Anthony Capella - Hrana ljubavi +.pdf

8/20/2019 Anthony Capella - Hrana ljubavi +.pdf

1/241

W

Anthony Capella

Hrana ljubaviThe Food of Love


2/241

W


3/241

W

Slušajući priče svoje prijateljice Carlotte (budući da je Talijanka, onavaljda zna o čemu govori), Laura, američka studentica povijesti umjet-nosti koja provodi studijsku godinu u Rimu zaključila je da se u Italijinajviše isplati izlaziti s kuharima. Onaj tko je dobar u kuhinji, dobar jeu krevetu, kažu Talijani. A kad si u Rimu... pa, ponašaj se kao i Rimlja-ni!

Laura jednostavno neće vjerovati svojoj sreći kad joj Tommaso Mas-

si, neodoljivi rimski zavodnik da na znanje da je kuhar u jednom odnajboljih rimskih restorana. Hm... zapravo je Tommaso samo konobar, ito najnižeg ranga, ali već će se on nekako izvući iz te male laži. Zna ikako. Njegov najbolji prijatelj, Bruno, zaista j est kuhar u tom istomrestoranu. I to fenomenalan. Zar je problem ako Bruno nešto skuha, aon prisvoji zasluge i osvoji nagradu? Ne u Rimu. No, nije baš sve tako jednostavno. Naime, Bruno je u šetnjama pitoresknim Trastevereom već odavno uočio prekrasnu djevojku, pa kad sazna da je upravo ona dje-

vojka za koju sprema najerotiČnija rimska jela, stvari se počinju kom-plicirati. Kuharskim rječnikom rečeno, čini se da je Tommaso ipak zag-rizao više nego što može progutati.

Lagana i senzualna poput Bruninih čokoladnih deserata, ova neobu-zdana romantična komedija zabune, moderna je verzija besmrtnogCvrana de Bergeraca koja će mirisima i okusima ispuniti sva vaša osje-tila.


4/241

W

"Talijanski obrok je živahni niz osjeta u kojemu se hrskavo izmjenju- je s mekanim i podatnim, žestoko s blagim, proizvoljno s temeljnim, slo- ženo s jednostavnim..."

MARCELLA HAZAN, Osnove klasične talijanske kuhinje

U zabačenoj uličici pokraj Viale Glorioso, u rimskome Trasteve-reu,postoji kafić poznat među posjetiteljima jednostavno kao Kod Gennara.Naizgled, nije to baš osobit kafić, jer veličinom i oblikom nalikuje nagaražicu za jedan auto, ali prođe li tuda neki turist, zapazit će da ispred

ipak ima mjesta za dva stolića i zbirku nejednakih plastičnih stolica koje love jutarnje sunce, a prođe li ljubitelj kave, zapazit će da na umrlja-nome cinčanom šanku u unutrašnjosti ima mjesta za golemu, sjajnuGaggiju 6000, Harley-Davidson među espresso aparatima. Iza umrlja-nog cinčanog šanka također ima mjesta, jedva, i to za Gennara, kojegnjegovi prijatelji većinom smatraju najboljim baristom u cijelome Rimui jednim skroz-na-skroz pravim kompićem.

I zato su, jednog ugodnog proljetnog jutra, dvadesetosmogodišnjiTommaso Massi i njegovi prijatelji Vincent i Sisto stajali uz šank, ispi- jali ristretto, raspravljali o ljubavi, čekali da iz pekarnice stignu cornettii uglavnom kratili vrijeme s Gennarom sve dok ne zajašu svoje Vespe ine zapute se u razne restorane diljem grada u kojima su bili zaposleni.Ristretto se priprema od iste količine mljevene kave kao i obični espres-so, ali s upola manje vode, a kako Gennarov espresso uopće nije bioobičan, nego čisti adrenalin u tekućem obliku, i s obzirom na to da su

trojica mladića i tako bila vrlo temperamentna, njihov razgovor je bioburan. U više navrata Gennaro ih je morao upozoriti da ne raspravljajusvi uglas – ili, kako se pučki kaže u Rimu,parlare 'nu strunzo 'a vota;neka govore svoja sranja jedan po jedan.

Gennarovi ristretti bili su tako silno jaki jer je Gaggijina dva svrdlanaoštrio kao britve, a prah koji bi tako izmljeo stisnuo bi do tvrdoćecementa, a onda bi polako povećavao tlak u golemom stroju sve dokkazaljka ne bi stigla do blizu pet kilograma po kvadratnom centimetru i

tek bi onda ispustio oštar mlaz vode preko čvrsto stiješnjene kave. Iz


5/241

W

cjevčice bi izašlo nešto što bi se teško uopće moglo nazvati tekućinom,neki crvenkasto smeđi mulj, tako gust da kapa poput meda s noža kadga nanosimo preko maslaca, a crema bi mu bila boje kestena, uz uljnoslatkastu aromu zbog koje vam ne bi trebao šećer, već samo gutljajacqua minerale i zalogaj šećerom poprašenog cornetta, koji nikako dastignu iz pekarnice. Gennaro je taj stroj volio kao što vojnik voli svojupušku, a više bi vremena utrošio na njegovo rasklapanje i čišćenje negona pripremanje kave. Cilj mu je bio povećati tlak do sedam kilogramapo kvadratnom centimetru, mnogo više nego što kazaljka mjerača možepokazati, i pripraviti tako gust ristretto da se razmazuje poput marmela-de. Tommaso je u sebi bio uvjeren da čak i sam pokušaj takvoga pot-hvata nosi sa sobom rizik eksplozije koja će ih sve pobiti, ali je poštivao

uvjerenja i ambiciju svog prijatelja, pa nije ništa govorio. Uostalom,svima je jasno da je bez rizika nemoguće biti veliki barista.Tog jutra, razgovaralo se o ljubavi, ali i o nogometu. Vincenta, koji

se nedavno zaručio, korio je Sisto, kojem se pomisao da se ograniči na jednu jedinu ženu činila suludom.

"Možda danas misliš da si našao najbolju ženu na svijetu, ali sutra..."kvrcnuo je Sisto prstima pod bradom, "tko zna?"

"Gledaj," Vincent je strpljivo objašnjavao, ili bar onoliko strpljivokoliko je bio u stanju, "kako dugo ti navijaš za Lazio?"

"Cijelog života, idiote jedan.""Ali Roma..." Vincent je zastao. Htio je reći "Roma je bolja mom-

čad", ali ne bi imalo smisla prijateljsku raspravu o ženama pretvoriti ubitku na život i smrt. "Roma stoji bolje", diplomatski je rekao.

"Ove sezone. Do sada. Pa što onda?""A ti ipak nisi počeo navijati za Romu."

"E un altro paio di maniche, cazzo?1

To je posve druga stvar, seronjo jedan. Ne možeš samo tako promijeniti klub za koji navijaš.""Baš tako. A zašto ne? Jer si se odlučio i sad si odan svom izboru."Sisto je zašutio na trenutak, a za to vrijeme se Vincent trijumfalno

okrenuo prema Gennaru i naručio još jedan ristretto. A onda je Sistoprepredeno rekao: "Ali nije isto biti Laziale i biti vjeran jednoj jedinoj

1 Doslovno: "To je drugi par rukava."


6/241

W

ženi. Ovo je kao da imaš desetke žena, jer se momčad svake godine sas-tavlja od drugih igrača. Prema tome, sereš, kao i obično."

Tommaso, koji do tada nije sudjelovao u raspravi, tiho je promrmlja-o: "Pravi razlog zašto su se Vincent i Lucia zaručili je to što mu je reklada neće više spavati s njim ako to ne učine."

Njegovi prijatelji pokazali su zanimljivo različite reakcije na tuopasku. Vincent koji je to, uostalom, Tommasu rekao u strogom povje-renju, prvo je izgledao ljutit, pa posramljen, a zatim – kad je shvatio daSistovo lice bez ikakve sumnje odražava zavist – zadovoljan samim so-bom.

"Istina je", slegnuo je ramenima. "Lucia želi biti djevica kad se vjen-čamo, baš kao i njezina majka. Zato smo morali prestati spavati skupa

dok se ne zaručimo."Vincentova izjava, očito nelogična, nije izmamila nikakve komentarenjegovih prijatelja. U zemlji u kojoj ih je od čvrstog, gorljivog katoli-čanstva dijelio samo jedan naraštaj, svi su znali da kod djevojaka postoji isto onoliko stupnjeva djevičanstva koliko i kod maslinovog ulja –koje se, naravno, dijeli na ekstra djevičansko (prvo hladno prešanje),ekstra djevičansko (drugo prešanje), superfino djevičansko, ekstrafinodjevičansko i tako dalje, u još desetak i više stupnjeva djevičanstva igotovo djevičanstva, sve dok se ne dosegne razina promiskuiteta takonezamisliva da ga se jednostavno određuje kao "čisto" i stoga pogodno jedino za izvoz i potpaljivanje vatre.

"Ali sad se bar trošimo", dodao je. "Spavam s najljepšom djevojkomu Rimu, koja me obožava, vjenčat ćemo se i imati svoj stan. Što možebiti bolje od toga?"

"I Tommaso se troši", istaknuo je Sisto. "A on se ne mora vjenčati."

"Tommaso spava s turisticama."Tommaso je skromno slegnuo ramenima. "Hej, što ja mogu ako mise nabacuju lijepe strankinje?"

To prijateljsko čavrljanje prekinuo je dolazak cornetta, pladnja pu-nog sićušnih pošećerenih croissanta, a to je pak bila prilika za još jedancaffe prije posla. Dok je Gennaro šištao slavinama pripremajući svojuljubljenu Gaggiju, Sisto je laktom oštro munuo Tommasa pod rebra iznakovito kimnuo prema prozoru.


7/241

W

Ulicom se približavala djevojka. Naočale za sunce zataknula je navrh glave, u boemski vrtlog plave kose, koja ju je, u kombinaciji s tra-pericama do polovice lista, naprtnjačom sa samo jednom naramenicom i jednostavnom majicom, istoga trena izdvajala kao strankinju, čak i prijenego što ugledate turistički vodič s nazivom Četrdeset važnih freski vi-soke renesanse, koji je otvoren držala u ruci.

"Turistkinja?" rekao je Sisto, pun nade. Tommaso je odmahnuo gla-vom. "Studentica." "A otkud ti to znaš, maestro?" "Naprtnjača joj je pu-na knjiga."

"Psst! Biondina! Bona!" zazvao je Sisto. "Hej! Plavušo! Krasotice!"Tommaso ga je lagano pljesnuo. "Ne tako, idiote. Samo se ponašaj

prijateljski."

Sistu je bilo teško povjerovati da neku djevojku koja je imala srećebiti plavuša i privlačna ne bi impresioniralo to što joj netko ukazuje natu činjenicu, ali dopustio si je da ga vodi iskusniji prijatelj, pa je zatvo-rio usta.

"Dolazi ovamo", primijetio je Vincent.Djevojka je prešla ulicu i zastala pokraj kafića, naizgled potpuno ne-

svjesna zadivljenog zurenja trojice mladića. Zatim je izvukla stolicu,stavila naprtnjaču na stol i sjela, uzdignuvši svoje vitke noge na susjed-nu stolicu.

"Sasvim sigurno strankinja", tužno je rekao Vincent. Jer svaki Tali- jan zna da je ispijanje kave u sjedećem položaju loše za probavu i da ćeza to biti kažnjen zaračunavanjem trostruke cijene od one na šanku."Samo čekaj. Naručit će cappucino."

Gennaro, pozorno motreći mjerač tlaka na Gaggiji, prezirno je zafrk-nuo nosom. Pravi barista ni u snu ne bi poslužio cappuccino nakon de-

set ujutro, baš kao što pravi kuhar ne bi nudio žitne pahuljice za ručak."Buongiorno", doviknula je djevojka kroz otvorena vrata. Ima ugo-dan glas, pomislio je Tommaso. Osmjehnuo joj se ohrabrujuće. Pokrajnjega, Vincent i Sisto činili su isto što i on. Samo se Gennaro, iza cin-čanog šanka, i dalje sumnjičavo mrštio.

"'Giorno", smrknuto je promrsio."Latte macchiato, per javore, lungo e ben caldo."Nastala je stanka dok je barista razmišljao o tome. Iako je mlada že-

na naručila na talijanskome, svojom je narudžbom otkrila svoje porijek-


8/241

W

lo u istoj mjeri kao i svojim naglaskom. Latte macchiato – mlijeko sasamo uštrcajem kave, ali posluženo a lungo ili velikoj šalici, i ben cal-do, vruće, tako da se može ispijati polako, umjesto da ga slije niz grlo unekoliko brzih gutljaja, kako bi trebalo. Nije bilo dvojbe da je Ameri-kanka. Međutim, ništa u njenoj narudžbi zapravo nije vrijeđalo osjećajza ispravnost – nije zatražila espresso s vrhnjem, ili kavu bez kofeina,ili sirup od lješnjaka, ili obrano mlijeko- pa je slegnuo ramenima i po-segnuo za identičnim punjenjima Gaggije, dok su se trojica mladićatrudila biti što privlačnija.

Djevojka nije obraćala pažnju na njih. Izvukla je plan grada i uspo-redila ga, uz pomalo zbunjeni izraz lica, sa stranicom u svom vodiču. Unjenoj naprtnjači zazvonio je telefonino: izvukla je i njega i počela raz-

govor koji oni unutra nisu mogli čuti. Kad je Gennaro napokon prosu-dio da je njegov macchiato dostojan serviranja, nastao je kratki okršajoko toga tko će ga odnijeti djevojci za stol, a Tommaso je s lakoćomizvojevao pobjedu. Uzeo je i jedan od Gennarovih malenih cornetta,stavio ga na tanjurić i iznio ga pred djevojku uz osmijeh te promumljao:"Kuća časti." Ali djevojka je bila zaokupljena svojim pozivom, a osmijeh kojim je zahvalila bio je odveć brz. Ipak je imao vremena zapazitinjezine oči – sive oči, jasne i bezbrižne, boje brancinove krljušti.

Zapravo, Laura Patterson bila je duboko zabrinuta ili bar onoliko za-brinuta koliko to može biti dvadesetdvogodišnja Amerikanka u Rimutijekom ugodnog proljetnog jutra i baš zato joj je bilo drago ustanovitida joj poziv upućuje Carlotta, njezina prijateljica Talijanka. Carlotta jeradila za časopis Stozzi u Milanu. Laura je došla u Italiju i zbog nje, jersu bile bliske u vrijeme studija u Americi.

"Pronto." U Italiji je običaj odgovoriti na telefonski poziv tako što

ispalite "Spreman!" i to iz nekih sad već prilično nejasnih razloga."Laura. Ja sam. Što radiš?""Oh – bok, Carlotta. Pa eto, baš sam tražila gdje je Santa Cecilia. U

njoj se nalaze neke jako dobre Cavallinijeve freske. Ali čini se da SantaCecilia ne želi biti pronađena, pa zato sad pijem kavu."

Carlotta je ignorirala tu besmislicu i odmah prešla na razlog svogpoziva. "A sinoć? Kako je prošao tvoj spoj?"

"Ah. Pa, bilo je dobro", rekla je Laura glasom koji je jasno odavao

da uopće nije bilo dobro. Bila je pomalo na tankome ledu, jer je spome-


9/241

W

nuti spoj imala s prijateljem prijatelja Carlottina brata. "On, Paolo, bio je sasvim simpatičan i zna puno o arhitekturi..." s druge strane veze,Carlotta je posprdno otpuhnula, "i odveo me u jedan zaista zanimljivrestoran blizu Ville Borghese."

"Što si odjenula?""Hm – crveni topić i crne hlače.""Jaknicu?""Bez jaknice. Ovdje je toplo.'S druge strane se začuo glasan uzdah. Kao i sve Talijanke, Carlotta

je smatrala da su oni koji se ogriješe o modu sami skrivili sve nedaćekoje ih zadese kao posljedica toga. "Jesi li obula tenisice?" sumnjičavo je ispitivala.

"Naravno da nisam obula tenisice. Carlotta, ne shvaćaš u čemu jestvar. U svakom slučaju, već sam rekla, jelo je bilo dobro. Ja sam jelatjesteninu s lignjama i nešto zbilja fino s janjetinom."

"I?""Ništa više. Samo kavu.""A poslije toga?" nestrpljivo je rekla Carlotta. "Što je bilo poslije to-

ga?""Ah. Poslije toga prošetali smo oko Giardino di Lago i tada me zas-

kočio. Doslovce, jer nažalost, postoji neznatna razlika između moje injegove visine, a zbog toga je zaista morao odskočiti od tla da bi zari-nuo jezik tamo gdje je ciljao. A onda, poslije toga, nastojao me odvestiu krevet – u stvari, ne baš točno u krevet, jer još uvijek živi s roditelji-ma, tako da mi pravi krevet nije nudio, ali me u svakom slučaju nastojao odvući u grmlje. A prije nego što bilo što kažeš, zaista mislim daništa ne bi bilo bitno drugačije da sam odjenula jaknicu."

Još jedan uzdah. "Hoćeš li se opet naći s njim?" "Ne. Iskreno, Carlot-ta, hvala ti što si me upoznala i sve to skupa, ali mislim da mije dostatalijanskih muškaraca. Svi su oni tako smiješno uspaljeni i, kako bihrekla, jednostavno trapavi. Ovo mi je već četvrti fijasko zaredom. Mis-lim da ću opet neko vrijeme morati izlaziti s Amerikancima."

Carlotta je bila užasnuta. "Cara, doći u Rim i izlaziti s Amerikancimabilo bi isto kao otići na Piazza di Spagna i jesti hamburgere izMcDonald'sa."


10/241

W

"U stvari, nas nekoliko učinili smo baš to neki dan", priznala je Lau-ra. "Bilo je to fora na svoj način."

S druge strane se začulo ogorčeno coktanje. "Zamisli samo kako ćešpotratiti ovu svoju godinu u Italiji ako budeš izlazila samo s muškarci-ma koje si mogla upoznati i kod kuće."

"A zamisli samo kako ću je potratiti budem li izlazila samo s frustri-ranim talijanskim silovateljima koji još žive sa svojim majkama",odvratila je Laura.

"Ti jednostavno upoznaješ pogrešne ljude. Pogledaj mog zadnjegdečka. Filippo je bio fenomenalan ljubavnik. Obziran, maštovit, pola-gan, strastven... "

"A trenutno, mislim da si mi rekla, radi u nekom restoranu u nekom

skijalištu, ne zna se točno gdje.""Istina, ali bilo je sjajno dok je trajalo. To ti je tako s kuharima. Oniznaju koristiti ruke. Stalno nešto sijeku i rezuckaju. Zato su spretni."

"Hmm," rekla je Laura pomalo sjetno, "moram priznati, spretnost bimi dobro došla, za promjenu."

"Onda, cara, jednostavno moraš provjeriti zna li frajer kuhati prijenego što odeš na spoj s njim", odlučno je rekla Carlotta. Utišala je glas."Reći ću ti nešto o Filippu. On je sve volio kušati dok je kuhao, akoshvaćaš što ti hoću reći."

Laura se nasmijala. Imala je izrazito razvratan smijeh, a zvuk se pro-bio do unutrašnjosti Gennarova kafića, zbog čega su mladići sa zanima-njem uzdigli pogled sa svojih cornetta. "A pretpostavljam da je, kaopravi kuhar, također odlično znao odrediti kad je pravi trenutak za neš-to?"

"Upravo tako. I nikada se nije žurio. Znaš kako mi Talijani volimo

jesti – bar desetak gangova.""Ali svi su jako mali", zafrkavala ju je Laura. "Da, ali vjeruj mi, nakraju više ne možeš usta otvoriti." Iako se i dalje šalila, Laura je jednimdijelom svijesti morala priznati da bi njezina prijateljica mogla biti upravu. Netko kreativan, netko tko razumije okus i građu tkiva, netko tkozna kako pomiješati sastojke da bi postigao senzualni užitak... kad bibar upoznala nekog takvog dok je u Italiji.


11/241

W

"No, evo vidiš", govorila joj je Carlotta. "To ne bi trebalo biti teško.Rim je pun restorana. Razumno je pretpostaviti da onda ima i puno ku-hara."

"Možda", rekla je Laura."Slušaj, ispričat ću ti što je još Filippo radio..."Prije kraja tog poziva, Laura je napola u šali, napola ozbiljno obećala

svojoj prijateljici da će od sada definitivno izlaziti samo s muškarcimakoji znaju razlikovati umak bernaise od bechamela.

Tommaso je odlučio zapodjenuti razgovor s mladom Amerikankom.Tko bi mogao odoljeti smijehu poput njezina? Kao što kaže Vincent,postizao je odlične rezultate s turisticama, koje bi se topile kad bi ugle-dale njegovu zgodnu glavu izraženih crta lica uokvirenog gustim kovr-

čama. Nije da se Rimljanke također nisu topile, ali Rimljanke su nakontoga bile sklone poželjeti da upozna njihove roditelje. Strankinje su usvemu bile manje komplicirane.

Čekao je pravi trenutak. Amerikanka je i dalje telefonirala, polakopijuckajući svoj macchiato – nije čudo što je tražila vrući – sve dokTommaso s uzdahom nije ustanovio da mora ići. Već je kasnio u svojrestoran. Tresnuo je nekoliko kovanica na šank i mahnuo pozdrav Gen-naru. Njegov motorino bio je parkiran vani, pokraj djevojčina stola, pa je otezao još jedan trenutak dok ga je čučeći otključavao, sladeći se jošposljednjim pogledom na vitke, preplanule potkoljenice boje meda is-pružene preko susjedne stolice.

"Dakle, nema više Talijana. Osim ako znaju kuhati", govorila je. "Odsada ne idem na spoj ako frajer nije u Vodiču dobre hrane."

Tommaso je naćulio uši.Posegnula je prstom u svoju šalicu da bi pokupila preostale pjenuša-

ve kapljice mlijeka, izvukla ih i oblizala s prsta. "Bože, ova kava je fan-tastična. Čekaj malo. Da?"Tommaso, koji se nije mogao obuzdati, lagano ju je potapšao po ra-

menu."Oprostite što prekidam vaš razgovor", počeo je na svom najboljem

engleskom. "Samo sam vam htio reći da mi je vaša ljepota slomila sr-ce."

Zahvalila mu je osmijehom, premda pomalo na oprezu. Ipak, nasto-

jala je zvučati ljubazno dok je odgovarala: "Vatte afa' 'u giro, a fessa 'e


12/241

W

mammata", poslužila se riječima koje je naučila od prvog Talijana s kojim je izašla na spoj, a koji joj je savjetovao da ih koristi kad god jojnetko uputi kompliment. Tommasovo lice se izdužilo. "OK, OK", rekao je, povlačeći se i zabacujući nogu preko svog mopeda.

Laura je gledala za njim, a onda je opet obratila pažnju Carlotti."Tko je to bio?" zanimalo je njezinu prijateljicu.

"Ma, neki frajer.""Laura," oprezno je rekla njezina prijateljica, "što misliš da si mu up-

ravo rekla?"I tako je Laura otkrila da je rimskim mladićima na savršenom idio-

matskom talijanskome zapravo govorila neka se vuku natrag u otvoresvojih majki iz kojih su potekli.

"Oh", rekla je Laura. "O, joj. Šteta. A bio je baš zgodan. Ali nemaveze, zar ne? Jer, od sada se čuvam za nekoga tko zna kuhati."


13/241

W

"Kad su nam opća i zdravorazumska nač ela planiranja jelovnika po-stala jasna, pred nama se pruža izbor bezbrojnih ugodnih i izvedivihkombinacija..."


Prošlo je tjedan dana prije nego što je Tommaso ponovno vidio dje-vojku. Otišao je u Gigliemi, sjajnu trgovinu hranom blizu Piazze Vene-zia, da bi preuzeo robu za restoran. Prije toga je primio telefonski poziv,kojim je obaviješten da je jedan lovac, jedan od njih više desetaka iz

okruga Castelli Romani koji su dobavljali specijalitete za Gigliemi, baštoga jutra Fiatom dovezao sa sela hrpu mekanih mladih lepre; mladihzečeva, prvih te sezone. Tommaso je dobio upute da bude brz, pa je oti-šao ravno do stražnjeg dijela trgovine, stavio na rame kutiju koju mu jedao Adriano i jedva je zastao kako bi se raspitao o Adrianovoj obitelji,braku njegova ujaka, tvrtki Adrianova bratića u drugom koljenu i novojdjevojci Adrianova brata, i požurio van kad je krajičkom oka spazio po-kret koji mu je privukao pažnju. Bila je to djevojka. Istezala se premanajgornjoj polici za paketom tjestenine i tako otkrila pojas i napeti tr-buh. Tommaso je uspio ugledati sićušnu zavojnicu pupka, zakučastu isavršenu kao čvor balona. Kao veliki aficionado ženske ljepote, ispodglasa je promumljao: "Fosse 'a Madonna!" Brzo je opet spustio kutiju."Momento", doviknuo joj je; pričekajte. Posegnuo je, dohvatio paket ipružio joj ga uz osmijeh. "Prego." Onda mu je sinulo da ju je negdje već vidio.

Nasmiješila se. "Grazie, faccia di culo." Hvala, dupeglavče.Naravno – sad se sjeća. Djevojka Kod Gennara. Također se sjećao da je rekla kako će spavati – no, izlaziti, ali svi su znali da je to

s Amerikankama ista stvar – samo s nekim tko zna kuhati, pa akokupuje tjesteninu za sebe, dobri su izgledi da još uvijek nije našla nekogtakvog. Što je zaista bilo baš čudno, jer je Rim bio prepun kuhara, doksu plavokose Amerikanke bile donekle rjeđa pojava. Bila je to njegovaprilika i on ju je iskoristio. "Spaghetti", rekao je, bacivši pogled na pa-


14/241

W

ket u njezinoj ruci. "Baš lijepo." Čak i njemu samome to je zazvučalopomalo bez-veze.

"Pa, nadam se.""A što ćete pripremiti uz to? Koji umak?" "Pa – mislila sam, možda

bolognese."Njegov šok nije bio odglumljen. "Ali ne možete", usprotivio se."Zašto ne?""Prvo, zato što niste u Bologni", razumno joj je ukazao. "A drugo,

zato što su to što držite u ruci spaghetti""Da. Spaghetti Bolognese." Vidjela je izraz njegova lica. "To nije

dobra ideja, zar ne?""To je jednostavno nemoguće", objasnio je. "Ragu Bolognese je

umak koji ide uz tagliatelle ili gnocche, ili možda tortelline." Pokazao jena stakleni izložbeni ormarić Gigliemija. "Ovo su tortellini" Pucnuo jeprstima prodavaču, a on mu je dodao jedan mekani komadić tijesta namalo finog papira. Pridržao ga je ispred Laure da bi joj pokazao. "Obli-kovan je prema obliku ženske – kako se to kaže?"

Sa strepnjom se nagnula nad tortellini. "Nisam sigurna."Pokazao je na svoj trbuh. "Pupavke?""Pupka. Naravno", rekla je s olakšanjem.Sjetio se onog brzog pogleda na njen struk i sićušan zavoj pupka. On

zapravo uopće nije bio baš sličan predmetu koji je držao u ruci, a koji jenajviše nalikovao na veliki masni grumen sira ricotte ili možda na žen-sku ficu. "U svakom slučaju," zaključio je temu, "u Rimu smo, a rimskiumaci su bolji. U stvari, strogo uzevši, u Laziju smo, ali to je ista stvar.Mi jedemo špagete all'amatricia – na, s umakom od guanciale, a to jesvinjski..." prešao je prstom po njezinu obrazu, brzo, tako laganim pok-

retom da ga je jedva bila svjesna, "ovaj dio svinjina lica. Prepržimo gana maslinovom ulju s malo čilija, nekoliko rajčica i, naravno, naribanogpecorino romano, tvrdog sira. Ili, ako nećete špagete, mogu ići i buca-toni, ili calscioni, ili fettuccini, ili pappardelle, ili tagliolini, ili rigatoni,ili linguine, ili garganelli, ili tonnarelli, ili fusilli, ili conchiglie, ili ver-micelli, ili maccheroni, ali," upozoravajući je uzdignuo prst, "svaka tavrsta tjestenine zahtijeva drugu vrstu umaka. Na primjer, umak na uljuide uz suhu tjesteninu, ali umak na bazi maslaca bolje godi uz svježu.

Na primjer fusilli." Podigao je paket da joj pokaže. "Kažu da je tu tjes-


15/241

W

teninu osmislio sam Leonardo da Vinci. Zbog spiralnog oblika umak seprima na najveći mogući dio površine, vidite? Ali to funkcionira samosa gustim, teškim umacima koji prianjaju u udubljenja. Conchiglie su, sdruge strane, poput školjke, tako da savršeno mogu u sebi uhvatiti laga-ni, rijetki umak."

"Jeste li vi kuhar?" upitala je, a njene oči su pokazivale da joj svićespoznaja.

"Ja sam jedan od glavnih kuhara, da, u jednom od najboljih restoranau Rimu", rekao je Tommaso s ponosom.

Oklijevala je. "Mogu li vas upitati – što biste vi pripremili na mojemmjestu? Ne kuham baš često, ali došao mije otac na nekoliko dana, a jasam glupavo rekla da ću mu nešto skuhati. Voljela bih mu prirediti neš-

to tipično za Rim.""Da sam na vašem mjestu..." Tommaso se duboko zamislio. A ondamu je pogled pao na kutiju s mladim zečevima. "Skuhao bih pasta consugo di lepre; pappardelle s umakom od divljeg zeca", trijumfalno jerekao. "Zečevi su najbolji kad su mladi i mekani."

"Je li to lako pripremiti?""To je užasno jednostavno. Nakratko prokuhate zeca s crvenim i bi-

jelim lukom, onda dodate malo crnog vina, malo klinčića, malo cimeta ito je to."

"A mogu li meso kupiti ovdje?" upitala je, sumnjičavo se osvrćući."Ne", rekao je. "Oni delikatese poput divljega zeca prodaju samo

onima koje dobro poznaju. Ali za vas... " Prišao je svojoj kutiji, izvadio jednog zeca i ponosno joj ga pokazao na svojoj nadlanici. "Ovo je dar.Tako da nikad više ne skuhate umak bolognese" Činilo se da je maloustuknula. "Zar ih ne prodaju oderane?" "Ah, nije ih teško oderati", ra-

dosno je odgovorio. "Dvije minute posla." Zatražio je papirnatu vrećicuod prodavača."A jesu li mu – izvađene iznutrice?" upitala je sumnjičavo. "Naravno

da nisu", rekao je, uz pomalo uvrijeđen prizvuk. "Gigliemi ne bi prodaozeca kojem su uklonjeni najbolji dijelovi." Ubacio ga je u vrećicu i zav-rtio je da se zatvori. "Evo", rekao je, utiskujući je u njezinu šaku. "I –evo." Kićeno je zamahnuo i izvadio olovku, a zatim je njome zapisaobroj svog mobitela na vrećicu. "Ako vam zatreba pomoć s receptom,

bilo kakva pomoć, samo me nazovite. Zovem se Tommaso Massi i bit


16/241

W

će mi čast biti vam na usluzi." Podigao je kutiju sa zečevima na rameprije nego što se stigla podrobnije raspitati o receptu.

"Zaista to mislite? Stvarno vas mogu nazvati ako budem imala prob-lema?"

Zamalo se naglas nasmijao. Postigao je da Amerikanka pita smije liona nazvati njega! "Pa naravno. Možete me nazvati u bilo koje doba."

"Pa, hvala vam. Hoću. Budem li trebala pomoć, mislim.""Ciao, onda." "Ciao. Za sada."Ciao za sada! Svidjelo mu se to, dobro je zvučalo. A način kako ga je

gledala – nema sumnje, ostavio je dojam.Doista je ostavio dojam.Drag je, mislila je Laura. Kao neki lik s Michelangelova crteža, s tim

velikim, neobičnim crtama lica i rukama kojima cijelo vrijeme maše pozraku. I, ah, bez sumnje je oku ugodan. Ali nije mi se nabacivao, a to jebaš pravo osvježenje. Osvježenje, ali me pomalo živcira. Jer, ako mi sene nabacuje, kako ću ga odbiti? Ili, ako ipak tako ispadne, kako ću pris-tati? Što se, naravno, neće dogoditi. Sigurno ne. Jer na nekog takvog nemožeš samo tako nabasati, zar ne? Ne na nekog s kim namjeravaš hoda-ti.

Pazi ti to. Glavni kuhar. Baš uvrnuto. Carlotta i ja smo se šalile datrebam izlaziti s kuharom, i evo kuhara. I to dobrog, kaže on. I prelije-pog, kažem ja.

Prst sudbine?Tek mnogo kasnije, kad se to njeno sanjarenje napokon iscrpilo,

shvatila je da hoda duž Via Aracceli s osmijehom na licu i u ruci s pa-pirnatom vrećicom s malenim mrtvim zecom unutra.

Tommaso je privezao kutiju sa zečevima za stražnji dio svoga Piag-

gija i odjurio kroz promet. Kasnio je. Rekli su mu neka se požuri, a evo,on je opet tratio vrijeme s djevojkama. Pitao se hoće li netko primijetitida manjka jedan zec.

Išao je kroz Via Aurelia pokraj Vatikana i njegov motorčić je breke-tao uzbrdo prema Montespaccatu, a vješto je vijugao kroz beskrajneprometne gužve i zastoje. Napokon je stigao u gornji dio grada koji jebio hladniji i mirniji, gdje su zgrade bile veće i gdje su se čak i automo-bili mimoilazili u neprirodnoj tišini, uz jedva poneku uvredu ili malo

gestikuliranja kojima bi vozači inače ublažili svoju interakciju.


17/241

W

Parkirao je Piaggio iza velike bijele zgrade, vodeći računa da budetočno poravnan sa svim drugim mopedima, a zatim je na ramenu uniokutiju sa zečevima kroz dvostruka vrata u golemu prostoriju punu pare ivreline. Na vanjskoj strani bijele zgrade nije bilo nikakvog znaka koji bina to ukazivao, ali to je bila kuhinja restorana Templi, jednoga od naj-glasovitijih gurmanskih restorana na svijetu.

Tommaso je kutiju sa zečevima odnio do šefa kuhinje, Karla, koji jebez riječi uzeo jednu mrtvu životinju i stao je pregledavati, njuškajući joj usta i anus da provjeri osjeća li se raspadanje, a onda je kimanjemglave pokazao da je zadovoljan. Tek tada je rekao: "Kasniš."

"Promet. Prevrnuo se kamion na Ponte Garibaldi.""I nedostaje jedan zec. Naručio sam tuce."

"Tako je. Jedan nije bio sasvim mrtav. Iznenada je iskočio van i otr-čao svojoj mami. Kroz promet. A znaš što je tek neobično? To se dogo-dilo baš kad smo prolazili pokraj Vatikana. A kažu da je Sveti Otac sadtamo. Možda je to bilo čudo. Da, čudo, to je to." Upravo se zagrijao zatu temu, ali Karl mu je, uz lagani uzdah, rekao: "Idi i pomozi oprati ča-še, Tommaso." Kimnuo je prema sudoperu, gdje se peračica posuđa,Amelie, borila s brdom čaša.

Tommaso je uzeo par rukavica za poliranje. Sve stakleno posuđe uTempliju bilo je izrađeno od olovnog kristala, a na njemu nikada nijebilo ni mrvice ili trunčice prašine, a kamoli mrljice prljavštine ili ostat-ka sredstva za pranje. Svaki pojedini komad bio je ručno uglancan.

U Rimu postoje tri vrste restorana. Postoje lokalne trattorije i osteri- je, a u većini se poslužuje isključivo cucina Romana, rimska kuhinja.To je tradicija čvrsto utemeljena na sastojcima dostupnima na mjesnimtržnicama i u klaonicama, a ne baca se ni jedan dio životinje. Od ušiju

do repa, za svaki dio postoji ispravan i točan recept, koji se prenosi skoljena na koljeno. Zatim postoji cucina creativa, kuhinja koja preuzimatu tradiciju i eksperimentira njome. Mnogi obični Rimljani i dalje gajeduboke sumnje prema takvim pokusima, a da i ne govorimo o višimcijenama koje uz njih idu, i čvrsto vjeruju da piu se spenne, peggio semangia – što više potrošiš, to lošije jedeš.

A treće je cucina gourmet – taj nespretan spoj francuskog i talijan-skog jezika pokazuje da se radi o pojmu koji se ne uklapa baš najbolje u

ovu pokrajinu. Običan Rimljanin strastveno voli jesti, ali bez obzira na


18/241

W

to koliko bio bogat, vjerojatno će proživjeti cijeli život a da nijedanputne kroči u neki od šačice restorana s Michelinovim zvjezdicama raspr-šenima oko Vječnoga grada. Međutim, prisutnost velikih američkih ieuropskih korporacija, od kojih mnoge u blizini imaju svoja lokalna za-stupništva, a da i ne spominjemo neprestani dotok bogatih gastro-turista, koji na moderan način repriziraju Veliku turneju, doveli su dotoga da je nastala mala, ali stalna potražnja za međunarodnim kulinar-skim stilom kakav se može pronaći svugdje u svijetu.

Na samome vrhu među takvim restoranima nalazi se Templi, resto-ran s tri zvjezdice, čiji je vlasnik Alain Dufrais, veliki švicarski kuhar imeđunarodno priznati majstor nouvelle cuisine.

Poliranje čaša je dosadan posao, osobito kad ste zaljubljeni. Tomma-

so je taj jednoličan posao ublažio tako što je zviždukom dozvao svogprijatelja Brunu, koji je blizu njega pripremao zaba-ione."Ueh, Bruno. Psst. Zaljubio sam se.""To je dobro", rekao je Bruno. Sav se usredotočio na svoj za-

haglione, koji je pripremao u tradicionalnoj bakrenoj posudi zaobljenadna, izravno nad plamenom. "Ali nije ništa novo. I jučer si bio zaljub-ljen."

"Ovo je jedna nova. Amerikanka. Plavokosa i jako slatka."Bruno je nešto progunđao."Ueh, Bruno. Kako se priprema sugo di leprel "To pitanje, budući da se odnosilo na hranu a ne na žene, ponukalo je

Brunu da načas podigne pogled. Nije bio zgodan kao njegov prijateljTommaso – bio je nabijene građe, zdepast i pomalo nespretan. Njegoveoči, koje su inače sramežljivo izbjegavale izravan kontakt s drugima,smirile bi se samo kad bi predočio nešto što se odnosilo na kuhanje, kao

na primjer sada. "Pa, prepržiš zeca s malo pancette", počeo je."Pancetta!" Tommaso se udario po čelu. "Znao sam da sam nešto za-boravio."

"Onda makneš zeca i pancettu i staviš malo crvenog luka i češnjakada omekšaju, vrlo pažljivo. Dodaš bocu crnog Sangiovesea, malo cime-ta, klinčića, ružmarina i puno majčine dušice..."

"Majčina dušica! Kvragu!"


19/241

W

"... a onda vratiš zeca i pirjaš ga najmanje dva sata, sve dok se ne po-čne raspadati u umaku, koji bude tako gust da se poput ljepila prima zatjesteninu."

"Dva sata!" Tommaso se nije mogao sjetiti je li rekao djevojci da gakuha tako dugo.

"I, naravno, neposredno prije nego što poslužiš, ukloniš sve kosti.""Sranje!""Zašto pitaš?""Prokletstvo!""Reci mi što se dogodilo", nježno je rekao Bruno. Žlicom je grabio

zabaglione i punio njime male vatrostalne posudice, koje je potom stav-ljao u hladnjak. Postat će dio složene kombinacije toplog i hladnog, a

sadržavat će svježi gelato od breskve, koji se upravo počeo laganoodmrzavati; zatim zabaglione pripravljenog s vinom Barolo, lagano oh-lađenog; potom topla pjena od zabaglionea, ovoga puta gušćeg, nači-njenog od žumanjaka gušč jih jaja i aromatične Maršale i na kraju hrus-kavi, prženi listići metvice i svježe ispržena zrna espresso kave, poslo-ženi u oblik latica i tučka cvijeta.

Kad je Tommaso završio svoje objašnjenje, Bruno je rekao glasombez ikakvih emocija: "I tako si joj dao zeca."

"Da. Jednog od najboljih iz Gigliemija.""To ti je bila romantična gesta.""Jel da?""Drugi muškarci daruju cvijeće. Ali ti, Tommaso, daruješ mrtve ži-

votinje. Mrtve životinjske bebe. Jednoj Amerikanki."Tommasovo lice se smračilo dok je razmišljao."Ipak," nastavio je Bruno, "bar nije vegetarijanka. Mnoge od njih je-

su.""Misliš da sam pogriješio sa zecom?"Bruno je slegnuo ramenima."Ali vidiš, pitala je kako se vade iznutrice", rekao je Tommaso, pris-

jećajući se. "Pomislio sam da je to čudno. Mislim, većina žena zna kakose čisti divljač, zar ne?"

"Amerikanke možda ne znaju."Tommaso je udario pesnicom o svoj dlan. "Zar ih majke ničemu ne

uče? Što, zaboga, uče u školi?"


20/241

W

"Kako dobro popušiti frajeru, izgleda", suho je odgovorio Bruno."Otkud ja znam."

"Sranje! Sranje! Sranje! Zeč je zaista bio pogreška. Trebao sam jojdati tortelline. Čak i idiot bi znao skuhati tortelline. Čak i ja znam sku-hati tortelline. Da sam bar išao po nešto drugo, ovo se nikada ne bi do-godilo."

"Si nonnema teneva o cazzo, 'a chiammavamo nunno2", mirno sesložio Bruno. "Previše je tih 'da bar'. Zašto je ne nazoveš i ne daš jojpravi recept?"

"Nemam njezin broj. Dao sam joj svoj i rekao sam joj neka me na-zove ako bude imala problema."

"Pa, ako te nazove, bar ćeš znati da nije u mrtvačnici jer joj je zeč ja

kost zapela u grlu."Iza dvokrilnih vrata na guranje koja vode u restoran začuo se tihi"pingping". Netko je upravo kucnuo, lagano, nožem po čaši.

"Trebaš ići", nježno je rekao Bruno. "Sranje!"Tommaso je odjurio po svoju odoru. Crne hlače, bijela košulja, crna

kravata, crni sako. Franciscus, šef sale, nije volio nikoga čekati.Kad je Tommaso rekao Lauri da je glavni kuhar, nije baš govorio is-

tinu, ili išta blizu istine. Tommaso nije bio kuhar, niti sous chef, pa čakni commis chef. Tommaso je bio konobar, i to konobar vrlo niskogaranga – tako niskoga da mu je čak i Amelie, peračica posuđa, smjelanaređivati.

U restoranu se upravo spremao obred koji se na isti način odvijao pr-voga dana svakog mjeseca. Bilo je vrijeme da se popuni Templijevalibro prenotazioni, knjiga rezervacija.

Dok je poslužiteljsko osoblje stajalo u polukrugu, na okrugli stol su

ispražnjene tri ili četiri goleme vreće s poštom. Pisma su se otvarala je-dno po jedno i dodavala Franciscusu, koji bi pomno proučio sadržaj,kratko kimnuo ili odmahnuo glavom, i dodao ga jednom od dvojice ko-nobara koji su stajali s njegove lijeve strane. Jedan od njih stavljao jeodbijene u vreću za smeće, a drugi bi pažljivo zapisivao imena odobre-nih u knjigu rezervacija, kožom ukoričen svezak težak poput crkvenogmisala. Tommaso je imao zadatak iznositi pune vreće i zamijeniti ih

2 Doslovno: "Da je moja baka imala pimpek, zvali bismo je djed."


21/241

W

praznima, kako bi se obred, poput svega što se događalo u Templiju,održavao glatko i bez zastoja, dostojanstveno poput neke svečanosti nadržavnoj razini.

Naravno, nije dovoljno nazvati Templi i jednostavno zatražiti rezer-vaciju. Čak i kad biste uspjeli otkriti telefonski broj, koji nije u imeniku,konobar koji odgovara na pozive vrlo uljudno bi vam objasnio kako se,zbog velikog interesa, primaju samo rezervacije u pisanom obliku, pr-voga dana u mjesecu, za tri mjeseca unaprijed. Unatoč tome, zamolbi jeviše nego mjesta i stoga, ako želite biti uvršteni medu sretnike koji ihdobiju, valja vrlo brižljivo sročiti svoje pismo.

Priča se, na primjer, da je korisno nekako natuknuti da ste tip osobekoja bi znala istinski cijeniti legendarno kuhanje Alaina Dufraisa; ili

uvrstiti kratak popis te opisati druge restorane u kojima ste jeli – ali tre-ba dati do znanja da ni jedan od njih ne može biti tako dobar kao što jeTempli – ili spomenuti koliko cijenite filozofiju koju monsieur Dufraisiznosi u nekoj od svojih brojnih knjiga. Međutim, svakako morate odo-ljeti iskušenju da se raspišete nadugačko i naširoko, jer to bi mogloukazivati na to da ste klepetalo – a ako Alain Dufrais nešto ne podnosi,to je klepetanje. Razgovaranje nije zabranjeno u Templiju, ali pretjeranokonverziranje se ne potiče, jer se pretpostavlja da ste došli kako biste seusredotočili na okuse u svojim ustima, a ne zato da ih pokvarite nepot-rebnom blagoglagoljivošću. Mobiteli, cigarete i djeca jesu zabranjeni –ova posljednja ne baš izrijekom, ali dobrano prije svog dolaska primitćete diskretnu obavijest u kojoj se jasno navodi da monsieur Dufraiskuha samo za potpuno razvijena, osjetljiva nepca.

Također je važno da se ne ponizite pogrešnim izborom papira i sred-stva za pisanje. Upotreba kemijske olovke, na primjer, a ne nalivpera,

navodi na pomisao da svoju zamolbu ne shvaćate ozbiljno. Strojno izre-zan papir mogao bi proći – monsieur Dufrais nema ništa protiv jednos-tavnosti – ali valja izabrati papir koji je istodobno skup i jednostavan.Međutim, kad smo već kod novca, nemojte ni slučajno podleći iskuše-nju da uz pismo priložite novčanicu od sto eura. Mnogi ljudi ne odole,ali kad bi vidjeli ledeni prezir na licu šefa sale dok novčanice lepršaju izomotnica, krv bi im se sledila u žilama. Novčanice se dodaju posebnomkonobaru, koji ih prilaže među napojnice, ali takvo pismo bez oklijeva-

nja uvijek ide ravno u vreću za smeće. Alain Dufrais je glasovit po


22/241

W

svom nehaju prema novcu i taj stav prožima cijeli restoran, te zbog togau jelovnicima nema cijena, a večera za dvoje olakšat će vam džep zaiznos između petsto i tisuću eura.

Kad su rezervacije napokon bile razvrstane, bilo je već skoro podne,pa se osoblje za primanje gostiju razmjestilo na svoja mjesta u blagova-onici kako bi dočekalo prve posjetitelje i još jednom provjerilo staklenoposuđe, srebrni pribor i raspored sjedenja. Alain je uvijek ponosno isti-cao da broj poslužitelja u Templiju u svakom trenutku premašuje brojgostiju bar u omjeru dva naprama jedan. Kad posegnete za bocom, ot-krijete da je, kao nekom čarolijom, već dolebdjela do vaše čaše; akovam ispadne vilica, bit će uhvaćena prije nego što dodirne tlo i jednakobrzo zamijenjena čistom.

Točno u dvanaest i petnaest pojavio bi se Alain Dufrais radi svogdnevnog obilaska restorana. Nikada ne biste pogodili da je prije togaviše od šest sati proveo u kuhinji: bijelo je na njemu bilo besprijekornobijelo, bez ijedne mrljice hrane. Visok, mršav čovjek škrt na riječima,obišao bi krug oko praznih stolova poput visokog časnika na smotrisvojih jedinica. Povremeno bi podigao čašu i uzdigao je prema svjetluili odmaknuo vilicu nekoliko milimetara ulijevo. Ništa ne bi pritom re-kao, ali Franciscus bi se istoga trena bacio na sporni predmet i pružio gakonobaru da ga zamijeni. Potom bi se Alain vratio u svoje svetište usredištu restorana, u kuhinju. Dvostruka viseća vrata bi se zaklopila; jutarnja buka i graja bi se utišale. Nije bilo nikakvih priprema u zadnjičas, i to iz vrlo jednostavnog razloga: sve je bilo pripremljeno i sprem-no. Poput vojnika koji znaju da su zauzeli savršen obrambeni položaj,osoblje Templija u tišini bi čekalo da se prvi gost ukaže na njihovimvratima.

U trinaest i trideset kuhinja je brujala poput dobro održavanog moto-ra i uz velike ispuhe vatre i pare ispuštala iz svoje nutrine zakučaste ko-laže haute cuisine. Kuhari su radili kao da ih vrag goni i gracioznim prs-tima čas prebirali po sastojcima, čas rezali, čas gulili, čas miješali. Iakosu radili pod velikim pritiskom, i unatoč užurbanosti, nije bilo dernjavei psovanja, i uz izuzetak šefa kuhinje, koji bi izviknuo narudžbu kad bi je primio od konobara, rijetko kad bi progovorili. Alain je stremio savr-

šenstvu u svemu, uvijek i iznova, te nije dopuštao ni natruhu kaotičnosti


23/241

W

ili razdražljivosti, kako ne bi pomutili koncentraciju desetak vrhunskihmajstora koji su davali sve od sebe da ostvare njegovu viziju. Samo je-danput, kad je jedan commis ispustio tavu iz ruke, velikan je zastao,okrenuo se svom šefu kuhinje i nešto mu promrmljao u uho. Nitko niječuo što mu je rekao, ali svi su znali da će commis nestati prije završetkasmjene. Raditi u Templiju bila je povlastica. Osoblje je dolazilo i iz na- judaljenijih krajeva svijeta, iz Australije, Francuske i Amerike, samo dabi imalo prilike učiti od velikog majstora. Takvu čast nije imalo smislarasipati na nespretnjakoviće.

Alain Dufrais upravljao je kuhinjom na tradicionalan način, organizi-ravši je kao odred sastavljen od pet jasno razgraničenih razina. Na vrhu je bio on sam, chefde cuisine, te njegov zamjenik, glavni šef Karl. Karl

je nadzirao uslugu, što znači da je dovikivao pojedinačne narudžbe slje-dećim razinama hijerarhije – a to su sous chefs i chefs de partie. Souschefs su radili na svim jelima, to jest, slagali ih na tanjure, prelijevaliumacima, nadjevima i provjeravali je li sve u redu, a svaki chefde partieodgovarao je za određeni dio kuhinje. Saucier je bio zadužen za meso,entre metier za povrće, garde manger za hladna jela, apatissier za deser-te. Pod njihovom je upravom pak bio niz specijaliziranih pomoćnika ilidemi chefs. I, na samome kraju, najniži od najnižih, bili su commis, kojisu morali raditi što god bi im netko naložio, a svatko im je mogao nare-diti što da rade. Ta hijerarhija bila je čvrsta i nepromjenljiva poput sre-dnjovjekovnoga uređenja, a u okviru nje svatko je točno znao gdje mu je mjesto, kao i to da hoće li ga zadržati ovisi isključivo o blagonaklo-nosti njemu izravno nadređene osobe.

Bruno je nedavno unaprijeđen i postao jzpatissier. Njegov dio kuhi-nje nalazio se u udaljenome kutu – kako bi fine šećerne niti i slatkiši od

sirovih jaja bili zaštićeni od vreline i vreve – ali dva ili tri puta u smjeni,Alain Dufrais bi navratio provjeriti je li i ondje sve točno onako kakotreba. Ponekad bi umočio prst u neku Bruninu tavu i kušao što je u njoj– bilo je poznato da nikada ne pokazuje bol, čak ni kad tekućina u taviključa – a u nekoliko navrata posljednjeg tjedna, taj postupak bi popra-tio kratkim kimanjem glave, odobravajući. Ta javna priznanja primijeti-li su i drugi chefs de partie, a svaki od njih sve bi dao da je to kimanjebilo namijenjeno njemu.


24/241

W

Sam Bruno nije imao vremena razmatrati ide li mu dobro ili ne ide.U petnaest sati, kad bi drugi kuhari pomalo počeli usporavati, on bi jošuvijek radio punom parom, razmahujući na sve strane – karamelizirati,istući vrhnje za šlag, nešto presavinuti, stvoriti prozračnu ekstravaganci- ju od šećera, vrhnja i leda, i ushititi nepce njome, iako će nekim čudomizgubiti svu težinu čim se spusti u želudac. Imao je moć potpune kon-centracije, pa je prošlo neko vrijeme dok je shvatio da se događa neštoneobično.

Tijekom cijele smjene iz blagovaonice je dopirala veća buka negošto je bilo uobičajeno. Povremeno, kad bi se konobari progurali krozviseća vrata, s njima bi ušao i val kreštavoga smijeha ili bučnog razgo-vora, a Bruno je to primijetio samo zato što je postupno počelo utjecati

na raspoloženje kuhara – a kuhinjski je odred bio vrlo osjetljiv na tepromjene, baš kao što, poznato je, svi primati s lakoćom uočavaju emo-cije mužjaka-predvodnika.

Isprva je Alain Dufrais uzdigao glavu, zbunjen, i pozorno osluhnuo,a onda se vratio svome poslu, bez komentara. Nekoliko minuta kasnije,međutim, začulo se neujednačeno klicanje. Alain naizgled nije reagirao,ali malo kasnije primijećeno je kako fini složenac od svinjskih papaka itartufa na kojem je radio baca u smeće i počinje ispočetka. Chef de cui-sine, unatoč svojim gotovo nedostižno visokim kriterijima, gotovo ni-kada nije morao počinjati iznova.

Sada je već gotovo cjelokupni odred jednim okom motrio svog kuha-ra predvodnika, a drugim donekle svoj posao. Stale su se događati pog-reške, krive procjene vremena i sastojaka. Karl je odbacio nekoliko jelakoja su mu poslali na provjeru i još jače je pritisnuo oznojene kuharekoji su se borili s gomilanjem zakašnjelih umaka i priloga! Golemi je

stroj počeo zastajkivati, a Alain Dufrais, napregnutih živaca, to je iteka-ko osjećao.U kuhinju je ušao jedan konobar, a s njim još jedno klicanje iz bla-

govaonice. Dufrais je prekinuo svoj posao i prišao konobaru. "Što jeto?" tiho je upitao.

Konobar nije morao pitati na što misli. "Stol dva. Rođendanska za-bava."

"Koliko osoba?" "Dvanaest."


25/241

W

Alain je krenuo prema svojoj radnoj plohi. A onda, s ulaskom dru-gog konobara, opet se začula rika raskalašenog razgovora i Alain sepredomislio.

Poravnao je svoju kapu i odmarširao u restoran.U blagovaonici, slavljenici su se utišali – ali ne zato što su znali da

im se bliži oluja, nego zato što je jedan od njih upravo lupnuo nožem postolu. Kad se graja utišala, ubrusom je otro usnice i ustao, osmjehujućise od uha do uha. Taj manevar pozdravljen je glasnim pljeskom. Um-berto, Federicin otac, koja je upravo proslavljala svoj dvadeset prvi ro-đendan, spremao se održati govor.

"Prijatelji moji", počeo je.Švicarski kuhar ukočeno mu je prišao, u svoj svojoj visini, uvećanoj

besprijekorno bijelom kuharskom kapom, visokom poput kape britan-skog gardista. Umberto, ni najmanje zbunjen, okrenuo se da ga pozdra-vi. "Dobar dan", veselo je uzviknuo. "Ovo je fantastično, stvarno fantas-tično. Zar ne, ljudi?"

Alain je jednim jedinim pogledom odmjerio cijeli stol. Ugledao jenedovršeno jelo pred Umbertom, naredane čepove koji su svjedočili dase popilo previše boca dobroga crnog vina. Prostorijom je vladao mukdok su svi iščekivali što će učiniti.

"Vi odlazite", kratko je rekao. "Sada. Svi. Van." Okrenuo se na peti ivratio u kuhinju.

Netko se nasmijao, uvjeren da se radi o šali, ali smijeh mu je zapeo ugrlu kad je shvatio da je kuhar to mislio ozbiljno. Četa konobara, koje jemobilizirao Franciscus, ustremila se pristojno, ali bez sumnje odlučno,prema nepristojnome stolu. Umberto je zinuo da se pobuni, ali kći ga jepotegnula za rukav, lica rumena od neugodnosti.

Polako, u tišini, skupina je ustala i krenula, svatko od njih ispraćen jednim konobarom, poput zatvorenika s uzničarem. Tommaso se našaouz slavljenicu, koja je sada grcala u suzama.

"Baš mi je žao", promrmljao joj je. "Kuhar je jako napet." Pogladio ju je po nadlaktici. "A pomalo je i preserator", dodao je iskreno.

Iznenađenje od kojeg su u početku otupjeli sad je popustilo pa su seslavljenici počeli ljutiti. Upirali su prste u prsa konobara i mahali impesnicama pod nosom. Tek kad je za pojačanje stigao elitni odred vrata-

ra, nesuđeni gosti napokon su se ukrcali u svoje automobile i otišli.


26/241

W

Taj je zastoj doveo do toga da se pripremanje večere izravno nastav-ljalo na pripremu ručka. Cijelog poslijepodneva kuhari su bez prekidarezali i sjeckali i miješali i posipali začinima, u očajničkom nastojanjuda kuhinju – i raspoloženje svog glavnog kuhara – dovedu u uobičajenuravnotežu. Kad je kucnulo dvadeset sati, smirenost je opet vladalaTemplijem. Prvi večernji gosti kušali su svoje amusequeles i pijuckalimur royale dok su prelistavali jelovnik u ozrač ju studioznog zanosa imučili se izborom između roti od prepelica punjenih divljim pečurka-ma, vijenca od krumpira aujus s tartufima ili janjećih kotleta enpersilla-de uz cassoulet od mahuna i maslinovo ulje pomiješano s majčinom du-šicom.

I zbog svega toga, nikome zaista nije trebao zvuk mobitela, koji se

odnekud oglasio pjesmom koja je 1970-ih bila himna grupe Deep Pur-ple, Smoke on the Water.Tommaso je istog trena shvatio da je to njegov mobitel. Čak ni u Ita-

liji nema toliko obožavatelja Deep Purplea da bi melodija Smoke on theWater mogla oglašavati poziv na dva mobitela u istome restoranu.Povrh toga, sad se sjetio da je toliko bio zaokupljen razmišljanjem oAmerikanki da je zaista zaboravio isključiti svoj telefonino nakon do-laska u Templi, a time je prekršio pravila ponašanja koja važe za svoosoblje. Kršenje ovoga pravila značilo je trenutačni otkaz.

Melodija je dopirala iz ormara za ogrtače osoblja. Tommaso je mo-rao biti brz. Uronio je u ormar, izvukao telefon iz svoje jakne i pritisnuo"Odgovori". "Trenutak", prošaptao je. Istovremeno, opipavao je džepo-ve tuđih kaputa, sve dok nije pronašao još jedan telefonino, za razlikuod njegova, isključen. Svoj je tutnuo u džep i izronio iz ormara trijum-falno uzdignuvši drugi telefon. "Taj je", rekao je Franciscusu. Kad je

mditre d' primio telefon, položio ga na tlo i mirno zgnječio petom,Tommaso je šmugnuo u vrt."Si ?" rekao je čim se uvjerio da nema nikoga."Halo", oklijevao je djevojački glas s druge strane. Tommasu je pos-

kočilo srce. Bila je to Amerikanka. "Ovdje Laura Patterson – danas smose upoznali? U prodavaonici delikatesa."

"Naravno. Kako si, Laura?""Pa, ja sam dobro, ali nisam baš sigurna da je i umak. Ne znam je-

sam li dobro shvatila sve što ste mi rekli."


27/241

W

Zapravo, u tom trenutku Laura je zurila u hrpu vrelih žutih pappar-della, povrh kojih se kočio čitav, gotovo potpuno sirov, mali

zec. Nekako ga je uspjela odrati i izvaditi mu iznutrice, a to nije bilobaš lako ni njoj ni zecu, premda se mora priznati daje zec ipak lošijeprošao u tom okršaju.

"Čini se da me danas zečevi ne slušaju", nervozno se našalila."Što?""Hm – nije važno. Glupava šala. Mogu li nekako popraviti umak?""Jeste li se sjetili pancetteT strogo je upitao Tommaso."Pancettal Oh. Ne, bojim se da nisam.""A kako dugo ste kuhali zeca?""Mmm – dvadesetak minuta."

Tommaso se počešao po glavi. Jedna stvar je nekome prepričati re-cept, ali spasiti upropašten recept bilo je izvan dosega njegovih kulinar-skih vještina. Žurno se zaputio prema kuhinji. Bruno će znati što treba.

Već je htio dodati telefon svom prijatelju, a onda se odjednom sjetioda Lauru može zavesti samo ako bude i dalje mislila daje on sam kuhar.Uhvatio je Brunu za rukav i potegnuo ga u najskriveniji zakutak patissi-erova kuta, a zatim mu prstom pokazao na telefon koji je ramenom pri-državao uz uho.

"Dakle, imate zeca, kojeg ste kuhali dvadeset minuta, i pappardelle,koje ste kuhali – koliko?" rekao je u telefon.

"Petnaest", odgovorila je Laura. Kroz kuhinjska vrata vidjela je svogoca i Cassie, njegovu odurrio"mladahnu osobnu pomoćnicu i istovre-meno djevojku, kako pogledavaju na sat.

"Petnaest", ponovio je Tommaso, uz znakovit pogled Bruni.Bruno se lecnuo od užasa. "Svježa tjestenina", promrmljao je.

"Morat ćete skuhati nove pappardelle"', rekao je Tommaso Lauri."Ali još ne", žurno je ubacio Bruno. "Prvo se moramo pozabaviti ze-com."

"Ali prvo se moramo pozabaviti zecom.""Ima li tavu za pečenje?" zanimalo je Brunu."Imate li tavu za pečenje?" upitao je Tommaso.Laura je, s druge strane, odgovorila: "Da."


28/241

W

"Da", prenio je Tommaso svom prijatelju. Laura je pomalo zbunjenopogledala u svoj telefon. Ili se javljala jeka ili je Tommaso ponavljaosve što bi rekla.

Bruno je kimnuo. "Dobro. Pogledajmo sad što ima u hladnjaku. Ne-ćemo moći spremiti pravi sugo di lepre, bar ne ako namjerava jesti prijeponoći, ali mogli bismo načiniti nešto donekle slično." Uzeo je limun isav svoj polet unio je u usitnjavanje korice i u upute Tommasu, a tako,posredno, i upute Lauri, u zajedničkom naporu da priprave jednostavanmesni umak. Uvijek je mogao raditi dvije stvari istovremeno ako se ra-dilo o hrani. Samo kad bi trebalo učiniti nešto što nije imalo veze s ku-hanjem, Brunina desnica više nije znala što radi ljevica.

Ponoć je već prošla kad su dvojica mladića izašla iz Templija. Popili

su još jedno piće prije spavanja u malome baru, a onda su pješice krenu-li duž toplih, tihih ulica prema svom zajedničkom stančiću u Trasteve-reu.

Tommaso je nakon Laurina poziva spremio njezin broj. Nazvao ju jedok su šetali prema domu.

"Hej, Laura, Tommaso ovdje. Kako je ispalo?""Oh, bok, Tommaso. Bilo je fenomenalno. Ne mogu ti dovoljno zah-

valiti.""Gdje si? Čujem nekakvo odjekivanje." "Oh, u kadi sam, namačem

se. Baš sam se spremala u krevet." "U kadi je", šapnuo je TommasoBruni. "To je dobar znak." "Ta kombinacija sa zecom i rajčicama bila jepravo nadahnuće", rekla je Laura. Čulo se pljuskanje vode. "Iako, nevjerujem da je moj umak bio onako dobar kakav bi ti pripremio", nasta-vila je. "Mislim, da bar nisam zabrljala na početku..."

Tommaso se radosno osmjehnuo Bruni. "Znaš što, baš bih ti rado ne-

što skuhao, Laura. Onako kako treba, naime." "Zbilja?""Što radiš sutra navečer?"Laura je zastala. Nije htjela pokazati previše oduševljenja, ali taj zec

je zaista bio jako ukusan. "Ništa posebno", odgovorila je.Tommaso je završio razgovor i uskliknuo tako glasno daje uska uli-

čica odjeknula. "Hoće da joj nešto skuham!""Fantastično", suho je odvratio Bruno. "Živo me zanima što ćeš joj

poslužiti."


29/241

W

"Ah. Pa, mislio sam, ti bi mi mogao nešto savjetovati, dobri moj prijatelju."

"Hai voluto la bicicletta.. ."3 slegnuo je ramenima Bruno."Joj, ma daj. Znaš da bih ja to učinio za tebe.""Teško da bi ti to mogao učiniti za mene," ukazao mu je Bruno na

očitu činjenicu, "s obzirom na to da nemaš pojma o kuhanju.""Pa znaš već što mislim."Neko su vrijeme hodali u tišini. Bruno je oprezno upitao: "Tek toliko

da ne bi bilo nejasnoća, što točno tražiš od mene?""Samo to da smisliš nešto. Nešto tako fenomenalno, tako predivno i

seksi da se Lauri, prekrasnoj Lauri, zavrti u glavi od ljubavi i da padneu moj krevet."

Bruno je promozgao o tome. "Ali što točno želiš?" napokon je rekao."Jer, znaš, napaliti nekoga i navesti nekoga da se u tebe zaljubi dvije suvrlo različite stvari."

"Kako to misliš, filozofe moj?""Ako nekoga želiš rasplakati," polako je odgovorio Bruno, "daš joj

da nakoše luk. Ali ako želiš da se rastuži, skuhaš joj jelo koje joj jemama kuhala kad je bila mala. Vidiš u čemu je razlika?"

Tommaso je slegnuo ramenima."A napaliti nekoga," nastavio je Bruno, "pa, to je teže nego rasplaka-

ti, ali nije nemoguće. Plodovi mora, naravno, imaju afrodizijačka svoj-stva. I mekušci, isto tako – kao lanarche ajo e ojo, puževi u ulju s češ-njakom. Možda i carcifioni – mlade artičoke kad ih skuhaš s metvicom,pa ih rastvoriš prstima i umačeš u topli, otopljeni maslac. I vino, narav-no. A onda, za kraj, slatka eksplozija, nešto lagano ali umjetničko, takoda budeš pun energije i sretan... ali, to je tek jedna strana priče. Kad bi

želio da se netko zaljubi u tebe, skuhao bi nešto potpuno drugačije, neš-to savršeno jednostavno, ali dojmljivo. Nešto što pokazuje da poznaješu dušu tu osobu." "Kao na primjer?"

"Pa, u tome i jest problem. To je za svakoga nešto drugo. Morao bistvarno poznavati osobu o kojoj se radi: njezinu prošlost, porijeklo, je liprosta ili profinjena, suha ili uljevita. Morao bi je kušati, tako da vidiš jeli joj meso slatko ili pikantno, slano ili bez okusa. Ukratko, morao bi je

3 Dio izreke "Hai voluto la bicicletta? E pedala!", koja doslovno prevedenaznači: "Htio si bicikl, sad okreći pedale."


30/241

W

voljeti, a čak je ni onda možda ne bi istinski poznavao, bar ne dovoljnoda bi joj znao skuhati jelo kojim ćeš osvojiti njezino srce."

"Parla come t'ha fatto mammeta"4, nasmijao se Tommaso. "Ne mogu ja toliko mozgati. Sve što tražim od tvog kuhanja jest da mi je skuha zakrevet. Ništa više od toga."

"Moje kuhanje? A ja sam mislio da samo trebam nešto smisliti.""Ah." Tommaso je izgledao pomalo posramljen. "Gledaj, radi se o

tome – zamisli samo kako bi bilo grozno da ja upropastim tvoj izbor jela. Bio bi nesretan, a onda bih i ja bio nesretan, a onda ne bih mogaousrećiti Lauru, a bilo bi grozno da ti to leži na savjesti, zar ne? Osimtoga," lukavo je dodao, "kako često ti se pruža prilika da svoja jela isku-šaš na pravoj, živoj Amerikanki? Vlastita jela, naime?"

"Istina", smrknuto je odvratio Bruno. "Tamo u Templiju sam samoradnik na traci. Vrlo kvalitetan radnik na pozlaćenoj traci, ali svejedno je to serijska proizvodnja. Svaki dan pripremam Alainove kolače, Alai-nove dolci, Alainovu glasovitu creme caramel s jezgrom od biskvita ipečene mahune vanilije – pa čak i kad bih znao spremiti nešto bolje, onto ne želi. A što se tiče tipično rimskih zamisli..." Stao je oponašati ku-harov švicarski akcent: "'Ovdje ne trebamo te seljačke recepte, hvalavam lijepo.' Stalno Michelin, Michelin, Michelin. Jetrica na ulju, bijelitartufi, umak sa šampanjcem. Čemu? Kad je jednostavni rimski codaalla vaccinara5 sto puta ukusniji od svega toga? I…"

"Znači, učinit ćeš mi to?" brzo je ubacio Tommaso, jer je taj govorod svog prijatelja čuo već bezbroj puta. "Skuhat ćeš nešto fantastično,ali tako da se ja mogu pretvarati pred Laurom da sam to ja sam spremi-o?"

Bruno se nasmijao i lagano pesnicom munuo svog prijatelja u rame.

"Naravno. Nabavit ću ti tvoju biciclettu. Samo, pazi da sam okrećeš pe-dale, OK?"Laura je nazvala Carlottu sljedećeg jutra i ispričala joj novosti."Našla sam kuhara. I, cara, strašno je zgodan. Kao Michelangelo.

Već sam od njega dobila jedan recept za tjesteninu i davao mi je upute

4 Govori kako te naučila majka", to jest, ne govori gluposti.

5 Pirjani volovski rep. Vaccinara je stara rimska fiječ za mesare, apriča se da je to bilo njihovo omiljeno jelo.


31/241

W

cijelo vrijeme dok sam kuhala. A večeras idem do njega, jer će skuhatinešto za mene..."

"Lentamente, Laura. Uspori malo. Ideš u njegov stan? Na prvom su-daru? "

"Pa, da. A gdje bi inače kuhao?""Namjeravaš spavati s njim?""Naravno da ne. Samo jednom smo se vidjeli.""Ako odeš u njegov stan, mislit će da te može odvesti u krevet", be-

zizražajno je rekla Carlotta."Nisam stekla dojam daje takav.""Siamo in Italia, Laura. U Italiji smo. Vjeruj mi, sigurno misli da ćeš

spavati s njim."

Laura je uzdahnula. "Ti si ta koja mi uvijek govori da trebam ići zasrcem.""Sigurno. Pod uvjetom da ti je jasno kamo te vodi. Učini nešto meni

za ljubav – ponesi nekoliko goldona6, hoćeš? To je još nešto u čemuTalijani nisu baš uvijek pouzdani."

"Pa, imala sam puno prilika uvježbati obranu od nepoželjnog udva-ranja", rekla je Laura pomalo uvrijeđeno. "Osim toga, već sam ti rekla,on je drag. A ima i stan, tako bar nisam u opasnosti da će me gurnuti ugrmlje."

"Aha. Znači, kaniš spavati s njim.""Možda", priznala je Laura. "Nisam još odlučila. Ali, luda avantura

mi ne gine.""Onda definitivno moraš ponijeti kondome. I zapamti – što god radi-

la, nemoj obuti tenisice."Bruno je imao slobodno prijepodne, tako da je veći dio jutra proveo

na Mercato di San Cosimato, glavnoj tržnici u Trastevereu, u nabavisastojaka za Tommasovo veliko zavodničko jelo. Još uvijek nije smislio jelovnik i nije imao nikakav plan. Jednostavno je vrludao naokolo, davidi čega ima, slušajući viku kojom su se vlasnici štandova nadmetali zakupce, i iščekujući da mu sine neka proljetna delikatesa. Carciofini sutrenutno dobri, osobito oni ro-magnolo, vrsta artičoke svojstvene tomkraju, i tako slatke i mekane da se može jesti sirova. Puntarelle, lokalna

6 Kondoma.


32/241

W

gorka endivija, bila bi božanstvena salata. U trgovini Vini e Olio prona-šao je rijetko vino Torre Ercolana, merlot pomiješan s lokalnim grož-đem Cesanese, koje je već više od tisuću godina nerazdvojni dio okusarimske kuhinje: to grožđe i lokalno kulinarsko umijeće pristaju zajednopoput starog bračnog para. Bilo je puno mlade janjetine, a uspio je pro-naći i fini abbacchio – janjeće dojenče, zaklano još prije nego što je ku-šalo travu.

Slijedom ponude počeo je slagati jelovnik, u mislima razvijajući os-novnu temu. Rimsko jelo, da; ali i više od toga. Proljetna gozba, u kojojsvaki zalogaj slavi ponovno rađanje i obnavljanje, u kojoj se iznova pri-zivaju, nježno i obzirno, stari okusi, baš kao što to biva svakoga prolje-ća otkad je svijeta i vijeka. Kupio je bocu ulja porijeklom s jednog ma-

lenog imanja za koje je znao; ulje je bilo svježe prešano, a imalo je ze-len, mladenački okus, kao zdjela upravo ubranih maslina. Oklijevao jepred štandom punim debelih bijelih šparoga iz Bassano del Grappa, sobala žustre rijeke Brente. Bile su besramno skupe, ali je vrijedilo plati-ti za takvu kvalitetu, zaključio je, dok je trgovac umatao tuce blijedihstapki u vlažan papir i zatim mu sve ceremonijalno uručio, kao da mudaje buket najfinijega cvijeća.

Tema je postajala sve jasnija što je više o njoj razmišljao. Bit će toproslava mladosti – prekratke mladosti, pobjedničke mladosti, mladostikoju moraš uživati i slaviti. To, naravno, neće reći Iommasu. Njegovuprijatelju bio je pun nos Bruninih objašnjenja ti ubije potke kuhanja.Štos je u tome što će to ipak upaliti, na nekoj podsvjesnoj razini.

Pri završetku obilaska tržnice naišao je na starca koji je drijemao uprastarom stolcu za sunčanje. Do nogu mu je stajao izgužvan stari ce-ker. Bruno je čučnuo i pažljivo otvorio ceker. Unutra je ugledao, poslo-

žene poput jaja u slamnatome gnijezdu, šest komada ricotte. Starac jeotvorio oči."Svi su od mojih vlastitih životinja", ponosno je rekao. "A napravila

ih je moja vlastita žena."Bruno je pažljivo izvukao jedan sir i udahnuo. Istoga trena osjetio je

kao da se nalazi na malenom pašnjaku negdje usred Castelli Romani,brdovitoj okolici Rima. U mirisu sira osjećao se trag zelenog krmiva, odzimske hranidbe, ali osjećala se i zelena trava i sunce i tek tračak majči-

ne dušice, koja divlja raste na livadama i koju su ovce popasle zajedno s


33/241

W

travom. Zapravo mu više ništa nije trebalo, ali ricotta je bila tako savr-šena i znao je da će joj već naći svrhu negdje u svom obroku, možda zadesert, posipanu cimetom i s kuglicom slatkoga meda.

Zaputio se preko trga u trgovinu tjesteninom kad je ponovno ugledaodjevojku. Bruno je zastao, sa srcem u grlu. Pojma nije imao tko je ona,ali ju je posljednjih nekoliko tjedana već pet-šest puta vidio kako lunjaTrastevereom; osobito ovdje, tržnicom, a činilo mu se da čeznutljivozuri u štandove pretrpane desecima različitih vrsta povrća: bio je tu ra-dicehio, cime di rapa, divlje artičoke, bruscandoli – male zelene klicehmelja koje bi se u proljeće pojavile na tržnici i nestale za samo nekoli-ko tjedana; borragine, barba difrate, čak i lampascione, gomolji zumbu-la, a naravno, bile su tu i košare pune tenerume, prvih sitnih mladih tik-

vica, od kojih je svaku na vrhu krasio žilav cvijet boje sunca. Međutim, nikada nijevidio da bi nešto kupila. Jednom joj je stajao toliko blizu da je primije-tio kako u ruci ima vrećicu sa staklenkom maslaca od kikirikija Skippy,iz trgovine hranom koja prodaje uvozne proizvode na drugoj strani trž-nice. Prema tome je zaključio da je Amerikanka ili Australka i da jojponekad nedostaju okusi iz domovine. Ali, zato što je tako gladno zurilau gomile njoj nepoznatog povrća, čeznuo je da joj pripremi nešto odtoga, pokaže joj što propušta. Jednom se čak odlučio prići joj i reći'Boungiomo', ali čim se okrenula prema njemu, a te njezine predivne očizacaklile se od zanimanja dok je iščekivala što će reći, izgubio je hrab-rost i počeo se pretvarati da samo želi dosegnuti neke rajčice pokraj nje."Scusi", promumljao je, a ona se odmaknula i propustila ga.

Danas je nosila majicu s naramenicama. Stao je i upijao sliku njezi-nih ramena poprskanih narančasto crvenkastim pjegicama ispod vrtloga

plave kose, kao da ih prekrivaju raspršene pahuljice feferona. Na trenu-tak, ali jasno poput uvjerljive tlapnje, u mislima je osjetio njezin okus,dodir glatke slanoće njezine kože boje meda na svojem nepcu. Hoću,obratit ću joj se, pomislio je. Dat ću joj šparoge. Sebi uvijek mogu kupi-ti druge.

Odlučan u toj nakani zaputio se prema djevojci; ali, bilo je samo ča-sak prekasno. Djevojka se okrenula i otišla.

Bruno je gledao za njom. Na drugoj strani tržnice nalazio se niz tr-

govinica, jedva većih od dovratka – minijaturna željeznarija, ljekarna,


34/241

W

trgovinica koja prodaje isključivo maslinovo ulje i pokraj nje trgovinadonjim rubljem, sve stisnute na jedva deset metara ulice. Djevojka jenačas zastala pred izloženim rubljem, a zatim povukla vrata i ušla.

Bruno se zaustavio. Što to radiš, budalo jedna? prekorio je samogasebe. Ona već ima dečka. Ljubavnika, zapravo. Zašto bi inače kupovalazavodničko rublje? Kako si, zaboga, uopće mogao pomisliti da bi takvadjevojka mogla biti sama? Okrenuo se teška srca i nastavio kupovati.

Laura je voljela šetati Trastevereom, po četvrti u kojoj je odsjela.Knjižice za turiste opisivale su je kao zapušteno mjesto, radničku en-klavu u srcu Vječnoga grada, ali ona je voljela pod petama osjetiti vibri-ranje kaldrmom popločenih uličica, jedva dovoljno širokih da propustesićušne talijanske automobile. Trgovina The Mystic Dread Rock Steady

Reggae stajala je tik uz trgovinu električnog alata, a grandiozno imeno-van Institut za simpatetičku shiatsu masažu bio je stisnut između ljekar-ne i kioska lutrije. Radionice za popravak namještaja naslanjale su se nacrkve; stabla naranči borila su se sa suncobranima restorana za svakuzraku sunca, a travnati miris marihuane stapao se s mirisima svježe ka-ve i pizze. Na trgovima i svim slobodnim mjestima, automobili su biliparkirani u nasumičnom kaosu, ostavljajući dojam da je nešto smrznuloprometni zastoj i da su vlasnici jednostavno napustili svoja vozila, a ži-vahno crvenilo geranija uokvirivalo je svaki prozor i okvire ulaza.

Jednoga dana, nedugo nakon što je stigla u Rim, slučajno je naišla nazanimljivu trgovinicu. Izlog je bio jedva nešto veći od ormarića, ali je unjemu bilo desetak i više kompleta najljepšega rublja koje je Laura ika-da vidjela. Tange, tanke poput ogrlica, bile su izložene u škrinjicama,kao da su dragulji. Bilo je mekanih cvjetastih potkošulja obrubljenihčipkom, toliko finom da bi bila dostojna svake vjenčanice; drskih gaći-

ca što se nose na samome rubu bokova; crnih haltera za čarape; kremas-tih svilenih bodija. Tog puta nekako se odlijepila od trgovine a da nijeušla, ali sada, dok se pripremala za večernji spoj, opet se zatekla prednjom. Carlottine riječi su joj odjekivale mislima: Vjeruj mi, on misli daćeš spavati s njim.

Uz laganu vrtoglavicu, otvorila je vrata i kročila u trgovinicu.Unutra nije bilo polica, vješalica ili izložene robe. Zatekla je samo

besprijekorno odjevenu Talijanku tridesetih godina, zadubljenu u II


35/241

W

Messagero, koja je spustila novine kad su se vrata otvorila i izvježba-nim okom premjerila Lauru.

"Momento", odlučno je rekla žena i nestala u majušnoj stražnjoj pro-storijici. Vratila se s četiri tanke kutije, koje je jednu po jednu otvorilana pultu. U njihovoj unutrašnjosti, u slojevima svilenog papira gnijezdi-li su se komadi rublja još finiji od onih u izlogu. Nije bilo prikvačenihcijena, a Laura je ubrzo shvatila zašto: kad

je napokon odlučila što će, crveni čipkasti bodi s kompliciranim uzi-cama zbog kojeg se osjećala gotovo razbludno dekadentnom, iznos kojise pojavio na blagajni bio je veći od njezinih kompletnih životnih troš-kova za tjedan dana.

"Naučit ću te kako se sjecka", rekao je Bruno Tommasu. "Kad ona

dođe, tako će izgledati kao da ti kuhaš.""Naravno", rekao je Tommaso samouvjereno. Bruno je uzeo jednu jabuku i položio je na radnu plohu. Zatim je razmotao svoju platnenutorbu za noževe.

"Ako mi oštetiš noževe," rekao je, "mrtav si.""Neću ih oštetiti." Tommaso je uzeo najveći, čelični Wusthof. "Mili

Bože, baš je težak."Bruno mu je nježno uzeo nožinu iz ruke. "A-a. Taj je prevelik za te-

be. Počni s ovim." Dodao mu je manji Global. "To je japanski nož. Iz-rađen je od vanadijskog čelika." Polio je malo maslinovog ulja prekokamena za oštrenje. "Prije svega, pokazat ću ti kako se oštri."

Nakon pet minuta oštrenja, Tommaso se počeo dosađivati. "Sad jeveć valjda naoštren."

"Skoro."Kad je zaključio da je u redu, Bruno je izvadio dijamantski čelik. "A

sad ćemo ga fino doraditi."Tek nakon nekoliko minuta Bruno je svom prijatelju dopustio da sepozabavi jabukom. "Kraj noža koristiš za deblje stvari, a vršak za finorezanje", uputio ga je. "Prerezi jabuku pod kutom, ovako. Ne čekaj dase odvoji prva kriška, odmah kreni na sljedeću. I prste k sebi. Ova oštri-ca može prerezati svinjske papke, a tvoje prstiće bi otfikarila kao ništa."

Dok je Tommaso vježbao rezanje, Bruno se posvetio pećnici. Za raz-liku od mnogih kuhara, Bruni nije bilo ispod časti nešto ispeći u pećni-

ci. Volio je on i meso i povrće, ali je osjećao jednu drugu, drugačiju


36/241

W

vrstu zadovoljstva kad bi iščarobirao umjetnički dotjerane, očaravajućeslatkiše od šećera i brašna ili kad bi ispekao pladanj običnih keksa.

Sam dolce, nakon tako puno teške hrane, bit će jednostavan – ricottasir, s medom i malo cimeta, i čaša vin santa – slatkoga bijelog vina – ukoje se umaču tozzeti, domaći kolačići od lješnjaka. Bruno je baš stav-ljao kolačiće u pećnicu kad mu je prišao prijatelj.

"Evo," rekao je Tommaso i izvukao neki mali smotuljak iz traperica,"još neki začini za tozzete."

"Začini ne idu u tozette", počeo je Bruno. A onda je shvatio da smo-tuljak zapravo sadrži nekoliko grama droge.

"Vjeruj mi", namignuo mu je Tommaso. "Bit će još ukusniji s ovim.""A-a", odlučno je odgovorio Bruno i odgurnuo ruku svog prijatelja.

"Uništit će okus lješnjaka; a osim toga, neće ti trebati nikakvi dodatnistimulansi nakon ovakvoga jela. Kako ćeš se iskazati pred tom djevoj-kom ako ona završi u krevetu, a ti na balkonu?"

Bruno je odlučio poslužiti šparoge s toplom zabaione kremom; neonu složenu verziju kakvu je pripremao u restoranu, nego jednostavnu,putenu pjenu od žumanjaka i bijeloga vina. Ipak, još nije rekao Tomma-su da će morati dovršiti zabaglione u posljednjem času, tik prije servi-ranja. Lako je naučiti kako se koristi nož. Do večeri, njegov prijatelj ćemorati svladati i kuhanje na pari.

U stambenom bloku Residencija Magdalena, gdje su bili smješteniamerički studenti, Laura je počela dvojiti o svom bodiju. Bez sumnje jebio prekrasan, ali bilo je nešto fetišističko, a da ne spominjemo i nep-raktično, u povezivanju tih desetak kukica i uzica kojima se pričvršći-vao.

"Što misliš?" upitala je svoju cimericu Judith. "Pretjerano? Prekom-plicirano?"Judith ju je premjerila suženih očiju. "Ovako ću ti reći: nadaj se da

ima vješte ruke.""Dao mi je do znanja da je prilično spretan", rekla je Laura. Pocrve-

njela je."Ako ti ovo uspije skinuti, onda mora biti. Mislim da te čeka sjajna

noć."


37/241

W

Tommaso se borio s posudom za kuhanje na pari i mlatilicom. Već jebezbroj puta počinjao tući žumanjke, a svaki put pjena bi splasnula uljepljivu masu.

"Prejako lupaš", rekao mu je Bruno. "Gledaj. Pomiči i lakat i zapeš-će. Ovako."

Tommaso je ponovno pokušao. Ovaj put bio je previše energičan ismjesa se razletjela s vrška mlatilice.

"Budi strpljiv", rekao je Bruno. "Hajde, još jedanput.""Ja sam beznadan slučaj", rekao je Tommaso i umorno spustio mlati-

licu. "Ne mogu ja to.""Moraš. Hajde, još jedanput...""Ah, ali ne moram, zar ne? U stvari, ne", odvratio je Tommaso prep-

redeno. "Na koncu konca, sjedit ćemo za stolom, pa zašto se ne i bihpravio da ću zabaglione istući ovdje, a zapravo to napraviš ti?" 'Bruno je razmislio o tom prijedlogu. "A gdje ću ja biti?""Ovdje, naravno. Laura ne mora znati. A onda, kad sve bude na ta-

njurima, ti se iskradeš van.""Pa, dobro onda", oklijevao je Bruno. U svakom slučaju, bit će j to

lakše nego Tommasa naučiti kako se kuha. 'U osam sati Laura se našla na adresi koju joj je Tommaso dao, pred

otrcanim vratima pokraj trgovine mopedima. Pozvonila je. Tommasovolice pojavilo se visoko iznad njezine glave. "Dođi gore", viknuo je. "Ot-voreno je."

Koraknula je u mračno dvorište i uspentrala se bezbrojnim stepeni-cama sve do vrha zgrade. I tu su vrata bila otvorena pa je ušla. Stančić je bio malen i nimalo otmjen, gnjezdašce od četiri prostorijice obavijenestarim filmskim plakatima i slikama rock-zvijezda iz 1970-ih. Ali pog-

led ju je ostavio bez daha.Ispod nje su se nizali krovovi s crvenim crepovima, jedan za drugim,neuredno razbacane kuće, stambene zgrade i crkve, sve nabijene jednauz drugu, sve do Tibera. S njezine lijeve strane, duž vrhova brežuljkaJaniculum, žmirkala su udaljena svjetla. Ispred

nje, s druge strane rijeke, palače i crkve staroga Rima plutale su po-put osvijetljenih otoka u tami okolnih zgrada.

"Ajme", ushićeno je rekla.


38/241

W

Prozor je izlazio na kosi krov, preuređen u sklepani balkon pri-ličnosmrtonosnog izgleda, s dvije ofucane stare fotelje i nekoliko lončanicasa začinskim biljkama, razbacanih u guštiku televizijskih antena. Tom-maso je upravo ustajao iz jedne fotelje da bi je pozdravio, nesnosnoprekrasan. Njegovo je isklesano lice bilo okrunjeno bujicom čvrstihkovrča, debelih i uvinutih poput žice na telefonskoj slušalici. "Bok",rekao je. "Kako si, Laura?"

"Sjajno." Još bolji od pogleda bio je, međutim, miris koji je dopiraoiz kuhinje i koji ju je gotovo oborio s nogu. "Bože moj", dahnula je."Što je pak to?“

"Večera", jednostavno je odgovorio."Miriše..." duboko je udahnula "... fantastično."

"Prilično je dobra", rekao je skromno. "Treba još dvadeset minuta.""Dvadeset minuta!" Nije bila sigurna da će izdržati tako dugo. I Itjela ju je kušati sada, odmah.

"Aha. Ne brini se. Bit će ti još bolja ako se malo strpiš. Iščekivanjeće biti dio užitka." Prešao je jednom rukom niz njezina leđa dok ju jepozdravljao poljupcem u obraz.

Laura je kriomice zadrhturila. Carlotta je imala pravo.Nakon čaše prosecca Laura se potpuno opustila. Tommaso je bio

izvrstan domaćin, pažljiv i zainteresiran – to jest, postao je takav kad ga je nagovorila da isključi jezivu glazbu koja je svirala u pozadini.

"Ne sviđaju ti se Ramonesi?" rekao je, iznenađen. "Ali oni su Ame-rikanci."

"I Mariah Carev je Amerikanka", odvratila je. Bilo joj je čudno štonetko tko ima tako profinjen ukus kad se radi o hrani može pokazivatipotpuno pomanjkanje glazbenog ukusa.

Nakon što su uljudno oslobodili stan Ramonesa, radosno su čavrljalidok je Tommaso rezao sitno proljetno povrće zapinzimonio, umak odmaslinovog ulja, octa, soli i papra. Kuhinja je bila puna profesionalnekuharske opreme, a Laura nikada prije nije vidjela tako opake noževepoput nekoliko njih koji su se tu nalazili.

"Kad si to naučio?" upitala je, upiljena u Tommasov nož koji je ska-

kutao daskom za rezanje.


39/241

W

"Oh, nije to teško. I", dodao je, nešto iskrenije, "imao sam jako dob-rog učitelja."

Lauri se nakupljala slina u ustima od predivnih mirisa iz pećnice. "Ašto večeras jedemo?"

"Evo." Dodao joj je jelovnik, uz naklon i razmahivanje, poput kono-bara.

Pogledala je kartu i pročitala: Antipasto: verdure in pinzimonio. Pri-mo: spaghetti all'amatriciana. Secondo: abbacchio ali cacciatiora. Con-torni: carciofl ali romana, asparagi con zabaione. Dolci: ricotta dolce;vin santo, biscotti. "Bože dragi. Nećemo moći sve to pojesti."

"Quanto basta. To je taman dovoljno. Nema toga puno, tek toliko darazbudi nepce. A ne kao američki odresci, koji ti sjednu na želudac i

zbog kojih..." Odglumio je podrigivanje.Začulo se zatvaranje vrata. "Tko je to?" upitala je Laura."Samo moj cimer. Ne brini se, on ide van.""I on je kuhar?""Bruno? Ne baš. To jest, on je vježbenik. Perač posuđa, zapravo.

Dakle, hoćemo li jesti?"Nikada prije Laura nije jela takvu hranu. Ne, ona nikada prije nije je-

la. Činilo joj se kao da ti okusi oduvijek postoje, kao da su uvijek bili unjezinoj mašti, ali sad ih je prvi put čestito okusila. Svako novo jelo bilo je intenzivnije od prethodnoga. Špageti su bili omotani gustim umakomod mesa i vina; bogati, reskoga mirisa i ljepljivi. A janjetina je, pak, bilaružičasta i slatkasta, tako meka da se topila u ustima. Poslužio ju je bezpovrća, ali poslije je Tommaso iznio prvi contorno na stol: čitavu arti-čoku, obilno prelivenu toplim maslinovim uljem i limunovim sokom,posipanu nakosanom metvicom. Laura je polizala svaku kap ulja s prsti-

ju, iznenađena prodornošću okusa. Želudac joj je stalno javljao da jepun, preopterećen do raspuknuća, ali tek joj je govorio da može još ma-lo, samo još zalogaj, sve dok joj se nije zavrtjelo u glavi od preobilja.

Tommaso ju je ostavio i otišao dovršiti šparoge. Nakon nekoliko mi-nuta, pomalo osamljena, Laura je odlučila otići do njega i pomoći mu.Pokupila je prljave tanjure i ponijela ih u kuhinju. "Tommaso? Ja ćuovo oprati dok ti radiš svoje."

Gurnula je vrata, ali se nisu pomaknula. "Oprosti", doviknuo je

Tommaso s druge strane. "Uh, zaglavila su se. Hoće to ponekad."


40/241

W

Prodrmala je kvaku. "Hoćeš da ja gurnem s ove strane?""Ne, sredit ću ja to za minutu."U jednom trenutku, Laura se zbunila i učinilo joj se da iznutra čuje

žamor glasova, ali bio je to samo Tommaso koji je pjevao uz kuhanje.Vrata su se napokon otvorila i Tommaso je izašao, držeći u ruci pla-

danj s kojeg se širila najnevjerojatnija aroma. "Popravio sam. Znaš što,odnesi ti ovo na stol."

Nekoliko minuta kasnije jeli su šparoge. Dah joj je zastajao, toliko subile fine. Stapke, uronjene u pjenušavu kremu od razmućenih žumanja-ka i vina, bile su pri vrhu tako mekane da im je sisanjem mogla odvojitivršak, ali kako ih je žvakala prema kraju postajale su sve čvršće, a zavr-šetak je bio hruskav.

"Tommaso", rekla je u zanosu. "Moram ti reći...""Znam", rekao je, smiješeći joj se, a ona je osjetila kako joj tijeloobavija lijeno puteno, senzualno isijavanje.

U kuhinji, Bruno je donio tave do sudopera i pažljivo, da izbjegnesvaki zvuk, spustio ih u vodu.

"I, što ti radiš u Rimu?" čuo je Tommasa."Napisala sam zajedno natjecanje esej o povijesti umjetnosti", odgo-

vorila je djevojka. "Glavna nagrada je bila godina dana u Rimu. To jekao neka vrsta stipendije." Zbog nečega u njezinu glasu, Bruni su u mis-li došli dolci, puslice i slatki zabaione i pućkanje bresaka dok se kuhajuu uzavrelom vinu. Nije si mogao pomoći, morao je još malo prisluhnuti."A smiješ li se i malo zabaviti?"

"Zezaš me? Povijest umjetnosti je zabavna sama po sebi." Bruno jezamislio izraz Tommasova lica i osmjehnuo se. "Ne, ozbiljno", govorila je djevojka. "Mislim, ti si valjda naviknut na to. Ti možeš otići i pogle-

dati Caravaggija svaki dan ako te volja, ali za mene je to prilika kakvudobiješ jednom u životu." "Caravaggio?""Ne znaš za Caravaggija?" Djevojka je zvučala iznenađeno. Tomma-

so je brzo odgovorio: "Si. Naravno. Svi Rimljani znaju za Caravaggija.Koji je tebi najdraži?" "Pa, nije lako odlučiti se za jednog..." "Naravno."

"... ali, kad bih baš morala, vjerojatno bih izabrala Gataru, nalazi se uMuse Capitolini."

S rukama u sudoperu, Bruno je kimnuo. Ta slika je i njemu bila naj-

draža. Tommasova cura ima ukusa.


41/241

W

"Kad bih ja bio slikar," izjavio je Tommaso glasom punim poštova-nja, "samo bih tebe slikao, Laura. Tako bi sve moje slike bile prelijepe."

Bruno se još šire osmjehnuo. Kad je u pitanju umjetnost zavođenja,Tommasu nitko nije ravan. Obrisao je ruke i na vršcima prstiju se iskraoprema izlazu iz stana.

Malo pomalo i od ricotte su ostale samo mrvice na tanjuru. Tomma-so je biscotte i vin santo donio do pohabane stare sofe.

"Već sam previše popila", promrmljala je Laura."U Rimu postoji izreka: 'Anni, amori e bicchieri di vino, nun se con-

tano mai'""'Godine, ljubavnici i čaše vina; njih se ne smije brojiti'", prevela je."Baš tako." Umočio je jedan kolačić u zlatnu tekućinu i nježno ga

prinio njezinim usnicama. Oklijevala je, a onda je otvorila usta. Okusnepupoljke joj je zalio sladak okus, okus grožđica. Zatvorila je oči, u eks-tazi. "Bože moj, ovo je predivno."

"Sei bellissima", promrmljao je. "Kao i ti, Laura." Sad je u vinoumočio dva prsta. Opet, samo načas je oklijevala, a onda ih je pustilaneka kliznu u njezina usta. Oblizivala je s njegovih prstiju ljepljivo,medasto vino, sve dok nije iscrpila zadnju slatku trunčicu. Nekoliko ka-pljica je palo na njezin vrat, a on ih je pohlepno pokupio poljupcima,dok je ona sisala njegove prste.

Polagano ju je razodijevao, skidajući s nje odjeću kao da otkida lis-tove artičoke, uz poljupce kod svakoga sloja. Nadala sam se da će bitibaš ovako, pomislila je. Tko bi to povjerovao? Carlotta, naravno. Car-lottaje cijelo vrijeme bila upravu.

Sad je razvezivao crveni bodi, povlačeći petljice koje su ga pričvrš-ćivale. Osjetila je da se bodi olabavio i uzvinula je leđa, čekajući da

završi. Vukao je jednu uzicu, smrknuto usredotočen. Onda ju je jakopotegnuo."Čekaj", promrmljala je. "Tako ćeš je jače zavezati.""Idem po nož", nestrpljivo je rekao."Ja ću", brzo je odvratila. Dok je razvezivala petlje, Tommaso se

pred njom bacio na koljena, sklopio ruke i stao mrmljati molitvu na tali- janskom.

"Što to radiš?" upitala je.


42/241

W

"Zahvaljujem Bogu na ovoj gozbi", odgovorio je, poput vuka u ja-njećoj koži.


43/241

W

"Nakon što ste se na miru i polako nasladili prvim jelom, kad ste vi-nom pozdravili njegov prolazak i kad su vam se oporavili okusni pu- poljci, na stol stiže drugo jelo. Ako naruč ujete u restoranu – onakvomeu koji zalaze Talijani, a ne turisti – drugo jelo se izabire nakon što ste pojeli prvo. Nije to zato što niste smislili planove, nego č ekate kako bis-te se uvjerili u njihovu ispravnost, kako biste bili sigurni da se prvotnenamjere poklapaju s trenutnim željama..."


Sljedećeg jutra, Vincent, Sisto i ostali rani gosti Kod Gennara dobrosu se nasmijali ugledavši Tommasa kako pretrčava ulicu prema kafiću, još mokar od tuširanja i potpuno neodjeven, osim ručnika oko struka.

"Due cappuccini, Gennaro, presto per favore", uzviknuo je. Tomma-sov široki osmijeh jasno je govorio da ima dobar razlog za žurbu, a nje-govi prijatelji znali su što bi to moglo biti. Pozdravili su ga pljeskom.

Zastavši samo da ugrabi par cornetta, Tommaso je odnio dvije šalicekave natrag preko ulice, bježeći između automobila. Jedan Fiat kombimu je potrubio, ali premda mu je uzvratio ritualnom rimskom uvredom– "Idi

Date post:	07-Aug-2018
Category:	Documents
Upload:	jovanka-trajkova
View:	229 times
Download:	4 times

Anthony Capella - Hrana ljubavi +.pdf

Documents