca to još radi svojim ženama, ili tako barem statističari žele da vjerujemo. Ne bi bilo posve neprirodno. Pitam se kakav je miris. Ako ga uopde ima. Močvarni miris koji je Roseanna puštala u dvadesetima bio je posve jedinstven, nimalo riblji, ved biljni, korijenski, s daškom truleži.

Obožavao ga je. Odveo bi te do granice da zatvoriš usta, a u njegovoj dubini bilo je nešto toliko opako da ga je pobuđena odvratnost prenijela u obedanu zemlju, gdje čitavo bide prebiva u nosu, gdje se postojanje svodi na ništa manje ili više od sirove, pjenušave pičke, gdje je najvažnija stvar na svijetu – koja jest svijet – ono ludilo u tvom licu. “Tu. Ne – tu! Točno... tu! Tu! Tu!

Tu! Da! Tu!” Taj ekstatični pogon zapanjio bi Akvinca, da se osjetilno upoznao s ekonomijom pičke. Ako je Sabbathu išta moglo poslužiti kao dokaz Božjeg postojanja, ako je išta nosilo žig Božje biti, onda su to tisude i tisude orgazama koji plešu na vršku te igle. Majka mikročipa, trijumf evolucije, zajedno s mrežnicom i membranom bubnjida. Ne bi mi smetalo ni da sam imam jednu, nasred čela kao Kiklopovo oko. Što de im nakit, kad imaju to? Što je jedan rubin prema tome? Tamo, ni zbog kojeg razloga osim onog zbog kojeg i jest tamo. Ne zato da preko njega curi voda, ne za širenje sjemena, nego uključen u paket kao igračka na dnu stare kutije s oprugom,dar svakoj svakcatoj maloj djevojčici od Boga. Sva slava Tvorcu, tom darežljivom, divnom stvorenju koje voli zabavu, sa stvarnom slabošdu prema ženama. U dobroj mjeri nalik na Sabbatha.

Tu je bila kuda, unutra žena; u automobilu su bile stvari koje treba obožavati i poštovati, koje trebaju zamijeniti Drenkin grob kao smisao i svrha njegova života. Nikad više nede trebati ležati plačudi na njezinu grobu i, misledi o tome, zadivilo ga je čudo kako je preživio sve ove godine u rukama osobe poput sebe, zadivljen što je među Fishovim smedem pronašao razlog da nastavi, na milost i nemilost neobjašnjivog iskustva kakvo je sam sebi bio, i iznenađen besmislenom mišlju da to ipak nije slučaj, i da sam nije preživio nego nestao tamo u Jerseyu, vrlo vjerojatno od svoje vlastite ruke, i da je

stajao na početku puta prema zagrobnom životu, ulazedi u tu bajku konačno slobodan od potrebe koja je bila zaštitni znak njegova života:neodoljive želje da bude negdje drugdje. Bio je negdje drugdje. Postigao je cilj. Sad mu je bilo jasno. Ako ova kudica na pola puta prema vrhu brda na kraju malog sela gdje sam ja najvedi skandal, ako to nije negdje drugdje,onda ništa nije. Negdje drugdje, to posvuda gdje se nalaziš; negdje drugdje, Sabbath, to je tvoj dom i nitko ti nije par, a ako je ikad netko bio nitko, onda je to Rosie. Pretraži čitavu planetu i ni na jednoj zemljopisnoj širini i dužini nedeš pronadi okolnosti bolje od ovih. To je tvoje mjesto: samotne planine,ugodna koliba, žena od Dvanaest koraka. To je Sabbathov nedolični teatar.

Nevjerojatno. Jednako nevjerojatno kao i žene koje su izlazile iz kuda na cestu kupovati mahune iz Fishova kamiončida. Zdravo, nevjerojatno.

* * *

No, približno sat nakon što se svjetlo ispred kude ugasilo i opet upalilo u njihovoj spavadoj sobi, Sabbah je i dalje bio stotinjak metara daleko, dolje u dnu prilaza. Je li zagrobni život bio spreman za njega? Imao je ozbiljne dvojbe u pogledu svog samoubojstva. Sve što je prije predstavljalo problem bila je mogudnost zaborava. Kraj kolege pomorca Schlossa, preko puta cijenjenih Weizmanovih, na korak mjesta od svoje obitelji, ali zaborav je zaborav bez obzira na sve, i pripremati se za to nije bilo jednostavno. Ono što nikako nije mogao zamisliti jest to, da de se trunudi tamo pod paskom onih pasa nadi ne u zaboravu, zaboravljen, nego u Madamaska Fallsu; da de umjesto licem u lice s vječnim ništavilom biti opet u krevetu pokraj Rosie, u vječnoj potrazi za unutrašnjim mirom. No ipak, nikad nije računao na Mortyjeve stvari.

Kroz zavoje je prošao najsporije što je auto mogao podnijeti. Da je još godinama udaljen od kude, bilo bi mu svejedno. Bio je mrtav, smrt je bila lišena promjene, i više nije imao iluziju da de ikada pobjedi.

Vrijeme je bilo beskrajno, ili se zaustavilo. Što se svodi na isto. Sve mijene su nestale – to je bila razlika. Ništa se nije mijenjalo, a promjene i jesu ljudski život ispočetka.

Biti mrtav i to znati pomalo je nalik sanjanju pomiješanom sa sviješdu o sanjanju, ali začudo, sve je čvršde utemeljeno kad je mrtvo. Sabbath se ni na koji način nije osjedao nezemaljski: njegova osjetila nisu mogla biti izoštrenija sada kad ništa nije raslo, ništa se nije mijenjalo, ništa nije starilo; sada kad ništa nije bilo izmišljeno, niti išta stvarno, kada više nije bilo objektivnosti i subjektivnosti, bez pitanja što stvari jesu ili nisu, a sve na okupu drži smrt. Nije bilo bijega od saznanja da on više ne postoji od dana do dana. Nije bilo brige o nagloj smrti. Naglost je završila. Ovdje zauvijek, u nesvijetu bez mogudnosti izbora.

No ako je to bila njegova smrt, čiji je dostavni kamiončid bio parkiran kraj Rosiena starog džipa? Namreškana američka zastava sjajila se naslikana preko njegova stražnjeg dijela. Lokalne tablice. Ako je sva promjena nestala, koji je kurac bilo ovo? Netko s lokalnim tablicama. U smrti ima više nego što ljudi misle – kao i u Roseanni.

U krevetu su, gledaju televiziju. Zato ga nitko nije čuo kako se dovezao. Iako je dobio osjedaj – gledajudi ih u zagrljaju kako naizmjenično zagrizaju sočnu zelenu krušku, čiji su sok jedna drugoj lizale s napetih trbuha kad bi koja kap pala s njihovih usta – osjetio je da Rosie ništa ne bi moglo zadovoljiti više od spoznaje da joj se muž vratio i da nije mogao a da ne shvati što se događalo dok ga nije bilo. U kutu spavade sobe sva je njegova odjeda bila bačena na pod, sve njegovo bilo je izbačeno iz ormara i ladica i nabacano u kut, stvari su čekale da budu ubačene u vrede ili kartonske kutije i preko vikenda odvezene do druge strane brda i izbačene u provaliju.

Uklonjen. Ida mu je otela mjesto na groblju, a Christa iz prodavaonice – čiji je jezik Drenka toliko cijenila, i kojoj je Rosie mahnula u znak pozdrava u gradidu kao djevojci koju je poznavala sa sastanaka liječenih alkoholičara – zauzela je njegovo mjesto u kudi.

Ako je ovo bila smrt, onda je smrt naprosto život inkognito. Svi blagoslovi koji ovaj svijet čine zanimljivim postoje, ne manje zabavno, i u nesvijetu.

Gledale su televiziju dok ih je Sabbath promatrao iz mraka, s vanjske strane prozora.

Christa bi sad trebala imati dvadeset pet godina, ali jedina promjena koju je na njoj mogao vidjeti bila je ta da je njezina kratka plava kosa postala crna i da je njezina pička bila obrijana. Nije bila ogledno dijete – to nikako, daleko od toga – nego dijete za ogled, na najprovokativniji način. Njezina kosa đavolski je padala u malim čupercima, kao da je osmogodišnje dijete škarama na Christinoj glavi napravilo preokrenutu krunu. Usta joj još nisu bila nalik na usta, ved na hladni otvor za kovanice njemačkog automata, a ipak nije bilo ništa manje primamljivo gledati njezine iznenađujude oči i glatke teutonske padine njezina dupeta nego onda, kad je vjerno služio kao dobavljač alatki dok je Christa svojom lezbijskom magijom obrađivala Drenku. A Roseanna, premda dvadesetak centimetara viša od Christe – čak je i Sabbath bio viši od Christe – nije izgledala kao da je više nego dvostruko starija od nje, bila je od nje još vitkija, malih dojki poput njezinih, koje su vjerojatno i danas imale isti oblik kao onda kad se s trinaest godina preselila majci... Četiri godine bez cuge i četrdeset osam sati bez njega, i njegova žena bez djece, u šestom desetljedu svog života, nekim je čudom još izgledala kao pupoljak.

Program koji su gledale bio je o gorilama. Povremeno je Sabbath mogao vidjeti gorile kako se na svoj način kredu kroz visoku travu, ili kako sjede, češudi se po glavi i dupetu. Otkrio je da se gorile puno češu.

Kad je emisija završila, Roseanna je ugasila televizor i, bez riječi, počela se pretvarati da je ona mama gorila koja njeguje malu gorilu, Christu. Gledajudi ih s prozora kako se pretvaraju da su mama i dijete gorila, počeo se prisjedati kako je Rosie nekad pokazivala veliki talent za suradnju s njim, dok je za vrijeme jela oponašao glasove s pozornice, ili je na sličan način zabavljao u krevetu, nacrtavši ružom za usne bradu i šešir na svom kurcu i koristedi svoju erekciju kao lutku.

Nakon predstave mogla se i igrati s lutkom, što je san svakog djeteta. Otvorenost njezina tadašnjeg smijeha – poticajna, nemarna, pomalo zločesta, nije imala što sakrivati (osim sve), nije se imala čega bojati (osim svega)... da, u daljini se mogao prisjetiti njezina snažnog uživanja u njegovoj ludosti.

Ništa nije moglo biti ozbiljnije od pažnje koju je Rosie poklanjala Christinu gorilskom pokrovu. Ne samo da ju je naizgled čistila od ušiju i insekata, ved je čistila njih obje kroz to pomno dodirivanje. Svi su osjedaji bili nevidljivi, a opet niti jedna sekunda među njima nije prošla beživotno. Rosieni pokreti bili su tako nježni i precizni, da se činilo kao da svjesno služe nekoj čistoj religioznoj ideji. Ništa se naročito nije događalo, no Sabbathu se to činilo čudesnim. Veličanstveno. Došao je do najusamljenije točke svog života.

Pred njegovim očima, Christa i Rosie razvile su potpune ličnosti gorila – njih dvije u svijetu gorila, preuzimale su njihovu duševnost, doživljavale najviši čin njihova načina razmišljanja i ljubavi. Ona druga je bila cijeli svijet. Velika važnost onog drugog tijela. Njihovo jedinstvo: onaj tko da je jednako i prima, i obratno. Christa je s punim povjerenjem dopuštala Roseanninim rukama da je dodiruju, da po karti njezina tijela Roseannini prsti iscrtavaju putove senzualnosti. A između njih vlažni, nijemi pogledi gorila, dok je jedini zvuk koji izvire iz kreveta Christino glasanje od užitka i zadovoljstva, glasanje jedne bebe-gorile, nalik na pijukanje pileta.

Roseanna Gorila. Ja sam oruđe prirode. Ja ispunjavam sve potrebe. Da su se samo njih dvoje, muž i žena, pretvarali da su gorile, ništa drugo nego gorile cijelo vrijeme! Umjesto toga pretvarali su se, i predobro, da su ljudska bida.

Kad je njima u krevetu postalo dosta glume, pale su jedna drugoj u zagrljaj, smijudi se, poljubile su se sočno, sasvim ljudski, i svjetla su se ugasila s obje strane kreveta. No prije nego što je Sabbath stigao procijeniti stanje i odlučiti što sljedede da učini – da nastavi dalje ili nastavi prema unutra – čuo je Rosie i Christu kako zajedno recitiraju. Molitvu? Pa naravno! “Dragi Bože...” Rosiena

večernja molitva bivših alkoholičara – konačno ju je čuo vlastitim ušima. “Dragi Bože...”

Duet je bio savršeno usklađen, nisu tragale za riječima niti osjedajima, dva glasa, dvije žene, skladno se nadopunjujudi. Mlada Christa bila je gorljiva, dok je Roseannina recitacija bila prožeta pažljivim promišljanjem svake riječi. U njezinu glasu bilo je i ozbiljnosti i osjedajnosti. Izborila se za svoj tako dugo nedohvatljiv unutarnji mir; užas njezina djetinjstva – lišenost, poniženja, nepravda, zlostavljanje – sve je to bilo iza nje, zajedno s mukom – njoj neizbježnog – zrelog života sa zamjenikom onog grubijana, njezina oca, i moglo se jasno čuti njezino oslobađanje od boli. Riječi je izgovarala mirnije i tiše od Christe, no svejedno su bile u potpunom zajedništvu. Novi početak, novo postojanje, nova ljubav... iako, kako joj je Sabbath mogao sa sigurnošdu jamčiti, iz istog materijala kao i prethodna. Mogao je ved predvidjeti pismo upudeno u Pakao dan nakon što Christa da petama vjetra sa starom srebrninom Roseannine majke. Da majka nije morala pobjedi kako bi spasila život, da ja nisam morala pohađati onu žensku školu dok se nije vratila, da me nisi prisiljavao nositi onu nepromočivu jaknu, da nisi vikao na domadice, da nisi jebao domadice, da nisi oženio onu Irene, da mi nisi pisao ona luda pisma, da nisi imao one odurne usne i ruke i stiskao me... Oče, učinio si to opet! Ukrao si mi sposobnost normalnog odnosa s normalnim muškarcem, ukrao si mi sposobnost normalnog odnosa s normalnom ženom! Ukrao si mi sve!

“Dragi Bože, ne znam kamo idem. Ne vidim put pred sobom. Ne mogu redi gdje de završiti. Niti doista poznajem sebe, i činjenica da mislim kako poštujem Tvoju volju ne znači da je tome doista tako. Ali vjerujem u ovo. Vjerujem...”

U Sabbathu njihova molitva nije naišla na otpor. Kad bi samo i sve drugo što je prezirao ovako prolazilo mimo njega, ostavljajudi trag manji od vrška igle u njegovu mozgu. On sam molio se da je Bog sveznajudi. Inače nikada nede saznati kog to kurca njih dvije pričaju.

“Vjerujem da Te moja želja za Tvojim zadovoljstvom doista i zadovoljava. Nadam se da imam želju za sve što radim. Nadam se da nikada ne radim ništa što nije u skladu s tom željom. I znam da ako to

činim, Ti deš me povesti pravim putem iako ja možda to u taj trenutak i nedu znati. Stoga du Ti uvijek vjerovati, i premda mi se čini da sam izgubljena i okružena sjenkama smrti nedu se bojati, jer znam kako me Ti nikada nedeš ostaviti da se sama suočavam sa svojim problemima.”

I tu je počelo veselje. Međusobnom uzbuđenju bilo je potrebno manje od trena. To što je Sabbath sada nepozvan slušao nije uopde bilo glasanje dviju zadovoljnih gorila. Njih dvije nisu se više tek tako igrale; više nije bilo ničega besmislenog ni u jednom zvuku koji su ispuštale. Sada više nije bilo potrebe za dragim Bogom. Preuzele su na sebe zadatak božanskog i gole se draškale jezicima. Čudesan organ, taj ljudski jezik. Dobro ga jednom promotrite. On sam dobro je pamtio Christin – mišidavi, lelujavi jezik zmije – i zadivljenost koju je pobuđivao u njemu ništa manje nego u Drenki. Čudesno je što sve jezik umije redi.

Brojke digitalnog sata, svijetlede i zelene, bilo je sve što je Sabbath sada mogao razaznati u sobi. Sat je stajao na nevidljivom stolidu pokraj nevidljivog kreveta, stolidu koji je prije bio s njegove strane. Vjerovao je da su neke od njegovih knjiga o smrti još tamo posložene, osim ako ved nisu bile negdje među odjedom bačenom u kut. Osjedao se kao da su ga izbacili iz ogromne pičke čijom unutrašnjošdu se slobodno kretao čitav život. Sama ova kuda u kojoj je živio postala je pička u koju se više nikada nede modi ugnijezditi. Ta pomisao, koja se pojavila neovisno od razuma, samo se pojačala kako su vonjevi koji postoje samo u ženama izašli iz njih dviju i kroz odškrinuti prozor, gdje su omotali Sabbatha u teški jad svega izgubljenoga. Ako iracionalnost smrdi, onda smrdi ovako; ako delirij smrdi, onda smrdi ovako; ako gnjev, nagon, apetit, neprijateljstvo, ego... No ovaj snažni smrad pokvarenosti bio je smrad svega što se spaja tvoredi ljudsku dušu. Što god su to vještice kuhale Macbethu, moralo je vonjati točno ovako. Nije čudo što Duncan nije preživio nod.

Dugo se činilo kao da njih dvije nikada nede završiti, i da de on, u skladu s tim, skriven u mrkloj nodi kraj prozora, biti zauvijek zarobljen svojom komičnošdu. One, čini se, nisu mogle pronadi ono što im je bilo potrebno. Komadid ili dio nečega je nedostajao, i njih dvije tečno su

međusobno razgovarale, po svoj prilici baš o tom nestalom djelidu, jezikom koji se u potpunosti sastojao od stenjanja, uzdaha, dubokog disanja i krikova, muzikalnom mješavinom praskavog cvilenja.

Najprije je jedna od njih pomislila da je našla to što je tražila, a druga je umislila da jeona našla to isto, a potom, u prostranoj tami njihove pičkine kude, u istom snažnom trenutku, bacile su se na to zajedno, i nikada prije Sabbath ni na kojem jeziku nije čuo išta nalik na govor koji je briznuo iz Rosie i Christe kad su otkrile gdje je smješten taj izgubljeni djelid koji je upotpunjavao čitavu sliku.

U biti, ona se zadovoljavala na način u kojem bi, da je ona Drenka, Sabbath mogao i uživati. Nije se osjedao odsječenim i tragično napuštenim jer je Roseanna radila nešto što bi, s nekog drugog gledišta, moglo u njemu pobuditi i osjedaj odobravanja. Zašto bi njezin izum orgazmičkog utočišta koji je stvorila bez njega promatrao drugačije od svojih vlastitih izuma? Roseannin mukotrpni put, činilo se, odveo ju je tamo gdje su i sami počinjali kao nezasitni ljubavnici, krijudi se od Nikki u njegovoj lutkarskoj radionici. Zapravo, čitava njegovo zamišljanje njezina samozadovoljavanja bilo je dio pripreme, kako bi se vratio i pokušao... pokušao što? Otkriti što? Popraviti što? Posegnuti natrag u prošlost za čim? Za ostatkom čega?

I tada je iz njega provalilo. Kad se mužjaci gorila razbjesne, to je zastrašujude. Najvedi i najteži među primatima, oni se razbjesne u velikom stilu. Nije imao pojma da može razjapiti čeljusti toliko snažno, niti je ikada prije saznao, čak niti kao lutkarski izvođač, kakav je bogati repertoar zastrašujudih zvukova bio sposoban proizvesti. Tuljenje, rezanje, rikanje – divlje, zaglušujude – i sve vrijeme skakao je okolo i lupao se po prsima i čupao biljke s korijenjem, teturajudi, dok napokon nije svojim bolesnim šakama počeo udarati po prozoru dok okvir nije popustio i srušio se razbijen u sobu, gdje su Rosie i Christa histerično vrištale.

Najviše se volio lupati po tetovaži na prsima. Sve te godine imao je prava prsa, i sve te godine puštao ih je da propadaju. Bol u rukama bila je izluđujuda, ali nije posustajao. Bio je najdivlji od divljih gorila.

Nemojte se ni usuditi prijetiti mi! Udarao je i udarao po svojim širokim prsima. Rušio sve po kudi.

Ponovo u autu, upalio je svjetla i vidio da je prestrašio i rakune. Gostili su se u kantama za smede iza kuhinje. Rosie je sigurno zaboravila zatvoriti plosnati drveni poklopac spremišta gdje su bile smještene četiri kante za smede, i iako rakuna više nije bilo, smede je bilo posvuda razbacano. To je objašnjavalo vonj otpadaka koji je, stojedi pred prozorom, pripisao ženama u krevetu. Trebao je znati da ga one nemaju u sebi.

* * *

Zaustavio se pred ulazom u groblje, ni trideset metara od Drenkina groba. Na poleđini računa za popravak auta, koji je iskopao iz ladice za rukavice, sastavio je svoju oporuku. Radio je pod svjetlom ploče s instrumentima i lampice nad glavom. Njegova ručna svjetiljka je izdahnula – imala je energije tek za kratki tračak svjetla, no nije mijenjao baterije otkako je ona umrla.

Vani je tama bila čudesna, zastrašujuda; nod izazovnija za um od ijedne koju je vidio na moru.

Ostavljam 7,450$, te sitniš (vidi omotnicu u džepu od jakne) u svhu ustanovljenja nagrade od 500$ koja se ima dodjeljivati godišnje ženskoj apsolventici bilo kojeg koledža u zajedničkom sveučilišnom programu – 500 dolara studentici koja pojebe više fakultetskog osoblja od ijedne druge studentice za trajanja svog studija. Odjedu na sebi i onu u smeđoj papirnatoj vredici ostavljam svojim prijateljima na stanici podzemne željeznice Astor Place. Svoj kazetofon ostavljam Kathy Goolsbee. Dvadeset porno slika dr. Michelle Cowan ostavljam državi Izrael. Mickey Sabbath, 13. travnja 1944.

Devedeset četvrte. Prekrižio je 44. 1929.-1994.

Na poleđini drugog računa napisao je: 'Stvari mojeg brata imaju se sahraniti sa mnom – zastava, njegova kapa, pisma, sve što je u kartonskoj kutiji. Polegnite me bez odjede u lijes, okruženog njegovim

stvarima.” To je ubacio u kovertu s potvrdama g. Crawforda i na njoj napisao “Dodatne upute.”

A sad, poruka. Suvisla ili nesuvisla? Gnjevna ili opraštajuda? Zlobna ili ispunjena ljubavlju? Stilski dotjerana ili kolokvijalna? S citatima Shakespearea, Martina Bubera i Montaignea ili bez citata? Trebali bi smisliti obrazac. Sve velike misli do kojih nikad nije došao ne bi se dale nabrojati; nije bilo dna svemu onome što nije imao redi o smislu života. A redi nešto smiješno bilo bi suvišno – samoubojstvo jest smiješno. Puno ljudi to ne shvada. Ono nije potaknuto očajem ili osvetom, ono se ne rađa iz ludila ili ogorčenosti ili poniženja, ono nije prerušeno ubojstvo ili veličanstveni primjer samopreziranja – ono je završna, velika šala. Smatrao bi svoj život još vedim neuspjehom kad bi se zgasnuo na bilo koji drugi način. Svakome tko voli šalu, samoubojstvo je prijeko potrebno. Pogotovo jednom lutkaru ništa nije prirodnije: nestani iza zavjese, umetni ruku, i umjesto da izvodiš točku, dođi do kraja kao lutka. Razmisli o tome. nema zabavnijeg načina odlaska. Čovjek koji želi umrijeti. Život kao biranje smrti. To je zabava.

Bez poruke. Poruke su lažne, što god napisao.

A sad, k posljednjoj od posljednjih stvari.

Izašao je iz auta u crni granitni svijet mrtvih. Za razliku od samoubojstva, ne vidjeti ništa oko sebe nije bilo zabavno, i nastavljajudi dalje, ruku ispruženih ispred sebe, osjedao se jednako star kao i njegov Tiresija, Fish. Pokušavao se prisjetiti groblja, ali ni petomjesečno upoznavanje s njim nije mu pomoglo da gotovo odmah ne zaluta među grobovima. Uskoro je bio bez daha od posrtanja i padanja i ponovnog podizanja na noge, unatoč opreznim malim koracima koje je pravio. Zemlja je bila namočena obilnom kišom koja je padala cijeloga dana, a grob je ležao gore na brdu, i bila bi sramota, sad kad je došao ovako daleko, da ga dokrajči srčani udar. Umrijeti prirodnom smrdu bila bi nenadmašiva uvreda. Ali njegovu srcu bilo je dosta i ono više nije moglo vudi svoj teret. Njegovo srce nije bilo srce konja, i obavještavalo ga je o tome, prilično zlobno, ritajudi se u prsima.

I tako je Sabbath nastavio, bez ičije pomodi. Zamislite kamen koji sam sebe nosi, i to bi vam moglo otprilike predočiti koliko se mučio kako bi stigao do Drenkina groba, kamo je, u onome što de biti njegov veliki oproštaj od svega pretjeranoga, krenuo urinirati. Mlaz je isprva bilo bolno teško pokrenuti, tako da se ved pobojao kako od sebe traži nemogude, i kako u njemu nije ostalo više ništa od njega samoga. Zamislio se – čovjek koji nije proživio nod, a da triput ne ode na zahod – kako tamo stoji i u sljededem tisudljedu, nesposoban iscijediti makar jednu kap kojom de pomazati ovu svetu zemlju. Može li biti da je ono što ga je spriječavalo bio zid savjesti koji čovjeka lišava njegove srži? Što se dogodilo cijeloj slici života? Skupo ga je koštalo iskrčiti prostor na kojemu je mogao živjeti u svijetu onako prkosno kako je htio. Gdje je prezir kojim je nadvladavao njihovu mržnju; gdje su vlastiti zakoni, pravila ponašanja, kojima se uspio osloboditi od njihovih glupavo skladnih očekivanja? Da, zamjerke koje su nadahnjivale negovo lakrdijašenje napokon su uvrebale trenutak za osvetu. Sve zabrane koje žele otupiti našu čudovišnost zatvorile su njegovu vodu.

Savršena metafora: prazni sud.

A onda je počeo lijevati... isprva tek rominjanje, tek par jadnih kapljica, kao kad čovjek nožem prereze luk i plakanje se sastoji od suze ili dvije koje se spuste niz obraze. No onda je štrcnulo, pa još jednom, pa onda curenje, pa mlaz, pa bujica, i onda je Sabbath počeo pišati snagom koja je čak i njega iznenadila, na način na koji se ljudi neskloni žalosti znaju začuditi nezaustavljivom obilju svoje rijeke suza. Nije se mogao sjetiti kad je zadnji put tako pišao. Možda prije pedeset godina. Izbušiti rupu u njezinu grobu! Probiti poklopac lijesa do Drenkinih usta! Ali mogao bi isto tako pokušati, pišanjem, pokrenuti i turbinu – nikada je ni na koji način ne bi mogao dosegnuti. “Učinila sam to!”, uskliknula je, “Učinila sam to!” I nikada nikoga nije tako obožavao.

Bilo kako bilo, nije prestao. Nije mogao. Bio je urinu ono što je vlažna dojilja mlijeku. Isušena Drenka, bujno proljede, majko vlažnosti i tekudina, uzbibana, obilata Drenka, pijačice sokova ljudske loze –

ljubavi, podigni se prije nego što se pretvoriš u pepeo, vrati se i oživi, neka procure sve tvoje izlučevine!

No, sve da cijelo proljede i ljeto zalijeva mjesto koje su oplodili svi njezini muškarci ne bi je mogao vratiti, ni Drenku ni ikoga drugoga. I je li uopde pomislio išta drugo, on, veliki antiiluzionist? Pa, ponekad je čak i ljudima najboljih namjera teško znati dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana tjedno, tristo šezdeset pet dana u godini da nitko mrtav ne može oživjeti. Ništa na zemlji nije čvršde potvrđeno, to je sve što se može znati sa sigurnošdu – i nitko to ne želi znati.

“Oprostite! Gospodine!”

Netko ga je ubo straga, netko kraj Sabbathova ramena. “Prestanite s tim, gospodine! Prestanite odmah!” Ali on nije bio gotov. “Vi pišate po grobu moje majke!”

I okrutno, za bradu, Sabbatha su okrenuli oko osi, a kad se svjetlo snažne lampe uperilo u njegove oči, podigao je ruku kao da je nešto što bi mu moglo probiti lubanju letjelo prema njegovu licu. Svjetlo je spustilo duž njegova tijela i zatim vratilo gore, od stopala do očiju. Tako su ga obojali, premaz po premaz, šest ili sedam puta, dok napokon snop nije osvijetlio samo njegov pimpek, koji je virio između krajeva zastave, cijev lišenu prijetnje ili bilo kakva značenja, iz koje je u nepravilnim razmacima kapalo, kao da je treba popraviti. To nije bilo ni slično nečemu što bi tijekom milenija moglo izazvati pažnju čovječanstva makar na pet minuta, a kamoli da bi moglo navesti na zaključak kako bi se bez tiranije te cjevčice priča o našoj vrsti na zemlji promijenila do neprepoznatljivosti, njezin početak, sredina i kraj.

“Miči mi to s očiju!”

Sabbath se mogao brzo ututkati natrag u hlače i povudi zatvarač. No nije htio.

“Spremi to unutra!”

Ali Sabbath nije učinio ništa.

“Što si ti!”, Sabbathu je postavljeno pitanje, dok ga je svjetlo opet zasljepljivalo. “Oskvrnjuješ grob moje majke. Oskvrnjuješ američku zastavu.

Oskvrnjuješ svoj vlastiti narod. Sa svojim glupim jebenim kurcem vani, s kapom svoje religije na glavi!”

“Ovo je religiozni čin.”

“Ogrnut zastavom!”

“Ponosno, ponosno.”

“Pišaš!”

“Do srži.”

Matthew je sad počeo jecati. “Moju majku! To je bila moja majka! Moju majku, ti prljavi, jebeni gade! Izopačio si moju majku!”

“Izopačio? Policajce Balich, vi ste prestari da idealizirate svoje roditelje.”

“Ostavila je dnevnik! Moj otac je pročitao dnevnik! Pročitao je što si je sve tjerao da radi! Čak i moja sestrična – moja mala sestrična! 'Pij Drenka! Pij!'“

Tako su ga oblile suze da više nije ni osvjetljavao Sabbathovo lice. Snop svjetla je, umjesto toga, bio uperen u zemlju osvjetljavajudi lokvu u podnožju groba.

Barrettova glava bila je razbijena. Sabbath je očekivao nešto gore. Kad je shvatio tko ga je uhvatio, nije vjerovao da de se iz toga izvudi živ. Niti je to htio. Bilo je gotovo, sve to što mu je omogudavalo da beskonačno improvizira i što ga je održalo živim. Luda beskorisnost je gotova.

No još jednom se izvukao, kao i od toga da se objesi u domu Cowanovih, kao i od toga da se utopi na obali – izvukao se, otišao ostavivši Matthewa da plače na grobu, još gonjen onim što mu je dopuštalo da beskrajno improvizira, i spotičudi se krenuo nizbrdo.

Nije da nije želio čuti više od Matthewa o Drenkinu dnevniku, nije da ne bi pohlepno pročitao svaku riječ. Nikad mu nije palo na pamet da Drenka sve zapisuje. Na engleskom ili hrvatskom? Iz ponosa ili nevjerice? Kako bi utvrdila svoju hrabrost ili svoju izopačenost? Zašto ga u bolnici nije upozorila na taj dnevnik? Je li bila previše bolesna da bi o tome razmišljala? Je li to što ga je sačuvala bila nesmotrenost, previd, ili najhrabrija stvar koju je ikad učinila? Učinila

sam to! Učinila sam to! To je, dakle, bila osoba koja se krila iza te vanjštine – a nitko od vas nije to znao!

Ili je dnevnik ostavila iza sebe jer ga nije imala snage baciti? Da, ti dnevnici imaju posebno mjesto među vlastitim ostacima; čovjek se ne može lako osloboditi riječi koje su same oslobođene svoje svakodnevne dužnosti opravdavanja i prikrivanja. Potrebno je više hrabrosti nego što se misli da bi se uništili tajni dnevnici, pisma, i slike videovrpce, kazete, uvojci stidnih dlačica, neoprani primjerci intimnih odjevnih predmeta, da bi se izbrisala mod kojom ti ostaci zrače poput iskopina, i koje gotovo jedine među svim stvarima koje posjedujemo odlučno odgovaraju na pitanje: “Jesam li ja stvarno takav?” Dosje o sebi samome na karnevalu, ili o sebi samome u istinskom i nepatvorenom postojanju? Kako bilo da bilo, ta opasna blaga – skrivena od bližnjih pod rubljem, u najmračnijim zakucima ormara i ladica, zaključana pod lokotom u lokalnoj banci – predstavljaju zapis nečega od čega se ne može rastati.

A ipak je Sabbath u tome vidio zagonetku, nedosljednost koju nije mogao razjasniti, izvor sumnje koju nije mogao izbjedi. Kakvu je to dužnost ispunjavala, i prema kome, ostavljanjem seksualnog dnevnika iza sebe? Protiv kojih se to muškaraca svog života pobunila? Protiv Matije? Protiv Sabbatha? Kojeg među nama si odlučila pogubiti? Ne mene! Sigurno ne mene! Mene si voljela!

“Podignite ruke u vis!”

Riječi su doprle do njega niotkud, a onda ga je osvijetlio reflektor, kao da među nadgrobnim pločama ima solo nastup. Sabbath zvijezda groblja, u vodvilju za duhove, zabavljač s prve linije odreda mrtvih. Sabbath se naklonio. Trebala bi svirati glazba, iza njega trebao bi brujati vragolasto puteni stari swing, pratedi Sabbatha na pozornicu tu bi trebalo biti najpouzdanije životno zadovoljstvo, nevino zabavna “Ain't Misbehavin'“ B.G. seksteta, Slam Stewart svira bas i bas svira Slama... Umjesto toga bezlični je glas ljubazno zatražio od njega da predoči isprave.

Pridižudi se iz naklona, Sabbath objavi, 'To sam ja, Nekrofilio, na nodnom zadatku.”

“Ne bih se više tako saginjao na vašem mjestu, gospodine. Da vidim te ruke u zraku.”

U policijskom automobilu koji je obasjavao Sabbathov teatar bio je drugi policajac, koji je sada izišao iz vozila s izvučenim pištoljem. Vježbenik. Matthew bi se inače, da nekoga ne podučava, vozio sam. “Kad ih podučava”, hvalila bi se Drenka, “uvijek traži od njih da sami voze. Oni su svježi s akademije, djeca na probnom roku cijelu godinu – i Matthew je taj kojeg uzimaju da ih podučava. Matthew kaže, 'Ima dobrih momaka koji stvarno žele obaviti posao i obaviti ga dobro. Ima i pizduna. Loših tipova sa stavom tipa baš me boli kurac, koji rade sve s čim se mogu izvudi, i tome slično. Ali tko želi dobro raditi, ono što treba, obavljati svoju motoriziranu aktivnost kako spada i rješavati zadatke na vrijeme, održavati vozilo onako kako ga treba održavati...' Tome ih Matthew uči. Jednom se vozio s nekim tri mjeseca, i dečko je dao Matthewu značku za kravatu. Zlatnu značku. Rekao je: 'Matthew je moj najbolji kompid od svih.'“

Vježbenik ga je držao na nišanu, ali Sabbath ničim nije ometao uhidenje. Treba samo početi trčati, i ovaj bi mu, s pravom ili ne, izbušio rupu u lubanji. Ali kad se Matthew vratio do podnožja brda, vježbenik je samo stavio Sabbathu lisice na ruke i odveo ga do stražnjeg dijela auta. To je bio crni mladid otprilike Matthewove dobi, i ostao je sasvim tih, nije izrekao ni slog gađenja ili zgražanja zbog toga kako Sabbath izgleda ili kako je obučen ili što je učinio. Pomogao je Sabbathu da sjedne na stražnje sjedalo, pazedi da mu zastava ne sklizne s ramena, i nježno vratio na delavu Sabbathovu lubanju kapicu Bog neka blagoslovi Ameriku, koja mu je spala na čelo dok se saginjao u auto. Je li to bio izraz pretjerane ljubaznosti ili prezira, zatvorenik nije znao redi.

Vježbenik je vozio. Matthew nije više bio u suzama, ali Sabbath je sa stražnjeg sjedišta mogao vidjeti nekontrolirane trzaje mišida na njegovu širokom vratu.

“Kako je moj partner?”, upita vježbenik kad su krenuli niz planinu. Matthew nije odgovorio.

Ubit de me. Učinit de to. Lišit de me života. Konačno se dogodilo.

“A kamo idemo?”, upita Sabbath.

“Privodimo vas, gospodine”, odgovori vježbenik.

“Smijem li pitati koje su optužbe?”

“Optužbe?”, planu Matthew. “Optužbe?”

“Diši, Matt”, reče vježbenik, “samo diši onako kako si me naučio.”

“Ako smijem redi”, ponudi se Sabbath, tonom za koji je znao da je barem Roseannu dovodio do ludila, “neprilična reakcija vašeg kolege uzrokovana je temeljnim nesporazumom...”

“Budi miran”, preporuči vježbenik.

“Želim redi samo to da se tamo dogodilo nešto što on nikako ne može razumjeti. To, koliko je to ozbiljno on ni na koji način ne može pojmiti.”

“Ozbiljno!”, poviče Matthew i opali šakom po ploči.

“Privedimo ga, Matt, i to je to. To nam je posao – idemo ga obaviti.”

“Ja ovo ne govorim da bih ikoga zbunio. Ja ne pretjerujem”, reče Sabbath. Ja ne kažem pravilno ili hvalevrijedno. Ne kažem prihvatljivo ili čak prirodno. Ja kažem ozbiljno. Senzacionalno ozbiljno. Neizrecivo ozbiljno. Uzvišeno, bezobzirno, blaženo ozbiljno.”

“To što radite, gospodine, jako je drsko od vas.”

“Ja sam drzak čovjek. I meni je to neobjašnjivo. To je istisnulo doslovce sve drugo u mom životu. Čini se da je to sva svrha mog postojanja.”

“Zato vas i privodimo, gospodine.”

“Mislio sam da me privodite zato da mogu redi sucu kako sam izopačio Matthewovu mamu.”

“Slušajte, mom ste partneru nanijeli puno boli”, reče vježbenik, glasom koji je još bio zadivljujude suzdržan, “njegovoj obitelji nanijeli

ste mnogo boli. Moram vam redi da sada govorite stvari koje meni nanose puno boli.”

“Da. To stalno slušam od ljudi, ljudi mi stalno govore da je jedina velika stvar za koju sam pozvan u životu nanošenje boli. Svijet bezbolno leti – presretno čovječanstvo na jednom dugom zabavnom izletu – a onda se u životu pojavljuje Sabbath, i svijet se preko nodi pretvara u ludi potok suza. A zašto je tome tako? Može li mi to netko objasniti?”

“Zaustavi!”, poviče Matthew. “Zaustavi auto!”

“Matty, privedimo gada.”

“Zaustavi jebeni auto, Billy. Nedemo ga privesti.”

Sabbath se smjesta zanio prema naprijed – poletio je naprijed, bez mogudnosti da se pridrži rukama. “Privedi me, Billy. Nemoj slušati Mattyja, on nije objektivan – dopustio si je da bude osobno uvučen u sve ovo. Privedi me tako da se mogu javno očistiti od svojih zlodjela i primiti kaznu koja mi slijedi.”

S obje strane ceste gdje se zaustavio policijski automobil pružala se duboka šuma. Billy je zaustavio automobil i ugasio svjetla.

Tamna vladavina te nodi, opet. A sada, pomislio je Sabbath, atrakcija večeri, ono najhitnije, nepredviđeni vrhunac za koji se cijeli život borio. Nije shvatio koliko je dugo žudio za tim da bude usmrden. Nije izvršio samoubojstvo, jer je čekao da ga ubiju.

Matthew je iskočio iz automobila i zaobišavši ga došao do stražnjih vrata, otvorio ih izvukao Sabbatha van. Onda mu je otključao lisice. To je bilo sve. Skinuo mu je lisice i rekao: “Ako ti, ti bolesno prljavo kopile, ikad više spomeneš ime moje majke ikome, ili išta o mojoj majci ikome – bilo kome i bilo gdje – dodi du po tebe!” Oči su mu bile samo nekoliko centimetara udaljene od Sabbathovih, kad je ponovo počeo plakati. “Čuješ li me, starce? Čuješ me?”

“Ali zašto čekati, kad možeš dobiti svoju zadovoljštinu sada? Ja du potrčati prema šumi, a ti pucaj. Čisti pokušaj bijega. Billy je ovdje, on de potvrditi priču. Zar ne, Bili? 'Pustili smo starog da se popiša, a on je pokušao pobjedi.'“

“Ti bolesni gade!”, zaurla Matthew, “Ti prljavi jebeni kurvin sine!” i, povukavši prednja vrata, divlje se baci natrag u automobil.

“Ali ja sam na slobodi! Uživao sam u gadostima i prešao crtu! Odlazim slobodan! Ja sam demon! Ja sam demon! Nakon toliko nanesene boli, demon se oslobađa! Matthew!” Ali automobil je odjurio, ostavljajudi Sabbatha do gležnja u kaši proljetnog blata, opkoljenog nepoznatim, zabitim šumama, okruženog mokrim drvedem i kišom ispranim stijenama – a nikoga nema da ga ubije osim njega samoga.

A on to nije mogao učiniti. Nije mogao umrijeti, da ga jebeš. Kako da ode? Kako da sve to napusti? Sve što je mrzio bilo je ovdje.

NAKLADNIK

CELEBER d.o.o.

Grobnička 34

Zagreb

ZA NAKLADNIKA

IVO CAPUT

LIKOVNO OBLIKOVANJE

HAND DESIGN

KOREKTURA

DARIO BORKOVID

IVO CAPUT

TISAK

TISKARA VARTEKS d.o.o.