1
2 | ПИГЕОН Septembar 2012.
an culture define you? Can your culture say how “real“ you are?
Probably not. It would be very simplified and, on one hand even
narrow-minded, if we could describe a person just by knowing to
which culture they belong to.
That’s how we came up with the idea to write about subcultures.
It’s more than a hobby, or a job, it is like a culture with members who
share a common passion for what they do. It is a way of life. And
everyone of us belongs to more than one subculture.
Our lives are interwoven and we never think about ‘them’. When we
think about subcultures, we think of the bad and seedy subcultures, like
nationalists, gangs or drug users. But there is much more to it than just
this!
And we would like to open this topic.
Maybe we won’t discuss it deeply but we could touch this topic and give
you something to think about.
Enjoy your time with us!
Regards to your subculture*,
The editor-in-chief
Aurelija Rimkutė
* My subculture can kick your subculture’s ass anytime 24/7
C
3 | ПИГЕОН Septembar 2012.
1. Take your place under the sun
2. O Fudbalu
3. Moj "izveštaj" kampa
4. Velikogospojinski dani, sve je spremno za početak
najveće manifestacije u Vojvodini
5. Working for Nature
6. Život u zajednici
7. Festival turizam
8. Street art
9. Rokabili
ПИГЕОН Team
Editor and coordinator
Aurelija Rimkutė
Authors
Brice Derochette
Stefan Janjić Vesna Laković Daniela Pajić Jovana Srdic Gordana Svitić Aleksandra Vlaisavljević Valerie Weidinger
Proofreading
Stefan Janjić
Jovana Srdic
Design
Boris Novaković
Contact
Volonterski centar Vojvodine
Njegoševa 3,
21000 Novi Sad
tel/fax: +381 21 528644,
mob. tel. +381 63 11 828 04
The office’s working hours are
10 - 14 h
4 | ПИГЕОН Septembar 2012.
Take your place
under the Sun
ubcultures, what are those?
According to popular belief,
it’s the scruffy hippie, the
aggressive metal head, the
rebellious punk or the preppy
cheerleader. People who would
pass you AIDS, put rat poison in
Sinan Sakić’s coffee if given the
chance, rob you off your Bensedin
pills in the street or who simply
epitomize
everythin
g shallow,
superficia
l and
deviant.
Still, you like your jeans baggy,
your glasses with a thick frame,
your tattoo edgy, your Converse
and your ringtone blasting out
Killing In the Name Of. Time to
redefine your concept of
subcultures.
As flawed human beings, we all
tend to make generalizations of
people, and the term of
subcultures often resounds a dark
undertone, commonly associated
with a bunch of under-the-radar
freaks with whom you share your
living space and nothing else, if
that. One does wonder what could
they have in common with a kid
who’s face is barely detectable
under a wave of black hair, or a
girl in a skimpy neon dress on high
plastic heels, face caked in
makeup. One must avoid eye
contact with those punks, with
nose away in an expectation of a
bad smell. Those kids with their
bodies in ink, where is this world
heading to?
If you should think like this, but
had a flair for Nirvana back in the
day, then my friend, we have a
case of a generation gap. Stone
washed jeans you used to wear
were nothing less unconventional
in eyes of a more experienced or
less enthusiastic populous. Every
generation needs to free
themselves of the shackles of those
that came before them in order to
invent themselves. Among them,
there would always be those who
would try and introduce the most
radical of departures from the
established fashion and cultural
norm. Usually fashion. However,
this is nothing new under the sun.
Each new (life)style carried with it
a history of struggle from which it
was formed.
S
“Every generation needs
to free themselves of the
shackles of those that
camebefore them in order
to invent themselves.”
5 | ПИГЕОН Septembar 2012.
They say that the formation of
subcultures is ‘a mode of
resistance…exemplary of class
oppression…mode of an aesthetic
expression…’, many are the motifs.
That is, as far as the extremes go.
With me, you (presumably), and
the guy next door, who share a
gusto for Converse and Family Guy,
things may be a wee bit different.
We may borrow a liking for
piercings from Modern Primitives,
Blue Monday from ravers, rivets
from punks and couscous from
vegans, and it could still work for
you easy. In mainstream, the
melange of these could be
interchanged and still pass as a
regular sense of style. In fact, the
same person would attend WOW
conventions, collect Elvis
memorabilia and drive a Harley at
the same time, these days more
than ever. Today, you don’t
necessarily have to be a member
of strictly one modern tribe, but
adopt whatever you like from
more than one, or five, and it
would be considered a legitimate
expression of your individuality. In
light of this, the notion of
subculture needs to be a little
more stretched. A subculture has a
set of its own characteristics
which tend to be fixed, not flexible;
given, not fluid or self-constructed.
For that reason, most of us who
share one thing in common with a
subculture can be considered to
belong to a neo-tribe.
A WOW neo-tribe, or a Harley neo-
tribe, without having your whole
life and identity revolve around
WOW or a biker culture.
That is, nowadays everyone gets it
that we are free individuals, able
to choose to be what we like, even
if it were seven things at the same
time. In societies where roles are
strict and hard, so is the feeling of
non-conformity. In Japan, there is
a number of young people who
refuse to interact with the rest of
the world and spend a
considerable amount of time stuck
in their little world, not leaving the
confinement of their room. These
self-imposed exiles are called
Hikikomori and about one percent
of 1Japan’s population is
“Today, you don’t necessarily have to be
a member of strictly one modern tribe,
but adopt whatever you like from more
than one, or five, and it would be
considered a legitimate expression of
your individuality.”
6 | ПИГЕОН Septembar 2012.
considered to belong to that
category.
The virtual life spaces make it
easier now than ever to interact
with people who share a common
passion or devotion. This is a place
where the most whimsical and the
ludicrous can find their soul
mates. As an infinite resource for
affiliation and expression of a
cultural identity, now it all shifts to
the net. The world is a mixture of
favorites and followers
and tweet feeds and
9Gags lave the world.
Here, everyone gets
their daily dose of
Tarzanija and Vukajlija.
Exactly how influential
can social network deities get?
Few years ago, a certain fashion
blogger that goes by the name of
BryanBoy* got to sit in the front
row for Marc Jacobs, alongside
Anna Wintour, the editor-in-chief
of American Vogue, thus causing a
major scandal in a strictly
hierarchized world of fashion.
1*http://observer.com/2012/02/bryanboy
-new-york-fashion-week-anna-wintour-
karl-lagerfeld-marc-jacobs/
Twenty-four at the time, stationed
in his parents’ home in Manilla, the
blogger shared the same pedestal
with Wintour, a fashion oligarch
since the eighties. Serbian
politicians rub shoulders with
Istok Pavlović and Marko
Somborac, the Oatmeal collects 1.7
million dollars for the
preservation of Tesla’s property in
the nick of time, a goal that eluded
his predecessors for decades.
In a word – it’s the Zeitgeist. The
new culture is born. We all take
part in it.
By Jovana Srdić
In Japan, there is a number of young people who
refuse to interact with the rest of the world and
spend a considerable amount of time stuck in
their little world, not leaving the confinement of
their room
7 | ПИГЕОН Septembar 2012.
(Ili vanzemaljci će nas ujediniti)
ratka vest: „Udruženje
policije 'Solidarnost'
zatražilo je osnivanje
Posebnog odeljenja za borbu
protiv huligana na sportskim
manifestacijama kako bi se najzad
stalo 'na crtu' organizovanom
sportskom huliganstvu.“
Ako ste od onih koji vizualizuju
pročitano, pretpostavljam da niste
pomislili na tenis, vaterpolo ili
odbojku. Doduše, bilo je
huliganstva i na odbojkaškim
terenima. Grčka vlada je, na
primer, 2007. godine uvela
dvonedeljnu zabranu svih
utakmica kolektivnih sportova
zbog nereda koji su izbili među
navijačima ženskih (!) odbojkaških
(!) timova Panatinaikosa i
Olimpijakosa sa smrtnim
ishodima. Ipak, ne treba biti
stručnjak za čitanje između redova
da bi se shvatilo da se navedena
vest prvenstveno odnosi na fudbal.
Iako su pojmovi „huliganstvo“ i
„žena“ gotovo disparatni, ukoliko
bi vam u igri asocijacija bili
ponuđeni u istoj koloni,
verovatnije je da bi se u rešenju
krila Margaret Tačer nego
pomenute helenske odbojkašice.
O Čeličnoj lejdi će u udžbenicima
istorije verovatno ostati
zabeleženo da je pobedila u
Foklandskom ratu 1982. godine.
Međutim, ljubitelji fudbalske
hronike pamtiće je kao pobednicu
u jednoj drugoj borbi – ratu protiv
sportskog huliganstva.
1985. godine, fudbalsko
skandiranje zamenjeno je krvavim
rekvijemom. Finale Kupa
evropskih šampiona igrali su
Juventus i Liverpul.
Stara
dama je
pobedila
golom
Mišela
Platinija, ali
se mnogo važniji broj nije mogao
pročitati na semaforu – 39 mrtvih.
Margaret Tačer je nakon izjava
saučešća i priznanja krivice lupila
šakom o sto, a taj se potez nije
sveo na puko opravdavanje
nadimka „Čelična lejdi“... Lična
karta na ulazu, skuplja karta u ruci,
sedenje na stadionu. Mir.
Ako je istorija učiteljica života,
učenici joj neretko spavaju na
K
“Rizik je proporcionalan
broju ljudi, a fudbalska
borilišta su odlične
laboratorije za testiranje
zakona mase.”
8 | ПИГЕОН Septembar 2012.
času. Naravno, bilo bi nerealno
očekivati da smo mi, Balkanci,
naučili nešto iz tuđih muka, kad ne
znamo da učimo ni iz sopstvenih.
Pogrešno bi bilo u ovom kontekstu
pominjati nerede na Maksimiru u
predvečerje raspada Jugoslavije,
budući da su neredi na utakmici
Dinama i Zvezde imali dublje,
kompleksne uzroke. Ipak, možemo
se sa pravom zapitati zašto nam se
iste greške ponavljaju i danas, više
od dve decenije nakon Maksimira,
gotovo tri decenije nakon Hejsela.
Otkud toliko nereda baš na
fudbalskim, a ne na nekim drugim
utakmicama? Razlog bi mogao biti
u tradiciji. Fudbal se u Srbiji
uveliko igrao kada je vaterpolo bio
„u jaslicama“; kada se primitivna
košarkaška lopta ubacivala u
korpe za veš umesto u koševe. Uz
sve karakteristike modernog rata,
fudbal je većini primamljiviji od
(na primer) tenisa, koji je previše
tih i egocentričan sport,
nepogodan za velike reči i
gromoglasno navijanje.
Drugi razlog verovatno se krije u
veličini stadiona. Rizik je
proporcionalan broju ljudi, a
fudbalska borilišta su odlične
laboratorije za testiranje zakona
mase. Treći razlog leži u važnosti
koja se pridaje najvažnijoj među
sporednim tvorevinama sveta.
Jer, lepo je što je Novak prvi,
simpatična je i Milica Mandić i taj
njen tekvondo, ali je fudbal
jednostavno neprikosnoven.
Pripadnost klubu je porodično
nasleđe, šalovi i kape postaju
moderni totemi, a dan kada se igra
utakmica obeležava se crvenim
slovom, poput praznika. Istorija se
pretvara u mitomaniju, pa će
većina ponosnih delija (pravopis
kaže da se „delije“ i „grobari“ pišu
malim slovom!) koristiti pobedu u
Kupu evropskih šampiona od pre
20 godina kao sjajan paravan za
katastrofalne rezultate u
današnjici, kada ni jeftini kiparski
klubovi ne smeju da važe za
autsajdere. I nema veze što bolje
igramo i košarku, i vaterpolo, i
tenis, i rukomet, i odbojku (možda
i hokej na ledu). Nema veze ni to
što smo samo neuspehe zaslužili, a
što su se pobede – dogodile.
Fudbal je i dalje neprikosnoven. I
dalje živi ta prijatna varka da smo
mnogo važni.
Sastavljaju se navijački stihovi koji
svojim kvalitetom ne prevazilaze
čak ni turbo-folk naricaljke sa
Pripadnost klubu je porodično nasleđe,
šalovi i kape postaju moderni totemi, a dan
kada se igra utakmica obeležava se
crvenim slovom, poput praznika.
9 | ПИГЕОН Septembar 2012.
radija „Zavičaj“. I koliko god oni
delovali banalno flegmatičnom
posmatraču, u navijačima stvaraju
osećaj zajedništva i pozitivne
stereotipizacije. Problem je kada
fudbal od „modernog“ postane
„pravi“ rat. Neredi na terenima
traju godinama, a nema izgleda da
će se nešto značajno promeniti.
Možda je to stvar civilizacijskog
nivoa.Možda je to stvar nedovoljne
angažovanosti vlasti. Možda se
odgovor krije u filmu „Šišanje“,
iako je on na momente previše
štreberski, plastičan, stereotipan.
O uzrocima nasilja na fudbalskim
terenima (ali i mnogo čemu
drugom) čuo sam neverovatno
istinita razmišljanja u toku
razgovora sa Bobijem koji je
studije u Londonu završio radom
posvećenim fudbalskim
navijačkim grupama u Srbiji.
Parafraziram bez navodnika. „MI“
je sigurnije i udobnije od „JA“. A
gde postojimo „MI“, tu postoje i
„ONI“. Nacija protiv nacije. Vera
protiv vere. Država protiv države.
Ratni savezi i politički blokovi.
Kada si deo grupe navijača, nije
važno da li si bogat ili školovan.
Kada te bombarduju NATO avioni,
nije važno za koji klub navijaš.
Kada si deo šireg (verskog?) rata,
nije važno ni iz koje države
dolaziš. U želji za zajedništvom i
lakšim
stvara
njem
identiteta, ljudima je potrebno to
„MI“, bilo da je oličeno u klubu,
staležu, stranci, državi, veri, rasi...
Tako će čovečanstvo biti
rasparčano, uništavano i deljeno
stvaranjem bezbroj novih „MI“, a
jedinu šansu za ujedinjenje
možemo da pronađemo u nekoj
sveopštoj opasnosti – u meteoru
koji strmoglavo juri ka Zemlji ili u
neprijateljski raspoloženim
vanzemaljcima.
Da, to je lepa priča o uzroku. Ali šta
je sa rešenjima? Da li je moguće
napraviti radikalne, brze poteze?
Vlast koja bi bila raspoložena za
rešavanje ovog problema možda bi
mogla da strogim merama spreči
tuče i ubistva. Međutim,
navijačima niko ne može da
zabrani da zvižde tuđoj himni. To
je već pitanje bezobrazluka, a ne
adrenalina. To je već stvar
mentaliteta. I zato nam nije
dovoljna neka naša Čelična lejdi
(ili udruženje iz vesti sa početka
teksta) da lupi šakom o sto i kaže
da je dosta. Potrebno je da se
menja svako „JA“, kako bi i „MI“
napredovalo. A to traje dugo. I boli.
Tekst: Stefan Janjić
“Parafraziram bez navodnika.
„MI“ je sigurnije i udobnije od
„JA“. A gde postojimo „MI“, tu
postoje i „ONI“. Nacija protiv
nacije. Vera protiv vere. Država
protiv države.”
10 | ПИГЕОН Septembar 2012.
ada mi je zatraženo da
napišem izveštaj o kampu
čiji sam bila kamp-lider
ovog leta, taj „zadatak“ mi se
učinio nekako neobično teškim i
nezamislivim. Naime, nisam mogla
da osmislim kako bih prenela sve
utiske, dogodovštine i osećanja u
vidu jednog „izveštaja“. Zbog toga
sam se odlučila da vam opišem
ovaj kamp, sa prilično subjektivne
tačke gledišta (iako se možda to od
mene i ne traži), jer verujem da ću
vam na taj način bolje i dočarati o
čemu je u stvari i reč.
„Beehive of friendship“ iliti
„Košnica prijateljstva“ jeste
sportsko-ekološki kamp, koji je
organizovan od strane Udruženja
građana „Košnica“, ove godine
osmi put u Begečkoj Jami,a četvrti
put u saradnji sa Volonterskim
centrom Vojvodine, za decu bez
roditelja ili adekvatnog
roditeljskog staranja,uzrasta od 7
do 14 godina.
Ove godine je bilo desetoro
štićenika iz SOS dečijeg sela „Dr
Milorad Pavlović“ iz Sremske
Kamenice, oko dvanestoro dece iz
hraniteljskih porodica, isti broj
dece iz S.O.S. Dječjeg sela iz
Sarajeva, kao i njih dvadesetoro sa
Kosova i Metohije. Priličan broj
dece na jednom mestu, te je zbog
toga i bio povećan broj volontera u
odnosu na prethodne godine. Kao
studentkinju pedagogije, moram
priznati da me je pre dolaska dece
pratio određeni skepticizam u
smislu kako će sve to da izgleda i
da li će zaista uspeti sve dobro da
se organizuje, bez obzira na sve
prethodne uspehe koje je ovaj
kamp imao. Verovatno da je
svakome potrebno da se sam uveri
u nešto, da bi u to i verovao.A
mislim da je moj lični motiv možda
baš i bila radoznalost, da se
prijavim za ovu poziciju.
K
11 | ПИГЕОН Septembar 2012.
Kamp je trajao od 17. do 30.jula,
pri čemu su volonteri došli pet
dana pre dolaska dece, ne bi li
pripremili kamp za njihov
boravak. Volontera je bilo iz raznih
krajeva sveta, različitih profesija,
godina, interesovanja. Moj zadatak
je bio da uspostavim što bolju
saradnju lokalnih volontera sa
deset internacionalnih, koji su se i
prijavili na ovaj kamp preko naše
organizacije. Oni su dolazili iz
Makedonije, Francuske, Češke,
Belgije, Španije i Turske. Pored
ovoga, najpre sam morala da se
pobrinem da i moja grupa dobro
funkcioniše sama sa sobom. Ono
što bih takođe napomenula jeste to
da je na kampu bio i znatan broj
volontera iz celog sveta koji su
prethodnih godina dolazili na ove
kampove preko VCV-a (ili pak kao
poznanici organizatora), i odlučili
se da opet posete „Košnicu
prijateljstva“ i pomognu u njenoj
realizaciji.
Moram priznati da je ovo za mene
bio veliki izazov. Sve one stvari za
koje mislite da prosto „idu glatko“
i koje se dešavaju same od sebe
navodno se podrazumevaju, baš i
ne idu tako. Uvek postoji neko, ili
više osoba,koje treba da preuzmu
odgovornost, organizuju da se
nešto desi, uradi, završi,
pripomogne gde se može i slično.
Neko ko sve treba da isprati i uvidi
šta može da se uradi da bi stvari
funkcionisale još bolje. Možda je to
približan opis moje uloge,
pogotovo u prvim danima kampa
dok deca nisu došla. Volonteri su
bili prilično entuzijastični i orni za
rad. Trebalo je očistiti sav prostor
u kampu i oko njega, postaviti
šatore, očistiti kupatila, postaviti
pesak, ulaz u kamp itd. Bilo je
dosta posla, ali sam sticala utisak
da su volonteri svakim danom
bivali sve nestrpljiviji. Imali su sve
više pitanja u vezi sa decom,o
načinu rada sa njima, razgovarali
su sa lokalnim volonterima o
njihovim iskustvima sa decom,
zapažanjima, tražili savete i
odgovore na svoje nedoumice.
Najveća preokupacija im je bio
jezik. Plašili su se da neće uspeti
da uspostave dovoljno blizak
odnos sa decom, jer ne govore
srpski.
12 | ПИГЕОН Septembar 2012.
Naravno, sa dolaskom dece su se i
sami uverili da za kreiranje bliskih
odnosa, pogotovo sa decom, jezik
nije nikakva barijera.
Kada su deca došla, naš kamp kao
da je poprimio potpuno novo
obličje. Sve sumnje, strahovi,
nedoumice oko toga da li će i kako
će sve da funkcioniše, gotovo su
odmah nestale. Gde god da sam se
okrenula, mogla sam da vidim
volontere kako učestvuju u
raznim aktivnostima sa decom,
igraju se sa njima, razgovaraju,
smeju i šale. Naravno, postojao je
režim i plan dana, koji je jasno
ukazivao na to koje se aktivnosti,
radionice u kojim terminima
održavaju, kada su doručak, ručak,
užina i večera, i svako je bio
upućen u to. Uveče, kada su deca
legla da spavaju, smo imali
sastanke na kojima smo
razgovarali o rasporedu za
naredni dan, kao i o svim
nedoumicama i stvarima
potrebnim za još bolju
organizaciju kampa. Mesta za
kašnjenja nije bilo i sve se zaista
odvijalo po planu aktivnosti. Deca
su bila raspoređena po šatorima, a
svaki šator je dobio svog
„roditelja“(nekog od iskusnijih
volontera) koji je imao zadatak da
brine o deci iz tog šatora u toku
svakog dana. U smislu da
doručkuje, ruča i večera sa njima,
prati da li pravilno održavaju svoju
higijenu, imaju li nekih problema, i
naravno da se što više druži sa
njima. Uz svaku grupu dece
dolazili su i njihovi vaspitači iz
Sarajeva kao i sa Kosova i
Metohije.
U sklopu kampa, bile su
organizovane sportske aktivnosti
(škola plivanja, košarka, fudbal,
odbojka na pesku),ekološke
aktivnosti, radionice koje
obuhvataju izradu muzičkih
instrumenata, ples, crtanje,
fotografiju, a na samom kraju je
realizovana pozorišna predstava
sa učesnicima kampa, kao i mali
pozorišni festival. Organizovana je
i poseta Novom Sadu i
Petrovaradinskoj tvrđavi. Deca su
bila motivisana za rad, željna
druženja, ljubavi i pažnje. Želela su
da upoznaju svakog volontera, sa
svima da se igraju, razgovaraju,
nauče da kažu nešto na španskom,
13 | ПИГЕОН Septembar 2012.
ili pak francuskom. Bilo je i
međusobnih zaljubljivanja,
raskida, pa traženje saveta od
volontera kako da napišu ljubavno
pismo ili da priđu svojoj simpatiji.
Sa volonterima se igralo, pevalo,
takmičilo, pre svega družilo. Vezali
su se oni za nas, a čini mi se neki
od nas možda i više za njih. Na
samom kraju smo ostavljali jedni
drugima poruke, gde su mnogi bili
„zatrpani“ porukama svojih
obožavalaca i novih drugara.
Njihova međusobna prijateljstva
koja su se sklopila će se nadam se,
i održati, a verujem da će jedni
drugima ostati u lepim
uspomenama iz detinjstva.
Sam odlazak dece nam je svima
teško pao, kao da je nestala i sama
čar kampa sa njima. Ostali smo još
jedan dan da se međusobno
družimo i raspremimo sve posle
njihovog odlaska. Videlo se da su
mnogi bili umorni, mada bih pre
rekla da je to bila neka nostalgija
za decom. 30. su volonteri već
počeli da odlaze u različitim
periodima, i malo po malo su i svi
otišli ka svojim različitim
destinacijama.
Priznaću vam da sam pet noći
zaredom kada sam se vratila kući
sanjala da sam u kampu, svom
šatoru, da me ujutru budi
„budilnik“ (vežbe razbuđivanja za
decu) i da trčkam sa jednog kraja
na drugi, ne bih li proverila da je
sve ok. U kontaktu sa drugim
volonterima, i oni su mirekli da
imaju slične snove. Šta je moja
podsvest pokušavala da mi kaže,
zaista ne znam. Mogu samo da vam
potvrdi, ono što će vam i drugi
učesnici ovog kampa reći, i oni koji
se već godinama vraćaju na ovaj
kamp (sada razumem i zašto) -da
su uspomene sa ovog kampa
vredne čuvanja, da im se često
vraćate sa osmehom na licu, i na
kraju vas to „natera“ da mu se kad-
tad i vratite opet.
Tekst: Vesna Laković
14 | ПИГЕОН Septembar 2012.
d23. do 27.avgustaNovi
Bečej se pretvara u pravi
mali mondenski centar gde
se na svakom koraku mogu sresti
ličnosti iz najrazličitijih sfera javnog
života. Neki se vesele uz tamburaše,
drugi pecaju ili se voze brodovima.
Novi Bečej je potpuno spreman da
otvori vrata gostima koji će posetiti
slavu njihovog grada
Velikogospojinske dane. Od skromne
gradske slave doBalaševićeve pesme,
Velikogospojinski dani su dostigli
rejting manifestacije koja se ne
propušta i koja je masnim slovima
upisana u kalendare poštovalaca
dobrog provoda i uzbudljive
atmosfere. Đule iz Van Goga seća se
svog prvog nastupa na
Velikogospojinskim danima: „Sećam
se da je tada sve nekako bilo u
povoju, ne tako veliko kao poslednjih
godina. Drago mi je da ćemo se u
nekom novom svetlu, na ozbiljnoj
velikoj bini muzikom pokloniti
publici. Tako da mi je drago da su
organizatori Velikogospojinskih dana
izdržali i istrajali u zamisli svojoj da
to nekako iz godine u godinu
prerasta u festival.“
Sonja Bratić „Volonterski centar
Vojvodine“: „Mi organizujemo
međunarodne volonterske kampove,
to nam je jedna od aktivnosti u
okviru međunarodne saradnje pošto
smo deo međunarodne organizacije
koja se zove „Service civil
internacional“. Jako sam prijatno
iznenađena samim Novim Bečejom,
pošto sam prvi put ovde. Nisam
očekivala da će biti tako sređeno i
lepo. Sam Novi Bečej mi je
fascinantan, mislim da su ljudi ovde
poprilično puno uradili i što se tiče
promocije mesta i na tome kako
izgleda. Grupa se dosta dobro
uklopila, našli su sebi zanimacije,
uveče igraju karte, plivaju. Svima
nam je Japanka najzanimljivija.
Većina je prvi put u Srbiji. Zna se da
slika o našoj zemlji nije baš najbolja,
ali videlo se kako su bili iznenađeni
kada su stigli ovde, očekivali su
manje uređeno mesto i fascinirao ih
je tako lepo uređen kej“.
Natsumi Isaji iz Japana student
psihologije 23 godine prvi put je u
Srbiji i Novi bečej je prvi grad koji je
posetila. Pre tri godine u kampu
Nemačkoj upoznala je devojku iz
Srbije i zaiteresovala se za život u
njoj: „Došla sam 15.avgusta i ostajem
dve nedelje . Dopada mi se što su
o
15 | ПИГЕОН Septembar 2012.
ljudi neposredni i ljubazni. Svi pitaju
da li mogu nekako da pomognu.
Japanci su mnogo stidljiviji. Dopada
mi se prirodno okruženje i lepota
prirode i reke“
Michele Restuccia iz Bolonje - Italija ima 31 godinu, ovo mu je prvi radni kamp i prvi put u je Srbiji. Želja mu je bila da obiđe zemlje bivše Jugoslavije. Želi da upozna lokalne običaje,muziku i ljude. Radi kao konsultant za start-ap budžete, istraživanja i razvojne programe i projekte. Takođe radi kao DJ na radiju u Bolonji 10 godina: „Jako mi se dopada što smo na obali reke i puno slobodnog vremena provodim posmatrajući Tisu i šumu preko puta na drugoj obali reke. Najveći utisak na mene ostavio je tiski kej jer je lep i pun ljudi preko dana i uveče. Upoznao sam puno ljudi iz cele Srbije i stalno ih ispitujem o njihovom životu. Upoznaje našu kulturu i kroz opise u knjizi „Na Drini ćuprija“, koju trenutno čita: „Najviše me je iznenadilo kada sam se upoznavao sa pripadnikom mađarske nacionalne manjne i kada se on predstavio kao Mađar. Pitao sam ga da li je iz susedne Mađarske jer je kod nas u Italiji neobično da se neko predstavio kao pripadnik druge zemlje ako je rođen i živi u Italiji.
Vrlo sam se iznenadio kad je rekao da nije. Vaša tolerantnost i multikulturalnost su me iznenadile.“ Eduard Isals Barselona – Španija ima 31 godinu. Dosadilo mu je da godišnje odmore provodi na uobičajen način tako da se odlučio da radno provede vreme u zemlji koju nije do sada posetio: „Radim kao socijalni radnik u zatvoru. Želim da radim sve što treba. Mogu da kuvam, radim fizičke poslove, ali najviše me raduje što ću pomagati u realizaciji Dečije ulice.“ Još jedan od kurioziteta manifestacije je da su se u tradicionalnu humanitarnu akciju „Gađanje predsednika opštine balonima sa vodom“ priključile mnoge javne ličnosti, a sakupljeni novac od akcije biće upućen fondu Bitka za bebe.
Tekst preuzet sa sajta
www.novibecej.rs
16 | ПИГЕОН Septembar 2012.
rom 12th until 29th of August
in we held a workcamp in
Čačak with participants from
different parts of the world. We
asked some of them to write their
impressions after the first 10 days
and you will be able to see what we
have been doing and how the
atmosphere in the camp was from
their comments and the pictures –
enjoy!
Lukaš from Czech Republic: The area
of Čačak is surrounded by beautiful
and exceptional scenery in the
middle of Serbia. On the other hand
here are some problems that should
be taken into account. One of these
crucial issues is represented by
pollution of landscape near the river
Morava. It is not a nice sight; seeing
how the countryside suffers from
trash thrown away by locals. The
trash overspread around the river
has been picked up by the
volunteers. Apart from that the
volunteers have made an effort to cut
down invasive plants. The third and
last aim of the workcamp was to
build bird houses to protect the life
cycle of local birds.
The volunteers coming from
different parts of the world were
keen on doing their best for the local
nature and cooperate with some
ambitious efforts.
As for me I was surprised that all the
volunteers got on with each other
without any cultural differences.
What is more, every day is full of
adventure and as is the sense of
great humour. I really appreciate I
had the opportunity to be a member
of this well-organised workcamp.
Marta from Ukraine: Thank you for
this amazing workcamp! The
organizers really did a lot to make us
feel as comfortable as possible. I
choose this ecological workcamp in
Čačak, Serbia, because problems
connected with ecology are the most
important now… as they are for me.
Climate change, everyday something
awful happens and in doing this I
would like to show people that
everything depends on us!
F
17 | ПИГЕОН Septembar 2012.
If people will be sitting in sofa,
watching TV and just talking about
how everything is so bad, it will be
like this always!
Carles from Spain: Before the
workcamp I thought that becoming a
volunteer would be really simple.
You just go somewhere else, do the
job and that’s it. However, it’s not so
simple and I am really happy about
it. Now that I have been to Čačak for
a week and a half I think that I have
changed a lot. Here all the volunteers
look like a huge family. I don’t have
enough words to express how happy
I am here. Sincerely I don’t want to
come back home, for me this is
personal heaven.
Katka from Czech Republic: I don’t
want to be so ridiculously positive,
but I’m having a great time here. The
work is fun, both leaders are a part
of the team and all volunteers are
just outstanding people. Serbia was a
good choice for me.
Valentin from France: This is my
second workcamp. Like the previous
one, I really enjoy it. There are some
stuff that could be better like the
toilets, the weather is too hot and the
mosquitoes (they bite very strong).
But otherwise the work is not Jens
from Germany: In the recreational
area “Mladost” at the Westmorava
the people of Čačak are spending
their leisure time, they are going
swimming and fishing, enjoying the
nature. In the river and on the river
banks, a short distance of about one
kilometer away, we collected the
rubbish: plastic, wheels, asbestos
packing materials from households,
agrochemical and pharmaceutical
products. Katarina from Serbia:
Drago mi je što imam priliku da bolje
upoznam svoju zemlju I da za najduži
raspust u svom životu uradim nešto
korisno. Za običnu devojku iz
Beograda, život sa četrnaestoro ljudi
u istoj sobi, koji dele isti sto, alat,
očajan toalet, ali pre svega dobru
energiju i svojie vreme, ovo je
dragoceno iskustvo.
Marina from the United States:
Rođena sam u Americi živim u
Sijetlu, ali sam poreklom iz Srbije.
Svako leto dolazim u Beograd, a ovo
leto sam htela da svoje vreme ulozim
u nešto novo i korisno. Stekla sam
mnogo prijatelja iz različitih zemalja
I ponosna sam što svi zajedno
radimo na ocuvanju prirode.
18 | ПИГЕОН Septembar 2012.
Dolazim iz mesta u kome ljudi brinu
o svojoj okolih I drugo mi je što
mogu da učestvujem u sličnoj akciji I
u Čačku. Srbija ima mnogo šta da
ponudi.
Milica from Serbia: Došla sam na ovaj
kamp Čak is Kraljeva iz želje da
promenim sredinu, društvo I dnevne
aktivnosti. Prezadovoljina sam
grupom, načinom na koji
funkcionišemo I obavljamo
volonterske dužnosti. Drago mi je što
sam izabrala ovaj način da upoznam
bolje grad Čačak. Priroda ovde je
zaista divna, šteta što je naš narod
zapušta. Nadam se da smo mi uspeli
za ove dve nedelje kampa koliko-
toliko da poradimo na očuvanju
okoline I širenju ekološke svesti.
Miroslav from Serbia: The volunteers
worked in the wetlands “Suva
Morava”, hopefully a future nature
reserve rich in biodiversity, just
outside the town of Čačak. Masses of
invasive plants were cut.
Unfortunately, huge amounts of
garbage were also collected. This is a
general problem in Serbia which
nobody seriously wants to solve. I
have a feeling of guilt when
foreigners are willing to clean
Serbian environment.
It is amazing how much the
volunteers accomplished under the
heat of the blazing sun.
Volunteers from so many different
countries and diverse cultures, yet
such friendly, warm and harmonious
atmosphere. I do hope the Nature
Park “Suva Morava” would be
declared, in part as a remembrance
to the volunteers of August 2012.
By Valerie Weidinger
19 | ПИГЕОН Septembar 2012.
omuna je zajednica ljudi koji
žive zajedno, deleći
zajedničke interese, imovinu,
posed, resurse, a u nekim komunama
i posao i prihode. One se razlikuju
prema interesima i temeljima na
kojima su zasnovane. Tako postoje:
-porodične komune - više porodica
živi zajedno ili jedna porodica sa više
generacija
-zadruge - autonomne asocijacije lica
koja dobrovoljno sarađuju za
međusobne socijalne, ekonomske i
kulturne koristi
-kontrakulture -
potkultura čije
vrednosti i
ponašanje
odstupaju od
mejnstrim
društava
-egalitarske
komune - grupe
ljudi koje žive
zajedno, sa
egalitarizmom
kao jednom od
osnovnih
vrednosti
-političke komune
-psihološke zajednice - zasnovane na
mističnim i gelštat principima
-rehabilitacione zajednice
-religijske zajednice – npr. manastiri
u kojima veći broj muškaraca ili žena
zajedno živi, radi i obavlja religijske
obrede
-spiritualne komune
-eksperimentalne komune.
Osnovna obeležja komuna su:
-zajednički rad i život
-zajedničke finansije i vlasništvo
-donošenje odluka na osnovu
konsenzusa
-ukidanje hijerarhije
-zajedničko obavljanje kućnih
poslova, čuvanje dece i sl.
-jednakost između muškarca i žene
-ostavljaju mali ekološki otisak, žive
u skladu sa prirodom i čuvaju njene
resurse.
Kada su u
pitanju
porodične
zajednice,
često zbog
nedostatk
a
egzistenci
jalnih
sredstava,
nekoliko
porodica
iz iste ili
različitih
familija započinju zajednički život.
Na taj način sebi olakšavaju
upravljanje finansijama, poslovima u
kući i van nje, a dobijaju I na osećaju
sigurnosti.
Odlika je egalitarnih zajednica da
svako ima jednaka prava na resurse i
pravo na svoj glas; postoji apsolutna
K
20 | ПИГЕОН Septembar 2012.
jednakost među svim članovima
komune.
Poznati po ovakvom načinu života,
kao što svi znamo, bili su hipici. Iako
ova kultura polako postaje deo
istorije, i dalje širom sveta postoje
ljubitelji ovakvog života, takozvani
neohipici. Tako su se pre nekoliko
godina na severnom Kučaju okupili
članovi „dugine porodice“. Оno što
odlikuje ovu veliku porodicu jeste
jednakost, ljubav prema prirodi i
život u skladu sa njom. Žive u
šatorima, vatru lože od suvog granja
koje nađu, pošto žive biljke nikada ne
seku. Zajedno pripremaju hranu koja
se uglavnom sastoji od voća, povrća i
žitarica. Svako brine o svom smeću, a
ostatke hrane zatrpavaju. Ne koriste
ništa što narušava prirodu.
Glavni prihodi im dolaze iz tzv.
„čarobnog šešira“ gde svako ubaci
koliko ima. okupljaju se na raznim
mestima, u pirirodi, daleko od
naselja i jedini uslov za izbor lokacije
jeste izvor pitke vode i mnogo suvog
granja.Тakođe, jedan vid
privremenih komuna mogu biti
volonteski kampovi, gde takođe
određeni broj volontera živi i radi
zajedno.
Ovakav način života, onome ko se za
njega odluči, može imati samo
prednosti, jer olakšava često trnoviti
životni put.
Tekst: Aleksandra Vlaisavljević
21 | ПИГЕОН Septembar 2012.
Festival turizam
eč festival potiče iz latinskog
festive, što znači događaj.
Neki drugi izvori govore da
ova reč potiče iz srednjevekovnog
engleskog i francuskog jezika sa
osnovom u latinskoj reči festivus, što
prevodimo kao slaviti ili proslava.
Od davnina, ljudi, u bližoj ili daljoj
prošlosti, organizuju razne događaje
u svrhu njihove razonode. Danas je
turistička ponuda stavljena u
situaciju kada smeštaj, ishrana,
pogodni klimatski uslovi, pa čak i
kulturno-istorijske znamenitosti ne
predstavljaju presudan faktor koji
utiče na odluku savremenog čoveka
da poseti turističku destinaciju. Ljudi
sve češće kao razlog odabira
turističke destinacije u obzir uzimaju
i dodatne mogućnosti zabave,
razonode, informisanja, učenja nečeg
novog. Pa tako savremeni turista
shvata da je doživljaj nešto što treba
poneti sa odmora kao i neka nova
saznanja, a tu festival turizam
svakako ima svog udela. Festival
turizam je s razlogom danas dosta
popularizovan. Ekonomski efekti,
između ostalog, takođe su doprineli
njegovoj popularizaciji, bio on
organizovan kao oblik lokalnog
društvenog slavlja ili veliki
internacionalni festival. Bilo da su
manjeg ili većeg karaktera, oni imaju
značajnu ulogu za turistička kretanja.
Kako obogaćuju turistički doživljaj,
tako mogu stvoriti i doprineti
kreiranju pozitivnog uticaja
turističke destinacije.
Ono što karakteriše festival turizam
je to da se uglavnom ponavljaju u
određenim vremenskim razmacima,
bilo da je to svake godine, jednom u
nekoliko godina ili češće, traju od
jednog pa do nekoliko dana a takođe
predstavljaju turističku ponudu za
samo određeni broj posetilaca
specifičnih interesovanja. Pa se tako
profil ljudi koji posećuju određene
festivale povezuje sa samim
sadržajem festivala. S obzirom na
njihov sadržaj mogu biti: umetnički,
kulturni, obrazovni, zabavni ili npr.
etnografski. Za festivale važi da
R
22 | ПИГЕОН Septembar 2012.
predstavljaju najbrže rastuću
turističku atrakciju pa se tako sve
veći broj zajednica zauzima u
organizovanju festivala različitih
sadržaja. Festivali u Srbiji su takođe
veoma značajni, a za neke od
najpopularnijih naših festivala
pročulo se i van granica naše zemlje
– EXIT, Guča Beer fest... Trenutno su
najpopularniji muzički festivali ili
festivali zabavnog sadržaja, no sve
veći mah uzimaju i oni kroz koje je
moguće u većoj meri upoznati
kulturu i tradiciju naše zemlje i
njenih krajeva.
Mnoge dobrobiti se ostvaruju
aktiviranjem ovakvog sadržaja u
turističku ponudu, kako za samu
zajednicu-organizatora događaja
tako i za same posetioce.
Susretanje ljudi sličnih interesovanja
iz različitih krajeva doprinosi osećaju
pripadnosti nekoj društvenoj grupi,
zbližavanju sa drugim ljudima, sa
domaćinom i njegovom zemljom,
zatim sam doživljaj kao glavni
pokretni motiv i učestvovanje u
nečemu što samom gostu pričinjava
zadovoljstvo. Festival turizam će u
narednom periodu imati još veći
značaj, a budući da naša zemlja ima
veliki potencijal za organizovanje
ovakvih događaja, zašto tako nešto i
ne iskoristiti?!
Tekst: Gordana Svitić
23 | ПИГЕОН Septembar 2012.
treet art started in the
60's but officially it started in the 80's. The street art considers itself an artistic
movement which is not « tags » nor « graffitis ». Well, it's partly true. The term «street art » can include traditional graffiti artwork, sculpture, stencil graffiti, sticker art, wheatpasting and street poster art, video projection, art intervention, guerilla art and street installations.
Typically, the term street art, or
the more specific post-graffiti, is used to distinguish contemporary public-space artwork from territorial graffiti, vandalism and body art. You might know some popular street artists like Banksy, or Shepard Fairey and maybe Space Invaders. If not, check what they do by surfing the Internet. Whereas traditional graffiti artists
have used free-hand aerosol paint
to produce their works in the
beginning, now it uses many
different mediums and techniques
(LED art, mosaic tiling, murals,
stencil art, sticker art, etc...).
Today, even though some street
artists are used by corporations
(T-shirt labels for example) or
political groups (e.g. :
Shepard Fairey made the Obama
poster), there are still artists who
wish
to keep their work unaffiliated
and strongly political.
Motivations and objectives of
street artists are as varied as the
artists themselves. But most
common goals are activism and
subversion in urban art. Main
themes are usually subversion and
other culture jamming, the
abolishment of private property
and reclaiming the streets.
lf you're a street-art lover (and
have means to travel a lot) you
will be glad (and already aware)
you can find this art everywhere
around the world. Here are the
few cities with a lot of street-art
culture:
On the African continent, the
central Newtown district of
Johannesburg (South Africa) is a
centre of street art. In Europe,
Berlin is probably one of the most
important street-art cities. Part of
the Berlin Wall (which is still
s
24 | ПИГЕОН Septembar 2012.
« alive ») is very famous for street-
art and richly coloured, pleasure
for the eyes. London as well is a
high street-art city. Although
officially condemned and heavily
enforced, street art has a huge
following and is embraced by the
public in many ways, for
example, Stik's stick figures.
ln America, Los Angeles:
influential art and intriguing
graffiti pieces throughout the city.
Key locations include Sunset
Boulevard, La Brea,Beverly
Boulevard, La Cienega, Melrose
Avenue, and Hollywood to name a
few. On May 13, 2011, LAB ART
Los Angeles opened on La Brea
Avenue, the world's largest art
gallery dedicated to street art.
Spanning 6,500 square feet (600
m2) of space, it features over 300
works of art and installation from
over 30 street artists
including Alec Monopoly, Thank
You X and Smear.
New York City's street art scene
has its origins in the subway
graffiti scene of the 1960s and
1970s, and New York continues to
be the street art mecca in the U.S.
Areas rich in street art
include Chelsea, SoHo and
the Lower East Side in
Manhattan, and Williamsburg
and Dumbo especially near the
waterfront in Brooklyn.
Philadelphia's Mural Arts
Program is the largest street art
program in the United States. It
began in 1984 as an effort
spearheaded by then Mayor
Wilson Goode to eradicate the
graffiti crisis plaguing the city. A
muralist, Jane Golden, was hired to
reach out to graffiti writers and to
redirect their energies from
destructive graffiti writing to
constructive mural painting.
Today, over 3,000 murals painted
by local artists and artists from all
over the world can be found
throughout Philadelphia. The
award-winning program has
earned Philadelphia international
praise as the "City of Murals".
by Brice Derochette
25 | ПИГЕОН Septembar 2012.
okabili supkultura
predstavlja najstariji vid
današnje opšte poznate i
prihvaćene rok kulture. Rokabili je
nastao 50ih godina prošlog veka i
samo ime je dobio mešavinom dve
vrste pesama koje su bile
karakteristične za rokabili-rok i
hibili, što se vezuje za kantri
muziku. Takođe, veliki uticaj na
rokabili imali su bluz, bugi i sving.
Rokabili doživljava najveću
popularnost upravo u veme Elvisa
Prislija i Karla Perkinsa, a u
Velikoj Britaniji za vreme Bitlsa.
Velika popularnost rokabilija
trajala je do kraja 70ih i početka
80ih, a narednih godina
doživljavaće svoj preporod
najčešće u stilu odevanja.
Kao rodni grad rokabilija vrlo
cesto se spominje upravo Memfis,
na čijoj su teritoriji tokom 50ih
godina vladale prave borbe mladih
bendova, čiji je jedini zadatak bio
da stvaraju muziku uz koju ljudi
mogu da plešu, nezavisno od
izbora instrumenata. Upravo tu
svoju karijeru započinje i Elvis
Presli, koji je svakako imao
najveću zaslugu za promovisanje
rokabilija, čije su pesme sa
početka karijere upravo
kombinovale bluz i kantri koji se
pevao u istom tonu.
Njegova muzika privući
će horde obožavalaca i
poštovalaca širom sveta, a jedan
od njih je bio i Bob Dilan. U Velikoj
Britaniji, pojavi rokabilija
prethodili su „Tedi Bojs“ koji su
rado prihvatili ovu kulturu koju će
kasnije nastaviti da neguju
zajedno sa Bitlsima.
Vrlo je interesantan stil odevanja
koji karakteriše rokabili i koji će
kasnije često biti povezivan sa pin-
ap stlom. Naime, muškarci su
nosili takozvane kvif frizure sa
dosta gela u kosi, karakterističnu
Elvisova frizuru, a za devojke je
bila karakteristična kovrdžava
kosa sa uvijenim šiškama i
crvenim karminom. Nosili su
starke, kozne jakne, podvrnute
pantalone. Ovu epohu će
širom sveta zameniti
rok, ali rokabili će
svakako biti upamćen
po svojoj karakterističnoj
melodiji i stlu odevanja.
Tekst: Daniela Pajić
R
26 | ПИГЕОН Septembar 2012.
The opinions, statements or attitudes of the people involved in the articles
do not reflect those of Volonterski centar Vojvodine.
Please think twice about our environment before printing out this
newsletter.
Please do not hesitate to contact us via [email protected] in case you
have any questions, comments or remarks about the articles. We would
love to receive your feedback on what you like or dislike about ПИГEOH.
Your opinion matters to us!
Thank you for reading our newsletter!
Follow us:
The cover page was made by Gabriela Sigeti and Aurelija Rimkutė.
It symbolised people who are looking to belong to a subculture and feel a
need to be unique by distinguishing themselves from other, more common,
social groups.