Covek Koji Je Video Sutra (NEXUS - 4)

7/18/2019 Covek Koji Je Video Sutra (NEXUS - 4)

http://slidepdf.com/reader/full/covek-koji-je-video-sutra-nexus-4 1/143



NASLOV IZVORNIKAThe Man Who Have Seen Tomorrow

Copyright 1979 © Jeff Sutton

Sva prava pridržana. Dijelovi ove p ublikacije ne smiju se reprodu cirat i i li korist it i

u bilo kojem obliku i li bi lo kojim sred stvom, elektroničkim ili mehaničkim,

uključujući fotokopiranje i snimanje, ili bilo kakvim informatičkim

sustavom za pohra nu i l i obnavljanje, bez pisane dozvo le izdavača.

ISBN 953-6996-28-6

CIP - Kataiogizacija u pu blikaciji

Nacionalna i sveučil išna knjižnica, Zagreb

UD K 811.111 (73 )-3 1 = 163.42

SUTTON, Jeff

Čovjek koji je vidio sutra / Jeff Sutton ; prevela Rebeka

Toth. - Za gr eb : Zag rebač ka naklada, 2003. - (Nexus : biblioteka

znanstven o fantast ičnih romana ; 03, knj . 04)

Prijevod djela: The man w ho have seen tomorrow.

ISBN 953-6996-28-6

430922009



J e f f S u t t o n

COVJEK KDJI JE

VIDID SUTRA

PREVELA

REBEKA TOTH

| ZAGREBAĆKA NAKLADAl

ZAGREB, 2003.



1Ime mu je bilo Bertram Kane.Dr. sc. Bertram Kane, profesor matematike na Sveučilištu u Los

Angelesu, svjetski poznat po svom radu na višedimenzionalnom pro-storu ...

Bertram Kane, star trideset i devet godina, visok, vitak, proćelav,s tamnim kratkovidnim očima ...

Bertram Kane, koji se skrivao u šumi u sjevemom Wisconsinu ka-ko bi ubio neukog radnika koji je radio u tvomici papira Fox River ...

Bertram Kane nije se pitao zašto je tamo, zašto stišće moćnu pu-šku koja je njegovoj mci bila tako strana, zašto čeka da hladnokrvnoubije čovjeka.

Znao je da je ubojstvo jedini izlaz.Izvimjući iz svoga skrovišta, nervozno je promatrao krajolik. Niz

niskih brda s blagim padinama, prekrivenih kukumzom i zobi, ili na-mijenjenih za ispašu krava, zadržao je bujnost kasnoga proljeća. Mjesti-

mično je mogao vidjeti krave kako stoje na tihim padinama, pasući iligledajući u daljinu. Pošljunčana cesta prolazila je pored, bijela i usam-ljena naspram zelenila krajolika.

Točno preko puta nalazio se izobličeni sandučić za pisma, a imena njemu izblijedjelo je pod djelovanjem sunca i oluja. Postavljen na

raskoljenom komadu drveta koje se naginjalo od njega kao da ga sa-

vija vjetar, činio se poput umanjene polukmžne kolibe od drveta.Izrovani seoski put koji se pored tog sandučića izdvajao od ceste

vodio je do mševne drvene jednokatnice udaljene stotinjak metara.

Njezina boja, izblijedjela i ljuštila se, bila je prljavosiva. Iskrivljeni

drveni crepovi i vanjski prozori davali su građevini napušten izgled.Mnoge takve kuće, otkrio je, sada su služile kao jeftina skloništa za

5



najamne radnike na farmama, lli one koji su radili u tvornicama zapreradu ribe ili papira u Green Bayu.

Kaneova buduća žrtva živjela je u ovoj preko puta.

Začulo se brektanje automobila iza brda. Neravnomjeran zvuk

motora upozorio ga je na to prije no što ga je ugledao. Vraćajući senatrag u sigurnost stabala, zabrinuto je drhtao. Automobil je projurio

pored njega, uz zvuk pucketanja šljunka koji je udarao o donji dio nje-govih odbojnika.

Napeto je promatrao, plašeći se onoga što bi se moglo dogoditikad bi bio primijećen. Ispuštajući mnogo dima, automobil je nestao

iza zavoja. Pogledao je na svoj sat; bilo je skoro već vrijeme.

Podižući pušku, s nelagodom ju je provjerio. Nije znao mnogo ooružju, ali vlasnik prodavaonice oružja u Los Angelesu koji ju mu jeprodao uvjerio ga je da je odlična za krupnu divljač. Tada se pitao štobi vlasnik trgovine mogao pomisliti kad bi znao koliko će krupna njego-va lovina biti.

Sada, dok ju je proučavao, bilo mu je drago što će je se uskoromoći riješiti - baciti je u tamnu, sporu rječicu koja je vijugala kroz

šumu iza njega. Napunjena i zakočena - činilo se da je sve kako treba.Duboko je udahnuo.

Čekajući, osjetio je tugu. Što će se desiti s njegovim radom? Ni~šta, čvrsto je odlučio. Ubit će ovog čovjeka i otići, i nitko o tome neće

ništa znati. Bit će to još jedno neriješeno ubojstvo. Vjerojatno će gapripisati nekom lovcu.

Ubit će ovog čovjeka, vratiti se u Los Angeles, nastaviti tamo gdje je stao. Ponovno će svoj život posvetiti Bomjijevim transformacijama

- svom radu vezanom uz “prostor s beskonačno mnogo dimenzija” . To

je bio njegov život, njegova budućnost. S vremenom će njegovo ime

stajati ravnopravno uz imena Hilberta, Russella, Weyla, Lebesguea,Goedela.

Nitko ne bi niti mogao posumnjati na njega; predobro je zameo

svoj trag. Učinio je sve poteze koji idu još dalje od opreza i tajnosti.Prije no što je došao u Green Bay, odletio je u Chicago da održi uvodni

6



govor na skupu svjetski poznatih matematičara. Na kraju skupa, navo-dno je otišao u New York s namjerom da tamo ostane nekoliko tjedanazbog obavljanja nekih osobnih poslova. Potrudio se to dobro razgla-

siti.

Umjesto toga, promijenio je odjeću, stavio sunčane naočale kakobi skrio svoj identitet (kao što je vidio na televiziji), i odletio u Green

Bay pod lažnim imenom. Tamo je unajmio automobil.Boraveći u malenom motelu u predgrađu, pomno je izvidio cijelo

područje, pronašavši i identificiravši radnika kao predmet svoje potra-ge. Neobrazovan, Poljak, mladi je čovjek bio pivopija i bučni kavanski

hvalisavac koji je radio u tvomici papira na rijeci Fox.Njegove navike su bile gotovo nepromjenjive. Na kraju svakog

radnog dana svraćao je u gostionicu na pivo s nogu, a tada odlazioravno do klimave stmkture preko puta. Kad bi došao do nje oko pet itrideset, zaustavio bi automobil ispred sandučića za pisma. Zbog toga

što se sandučić naginjao u smjem suprotnom od mba ceste, bilo jenužno da otvori vrata automobila i nagne se van kako bi pogledao imali što u njemu.

Sada, napeto iščekujući u šumi preko puta sandučića, Kane je po-

kušavao odagnati zle slutnje iz svojih misli. Što ako ga je netko vidiokako skreće na ovaj neprometni put, ili primijetio kako skriva unajm-ljeni automobil u sjenu stabala? Istoga trena bi bio zapamćen kao stra-

nac.Njegove su brige bile smiješne, razmišljao je; samo je imao slabe

živce. I da ga je netko primijetio, ne bi bilo velike razlike. Nitko ga nebi mogao povezati sa zločinom. A kad bi ipak uspjeli? Iskrivio je lice.To je bio rizik koji je morao preuzeti. Ubojstvo bi, razmišljao je filo-

zofski, moglo biti instmment strasti ili pravde; sve je ovisilo o stajali-

štu.Ipak, kada je pokušao promotriti taj čin bez emocija, vidio je uboj-

stvo onakvo kakvo jest: ubojstvo! Nije bilo važno što je čovjek kojega

je planirao ubiti bio neuk, sirov i težak poput krava koje su šetaleobližnjim travnatim padinama. Nije bilo važno što još uvijek nije imao

7





puta. Snažna puška na jastuku pored njega imala je teleskopski nišan,i, što je njemu bilo mnogo važnije, prigušivač.

Srednje visine, vitak, s tamnim očima smještenima ispod čupavihobrva, Philip Conrad izgledao je kao da ima četrdeset godina, koliko je

i imao, ali nimalo više. U nekakvom drugačijem okruženju, moglo biga se zamijeniti za odvjetnika, ili liječnika, jer je njegovo ponašanje

odavalo dojam profesionalnoga čovjeka, što je, na neki način, i bio.Njegova je profesija, kada bi to postalo neophodno, uključivala i

ubijanje.Pod drugim imenom - onim koje se pojavljivalo na njegovu rod-

nom listu, zdravstvenom osiguranju i vladinom popisu - bio je zapo-

slenik supertajne obavještajne agencije, čije je sjedište bilo u Langleyjuu Virginiji. Čak i ondje ga je malo ljudi poznavalo. Nitko, osim njego-va neposredno nadređenog, nekoliko ljudi koji su radili s njime, i možda

jednoga ili dva čovjeka visoko u hijerarhiji, nije znao što on radi. Con-

radov šef je tako htio, a tako je htio i Conrad.Nikada nije sumnjao u svoje zadatke. Njegov je posao bio da oba-

vi zadatke koje bi mu dodijelili i to je bilo sve. Jedina njegova briga u

vezi zadataka bila je “kako”, a ne “zašto”. Conrad nije imao grižnjusavjesti zbog ubijanja. Rijetko je o tome razmišljao na bilo koji način.Znao je da je, kada je on ubijao, to spadalo u domenu onoga mutnognečeg zvanog “nacionalna sigumost”, iako bi, naravno, taj čin morao

biti strogo odvojen od bilo kakve službene veze.No, postojala je jedna razlika u vezi sadašnjeg zadatka: on se pro-

vodio u granicama njegove vlastite države. To ga je učinilo krajnje

osjetljivim, posebno ako bi došlo do ubijanja. A ovaj zadatak stigao jedo te granice. U svom džepu imao je šifru za početak. “Vrhunska taj-

na” - stiglo je toga dana od Charlesa Dorrancea osobno.

U slabo vjerojatnom slučaju da bude uhićen, Conrad je znao da nemože očekivati nikakvu pomoć od agencije. Odrekli bi ga se u istommomentu. No, on neće biti uhvaćen, previše je profesionalan za takvošto. Ipak, uvijek su postojali hirovi sudbine koji su remetili čak inajpažljivije stvarane planove. Kada bi se takvo što dogodilo, on bi

9



nastradao sam. To je bila jedna od beneficija koje je dugovao svomposlodavcu.

Conrad je točno znao što treba očekivati u sljedećim trenucima.Planirao je pažljivo, korak po korak, dvaput provjeravajući svaki po-

tez. To što je čovjek kojega je trebao ubiti bio najmoćniji čovjek nasvijetu nije utjecalo na njegove prosudbe na bilo koji način, osim što

je možda bio malo oprezniji. No, modus operandi je bio jednostavan:metak kalibra .30 u potiljak.

Zapalio je cigaretu, tada pogledao na sat, u sebi proživljavajućiakciju koja bi se uskoro trebala odigrati. U jednom trenutku izmeđučetiri i trideset i pet sati, vjerojatno bliže ovom potonjem vremenu,

konvoj od tri automobila će skrenuti na kružni prilaz ispred velikogzdanja preko puta.

Dva tjelohranitelja će izići iz prednjeg automobila, a još dva izstražnjega. Oni će brzo, ali pažljivo promotriti teren, ispred, otraga i sastrana, prije no što dvojica od njih uđu u kuću kroz prednja vrata. Kadase ponovno pojave, jedan će mahnuti, i visok, tamnokos čovjek će sepojaviti iz dubine automobila s vozačem u sredini.

Njegovo je ime John Androki.Vjerojatno će biti u društvu plavuše - njih je najviše volio - ili, što

se znalo desiti, dviju plavuša. Razgovarat će i šaliti se, nemamo držećicigaretu. Conrad je znao da će njegov govor biti neozbiljan, s namjeromda impresionira, jer je prisluškivao svaku riječ izgovorenu u i oko ve-like kuće već više od godinu dana.

John Androki će krenuti uz šest stepenica koje vode do trijema.

Udvarajući se plavuši (plavušama?), polako će hodati. Nakon otprilikedevet sekundi njegova će leđa biti izložena Conradovu neometanompogledu.

Conrad je točno znao što će se dogoditi kada povuče obarač. JohnAndroki će pasti mrtav; plavuša (plavuše?) će vrištati, tjelohraniteljiće vikati, izbezumljeno priskočiti i napeto zvjerati uokolo dok budulzvlačili skriveno oružje iz futrola ispod pazuha.

Nije se bojao tjelohranitelja; oni nisu bili profesionalci. Bili sudobri za držanje raznih dosadnjakovića podalje od visokoga čovjeka,

10



za tjeranje hvalisavih pijanaca i guranje na stranu onih koji su tražiliautograme. Također su bili đobri u gangsterskom tipu ubojstava. Ali,oni nisu bili profesionalci, ne u Conradovoj ligi.

Znao je Johna Androkija, vjerovao je, jednako dobro kao što svaki

lovac zna svoju lovinu. Znao je što voli, a što ne voli, njegove navike ipostupke. Poznavao je način na koji naginje glavu kada sluša, i tiho,samozadovoljno smijuljenje koje je često slijedilo neke od njegovihdosjetki. Znao je gotovo sve što se moglo znati o Johnu Androkiju.

Osim onoga tko je John Androki zapravo bio.No, ironično je razmišljao, da li je itko znao? Vjerovao je da to

nije vjerojatno.

Obratio je pažnju na prozor. Sada, kad je kraj bio blizu, uređaji zaprisluškivanje su bili razmontirani. Greb i Laski, koji su radili s njima,već su bili na putu natrag za Washington. Hasselvvaite je bio negdje naistoku SAD, pokušavajući uhvatiti nestalog matematičara.

Na konačnoj likvidaciji Philip Conrad je uvijek radio sam.U deset minuta do pet ugledao je tri automobila kako se pribli-

žavaju. Brzo je prišao malom susjednom prozoru koji je bio širom

otvoren, povukao zavjesu na stranu i pogledao van. Tjelohranitelji suobavljali predviđene radnje. Prepoznavanje prizora izmamilo je smi-

ješak.Kada su dva tjelohranitelja izišla iz kuće i mahnula, John Androki

se pojavio iz unutrašnjosti svoje limuzine; u njegovu društvu bila jeneka plavuša. Poravnavajući suknju, smijala se nečemu što je on rekao.Androki je nekoliko puta lagano udario cigaretom po svojoj nadlanici,

a potom je zapalio.Ovaj postupak naveo je Conrada da pomisli kako su čovjekovenavike duboko usađene. Desetke puta promatrao je Androkija kakoradi iste pokrete. Izlazi iz automobila, razgovara s plavušom, lupkacigaretom po nadlanici, pripaljuje je - ovaj dio predstave trajao je dva-naest sekundi; Conrad ga je još davno izmjerio.

Podigao je pušku, čekajući. Androki je savio ruku; plavuša ga je

uhvatila pod nju i krenuli su uz stepenice. Hodali su polako, Androki je govorio. Plavuša se smijala. Sve je teklo prema scenariju.

11



Conrad je kroz knž na nišanu naciljao Androkija u potiljak. Njegovprst je povukao obarač i ... visoki čovjek je nestao!

Spustio je oružje, zapanjen. U jednom trenutku Androki se penjaos plavušom uz stepenice, a u sljedećem je već nestao. Nije pobjegao

kroz vrata, niti je skočio u grmlje pored stepenica; Conrad je to sasigumošću znao. On je jednostavno ispario! Plavuša koja je vrištala itjelohranitelji koji su vikali i uzletjeli se uokolo uvjerili su ga u to.

Instinktivno je znao da kamo god da je visoki čovjek otišao, oti-šao je zauvijek; više se neće vratiti. Nekakvo novo oružje? Čudeći se,promatrao je prizor. Njegov će šef biti zainteresiran.

Brzo razmontiravši pušku, stavio ju je u kovčeg za prenošenje i

napustio kuću kroz stražnja vrata. Bez žurbe je ušao u svoj unajmljeniautomobil i odvezao se. U tom trenutku, “George Lee” , ime pod kojim

je unajmio kuću, prestao je postojati.Sat vremena kasnije, Philip Conrad bio je na letu 245 za Washin-

gton. Promatrajući kako krševite planine južne Califomije ostaju du-boko dolje iza njega, sjetio se da je prošlo gotovo tri godine otkada jeprvi put čuo za Johna Androkija. Jedno je bilo sigumo: svijet više

nikada neće biti isti.Tko je John Androki?To je bilo pitanje koje si je postavio bezbroj puta. Da li će ikada

saznati? Da li će itko? Prisjećajući se nadnaravnoga načina na koji jetaj čovjek nestao, sumnjao je u to. No, sve u vezi Johna Androkija jenadnaravno, i uvijek je bilo. Ako je tijekom života bio svjetska enig-ma, što li će biti sada? Ipak, negdje bi trebao postojati zapis - o rođe-

nju, školi, braku, ili možda samo požutjela fotografija u obiteljskomalbumu - koji bi otkrio njegov stvami identitet. To što nikada nije otkriotakav zapis ostavilo je u njemu osjećaj nedovršenoga posla.

Razmišljao je o tome.Prije tri godine nije bilo Johna Androkija, barem ne pod tim ime-

nom, u bilo kakvim poznatim podacima. Pojavio se niotkuda kako biuzdrmao svijet; a sada je otišao. Conrad je bio siguran u to.

Na neki način, sve je počelo s Winthropom Farrandom, multimi-lijunašem, razmišljao je. Farrand je mogao ponuditi nekakav trag, ali

12



sada je bio mrtav; ubojstvo je začepilo njegova debela usta. Činilo sekao da je prošlo puno vremena od Winthropa Farranda do danas - punoviše od tri godine. Činilo se, mislio je Conrad, kao da je prošao cijeliživot.

Namještajući se nazad u sjedalo, prisjetio se kako je sve počelo.

2Winthrop Farrand je bio multimilijunaš koji je bogatstvo postigao

svojim radom, što je vrlo rado spominjao. Ponosio se što je izišao izčikaške sirotinjske četvrti - “sam samcat”, kako je on to govorio - kakobi postao uglednik u upravnim odborima desetak divovskih korpora-cija.

Nizak, debeljuškast, star pedesetak godina, njegove su svijetlo-

plave oči upućeno promatrale svijet - točnije, svijet financija. Za njegagotovo da nije postojalo ništa drugo. Winthrop Farrand volio je zara-đivati novac. Nije posebno mario da li je dolazio u velikim ili malimhrpama, iako su velike bile poželjnije. Ali zarađivanje je bilo njegovaigra. Prema vlastitu mišljenju, on je bio gospodar igre.

Udobno zavaljen u naslonjaču u svojoj radnoj sobi, opuštajući seuz viski i sodu, samodopadno je razmišljao o lukavoj manipulaciji na

tržištu koja mu je upravo donijela ravno sedamsto pedeset tisuća dola-ra. Uz ovakve porezne zakone, transakcija je predstavljala čisti profit.Zazvonio je njegov privatni telefon. Ozlovoljen, podigao je sluša-

licu.“Gospodine Farrand,” rekao je glas, “zovem se John Androki. Vi

me ne poznajete, ali“Kako ste nabavili ovaj broj?” hladno ga je prekinuo Farrand.

“Nabavio sam ga zato što sam znao da ćete htjeti zaraditi milijundolara, gospodine Farrand.”

13



“Već ih sada imam četrdeset”, odbrusio je Farrand.“Zar četrdeset i jedan nije veća brojka?”“Bio bih vam zahvalan kad me ne ...”“Sperry Rand će sutra napredovati za tri boda i četvrt na Velikoj

ploči”, prekinuo ga je Androki.“Molim vas, nemojte me gnjaviti”, ljutito je zarežao Farrand.“Neću, ali ću vas nazvati nakon što skoči i dati vam bolji mig.”“Nemojte!” Farrand je tresnuo slušalicom. Sperry Rand će porasti

tri boda i četvrt? To je bila očita glupost pri trenutnom stanju tržišta.Taj ga momak - John Androki, kako se predstavio - pokušava prevariti.Ali predugo je on u poslu da bi ga se tako lako prevarilo. Točno zna

kako sistem radi.Saznanje je izazvalo samodopadni smiješak. Androki i njegova

organizacija, ako ju je imao, su odabrali imena desetak žrtava, akožrtvu definiramo kao nekoga tko ima dovoljno novca i žarki interes zašpekulacije. Odabravši dionicu, nazvao bi svoje žrtve, najavljujućisvakomu od njih nešto drugačije povišenje ili pad cijene. Na taj načinbio bi gotovo siguran da će pogoditi. Kada pogodi, osoba kojoj je

predložen točan iznos postala bi glavna žrtva.Znao je sve o tome; bavio se sličnim stvarima u starim vremeni-

ma, prije no što je zaradio svoj prvi milijun. Ali to ne može uspjeti akoklijent nije budala. Dakle, Androki ga je držao budalom! Mrko se na-smiješio.

Farrand je bio pomalo iznenađen slijedećeg dana, kad je SperryRand porastao tri boda i četvrt. To je bio, u najmanju ruku, prilično ne-

očekivani porast. Nije bio iznenađen što ga je Androki nazvao te veče-ri, ponovno na privatnu liniju.“Pretpostavljam da ste primijetili Sperry Rand?” započeo je An-

droki.“Koliko si ljudi savjetovao različitim predviđanjima?” htio je znati

Farrand. Želio je da može vidjeti neprilike ostalih.“Nikoga”, kratko je odgovorio Androki. “Ja se bavim ozbiljnim

poslom, gospodine Farrand. Koja je matematička vjerojatnost da ćudati točan mig istome čovjeku dvaput za redom?”

14



Farrand ju je razmotrio. Odgovor je bila multiplikacijska funkcijakoja je uključivala nekoliko varijabli. “Mala”, priznao je gunđajući.

“Pokušajte s General Motors”, savjetovao je Androki. “Dioniceće doživjeti veliki skok sutra, za dva i sedam osmina.” Veza se iznena-

da prekinula.General Motors da poraste za dva i sedam osmina na sadašnjem

tržištu? smijao se Farrand. John Androki, tko god on bio, nije pratiovijesti; budući da je tako predviđao dok je na pomolu bio veliki štrajkautomobilske industrije. Za nekoga tko se bavi pribavljanjem takvihinformacija, bio je prilično slabo informiran.

Sljedećeg dana General Motors je skočio za dva i sedam osmina.

Winthrop Farrand je pažljivo razmišljao o tome. John Androki se moždakocka na duge pruge, naravno, ali ovo je već bilo previše dugo. Možda

je on dio spletke s manipulacijom dionicama? Ne takvim dionicama.Farrand je znao sve o manipuliranju cijenama dionica; Sperry Rand iGeneral Motors se jednostavno nisu bavili takvim smicalicama.

Nazvao je šefa jedne agencije za istraživanje na nacionalnoj razi-ni, koja je između ostaloga, imala odličan pristup važnim vladinim

dosjeima. Dok mu samo ime nije govorilo ništa, šef agencije je bioprilično siguran da će brzo otkriti onoga tko je nazivao Farranda; akone uspiju, provjerit će jednog po jednog Johna Androkija, sve dok gane pronađu. Neće im baš biti teško pronaći Androkija, razmišljao jeFarrand. Čovjek je baš tražio da bude u središtu pažnje.

Usprkos skeptičnosti, Farrand je bio pristojan kada ga je te večerinazvao Androki.

“Znam da vjerujete da je bila mala vjerojatnost”, tiho je rekaoAndroki. “Pokušajte sutra sa Xeroxom za dobitak od tri i pet osmina.”Farrand je začuo zvuk prekinute veze.

Farrand je bio krajnje zbunjen kada je, sljedećega dana, Xeroxnapredovao za točno taj iznos. Iako nije bilo nemoguće da čovjek po-godi tri puta za redom za tri različite dionice, bilo je to vrlo nevjerojat-no, posebno u slučaju ovako velikih dobitaka koje je predviđao. Na

Farrandovoj ljestvici, šanse za to bile su blizu nuli. Njemu je to ukazi-valo na jednu stvar: John Androki, tko god on bio, lmao je kanal za

15



informacije koji bi mogao protresti Komisiju za obveznice i razmjenurobe. No, zašto bi se Androki, uz ovakav kanal za informacije, gnjaviobaš njime? Mogao je zarađivati milijune. Ovaj dio nije imao smisla.Ta ga je misao mučila.

Nekoliko diskretnih telefonskih poziva financijerima i ostalima ubrokerskom poslu otkrilo mu je da nitko od njih nikada nije čuo zaJohna Androkija. Njegovo se ime također nije nalazilo u novom poslov-nom imeniku, niti u Ljudima američkogposlovnog svijeta. Farrand jeimao nekakav dojam da ime Johna Androkija neće nigdje pronaći.

Biva li on nasamaren? Farrand se kiselo nasmiješio. Možda jeAndroki to vjerovao, ali uskoro će shvatiti istinu. Nitko ne može nasa-

mariti Winthropa Farranda; on ima četrdeset milijuna dolara da todokaže. Dovoljno brzo je shvatio igru ovoga čovjeka. Možda je možepretvoriti u profit.

Ta mu se ideja sviđala. John Androki je trebao njega; on nije tre-bao Johna Androkija. To ga je postavilo ravno na vozačevo mjesto.Bilo kakvi poslovi koje bi mogao imati s Androkijem bit će njemu ukorist, pod njegovim uvjetima; John Androki će morati na njih pri-

stati.Kada je John Androki nazvao te večeri, Farrand je prvi progovo-

rio: “Dođi u moj ured sljedećeg petka točno u četiri sata poslijepod-ne.”

“Za tjedan dana?” Androki je zvučao iznenađeno.“Neću biti u gradu do tada.” Zadržavanje Androkija tjedan dana

pružilo mu je zlobno zadovoljstvo; treba malo pustiti momka da čeka.

To će također dati agenciji dovoljno vremena da pošalje potpun izvještajo njemu.“Sljedećeg petka u četiri i deset”, objavio je Androki.“Prilično si siguran u sebe, zar ne?” odbrusio je Farrand.“Zar ne bih trebao biti?”Farrand je ljutito spustio slušalicu na telefon.

Winthrop Farrand je bio blago uznemiren. Njegova brza, ali te-meljita provjera Johna Androkija otkrila je nekoliko ljudi toga imena,

16



koji su svi mogli biti izuzeti od sumnje da su ga nazvali. Ali, o JohnuAndrokiju kojega je on tražio, nije bilo nikakvog dosjea. Agencija,koja je i dalje tražila, pretpostavila je da je ime vjerojatno lažno.

Androki? Ime je doista zvučalo sumnjivo lažno. No, ako je čovjek

htio uzeti lažno ime, zašto je odabrao Androki? Takvo ime je bilo lakoprovjeriti. Ili ga je odabrao zato što je bilo neobično? Pa, morao je pri-čekati i vidjeti.

John Androki se pojavio u uredu Winthropa Farranda točno u če-tiri sata. Kad ga je tajnica uvela unutra, Farrandov prvi dojam bio jedaleko od povoljnog. Prilično visok i mršav, John Androki je imaousko lice nezdrave boje, kojim je dominirao previše velik nos. Njego-

ve sitne oči bile su prilično tamne. Odjeća mu je bila pohabana, kao icipele. Farrandu su cipele bile siguran pokazatelj kakvog je čovjekimovnog stanja. Njegove vlastite su bile izrađene od rukom obrađeneengleske kože. Nagrizajuća sumnja da Androki ima utjecajne vezeodmah je nestala.

Pokazao je prema stolici i otresito rekao: “Imate pet minuta, go-spodine Androki.”

“Pošteno.” Androki je sjeo i zamišljeno ga promatrao. “Mogu vamreći koje će dionice porasti za dva boda i pet osmina do zatvaranjaburze u ponedjeljak.”

“Što vi imate od toga?” oštro je upitao Farrand.“Kupite tisuću dionica u moje ime ...”“Da li vam ja izgledam lud?” uzviknuo je Farrand. “Mogli biste

prodati dionice istoga trena. Bez obzira na to što bi one mogle učiniti,

vi biste iz svega izišli s bogatstvom.”“Ne bi se to baš moglo nazvati bogatstvom”, suprotstavio se An-droki. “To nisu tako vrijedne dionice.”

“Ali dovoljno su vrijedne da bi vam se isplatilo.”“Vidim da ste i dalje skeptični, gospodine Farrand.”“Poprilično skeptičan”, obznanio je. “Nisam svoje novce zaradio

glumeći budalu.”

“Niti vas ja smatram budalom”, odgovorio je Androki tihim gla-som.

17



“Ako imate tako dobar izvor informacija, zašto se zamarate sit-nim poslovima? Ne znam u čemu je stvar, ali nisam navikao da bivamprevaren.”

“Trebam nekakav početni kapital”, objasnio je Androki. “Kao što

ste zasigumo primijetili, trenutno nisam baš imućan.”“Primijetio sam to” , ukočeno je odgovorio Farrand. “Iskreno reče-

no, nisam impresioniran onime što vidim.”

“Da li to podrazumijeva i predviđanja koja sam vam dao, gospo-dine Farrand?”

“Ona su mi prilično zagonetna”, priznao je.“Mogu shvatiti vašu skeptičnost”, priznao je Androki. “Pretposta-

vimo da vam ja predložim nešto što bi moglo smanjiti vašu sumnjiča-

vost?”“Slušam”, osomo je odgovorio.Androki se nagnuo prema naprijed, nakrivljene glave. “Ja ću vam

reći o kojim je dionicama riječ. Kada - ponavljam kada - one porastu

za točno onoliko koliko sam predvidio u vrijeme zatvaranja burze uponedjeljak, isplatit ćete mi dvadeset i pet tisuća dolara u gotovini.”

“Nekako vam se cijena spušta, zar ne?”“Iskreno rečeno, da. Tisuću dionica bi iznosilo znatno više od toga.

Ali kad otkrijete da sam u pravu, bit će vam drago da platite još dvade-set i pet tisuća za dmge dionice, pa isto za treće, i tako dalje”, rekao jeAndroki. Njegove oči odjednom više nisu bile nasmiješene.

“Koliko dugo?”

“Sve dok ja ne budem imao dovoljno da preko noći zaradim svojprvi milijun na tržištu.”“Visoko pucate, zar ne?”

“Volite li ziheraše, gospodine Farrand?”

“Iskreno rečeno, ne.”“Tada možete shvatiti što znači ciljati visoko.”

“Visoko?” Farrand se zagledao u njega. “S milijunom kao počet-

nim kapitalom i takvom vrstom znanja, mogli biste posjedovati svijetu vrlo kratkom vremenu.”

18



Androki se slabašno nasmiješio. “A uz moje migove, koliko boga-ti biste vi mogli biti?”

Farrand je razdražljivo upitao: “Kakav je to kanal za dojave? Kakvuvi to organizaciju imate?”

“Nikakvu organizaciju, gospodine Farrand.” Androkijev pogled je postao ukočen i dalek. “Ja sam samotnjak.”

Jednu dugu minutu Farrand je piljio u njega. John Androki, u poha-banoj odjeći, činio se čovjekom prilično sigurnim u sebe. Tamne oči,sitne i smještene blizu uskog gomjeg dijela nosa, ne trepćući su muuzvratile pogled; bile su to oči koje ne govore ništa. Na posljetku jeupitao: “Pa dobro, tko ste vi, gospodine Androki?”

“Zar je to bitno?”“Htio bih znati s kime poslujem.”“Ja sam prodavač.”Farrand je ponovno promotrio pohabanu odjeću. “Čini se da niste

baš puno toga prodali u posljednje vrijeme.”“Tek počinjem; rekao sam vam to.”“Dakle, ova sposobnost predviđanja je nova, je l ’ tako?”

Androki ga je hladno pogledao. “Da li ste zainteresirani, gospodi-ne Farrand? Ako niste, vrijeme je da krenem.”

Farrand ga je podrobno promatrao. “O kojim je dionicama riječ?”upitao je na koncu.

“National Fuel, za dve i pet osmina ”“Zašto će one porasti?”Androki je slegnuo ramenima. “Nemam pojma, gospodine Fa-

rrand.”“Dva boda i pet osmina, rekli ste?”“Na završetku radnog dana u ponedjeljak, gospodine Farrand.”“Nećemo napraviti nikakav pisani dogovor.”“Naravno da ne.” Androki se razomžavajuće nasmijao. “Gotovi-

na je zakon.”

19



3Bertram Kane je sišao stepenicama s đrugog kata iz laboratorija

za informatiku i matematiku sveučilišta u Los Angelesu, a misli su mubile ispunjene svojstvima višedimenzionalnog prostora.

Da li je matematika apstraktnoga imala analogiju u stvarnosti? To je bilo veliko pitanje. David Cantrup sa sveučilišta u Chicagu vjerovao je da je svemir zakrivljen i zavrnut na takav način da se različiti svemi-

ri preklapaju, i da postojanje takvog višedimenzionalnog svemira možebiti matematički dokazano. To bi se moglo opisati pomoću novootkri-venih Bornjijevih transformacija.

Kane je vjerovao da je Cantrup u pravu. Kao i Freyhoff iz Njemač-ke, Vosin iz Rusije, Bemardi iz Italije, Tanaki iz Japana; vodećim svjet-skim matematičarima prostor je bio tajna koja se počela razotkrivati.Svemir je bio čarobna kutija koju čovjek još nije otvorio.

Kane je u tom vjerovanju otišao i korak dalje. Ako se ovakav iskriv-ljeni prostor može dokazati, tada je logično da ima fizičku analogiju;to jest, svemir se sastoji od mnogo više toga no što su tri dimenzijekoje čovjek može percipirati. U to je vjerovao, i nadao se da će to do-kazati.

Ulazeći u prostoriju za profesore, natočio si je šalicu kave i prišaosvom prijatelju Gordonu Maxonu. Vrlo nadaren, često neortodoksanprofesor psihologije, Maxon je bio zapažen zbog svog istraživanjapsihičkih fenomena: telepatije, psihokineze, vidovitosti, proricanja idmgih tema koje je jedan mrzovoljni kolega opisao kao “hokus-pokusznanosti”.

Maxon je odgumuo jutamje novine i pogledao ga. U svojim pede-setima, krhak i prosijed, veselo je treptao svojim blijedoplavim očima.“Sjedi, Bert. Pridmži se ljudskoj rasi.”

Kane se nasmijao dok je sjedao nasuprot njemu. “Što je stvar-nost?”

20



“Stvamost je da je ova kava odvratna.”“To je stvarnost na donjoj razini.”“Carstvu većine ljudskih nastojanja”, neozbiljno je odgovorio

Maxon.“Ne možemo svi proniknuti u više dimenzije uma, Gordie.”“Misliš li ti na svoj rad ili na moja skromna nastojanja?” zadirki-

vao je Maxon.“Um je tvoje područje.”“Pusti predjeli, Bert.”Kane se nasmijao. Neizmjerno mu se sviđao Maxon. Za razliku

od nekih njegovih kolega koji su ga smatrali šarlatanom, Kane je znao

da je smrtno ozbiljan u vezi svoga posla. Maxonu su još neotkrivenisvjetovi uma bili velike divote koje su još čekale na čovjeka.

Maxon je zamišljeno podigao pogled. “Što misliš o onoj ptičiciAndrokiju?”

“Androkiju?” Kane se pokušao prisjetiti o komu je riječ. “Onomfinancijeru?”

“Jednom od najbogatijih ljudi na svijetu”, mirno je odgovorio

Maxon. “Zar nikada ne čitaš ništa dmgo osim stripova?”“Uglavnom ne. Kojim se on poslom bavi, naftom?”“Naftom, elektronikom, alatnim strojevima, poljoprivrednom opre-

mom - samo imenuj posao i on je u njemu do grla. A sve u što se umi- ješa, kontrolira.”

“Odakle tako iznenadno zanimanje?”“Nije iznenadno. Pratim njegove aktivnosti već mjesecima.”“ I ?”

“Pojavio se niotkuda prije manje od godinu dana, Bert.”Kane se nasmijao. “Ovo je zemlja mogućnosti; čuo sam tebe kako

to kažeš stotine puta.”“Milijarder za manje od godinu dana?” Maxon ga je mimo pro-

matrao.“Što imaš na umu?”

“Vjemjem da je on čovjek kojeg tražim”, odgovorio je Maxon.“Vjemjem da je medij. Ako je istina što govore o njemu, cijena svih

21



dionica koje on kupi naglo poraste, a on ih nekako uvijek uspije proda-ti prije no što cijena padne.”

“Možda samo pametno posluje.”Maxon je odmahnuo glavom. “Oni nikada nisu tako pametni. Pre-

ma onome što kažu novinari koji pišu o fmancijama, on je pravi ča-robnjak. Svoje transakcije mora obavljati preko anonimnih agenata jerza sve za što on osobno pokaže zanimanje počnu se hvatati svi špeku-lanti države. To je više od čarobnog dodira.”

“Pokušavaš li reći da je vidovit?”“Više od toga”, inzistirao je Maxon. “Vidovitost se definira kao

sposobnost da se percipiraju stvari izvan dometa normalne percepcije;

ali ova ptičica gleda u sutra. On to doista čini. Vidi stvari koje se jošnisu dogodile. Vjerujem da je on putn ik u budućnostT “Ja i dalje ostajem pri uvjerenju da je riječ o financijskoj pronica-

vosti”, odgovorio je Kane cinično. “Čini se logičnijim.”“Ja razmišljam u okvirima vjerojatnosti”, suprotstavio se Maxon.

“Kad vidim da čovjek špekulira dionicama mnogo bolje od prosjekakoji bi se očitovalo kada bi to radio nasumce - iako, moram priznati,ovo je prvi put da susrećem takav fenomen do te razine - znam da nijeriječ o slučajnosti. To je sigumost, ili barem ogromna vjerojatnost.”

“To je isto što i sigumost,” složio se Kane, “ali moram još maloporazmisliti o tom objašnjenju putn ika u budućnost

“Zato što je sutra i dalje sutra, da li zbog toga to govoriš?” Maxo-nove oči su zasjale. “Mislio sam da tvoja posebna vrsta matematike nepromatra nabore samo u prostom nego i u vremenu?”

“Nisam je pokušao primijeniti posebno na vrijeme”, opovrgao je,

“Ali izraz da je ‘vrijeme četvrta dimenzija’ nema osnovu u činjenica-ma. Vrijeme se u tom smislu koristi samo da pomogne pri mjerenjupoznatoga svemira.”

“Zar ne može vrijeme imati svoje vlastite dimenzije?”“Prošlost, sadašnjost i budućnost, svakako.”“Mislim samo na ono što mi nazivamo sadašnjim vremenom.”“Ne bih mogao tvrditi da sam objektivan kada bih to porekao,”

priznao je Kane, “ali jesi li potražio jednostavnije objašnjenje? Moždamanipluira tržištem.”

22



“U tim razmjerima? Nemoguće!”“Ništa nije nemoguće”, promrmljao je Kane.“Sakupljam sve izreske koje mogu pronaći o toj ptičici, Bert. Ako

to nisi znao, on je primami interes Komisije za obveznice i razmjenu

robe i nekoliko dmgih zainteresiranih vladinih agencija. Senator Blai-re je spreman da ga uhiti za remećenje rada Kongresa. Ali stvar je utome što mu nitko ne može dokazati prešutno odobravanje. Siguransam da to može biti isključeno.”

“Dakle, imaš putnika u budućnost. Trebao bi biti sretan, Gordie.”“Da li ja to njušim neki sarkazam?”“Nazovi to skeptičnošću. Lakše se podnosi.”

“Smrtno sam ozbiljan, Bert. Vjemjem da je on putnik u buduć- nost . Razmotrio sam sva dmga moguća objašnjenja i sva sam ih is-ključio. On vidi sutra. Nevjerojatno, da, ali nevjerojatno samo u svjetluonoga što mi znamo.” Maxon ga je ozbiljno promatrao. “Najviše memuči što ja mogu učiniti u vezi toga?”

“Jesi li ikada pomislio da ga pitaš?”Maxon se nacerio. “Mogu zamisliti kako jadni nedovoljno plaće-

ni profesor prilazi milijardem i pita ga ‘Hoćete li mi reći tajnu svoguspjeha?’ Ili kako ga pita da li je on putn ik u budućnost. Možeš lizamisliti kakva bi panika nastala kad bi to doista bila istina i procurilovan? Mogao bi posjedovati svijet za desetak godina.”

“Milijarda za prvu godinu?” razmišljao je Kane. “Dobitak bi pro-gresivno rastao. Četiri ili pet godina bilo bi mu dovoljno.”

“Sve ovo nije razlog zbog kojega sam spomenuo tu temu”, rekao

je Maxon.“Hm?” Kane ga je promatrao.“Čini se da se izvrsno razumije u tvoju stmku.”“Višedimenzionalni prostor?” Bio je zapanjen. “Sigumo se šališ.”“Bilo kako bilo, Eikron je razgovarao s Cantmpom u Chicagu prošli

tjedan. Androki je bio tamo zbog neke zabave ili nečeg sličnog - dao jesveučilištu pet milijuna dolara - i Cantmp je imao zanimljiv razgovor s

njim. Androkija iz nekog razloga zanimaju matematičari i fizičari - i toteoretičari. Moram reći da je Cantmp bio prilično zapanjen.” Maxon

23



je izdržao Kaneov pogled. “Rekao je Eikonu da je Androkijevo razmi-šljanje na tom polju vrlo napredno.”

“Verbalno, možda.”

“Ne tako.” Maxon je odmahnuo glavom. “Cantrup je rekao da je

on s potpunim razumijevanjem govorio o Bomjijevim transformacija-ma. Rekao je Eikronu da su imali zanimljivu raspravu o matematičkoj

filozofiji kojaje povezana s njima. Androki je na Eikrona ostavio dojamda je iznimno dobro obaviješten o toj temi, na tehničkoj, kao i verbal-noj razini.”

“Ako je Cantmp tako rekao, tada je to istina.” Kane je osjetio ka-ko se u njemu budi radoznalost. “Teško je to zamisliti.”

“Osim ako je čitao Cantmpove misli, i vraćao mu njegove vlastiteideje”, mudro je primijetio Maxon.

“Telepatija?”“Poigravao sam se tom mišlju”, priznao je psiholog. “Može li se

povući linija između telepatije i proricanja? Ne znam. Lako je mogućeda sve vidovnjačke moći proizlaze iz istog osjetila, a nekoliko se spo-

sobnosti zasebno razvija. Tko može tvrditi da osobe koje mogu izazva-ti psihokinezu nisu istovremeno i vidovite, iako možda nešto slabije,ili da telepat ne nosi u sebi sjeme putn ika u budućnostT '

“Posljednja dva ne postoje u istom vremenskom kontinuumu”,

rekao je Kane odlučnim glasom. “Ti uvodiš novu varijablu.”“Zaista? Nisam baš siguran u to.”“Osim toga, da Androki nema obrazovanja na tom polju, sumnjam

da bi mogao čitati Cantmpove misli i iz toga izvući išta smisleno.”“Vi ste stvamo toliko uvmuti?”

Kane se nasmijao. “Što bi jedan laik mogao shvatiti pri kratkom

pogledu na stranicu vrhunske matematike? Upravo to je ono što bi

vidio u Cantmpovu umu - ne rečenice nego pojedinačne riječi kojepovezuju složene formule i jednadžbe. Bilo bi to kao da ja gledamstranicu pisanu sanskrtom.”

“Pa, koji je odgovor?” htio je znati Maxon.“Ne mogu reći.”

24



“Telepatija postoji”, izjavio je Maxon. “Ja sam uvjeren u to. Već je bezbroj puta eksperimentalno dokazana. Uvjeren sam da druga stanjavidovitosti također postoje, ali ne mogu reći da je telepatija povezanas proricanjem; nemam nikakvih podataka o tome.”

“Ima li itko?”“Nitko nema podatke koji bi se mogli provjeriti.” Maxon je nag-

nuo glavu brzim pokretom poput ptičjega. “Ako čovjek može pomicatifizički objekt samo mentalnom snagom, može li ga pomaknuti u nekuod viših dimenzija?”

“Psihokineza? Možda, ako takva viša dimenzija postoji.”“Nije li to ono što pokušavaš dokazati?”

“Na matematičkoj razini da, ali nemam nikakvu potvrdu da po-stoji fizičko stanje analogno tomu. Ili bih možda trebao reći fizičkastanja. Uvjeren sam da mi vidimo svoj svemir kao trodimenzionalansamo zbog ograničenosti naše senzome opreme.” Kane se nasmijao.“Na sreću, ta se ograničenja ne odnose na našu moć razmišljanja.”

“A mene zovu šarlatanom”, primijetio je Maxon. “Možda bih tre-bao osnovati kult.”

“Dobro bi ti išlo, Gordie. Postoji jedna prednost koju ti imaš, a jane. Gotovo svatko je čuo za izvanosjetilnu percepciju, ali koliko ljudi

je ikada pomislilo na višedimenzionalni svemir?”“Ti nisi orijentiran prema javnosti, Bert.”Kane ga je proučavao. “Zašto je Androki sklon matematičarima i

fizičarima? Da je telepat ili putn ik u budućnost , ili vidovit na bilo kojinačin, ne bi li ga vjerojatnije zanimali psiholozi?”

“Možda se boji da se ne razotkrije.”“Zašto matematičari i fizičari?” ustrajao je on.“Možda ga zanimaju zato što je upućen u njihova podmčja.”“Što milijarder ima zajedničkoga s višedimenzionalnim svemi-

rom?” inzistirao je Kane. “To je dio koji ne shvaćam. Nema nikakvog

smisla.”“Imaš li ti monopol na tu temu?”

“Ne, ali ona zahtijeva godine proučavanja, da ne spominjem pri-rodnu nadarenost. Ne shvaća se to tako lako.”

25



Maxonovo se lice uozbiljilo. “Moram pronaći Androkija i razgo-varati s njim.”

“Zainteresirao si me”, priznao je Kane. “To bi se iskustvo trebalopokazati zanimljivim. Gdje živi?”

“Prilično čudno, gotovo u susjedstvu. Ima elegantnu kuću blizuBeverly Hillsa. Pored Sunseta, mislim.”

“Možda možeš nekako doći do njega, Gordie. Mogao bi pokuša-ti.”

“Vjeruješ li ti da je to moguće?” Maxonovo je lice postalo sjetno.“Strah me i nadati se.”

Kasnije, dok se prisjećao razgovora, Kaneova je zbunjenost rasla.

Nije bio iznenađen što je Maxon smatrao Androkija putnikom u bu- dućnost , iako je bio pomalo uplašen da bi Maxon mogao biti u pravu.No, bio je potpuno zbunjen što je financijer očigledno potpuno shvaćaosloženu matematiku višedimenzionalnog svemira

Da li je taj momak mogao biti tako obrazovan? Cantrup iz Chica-ga, FreyhofF iz Njemačke, Vosin iz Rusije, Bemardi iz Italije, Tanakiiz Japana, i naravno on - bilo je malo vodećih autoriteta u tom pod-

mčju; sve dublje znanje o tom polju bilo je uglavnom ograničeno nanjih.

Gdje se Androki školovao? Tko ga je učio? Nitko od ovih vrhun-skih ljudi, je r su oni imena studenata dovoljno darovitih da bi radili zabilo kojega od njih razmjenjivali po prešutnom dogovom da će ti stu-denti biti nasljednici njihova rada; tako nadaren student bio je rijetkostkoju je trebalo cijeniti. Ali ime Androki bilo je nepoznato; nije po-

taklo nikakvu iskm u Kaneovu pamćenju. Putnik u budućnost! To jebilo još nevjerojatnije.

Bertram Kane nikada nije bio siguran što je osjećao prema AnitiWeber. Da li je to bilo zbog toga što ju je nesvjesno uspoređivao sMargaret? Margaret. Njihov jedanaest godina dug brak bio je idiličan,narušen jedino njihovim razočaranjem što nisu mogli imati djece.

Margaret! Margaret! Sudbina u obliku neizlječive bolesti odnijela ju je u roku nekoliko tjedana. A tada je ostao sam. Ostao je sam.

26



U svojoj tuzi, udaljio se od svijeta, od svih osim Maxona; od njegase nije mogao udaljiti. Psiholog je bio njegov potporanj, njegova vezasa stvamošću. Vremenom je obuzdao svoju tugu, ali nikada nije zabo-ravio Margaret. Nekoliko godina kasnije, Maxon ga je upoznao s

Anitom.“Dobra terapija,” rekao mu je Maxon, “ali nemoj konzumirati pre-

velike količine lijeka.”Nikada nije u potpunosti shvatio što je psiholog htio reći. Ali Anita

Weber se pokazala dobrom terapijom. Docentica umjetnosti, bila jelijepa, talentirana, duhovita; bila je razvedena. Ona mu se neizmjernosviđala, no katkada bi osjetio u njoj neku gmbost koja bi ga uznemiri-

la. Možda je to bilo samo zato što je bila toliko dmgačija od Margaret?Povremeno je razmišljao o braku. Tada bi osjetio duboko mrtvilo

u sebi. Tu joj temu nikada nije spominjao. Još uvijek mlad, u trideset isedmoj, imao je osiguranu budućnost ne baš osrednje kvalitete, ako nizbog kojeg dmgog razloga, onda zbog toga što je već postao ugledan usvojoj struci. Ali, još uvijek mu je ostalo da napravi konačan napre-dak. Dok to ne postigne, nije želio na sebe preuzimati odgovomost još

jednog braka. Da li je to bilo izbjegavanje obaveza? Nije vjerovao da je tako. Anita mu se sviđala, ali to je bilo sve. Niti ona nije pokazivalanikakvu ozbiljnu sklonost. Naprotiv, njihovi su izlasci bili vrlo ležemi.

“Bok, Anita. Jesi li za večeru?”“Što kazeš da odemo na plažu na hamburger? ”Njihovi su sastanci bili takvoga tipa. Ništa ozbiljno. Tek katkada,

kad bi se kasno vraćali, pa bi on navratio do njezina stana na šalicu

kave, uhvatio bi pogled ili skrivene aluzije koje su sugerirale neštoviše. Ponekad bi se uz nju osjećao prilično nelagodno. Takve su mu semisli motale glavom kada je došao po nju u petak na večer da idu navečem na plažu Malibu.

Dok je pratio krivudavu cestu iza Santa Monice, ona je iznenadaprimijetila: “Nekako si tih večeras.”

“Razmišljam”, odgovorio je smeteno.

“Moraš se naučiti opustiti i zabaviti.”“Uvijek sam svjestan vremena.”

27



“To mi baš i ne laska”, predbacila mu je.“Nisam to tako mislio”, protestirao je. “Previše analiziraš ono što

govorim.”“Ponekad se pitam.”

“Ali vremena je tako malo” , ozbiljno je odgovorio. “Zar ne osjećaši ti isto u vezi svoga posla?”

“Umjetnost opušta”, suprotstavila se. “Njezina ljepota i kreativ-nost. Ali ja ne dozvoljavam da mi ona oduzme svaki slobodan trenu-tak.”

“Zar ne vjeruješ da i matematika može opuštati?”“Ne”, uzvratila je sa sigumošću. “A kada vidim tvoje umomo lice,

siguma sam da ne opušta. Previše mučiš sam sebe, Bert. Koliko ćeš jošdugo moći tako izdržati?”

“Sve dok ne ostvarim veliko otkriće.”“Život se ne svodi samo na to.”“Tako mi i Gordie stalno govori.” Nasmijao se. “Čini se da on uži-

va u životu.”“Tako bi i trebalo biti”, ustvrdila je. “Imaš samo jednu priliku.”

Uputila mu je kratak pogled.“Znam”, tiho je promrmljao.Kada su se približili skupini neonskih svjetala, usporio je i parki-

rao na parkiralištu pored oronule kavane.Dok su pili koktele, ležemo ga je upitala: “Da li ti je Gordie rekao

uzbudljive vijesti o Johnu Androkiju, onom financijem? Siguran je da je taj čovjek putn ik u budućnost. Nije li to zapanjujuće?”

“Ako je istina, ondajes t.”“Ako možeš vjerovati u višedimenzionalni svemir, zašto ne možeš

u izvanosjetilnu percepciju?”“To dvoje nije u istom rangu”, protestirao je. “Na višedimenzio-

nalni svemir možeš primijeniti matematiku, možda i dokazati njegovopostojanje, barem kao apstraktne pojave. Ali kakvu matematiku možešprimijeniti na izvanosjetilnu percepciju? I nemoj samo reći statistiku.”

“Ali ja ću upravo to reći”, spremno je odgovorila. “Možeš odva-gnuti dokaze na vagi vjerojatnosti.”

28



“Ako imaš događaje koje je moguće odvagnuti, da.”

“On vjeruje da ima.”“Ja ne poričem mogućnost izvanosjetilnog opažanja” , protestirao

je. “Vrlo dobro znam da je um gotovo u potpunosti neistraženo more.

Telepatija, vidovitost, psihokineza - sve su one moguće unutar refe-rentnog sustava u kojem živimo. Ali ne i putovanje u budućnost .”

“Referentnog sustava?”“Vremena”, objasnio je. “Koncept putnika u budućnostwvo&i novu

varijablu. On ekstrapolira taj fenomen u vrijeme koje još nije, ako se

mogu tako izraziti ”“Je li to još izvanrednije od višedimnezionalnog svemira?”

“Možda i nije, ne znam. Ali je taj koncept zasigumo neshvatlji-viji. Razmisli o paradoksima koje stvara.”

“Gordie ne misli tako.”“Ali to je i dalje pitanje vjerovanja ... vjere.”

“Zar nije i višedimenzionalni svemir?”Nasmijao se. “Postoje određeni matematički pokazatelji.”“Zar ne mogu postojati pokazatelji vidovitosti?” izazivala ga je.

“Možda, ne znam.”“Gordie ne vjemje da je riječ o vjeri, barem ne u Androkijevu slu-

čaju.”“Zato što je Androki pogodio - ako mogu upotrijebiti tu riječ -

buduće aktivnosti određenih dionica? Znamo li koliko je puta pogreš-

no nagađao? Što je osnova Gordijeve statistike?”“On je, prema općenitom mišljenju, postao milijarder u toku go-

dine dana”, rekla je. “Nije mogao previše puta knvo nagađati.”“Mogao je krivo nagađati kad su u igri bili manji iznosi, a točno

kada su bili veliki”, pokušao je.

Podigla je pogled. “Ne vjemješ doista u to, zar ne?”“Ne, ne vjerujem”, priznao je. “Imam čudan osjećaj da bi Gordie

mogao biti u pravu.”“Čudno je da to nije palo na pamet nikom drugom.”

“Što hoćeš reći?”

29



“Uza sve ono što je napisano o tom čovjeku”, objasmla je. “Ča-robnjak tržišta dionicama, financijski genij - magazini su ispunjenipričama o njemu. Ali još nisam pročitala niti jednu sugestiju da onmožda ima vidovnjačke moći. Jedva čekam da ga upoznam.”

“Zašto?”Oči su joj se suzile. “On vlada ogromnom moći.”“Naravno, vrijednom milijardu dolara.”“Bilo bi uzbudljivo moći to raditi - gledati u budućnost, znati što

će se dogoditi u bilo kojem danom vremenu ili na bilo kojem mjestu.”“Možda, ne znam.” Razmotrio je tu mogućnost. “Iz onoga što sam

ja čuo, njegov je talent ograničen ne svijet financija.”

“Ako on ima taj talent, možeš li vjerovati da bi bio ograničen nasamo jedno usko polje? To bi bilo apsolutno nevjerojatno.”

“Zvučiš kao da vjeruješ da je on putn ik u budućnost .”“Sklona sam u to povjerovati”, priznala je. “Naravno, oduvijek

sam bila fascinirana izvanosjetilnom percepcijom. Sigumo ne moguporeći da postoji mogućnost.”

“Zato što želiš vjerovati u to?”

“Djelomično, ne znam.” Navlažila je usne. “Ali ako netko moževidjeti sutra, zar ne bi bilo logično da on može vidjeti cijelo sutra,odnosno barem sve ono što je unutar osjetilnog podmčja promatrača?Zašto bi takav talent bio ograničen na financije? To nije logično.”

“Možda je to stvar koncentracije.” Znatiželjno ju je promatrao.“Mnogo si razmišljala o ovome, zar ne?”

“Do neke granice.”

“Zašto?”Ona je podigla pogled, a lice joj je iznenada postalo bezizražajnoi tajanstveno. “Zato što želim upoznati Johna Androkija”, rekla je.

30



4Ured Charlesa Dorrancea bio je smješten duboko unutar prostra-

ne zgrade od bijelog mramora, čije je blještavilo prikrivalo svoju svrhu

administrativnog i operativnog središta jedne od najvećih i najtajnijihsvjetskih obavještajnih agencija. Strukturu smještenu u Langleyju uVirginiji, šaljivčine su uspoređivale s tvomicom kiselih krastavaca.Iako je sama zgrada bila očigledna zbog svoje monumentalnosti, takve

nisu bile nevidljive niti koje su, šireći se iz nje, obuhvaćale Zemlju.Nekoliko osjetljivijih niti širilo se izravno iz Dorranceova malenogureda.

Vitak, oštroumna lica, Charles Dorrance je svojim sitnim očimanalik na ptičje promatrao mršavu figum agenta koji mu je sjedio nasu-prot. “Na ovom putu ćeš se zvati Philip Conrad”, rekao je.

“Philip Conrad; sviđa mi se to ime”, potvrdio je agent. “Hoću li

raditi s nekim?”“Greb, Laski i Hasselwaite će ti biti dostupni ako ih zatrebaš. Pro-

cijeni situaciju kad stigneš na obalu, i javi mi.” Dorrance mu je pmžiodebeli dosje preko stola. “Ovo je sve što znamo o Johnu Androkiju.”

“Čini se da znamo puno.”

“Baš i ne, Phil”, progunđao je Dorrance. “Ovo ti ime baš dobropristaje.”

Agent se nasmijao. “Svako je bolje od onoga koje su mi prišilimoji roditelji.”

“Većina materijala je površna”, objasnio je Dorrance. “Ništa odmaterijala ne datira odavno - niti pune dvije godine.”

“Stvamo?” Conrad je čekao objašnjenje.“Prije toga nije postojao John Androki - barem ne pod tim ime-

nom.”

“Nema otisaka prstiju?”

31



“Ništa.” Dorrance je odmahnuo glavom. “Pročešljali smo ovu zem-lju, selo po selo, grad po grad, okrug po okrug. Svaku državu. Nismomogli pronaći rodni list, podatke o školovanju, otiske prstiju, broj zdra-vstvenog osiguranja, izdanu vozačku dozvolu, dosje o useljenju u zem-

lju ”“Čuo sam čudne priče o tom momku”, primijetio je Conrad.“On je jednostavno bio gospodin Nitko.”Conrad se jedva primjetno nasmiješio. “Sada mu se ne možeš tako

obratiti.”“Točno. Uskomešao je cijeli poslovni svijet. Komisija za obvez-

nice i razmjenu robe se vrti u krugu pokušavajući držati korak s njego-

vim poslićima. Protivnici gospodarskog monopola su izbezumljeni. Čimga zaustave na jednoj fronti, on se pojavi na drugoj, obično djelujućiputem agenata ili novootvorene tvrtke.” Dorrance se počešao po glavi,kao da zaglađuje kosu koje tamo već godinama nije bilo. “Sada je uzdr-mao i našu vanjsku politiku ...”

“Na koji način?”“Možda se sjećaš da je Svjetska banka odbila zahtjev Bolivije da

joj se odobri zajam od stotinu milijuna dolara, i da je nakon toga i našavlada odbila sličan zahtjev.”“Nije li to bilo zato što bolivijska vlada nije htjela povezati zahtjev

s određenom namjenom? Čini mi se da je tako bilo.”“To su tražile i Svjetska banka i naša vlada”, složio se Dorrance.

“Bolivija nije bila voljna odrediti namjenu tih sredstava.”“Kako se Androki uklapa u tu priču?”

“Upravo je pozajmio Boliviji čitavih stotinu milijuna dolara”,odgovorio je Dorrance. “Bez ikakvih obveza. Uplatio je novac tako dase može isplatiti samo Simonu Savedri osobno.”

“Privatna pozajmica?” Agent je zazviždao. “Koji je njegov mo-tiv?”

“To je ono što pokušavamo otkriti.” Razmišljajući, bubnjao je pr-stima po stolu. “Prije nekog vremena, bolivijska je vlada izvlastila in-

dustrije kositra i nafte, koje su iznimno važne za dobrobit te nacije.Kako se možda i sam sjećaš, Bolivija je bila naš glavni izvor kositra

32



tijekom Drugog svjetskog rata, kada su rudnici u Malaji i Indonezijipali u ruke Japancima.”

“Tako ako te zemlje postanu komunističke ...”“Ista bi se situacija mogla ponoviti.”

“Jedino što sada Androki posjeduje Boliviju, o tome je riječ?”“Sve se svodi na to, Phil. On pomaže trenutačnu vladu kako bi je

održao na vlasti, a čini se da to nije vlada koju bi State Departmenthtio vidjeti za kormilom.”

“Gospoda u State Departmentu će biti izvan sebe”, promrmljao jeConrad.

“Već jesu izvan sebe”, ispravio ga je Dorrance. “Ali Bolivija je

samo jedno od žarišta. On izaziva nevolje širom Srednje i Južne Ame-rike, da ne spominjem ostatak globusa. Njegove operacije su intema-cionalne.”

“Protiv ove vlade?”“Kada se njezino djelovanje protivi njegovim financijskim intere-

sima, da. On je u istom odnosu s dmgim vladama ili ih inače koristikao omžje. Također koristi strane vlade kako bi uništio američke tvrt-

ke, i oslabio ih tako da ih može preuzeti. Prilično je hrabar.”“Sve to u jednoj godini?” Conrad je podigao obrve.“Djeluje brzo.” Dorrance je refleksno protrljao zglobove svojih

prstiju. “Jednako me zabrinjavaju njegove domaće aktivnosti.”“Kršenje zabrane o stvaranju monopola?”“Do neke granice, ali također pokušavam procijeniti njegove po-

teze. Neki se čine prilično bezazlenima, dmgi manje bezazlenima, ali

njegovi motivi su sigurno skriveni. Kao i njegove aktivnosti. Uz po-moć udmživanja u konglomerate, postaje moćna organizacija u ame-ričkom poslovanju, da ne govorim o svjetskoj trgovini. Ali, povrh toga,on stvara stmktum moći koja mnogim ljudima stvara nelagodu.”

“Industrijski imperij?”

“Industrijski, gospodarski, politički.” Dorrance se hladno nasmijao.“Razmjer te moći je ono što me smeta. Imam dojam da je poput lede-

njaka: mogu vidjeti samo mali dio onoga što doista postoji. On napadana tisuću fronti. Sada je ušao u posao s donacijama - daje novčana

33



sredstva velikim sveučilištima. Dodjeljuje im po pet ili deset milijunadolara bez da trepne.”

“Ne spada li to u porezne olakšice?”“Siguran sam da mu to nije primami razlog.”

“Je li određeno za što su te dotacije?”“Uglavnom za knjižnice i stipendije. Vidiš i sam kako ga je to

omililo akademskoj zajednici.”“Možda pokušava steći kultum dmžeći se s njima”, predložio je

agent.“Ima tu nešto više od toga. On nešto želi.” Dorrance se namrštio.

“Razgovarao je s Davidom Cantmpom, matematičarom s čikaškog

sveučilišta, tijekom zabave priređene u Androkijevu čast koja jeuslijedila nakon prilično darežljive donacije toj instituciji. Jedan odnaših ljudi prisluškivao ga je pomoću minijatumog mikrofona. Jedanod Randovih momaka je slušao. Razgovor ga je poprilično zaintrigi-

rao.”“Plavuše?”Dorrance je odmahnuo glavom ne nasmijavši se. “Razgovarali su

o matematici višedimenzionalnog prostora, o nečemu što se nazivaBomjijevim transformacijama. Naš izvor je rekao da je Cantmp jedanod samo šestorice ljudi na svijetu koji su u stanju razgovarati o tompolju. Bio je prilično impresioniran.”

“Cantmpom?”“Androkijem. Čini se da je on gotovo jednako obrazovan o tom

podmčju kao i Cantmp.”

Agent se naslonio natrag u naslonjač, upitno promatrajući dmgo-ga. Konačno je upitao: “Govoriš li ti o četvrtoj dimenziji?”“Tako nekako.” Dorrance je napućio usne, komično ozbiljan. “Ko-

liko sam ja shvatio, oni su razgovarali o prelasku fizičkih tijela iz po-znatih u više dimenzije. Da li te to zbunjuje? Mene jest.”

“Zbunjuje me”, priznao je Conrad.“To su bile čiste špekulacije, naravno, ali špekulacije na apstrakt-

nom nivou koje bi razumjela tek nekolicina ljudi. Ovdje ponovno citi-ram našeg genijalnog gosta.”

34



“Nije li to iznenadilo Cantrupa?”“Mislim da jest, ali nikad se ne može znati za te pametnjakoviće.”

Dorrance je šmrcnuo. “U svakom slučaju, Androki ima afinitet premaakademskoj zajednici, posebno prema matematičarima i fizičarima. Oni

mu se doista svidaju. Da li je to loše? Ne znam.”“Govoriš li o tajnim vladinim istraživanjima koja se provode na

našim sveučilištima?”Dorrance je kimnuo. “To mi je palo na pamet, a naravno da velik

dio tog posla uključuje matematiku i fiziku. Ipak, osjećam da tu imamnogo više od toga. Zbunjuje me njegovo pokazivanje znanja.”

“A nema dosje o školovanju” , promrmljao je Conrad.

“Ima,” odgovorio je Dorrance oštroumno, “ali gdje? Takvo seznanje ne stječe iz dopisne škole ili knjižnice. Negdje, na nekom sveuči-

lištu, postoji dosje o vrlo inteligentnom studentu, ali gdje, ili pod kojimimenom, to ne znamo. Kada bismo to saznali, mogli bismo pratiti njegovtrag tijekom mračnih godina, prije no što je postao tako važan.”

“Vjeruješ li da je strani agent?”“Ruski?” Dorrance je polako odmahnuo glavom. “To sam prvo

posumnjao, ali u ovom slučaju se čini da je to ćorak. Svaka provjera potom pitanju, uključujući dobre informacije s one strane Željezne za-vjese, pokazala se negativnom. Osim toga, da je Rus, ne bi bio neiden-

tificiran.”“Njegovi bi papiri bili među najboljima”, složio se Conrad.Dorrance se mušičavo nasmijao. “Izvrsno je sakrio svoje tragove.”

“Da li ih je sakrio ili si je kupio lažni identitet?”

“Razmotrio sam i to.”“Milijarda dolara može pokopati mnogo dosjea”, primijetio je

Conrad.

“Može pokopati bilo što.” Dorrance je zatresao glavom. “Osimtoga, mi ne možemo dozvoliti da privatna osoba bude u poziciji da

utječe na - ili da kažem diktira? - politiku druge vlade. Moja je briganacionalna sigumost.”

“Zar postaje toliko opasan?”

35



“Mogao bi, u tome je cijela poanta. Osim toga, termin ‘mili jarder’

može zavarati. On kontrolira mnogo milijardi, a to je ono što se raču-

na. Ima stravičan utjecaj na naše osnovne institucije - zakon i vlast.”

“Ima li kakvih slabosti?”

Dorrance je nagnuo glavu. “Plavuše, kao što si ranije spomenuo, isklonost prema dobrom viskiju. Pije više no što bi trebao, ali to nije

neobično. Također je popriličan snob. Možda to objašnjava njegovu

naklonost prema pametnjakovićima.”

“Ima li još nešto?”“Nismo ništa pronašli.” Dorrance je gledao u dosje razmišljajući.

“Njegov je život u posljednjih godinu dana poput otvorene knjige.

Sumnjam da je učinio mnogo toga što mi nismo fotografirali, snimili,

ili oboje. Prilično je naivan po pitanju osiguravanja svoje privatnosti.”

“Naivan ili ga nije briga?”“Naivan. Ima čitav vod tjelohranitelja.”

“Ali nikakvo osiguranje, ha?”“Možda vjeruje da ima.” Dorrance je napućio usne razmišljajući.

“Kuća mu je zaštićena električnim osiguranjem. I dvorište također. Topokazuje da osjeća potrebu za sigurnošću. No, čini se da on ne shvaća

da se telefonske linije mogu prisluškivati i s udaljenosti, ili da daljin-

ski mikrofoni mogu poslužiti jednako dobro kao i ozvučena soba. Iskre-

no rečeno, njegov nedostatak znanja u tom pogledu me zbunjuje.”

“Na koji način?”“Da je on strani agent, ili industrijski špijun, ili pronevjeritelj, ili

manipulator dionicama, ili što god ti kažeš, sve bi to dobro znao; ali nezna. Tko je dakle on? Što je on? Koje je njegovo porijeklo?”

“Kako to da njegovi tjelohranitelji nisu upućeni u to?”

“Pri odabiru je išao na snagu”, rekao je Dorrance.

“S industrijskim imperijem te veličine?”

“Ma, njegovo osiguranje tamo je sasvim drugačije. Najbolje.”

“Ali ne povezuje istu potrebu sa svojim privatnim životom, je li

tako?

36



“Očigledno da ne povezuje. Njegov posao je nešto sasvim drugo.”Dorrance je napravio grimasu. “Prisluškivanje telefona, skriveni mikro-foni, daljinski prisluškivači - ništa nije previše pomoglo. Nasumicekoristi javne govomice, govori u šiframa, radi preko agenata koji rade

preko agenata koji rade preko agenata, niti jednu prokletu stvar nepovjerava pošti, i još mnogo toga. Imamo dosta toga snimljeno, alinije nam baš previše pomoglo.”

“Čovjek nikada ne može u potpunosti sakriti svoju prošlost. Onuvijek negdje ostavi za sobom nekakav trag. Uvijek postoje prijateljikoji ga se odavno sjećaju, a i neprijatelji. Pored toga, čovjek nikada nemože potpuno sakriti svoje aktivnosti.” Conradove su se oči zacaklile.

“Čak niti s milijardom dolara.”“Pronaći ćemo ga na vrijeme”, obećao je Dorrance.“Saznat ću što ga motivira.” Androki je predstavljao izazov kakav

se sviđao Conradu.“Postoji još jedan faktor.” Dorrance je svojim prstima napravio

šator i namrštio se. “Kada se Androki tek pojavio - kad je isplivao, akose mogu tako izraziti - trgovao je s Winthropom Farrandom ...”

“Multimilijunašem koji je poginuo u onoj prometnoj nesreći pro-šle godine” , prekinuo ga je Conrad. Pogled mu je postao oštriji.Dorrance je kimnuo. “Tijekom nekoliko mjeseci Androki je dobio

određeni broj isplata od Farranda. Transakcije su bile u gotovini, alion ih je bilježio: trideset isplata, svaka po dvadeset i pet tisuća.”

“Tri četvrtine milijuna dolara.” Conrad je tiho zazviždao.“Farrand je u tom razdoblju puno investirao na burzi, daleko više

no ikada do tada. Njegov cijeli sustav investiranja promijenio se goto-vo preko noći. A ulagao je bez konzultacija, barem što se tiče njegovihuobičajenih brokera.”

“Što je, pretpostavljam, slijedilo njegove isplate Androkiju?”“To se dešavalo istovremeno.” Dorrance je oštroumno promatrao

agenta. “Sve što bi Farrand dotaknuo pretvorilo bi se u zlato. Kao iAndroki, izgledalo je da ima formulu za dobivanje milijardi. Tada je,

iznenada, ubijen.”“Ima li nešto sumnjivo u vezi s tim?”

37



Dorranceovo je lice postalo ledeno. “Veliki kamion zabio se u nje-gov automobil dok je vozač skretao na njegov kućni prilaz. I on i vozačsu poginuli. Moram li reći da je kamion bio ukraden i da je vozač po-bjegao? Svjedok događaja rekao je da ga je pokupio cmi automobil

koji je slijedio kamion. Tablice na automobilu su bile lažne.”“Androki ga se riješio, ha?”“Sama logika tako nalaže”, složio se Dorrance. “Najvjerojatnije

imamo posla s ubojicom. Ali to nije moja najveća briga. Moja najvećabriga je ova zemlja, i njegov utjecaj na nacionalnu sigurnost. Moramosaznati što on pokušava učiniti i zašto.”

“Da li je Androki ikada spominjao svoju obitelj?”

“Ima li on uopće obitelj?” Dorrance se ogorčeno nasmijao.“Vjemjem da se izlegao iz jajeta.”

“Dakle, promatrat ću ga; da li je to sve?”“Zasada. Ne znam ti reći što će biti ubuduće.”Conrad je opušteno ustao. “Bolje da otkrijemo što je naumio prije

no što otkrijemo kako radimo za njega.”“Molim?” Dorrance ga je upitno promatrao.

“Mogao bi kupiti agenciju.”

Agent zvan Philip Conrad pročitao je Androkijev dosje temeljito ibez žurbe. U njemu su se nalazile brojne recentne fotografije, mnogenačinjene potajno; dmge su bile iz novina i magazina. Bio je prikazanna mnogo različitih zabava - visok, vitak, besprijekorno odjeven čo-vjek s prevelikim nosom, tamnom kosom i tamnim prodomim očima.

Pored njega, ili u blizini je obično bila neka plavuša; gotovo svaki putadmga, primijetio je.Dmge fotografije su ga prikazivale kako razgovara s Maxom Free-

landom, uvaženim fizičarom s Harvarda, i Davidom Cantmpom, mate-matičarom iz Chicaga. Pregledao je mnogo slika takvoga tipa. Očito jeJohna Androkija privlačio akademski svijet. I on njega, razmišljao je.

Pročitao je uredne stranice citata različitih pisaca i kolumnista koji

su pisali o financijama. John Androki je bio opisivan kao “čudotvorac mo-demog poslovanja”, “čarobni dečko Velike ploče”, “čovjek s Midinim

38



dodirom” i drugim sličnim pohvalnim izrazima. Conrad je dobio dojamda su ti pisci bili začarani čarolijom uspona Johna Androkija više negonačinom na koji je to postigao, je r je vrlo malo materijala bilo osuđu-

juće.

Zadržao se na citatima različitih osoba iz Kongresa, Kabineta idrugih visokih vladinih ureda. Neki su ga hvalili, a drugi su bili nega-tivni. Sa zanimanjem je primijetio da razlika u mišljenjima nije bilastrukturirana prema političkim linijama, ali nije postojala niti bilo kakva

jasna podjela koju bi mogao uočiti.Pronašao je karticu nazvanu “Navodna kršenja Zakona o zabrani

stvaranja monopola” ; upućivala je na desetke različitih izvještaja. Druga

kartica nazvana “Parnice u toku” je također bila pretrpana. No o tomčovjeku kao osobi bilo je malo toga poznato.Tko je John Androki? Većina ovako pomno sastavljenih dosjea

dala bi Conradu jasnu sliku subjekta kojeg predstavlja, ali ovaj ne.Ovaj je postavljao više pitanja no što je davao odgovora. Androkijevbrz uspon, njegovi domaći i strani poslovi, njegov imidž u tisku, izvještajo Winthropu Farrandu - sve je bilo uredno zabilježeno, ali kakva je

bila suma svega toga? Ne baš velika, razmišljao je. Dosje ga je ostaviohladnim.Što je htio John Androki? Conrad nije sebe smatrao genijalcem,

ali je znao da može povezati niti događaja tako da stvori nešto što jeimalo nekakvo značenje. Ali niti poslovanja Johna Androkija nisu sedale povezati.

Pamtio je dok je čitao dalje. Androkijevo domaće vlasništvo čini-

lo je tek maleni dio ukupne sume. Gvatemala, Nikaragva, Panama,Kolumbija, Venezuela, Bolivija, Peru - Androki je puštao svoje krakeduboko u Srednju i Južnu Ameriku, kao i u Afriku, Bliski istok, Euro-pu. Conrad je pomislio da bi se, kada bi se njegove utjecajne sferepovezale tankom paučinom, cijeli globus našao u paukovoj mreži.

Dorrance je ublažio cijeli slučaj, pomislio je. John Androki je aku-mulirao takvu moć koja se opirala zakonima, potkopavala vlade, po-tresala čitave nacije. Posezao je još dalje od moći vlasti kako bi uspo-stavio svoj vlastiti blok.

39



Conrad je tiho zazviždao. Mogao je dobro vidjeti kako je on upaou igru. Širenje Androkijeve moći nije se moglo tolerirati, ne po cijenunacionalne sigurnosti. A John Androki je tukao baš po tom bastionu, iotvoreno, i potajice. Charles Dorrance znao je mnogo više no što je

priznao. On je čovjek, mislio je Conrad, koji gleda unaprijed.Philip Conrad - već se priviknuo na to ime - putovao je brzo i bezpuno prtljage. Sat vremena nakon što je spakirao nešto svojih osobnihstvari u mali putni kovčeg, bio je u avionu za Los Angeles. Intuitivno

je osjećao da će put biti dug, i da je John Androki čovjek čiji će brojbiti izvučen. Pa, ako bude, bit će.

Ali to će ovisiti o Charlesu Dorranceu.

5Bertram Kane ušao je u ured Gordona Maxona i zavalio se u fo-

telju uz pitanje: “Kako napreduje uvrtanje mozgova?”“Većina njih je uvmuta i na samom početku.” Maxon se zasmijuljio.

“Koji je tvoj problem? Imaš neke mušice?”Kane se nasmijao. “Bih li primijetio kada bih ih imao?”“Moguće.” Maxon ga je upitno promatrao. “Kakav je normalan

um? Ne znam, nikada se nisam susreo s nečim takvim.”“Da li bi ga uopće i prepoznao?”Maxon je rekao: “Zbog svoje rijetkosti bio bi abnormalan, dakle

neprepoznatljiv kao normalan. Kako ti zvuči ovaj paradoks?”“Psihologija.” Kane je napravio grimasu.“Mi s umovima činimo ono što vi činite s matematikom”, izjavio

je Maxon. “Svatko tko može uzeti trodimenzionalan prostor i izvmutiga u višedimenzionalne proporcije -”

“Ti klevećeš kraljicu svih znanosti”, ubacio se Kane. “Kako biotkrio svoje senzitivce bez statistike?”

40



“Kad smo već kod senzitivaca, jesi li čuo najnoviju vijest? JohnAndroki poklanja dobrom starom Sveučilištu Los Angelesa deset mi-lijuna dolara.”

“Što?” Bio je zapanjen.

“Za novu knjižnicu”, objasnio je Maxon.“Gdje si to čuo?”“Od osobe koja je desna ruka počasnom rektoru.”“Zašto baš Sveučilištu Los Angelesa?”“Pa, ovo je baza Androkijeva djelovanja.”“Mislio sam da je svijet njegova baza. Tako misli i tisak.”“To nije toliko pogrešno”, nagađao je Maxon. “Jesi li čitao o njego-

vom zajmu Turskoj? State Department je bijesan. Vlada bi ga vjerojat-no spriječila na osnovu neke proceduralne greške, ali obavio je to prekošvicarskih banaka.”

“Vlada bi ga još uvijek mogla spriječiti kad bi to htjela” , prigovo-rio je Kane. “Ekonomski pritisak bi riješio stvar.”

“Protiv Turske?” Maxon je odmahnuo glavom. “On je nov&c po-zajmio osobno Ismetu Beyu.”

“Ne mogu pratiti njegove aktivnosti”, priznao je Kane.“Za to bi morao postati promatrač Androkija”, savjetovao ga je

Maxon. “To ubrzano postaje poput prave profesije. Ja postajem pravistručnjak.”

“Što on želi postići?”“Upravo si izrekao univerzalno pitanje.” Maxon se nasmijao.

“Sjećaš li se pozajmice Boliviji prije nekoliko mjeseci? To je takođerbio osobni posao - stotinu milijuna dolara na Savedrin osobni račun.”

“Sjećam se opće uzbune koju je to izazvalo.”“Savedra je upravo stavio ključne industrije te nacije pod čvrstu

kontrolu vlade - što se svodi na nacionalizaciju cjelokupnog gospodar-stva. To je čudno uređenje. Zapravo je učinio Boliviju korporacijom, aon i pomno odabrani kabinet služe kao svojevrsni predsjednik i uprav-ni odbor.” Maxon je utonuo dublje u fotelju. “To Boliviju čini nečimpoput ogranka Androkijeve svjetske korporacije.”

“To je prenategnuto”, nasmijao se Kane.

41



“Ti to doista misliš? Ja ne. On je na isti način pozajmio novcepovelikom broju država - sve su malene i klimavoga tipa.”

“Turska nije klimava”, suprotstavio se Kane.“Ne, ali se njome upravlja centralno. Ismet Bey je diktator u sve-

mu osim u tituli. Možda je to ključ. Androki je izveo istu stvar prošlo-ga mjeseca u istočnoj Africi.”

“Nisam čuo za to.”“Tanzanija”, objasnio je Maxon. “Jedini resursi te nacije su rezer-

vati divljači i Kilimanjaro, za koje moraš priznati da ne donose nekiprihod. Androki je to elegantno riješio zajmom od osamdeset milijuna

dolara, ponovno na osobnoj bazi.”

“To i dalje ne govori što on želi postići.”“Kontrolu svijeta”, odgovorio je ozbiljno Maxon. “Jesi li znao da

on posredno i neposredno kontrolira najveće industrije ZapadneNjemačke? Situacija nije sasvim jasna, ali Bullitt, britanski ekonomist,

tvrdi da je tako. On je napravio detaljnu studiju Androkija. Katego-rički tvrdi da Androki kontrolira ono što ne posjeduje, što se svodi naisto. I nemoj mi reći da nisi pročitao Skylerovu Sjenu Androkija. To je

totalni bestseler u tvrdom uvezu.”“Čuo sam daje knjiga senzacionalna”, komentirao je Kane.“Do neke granice, ali Skylerovu dokumentaciju o Androkijevim

aktivnostima na Srednjem istoku i u Africi su potvrdili drugi izvori.

Nema sumnje da on kupuje one raspadnute vlade u Africi na tone.”“Svjetska dominacija je pravi izazov”, primijetio je Kane. Ekono-

mija nije bila njegovo područje, niti psihologija, niti sociologija. A

definitivno nije bio političko biće, to je prepustio drugima. Ali nešto uAndrokijevim aktivnostima strašno ga je uznemiravalo. Na posljetku

je rekao: “Ne mogu zamisliti da će uspjeti.”

“Ne možeš? Ja nisam tako siguran”, odgovorio je Maxon. “Svešto znam je da se pojavio niotkuda i za manje od dvije godine postaonajbogatijim čovjekom svijeta, i vjerojatno najmoćnijim. Osim toga,

on je sigurno osoba s najvećim publicitetom.”“Ne mogu reći da je publicitet bitan.”

42



“Vjeruješ da nije? Publicitet je moć, Bert, barem u smislu da činiljude ovisnima, i o Androkiju kao osobi, i o njegovim ciljevima. Uvijeksam slušao kako su financijeri tajnovite osobe, ali ovaj nije. On jepoznata osoba na prijemima. Mašinerija za odnose s javnošću koja

proizvodi guvemere Kalifomije može skinuti kapu Ijudima koji to radeza Androkija.”

“Možda on vreba na političku budućnost?”“Nemoj biti naivan, Bert. Iz onoga što sam ja pročitao, dao je neke

velike novčane priloge političarima, ali on želi postići moć isključivopreko novca. To je, kako kažu cinici, konačna pozicija moći.”

“Vjemješ li da j e putn ik u budućnostT'

“Uvjeren sam u to, Bert.”“Imaš li još dokaza?”“Nikakvih koje bi se moglo izmjeriti preciznim brojkama,” pri-

znao je Maxon, “ali moraš priznati da uvijek odigra pravi potez, baremza njega. Njegovo tempiranje kao da nije s ovoga svijeta.”

“Da li doista to znaš?”“Samo ponavljam osjećaje stotinu stmčnih, ali uznemirenih gla-

sova”, odgovorio je Maxon. “Sve ih je zaintrigiralo njegovo tempi-ranje. Čini se da svaki od njih ima dmgačije objašnjenje, ali oko jed-noga su se svi složili: kada on djeluje, pravi je trenutak za to. Nikadane čini nešto prerano ili prekasno. To je apsolutno nevjerojatno.”

Kane je rekao: “Možda baš njegov potez čini vrijeme za neštopravim. Jesi li razmislio o tome?”

“To je moguće u nekim situacijama, ali u nekima ne”, složio se

Maxon. “Većina je njegovih poteza, ako ih analiziraš, povezana s fi-nancijskim uvjetima. Ipak, ima tu nešto više od toga. On preduhitritrenutne događaje. Nikada nisi vidio da riskira novac na kasnije gubit-nike. Pri tome mislim na neke političare u Africi koji su imali malošanse za pobjedu, i koje je on podržao, a na kraju su pobijedili.”

“Možda su pobijedili zato što lh je on podržao” , predložio je Kane.“Ne vjerujem da je tako.” Maxon je odmahnuo glavom. “Sklon

sam vjerovati da on podržava Ijude za koje zna da će pobijediti.”“On ne može uvijek biti u pravu, Gordie.”

43



“Očigledno jest.” Maxon je nježno puhnuo prema jagodicamasvojih prstiju, a tada ih promotrio. “Što znači povlačenje pravog pote-za svaki put? Da li su ičije procjene tako nepogrešive? Smatram tomalo vjerojatnim na vagi vjerojatnosti. Zapravo, to čini faktor slučaj-

nosti manje vjerojatnim. Ja kažem da tu nije riječ o slučajnosti; ondjeluje znajući što će se dogoditi.”

“Vjeruješ li ti u to zato što želiš vjerovati?” izazvao ga je Kane.“U njegovom slučaju, ne želim u to vjerovati”, odvratio je Ma-

xon. “Pomisao na to me plaši. Ali, bez obzira na to, vjerujem. A zbogtoga što vjerujem sam fasciniran, ili bih možda trebao reći opsjednut.Moram upoznati tog čovjeka i saznati.”

“Hoćeš li onda znati?”“Ako ga vidim? Vjerujem da hoću.” Maxon se nacerio. “Imam

patent.”Razgovor je ostavio Kanea nekako potištenim. Dok se vraćao u

svoj ured, pomisao na provođenje dugih sati u laboratoriju za matema-

tiku te večeri činila se nepodnošljivom. Prepustivši se trenutačnomporivu, nazvao je Anitu.

“Bert”, rekao je kad se javila na telefon.“Pa dobro, gdje si ti?”“Žongliram jednadžbama”, priznao je zajedljivo. “Uvijek osjećam

da sam na rubu otkrića.”“Prije bi mogao biti na rubu živčanog sloma”, upozorila je.

“Što kažeš na večeru večeras?”“Pa ...”

“U sedam?”“To mi odgovara.”

“Dakle, u sedam.” Kad je vratio slušalicu na mjesto, osjetio je

krivnju. Nije bio pošten prema Aniti. Znao ju je zapostavljati tjedni-ma. Tijekom tih razdoblja, matematika bi mu bila dovoljna. Živeći učudnovatom svijetu uma, ispunjenom čudesnom logikom stvorenom

od brojeva i simbola, isključio bi se iz svakodnevnog života; kroz pro-zor matematike tražio je nedokučive svemire.

44



Ali, neizbježno, čarolija bi došla svome kraju. Obično bi se krajpojavio u obliku vala umora lzazvanog nedostatkom hrane i sna, iliiznenadnom usamljenošću zbog njegove samonametnute izolacije.

U takvim situacijama, kao danas, iznenada bi nazvao Anitu. No

ona se nikada nije bunila, osim što bi ga prekorila zbog malo spavanjai zapostavljanja samoga sebe.

Otišao je do prozora i pogledao van. Tepih načinjen od trave, sjeno-viti brijestovi, vitak bijeli zvonik u daljini stvorili su osjećaj smireno-sti. Bi li neki drugi svijet mogao biti čudesniji? Ili je ovo bio samo

jedan u nizu svjetova u istom prostorno-vremenskom kontinuumu?Kako čovjek može osjetiti ono što se nalazi izvan osjetila? Ipak,

bio je siguran, postojalo je nešto više od toga; matematički izvodi kojisu to potvrđivali bili su presnažni da bi moglo biti drugačije. Prije nebaš mnogo godina, svemir se smatralo ogromnim mehanizmom kojimvladaju nepromjenjivi zakoni Newtonove mehanike; sada su se ti zakoničinili više kao samo jedan aspekt u moru sila koje su povezivale i uz-nemiravale kozmos. Priroda je bila puna paradoksa.

Što je paradoks? Kad ga se svede na samu bit, na to se pitanje nemože odgovoriti; ne može zato što se nalazi izvan područja ljudskog

shvaćanja. Višedimenzionalni svemir je pun takvih paradoksa - i sam je paradoksalan, razmišljao je. Ipak, bio je potpuno uvjeren da takavsvemir postoji.

Ipak, svemir, slojevit ili pomiješan sa svemirom, nije dovodio doničega. Kao takav, ovaj koncept nije imao nikakvog značenja. Svemirima značenje samo dok ga se mjeri pomoću objekata koji se nalaze unjemu; dakle, postojanje višedimenzionalnog svemira impliciralo je

postojanje objekata izvan poznatih dimenzija. Druge svjetove. Zadiv-ljeno je izgovorio te riječi. Čovjek je stajao u mračnoj spilji, kroz čiji

je uski otvor mogao vidjeti samo jednu zvijezdu. A ipak su cijele ga-laksije prekrivale nebo. Sanjario je.

Gordon Maxon je također vjerovao u druge dimenzije, ali je kaoključ za njihovo otkrivanje vidio vidovnjaštvo, a ne matematiku. Da li

je bilo bitno kako je čovjek prolazio kroz vrata koja ih povezuju? Za-

pravo i nije, mislio je Kane. Važno je bilo pronaći vrata i širom ihotvoriti.

45



Mogao je shvatiti Maxonovu uzbuđenost zbog mogućnosti da jeJohn Androki putn ik u budućnost. Ostali Maxonovi subjekti - telepati,vidovnjaci, psihokinetici - nastanjivali su isti prostorno-vremenskikontinuum kao i normalni ljudi. Ali John Androki nije. Jedini među

subjektima kojih su Maxonove studije bile prepune, projicirao je svojosjetilni aparat kroz vrijeme. Poput ribara, bacao je svoju mrežu u strujuvremena, hvatajući iz nje događaje iz sutrašnjice. Da li je to bilo mo-guće? Ili je sve to bila samo mašta Gordona Maxona?

Anita ga je dočekala na vratima, još uvijek u kućnoj haljini. “Bitću spremna za tren.” Znatiželjno ga je promatrala. “Izgledaš umorno.”

“Sitnica”

“Nije ni čudo s obzirom koliko radiš.”“Sasvim zaboravim na vrijeme”, priznao je. “To je neshvatljiv

svijet.”“Višedimenzionalni svemir?”Kimnuo je. “To je kao da pokušavaš uhvatiti živu udicom; ona

jednostavno neće ostati pričvršćena.”“Stvarai svijet je puno bolji.” Napravila je grimasu prema njemu.

“Ili to nisi znao?”“Ponekad se čini previše turoban.”“Ne ako iz njega uzmeš ono što želiš.”“Kad ti to kažeš, zvuči jednostavno”, optužio ju je.“Nitko nije rekao da je jednostavno.” Zadržala je njegov pogled.

“Najteži dio je spoznati što zapravo želiš.”“Znaš li ti što želiš?”

Namrštila se. “Da i ne. Nekada sam vjerovala da znam, ali moje seželje mijenjaju. One opadaju i rastu u skladu s mogućnostima.”“To se zove biti realan”, priznao je.“Stvamo? Ne znam.” Veselo se nasmijala. “Učim uzeti ponešto

od ovoga svijeta, ponešto od onoga - uzeti ono najbolje iz nekolikosvjetova.”

“To zahtijeva i ponešto žongliranja.”

“Da, naravno, ali kako bi čovjek inače postigao ono što želi? Morašžonglirati, činiti ustupke. Ali, nije li to dio uzbuđenja?”

46



“Nikada o tome nisam razmišljao na taj način”, priznao je.“Ne možeš plutati kroz život, Bert.”“Plutati?” upitno ju je pogledao.“Moraš upravljati čamcem.”

Nasmiješio se. “Mi upravljamo na različite načine. Moje kormilo je matematika.”

“Ali ideš prema nevidljivoj obali” , pokudila ga je. “Natoči si nekopiće. Osjećat ćeš se bolje.”

Pijuckao je viski s ledom kad se Anitaponovno pojavila iz susjed-ne sobe. Još uvijek u kućnoj haljini, njezino se tijelo uvijalo ispod nje.Pogled na to ubrzao mu je puls. Ona je zastala, a dim iz cigarete krivu-

dao je pored njezina lica.“Jesi li čuo za deset milijuna dolara koje John Androki daje Sveuči-

lištu za knjižnicu?”“Gordie mi je to spomenuo.”“Nije li to čudesno, Bert?”“Pretpostavljam.”“Ne zvučiš previše entuzijastično.”

“Taj me momak muči”, priznao je.“Ma, on je zanimljiv čovjek.”“Kreće se prebrzo za mene.”“To je ono što ga čini zanimljivim, Bert.” Sjela je pored njega na

kauč.“Nemoj da te glamur zanese”, upozorio ju je.“Zašto ne?” upitala je zadirkujući.

“To je iluzoma kvaliteta.”“Ali prava vrijednost za dušu.”“Na koji način?” pitao je podrugljivo.“Glamur je magnet, hrana; traži neki odgovor.”“Ne mogu njega vidjeti kao glamuroznoga.”“Zato što bi mogao biti putnik u budućnostT' Uperila je pogled u

njega, a na licu joj se odražavao osjećaj koji nije mogao odgonetnuti.

“To bi ga učinilo još uzbudljivijim. Zamisli da možeš gledati u ženu iznati hoćeš li imati s njom ljubavnu avanturu ili ne.”

47





6“EMINENTNI ZNANSTVENIK UBIJEN U CHICAGU” - Kane

je tupo promatrao crne naslove u Timesu prije no što je spustio pogledna tekst.

Chicago (AP) - Davida Cantrupa, uglednog matematičara sa Sveučilišta u Chicagu, poznatog po proučavanju višedimenzionalnog

svemira, sinoć je upucao nepoznati napadač dok je izlazio iz automobila ispred svoje kuće. Svjedok događaja izjavio je da je ubojica pobjegao u crnom automobilu. Policija zasada ne nudi nikakvo objaš- njenje ...

Dovršio je članak i odgumuo novine, tupo buljeći u zid. DavidCantmp mrtav! Nije htio vjerovati u to. Iako se s njim sreo tek neko-liko puta, povremeno su se dopisivali u vezi posla. Cantmp je, kao ion, promicao uvjerenje da svemir ima mnogo dimenzija. On je bio tajkoji je prvi upotrijebio Bornjijeve transformacije kako bi matematikuprojicirao u to nepoznato podmčje.

Kane je osjetio težak osobni gubitak. Znao je da je to gubitak kojegaće značajnije osjetiti relativno malena skupina ljudi raširenih diljemsvijeta koji su bili pioniri na istom podmčju, i koji su na mnoge načinebili Cantmpovi kolege. Sada je sve ostalo na Freyhoffu iz Njemačke,Vosinu iz Rusije, Bemardiju iz Italije i Tanakiju iz Japana. I na njemu!Ali Cantmp je bio najistaknutiji od njih. Njegov će gubitak ostavitiveliku prazninu.

Vrata njegova ureda su se otvorila i ušao je Maxon. Kane ga jebezvoljno pozdravio.

“Znam točno kako se osjećaš”, rekao je Maxon. “To je prava šteta.”“Zašto baš on?” upitao je ogorčeno. “Taj čin je nerazuman.”“Ne osobi koja ga je počinila, Bert.”

49



“Kako bi čovjek poput Davida Cantrupa mogao imati neprijatelje?”pitao je.

“A što mi znamo o njemu?” Maxon mu se nježno suprotstavio.“Poznajemo njegov rad, ali ne 1 njega.”

“Uništiti takav um je svejedno bio nerazuman čin.”“Posebno si osjetljiv zbog toga jer se bavio onime čime se i ti

baviš,” rekao je Maxon, “ali koliko ljudi ga je smatralo velikanom?Bijedna šačica na cijelom planetu.”

“Je li slava ono što određuje da li će netko biti smatran velikanom

ili ne?”“Naravno da nije. Samo sam rekao da gubitak neće osjetiti mnogo

ljudi.”“On je bio tako blizu velikog otkrića, Gordie.”“Postoje i drugi”, utješio ga je psiholog. Pogledao je Kanea. “I ti

si jedan od njih.”“Ali ja nisam David Cantrup” , ogorčeno je odgovorio.“A je li on bio u tvojoj dobi?”“Ma znam, komadići se mogu ponovno sastaviti.” Umomo je po-

kazao prema novinama. “Sudeći prema priči, nema nikakvih tragova,ništa - samo čovjek koji ga je upucao u mraku i pobjegao u cmomautomobilu. Nezamislivo je da se nešto takvo može dogoditi.”

“Takve se stvari događaju svaki dan, Bert. Što očekuješ od uboji-ce, da nosi svjetleću reklamu? Osim toga, svako je ubojstvo za nekogatragedija.”

“Vidio sam ga samo nekoliko puta, ali nekako mi je oduvijek bio

poput oca”, odgovorio je Kane. “U svojim mislima živio sam s njimgodinama.”“Svi mi imamo svoje bogove, Bert.”“Ali biti ubijen u ovoj životnoj dobi -”“Ti moraš nastaviti tamo gdje je on stao”, čvrsto je rekao Maxon.“Ali mogu li?”“Naravno da možeš.”

“Ponekad je to kao da hodaš kroz mrklu noć, i tražiš sitni tračaksvjetla”, priznao je Kane. “Znam da postoji ključ, ali mogu li ga ja

50



pronaći? Da li je čovjek obdaren mentalnom moći da bi se oslobodiostvamosti u kojoj se rađa? To u čovjeku budi prilično ponizne osjećaje,Gordie.”

Maxon je kimnuo glavom. “Ponekad se i ja tako osjećam. Uhva-

tim neki tračak, dovoljno da me muči, a tada mi se vrata zalupe ravnou lice. Ali, ne smiješ odustati.”“Ne, neću odustati,” usprotivio se Kane, “ali ne mogu a da se ne

upitam. Ja sam kao slijepac koji pokušava nacrtati kartu svemira, Gor-die. Znam da su zvijezde tamo, ali gdje? Sada ću biti još usamljeniji.”

Maxon se okrenuo na vratima. “Uzgred budi rečeno, priča se daće Rowland prirediti primanje za Androkija.” Rowland je bio počasni

rektor Sveučilišta u Los Angelesu.“Androki.” Kane je izgovorio to ime kao kletvu.“Mogli bismo se na koncu i upoznati s tom ptičicom.”“Pomisao na to ostavlja me hladnim.”“Otjeraj crne misli i osjećat ćeš se bolje”, savjetovao ga je Ma-

xon. “I sam znaš da umireš od želje da ga upoznaš.”“Samo kako bih saznao što ga pokreće.”“Nije li to ono što svi mi želimo - vidjeti što pokreće Johna An-

drokija?” Prije no što je Kane stigao odgovoriti, Maxon je izišao izatvorio vrata.

Kane je ostao za svojim radnim stolom, i zamišljeno gledao krozprozor. Smrt Davida Cantmpa bila je težak udarac. Ali Maxon je bio upravu: tragediju će u potpunosti osjetiti samo njegova obitelj, neko-liko kolega i studenata, i šačica znanstvenika širom svijeta. Freyhoff izNjemačke, Vosin iz Rusije, Bemardi iz Italije, Tanaki iz Japana - oviće ljudi danas tugovati.

Ipak, David Cantmp je čitavom svijetu ostavio naslijeđe, razmi-šljao je. Jednoga dana, kada čovjek širom otvori vrata, to će biti zbogDavida Cantmpa. On je bio pionir.

Kane se sjetio svoje vlastite inicijacije u to apstraktno podmčje.Kao student četvrte godine matematike na Berkleyu, bio je na preda-vanju Hansa Wulffa, zvijezde na nebeskom svodu koji mu je bio pri-lično nepoznat.

51



Uz pomoć ploče i komada krede, govoreći nezanimljivim glasombez emocija, Wulff je Kaneovim očima otvorio vidike o kojima on nijeniti sanjao. To nije bio svijet mikrokozmosa ili makrokozmosa; nije gase moglo vidjeti niti mikroskopom, niti teleskopom, niti bilo kakvim

valovima ili instrumentima koje je čovjek grozničavo slao premazvijezdama.

Wulffov svijet bio je daleko veći.

Kane se još uvijek sjećao tišine u auditoriju, koja je bila prekida-na jedino predavačevim pomalo piskutavim glasom. Svijet koji je on

otkrio te večeri postojao je oko Kanea na sve strane; postojao je, alinije ga se moglo osjetiti, jer priroda nije dala čovjeku osjetilni aparat

kojim bi prodro iza dimenzija koje su činile njegovu stvarnost.“Što mipodrazum ijevamopodstvarnošću i nestvarnošću? ” Wulff

je postavio to pitanje na početku svog predavanja. Stvarnost i nestvar-nost, rekao je, samo su umjetne konstrukcije uma. U tom pogledu,nestvamost je bila sinonim za granice senzorne percepcije; nestvar-nost je počnjala gdje je prestajao razum.

Kako mogu postojati granice u svemim koji je sam bezgraničan?

Pitao se Kane tada. Ljudi su znali da bezbroj galaksija leži izvan do-meta najosjetljivijih radioteleskopa. Pregledi koje je Wulff tada nacr-tao na ploči bili su poput onih nevidljivih galaksija; bio je potrebanmoćniji teleskop da bi ih se otkrilo. Samo što je ovaj teleskop trebaobiti izgrađen od matematike.

Morao je biti izgrađen u umovima ljudi.

Možda čovjek nikada nije mogao stići do “Neke Daleke Centau-

ri” , ali mogao je postići mnogo važniji korak pomoću čarolije brojeva.To je bilo ono što je govorio Hans Wulff.

Kane se odvezao do Anitina stana rano navečer. Njihova veza,kako je o njoj razmišljao, ga je uznemiravala; no, našao se uvučen jošdublje u tu zbrku, jer je djelomice to i bila. Nije bio sasvim sigurankako je sve počelo. U jednom trenutku razgovarali su o Androkiju, aveć u sljedećem je bila u njegovu namčju.

52



Trebao bih je zaprositi - ta mu je pomisao pala na pamet prve noćikoju je proveo s njom. Ona je to očekivala, naravno; ipak bilo je trenu-taka kad se pitao da li je to doista bilo tako. “Mislim da moraš uzetiponešto od ovoga svijeta, ponešto od onoga” - to su bile njezine riječi.

Tada im još nije pridavao neku veliku važnost, ali počeo se pitati.Da li se zaista htio oženiti Anitom? To ga je pitanje mučilo. Ili je

njegovo pomišljanje na brak bilo manifestacija staromodne moralno-sti koje se on držao dok se ostatak svijeta naglo mijenjao? Želja zabrakom, ili osjećaj obveze? Uzrujavao se, prvo naginjući prema prvo-me, a onda prema drugome.

Ali nije mogao poreći njezinu privlačnost. No, bila je čak i zainte-

resiranija od njega za njihove skrovite sastanke. Njezino se uzbuđenjeprenosilo na njega na načine za koje nije niti zamišljao da su mogući.Ona je, zapravo, ponekad znala biti prilično razuzdana. Žacnuo se priz-navši si to. Ipak, mislio je, morao je biti tolerantan prema prošlosti;ovo novo doba, s kojim se nikada nije u potpunosti saživio, je tozahtijevalo.

“Mi smo stari kenjci”, Margaret se nekada smijala tomu.“Mislim da jesmo.” Smijao se s njom. No, što je netko mogao

imati od života više od onoga što je on imao s Margaret? Ništa, pomi-šljao je. Ali to je bilo zbog toga što su on i Margaret znali što imaju;nije bilo razloga da love nešto neuhvatljivo.

Margaret je također bila prelijepa, ali njezina je ljepota bila dru-gačije naravi. To je bila unutrašnja ljepota koja je zračila prema van, iskrivala njezin relativno običan izgled. Da je Margaret lijepa, nije semoglo vidjeti na prvi pogled; to se znalo. Kao kontrast tomu, Anitina

ljepota je bila površinska, no ona je ipak imala dubokoumnost kojunije mogao zanijekati. Da li je bilo pošteno suditi Anitu prema Marga-ret?

M orašse aktivirati, momče, rekao je sam sebi. Morao se nasmiješi-ti, shvativši da čak ni ta misao nije bila njegova; Maxon mu je to sa-vjetovao prije dosta vremena.

Anita mu je otvorila vrata sa smiješkom. Poljubila ga je u obraz,

tada se odmaknula korak natrag i odmjerila ga. “Izgledaš nesretno”,primijetila je.

53



“Cantrupova me je smrt pomalo dotukla”, objasnio je.“Cantrupova? Aha, onog čikaškog profesora.”“Samo jednog od najboljih svjetskih matematičara”, ukočeno je

odgovorio.

“Nemoj očekivati da se osjećam kao ti, Bert. Da li ti išta značeimena Yves Tanguy ili Chaim Soutine?” Kada je odmahnuo glavom,rekla je “Oni su mnogim umjetnicima važni koliko je tvoj Cantrup biomatematičarima.”

“Žao mi je”, ispričao se. “Nisam se htio iskaljivati na tebi.”“Ne opuštaš se dovoljno, Bert.”“Pokušavam.” Pokušao se nasmijati. “Da li bi htjela da odemo na

plažu na večeru?”“Je li to ono što doista želiš?” Napravila je nestašnu grimasu, ali u

njenim očima nije bilo nestašluka; njezin pogled je iznenada postaosjajan i gorljiv.

“Pa ...”“Nemoj pokušavati smisliti ispriku”, promrmljala je. Podigla je

lice, ponudivši mu svoje usne. Poljubio ju je, a tada je obgrlio i div-ljački joj pritisnuo usne. Njezino tijelo, toplo i podatno u njegovu za-

grljaju, snažno ga je uzbudilo. To mu je uvijek činila, no nikada nijemogao spriječiti svoj odgovor. Margaret! Margaret! To ime mu je šupljezazvučalo u mislima. To je bilo nekad, a ovo je sad.

Oslobodila se iz njegova zagrljaja. “Ti si pravi divljak “, rekla ježestoko.

Nasmijao se. “Koji muškarac to ne bi htio čuti?”“Divljaci su u redu.” Podigla je obrvu, a tada brzo rekla: “Mogu

nam ovdje pripremiti neki zalogajčić.”“OK, prodano.” Cereći se, ponovno ju je poljubio, mrseći joj kosu,a tada se odjednom uozbiljio. Do vraga, želio ju je, sada i zauvijek. Dovraga i njegovo puritansko razmišljanje. Uzmaknuo je i tiho rekao:“Mislim da bismo se trebali vjenčati.”

Nasmiješila se kratkim i napetim smiješkom. “Pravo si srce, Bert.”“Pa, doista to mislim.”“Brak.” Rekla je to ozbiljno, smireno ga promatrajući. Lice joj je

bilo bezizražajno. “Nisam spremna za to”, konačno je rekla.

54



“Zašto ne?” Osjetio je i da je povrijeđen i da mu je laknulo.“Postoji još nešto što ja želim od života, Bert.”“Što nešto?”“Nisam sasvim siguma.” Navlažila je usne. “Želim biti jedan od

pobjednika u životu.”“Pobjednika u životu?” Gledao ju je zbunjeno.“Oh, znam, to loše zvuči, ali postoji još nešto što ja želim od živo-

ta, nešto što još nisam imala. To je nešto što osjećam, a ne znam kakoto pretočiti u riječi.” Zapazila je njegov ljutit pogled i požurila s obja-šnjavanjem. “Povrijedila sam te. Nemoj misliti da mi nisi iskazao ve-liku čast, Bert, ali ja jednostavno nisam spremna. Možeš li to shvatiti?Ti si udovac tri ili četiri godine, i tek postaješ spreman.”

“Ako je to ono što osjećaš -”“To nema nikakve veze s tobom”, prekinula ga je. “Riječ je o meni.

Molim te, pokušaj shvatiti.”“Da, naravno.”“Radi se o tome da kad se jednom udam, želim biti apsolutno si-

guma u to, Bert.”“I ja također”, izjavio je.

“Jesi li siguran sada? Možeš li stvamo to tvrditi?”Ukočeno je upitao: “Što podrazumijevaš pod siguran?”“Ne želim da je tvoj postupak izazvan emocijama”, odgovorila je.“Nisam mislio da sam emocionalni tip.”Nasmijala se lukavo i promrmljala: “Zašto ne ostane sve onako

kako jest, barem neko vrijeme?”“Mislio sam da će te to povrijediti”, iskreno je odgovorio.

Uhvatila ga je za mku, smijući se glasnim smijehom, koji je u sebinosio notu proturječnosti. Zabacivši glavu natrag, rekla je: “ Ono što titrebaš je jednadžba koja bi te prebacila u dvadeseto stoljeće.”

Vraćajući se kući te večeri, Kane je bio zbunjen. Anita doista niježeljela brak; to mu je jasno dala do znanja. Što je ona htjela? Da li sebojala braka zbog svog prvog izleta u bračne vode? Ili je jednostavnohtjela odnos koji ju je ostavljao potpuno nesputanu? Osjetio je nelago-du zbog ovog posljednjeg pitanja.

55



Možda je imala iskrene sumnje u svoje vlastite osjećaje. O tome još nije razmišljao. Neko je vrijeme mozgao o tome. “Jesi li siguran? Možeš li to stvarno tvrditi? ” Je li njeno pitanje odražavalo njezinusumnju u njega ili je pokazivalo njezine vlastite osjećaje?

Zajedljivo se nasmiješio, shvaćajući da niti uz najveću iskrenostnije mogao dokučiti što doista osjeća prema njoj. Njegova čudna pro-sidba je bila potaknuta njegovim emocijama, i osjećajem krivnje; tonije mogao poreći. Na to ga je ponukala njegova savjest.

Vitez Kane! Morao se nasmijati. Njegovo poricanje da je emoti-van tip je bilo takva glupost, posebice kad se radilo o njoj. Kad je bios njom, more njegovih osjećaja je bilo uzburkano, a inače se jedva

mreškalo.Sto je, dakle, on doista osjećao prema njoj? Ako niti on nije mo-

gao odgovoriti na to pitanje, kako je onda mogao osuđivati nju? Ona jesamo bila iskrenija, razmišljao je. Oboje su željeli upravo ono što su iimali, ništa više. No, koliko je dugo takva veza mogla potrajati? I da li

je to uopće bilo bitno? U današnjem svijetu nije, mislio je. Međulju-dski odnosi su uglavnom bili pitanje praktičnosti; to je tvrdio Maxon.

Možda je to bilo i istina. Ali on nije htio da bude tako, doista nije. Margaret! Margaret!Gledajući kroz prozor automobila, pogledao je u nebo.

7Charles Dorrance promatrao je odsjaj svjetala Los Angelesa nanebu iznad njega dok je avion letio iznad planina prije no što će skre-nuti prema zračnoj luci International. Prizor se doimao poput ogrom-nog polja dijamanata.

Velik, mislio je Dorrance, zapanjen njegovom nepreglednošću.Čitava obala zapadno od planina blistavo je svijetlila - dugi nizovi

56



svjetala koji su obilježavali široke avenije, ogromne skupine koje suoznačavale velike trgovačke centre, geometrijski uzorci koji su otkri-vali kilometre i kilometre stambenih naselja.

Gledao je dolje razmišljajući. Njegov habitat je posljednjih šest

godina bio malen ured skriven u ogromnoj zgradi od bijeloga mramorau Langleyju u Virginiji. Njegovo je radno mjesto bilo toliko tajno da jesvega nekoliko ljudi prešlo preko njegova praga, a još manje ih je ima-lo bilo kakva pojma o prirodi njegova posla. I sam Dorrance je odgo-varao samo jednom čovjeku visoko na ljestvici. To je bilo ono što ježelio, a tako je i moralo biti.

Prije toga, živio je u Europi, ugalvnom u Zapadnoj Njemačkoj, je r

je to bio veliki centar intriga. Berlin, London, Pariz - kako ih je dobropoznavao. Mislio je kako je čudno što ih je poznavao bolje no što jepoznavao bilo koji veliki grad u svojoj vlastitoj zemlji, osim New Yorkai Washingtona.

Također je poznavao Singapur, Hong Kong, Tokio, ali nešto sla-bije. No doveli su ga natrag, i zakopali duboko u bijelu mramomuzgradu kako bi obavljao još tajniji posao. Sada je upravljao ljudima i

sudbinama. Radio je iz jedne jedine sobe, a njegova šahovska ploča jebio čitav svijet. Sada je po prvi puta u tih šest godina izišao iz svojetajne kukuljice.

Slučaj na kojem je trenutno radio bio je razgranat više od bilo kojega do sada. Točnije govoreći, to nije bio slučaj, nego samo istraga.Budući da još nije bio jasno izdvojen zlikovac, ništa nije prijetilo naci-onalnoj sigumosti; ipak, bio je siguran da je oboje prisutno. Imao jenesiguran osjećaj dapostoji toliko sveobuhvatna intriga, i toliko različitaod uobičajenih intriga, da je bio strašno zainteresiran. Ali nije imaoopipljivih dokaza, ništa što bi mogao dokazati.

Imao je samo Johna Androkija.Ipak, rekao je sam sebi, nešto se kuhalo njemu ispred nosa. Uboj-

stva su upozoravala na to. Upravo su ga ta ubojstva, i snaga njegovihosjećaja natjerali da napusti svoj maleni ured i zaputi se prema zapadu.

Da li je lovio neki nedostižan cilj? Gledajući kako se avion spu-šta iznad mora svjetala, pitao se. Četiri su čovjeka umrla, uključujući

57



Davida Cantrupa, bez trunke dokaza koji bi uputili na nekoga. No, sasigurošću koja je potekla iz iskustva, u svom je umu osumnjičio JohnaAndrokija, čovjeka koji je dan prije ponudio Egiptu novčanu pomoć, aza uzvrat je tražio dugotrajni zakup njegova dijela Sueskog kanala.

Zrakoplov se spustio i zaustavio ispod reflektora zračne luke.Philip Conrad je čekao. Prošao je kroz prilaz i pričekao Dorrancea

na dnu stepenica. Kratko je kimnuo, a tada poveo svog nadređenog

kroz čekaonicu do ulice, gdje su sjeli u novi model automobila, koji jeunajmio pod svojim lažnim imenom.

Dok su izlazili s parkirališta Dorrance je upitao: “Ima li što novo-

ga?”

“Ništa”, bezvoljno je uzvratio Conrad. “Držimo ga pod nadzoromdvadeset i četiri sata dnevno, čak ga i snimamo dok noću hrče da nebismo propustili ako progovori u snu.”

“Njegovi poslovi naprosto cvjetaju.”

Conrad se nasmijao zbog tog sarkazma i rekao: “Imamo i mnoštvopodataka o tome, uključujući imena niza različitih posrednika prekokojih radi. U nekim smo slučajevima uspjeli pratiti posrednike sve do

četvrte ili pete razine djelovanja. Ali ne pitaj me kud to sve vodi; neznam.”

“On gradi strukturu moći kakvu nikada prije nisi vidio, tamo sveto vodi. Njegova ekspanzija je eksponencijalna.”

“Možemo li ga ubiti zbog toga?”

“To ovisi o tome kako on namjerava upotrijebiti tu strukturu”,odgovorio je Dorrance tmurno.

“On je stvarno čudan lik”, primijetio je Conrad. “Tako je nespo-soban da je to zagonetno.”

“Nesposoban?”

“U zaštićivanju samog sebe”, objasnio je Conrad. “Ono što medoista smeta je njegova nesposobnost da primijeti da ga se promatra.Mi smo bili dovoljno pažljivi, ali većina ljudi s vremenom osjeti takvu

vrstu nadzora. Nanjuše je kao što pas nanjuši povjetarac.”“Nanjuše je profesionalci.”

58



“Možda je u tome stvar”, složio se Conrad. “Ali uza svu buku

koju podiže, trebao bi znati da je pod povećalom. On zasigurno zna da

psi tragači senatora Blairea njuškaju po njegovim poslovima.”

“To je posao.” Dorrance se kratko nasmijao. “On je svjestan toga,

ali ne povezuje nadzor sa svojim privatnim životom. Barem se takov • • D

cini.

“Da, ne povezuje”, Conrad je sažeto odgovorio. “Barem ne prema

onome što smo mi snimili.”

Prestali su razgovarati kada je Conrad skrenuo na autocestu koja

je vodila prema zapadnom Los Angelesu. Sa strane, Dorrance je u daljini

vidio blještavilo starog centra grada, koje je sada pomalo sličilo po-tamnjelom dragulju u košari s blistavo bijelim dijamantima.

Razmišljajući, zaključio je kako je čudno što je John Androki oda-

brao ovaj veliki grad Zapada za svoje središte. London, Pariz, Berlin,

Rim, Beč, Moskva - to su bila središta koja je on obično povezivao sa

svjetskim intrigama. U njegovoj zemlji bili su to New York i Washin-

gton. Ali Los Angeles nikada. Ipak, baš otuda je John Androki bacao

mrežu kojom će uloviti cijeli svijet.Ta je mreža bila sastavljena od ubojstava.

Conrad je ušao automobilom na kružni prilaz i parkirao. Dorrance

je kratko promotrio prostrano zemljište, visok kosi krov i građu katni-

ce prije no što je za Conradom ušao unutra. “Zgodna gajba”, komenti-

rao je.

Conrad je progunđao “Ti je plaćaš.”

Dorrance je ugasio svjetiljku, prišao prozoru na kojem su bile na-vučene zavjese i provirio van. “To je Androkijeva kuća preko puta?”

Conrad je kimnuo glavom i pogledao malu crvenu žarulju koja je

svjetlila na vrhu stepeništa. “Greb i Laski ga trenutno prate s daljin-

skim prisluškivačima gore. Hassehvaite je vani, slijedi nekakav trag.

Želiš li razgovarati s njima?”

“Ne.” Dorrance ga je pogledao. “Moj posao je s tobom.”“Približavamo li se cilju?”

59



“Iskreno rečeno, ne znam.” Dorrance se okrenuo natrag prema za-vjesi. Građevina preko puta bila je prostrana, niska i ruševna. Kombi-nacija cigle, žbuke i velikih staklenih površina, bila je smještena dostadaleko od ceste, na ograđenoj parceli veličine nekoliko hektara. S izu-

zetkom prostrane prednje tratine obrubljene kružnim prilazom i trav-nate parcele odostraga, smještene s jedne strane kuće, zemljište je bilozasjenjeno mnoštvom stabala. Kuća je govorila da vlasnik ima novaca,ali nije izgledala poput kuće jednog milijardera.

Kao da mu čita misli, Conrad je rekao: “On je ovdje samo naizletu. Kupio je pet stotina hektara u brdima iznad Malibu Beacha, itamo gradi nešto pored čega će Taj Mahal izgledati poput sirotinjske

četvrti.”“To je samo jedna od desetak lokacija.” progovorio je Dorrance

još uvijek okrenut leđima. “On gradi u Connecticutu, Floridi, Porto-riku, na Rivijeri, izvan Madrida, i, naravno, na obali Cormvalla. To jesamo djelomičan popis.”

“Zgodno, ako si to čovjek može priuštiti.”“Ne bih znao.” Dorrance je pomno promatrao kuću. Conrad je

dobro izabrao svoju osmatračnicu. Morao je platiti čitavo bogatstvoda je unajmi, naravno, ali to nije bilo važno. Bitno je bilo što je imaodobar pogled na cijeli prednji dio Androkijeve kuće. Od kružnoga pri-laza, na kojem su bili parkirani automobili, do prednjih vrata bilo jebarem devet ili deset sekundi hoda. To je bilo više no dovoljno vremena.

Dorrance je mrzovoljno razmišljao o moći koju mu je dala njego-va vlada. U biti, on je bio i sudac i krvnik, ako bi tako izabrao. Hoće li

John Androki živjeti ili umrijeti ovisilo je o njemu; a to je, opet, ovisi-lo o tome kakvu će prijetnju John Androki predstavljati nacionalnojsigurnosti.

Mrko se nasmiješio. To nije trebalo tako biti, naravno. Ništa uUstavu ili zakonima ne odobrava takvu vrstu moći. Ipak, znao je, svaka

je nacija imala neki pandan njemu. To je moglo biti u obliku ogromne,trome agencije, kakav je bio ruski supertajni KGB, ili je to mogao biti

samo jedan čovjek. Njegovo carstvo nije bilo puno veće.Okrenuo se prema agentu. “Pričaj mi o njemu.”

60



“Nema puno toga osim onoga što piše u izvještajima.”“Osobne dojmove”, uputio ga je Dorrance.“Dosje ga je prikazao prilično točno”, objasnio je Conrad. “Radi

dokasna, ujutro dugo spava, voli plavuše, dobar viski i zabavlja ljude

oko sebe, obično u jednom od boljih lokala na bulevaru Sunset. Zbogvisokih napojnica omiljen je među konobarima.”

“Što nam sve skupa malo toga govori o Johnu Androkiju”, ko-mentirao je Dorrance. “Ima li on neke posebne prijatelje?”

“Nismo nikoga uočili, i to je čudno. On skuplja ljude oko sebe -oni dolaze trčeći - ali izraziti je samotnjak. Drugačiji je. Ima li to smi-sla? Pokušavam odlučiti što je u pitanju. On je čovjek koji želi pripa-

dati, a ipak to ne može osim plativši.”“Skupa metoda upoznavanja, Phil.”Conradje kimnuo glavom. “Ipak, uza sve to, nikada nije bez svojih

tjelohranitelja. Nekoliko njih šulja se zemljištem noću, a drugi čuvajustražu unutra.”

“Tjelohranitelji su jeftini”, primijetio je Dorrance.“Nije stvar u tjelohraniteljima.” Conrad je oklijevao, tražeći pra-

ve riječi. “Osjetio sam, a ne znam zašto, da je on uplašen. On je previ-še pažljiv, previše oprezan, puno više sada no što je bio prije nekolikomjeseci. Čak i kada nazoči nekom društvenom događaju je oprezan.To se vidi iz njegovih očiju, njegovog ponašanja. Možda je normalnoda je sumnjičav, ali ovo je više od toga. To je gotovo paranoja.”

“Takav sam izvještaj dobio i od drugih.”“No on ne izbjegava ljude, nego ih traži.”

Dorrance je gledao agenta. “Androki okuplja mnoge moćne prija-telje, ili to čini njegov novac”, na posljetku je rekao. “Postaje sveutjecajniji i dobiva podršku iz visokih krugova vlasti. To uključuje iKabinet i Kongres. Taj značajan trud troši kako bi pokušao opozvatipse čuvare u akcijama protiv udruživanja koje su već započele. Možešzamisliti kako senator Blaire reagira na to.”

“Pjeni se, pretpostavljam.”

“Mnogo više no što se može saznati iz novina, Phil. Spreman jesrediti Johna Androkija.”

61



“Tako bi mu se iskazivalo više štovanja.” Conrad je protrljao vili-cu. “Da li on na neki način bira izvore moći koje okuplja? Postoji linekakav uzorak?”

“Uvukao je u igru mnoge nezadovoljnike.”

“U to sam i sumnjao.”“Ipak, ne mogu reći da on osobno pozna ikoga od tih ljudi, Phil,osim možda kao površne poznanike.”

Conrad je bez uvijanja rekao: “Dolar glasno govori.”“Vrlo glasno. On ga koristi kako bi povikao širom svijeta.”“Uza sve to, sigurno si stvara i neprijatelje” , primijetio je Conrad.“Njegova opozicija isprobava vjetar. Mnogi od njih boje se pro-

govoriti.”“Ali ne i senator Blaire.”“Senator ne”, složio se Dorrance. “On bi mogao biti taj koji će

srediti Androkija.”“Ili biti potopljen u procesu.”“Androkijev krug utjecaja je miješan”, komentirao je Dorrance.

“Financijeri, političari, bitni ljudi s vlasti, akademici - ali on uvijek

stremi prema vrhu. Zna tko su glavni igrači.”Conrad je podigao glavu. “Kad već govorimo o akademicima,počasni rektor Sveučilišta u Los Angelesu priređuje zabavu u njegovučast sljedećeg mjeseca.”

“Androki čezne za akademskim tipovima, posebno mozgovimana području matematike i fizike. Nikada to nisam mogao u potpunostishvatiti.”

“Kao plod deset milijuna dolara, ha?” tmurno se nasmijao Do-rrance.

“Ima neki osobni interes”, složio se Conrad.“Neću ti reći ništa više od onoga što ti trebaš znati, ali taj čovjek

je opasan.”“Ne želim niti znati više od onoga što moram”, ravnodušno je

odgovorio Conrad.Izraz Dorranceova lica se promijenio. “Što ti misliš o ubojstvu

Davida Cantrupa?”

62



“Je r Androki bio umiješan u to?”“Ja mislim da jest.”“Motiv za to teško je shvatiti.”Dorrance se slabašno nasmiješio. “Jesi li ikada čuo za Martina

FreyhofFa iz Njemačke?”“To mi ime zvuči pomalo poznato.”“Jako je dobro poznato vrhunskim matematičarima svijeta.”“Još jedan Cantrup?”“Bili su jednako dobri”, složio se Dorrance. “Postoji možda pola

tuceta znanstvenika koji se bave tim područjem, i svi su zaokupljeniistim problemom. Shvatio sam da vrlo slobodno komuniciraju.”

“Hijerarhija u vrhunskoj znanosti nikada se nije isticala naciona-lizmom”, primijetio je bezvoljno Conrad. “ Sto je s Freyhoffom?”

“Ubijen je jučer.”“Što?” Conrad je bio zapanjen.“Pod okolnostima vrlo sličnima Cantrupovoj smrti”, objasnio je

Dorrance. “Skinut je snajperom kada je ulazio u svoju kuću. Ponovno,nikakvi tragovi, nikakvi poznati neprijatelji, ništa. Po svemu sudeći,nije bio zainteresiran za politiku, umiješan u seksualne skandale ili

bon vivant . Nije niti bivši nacist. Naprotiv, pobjegao je u Englesku ka-da je Hitler došao na vlast, i ostao tamo do kraja rata. Dok je bio tamo,ostvario je značajan doprinos savezničkoj strani. Bio je star, genijalan,pomalo samotnjak, živio je u svijetu matematike, zbog i za matema-tiku. Ali to nije spriječilo da bude ubijen”, dodao je mrzovoljno.

“Cantrup i Freyhoff, dvojica od iste vrste - bio bih stvamo lako-vjeran kad bih rekao da ta ubojstva nisu povezana.”

“Slažem se, Phil.”“Kako je to povezano s Androkijem?”“Vrlo slabom niti do koje ću uskoro doći.” Dorrance je upitno

promatrao agenta. “Da li ti to dvostmko ubojstvo nešto govori?”Conrad se počešao po uhu. “Ne vidim motiv,” konačno je rekao,

“ali spomenuo si da postoji pola tuceta ovakvih ptičica?” S iščeki-vanjem je promatrao svog nadređenoga.

Dorrance je kimnuo glavom. “Vosin iz Rusije, Bemardi iz Italije,novopridošli, ali očigledno vrlo pametan Japanac lmenom Tanaki ...”

63



“Na tvom bih mjestu upozorio njihove vlasti”, prekinuo ga je Con-rad.

“Već sam poduzeo potrebne korake. Postoji još jedno ime, Ber-tram Kane. Jesi li možda čuo za njega?”

“Opet mi poznato zvuči” , promrmljao je Conrad. “Tko je on?”“Matematičar na Sveučilištu Los Angelesa.”Conradove su oči zasjale. “A Androki si je tamo kupio primanje,

jesam li u pravu?”“To izaziva sumnju”, složio se Dorrance.“Ne znam.” Conrad je proučavao svoje ruke. “To je kao da kažeš

da je on platio deset milijuna dolara kako bi si možda stvorio prigodu

da se nađe blizu Kanea. To je pomalo teško provariti.”“Taj novac Androkiju ništa ne znači, Phil. Ali to nije ono što me

dovelo ovamo. Androki je bio u Philadelphiji prije dva tjedna.” Ušutio je, čekajući.

“Greb i Hassehvaite su ga pratili svake sekunde” , objasnio je Con-rad. Ton glasa mu je postao pomalo obramben. “Ja se držim podalje odnjega.”

“Naravno.”“Susreo se s nekoliko financijera; sve je snimljeno. Ništa drugo se

nije desilo.”“Osim što su ljudi ubijeni”, natmureno je rekao Dorrance.“U Philadelphiji?” Conrad je bio zapanjen. “Greb i Hassehvaite

su to propustili?”“To se dogodilo u kući pored one u kojoj je boravio Androki”,

objasnio je Dorrance. “Nije bilo očigledno povezano s njegovim po-sjetom.”“Očigledno?”“Pa, bilo je povezano, naravno. Uvjeren sam u to.” Dorranceove

oči su postale bezizražajne. “Prošloga tjedna Androki je otputovao uSeattle.”

Conrad je čekao.

“Desilo se ubojstvo pedeset metara od mjesta gdje je odsjeo.”“Tko su bile žrtve?” Conrad je kratko upitao.

64



“Mislim da bi to ti trebao znati. Bili su nitko i ništa.”“Nitko i ništa?”“Ma, imali su isprave - ali lažne. Ali nismo ih mogli zapravo iden-

tificirati, nemamo njihove otiske prstiju u bazi, niti brojeve zdravstve-

nih osiguranja. Tko su oni bili? Ne znam. Odakle su došli? Ne znam.Zašto su ubijeni? Ne znam. Tko ih je ubio? Ponovno, ne znam.” Počeo

je odsječno govoriti. “Kao i John Androki, svaki od njih bio je gospo-din Nitko.”

“Čudno”, promrmljao je Conrad. “Ovako improvizirajući, osu-mnjičio bih Androkijeve tjelohranitelje.”

“Radna postavka”, složio se Dorrance. Oči su mu zasjale. “Što

sve u svemu znači da gospodin Androki doista ima neprijatelje, i onimisle ozbiljno. Vjerojatno to objašnjava strah koji si osjetio u njemu.To bi također moglo objasniti zašto je angažirao t ipove poput gorila zasvoje tjelohranitelje. Ali sve su to samo pretpostavke.”

“Imaš li nekakvu ideju tko bi mogli biti njegovi neprijatelji?”“Niti približno, Phil.”“Ogrezao je u ubojstva”, promrmljao je Conrad.

“Prema mom računu, ukupno ih je pet - Winthrop Farrand, dvasvjetski poznata matematičara i dva neidentificirana leša.”“To je čudna zbirka.”“Ne govori nam puno”, složio se Dorrance.“To je također puno ubijanja bez ikakvog traga”, rekao je Conrad

nagađajući. “Tjera ga strah.”“Ubojstvo je posljednje utočište očaja”, složio se Dorrance. Ener-

gično je ustao. “Imam osjećaj da će se stvari brzo odvijati. Takođerimam osjećaj da bismo mogli imati posla.”“I ja dobivam takav osjećaj”, priznao je Conrad.“Ako bude posla, šifra je ‘Prvoklasno’. Stići će ti od mene osob-

no.”“Bit ću spreman”, jednostavno je odgovorio Conrad.

65



sPrimanje počasnog rektora u čast Johna Androkija bilo je u pu-

nom zamahu kada je Kane, u društvu Maxona i Anite, skrenuo premaširokom prilazu kako bi parkirao. Tiho se čulo sviranje gudačkog kvar-teta.

“Izgleda kao prava zabava”, primijetio je Maxon. Izišao je iz au-tomobila i pridržao vrata Aniti.

“Ne bih je propustila nizašto na svijetu”, izjavila je razdragano.Kane je napravio grimasu. Usprkos svojoj znatiželji vezanoj uznavodno financijerovo poznavanje matematike višedimenzionalnogsvemira i psihologovu zaklinjanju da j e putnik u budućnost , osjećao jeodbojnost kakvu je uvijek osjećao na takvim događanjima. Smatrao ih

je promjenama u smjeru vjetra, lišenima svakog značaja. Činjenica da je to bila svečana predstava na rektorov zahtjev, barem u njegovuslučaju, nije puno pomagala.

“Starom urokljivom oku će popucati šavovi kada me ugleda”, smijuljio se Maxon. Iako nije bio pozvan - domjenak je bio ograničen naprofesore s odjela za fizikalne znanosti i matematiku - on se bezoklijevanja sam pozvao. Kao i Anita.

“Želim se samo pojaviti i otići otamo što je prije moguće”, mrm-ljao je Kane. Vodio je Anitu prema trijemu.

“Neće biti baš tako”, gnjevno je odgovorila. “Došla sam upoznati

Johna Androkija i to ću i učiniti.”“Dobro ćeš proći”, smijuljio se Maxon. “Sviđaju mu se plavuše.”“Čula sam to” , promrmljala je. Kane ju je pogledao, misleći kako

se niti jedan muškarac ne može oduprijeti njezinoj privlačnosti. Nosila je blijedoplavu dugu haljinu koja joj je prianjala uz tijelo, padajući nizbokove. Njezina kosa boje meda, smotana u punđu, otkrivala je gra-ciozne obline njezinih ramena i vrata. Bila je ljupka.

Namjemo je stigao kasnije kako bi izbjegao službeno predstavljanjena početku primanja. Zastavši u širokim vratima, pogledom je ispitao

66



prostoriju punu ljudi. Fizičar Kendall, kemičar Jackman, matematičarHarper - ljudi su se razdvojili u uobičajene grupice. U udaljenom kutuprostorije, potpuno zanemaren, tiho je svirao gudački kvartet. Diskret-no mrmljanje ispunjavalo je zrak.

“Eno Johna Androkija”, kratko je rekla Anita. Kane je pogledao usmjeru njezina sve osim neprimjetna pokazivanja glavom. Prvo što je

uočio bila je visoka i vitka figura, besprijekorno odjevena. Istoga trenaprepoznao je financijera s fotografija koje je vidio u novinama i časo-pisima. Gomjim dijelom tijela neznatno nagnut prema naprijed, An-droki je razgovarao s rektorom i astronomom Guymanom.

Kane ga je radoznalo promatrao. Androkijevo lice se u poluprofi-

lu činilo mršavo, sa zategnutošću oko jagodica koja mu je davalaasketski izgled. Njegov dug nos, koji je izvirao iz dubina njegovihočiju, davao je njegovu licu izgled predatora. Tamna kosa bila je ured-no počešljana.

“Izgleda pothranjeno za jednog milijardera”, našalio se Maxon.“Mijau”, promrmljala je Anita.Maxon se nacerio. “Staro urokljivo oko je na sedmom nebu.” Kane

se morao složiti s tim. Nizak i bucmast, rektor je svoje debelo liceoduševljeno okrenuo prema financijem, kao da je odlučan u tome dane propusti niti jednu riječ. Izraz njegova lica bio je ulagivački. Stojećineznatno dalje od njih, Guyman je izgledao uvrijeđeno, poput čovjeka

kojega ignoriraju.“Neće ga pustiti od sebe cijele večeri”, nervozno je rekla Anita.

“Ne bi ga se moglo odvojiti od tog lovaroša niti kad bi izbio požar”,

odgovorio je Maxon.Kane je zadržao pogled na fmancijeru, fasciniran usprkos samo-

mu sebi. Povremeno gestikulirajući dok je govorio, Androki je pokazi-

vao određenu gracioznost. Njegove mke, nešto predugačke, pomicale

su se kao da su od gume, što je stvaralo dojam da nema kosti. Ruke sumu bile blijede i vitke, a prsti špicasti. Njegova prsa, pomalo uleknuta,naglašavala su uskoću njegovih ramena. Kane je procijenio da je u ra-nim četrdesetima.

67



To je dakle John Androki, razmišljao je čudeći se. Nije znao što jetočno očekivao, ali u vezi ovoga čovjeka ništa nije bilo neobično. Či-nio se sasvim običnim.

Rektor je pogledao uokolo i ugledao Kanea. Namrštio se kad je

ugledao Anitu i Maxona.“Nije sretan”, primijetio je Maxon.“Je li ikada?” upitao je Kane. Kratko je pogledao Anitu. Dok je

pomno promatrala financijera, plave su joj se oči suzile, a krhko liceimalo je divlji izraz. Pitao se o čemu razmišlja.

Rektor je nešto šapnuo Androkiju i krenuo prema njima. Kane jegledao kako se približava. U tom se trenutku Androki jedva primjetno

okrenuo, gledajući u njegovu smjeru. Pogled tamnih očiju koji se natrenutak susreo s njegovim bio je prodoran, ali istovremeno je sugeri-rao neku tajnovitu podrugljivost. Financijerov pogled pomakao se naAnitu i tamo se zadržao; mimo mu je uzvratila pogledom. A tada serektorova okrugla figura ispriječila između njih.

“O, Kane, drago mi je što si došao”, uskliknuo je rektor. “Htio bihte predstaviti našem počasnom gostu.” Spretno se okrenuo, premješ-

tajući se tako da iz dmštva isključi matematičareve prijatelje.“Bit će mi drago”, promrmljao je Kane.“Svima će nam biti”, drsko je rekao Maxon. Činilo se da rektor

ovo posljednje nije čuo. Nenametljivo mu pokazavši put, poveo jeKanea do financijera. Sa smiješkom na usnama, Maxon je uhvatio Anituza mku i krenuo za njima.

Rektor je.oduševljeno predstavio Kanea.

Androki ga je pozdravio kratkim stiskom mke i rekao: “Naravno,dr. Kane. Dr. Cantmp mi je govorio o vašem radu prije nekoliko mjeseciu Chicagu ” Oči su mu se na kratko zacaklile. “Njegova je smrt bilastrašna tragedija.”

“Ogroman gubitak za cijeli svijet”, odgovorio je Kane. “Smrt dr.Freyhoffa u Njemačkoj čini taj gubitak dvostmko tužnijim.”

“Šokantan udarac”, promrmljao je Androki. “Srećom, postoje dmgi

koji mogu nastaviti njihov rad.”“Nisam tako siguran da bilo tko može popuniti njihova mjesta.”

68



“Zar su bili tako blizu konačnom rješenju?”“Vjerujem da jesu”, ozbiljno je odgovorio.“Ali, zar ne postoji razmjena informacija na tom polju? Zar niste

vi prilično bliski njihovu radu? Ili Vosin, Bernardi, ili Tanaki?”

“Do određene granice, da.” Kane ga je procjenjivao. “Njihov rad je meni neizmjemo pomogao. Općenito govoreći, mi smo imali istipristup.”

“Ah, da, Bornjijeve transformacije.”“One su alat pomoću kojega radimo, da.”

“Dakle, konačno rješenje je samo pitanje vremena?” Androki jepodigao obrvu dajući svom uskom licu sotonski izraz.

“Vremena, intuicije, ili jednostavno mukotrpnog rada.” Kane jeslegnuo ramenima. “Nisam siguran čega.”

“Dr. Kane je skroman”, slatkorječivo je dobacio rektor.“Čini mi se da je dr. Cantmp imao dojam da ste vi u svom polju

rada došli dalje od bilo koga”, komentirao je Androki.Kane se lagano nasmiješio. “Dr. Cantmp je bio doista skroman.

Siguran sam da je on uznapredovao najdalje od svih nas, uz izuzetak

možda jedino Vosina.”“Ah, mskog matematičara.”Kane je namjerno rekao: “Prilično je čudno susresti fmancijera

koji je tako upoznat s ovim kutkom matematike.”“Povremeno se amaterski bavim time”, objasnio je Androki. “Ma-

tematika mi je nešto poput hobija, aktivan odmor, moglo bi se reći. Ali

kada se susretnem s nečim poput Bomjijevih transformacija, to shvaćamsamo na verbalnoj razini.”“Vi ste previše skromni”, ljubazno je odvratio Kane. “Dr. Cantmp

je bio očaran vašim znanjem.”

“Siguran sam da nisam sudjelovao puno više osim samog slušanja.”Androkijev pogled je skrenuo preko Kaneova ramena. “Oh ...”

Rektor se okrenuo, namrštivši se. “Ah, da, čast mi je predstaviti

vam profesoricu umjetnosti Weber, i profesora psihologije, dr. Maxo-na.” Ukočeno se odmaknuo.

69



“Čast mi je, gospođice Weber.” Androkijev je osmijeh bio šar-

mantan dok se lagano naginjao prema naprijed. Činilo se da uopće nije

primijetio psihologa.Odgovorila je dolično prigodi.

“Drago mi je što smo se upoznali”, umiješao se Maxon. Nagnuo

se prema naprijed. “Strašno sam zainteresiran za vašu karijeru.”

“Zaista?” Kratak izraz koji je prošao financijerovim licem nestao

je prije no što ga je Kane uspio odgonetnuti.

“Za vašu očiglednu nepogrešivost u prognoziranju”, objasnio je

Maxon. “Ta je tema draga srcima mnogih psihologa.”

“Riječ je o iznimnoj darovitosti, siguran sam.” Androkijev izrazlica bio je neodgonetljiv.

“Ali ne o nepoznatoj.”

“Ne vjerujete u to? Ne bih znao. Bojim se da je u mom slučaju sa-

mo riječ o razumijevanju hirova tržišta.”

“Doista?” Maxonov osmijeh bio je postojan. “Nisam baš tako si-

guran.”

“Hajde, Maxon,” kivno se umiješao rektor, “pa nismo u laborato-riju.”

“Na žalost” , promrmljao je Maxon.

“Siguran sam da biste se razočarali kad bih ja bio subjekt vašeg

istraživanja,” komentirao je Androki. Pogled mu je počivao na Aniti.

“Mnogo više volim umjetnost.”

Graciozno se nasmiješila. “Čula sam za vašu kolekciju umjetni-

na.”“Nemam puno znanja o toj temi”, rekao je Androki. “Kao i u ma-

tematici, i ovdje sam amater. Svrha umjetnosti je stvaranje ljepote, a

ljepota je uvijek privlačna”, nastavio je. “Možete me nazvati kolekcio-

narom, ali ja sakupljam ono što mi se svidi, a ne ono što bi moglo biti

dobro.”

“Siguma sam da je to i najvažnije kod stvaranja zbirki”, ustvrdila

70



Androki je rekao: “Često sam mislio da je umjetnost zapravo emo-tivno stanje - ono što mi osjećamo prema određenim objektima - aumjetnik je onaj tko te emocije čini vidljivima.”

“To je istina”, tiho je rekla.

“Koje je vaše područje, gospođice Weber?”“Moj hobi je akvarel, ali naravno, podučavam različitim tehnika-

ma.”“Oh, akvarel.” Financijer se zainteresirano nasmiješio. “Imao sam

veliku sreću što sam uspio nedavno kupiti nekoliko radova WinslowaHomera. Također i jednog Cotmana, i Adolfa Dehna.”

“Kako prekrasno,” uskliknula je. “Voljela bih ih vidjeti.”

“To se možemo dogovoriti”, šarmantno je odgovorio. Proučavao ju je pogledom. “Osjećam da je većina umjetnika na nekakvoj misiji.Da li je to istina?”

“Naravno,” priznala je, “ali u širem smislu, ne vrijedi li to za svenas?”

“Da, život je ispunjen misijama.” Ponovno se šarmantno osmjeh-nuo.

Dok su tako razgovarali, Kane je odjednom shvatio da su on iMaxon - a i rektor - potpuno izvan njihove pažnje. Androkijev je po-gled bio prikovan za Anitu, a njezin za njega; a riječi koje su izgovara-li upućivali su jedno drugomu. I Maxon je to shvatio. Pogledao je pre-ma Kaneu i namignuo.

Rektor je nekoliko puta značajno pročistio grlo; niti Androki nitiAnita nisu se nimalo obazirali na njega. Na posljetku je otišao dalje.

“Ispričajte nas”, rekao je Maxon. Povukao je Kanea za rukav ikrenuo prema zdjeli punča. Dodao je Kaneu čašu punča i sebi izgrabiodrugu. Dok ga je polako pijuckao, rekao je: “Zaboravili su dodati

alkohol.”“Gotovo da mogu vidjeti staro urokljivo oko kako samo sebi do-

daje alkohol u punč”, kiselo je odgovorio Kane. Osjetio je skrivenismisao razgovora između Anite i Androkija koji ga je uznemirio. Si-

gumo se sviđaju jedno dmgome!“Što misliš o njemu?”

71



“Nisam sasvim siguran”, iskreno je odgovono. “Nije se baš previ-še izjašnjavao o svom znanju matematike.”

“Nije se baš previše izjašnjavao uopće”, odvratio mu je Maxon.“Kao da je sjedio na jajima.”

“Imao sam osjećaj da je na oprezu.”“Mogu ti reći jednu stvar: Androki nije telepat.”“Stvarno?” Kane ga je upitno gledao. “Što te navodi na taj za-

ključak?”“Sjećaš se da sam ti rekao da imam patent?” Maxon se nacerio.

“Šokantan pristup. Dok sam razgovarao s njim, mislio sam neke vrlosablasne misli o njemu, pojačane slikama. Nije niti trepnuo.”

Kane se nasmijao. “To je nekakav novi pristup.”“Jednom sam ga upotrijebio na nekoj ženi i dobio šamar.” Maxonse tugaljivo nasmiješio. “To mi je dokazalo telepatiju.”

“Da li još uvijek vjeruješ da j e putnik u budućnostl”“Apsolutno sam uvjeren u to, Bert.”“Možda ti se to čini zato što to jako želiš.”“Moju želju da otkrijem putn ika u budućnost sputava strah od

takvog otkrića. To sam ti već spomenuo.” Maxon je zamišljeno ispijaosvoj punč. “Ili bih možda to trebao nazvati strahom od posljedica dokojih bi moglo doći kada bi takve osobe postojale među nama. Ali japokušavam biti objektivan. A proučavajući objektivno Androkijevdosje, pronašao sam sve dokaze da on ima prolaz do budućnosti. Da,vjerujem da j e putnik u budućnost .”

“Meni se čini sasvim običnim.”“Fizički da, ali da li ti misliš da bi putnik u budućnost trebao imati

dvije glave?”

“To bi pojednostavilo problem njihove identifikacije”, sarkastič-no je primijetio Kane.

“Ako je vrijeme kontinuum, zašto mi ne bismo mogli gledati kroznjega isto kao što gledamo kroz prostor?” zammalo je Maxona. “Jedi-ni je problem posjedovanje odgovarajućeg receptora. Osobno vjerujemda svi mi, ili bar većina nas, imamo takve receptore, barem u ne-razvijenom stanju.”

72



“Ne mogu vjerovati da je to tako jednostavno”, suprotstavio seKane. “Mogu shvatiti gledanje kroz vrijeme unatrag, ali da je mogućevidjeti nešto što se još nije dogodilo -”

“Ne u realnom vremenu,” prekinuo ga je Maxon, “ali kako možeš

znati da je ono što mi nazivamo sadašnjošću jedino vrijeme koje po-stoji? Možda smo mi ovdje već bili, možda ćemo biti opet, ili postoji-mo istovremeno u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Možemo li ikakoznati što je od toga točno? Ne vjerujem.”

“Pa kako onda ...?”“Svjesni dio naše svijesti je usmjeren na određeni dio vremena”,

prekinuo ga je Maxon. “To vrijeme je ono koje mi nazivamo sadašnjoš-

ću. Trilijunti dio sekunde prije toga je prošlost, a trilijunti dio sekundenakon toga budućnost; no, mi možemo sve više sužavati taj trenutaksadašnjosti sve dok ona ne prestane postojati. U tom smislu, sadašnjost

je samo granica između nepostojeće budućnosti i nepostojeće prošlo-sti. Da li tada ne postoji sadašnjost?”

“Prema takvom razmišljanju, ne,” priznao je Kane, “ali ja i daljene shvaćam na što ciljaš.”

“Pokušavam definirati sadašnjost”, odgovorio je Maxon. “Prematoj definiciji, ona ne može postojati - ne ako je tek granica između dvanepostojeća vremena.”

“Pa?”“Ali je li? Razmisli na trenutak.” Maxon je otpio gutljaj punča, a

potom spustio čašu. “Shvaćaš li da nikada ne znaš ništa osim prošlo-

sti?”“Kako to misliš?”“Što god mi vidimo, čujemo, kušamo, njušimo ili osjećamo stiže

do naše svijesti putem moždanog debla. No, da li je prijenos živčanogimpulsa trenutan? Niti malo. Uvijek postoji određeno vremensko zaka-šnjenje između tvoga uma i vanjskog svijeta.”

“Ti sada govoriš o neznatnim milisekundama”, prigovorio je Kane.“Istina, ali to 1 dalje znači da mi živimo tih nekoliko neznatnih

milisekundi u prošlosti. Radnja koja stiže do mozga se već dogodila izavršila. Zbog toga ugrađenog vremenskog zakašnjenja, naša svijest

73



nikada ne može sustići sadašnjost, ako se mogu tako izraziti.” Maxonga je gledao. “ Što to znači?”

Kane se nasmijao. “Što to znači?”“To znači da je ono što mi nazivamo sadašnjošću zapravo pro-

šlost, barem u objektivnom svijetu. Objektivno prošlost, ali u našemumu sadašnjost. Dakle, ono što mi nazivamo sadašnjošću, ima po-dvojeno značenje. Rečeno na drugi način, mi istovremeno nastavamodva različita vremenska razdoblja.”

“Jesu li to gluposti kojima puniš glave svojim studentima?”Maxon se nacerio. “To može biti početak mnogih divnih raspra-

va.”

“I kakve to sve veze ima s postojanjem putn ika u budućnostV izazivao je Kane.

“Pretpostavimo da možeš pomaknuti svoj trenutak svjesnosti, usre-dotočiti ga na neku drugu točku u vremenu? Recimo na sutra u dvasata poslijepodne. Ne bi li tada to sutra u dva sata predstavljalo tvojusadašnjost?”

“Ne mogu ti odgovoriti na to, Gordie.”

“Kako se taj koncept razlikuje od tvoga višedimenzionalnog sve-mira?” inzistirao je Maxon. “Uvjeren si da on postoji.”

“Na matematičkoj razini da.”“Tvoje vjerovanje ide dalje od toga.”“Morat ću se složiti s time”, priznao je Kane.“Morao si prvo vjerovati, ili barem vidjeti da je to moguće, prije

no što si odlučio to matematički dokazati”, izjavio je Maxon. “Morao

si osjetiti da se svemir sastoji od još nečega osim onoga što se moževidjeti golim okom.”“Ako se postavljanje pitanja smatra vjerovanjem, tada je moj od-

govor potvrdan”, složio se Kane. “Što je zapravo svemir? Opisujemoga kao nešto što se širi sve dalje i dalje u dužinu, širinu i dubinu, inazivamo ga beskrajnim. U svim ga smjerovima mjerimo uz pomoćudaljenosti, odnosno broja svjetlosnih godina koje leže između nas i

nekog sunca X. No ipak, sam svemir je ništavilo, i kao takav ne možebiti izmjeren. Mi ga definiramo i mjerimo samo pomoću objekata koji

74



se nalaze u njemu. A opet, ti objekti, kako ih mi vidimo, nalaze se nakrajevima dugih, svijenih zraka svjetlosti. Svijenih? Možda je boljereći zakrivljenih. Krajnji produkt koji dolazi do nas je svijen i izo-bličen snažnim gravitacijskim poljima. Možemo li onda tvrditi da zna-

mo veličinu i oblik onog dijela svemira koji se nalazi u dosegu našihinstrumenata? Ili, može li ništavilo imati oblik?”

“Mi znamo svoju vlastitu interpretaciju, Bert.”“Točno.” Kimnuo je glavom. “Ali, kako možemo znati da se ta

iskrivljenja u svemiru ne preklapaju, ili čak nastanjuju isti prostomo-

vremenski kontinuum?”“Kako se ništa može preklapati s ničim?” osmjehnuo se Maxon.

“Prekrivanjem objekata koji leže unutar ničega”, odgovorio je.“Kako možeš pobiti to?”

“Ne, ne mogu.”“Matematika je ključ svega”, izjavio je Kane.“Zar moji argumenti nisu zasnovani na matematici?” inzistirao je

Maxon. “U to su me uvjerile statistika vjerojatnosti, kao i dosadašnjadogađanja. Postoji bezbroj dobro dokumentiranih slučajeva fenomena

vezanih uz vidovitost.”“A putn ic i u budućnostT ’“Proroci iz biblijskih dana”, pristao je Maxon. “Ali, uglavnom me

u to uvjerio Androki. Njegovo osjećanje budućnosti je previše nepo-

grešivo, a da se ne bi zasnivalo na nekom receptom koji bi bio funkcio-

nalan poput oka ili uha.”“Dakle, kako on osjeća budućnost? U obliku vizija?”

“Ne bih znao reći.”“Da li je jučer vidio ovo primanje? Da li je već znao sve ljude koje

će upoznati, svaku riječ koja će biti izgovorena?”

“Ne znači da bi to osjetilo moralo biti tako selektivno”, suprotsta-vio mu se Maxon. “Koliko detalja ti vidiš kada juriš autocestom preko

stotinu kilometara na sat? Na kraju puta, koliko se pojedinačnih de-

talja možeš sjetiti? Ne baš mnogo. Ta brojka se približava nuli kada seusporedi s onime što si doista vidio.”

75



“Istina”, rekao je Kane.

“Sjećaš se samo nekolicine stvari - onih o kojima si podrobnije

razmišljao iz nekog razloga. Zapravo nisi doista svjestan nečega dok

se ne skoncentriraš na to. Zar ne bi tako moglo biti i s osjetilom koje

Androki koristi da bi razaznao budućnost?”Kane se nasmijao. “Ali što je ono što privlači njegovu pažnju? Što

određuje što će on vidjeti?”

“Možda on to može svjesno usmjeriti, na isti način na koji ti možeš

svjesno ispitati svoje neposredno okruženje.” Maxon je slegnuo rame-

nima. “Doista ne znam. To je jedno od pitanja na koja se nadam da ću

pronaći odgovor.”“Uz pomoć Androkija?” Kaneov sarkazam se vratio. “Ne čini se

baš otvorenim za suradnju.” Pogledao je preko prostorije. Anita i fi-nancijer su se povukli u dalji kut, duboko udubljeni u razgovor. Lica

su im bila oduševljena.

“Volio bih da ona prekine razgovor”, iziritirano je rekao Kane.

“Nema koristi čekati na to.” Maxon ju je tolerantno pogledao.

“Imam osjećaj da će je Androki otpratiti kući.”“Mislim da vidiš nešto čega nema”, otresao se.

“Doista? Ne vjerujem u to, ali vidjet ćemo.” Maxon je prešao pro-

storiju i kratko porazgovarao s Anitom. Ona je odgovorila, smiješeći

se, a Androkijevo lice je dobilo samodopadan izraz. Psiholog se vratio

i rekao: “Put pod noge.”

Kane je suspregnuo bijes. “Hoće li je on otpratiti kući?”

“Nakon što navrate do njega da pogledaju njegovu zbirku umjet-nina”, odgovorio je. Kane je neraspoloženo poželio rektoru laku noć, a

tada krenuo za Maxonom iz zgrade. Misli su mu bile sumorne. Prema

njegovu vjerovanju, onaj tko dovede damu na zabavu trebao bi je i

otpratiti kući. Je li to bilo staromodno?

Snuždeno je ušao u automobil, žaleći što je uopće i dolazio. Jedi-

no pozitivno bio je gudački kvartet, kojega se nitko nije potrudio po-

slušati.

76



“Ne dozvoli da te to oneraspoloži”, savjetovao ga je Maxon doksu se približavali njegovu stanu.

“Tko je neraspoložen?” pitao je.“Ti.” Psiholog mu je dobacio sažalan pogled. “Anita je dobra

djevojka, zabavna djevojka, ali ne bi se trebao ozbiljno vezati uz nju.Davno sam ti to rekao.”

“Zašto mi to govoriš?”

“Ona želi uživati u životu, Bert. I želi se zabaviti. Mislim da je torazlog zbog kojega se raspao njezin prvi brak.”

“Što podrazumijevaš pod uživati u životu?” upitao je. Iznenađenose sjetio da je i Anita upotrijebila gotovo iste riječi.

“Novac, moć, društveni položaj. Tko zna?” Maxon je slegnuo ra-menima. “Svatko od nas ima svoje ciljeve.”

“Razgovarali smo o Aniti.”“Tko može reći što ona želi, Bert? Sigurno ne traga za ljubavlju.

Ali, što god ona tražila, nalazi to u Androkiju.”“Čiste pretpostavke”, ukočeno je rekao.“Poruka je bila jasna, Bert.”

“Najbogatiji čovjek na svijetu? On ima svoj put. Dovoljno je pa-metna da shvati da tamo za nju nema ništa.”

“Hoće li joj njezin ego dozvoliti da to prihvati?” pitao je Maxon.Kane nije odgovorio, i šutio je cijelim putem do psihologove kuće.

“Vidimo se sutra.” Maxon je mahnuo dok je on okretao na tamnojstazi koja je vodila do trijema. Vozeći kući, Kane je pomislio kako jeto najlošije primanje na kojem je ikada bio. Anita tu nije nimalo po-

mogla. Niti Androki.Posebice ne Androki.

77



9Sljedećega poslijepodneva Kane je upravo izlazio iz svog ureda

kada je susreo Anitu. Nasmijavši se, rukom je popravila frizuru.“Oprosti za sinoć”, ispričala se. “Jednostavno nisam mogla pro-

pustiti priliku da vidim zbirku umjetnina gospodina Androkija. Defi-nitivno je sjajna. Cezanne, Gauguin, Van Gogh, Matisse, Modigliani,

Picasso - nisam znala da je njegova kolekcija tako velika.”

“Pa, uz nekoliko milijardi dolara ...” Pokušao je zatomiti ljutnju.“Nije u tome stvar”, vragolasto je odgovorila. “Znao bi da si vidio

njegovu kolekciju. Paul Klee, Malevich, Dali, jedno Orozcovo platno;tu je trebalo više od novca. On je pravi poznavalac, Bert.”

“Možda.” Morao se nasmijati njezinu entuzijazmu.

“Apsolutno je šarmantan.”“Činio se pristojnim.”

“Uopće nije onakav kakvim ga pokušavaju prikazati novine i ča-sopisi”, izjavila je. “On je vrlo osjećajna osoba. Doista.”

“Gordie je više no ikada uvjeren da je on putnik u budućnost^ “Bio je jako zainteresiran za Gordieja.”

“Nije se tako činilo.”“Bio je, i za tebe, također.”“Ne mogu zamisliti zašto”, šturo je odgovorio. Androki mu se

nije činio kao čovjek kojega bi mogao zanimati bilo tko drugi osim

Androkija.“Vjeruje da ti možeš parirati Cantrupu i Vosinu.”“Kako on to može reći?” rekao je. “Da li je ikada upoznao Vosina

ili razgovarao s njim?”“Mislim da je citirao Cantrupove riječi.” Pogledala ga je zamiš-

ljeno. “Ne budi tako neotesan, Bert.”“Ne pokušavam biti”, ispričao se.

78



“Bio je potpuno iskren”, rekla je. “Vjeruje da si ti puno bliže ko-načnom otkriću no što želiš priznati.”

“Volio bih da je to istina.”

“Kako znaš da nije?” upitala je.

“Zapravo i ne znam. Otkriće je jedna od onih stvari koje se, ako sedogode, dogode iznenada.”

“Također ga je zanimao Gordijev rad.”

“Gordie nije niti spomenuo svoj rad”, usprotivio se.

“Pokazao je da ga zanima izvanosjetilna percepcija”, odgovorila

je, ciljajući na nešto. “Osim toga, dao je do znanja da vjeruje da jegospodin Androki vidovit.”

“To zasigumo.” Kane se je bio prisiljen nasmijati.

“Gospodin Androki je htio znati da li Gordie doista u to vjemje.”“I što si mu rekla?”

“Da vjemje u to jednako iskreno kao što i ti vjemješ u višedimen-zionalni svemir.”

“Što je rekao na to?”

“Mislio je da je Gordijevo pričanje o pretkazivanju pokušaj da senašali”, objasnila je. “Bio je prilično iznenađen kada sam mu rekla da

Gordie ne samo što vjemje u pretkazivanje, nego ga pokušava i znan-

stveno dokazati.”

“Da li ga je to uzdrmalo?”

“Bio je skeptičan. Pitao je kako to može biti dokazano. Rekla sam

mu da se glavne Gordijeve metode zasnivaju na statistici vjerojatnosti.

To je istina, zar ne?”Kimnuo je. “Kako je reagirao na to?”

“Sumnja da takvo što postoji”, objasnila je. “Rekao je da dobro

predviđanje proizlazi iz dobre analize, i da su mnoge stvari predvidive

ako netko razumije prošlost.”

“Tome se ne mogu usprotiviti.” Kane ju je gledao nagađajući.

“Koliko se sjećam, ti si prilično čvrsto vjerovala da bi on mogao biti

vidovit. Što o tome misliš sada?”

79



“Nisam sigurna.” Navlažila je usne.“Da li te uvjerio da nije vidovit?”Glasno se nasmijala. “Nismo niti razgovarali o onome što ja mi-

slim o tome.”

“Ali imaš valjda neko mišljenje”, navaljivao je.“On je genijalan čovjek, Bert. U to sam uvjerena. Također je vrlo

osjećajan i usamljen.”“Usamljen? Nikada ne bih pomislio takvo što.”“On voli svoj posao, voli svoju umjetničku zbirku, ali ne uspo-

stavlja prisne odnose s mnogo ljudi. To mi je rekao. Da, znam, ide na

tisuće primanja, ali to samo zbog poslovnih odnosa.”

“Čini se da dobro uživa u drugim zabavama”, sarkastično je pri-mijetio.

“Ne možeš doista vjerovati barem u pola od onoga što pročitaš iličuješ, Bert.” Oštro ga je pogledala. “Vidi se da je usamljen. Nisi li se tinikada osjetio usamljenim usred gomile? Na mnogo načina to je naj-gora vrsta usamljenosti; osjećaš da si u masi ljudi, ali istovremenoznaš da zapravo nemaš nikoga. Znam da puno izlazi, ali on i dalje hoda

sam. Kao da mu to piše na licu.”Slabašno se nasmiješio. “Ne mogu se boriti protiv ženske proni-

cavosti.”“Promatranja, a ne pronicavosti”, ispravila ga je.“Drago mi je što si uživala u večeri”, impulzivno je rekao.

Shvaćanje da se ponaša kao divljak natjeralo ga je da pocrveni.

“I meni je drago”, jednostavno je odgovorila. “Ne bih nizašto pro-

pustila razgledavanje njegove zbirke umjetnina.”“Lijepo je od njega što te pozvao.”

“Jako lijepo, Bert.” Bacila je pogled na svoj sat. “Užas, kasnim na

predavanje. Moram ići.”“Vidimo se kasnije”, viknuo je za njom, ali ona je već bila otišla. Gle-

dajući je kako žuri niz hodnik, osjetio je tugu i zapitao se zašto. Otuđilisu se, pomislio je; vidjelo se to tijekom cijelog razgovora. Da li je biotoliko neotesan? Ali i ona se ponašala obrambeno. Previše se oslonila

80



na Androkijevu zbirku umjetnina kako bi objasnila svoju zadivljenost;i previše je branila financijera. Ili je to bio samo plod njegove mašte?

Iznenada mu se cijela afera učinila trivijalnom.

Usprkos nastojanjima da izbaci Johna Androkija iz svojih misli,Kane se uhvatio kako se sve više zadubljuje u razmišljanje o finan-cijeru. Djelomice je Maxon bio zaslužan za to; ali glavni je razlog biotaj što je taj čovjek bio enigma koja ga je i zbunjivala i uzrujavala.

Zašto je rekao da ima samo površno znanje matematike o kojoj jenavodno detaljno razglabao s dr. Cantrupom? Androki navodno nijeimao nikakvo akademsko obrazovanje. Ako je to bila istina, gdje je

stekao tako specijalizirano znanje? Kako je uspio zgmuti toliko boga-tstvo u tako kratkom vremenu? Je li on jednostavno genijalac koji jesvoj talent okrenuo svijetu fmancija? Ili je, kako je Maxon čvrsto vjero-V2LO,putnik u budućnostl

Ili je Anita bila pravi izvor njegova uzrujavanja?Mrzovoljno je razmišljao o tome. Od večeri kada je bilo primanje,

ona ga je usrdno izbjegavala. Osim njihova slučajnog susreta na hod-

niku nije ju niti vidio. U početku, kada bi je nazvao, obasula bi ganizom isprika: bila je pretrpana poslom, nije se osjećala dobro, imala je sastanak. Nakon nekog vremena prestala se pretvarati.

“Ne mogu večeras”, hladno je odgovorila kada je nazvao da jojpredloži da izađu na večeru. Povrijeđen, pitao se što je učinio što ju jeotjeralo. Na posljetku se povjerio Maxonu.

“Uhvatila je Androkija”, izravno mu je rekao psiholog.

“Je li to pretpostavka?” pitao je.“Tako se priča.” Maxon je obazrivo dodao: “Pronađi si drugu part-nericu za igru, Bert. Svijet ih je prepun.”

“Zašto to taji od mene?” protestirao je.“Žene obično skrivaju svoje veze. To povećava njihovu tajanstve-

nost. Osim toga, ona te se vjerojatno pokušava riješitu na lijep način.”“Nije to bilo tako ozbiljno”, protestirao je.

“Za nju nije.” Psiholog ga je obazrivo promatrao. “Ali za tebe jest. Piše ti na licu, Bert.”

81



“Što ona očekuje da će postići time?”

“Njezin ulog je visok.”

“Visok?” Tražio je neko objašnjenje na Maxonovu licu.

“Ona puca vrlo visoko.”

“Ne mogu vjerovati u to, Gordie.”“Ja mogu.”

“Prebrzo sudiš”, suprotstavio se. Osjetivši kako ga je ovaj razgo-

vor odjednom počeo bacati u depresiju, okrenuo se. Zašto je Maxon

uvijek tako ciničan?

Vrativši se natrag svomu radu s obnovljenim žarom, Kane je

isključio svijet oko sebe. Kao i tijekom dugih mjeseci nakon Margare-tine smrti, otuđio se od sviju osim Maxona, pa čak je i njega ponekad

danima izbjegavao.

Kada bi mu rad postao previše zamoran, opuštao se filozofirajući

o svojim problemima, pokušavajući ih oblikovati u svojim mislima. Go-

tovo nepromjenjivo njegove bi misli plovile od prostora k vremenu.

Mora li vrijeme, kao u Riemannovoj geometriji, služiti samo kao

funkcija mjerenja kako bi se objektivni svijet mogao smjestiti u zakri-vljene ravnine prostora? Ili vrijeme ima dimenzije analogne višedi-

menzionalnom prostoru?

Maxon je vjerovao da ima, ali je tražio drugačiji put kojim bi otkrio

istinu. Dokaz da postoji proricanje također bi dokazao dimenzional-

nost vremena; dugo je i glasno to zastupao. Razmišljao je kako pravi

prorok ne samo predviđa budućnost, poput vračara, nego je doista i

vidi; a to je, opet, dokazivalo da naš objektivni svijet istovremeno po-

stoji u različitim fazama razvoja duž beskonačnog vremenskog konti-

nuuma. No, da li proricanje, kako ga je on definirao, uopće postoji?

Dokazati da postoji bio je njegov cilj.

Kanea je intrigirala pomisao da mogu postojati druge dimenzije

vremena osim prijelazne sadašnjosti koja je povezivala mrtvu prošlost

s nepostojećom budućnošću. Da li bi rješenje njegova problema ujed-no bilo i rješenje Maxonova? To se činilo razumnim.

82



A ako on ili Maxon dokažu tu hipotezu? Tada će se sjatiti velikimislioci budućnosti kako bi otključali te svjetove. Vremenom, moždanakon mnogo generacija, teorija će se prenijeti u istraživačke labora-torije, i na posljetku će dospjeti u ruke domišljatih inženjera; jednoga

dana počet će se oblikovati tehnička oprema. Ili je sve to samo san?Nije tako mislio. Nisu niti David Cantrup ni Martin Freyhoff; niVosin, Bernardi, Tanaki. Oni su vjerovali isto što i on: da nakon bez-broj godina na Zemlji čovjek konačno stoji na pragu svoga svemira; isamo mora otvoriti vrata da bi bacio pogled na njegova čudesa.

Vraćajući se kući s fakulteta, nezainteresirano je u svom retrovi-zoru primijetio automobil iza sebe. Kasnije, kada je krenuo na večeru,

iznenadio se što je primijetio da ga prati isti automobil. Uzburkala sumu se podsvjesna sjećanja da je to već negdje vidio. Nakon toga, po-stao je oprezan.

Tijekom sljedećih nekoliko dana primijetio je taj automobil neko-liko puta, obično jedno ili dva vozila iza njega. Zašto bi ga netko pra-tio? S nelagodom je razmišljao o tom pitanju. Jednom, kad ga je opa-zio u svom retrovizoru, naglo je stao nasred ceste, čekajući da vidi štoće drugi vozač učiniti. Vozilo ga je zaobišlo i nastavilo niz ulicu, aliuspio je vidjeti zdepastu figuru za volanom.

Kasnije je, da bi ga testirao, skrenuo u neku sporednu uličicu zakoju je znao da je slijepa. Nitko ga nije slijedio. No, ipak je imaoneugodan osjećaj da ga netko promatra. Da li je to samo zamišljao?

Nekoliko dana kasnije, vrativši se kasno kući, primijetio je nekakvokretanje u tami dok je skretao na prilaz koji je vodio do trijema. Svla-davši iznenadan strah, okrenuo se i krenuo u tom smjeru. Iz grmlja jeizišla figura njemu u susret.

“Tko ste vi?” grubo je rekao Kane. Bio je i uplašen i ljutit.“Ja sam policajac.” Čovjek koji mu je stajao sučelice, srednje vi-

sine i zdepast, izvadio je značku, nakratko je osvijetlivši džepnom svje-tiljkom. “Vaše ime, molim?”

“Bertram Kane.” Pokazao je prema kući. “Ovdje stanujem.”“Bilo je nekoliko provala u ovom kraju”, objasnio je policajac.

“Držimo ga pod nadzorom.”

83



“Oh, nisam čuo za to.”“Cijenio bih da ovo nikome ne spominjete.”“Naravno, neću.”“Laku noć, doktore Kane.”

“Doktore?” Kane je naglo podigao glavu. “Kako to znate?”“Vaše ime je dobro poznato.”“Ne tako dobro”, odrješito je rekao.Drugi se zagrcnuo. “Nama je važno da znamo takve stvari. Još

jednom laku noć, doktore Kane.”“Laku noć”, odgovorio je. Ušavši u stan, nije upalio svjetlo, nego

je provirio kroz široki prozor koji je gledao na prednji travnjak. Sta-bla, trava, grmlje - nije primijetio ništa neobično. Kada se konačno

okrenuo, učinio je to s izraženim osjećajem nelagode.Provale u susjedstvu? To je bilo moguće, ali takve su se vijesti

obično brzo proširile. Da li bi policajac u zasjedi na provalnike mogaoznati njegovu akademsku titulu? Nije mu se tako činilo. To ga je sme-talo više no išta drugo.

Sljedećeg dana, u nastavničkoj prostoriji, spomenuo je taj inci-dent Maxonu.

“Policajac?” Psiholog je brzo podigao pogled.“Pokazao mi je značku”, objasnio je Kane.“Jesi li je dobro pregledao?”“Zbog čega?” Kane se osjetio isprovociranim. Maxon je uvijek

tako prokleto praktičan.“Ni zbog čega.” Maxon se refleksno namrštio. “Rekao bih da tu

ima nešto više.”

“I ja imam isti osjećaj”, ozbiljno je priznao.Maxon je oklijevajući rekao: “Ne želim te plašiti, ali ...” Gledao je Kanea preko ruba svoje šalice za kavu.

“Pucaj”, rekao je Kane.“Cantrup i Freyhoff su ubijeni”, na kraju je izustio. “Možda je to

mjera opreza kako bi sačuvali trust mozgova.”“Smiješno”, odvratio je Kane. “Policajci Los Angelesa nisu nika-

da čuli za Cantrupa, a još manje za Freyhoffa. Koliko je ljudi uopćečulo za njih?”

84



“Mislim da je nekoliko vladinih ureda poprilično svjesno tko suoni bili i čime su se bavili, Bert.” Maxon se slabašno nasmiješio. “Ne-moj podcjenjivati svoje znanje. Nije jedan intelektualac pretvorio nekuteoriju u dobrobit za cijelu naciju.”

“On nije bio iz vlade”, usprotivio se.“Ne, ali vlada je mogla nešto dojaviti lokalnoj policiji”, nije se

dao obeshrabriti Maxon. “To je razumna pretpostavka.”“Hoćeš reći da su mi dodijelili tjelohranitelja? To je potpuna glu-

post.”“Što mi znamo o lancima intriga?”“Gledaš previše špijunskih trilera”, optužio ga je Kane.

“Doista? Znam da su Cantrup, Freyhoff i Vosin mrtvi.”“Vosin?” Kane je podigao glavu.“Nisi znao? Piše u jutamjim novinama. Umro je od srčanog udara

u bolnici u Moskvi. Prema tom članku, bio je star šezdeset i osamgodina.”

“Vosin je mrtav.” Kane je osjetio tugu. Nikada nije upoznao togruskog matematičara osim kroz njegov rad, koji mu je dao epitet ve-

likog čovjeka. Pogledao je Maxona. “Hvala Bogu što nije ubijen.”Psiholog je tiho upitao: “Da li bi oni to rekli i da jest?”“Ne znam.” Mučila ga je pomisao na to.Maxon je smireno rekao: “Vaši redovi su sve tanji i tanji, Bert.

Koliko vas je još ostalo koji slijedite isti pravac istraživanja?”“Osim mene? Bemardi i Tanaki.” Potišteno se osmijehnuo. “To

baš i nije puno.”

“Ima li studenata koji obećavaju?”“Da, naravno, ali njima će trebati godine da se razviju.”“Osim Vosina, moraš se sjetiti da su druga dvojica bila ubijena,

Bert, i to na isti način.”“Ne možeš reći da su ta dva čina bila povezana”, protestirao je.“Mogu, prema svom udžbeniku vjerojatnosti.”“Zašto bi itko htio prekinuti taj rad?”

“Ne bih se usudio nagađati” , odgovorio je Maxon.“To ne bi imalo smisla.”

85



“Oh, bi .” Maxon je sućutno kimnuo. “Svako ubojstvo ima nekogasmisla, barem u mislima ubojice. Nemoj misliti na razum ili logiku,Bert. Oni jesu bitni, ali su rijetko primami motivatori nasilja. Ljubo-mora, mržnja, strah, pohlepa, nagon za samoočuvanjem - to su mnogo

uobičajeniji pokretači. Ili poticaj za to može jednostavno doći iz ma-šte. Ljudski um zna biti nastrani urotnik.”

Kane se nasmijao. “Tvrdnja da sam ja dovoljno važna osoba da bise na nju izvršio atentat hrani moj ego.”

“Ne ti, nego tvoj rad.”“Što to ima u njemu što bi moglo biti povodom za ubojstvo?”Maxon je slegnuo ramenima. “Tebi možda ništa; a nekome drugo-

me možda svašta.”“Matematička teorija kao razlog za ubojstvo ...” Kane je skeptič-

no razmišljao o tome. “Čak niti senzacionalistička štampa ne bi to po-pušila.”

“Nemoj se oslanjati na to, Bert.”“Ne mogu to zamisliti.”Maxon se nagnuo prema njemu. “Jesi li čuo najnoviju vijest? Anita

je dala otkaz na fakultetu.”“Što?” Osjetio je iznenadni očaj.“Ovoga jutra. Naletio sam na nju putem do nastavničke prosto-

rije. Upravo je pakirala svoje stvari.”“I što će sada raditi?”“Raditi će kao kustosica Androkijeve zbirke umjetnina.” Maxo-

novo lice je bilo bezizražajno. “Gradi muzej u koji će smjestiti zbirku

odmah pored posjeda na kojem gradi sebi kuću, negdje u Malibuu.”“Ali poznaje ga tek mjesec ili dva”, ogorčeno je odgovorio.“Ona brzo djeluje, Bert.”“Kustos s punim radnim vremenom za mali, privatni muzej? To

mi ne zvuči razumno”, prigovorio je.“Prema onom što mi je rekla, to će biti nešto poput muzeja Metro-

politan”, objasnio je Maxon. “Štoviše, čini se da Androki kupuje dio

svjetskih remek-djela. Nedavno sam čitao o tome.”“Želiš reći da kupuje dio svijeta”, ćudljivo je odgovorio Kane.

86



“Možda će biti bolji pod novom upravom, Bert.”“Ne mogu baš reći da puno pomaže svijetu.” Nasmiješio se na

silu. “Svaki puta kad otvorim novine, on uzrokuje nove probleme. Ve-nezuela, Ekvador, Egipat, Španjolska. Ipak, što je doista čudno, mno-

go ljudi ustaje u njegovu obranu.”“On je opasna ptičica”, primijetio je Maxon. “Pogledaj samo što

se događa senatoru Blaireu otkada je počeo istraživati navodne optužbeprotiv Androkija vezane uz kršenje Zakona o zabrani stvaranja mono-pola. Odjednom ga svi nazivaju ljevičarem, obožavateljem komunistai sličnim epitetima. No to ga neće zaustaviti. On je pravi borac.”

“Što on želi postići?”

“Androki? Pitao sam to Anitu. Potpuno je pala na tog tipa.” Ma-xon se zasmijuljio. “On je krasan, osjećajan, genijalan čovjek.”

“S nekoliko milijardi dolara”, zarežao je Kane.“Mnogo više od toga. Bogatstvo mu se povećava astronomskom

brzinom. A to je samo manji dio onoga što kontrolira.” Maxon ga jepogledao. “Sada ga se smatra najmoćnijim čovjekom na svijetu.”

“Najbogatijim, možda.”

“Najmoćnijim”, ustrajao je Maxon, “Vlade desetak zemalja sunjegovi pijuni. Sjećaš li se mog predviđanja da želi kontrolirati cijelisvijet? Mnogo ljudi počinje to misliti. Taj čovjek je opasan.”

Kane je ukočeno pitao: “Je li to ono što Anita vidi u njemu - moć?”“Moć, novac, društveni status ...” Psiholog je slegnuo ramenima.“Pa, to je njezina vlastita sahrana.”“Ne bih to baš tako nazvao.” Maxon ga je prodomo pogledao.

“Djevojka zna što hoće i kani se toga dočepati. Uzmi ono što ti se nudi,nije li to stara američka etika? Stari standardi su zaboravljeni u dana-šnjoj utrci za preživljavanjem, Bert. Ona se jednostavno pokorava nače-lima modemoga društva.”

“Oh, što si ciničan.” Kane ga je upitno gledao. “Ali sigumo sezapitala o njemu.”

“Kako to misliš?”

“Tajnovit čovjek, čovjek bez prošlosti. Mnogo maštovitih nagađa-nja kruži uokolo.”

87



Maxon se nasmijao. “Sada ponavljaš ono što sam ti ja govoriogodinu dana. Da ti pravo kažem, ona ga baš i ne smatra velikom miste-rijom. Rekla mi je da su njegovi preci došli iz Poljske i nekoliko gene-racija obrađivali zemlju u sjevemom Wisconsinu. Imao je veliku želju

da vidi svijet, i luta uokolo još od mladosti.”“To joj je on rekao?”Maxon je kimnuo. “To objašnjava nedostatak službenih podataka

o njemu. Bio je izvan ove zemlje više no u njoj; rijetko ostaje dugo na jednom mjestu.”

“Svejedno bi morali postojati podaci o izdavanju putovnice.”“Ona kaže da ne bi. U početku je radio kao pomorac na trgovačkom

brodu. Kada se obogatio, putovao je privatnom jahtom. Očigledno gapapirologija nije previše zabrinjavala. Ona kaže da je on više intema-cionalac no Amerikanac.”

“Vjemješ li ti u sve to?”“Iskreno rečeno, ne. Samo ti prenosim što je on rekao njoj.”“Da li ona u to vjemje?”“Ako vjemje, to je zbog toga što želi u to vjerovati. Dmgim riječi-

ma, zašto bi preispitivala nešto što joj je palo s neba?”

“Reci mi,” zamolio ga je Kane, “kako pomorac na trgovačkombrodu može naučiti matematiku koja se odnosi na višedimenzionalniprostor?”

“Dobro pitanje.” Maxon je podigao glavu. “Usput budi rečeno,prilično si se dojmio tog momka. Zadivljen je.”

“To mi je i Anita jednom rekla”, kiselo je odgovorio.“Ona kaže da je moguće da će ti on dati novčanu potpom koja bi ti

pomogla u tvom istraživanju.”“Kako bi si olakšao savjest?”“Tebi će dati potpom,” oštro mu je uzvratio Maxon, “a ne njoj.”“Zar izgledam tako naivno?”“Poklonjenom konju ne gleda se u zube.”“Ovaj puta se gleda.”“Ja ne mislim tako”, odgovorio je Maxon. “Možda sam oportu-

nist. Rekao sam joj da bih ja bio vrlo zadovoljan novčanom potpo-rom.”

88



“Da proučiš Androkija, pretpostavljam.”“To je bila bit toga”, priznao je. “Uvjeren sam da on živi u toku

vremena. Na mentalnoj razini, i svi mi. Pomičemo se naprijed i nazadkroz vjekove, ponovno budimo povijest, dramu i događaje prošlosti -

stvarajući svjetove budućnosti. Ali mi smo osuđeni na našu maštu. Onnije. On može poslati svoja osjetila u tok vremena i iz njega izvućipodatke koji mu kazuju što će se desiti u budućnosti. On je ribolovac uoceanu vremena.”

“Jesi li to rekao i njoj?”“Jesam.” Maxon je nagnuo glavu na stranu. “Također sam joj rekao

da sam ga naumio razotkriti.”“Kako je reagirala na to?”“Uživala je u tome. Rekla je da će mu predložiti da me financira.”Kane se nasmijao. “A kad bi se to doista obistinilo?”“Bio bih prilično iznenađen”, rekao je Maxon.

i Beng!Kane je čitao u svom stanu kada je oštar zvuk proparao zrak. Uspra-

vio se u svom naslonjaču. Prvo je pomislio da je nekom automobiluopalio auspuh. U tom trenutku niz prigušenih pucnjeva, koji su zvučali

kao da odjekuju ispod njegova prozora, prekinuo je tišinu noći.Pucnjava iz pištolja! Divljački se bacio na pod, odmičući se ispred

stakla; kada je shvatio da je još uvijek netaknuto, nasmiješio se. Upra-vo je počeo ustajati, kada se pucnjava ponovno začula. Instinktivno sepognuo, svjestan da mu srce ubrzano kuca.

Čuo je kako se pali motor automobila uz cestu. Začulo se glasnoškripanje guma dok je automobil jureći odlazio. Skočivši na noge, kre-

nuo je prema prozoru, a tada se okrenuo i pošao prema vratima. Otvo-rivši ih širom, sjurio je niz stepenice.

□

89



Kada je izišao na trijem, ugledao je čovjeka kako leži na travnjaku.Drugi je ležao desetak metara dalje, uz rub ceste. Pod sjajem uličnesvjetiljke izgledao je groteskno nepomičan. Potrčao je do čovjeka kojimu je bio bliži i sagnuo se, vidjevši kako ukočeno steže cmi automat

svojim prstima nalik na pandže.Svjestan svjetala koja su se počela paliti na obližnim trijemovima,

izbezumljeno je gledao oko sebe tražeći pomoć prije no što je pokušaoopipati puls. U tom trenutku tijelo ispod njega počelo se grčiti.

“Doktore Kane ...”Zapanjen, pobliže je pogledao zasjenjeni lik, prepoznajući čovjeka

koji mu se predstavio kao policajac prije nekoliko dana. Osjetio je šok.

“Lezite mimo”, kratko mu je zapovijedio. “Pozvat ću hitnu pomoć.”“Nema vremena!” Riječi su se jedva čule. Lice koje je gledalo

Kanea na sebi je imalo izraz žurbe. “Zovem se Wygant... Clifton Wy-gant. Ja sam tajni agent.”

“Polako”, savjetovao ga je Kane.“Ne, slušajte!” Wygant se borio da dođe do daha. Škripanje se

čulo duboko iz njegovih gmdi, a na usnama mu se pojavila krv. “Vra-

tio sam se, vratio sam se ...” Grč mu je prošao tijelom.“Nemojte pokušavati govoriti”, Kane mu je oštro naredio. Postao je svjestan da je netko dotrčao i promatrao ga.

“Što se desilo?” upitao je uznemireni glas. Kane je pogledao usredovječnog čovjeka koji je stezao kućni ogrtač oko vrata. Nekolikodmgih likova počelo se sakupljati oko njih.

“Upucan je”, kratko je objasnio. “Još je netko pored ceste.”

“Ima pištolj!” Lice pridošlice dobilo je uplašeni izraz.“Ovaj čovjek je policajac”, Kane se obrecnuo. “Zovite hitnu po-moć.”

“Policajac?” Čovjek je bio zapanjen. Pobliže ga je pogledao, atada odjurio prema najbližoj zgradi.

Wygant se borio da se uzdigne na lakat.“Lezite mirno”, upozorio ga je Kane. “Poslao sam po pomoć.”

“Slušajte, slušajte”, progovorio je ranjeni čovjek. Iz njegova grlazačulo se krkljanje, popraćeno naletom krvi.

90



“Nemojte pokušavati govoriti”, obrecnuo se Kane.“Bornji ...” U očima uperenim u njega vidjela se bol.“Bornji?” Kane ga je gledao, osupnut.“Bomji ...” Wygantovo se tijelo ponovno zgrčilo. Čeljusti su mu

se grčevito pomicale dok se borio za zrak, a usta su mu bila puna krva-ve pjene. Tijelo mu se divljački treslo.

“Samo polako”, molio ga je Kane. Wygant se odjednom bacio naleđa, trzajući se, a potom se smirio. Kane je znao da je mrtav. Ustao je,gledajući tijelo, a misli su mu bile isprepletene.

Bornji! Bomjijeve transformacije! Što je ovaj mrtav čovjek imaos njima? Policajac u zasjedi! Gorko se nasmijao. To je bila laž. No, tko

je doista on bio? Što mu je pokušavao reći?Kane je gledao u nepomičnu figum, glave prepune misli. Prvo

Cantrup, pa Freyhoff, a sada ubojstvo na njegovu pragu. Dvostrukoubojstvo! Nekako su sva ta ubojstva bila povezana; nekako je i on biopovezan s njima. Ali kako? Zašto? Kakva bi to igra sudbine moglapovezati tako međusobno udaljena ubojstva? Bomjijeve transforma-cije, one su bile ta nit.

Počeo se grčiti; počeo se divljački tresti i tmdio se da to savlada.Cijeli događaj ostavljao je dojam noćne more koja je ispunjavala njegovum sablasnim mislima. Nekako je Cantmpov rad - njegov rad! - postaoprepun ubojstava.

Svjestan gomile koja se počela okupljati, pošao je do mjesta gdje je ležalo dmgo tijelo. Promatrači su mu se micali s puta gunđajući.Pogledao je dolje. Nije bilo sumnje da je čovjek mrtav; rekao mu je to

ukočen i prazan pogled na mršavom i tamnom licu. Krv je izvirala izzjapeće rane na vratu. Tijela napola ispmženoga u jarku, mrtvi je čo-vjek i dalje stezao omžje.

“Neka vrsta automatskog omžja”, jedan od promatrača rekao jeKaneu.

“Prokleti gangster”, dodao je dmgi. Kane nije ništa rekao. Ako jeWygant bio policajac, tko je onda bio ovaj čovjek? Nije sumnjao da je

čitava afera na neki način bila povezana s Bomjijevim transformacija-ma. Ali kako je to bilo moguće? Mrtvi čovjek ispred njega više mu je

91



izgledao kao neki sitni gangster. Lice njuškala i usta s tankim usnamaodgovarali su stereotipu. •

Iznenada je osjetio velik strah. Maxon ga je upozorio na tu mo-gućnost. Onda mu se Kane smjao, ali sada se to, na žalost, i obistinilo.Wygant, navodno u zasjedi na provalnike, zapravo je bio njegovtjelohranitelj. Meci koji su Wygantu oduzeli život bili su zapravo na-mijenjeni njemu!

Začuo je zvuk sirene i uspravio se, gledajući niz ulicu. Policijskipatrolni automobil je jurio prema njemu, a crveno svjetlo na njegovukrovu je mahnito bljeskalo. Što policija tu može učiniti? razmišljao je.Wygant je bio mrtav - isto kao i David Cantrup i Martin Freyhoff.

Što je sve to trebalo značiti?

Čovjek koji je sjedio sučelice Kaneu u njegovu stanu bio je pro-sječne visine, mršav, i imao je tamne oči. Njegove guste obrve, kao ibujna kosa, bile su prošarane sijedima. Ponašanje mu je bilo profesio-nalno. Identificiravši se samo kao Philip Conrad, iz jedne od vladinihagencija sigumosti, kratko mu je pokazao isprave. Kane je procijenio

da ima četrdesetak godina.“Shvaćam vašu nevoljkost da razgovarate o slučaju”, rekao je

Conrad sućutno. “Nasilna smrt nikada nije zgodna.”“Već sam sve ispričao policiji nekoliko puta” , prigovorio je Kane.

“Imaju moju izjavu.”“Više bih je volio dobiti neposredno od vas, dr. Kane.”“Zašto?”

“Izjave se ponekad iskrive tijekom prepisivanja.”“Pročitao sam je prije no što sam je potpisao”, pobunio se.“Svejedno bih to volio čuti izravno od vas.”“Zašto je vlada toliko zainteresirana?”“Kako bi utvrdila da li je slučaj uključivao kršenje saveznih zako-

na.” Conrad se simpatično nasmiješio. “Ovakva provjera je mtinska,dr. Kane, posebice kada se čini da se u slučaju radilo o lažnom izda-

vanju za vladinog agenta.”“Nije rekao da je vladin agent; rekao je samo agent.”

92



“Nije li se prethodno predstavio kao policajac?”“Da, ranije.”“No, nije bio.” Conrad se nasmijao.“Pročitao sam to”, priznao je Kane.

“Moguće je da se tu radilo o lažnom izdavanju za vladinog agen-ta”, žustro je rekao Conrad. “Dakle, kako se on identificirao? Poku-šajte se sjetiti njegovih točnih riječi.”

“Rekao je: 4Zovem se Wyg an t... Clifton Wygant.’ Rekao je da jeagent.”

“Da li je pokazao nekakve isprave?”“Dok je umirao? Ne, ali prije -”

“O tome ćemo kasnije”, prekinuo ga je Conrad. “Je li rekao jošnešto?”

“Rekao je: ‘Vratio sam se, vratio sam se.’ Tada se počeo grčiti iprestao je govoriti.”

“Da li su vam te riječi nešto značile?”“Ništa.” Kane je odmahnuo glavom.“Da li je on to rekao na način kao da je očekivao da će vam to

nešto značiti?”“Ne bih znao. Možda je mislio da hoće.”“Što je jo š rekao?”“Samo jednu riječ: ‘Bomji.’ To je izgovorio netom prije no što je

umro.”“Bomji? Da li vam to nešto znači?”Kane je neodlučno kimnuo glavom. “Vjerujem da se to odnosilo

na Bomjijeve transformacije.”“A što su one?” Conrad je oštro upitao.“Matematički alat za koji se nadamo da će uspostaviti most do

razumijevanja višedimenzionalnoga prostora”, objasnio je Kane.“Četvrte dimenzije?”“Općenito govoreći, da.”“Dodana dimenzija.” Conradove usne neznatno su se razvukle u

osmijeh. “Ako se ona ne može vidjeti, čuti, okusiti, nanjušiti ili opipa-ti, zašto onda mislite da takva stvar doista postoji?”

93



Sada je na Kaneu bio red da se nasmije. “To je uobičajeno pitanje.Ali da li su granice prostora i vremena ograničene onime što mi možemoosjetiti? Prema takvom razmišljanju, mikrokozmos nije postojao doknismo izumili mikroskop.”

“Da li su Bomjijeve transformacije onda nešto poput mikroskopakojim bismo mogli vidjeti četvrtu dimenziju?”“Moglo bi se to i tako reći”, složio se. “Ja više razmišljam o više-

dimenzionalnom svemim.”“Više od četvrte dimenzije?”“Prilično je moguće.”“Da, jest. Sve je moguće. To se u ovom poslu vrlo brzo otkrije.”

“Bomjijeve transformacije nisu baš previše poznate”, primijetio je Kane. “Čak niti sam njihov naziv.”“Želite reći?” Conradov se pogled uozbiljio.“Kako to da je on znao za njih?”“Wygant? Ne znam. Znate li vi?”“Naravno da ne.”“Čini se da imate nešto na umu”, rekao je Conrad.“Samo sam zbunjen.”Conrad ga je proučavao. “Pretpostavljam da poznajete rad dr. Can-

tmpa iz Chicaga i dr. Freyhoffa iz Njemačke?”“Prilično dobro.” Kane je bio iznenađen što Conrad zna njihova

imena.“Da li ste ih osobno poznavali?”“Vidio sam se s dr. Cantmpom nekoliko puta, i povremeno sam se

dopisivali. Nikada nisam imao tu čast da osobno upoznam dr. Freyhof-fa, iako je posjetio našu zemlju nekoliko puta.”

“Da li ste se s njim dopisivali?”“Na žalost, ne.” Kane se tužno nasmiješio. “Ali osjećao sam da

sam ga upoznao kroz njegove radove objavljene u matematičkim žur-nalima, i kroz naše zajedničko prijateljstvo s dr. Cantmpom.”

“Da li ga je dr. Cantmp osobno poznavao?”“Da, naravno. Dr. Freyhofif ga je posjetio u Chicagu tijekom po-

sjeta koje sam spomenuo.”

94



“Da li je dr. Cantrup osobno poznavao Vosina, Bernardija ili Ta-nakija?”

Kane je podigao glavu, još jednom iznenađen. “Ne znam odgovo-riti na to pitanje, ali siguran sam da se morao susresti s dr. Bemar-

dijem. Znam da je nekoliko puta putovao u Italiju, a dr. Bernardi jenekoliko puta dolazio ovamo.”

“Jeste li se vi imali priliku susresti s bilo kojim od njih?”

“Dr. Cantmpom, kao što sam spomenuo, i susreo sam se s dr. Ber-nardiiem jednom, prije nekoliko godina.”

“G dje jeto bilo?”“Na Harvardu.”

“Ali niste se susreli s ostalima?”“Ne, ali smo međusobno pratili što radimo.” Kane se osjetio iz-

nerviranim. “Je li sve to povezano s Wygantom?”“Ne znam.”“Ne vidim kakve bi to moglo imati veze s time da li se ili ne Wy-

gant lažno predstavljao kao vladin agent.”Conrad se nasmijao. “To je vrlo tanka nit”, priznao je.

“Ali nit postoji?”“Moguće je. To pokušavam utvrditi.”“Što, ako se pokaže istinitim, znači da sam i ja na neki način

umiješan. Da li to želite reći?”Conrad ga je mimo gledao. “Moguće je da je tako”, konačno je

priznao.“Ne vidim kako, ili bih možda trebao reći zašto.”

“Odgovor na to mogao bi se pokazati prilično zanimljivim”, pri-mijetio je Conrad. “Da li vaš rad uključuje nešto što je tajne prirode?”

“Apsolutno ništa.”“Da li ima nečega što bi kasnije moglo postati povjerljivo?”“Moguće.” Kane se kiselo nasmijao. “Vlada ima maniju za tim.”

“Mislim da ste u pravu”, složio se Conrad. Pogled mu je počivaona Kaneovu licu. “Iz vaše izjave policiji shvatio sam da ste vidjeliWyganta prije noći u kojoj je došlo do pucnjave. Da li je to istina?”

95



“Sve sam o tome objasnio u svojoj izjavi policiji”, usprotivio seKane.

“Volio bih to čuti izravno od vas”, ustrajao je Conrad.“Samo ću ponavljati svoje riječi poput papige.” Kane se nasmijao

na silu. “Znam sve na pamet.”“Ne smeta mi ponavljanje”, odgovorio je agent.Kane je rekao: “Prepoznao sam ga kao čovjeka kojega sam pozvao

na red nekoliko večeri prije toga - prošloga ponedjeljka, ako se dobrosjećam - kada sam ga uhvatio kako viri iz grmlja dok sam se japribližavao trijemu. Predstavio se kao policajac.”

“Riječima?”

Kane je potvrdno kimnuo. “Osim toga, pokazao mi je i isprave.”“Da li ste ih dobro pogledali?”“Zapravo i ne”, priznao je. “Kratko ih je osvijetlio džepnom sve-

tiljkom, ali ne mogu se sjetiti da sam vidio ikakve detalje. Znate kakose takve stvari uzimaju zdravo za gotovo.”

“Većina ljudi to čini”, složio se Conrad. “Da li je rekao zašto seskriva u sjeni?”

“Objasnio mi je da se u susjedstvu dogodilo nekoliko provala, teda ga policija drži pod nadzorom. To mi je zvučalo prihvatljivo. Ah,da, znao je tko sam ja .”

“Po imenu?”“Rekao sam mu svoje ime, samo ime, ali kasnije mi se obratio s

‘doktore Kane’. Na osnovu toga sam pretpostavio da zna nešto o meni.”“Vjerujem da je znao.” Conrad se tužno nasmiješio. “Da li ste ga

vidjeli ikada osim taj put?”“Ne mogu to sa sigurnošću tvrditi.” Oklijevao je. “ Imam dojam da

je on bio čovjek kojega sam nekoliko puta primijetio da me slijediautomobilom. No, to je ipak samo dojam.”

“Da vas je netko pratio, ili da je on bio taj koji vas je pratio?”“Da je on bio onaj tko me pratio”, odgovorio je. “Siguran sam da

su me pratili u nekoliko navrata.”“Nije li vas to začudilo?”“Osjećao sam se prilično nelagodno.”

96



“To je uobičajena reakcija”, priznao je agent. “Da li ste vidjelidrugog čovjeka?”

“Onoga pored ceste? Samo mrtvoga. U novinama je pisalo da jebivši zatvorenik.”

“Sitni kriminalac”, složio se agent. “Kako su pucnji zvučali?”“Prvi je sličio na zvukpraskanja auspuha. To je bio moj prvi dojam.

Tada je počela pljuštati kiša metaka, u dva navrata, koliko se sjećam.”Kane se posramljeno nasmiješio. “Bacio sam se na pod.”

“Ne mogu reći da vas krivim za to.” Conradove tamne oči su gaodmjerile. “Zašto ste posumnjali da pucaju na vas?”

“Nisam o tome svjesno razmislio, iako su mi na umu mogla biti

ubojstva dr. Cantrupa i dr. Freyhoffa. Mislim da bi svatko tako reagi-rao na iznenadnu pucnjavu.”“Onaj tko se pogne na vrijeme, živi da bi se mogao ponovno po-

gnuti”, primijetio je Conrad. “Što ste potom učinili?”“Čuo sam kako se pali motor automobila i kako automobil brzo

odlazi, a tada sam potrčao van. U tom sam trenutku ugledao Wygan-ta.”

“Koliko biste rekli da je prošlo vremena između prvoga pucnja iprvog rafala?”“Možda dvije ili tri sekunde. Novi je rafal započeo unutar sljedećih

nekoliko sekundi. To je opet samo moj dojam. Vrijeme je varljivo utakvim okolnostima.”

“Vrlo varljivo”, složio se agent. “Da li ste tada još nekoga vidjeli?”“Ne, samo dvojicu ljudi koji su bili nastrijeljeni. Palila su se svjetla

na trijemovima i nekoliko je ljudi potrčalo prema mjestu događaja, alito je bilo nekoliko trenutaka kasnije.”

“Dakle, nema pravih očevidaca, zar ne?”“Ne vjerujem”, odgovorio je Kane.Conrad je ležerno ustao. “Ima li još nešto što mi želite reći, dokto-

re Kane?”“Ništa”, kratko je odgovorio.“Trudit ću se da vas ponovno ne uznemiravam.” Agent je pošao

prema vratima, a tada pogledao prema njemu. “Držao bih se podalje

97



od tog prozora noću”, kratko ga je savjetovao. Prije no što mu je Kaneuspio odgovoriti, otišao je. Dio večeri nakon toga Kane će vrlo po-tanko zapamtiti.

To je bila noć kada je ubijen Talijan Bernardi.

l lKane se sa žarom bacio natrag na posao. Budući da su Cantrup,

Freyhoff, Vosin i Bemardi bili mrtvi, mahnito je radio kako bi došaodo otkrića, za koje je povremeno osjećao kako mu je varljivo blizu.Spoznaja da je toliki teret pao na njegova leđa bila je nepopustljivpoticaj njegovim naporima.

Vijest o Bemardijevoj smrti došla je kao težak udarac. Kamion

koji je zdrobio njegov automobil je bio ukraden, a njegov je vozačpobjegao s mjesta nesreće u neidentificiranom vozilu koje ih je slijedi-lo. Nekako je sumnjao da bi se tu moglo raditi o ubojstvu. Sada je, uzizuzetak Sabura Tanakija, renomiranog japanskog matematičara, onbio jedini koji je trebao potražiti skrivene dimenzije prostora i vreme-na svijeta u kojem je živio.

Često bi ga noću probudila nekakva nova ideja. Tada bi se užurbanooblačio i vozio natrag do svog laboratorija. Zora bi ga često zatekla

udubljenog u posao.Najviše je volio gluho doba noći, je r tada je svijet bio miran i tih,

i dopuštao mu razinu koncentracije koju je rijetko dostizao tijekomobičnog radnog dana. Ponekad je proučavao, ponekad razmišljao, po-nekad je buljio u zid svog malenog ureda, pokušavajući spoznati uloguBomjijevih transformacija u Wygantovoj smrti. Ali, na kraju bi uvijekmorao odustati: ta se veza činila jednako neobjašnjivom kao i samvišedimenzionalni svemir.

98



Djelomičan uzrok njegove marljivosti, znao je, bila je želja daizbaci Anitu iz svojih misli. Povremeno, kada je mogao svoje osjećajesagledati objektivno, morao je priznati da mu je više bio povrijeđenego nego srce. Ipak, takva objektivnost nije mogla smiriti njegove

osjećaje, niti ga spriječiti da razmišlja o njoj ili o Johnu Androkiju.Posebno o Johnu Androkiju. Nekoliko trač-kolumnista povezalo jenjihova imena u ljubavnu vezu, a glavni članak u Slavnima danas po-stavljao je pitanje: “Hoće li se John Androki oženiti svojom lijepom

plavokosom kusto sicom?”To ga je štrecnulo.Ali i zbog drugih razloga je bilo teško zaboraviti Androkija. Tisak

je donosio sve više vijesti o njemu; odavno je izgurao Predsjednika snaslovnih strana. Bilo je nemoguće upaliti televizor, a da se ne spo-minje njegovo ime. Sada su ga nazivali “novim Simonom Bolivarom”,zbog ogromnog multinacionalnog industrijskog imperija koji je stva-rao od jednog do drugog kraja južnoameričkog kontinenta; istovreme-no su ga proklinjali zbog pokušaja da zajedničko fmancijsko tržištepretvori u privatni fmancijski kartel.

Na domaćoj fronti, Kongres je prekinuo zasjedanje, anepopustljivisenator Blaire je još uvijek pokušavao sudski pozvati Androkija dasvjedoči u sklopu njegove istrage onoga što je on nazvao “besramnimi nečuvenim kršenjima Zakona o zabrani stvaranja monopola”. Tiradausmjerena protiv senatora izazvala je dojam da je on, a ne Androki,glavni krivac.

Ali, maštujavnostije najviše zaokupljalanjegova tajnovitost. “Tko je John Androki? ” postalo je omiljeno pitanje kolumnista. Svaki je nanjega pokušavao odgovoriti prema svojoj vlastitoj mašti ili izvorimainformacija.

Prema ženskim listovima, on je bio najpoželjniji neženja svijeta.Aludirali su na njegove tajne romanse, i obilato se koristili izrazimapoput “šarmantan”, “otmjen”, i “kavalir”. Jedan od novinara je obja-vio kako je Androki ostao neženja zbog tragične smrti svoje “jedineprave ljubavi”. Drugi su se izvještaji bavili opisima prekrasnog zdanjakoje je gradio iznad obale Malibua. Jedan od najčitanijih kolumnista

99



je napisao da Androki gradi repliku veličanstvenog Hearstova dvorcau San Simeonu kako bi u njemu živjela posluga.

Ali o samom Johnu Androkiju, unatoč stotinama fotografija, nijese znalo ništa.

Iako je Kane pokušavao zaboraviti Anitu i Androkija, to nije bioslučaj s Maxonom. Financijer je postao njegova opsesija.“On je zasigurno putnik u budućnosf\ ponavljao je bez prestanka.

“Njegovi su instinkti previše nepogrešivi da bi se tu radilo o naga-

đanju.”“Instinkti?” izazivao ga je Kane.“Hvataš me za riječ”, optužio ga je Maxon. “Prokleto dobro znaš

na što mislim.”“Shvatio sam glavnu ideju”, priznao je.“Ako već ne mogu dospjeti do njega niti na jedan drugi način,

napisat ću članak o njemu”, izjavio je Maxon. “Nazvat ću ga Da li je John Androki putnik u budućnost? Ne može me tužiti zbog toga.”

“Vjerojatno će kupiti sveučilište i otpustiti te” , odgovorio je Kane.“Ozbiljan sam. Spomenuo sam tu ideju Aniti.”

“Kada si je vidio?”“Prije nekoliko dana. Zaletio sam se u nju na Sunsetu. Vozila jedeset tisuća dolara vrijedan Jaguar - novi V12 s dvostrukim gornjimzupcima na svakom cilindru.” Maxon se cinično nasmijao. “Posaokustosa se doista isplati.”

“Da.” Kane je odagnao svoju povrijeđenost. “Što je rekla?”“O članku? Rekla je da će John poludjeti od bijesa. Nazvala ga je

John. Što ti misliš o tome?”“O članku?” Kane je kratko razmislio. “Potpisan tvojim imenom,

zasigumo će izazvati senzaciju.”“Mogao bi natjerati mnoge ljude da počnu razmišljati. Trebao bi

vidjeti moj dosje.” Maxon je pokazao debljinu dosjea mkama. “Metardebljine. Jesi li znao da je on magnet za ubojstva? Dva su se dogodilagotovo pored njega - jedno u Philadelphiji, a dmgo u Seattleu. Ubrojiljude koji su ubijeni na tvom travnjaku, i broj raste na četiri.”

“Ne možeš ubrajati njih”, prigovorio je Kane.

100



“Postoji povezanost.” Maxon je mudro kimnuo. “Trojica od tihptičica potekli su i z istog gnijezda.”

“Ne pratim te.”“Trojicu od njih nikada se nije uspjelo identificirati; ili, točnije,

njihovi su identifikacijski dokumenti bili lažni. Zapravo o njima nijebilo nikakvih službenih podataka bilo koje vrste. Nije bilo otisaka pr-stiju, brojeva zdravstvenog osiguranja, ničeg sličnog. Times je objaviopovelik članak o tome. Znaš li da nitko ne zna Androkijevo porijeklo?”

“I šta ima novoga?” Kane se usiljeno nasmijao.“Zar nikada ne pratiš novosti o njemu?” pitao ga je Maxon. “On je

veća vijest od spuštanja na Mjesec.”

“Iznenađen sam što ga nije pokušao kupiti.”“Mjesec? Samo mu daj vremena. Prošli tjedan kupio je Mada-

gaskar.” Maxon ga je prodorno gledao. “Da li si jutros pročitao izjavusenatora Blairea? Proveo je veliku istragu o Androkiju. Rekao je novi-narima da je htio ustanoviti da je Androki građanin Amerike, ali nijemogao pronaći dokaze za to.”

“Mislio sam da dolazi iz Wisconsina?”

“To je bila glasina. Navodno je rođen negdje u okolici Green Baya- blizu sela zvanog Cooperstown. To je područje u kojem se uzgajajugoveda. Ali Blaire nije uspio otkriti nikakav zapis o njegovu rođenju.Dao je to na sva zvona.”

“Zašto bi Androki izabrao takvo mjesto ako to nije istina?” upitao je Kane.

“Selo? U njemu uglavnom žive Poljaci.”

“Kao i u dijelovima New Yorka, Chicaga, i bilo kojeg drugog gra-da koji ti može pasti na pamet”, usprotivio se. Zamišljeno je zastao.“Možda potječe iz siromašnih četvrti, pa pokušava to sakriti.”

“Uopće ne vjerujem da je to u pitanju” , rekao je Maxon.“A što ti vjeruješ?”“Tri čovjeka, o kojima nema nikakvih podataka, su ubijena u bli-

zini četvrtog, o kojem također nema podataka.” Maxon ga je gledao u

iščekivanju. “Da li ti to nešto znači?”“A što ti misliš da znači?”

101



“Oni svi potječu s istoga mjesta, Bert.”

“A gdje je to?”

“To je ono što namjeravam saznati.”

Kane je polako odmahnuo glavom. “Tvoje razmišljanje ne čini mi

se logičnim, Gordie. Razmišljaš s emocijama.”

“Stvarno?” Maxon se zavalio natrag u naslonjač. “Možda si u pra-

vu, ali htio bih da mi ukažeš na rupu u mom razmišljanju.”

“Kažeš da vjeruješ da su oni svi putn ic i u budućnost ?”

“Nisam to rekao, ali to jest ono što mislim. Bilo ih je četvorica

istih.”

“Ako su oni bil i putn ic i u budućnost , ne bi li tada predvidjeli da ćebiti ubijeni? A ako je to tako, zar ne bi poduzeli nekakve korake da to

izbjegnu?”“Ne razmišljam o tome na taj način”, odgovorio je Maxon. “Da su

izbjegli vlastite smrti, kako bi ih onda mogli predvidjeti?”

“Ali oni su bili ubijeni, u tome je poanta svega” , rekao je Kane. “I

zbog toga što su bili ubijeni, morali su znati što im slijedi. Točnije, ako

su bili putn ic i u budućnost .”“Ti stvaraš paradokse, Bert.”

“Da, ali odgovori mi na njih.”

“Vrijeme je ćudljivo. To znaš.”

“To nije odgovor.”

“Možda su mogli predvidjeti svoje smrti, ali ih nisu mogli izbjeći” ,

ustvrdio je Maxon. “Ako putn ik u budućnost vidi budućnost - sam taj

čin definira tu sposobnost - tada vidi ono što je neizbježno. Prilično jelogično pretpostaviti da su predvidjeli svoja ubojstva, ali su bili ne-

moćni.”

“Besmisliee, Gordie.”

“Možda, ali ja vjerujem da i na nelogično moramo primijeniti lo-

giku. Shvaćaš li koliki broj smrti može na ovaj ili onaj način biti pove-

zano s Androkijem? Devet.”“Devet?” Kane je bio zaprepašten.

102



“Brojim ih”, tužno je rekao Maxon. “Prvi je bio milijunaš imenomWinthrop Farrand, koji je, kako se čini, imao neke poslove s Andro-kijem baš u vrijeme kada je on po prvi put došao u centar pažnje. NaFarranda je naletio kamion, baš kao i na Bemardija. Cantmp je bio

dmgi, Freyhoff treći. Neidentificirani leš u Philadelphiji i još jedan uSeattleu su četvrti i peti. Zatim dvojica momaka na tvom travnjaku, pa

Vosin i Bemardi, što ukupno čini devet.”“Kako možeš ubrajati Cantmpa, Freyhoffa, Vosina i Bem ardija?”

upitao je Kane. “Posebno europske matematičare? Oni čak nisu bili nineizravno povezani s Androkijem. Osim toga, Vosin je umro od srča-

nog udara.”“Možemo li biti sigumi u to? Da li bi Rusi priznali da je jedan od

njihovih najvećih matematičkih genija ubijen?” Maxon ga je nepopu-stljivo gledao. “Priznajem da su neke od niti koje ih povezuju tanke,ali povezanost ipak postoji. Da li si ikada čuo za Ubojstvo d.o.o.? An-

droki je sigumo kupio tu firmu.”“Hej, pripazi na svoju objektivnost”, opomenuo ga je Kane.Maxon se nacerio. “Pokušavam, doista, ali ta ptičica to čini izni-

mno teškim.”

Kako su tjedni prolazili, Kane je nastavio mtinu koju je započeo

nakon svog prekida s Anitom. Uglavnom se sastojala od dugih satiprovedenih u laboratoriju, uz malo sna i gotovo nimalo rekreacije. No,

ipak je uspijevao u tome.

“Život neženje je dobar život”, Maxon je to mnogo puta ponovio,a tek sada je Kane osjetio da bi to mogla biti istina. To je poricaotijekom jedanaest godina koje je proveo u braku s Margaret. To su bile

zlatne godine, idilične, i na kratko vrijeme je povjerovao da ih je obno-

vio s Anitom. Sada, kad je Margaret bila živa još jedino u njegovusjećanju, mogao je vidjeti dobre strane života kakav je vodio Maxon.

Bez Margaret, to je bilo jedino što mu je preostalo.

A tada je tijekom božićnih praznika sreo Anitu kada je izlazila iz jedne od skupih trgovina s mkama punim paketića.

103



“Bert, drago mi je što te vidim!” Zastala je gotovo nasred ploč-nika, gledajući ga preko svojih paketića. Na licu je imala nesiguranosmijeh.

“Daj da ti pomognem.” Poskočio je da joj uzme teže smotuljke.

“Automobil mi je na susjednom parkiralištu.”“Izgledaš prekrasno.” Koraknuvši jedan korak natrag, pogledao

ju je, misleći kako ljepša doista ne bi mogla biti. Istovremeno je shva-tio da je dobar dio njezina dobrog izgleda bio rezultat njezine modernefrizure, sjenila i dugih umjetnih trepavica. Skupa jakna od kuninogkrzna pojačavala je efekt. “Kako ti je na novom poslu?” pitao je.

“Dobro.”

“Čuo sam da Androki gradi poveliku umjetničku galeriju na Mali-buu.” Počeo je hodati uz nju dok su išli prema parkiralištu.

Kimnula je. “Bit će gotova za otprilike dva mjeseca.”“Hoćeš li i ti živjeti u tom kraju?”“Da, naravno.” Ukočeno je gledala pred sebe. “Kako napreduje

tvoj posao?”“Još uvijek klimavo.”

“Ne mogu to vjerovati.” Pogledala ga je sa strane. “Mislim daradiš šesnaest sati dnevno.”“To je moj život”, ozbiljno je odgovorio.“A kada se to privede kraju?”“To nikada neće doći do kraja”, ukočeno je odgovorio.“Čak niti ako dođeš do velikog otkrića?”“Pogotovo ne tada.” Pogledao je prema nebu, pitajući se da li će

početi kišiti. To se osjećalo u zraku. “To bi mi samo bio poticaj zasljedeći korak.”“A t o j e ? ”“Iskreno rečeno, ne znam.” Zamišljeno se nasmiješio. “Matema-

tičke mogućnosti su kao prostor ili vrijeme: beskrajne. To kažem znajućida nikada nećemo znati sve što se o tome može znati. Jedan korak vodidrugomu, i tako u beskraj.”

“Ja isto tako osjećam o umjetnosti”, primijetila je.“Jesi li vidjela Gordija u posljednje vrijeme?”

104



“Naletjela sam na njega prije nekoliko tjedana.”“Prilično je opsjednut tvojim šefom.”“Rekao mi je.” Nasmijala se. “Čak tvrdi da će napisati članak o

njemu. Nije li to smiješno?”

“Zašto to kažeš?”“Pa, nije li?”“On je javna osoba; mnogo je ljudi zainteresirano za njegove ak-

tivnosti”, usprotivio se. “Mislim da bi članak psihološke prirode mo-gao dobro proći.”

“Psihološke.” Šmrcnula je. “Da li on doista misli to napisati? Mi-slila sam da se šalio.”

“Vjerujem da misli. Sakuplja materijale.”“Smiješno.” Skrenula je na parkiralište. “Jaguar u uglu.”Kane ga je promotrio. “Dobar automobil.”“Ah, kupila sam ga na otplatu”, brzo je odgovorila. “Rate me

ubijaju.”“Za to novac služi.” Ostavio je pakete na sjedištu iza nje.“Hoćeš da te nekamo povezem?”

“Ne, hvala. Stara kmtija je parkirana malo dalje u ulici.”“Drago mi je što sam te vidjela, Bert. Nemoj da toliko prođe i dosljedećeg puta.” Upalila je motor.

“Neće”, složio se. Petljala je oko torbice, kratko mu se nasmiješi-la, a tada krenula s parkirališta. Gledao je za bijelim Jaguarom kako seuključuje u promet. Ovaj ga je susret pomalo bacio u depresiju.

Vraćajući se do svoga auta, pitao se da li je sretna.

Charles Dorrance gledao je hrpu izvještaja koje je sakupio o akti-vnostima Johna Androkija. Iako su one činile tek neznatni dio finan-cijerova dosjea, odabrao ih je u uvjerenju da negdje među njima ležiključ za čovjeka koji je postao svjetska enigma broj jedan.

Izvukao je jedan od izvještaja Philipa Conrada i na brzinu gaproučio. Iako je bio star nekoliko mjeseci, stalno bi mu se vraćao,osjećajući da je poanta cijele priče nekako upisana na ovih nekolikosažetih stranica.

105



Čovjeka koji se predstavio kao agent Clifton Wygant, ubio je pi-štoljem drugi čovjek, koji je, kako se čini, namjeravao ubiti BertramaKanea. Njegov se motiv dao naslutiti između redaka, naravno, ali Do-

rrance nije sumnjao u njegovu istinitost. To je postavilo Wyganta u

ulogu Kaneova zaštitnika.Wygantov ubojica, koji je također poginuo u tom dvoboju pištolji-

ma, bio je sitni kriminalac koji je godinu dana ranije za dlaku izbjegaotužbu za ubojstvo. Njegov policijski dosje bio je tipični dosje huliganaiz kvarta koji je izrastao u sitnog gangstera. Dorrance se nije previšezanimao za njega, osim pitanja tko bi mu mogao biti poslodavac. Ali,Clifton Wygant ga je mnogo više zanimao.

Wygantovo izdavanje za policajca pokazalo se lažnim - kao i njego-vo ime, procijenio je Dorrance. Zapravo, Wygant nije nikada postojao,barem što se tiče bilo kakvih podataka koje bi se moglo provjeriti.Njegovi otisci prstiju nisu odgovarali niti jednima dotada poznatima,nije bilo vojnoga dosjea, broja zdravstvenog osiguranja - nikakvih ja-vnih podataka bilo koje vrste. Kao i žrtve ubojstava u Philadelphiji iSeattleu, činilo se da se pojavio niotkuda.

Kao i sam John Androki, pomislio je.“Vratio sam se, vratio sam se ...” Wygantove riječi izrečene na sa-

mrti stalno su ga progonile. Odakle se vratio? Što je pokušavao rećiKaneu? Preciznije, zašto je dao svoj život da bi spasio Kanea? To štose jednom predstavio Kaneu kao policajac nije bilo previše tajanstve-no; bilaje to prikladna maska. Ali zašto se, gotovo s posljednjim dahom,

predstavio kao agent?

Dorrance je o tome razmišljao mnogo puta; i sada je ponovno raz-mišljao o tome. Čovjek na samrti, u najvećem broju slučajeva, govori

istinu. Ali ne uvijek. No, zašto bi tvrdio da je agent? Što se nadao da ćedobiti tom tvrdnjom? Je li se samo pokušavao predstaviti? A ako je tobila istina, čiji agent?

Prema onome što je Conrad saznao, Wygant je bio smješten pored

Kaneova stana kako bi ga štitio - i umro je čineći to. To se činilo prilič-no očiglednim. A bio je upoznat s Bornjijevim transformacijama! Tu

106



je, mislio je Dorrance, bila kvaka. Kako je matematička teorija pove-zana s ubojstvom?

Nacerio se. Cantrup, Freyhoff, Bemardi - svi ubijeni. Smrt ovogapotonjega nastupila je gotovo u istom trenutku kada su dva muškarca

poginula na Kaneovu travnjaku. Možda je i Vosin bio ubijen. Izvještajiobavještajaca iz Rusije govorili su da je u priči bilo još nečega osimonoga što je pisalo u službenom izvještaju.

Bemardi je bio ubijen na točno isti način kao i Winthrop Farrand,razmišljao je. Farrand, koji je uveo Androkija u svijet financija. Pa,Farrand je platio za to.

Dorrance je protrljao bradu. Multimilijunaš, ulični huligan, tri

čovjeka bez ikakvih podataka - tih je pet ljudi moglo biti povezano sJohnom Androkijem na neki način, iako je veza bila slaba i zasnovanana indicijama. Zbrajanje koliko indicija čini vjerojatnost?

Cantmp, Freyhoff, Vosin, Bemardi - svi vrhunski matematičari,svi su se bavili Bomjijevim transformacijama. Od njih četvorice, jedi-no je Vosin, možda, umro prirodnom smrću. Čak je i to bilo sumnjivo.Nekako se i njih moglo povezati s Johnom Androkijem; no i ta je po-

vezanost bila slaba.Neko je vrijeme promatrao Conradov izvještaj. Stan Bertrama Kanea je bio ozvučen, njegov su telefon prisluškivali. Prijemnici su senalazili u postaji za prisluškivanje koju su vodili privatni detektivi izneke nepoznate agencije.

Dorrance se cinično nasmijao amaterski obavljenom poslu u sta-nu. To je bila stvar za lokalne policajce, ako bi oni to ikada primijetili.

U međuvremenu, Conradovi su se ljudi priključili na sustav za prislu-škivanje, te je Conrad tako mogao nadzirati i Kanea i njegove pratio-ce. Ništa se do sada nije moglo dokazati, osim da je ta agencija imalasamo jednog klijenta: malenu ekipu za odnose s javnošću, koja je sura-đivala s firmama u kojima je John Androki imao udjela. To nije doka-zivalo ništa. Ali bilo je dio uzorka.

“John Androki.” Izgovorio je to ime, razmišljajući o svim događa-

jima i pokušavajući ih posložiti u cjelinu. Znao je da je taj zadatakočigledno nemoguć: nedostajalo je previše važnih podataka.

107



Pokušaj ubojstva Bertrama Kanea je sve još više poremetio. Con-rad je vjerojatno mogao zaštititi Kanea, ali stavio je veto na taj prijedlog,

smatrajući da će im matematičar više koristiti kao mamac. To je bilo

nemilosrdno, Dorrance je znao, ali morao se složiti s time; broj zaštita-

ra koji bi bili potrebni da zaštite Kanea bi sigumo uznemirio ... koga?Johna Androkija, razmišljao je; svi su tragovi vodili do Johna

Androkija. A činilo se da John Androki postaje očajan. Bilo je lako

sakriti jedno ili dva ubojstva, ali nije se moglo sakriti mnogo ubojsta-

va. Čak niti ispod hrpe od nekoliko milijardi dolara.John Androki, financijer.

John Androki, svjetski moćnik.

John Androki, majstor ubojstava.

John Androki, alias “Gospodin Nitko.”

Dorrance je tiho opsovao. Nije prezao od teških poslova, zato je i

bio na mjestu na kojem jest. Ali John Androki je bio krajnje zbunjujuć,

nepredvidiv, opasan. Jaki su temelji drhtali pod njegovim dodirom.

Činjenica: Malenu, ali dobro opremljenu i izvježbanu vojsku plaće-

nika, koja je sada marširala Belgijskim Kongom kako bi osvojila vrijed-ne mdnike bakra na Centralnom platou, financirala je gmpa povezana

s kompanijom koja je bila ogranak jedne belgijske korporacije koju je

kontrolirao John Androki.

Činjenica: Nedavnu revoluciju u Kostariki, u kojoj je na vlast došao

Thomas Leon, najvjerojatnije su financirali Androkijevi agenti. Sada

je cijela Srednja Amerika postala nesigurna.

Činjenica: Panama je zaprijetila da će zatvoriti Panamski kanal,nakon što je John Androki dao velik zajam njezinoj vladi.

Senator Blaire je bio drugi dio priče. Kampanji zajedljivosti,

optuživanja, inkriminiranja, vrijeđanja i gmbih laži, kojaje protiv njega

povedena iz stotinu izvora, sada su se pridružili agitatori koji su

zahtijevali njegovu ostavku. Ogromna sredstva su uložena u kampanju

koja se protivila njegovu ponovnom izbom. Unatoč svemu tome, sena-tor je krenuo za Androkijem svim silama.

108



Dorrance je želio da uspije.Koji je bio veliki plan Johna Androkija? Što je bio njegov glavni

cilj? Moć, naravno, moć kojom bi kontrolirao sudbine čitavih naroda;a što se sve svodilo na kontroliranje ljudi. Deseci vlada već su plesali

na njegovu melodiju. No, u postizanju svojih ciljeva, remetio je de-likatnu ravnotežu političke, gospodarske i vojne moći.

Dorrance je uzdahnuo, ponovno se mislima vraćajući na stvamostkoja mu je bila poznata. Conrad je izvijestio da je Anita Weber, profe-sorica umjetnosti na Sveučilištu Los Angelesa, dala otkaz na fakultetukako bi postala kustosicom Androkijeve zbirke umjetnina.

“Lijepa, talentirana i seksepilna”, napisao je agent o njoj. Snimke

su otkrile da je postala Androkijeva ljubavnica na njihovom dmgomsastanku. Nitko za to nije mogao kriviti Androkija, mislio je, ali bilo jeviše nego zanimljivo sjetiti se da je Anita Weber prije izlazila s Bertra-mom Kaneom. Iako Conrad nije mogao ustanoviti dubinu te veze, vjero-vao je da je vrlo značajno što su sudbine Androkija i Kanea bile pove-zane na još jedan način. Dorrance nije mogao protiv toga.

Bertram Kane činio se pristojnim. Bio je potpuno iskren s Conra-

dom, ali prilično naivan kada je u pitanju bila njegova vlastita sigur-nost. Dorrance se zapitao što bi Kane mogao pomisliti kada bi otkrioda se njegov stan prisluškuje. Conrad ga je opisao kao “znanstvenika,potpuno izvan ovoga svijeta”. Pa, zašto ne? Dorrance se nasmiješio. Izsakupljenih izvještaja, stvorio je prikladan opis.

Bertram Kane živio je u četvrtoj dimenziji.

109



1 2

Kane je upravo namjeravao otići s posla na večeru, kad je zazvo-nio telefon. Zvonjava je oštro i glasno odjeknula utihnulom zgradom.Okrenuo se na vratima kako bi se javio.

“Bert?” Glas, tih i zabrinut, pripadao je Aniti.“Na telefonu.” Pokušao je suspregnuti osjećaje.“Moram te odmah vidjeti” , žumo je rekla.

“Što nije u redu?” upitao je povišenim tonom.“Ne mogu razgovarati, ne preko telefona.”“Jesi dobro?”“Da, nije to u pitanju.”Osjetio je iznenadno olakšanje. “Gdje ćemo se naći?”“U tvom stanu”, predložila je. “Za petnaest minuta?”“Bit ću tamo”, obećao je. Začulo se “klik” i on je spustio slušali-

cu, osjećajući kako mu se vraća osjećaj nelagode. Iako ga je uvjerava-la da je dobro, znao je da ga ona ne bi nazvala osim ako stvar nije jakohitna. No što bi moglo biti toliko hitno da bi se obratila njemu nakonsvega što se dogodilo? Sa sigumošću je znao da je to uključivalo Joh-na Androkija.

Njegov je strah rastao dok je žurio prema parkiralištu. Bila je upla-šena! Prisjećajući se njezinih riječi i tona, shvatio je da je u njima bilo

straha koji tada nije osjetio. Straha pred čime? To je pitanje poticalonjegove vlastite strahove.Kada je stigao u stan, pomislio je nazvati Maxona, ali tada je odu-

stao od toga. Da se ona htjela povjeriti Gordiju, sama bi ga nazvala. Ili je možda prvo pokušala nazvati njega? Kakav god njezin problem bio,trebala je pomoć, i progutala je svoj ponos kako bi se obratila prija-teljima koje je odbacila.

Bio je kod kuće svega nekoliko minuta kad je začuo zvuk automo-bila uz cestu. Bacivši pogled kroz prozor, ugledao je njezin bijeli

110



Jaguar. Brzo je izišla i z vozila, gledajući iza sebe niz ulicu prije no što je krenula prema kući. Pošao je prema vratima kako bi je dočekao.

“Drago mi je što te vidim.” Pružio joj je ruku, svjestan da mu glasnije bio potpuno miran.

“Stvamo? Nadam se.” Kratko se nasmiješila, što nije uspjelo sakritinjezinu zabrinutost. Zakoračio je na stranu da ona može ući, a potom

zatvorio vrata.“U čemu je problem?” upitao je.Okrenula se, zabrinuto promatrajući njegovo lice prije no što je

odgovorila: “Morala sam s nekim razgovarati.”“Androki?”

“Da.” Nervozno je jezikom ovlažila usne.“Došla si na pravo mjesto”, tiho je odgovorio. “Kavu? Bit će go-

tova za trenutak.”“Cmu.” Kimnula je i sjela na kauč.

Napunio je dvije šalice toplom tekućinom, a potom se vratio istavio ih na stolić pored nje. “Sada mi reci, u čemu je problem?”

Podigla je šalicu ništa ne govoreći, i gledala ga preko mba. Ruka

joj je drhtala. Spustila je šalicu i rekla: “Možda sam samo nerazbori-ta.”

“Sumnjam da je to u pitanju.”

Gledala ga je. “Zašto to kažeš?”Nasmijao se. “Nisi tip koji se previše brine, a sada si zabrinuta.”“Nikada se nisam smatrala osobom koja se brine oko svega”, pri-

znala je. Ugrizla se za usnu. “Ne znam baš odakle da počnem.”

“Od početka”, predložio je. “To je obično najbolje.”“Ovo mora ostati među nama, Bert. Ako ono što sam ti rekla iziđe

na vidjelo, moglo bi prouzročiti mnogo problema.”

“Tebi?”“Da, ali i dmgima.”“Kome?”“Gospodinu Androkiju” , odgovorila je.“Poštovat ću tvoje povjerenje”, obećao je.

111



Protrljala je ruke, a potom ga pogledala, smirena izraza lica. “Mi-slim da se desila smrt”, tiho je rekla.

“Ubojstvo?”“Smrt”, ispravila ga je.

“Gdje?”“Kod gospodina Androkija.”“Na posjedu u Malibuu?”“Ne, ta kuća još nije dovršena. Na Sunsetu.”“Ispričaj mi o tome.” Gledao ju je u iščekivanju.Polako je podigla pogled. “To je toliko nevjerojatno da se pitam

da li sam to doista vidjela. Da, znam, zvučim zbunjeno.” Nervozno se

nasmijala. “I jesam, naravno. Strašno sam zbunjena.”“Pokušaj to objektivno sagledati”, ohrabrivao ju je.Kimnula je, ponovno napućivši usne prije no što je rekla. “Bila

sam u galeriji i proučavala jednu Kirchnerovu sliku - koja pripada školi Die Brucke - koju je kupio jedan od agenata gospodina Androkija.Bilo je kasno poslijepodne i razmaknula sam zastore kako bih je proučilapod prirodnim svjetlom. Prozor je okrenut k stražnjem dvorištu.” Za-

stala je.“Nastavi” , požurivao ju je.“Sunce je bilo na zapadu, i njegovi zraci su padali preko travnjaka.

Na tom području nema stabala, pa sam imala jasan pogled. Tada seiznenada pojavio čovjek -”

“Pojavio?” prekinuo ju je.Kimnula je glavom, potvrđujući ono što je rekla. “Znam da zvuči

suludo, ali tako je bilo. Gledala sam na travnjak, kad se on iznenadapojavio na njegovoj sredini, baš kao da je izniknuo iz zemlje. Jasnosam ga vidjela. Držao je nešto u ruci. Pištolj, mislim. Gospodin An-droki se baš dovezao s prednje strane; znam to jer sam čula njegovetjelohranitelje kako ulaze da pregledaju kuću. To uvijek rade.” Zastala

je, nervozno kršeći ruke.“Nastavi”, kratko joj je rekao.

“Čovjek je počeo trčati prema prednjem dijelu kuće gdje se parki-raju automobili. Čula sam pucanj, a potom je pao.”

112



“Čovjek s pištoljem?”Kimnula je drhtureći.“Da li si zapravo vidjela kako je upucan ... pao?”“Da.” Prošaptala je tu riječ. “Još uvijek mi je bio na vidiku.”

“Što se fada dogodilo?”“Dvojica tjelohranitelja gospodina Androkija su otrčala do njega

i odnijela ga. Vjerujem da su ga stavili u jedan od automobila. Neko-liko trenutaka kasnije čula sam kako taj automobil odlazi. Navuklasam zastore, bojeći se da bi me netko mogao vidjeti.”

“Da li te itko pitao jesi li što vidjela?”“Ne, ali sam se bojala.”

“Da li ti je taj čovjek izgledao poznato?”“Doista ne mogu reći. Samo sam ga vidjela kako se iznenada poja-

vio i počeo trčati. Imam dojam da je bio srednjih godina i nabijen, to jesve. Na sebi je imao tamno odijelo.” Unijela mu se u lice. “Znam dazvuči suludo, ali točno tako je bilo. Siguma sam da je ubijen.”

“Je li se to dogodilo danas poslijepodne?”Odmahnula je glavom. “Ne, jučer. Otada sam uplašena. Htjela sam

te već prije nazvati, ali čak sam se i to bojala učiniti. Ne mislim da jeproblem što je ubijen, već njegovo iznenadno pojavljivanje. To je bilozastrašujuće.”

“Nisam vidio u novinama da je pronađeno nekakvo tijelo”, pri-mijetio je.

“Nitija.”“Bojiš li se Androkija?”

“Naravno da ne.” Lice joj je prkosno zasjalo. “Samo se bojimonoga što se desilo.”

“To je razumljivo.”“Postajem li luda? I to sam se zapitala.”“Naravno da ne.”“Ali pojaviti se iz zemlje!”“Možda se to uopće nije tako desilo”, predložio je. “Možda su ti

oči odjednom pale na njega, i tako si dobila dojam da se on iznenadapojavio. Čuo sam za takve iluzije.”

113



“Ne, vidjela sam ga.” Izgledala je poraženo. “Dogodilo se tolikoubojstava.”

“Je li?”

“Pa, ljudi na tvom travnjaku.”

“Vjeruješ li da postoji nekakva povezanost?”“Naravno da ne.” Nakrivila je glavu. “Kako bi to moglo biti pove-

zano?”“Ne znam”, iskreno je odgovorio. “Pitam se zašto si to spomenu-

la.”“Nemam nikakav poseban razlog, jedino što se događa toliko na-

silja. To me plaši, Bert.”

“Pa, ako je taj momak pokušavao ubiti Androkija ...”“Vjeruješ li da bi to moglo biti u pitanju?” Ponadala se. “Imao je

pištolj. Siguma sam da je to bilo ono što je držao u mci.”“Androki je to svejedno trebao prijaviti.”“Shvaćam.” Prtljala je po torbici. “Što da radim? Ne mogu reći

policiji.”“Zašto ne?”

“Mislili bi da sam poludjela, a osim toga ...” Ponovno je zastala,grčeći usne.

“Što osim toga?” poticao ju je.

“Nisam siguma da je ubijen.”“Ali si siguma da je ustrijeljen”, usprotivio se.“Pa ... d a ”

Naslonio se, gledajući u nju. Nekako je baš element fantazije unjezinoj priči činio priču istinitom. Bila je previše siguma u ono što jevidjela. Osim toga, znao je da ona inače nije rastresena, niti ima bujnu

maštu. Mogla je to biti iluzija, ali sumnjao je u to.

Na posljetku je rekao: “Na tvom mjestu bih otišao odande.”“Da napustim posao?” U očima joj se ponovno pojavio otpor. “To

mi je velika prilika. Ne mogu je tek tako odbaciti, Bert. Ne znaš koliko

mi taj posao znači.”“No da li je vrijedan umiješanosti u ubojstvo?” tiho ju je pitao.

114



“Ali ja nisam umiješana”, protestirala je. “Samo sam nešto vi-djela, ili mislim da sam vidjela.”

“Ne pokušavaj poricati ono što si vidjela”, upozorio ju je. “Mi-slim na tebe. Moglo bi postati opasno ako Androki sazna što si vidjela,

ili samo posumnja u to.”“Za mene? To je smiješno!”“Je li?” Neraspoloženo ju je pogledao. “Ne znam što ti još mogu

reći osim onoga što sam ti savjetovao. Hoće li ti smetati ako o tomeporazgovaram s Gordijem?”

Zabacila je glavu. “Gordie je pun predrasuda.”“Protiv Androkija? Ne vjerujem u to.”

“On izmišlja razne gluposti o njemu.”“On nagađa, da, ali pokušava doći do istine.”“Doista? On pokušava načiniti nekakvu senzaciju oko toga. Sva

ta priča oko senzacionalističkog članka.”“On je iskren”, prekorio ju je.“Sve je to tako smiješno, Bert.”Rekao je: “Moraš priznati da je Androki umiješan u neke čudne

poslove. Ako je istina ono što govori senator Blaire, on je sam sebepostavio iznad zakona. Potkopava vlast na različite načine, a nije si-gumo niti da je naš građanin.”

“Gluposti,” odbmsila je, “znam da je .”“Navodno iz nekog sela blizu Green Baya,” složio se, “ali senator

to ne može potvrditi.”“Taj čovjek!”

“Morat ću se prikloniti njegovom mišljenju, Anita.”“Zato što je John Androki pronicav poslovni čovjek?”“Zato što krši red i zakon”, ispravio ju je.“On uopće nije onakav kakvim ga ljudi prikazuju, Bert. On je lju-

bazan i obazriv, i pravi džentlmen. Zapravo je njegovo ogromno boga-tstvo navuklo toliku mržnju na njega. Ljudi mu zavide.”

“Morat ću ti to vjerovati na riječ.”

Potišteno je gledala u pod. “Razgovaraj s Gordijem ako hoćeš,ako si siguran da on neće ništa odati.”

115



“Neće.” Dodao je ljubaznije. “Ali vjerujem da će njegov savjetbiti isti: bježi odande.”

“Pretpostavljam.” Odgumula je šalicu i ustala. “Moram krenuti.”Ustao je. “Žao mi je što ti nisam više pomogao.”

“Bio si dobar.” Prisilila se da se nasmiješi. “Doista mi je najvišetrebao razgovor.”

“Kad god zatrebaš” , ponudio je.“Stvamo si srce, Bert.” Poljubila ga je u obraz prije no što je kre-

nula prema vratima.“Pazi na sebe”, tiho je rekao. Slušao je njene korake kako silaze

niz stepenice; zvuk peta njezinih cipela odzvanjao je prilazom. Trenu-

tak kasnije, upalio se motor Jaguara, a zatim je njegov zvuk postajaosve tiši dok je automobil odlazio u sumrak.Vratio se do kauča i sjeo. Čovjek koji se pojavio niotkuda, pre-

trčao je travnjak i tadaje pogođen ... Slabašno se nasmiješio. Nevjerojat-no, da, no ipak u skladu s ostalim pričama o Androkiju. Svaku je pričuslijedila još nevjerojatnija. Čovjek je brzim tempom postajao predmetnove mitologije.

Razmišljao je o tome. Taj je čovjek bio obavijen tajnama. Oba-vijen tajnama i okmžen smrću, ispravio se. Ili je sijao smrt gdje god jeprolazio? Maxon ga je nazvao magnetom za ubojstva; Anita ga je vi-djela kao obazrivog i nježnog. Koji je Androki bio pravi? Da li je onbio žrtva dmštva, ili je dmštvo bilo žrtva?

O tome je morao razmisliti.

“Uzmi četiri mrtva matematičara, tri neidentificirane žrtve uboj-stva, jednog multimilijunaša, čovjeka koji se pojavljuje niotkuda i bivaupucan, ubaci nekoliko nasumičnih leševa, stavi ih u kotao Bomjijevihtransformacija, dobro promiješaj, i što ćeš dobiti?” pitao je Maxon.

“Vještičji napitak”, kiselo je odgovorio Kane.“Ako napitak nije dobroga okusa, dodaj tmnčicu višedimenzio-

nalnoga prostora i kapljicu vode iz tijeka vremena”, nastavio je psiho-log. “Trebao bi dobiti nešto posve zanimljivo.”

“Da, ali što?”

116



“To je ono što još moramo ustanoviti. Težak je to recept, Bert, zakuhare amatere.” Maxon je gledao uokolo po prostoriji za nastavnike.

“Misliš li da je čovjek koji se pojavio niotkuda mogao biti samoAnitino priviđenje?”

“Čudo rođenja.” Maxon se zasmijuljio, a tada odmahnuo glavom.“To nije ništa u usporedbi s nekima od stvari koje sam ja zamislio.”

“Nije htjela poslušati moj savjet da iziđe iz svega toga.”“Naravno da nije.” Maxonovo je lice bilo bezizražajno. “Nije lako

naći posao kustosa.”“Uozbilji se”, isprovocirano mu je odbrusio Kane.“Pokušavam”, pobunio se Maxon. Izgledao je povrijeđeno. “Što

očekuješ da radim, da ti prodajem iste fore koje prodajemo studenti-ma? Kada ne znamo odgovor na nešto što nas pitaju na nastavi, kažemo:‘Dakle, očigledno je ...’ Ali ne želim se zadovoljiti brzopletim odgo-vorom koji neće podnijeti preispitivanje. Ne želim nagađati o onomešto je Anita mogla vidjeti, o njenim razlozima zbog kojih ostaje tamo,niti o bilo čemu drugome. Želim znati. Posebno želim znati što po-kreće toga čovjeka, Bert, a o tome u ovom trenutku mogu samo naga-

đati. Ako nagađam naslijepo, to je samo zbog podataka koji mi jošnedostaju. Kao Anitina priča - izravan izvještaj očevica.”“Predložio sam joj da je to mogla biti iluzija”, rekao je Kane.“Vjeruješ u to? Ja ne.”“Čovjek koji se pojavljuje iz zemlje?” Kane se nasmijao. “Kakvo

bolje objašnjenje imaš?”“Ne mogu reći, ali ništa u vezi te ptičice nije normalno, Bert. Ka-

rakterizira ga nota čudnoga. Spreman sam povjerovati gotovo u bilošto.”“Ti govoriš o Androkiju; ja govorim o čovjeku kojega je vidjela

Anita.”“To je ista stvar; sve se svodi na Androkija. Anita je prilično hla-

dnokrvna djevojka, Bert. Ako je uplašena, vjerujem da ima dobar razlogda bude uplašena. Također vjerujem da postoji nešto više od tamo nekog

čovjeka koji je izrastao iz zemlje.” Maxon ga je gledao. “Naravno, i to je problem, ali vjerujem da i ona osjeća kako bi Androki reagirao kada

117



bi otkrio ili samo posumnjao koliko ona zna. Ako uzmeš to u obzir,tada slijedi da ona zna da je on opasan.”

“Doista?”“Slijedeći te premise, da.” Maxon je energično kimnuo. “Upravo

sada ona se bori izmedu pohlepe i straha; uplašena je, ali voli i svojunosan posao. Koliko bi djevojaka tek tako odbacilo multimilijardera,čak i da znaju da je čudan? On ima Jaguare, kapute od kuninog krzna ivreće pune novca -”

“Sve ja to znam”, umomo ga je prekinuo Kane.“Sumnjam da bi se pobunila sve dok i ona osobno ne bi bila

ugrožena.”

“Nemaš baš visoko mišljenje o njoj.”“Ona je produkt svog vremena”, odgovorio je Maxon.“Ja nisam tako ciničan, Gordie.”“Da li je to cinizam ili objektivnost?” Maxon ga je pogledao preko

šalice s kavom. “Povremeno ću priznati da se o tom pitanju može de-batirati. Ali samo se zavaravaš kad promatraš svijet kroz te naočalekoje zaustavljaju sve osim lijepog i čistog.”

Kane ga je zadirkujući upitao: “Mora li uvijek biti ili jedno ilidmgo? A što je s tvojim nijansama sivoga?”“Ne blatim svakoga”, prigovorio je psiholog.“Zvuči suprotno.”“Doista? Nisam htio ostaviti takav dojam, ali taj me Androki muči.

On živi u izopačenom svijetu. Jednom mkom daje, a dmgom uzima;ali, kao što možeš primijetiti, na kraju sve završava njegovim dobit-

kom.”“Citiraš senatora Blairea”, optužio ga je Kane.“On je to doista rekao”, Maxon se iscerio. “Ali on kopa po praši-

ni, Bert.”“Radi li to doista ili samo iskorištava svoj diplomatski imunitet

kako bi mogao govoriti što god mu pada na pamet? Velik broj ljudi imatakvo mišljenje.”

“Siguran sam da je iskren”, odgovorio je Maxon. “Što Blaire timedobiva? Ništa osim puta prema izlazu. Gotovo ga razapinju. Kad bi on

118



imao nekakvog profita od toga, tada bih rekao da tvoj stav ima smisla,ali on ne profitira; napadaju ga sa svih strana. Možeš li to poreći?”

“Moram priznati da si u pravu”, složio se Kane.“Nešto mora puknuti. Ovo s Androkijem se ne može dovijeka na-

staviti. Svijet jednostavno neće moći podnijeti tu napetost.” Maxon jepopio kavu do kraja i ustao. “Jedino se nadam da ću biti u blizini kadamu se spusti zavjesa. Čak i tada će vjerojatno izaći ne bi li dobio još

jedan pljesak.”Kasnije, razmišljajući o razgovoru, Kane je shvatio da je velik dio

Maxonove gorčine prema Aniti uzrokovan povrijeđenošću. Njih dvoje

su dugo vremena bili dobri prijatelji. Ali otkada se pridružila Andro-

kiju, Anita je gotovo u potpunosti prekinula odnose s Maxonom, kao isa svim prijateljima s fakulteta.

Maxon nije bio potpuno u krivu, razmišljao je, ali psiholog je obič-no bio tolerantan prema ljudskim slabostima, smatrajući ih neizbježnimproduktom ljudske prirode koja je još uvijek većim dijelom bila primi-tivna. Grubost njegove osude otkrivala je da je bio povrijeđen mnogoviše no što je htio priznati.

Kane je bio zadubljen u posao kada je povjesničar Ronson otvoriovrata i provirio unutra, pa potom ušao. Kane ga je pogledao, čekajući.Ronsonovo mršavo lice, smješteno ispod kratko podšišane sijede bra-de, imalo je tup izraz. “Jesi li čuo za Anitu?” pitao je.

“Anitu?” Kane je osjetio kobnu slutnju.“Ubijena je na obalnom autoputu blizu Malibua. Bilo je na vijesti-

ma u tri.”

“Anita Weber?” upitao je u nevjerici.Ronson je kimnuo. “Vozila je velikom brzinom, kada je drugi au-

tomobil projurio pokraj nje i presjekao joj put na zavoju. Izletjela je

preko ograde.”“Namjerno?”“Prema izjavama očevidaca, čin je bio namjeran. Drugi automobil

se nije ni zaustavio.” Ronson je oklijevao. “Bila je i moja dobra prija-

teljica. Mislio sam da bi htio znati.”

119



Kane je stegnuo šake, osjećajući iznenadnu bol. “Hvala ti što simi rekao”, bezizražajno je izustio.

“Prokleto mi je žao, Bert.” Ronson je tiho izišao i zatvorio vrataza sobom. Kane je otišao do prozora i pogledao van. Miris proljeća je

bio u zraku. Proljeće je bilo u pupoljcima, novim izdancima i nježnimlaticama cvijeća; bilo je u pahuljastim oblacima koji su putovali azur-no plavim nebom. Proljeće je bilo vrijeme za rađanje novog života, ane za umiranje, pomislio je.

Anita je bila ubijena; to je bilo posve jasno. To je bilo namjerno,

hladnokrvno ubojstvo. No, to je također bio i čin žurbe, jer je oba-vljeno javno, u prisustvu svjedoka.

Čuo je kako se otvaraju vrata i okrenuo se. Na vratima je stajaoGordon Maxon, hladnog i bezizražajnog lica. Jedino su njegove očiodražavale ljutnju.

“Upravo sam čuo”, rekao je Kane.

“Ubio ju je ”, promrsio je Maxon.“Netkojest”“Androki!”

“Ne znamo je li to istina”, umomo je odgovorio Kane.“Znamo, ali ne možemo dokazati; to si zapravo htio reći.”“Tako nekako, Gordie.”“Namjeravam to dokazati, barem sebi za dušu.”

“Kako?”“Nisam kriminalist, ali poznajem račun vjerojatnosti -”

“Zakon ga ne priznaje”, prekinuo ga je Kane. “Potreban ti je ne-

pobitan dokaz. Čak i tada morao bi biti uvjerljiviji od nekoliko milijar-di dolara. To baš nije lako na američkim sudovima.”

“Učinilo mi se da si rekao da sam ja cinik?”

“Došlo je vrijeme da budemo realni” , odgovorio je Kane. “Ti znašda ju je on dao ubiti, i ja znam da ju je on dao ubiti, no da li to još itkodmgi zna? To nas dovodi do pitanja: Kako mi to znamo? Mi to znamo

na emotivnoj razini, i to je sve. Mi to znamo, jer to osjećamo, ali neznamo to putem bilo kojeg dmgog dijela razuma.”

120



“Nije istina”, otresao se Maxon. “Mi govorimo o deset ili jedana-est ubojstava, od kojih svako može na neki način biti povezano s An-drokijem. Kakva je mogućnost da su to sve slučajnosti? Prokleto mala.”

“Postoje stupnjevi krivnje”, prigovorio je Kane.

“Prestani s tim, Bert. Zvučiš poput odvjetnika.”“A što želiš da kažem?”“Netko bi trebao ubiti tu zvjerčicu dok još postoji svijet” , odgovo-

rio je Maxon. “Nisam vjerovao da ću ikada zastupati ubojstvo, ali upra-vo sam načinio iznimku.”

“Pričaš gluposti.”“Možda; ne znam.” Maxon je izgledao poraženo. “Umoran sam,

ljutit, frustriran, zbunjen. Znam da je ubojica na slobodi, a ne znam štoučiniti u vezi toga. Očigledno niti policija ne zna. Koji je odgovor? Ti

mi reci.”“Ne znam, Gordie.”“Koliko se ovo još može nastaviti?”“Ne mogu ti odgovoriti ni na to.”“Netko ga mora zaustaviti.”

“To nije naš posao, Gordie.”Maxon ga je gledao. “Anita je bila vrlo inteligentna djevojka.

Pomalo preslobodna možda, ali dobra. Što je saznala o Androkiju, Bert?Što god to bilo, nije bila neka sitnica. Ali, ako je ona mogla saznati,onda mogu i ja. To mogu biti neki dokazi zasnovani na statistici, ali

objavit ću ih na sva zvona.”

“Što se nadaš postići time?”

“Ne znam, doista ne znam. Ali ako mogu ljudima dokazati što jedoista on ...” Okrenuo se i otišao, tiho za sobom zatvorivši vrata. Kane

je čuo njegove korake kako se udaljavaju hodnikom, a onda je ponovo

zavladala tišina.

Charles Dorrance dovršio je čitanje dekodirane poruke PhilipaConrada, a tada je još jednom pažljivije pročitao. Oči su mu zastale na

posljednjem odlomku:

121



Anita Weber poginula je kad je njezin automobil s obalne autoceste stjeralo vozilo koje ju je pra tilo ... Hasselwaite, koji je pra tio Anitu vidio je nesreću ... pratio je odbjegli automobil, ali mu se izgubio u gradskom prometu ... Hasselwaite je identificirao vozilo kao je dno od

onih primijećenih ranije ispred agencije koja je prisluskivala Kanea ... detalji će uslijediti...

Spustio je poruku na stol i naslonio se, ispreplevši prste iza glave.Buljeći u strop, razmišljao je o ovom posljednjem u nizu ubojstava.Prisluškivanje stana Bertrama Kanea se pokazalo doista zanimljivim.Dakle, Anita Weber mu se vratila s pričom da je vidjela čovjeka kako

izranja iz zemlje i biva ubijen. Iluzija, naravno, ali što je doista vi-djela?Razmišljao je o tom pitanju. Što god da je vidjela, to ju je uspa-

ničilo, ali ne dovoljno da bi zbog toga ostavila svoj posao. To je govo-rilo da je mislila kako ona nije u neposrednoj opasnosti. No, dvije sustvari bile sigume: ono što je vidjela dovelo je do njezina ubojstva, ato je ubojstvo bilo povezano s Johnom Androkijem.

Nitko ga nije s tim mogao povezati, pomislio je. Ubojice će bitineki huligani, daleko dolje u hijerarhiji. Bez sumnje, neće imati pojmani o čemu osim o novcima koje su dobili da obave posao. A što se tičečovjeka ubijenog na Androkijevu travnjaku, sumnjao je da će njegovotijelo ikada biti pronađeno.

O još je jednoj stvari trebalo misliti: informacija koju je Kanedobio od djevojke ugrozit će i njegov život. Istina, već je bio na popisuza odstrel, ali ovo bi ga moglo još ubrzati. Dorrance se nije mogaoumiješati, Kane je bio predragocjen glineni golub.

Što će sada Androki učiniti? Omča se sve više sužavala, i Androki je to osjetio; njegova su djela postala izbezumljena. Jednom kada sepočeo baviti ubojstvima, krenuo je putem vlastitog uništenja.

Dorrance je razmišljao kako ubojstva nisu u njegovoj nadležnosti,osim ako prijete nacionalnoj sigumosti. Da li je Androkijev niz žrtavapripadao u tu kategoriju? Ne još, ali je on sigurno bio prijetnja nacio-nalnoj sigumosti na dmge načine. Ne samo da je stmktum nacionalne

122



vanjske trgovine preokrenuo naglavce, nego je i ozbiljno potkopavaoState Department na nizu frontova. A ipak, uza sve to, imao je dojamda John Androki previše žuri.

Bio je to čovjek koji je žurio u sumrak.

13Kanea je probudila zvonjava telefona. U ovaj kasni sat, telefon je

zvučao grubo i zahtjevno. Imao je nekakav predosjećaj; nešto u zvonjavitelefona u kasne sate budi u čovjeku strah. Skočivši iz kreveta, požuriose javiti.

“Bert?” Maxonov glas začuo se u slušalici.“Što je?” nervozno je upitao.“Imam ga, imam ga!”

“Imaš koga?” prekinuo ga je. Uhvatio ga je osjećaj iščekivanja.“Odgovor na Johna Androkija.” Psihologov glas zvučao je snažno

i ulijevao povjerenje. “Razmišljao sam o tome još otkad sam Ćuo kako je onaj čovjek izrastao na njegovom travnjaku. Naravno da jeste; tamosu svi oni izrasli. Barem u prenesenom smislu riječi. Anita je to vidjelai znala je što je vidjela; to ju je mučilo. Ona je vidjela nešto što sečinilo sasvim nemogućim. Ali nije nemoguće, Bert. Gledali smo u kri-

vom smjeru; pogriješili smo za stotinu i osamdeset stupnjeva -”“O čemu pričaš?” prekinuo ga je. Maxonove riječi zvučale su su-ludo.

“Androki, što ga pokreće? Možeš li doći do mene?”“Sada?” Pogledao je na sat na stolu; bilo je pet minuta poslije

ponoći. “O čemu se radi?”“Znam tko i što je Androki, Bert! To je ono što ti pokušavam reći.

Znam to bez trunčice sumnje. Znam što pokušava sakriti, zašto ubijaljude na sve strane. Kristalno je jasno ako pogledaš u pravom smjeru.”

123



“Tada budi jasan” , povikao je.“Pokušavam”, ustrajao je Maxon. “Posložio sam slagalicu i svi se

dijelići uklapaju. Cantrup, Freyhoff, sve mi je jasno. I znam odgovorna pitanje tko su ona tri neidentificirana tipa ...”

“Oni koji su bili ubijeni?” prekinuo ga je.“Da, oni su bili agenti. Nema sumnje u to. Pokušavali su zaustavi-

ti Androkija -”“Što misliš pod time - agenti?” umiješao se.“Mogu sve objasniti, Bert. Sve je povezano s Bomjijevim trans-

formacijama.”“Pa, objasni mi”, nestrpljivo je zahtijevao. Maxon se vrtio u km-

govima.“Dođi, i objasnit ću ti”, inzistirao je Maxon. “Povezao sam sve

dijeliće slagalice, i slika je prekrasno smislena. To je logika uzorka,Bert; svaki dijelić pristaje!”

“Deduktivno razmišljanje? O tom smo već razgovarali.”“Što je loše u razmišljanju ako imaš dovoljno dokaza?” pitao je

Maxon. “Naravno, o tome smo i prije razgovarali, ali nismo imali ključ.

Sada ga imamo. Objašnjava zašto je Androki obavijen ubojstvima. Onmora ubijati ljude kako bi zaštitio sebe, i što ga se više razotkriva, to ćeon više morati ubijati. To je krajnji prigušivač, Bert. Jedno ubojstvovodi dmgome. Ubio bi i mene da zna što sam otkrio; ubio bi i tebe dazna da sam ti to rekao. A zbog toga je i ubio Anitu. Vidjela je previše.”

“Što je vidjela?” pitao je.“Vidjela je čovjeka kako izranja iz Androkijeva travnjaka!”

“Jesi li pio?”“Pijem samo na poslu, znaš to.” Maxon je zvučao uvrijeđeno. “Aliželim da ova priča iziđe na vidjelo, Bert. Ne želim biti jedini koji tozna. Netko mora zaustaviti toga čovjeka.”

“U redu, dolazim”, iscrpljeno je obećao. Mrzovoljno je spustioslušalicu, gledajući na sat. Je li to bio još jedan od Maxonovih mental-nih ispada? Redovito ih je imao otkad je svoju pažnju usmjerio na

Johna Androkija. Ipak, broj ubojstava se naglo povećavao, a u njiho-vom se središtu nalazio Androki.

124



Oblačeći se, razmišljao je o Maxonovim riječima. Nije da bi ištašto je psiholog možda otkrio moglo puno toga popraviti. Za Anitu jebilo prekasno; Kao i za Davida Cantrupa, Martina Freyhoffa i Leonar-da Bemardija. Bilo je prekasno za mnoge ljude. Osim toga, Maxon

nikako nije mogao nabaviti dokaze koji bi bili dovoljni da se na te-melju njih osudi Androki. Da li je to itko mogao? Dosada nije; ne ugotovo tri godine otkada se John Androki po prvi put pokazao važnim.

Tri godine! Iznenadio se koliko je već vremena prošlo. Ali to jebila istina. U početku je Androki bio tek ime; a tada je, gotovo eksplo-zivno, zasjao na nebu javnosti. Sada je potresao čitav svijet. Gordie jebio u pravu: netko ga je morao zaustaviti.

Dok je svjetlo njegovih farova probijalo tamu pokrajnjih ulica,ponovno se čudio hitnosti u Maxonovu glasu. Ali, Maxon je zvučao isamopouzdano. Nikada ne bi zvao u tako kasne sate osim ako je stvarbila nevjerojatno hitna.

Možda je doista nabasao na nešto. Možda su dugi mjeseci pažljivogsakupljanja i uklapanja komadića podataka konačno stvorili uzorakkoji se mogao dokazati. Dokazati? Jako je sumnjao u to. No, ipak,

Maxon je trojicu neidentificiranih ljudi nazvao agentima.S nelagodom je razmišljao o tome. Maxon je bio apsolutno sigu-ran; svoje je tvrdnje iznosio kao činjenice. Niti to ne bi činio ako tvrd-nje ne bi bile zasnovane na istini; bio je previše pažljiv istraživač da binešto ostavio napola istraženim. Kada je iznosio špekulacije, tako biih i nazivao. Ali, ne noćas.

Što je još rekao? “Gledali smo u krivom smjeru.” Što je time mi-

slio reći? Da li je netko dmgi bio upleten u ubojstva? Razdraženo jeodbacio tu pomisao; Maxon je upro prstom isključivo u Androkija, niu koga dmgoga. Da bi se sve još više zakompliciralo, cijelu je stvarumotao u Bomjijeve transformacije.

Skrenuo je na cestu obmbljenu jasenovima, usporavajući kako sepribližavao zgradi u kojoj je živio psiholog. Svjetlo s Maxonova pro-zora na prvom katu osvjetljavalo je jedan četverokut travnjaka. Kugla

boje jantara bacala je meku svjetlost na udaljeniji dio trijema. Stao jeuz mb ceste iza parkiranog automobila i izišao.

125



Kada je krenuo prema prilazu, shvatio je da je motor automobilaispred njegova upaljen; čuo je kako tiho prede. Primijetivši nekakvokretanje u automobilu, stao je. Istoga trenutka osjetio je opasnost. “Ubio bi i tebe, također!”- Maxonove riječi odzvanjale su njegovim misli-

ma.Stalno se okrećući, presjekao je preko travnjaka, namjemo se držeći

sjene dok je žurio prema trijemu. Živci, zbunjeno je pomislio. Jednimskokom preskočio je stepenice i požurio prema vratima.

Tup! Začuo je iza sebe nešto što je zazvučalo poput prigušene eks-plozije dok mu je nešto fijuknulo pored uha. Malena mpica nekim sečudom pojavila na staklu na vratima u ravnini očiju. Pucnjava iz pi-

štolja! Pogrbio se, okrenuo kvaku i bacio se prema naprijed, ispruživšise u hodniku. Prevmuvši se na stranu, uspravio se na noge.

Dva oštra praska začula su se kroz vrata, i komadići drveta izbolisu ga po licu. Netko ga je pokušavao ubiti! Ta ga je misao posve razbu-dila. Pritisnuvši tijelo uza zid, gurnuo je nogom vrata da se zalupe ipognuo se, žureći prema stepenicama. Tup! Tup! Ovoga puta priguše-ne eksplozije začule su se odozgo.

Napola sagnut, pojurio je uz stepenice, slušajući odjek svojih ko-raka po podu. Bacivši se u gomji hodnik, primijetio je da su Maxono-va vrata djelomično otvorena; pogled na to izazvao je iznenadan oprez.Dok mu je srce divlje lupalo, brzo se pomicao prema naprijed. Krozotvor, ugledao je Maxonovo tijelo ispmženo na podu.

“Gordie!” Povikao je njegovo ime dok je uskakao u stan. U istomtenutku ugledao je uljeza, malenog, mžnog čovjeka, s cmim pištoljem

u mci. Pištolj je bio uperen ravno u njega.Panično se bacio na stranu, svijajući tijelo kada se ponovno začu-lo tup; nešto ga je snažno udarilo u rame.

Ponovno je uspostavio ravnotežu i bacio se prema uljezu, napa-dajući naslijepo. Tup! Tup! Jedva je osjetio udarce metaka dok je uda-rao malenoga čovjeka, gurajući ga prema natrag. Kane se ispmžio pre-ma naprijed, a tada skočio i divlje udario po ruci koja je držala pištolj.

Cipelom je pritisnuo njegovu mku, i pištolj je odletio na stranu. Uljez je skočio na noge i potrčao kroz vrata.

126



Kane se bacio za njim, jumuvši u hodnik baš kada su glava i rame-na njegova napadača nestala iz vidokmga niz stepenice. Kane je posr-nuo, a tada se uspravio, ljuljajući se u iznenadnom napadu slabosti.Činilo mu se da se zidovi i pod okreću oko njega.

“Bert!” Maxonov glas začuo se iz stana. Kane se okrenuo, ponovouhvativši ravnotežu. Glasno cviljenje guma začulo se s ceste, a potom

je uslijedila pucnjava. Zvuk motora ispunjavao je noć dok je stakatopucnjave ponovno počeo odjekivati.

“Bert!” Maxonov krkljajući doziv ponovno se začuo, ovoga putanekako zapovjednije. Kane je pojurio kroz vrata. Psiholog je ležao naleđima, krvlju zamrljanih usana. Ružna tamna mrlja uprljala je njego-

vu bijelu košulju nekoliko centimetara ispod lijeve ključne kosti.“Samo polako.” Kaneov glas gmbo je zvučao u utihnuloj sobi.

Popipao se po ramenu, a potom pogledao mku; s nje je kapala krv.“Pozvat ću pomoć.”

“Ne, ne.” Maxon se pokušao podignuti u sjedeći stav, ali pao je naleđa. “Nema vremena. Gotov sam; znam to. Moraš me saslušati; to subili Androkijevi ljudi.”

“Znam to”, odgovorio je Kane gmbim glasom. Kleknuo je poredpsihologa, na trenutak se uplašivši da će se onesvijestiti. Soba se vr-tjela oko njega. Protresao je glavom kako bi se razbistrio.

“On nije putn ik u budućnost ,” šapnuo je Maxon. Grč mu se proši-rio tijelom, a na licu mu se vidio bol. Iskrivio je svoje usne zamrljanekrvlju i povikao: “Netko ga mora ubiti!”

“Idem po pomoć.” Kane se podigao na noge.

“Ne, slušaj.” U Maxonovim očima vidjela se molba.“Požuri onda”, kratko mu je rekao.“On je, on je ...” Maxonovo tijelo se ponovno zgrčilo i svijetlocr-

vena krv pojavila mu se na usnama. Zvuk gušenja dopro je iz njegovagrla. Divlje je zabacio glavu kao da ga želi pročistiti.

“Krivi smjer”, prozborio je.“Nemoj se naprezati”, molio ga je Kane.

“Moraš -” Maxonove oči su sjale. “Pogledati ... pogledati u dm-gom smjem.” Drhtaj je prošao njegovim krhkim tijelom. Otvarao je i

127



zatvarao usta pokušavajući govoriti. Ukočio se, hvatajući zrak. Zvukgušenja pretvorio se u oštro cviljenje u njegovu grlu kad mu je novanavala krvi preplavila usne. Tada se srušio na leđa.

“Gordie, Gordie”, Kane ga je očajnički dozivao. “Moraš izdržati.”

Dok je to govorio, vidio je kako pogled Maxonovih crnih očiju postajesve maglovitiji; odjednom je život nestao iz njih.

Dok je ustajao začuli su se koraci na stubištu, okrenuo se kad jepolicajac ušao u sobu. Posrćući, uhvatio se za rame, trudeći se da nepadne. “Došli ste prekasno”, prošaputao je. Osjetio je veliku tugu.

“Doktor Gordon Maxon je mrtav.”

Kane se probudio, gledajući u bijele zidove i strop. Blagi mirisantiseptika ispunio mu je nos. Pojavio se nekakav poznati osjećaj; atada se svega sjetio.

Liječnici, sestre, bijela svjetlost iznad njegove glave koja mu jebola oči. Policajci - ispitivanja kada su mislili da će umrijeti. Gordon

Maxon ... mrtav. Osjetio je tugu. Gordieja više nije bilo. Prije kolikovremena se to desilo? Jučer, ili prekjučer. Ne, sigumo je prošlo više;

nije bio siguran koliko. Vladin agent Conrad je također bio tamo; tada još omamljen, Kane je čuo kako ga je liječnik otjerao.

Borio se s vlastitim mislima. Došlo je do pucnjave ispred Maxo-nova stana. Nekoliko je ljudi bilo ubijeno. Tada su policajci utrčali uMaxonov stan. Prekasno, prekasno. Ta se spoznaja poput sna motalanjegovim mislima. Anita je mrtva, Maxon je mrtav, i on sam je jedvaizbjegao smrt - sve se to činilo jako davnim. Cantmp, Freyhoff, Ber-

nardi, Wygant ... svi su mrtvi. Ipak, duboko u njegovu umu ostala je još iskra života, koja njegovoj svijesti nije dala mira.

A tada se sjetio.

Probudio se usred noći, a Maxonove riječi odzvanjale su njego-vim mislima. “On nijeputn ik u budućnost!” To je bilo ono što je psiho-log shvatio. “Moraš ... pogledati u dmgom smjem”, molio ga je čovjekna samrti.

Sam u bolničkoj sobi, Kane je pogledao u dmgom smjem. Iznena-da je shvatio što je Maxon znao; ta se spoznaja pojavila sa zapanjujućom

128



jasnoćom. Pojavila se, otkrivajući izvor Androkijeve vidovitosti, njego-ve moći, njegove potrebe za ubijanjem. Objasnila je Cantrupovu smrt,Freyhoffovu - objasnila je cijeli niz ubojstava sve do trenutka kada seplaćeni ubojica ušetao kroz Maxonova vrata. A otkrila je i ono čega se

Androki najviše bojao.“Netko ga mora ubiti!” bile su Maxonove riječi. Kane je vagao tumogućnost naspram spoznaje da se financijeru dosada ništa nije mo-glo dokazati, kad su ubojstva bila u pitanju. On je bio čovjek koji jeunajmljivao agente, koji su unajmljivali agente, koji su unajmljivaliagente ad infinitum sve dok on sam ne bi bio vrlo udaljen od mogućihposljedica svojih djela. Njegovi su ubojice bili najobičniji siromašni

ološ.Kaneovo je lice poprimilo ukočen izraz. Androki se okružio tjelo-hraniteljima. Ako mu policija nije mogla nauditi, tada mu nije mogaonauditi niti unajmljeni ubojica, a posebice ne amater na tom području.Jednom kada se preseli na veliko imanje na Malibuu, biti će nemogućedoprijeti do njega.

Ipak, Androki je napravio jednu veliku pogrešku. Možda je to ka-snije shvatio, ali tada je već bilo prekasno. Sada je bio zapanjujućeranjiv; to je bila druga stvar koje se Kane dosjetio u samoći noćnetišine. Androki se mogao sakriti i u tvrđavu okruženu stražom. Mogao

je zaštititi svoje dvorište stražarskim tomjevima, elektroničkim napra-vama i psima čuvarima; ali nije mogao izbrisati svoju ranjivost. JohnAndroki je mogao biti ubijen - i morao biti ubijen. Previše je toga bilona kocki, a da bi se čovjeku poput njega dozvolilo da živi. Bomjijevetransformacije. Budućnost. John Androki morao je umrijeti.

Kane je hladno donio odluku.Medicinska sestra je ušla u sobu, nasmiješivši se kada je vidjela

da je budan. “Osjećate li se bolje?”“Gladan sam”, priznao je.“Ne dobivate infuziju od jutros.” Popravljala mu je krevet.“Koliko sam već dugo ovdje?”“Pet dana.”“Pet?” Začuđeno je gledao u nju.

129



“Donijet ću vam doručak.”

“Ima li šanse da dobijem jutrošnje novine?” upitao je s nadom.Veselo se nasmijala i donijela mu jedne. Kad ih je raširio pored plad-

nja s hranom, cmim slovima ispisan naslov upao mu je u oči: UBIJEN

SENATOR BLAIRE!Zagledao se u ta cma slova, a potom na brzinu pročitao priču.

Senator je poginuo prilikom eksplozije bombe postavljene u njegov

automobil. Istraga je još bila u tijeku. John Androki, ogorčeno je po-mislio. Tupo je odgurnuo novine.

Nakon nekog vremena je zaspao nemimim snom, tijekom kojega je kaleidoskop lica i događaja projurio njegovim umom. Anitin bijeli

Jaguar kako izlijeće s autoceste, krv koja izlazi iz Maxonovih usta,ljudi koji izrastaju iz zelenih travnjaka poput pajaca iz kutije, kržljavi

ubojica koji stoji sučelice njemu s pištoljem u mci - groteskna fantaz-magorija prošlih događaja prolazila je njegovim umom iznova i izno-va, poput reprize neke stare melodrame.

Kasnije je medicinska sestra ponovno došla. “Kako se osjećate?”“Zdrav kao drijen”, odgovorio je. “Kada mogu kući?”

“Kada liječnik kaže da možete. Da li se osjećate dovoljno dobroda biste primili posjetitelja?”

“Koga?” upitao je u nadi.

“Nekog gospodina Conrada.”

“Razgovarao sam već jednom s njim”, nervozno je odgovorio.Blijedo sjećanje na ispitivanje preplavilo mu je um. “Zar baš neće

otići?”

“I ako ode, opet će se vratiti.”“Uvedite ga unutra”, rezignirano je rekao. Izišla je iz sobe, vrativ-

ši se s agentom trenutak kasnije.

“Imate samo pet minuta”, upozorila ga je.“Pokušat ću skratiti razgovor”, pristao je Conrad. Gledao je za

njom dok je odlazila, a potom se okrenuo krevetu. “Kako se osjećate,doktore Kane?”

“Pomalo slabo”, priznao je.

130



“Bilo je blizu.” Agent je privukao stolicu pored kreveta i sjeo nanju. “Dozvolite da vam izrazim svoju sućut. Smrt doktora Maxonavelik je gubitak.”

“Hvala vam”, odgovorio je Kane. “Gordon Maxon je bio dobar

čovjek.”“Želite li razgovarati o tome?” Vidjevši izraz negodovanja na

Kaneovu licu, brzo je dodao: “Znam da ste dali izjavu policiji, ali bihvam svejedno htio postaviti nekoliko pitanja.”

“Kakve koristi od njih?” umorno je pitao Kane.“Možda pomognu ubrzati pravdu.”“Pravdu?”

“Ona je ipak dostižna, doktore Kane.”“Što biste htjeli znati?”“Došli ste u stan doktora Maxona nekoliko trenutaka nakon što je

pucano na njega.” Conrad je ovo izgovorio kao tvrdnju.Kane je kimnuo. “Netko je ispalio nekoliko hitaca na mene ispred

zgrade, i htio sam se što prije domoći zaklona. Ako se dobro sjećam, još sam uvijek bio u donjem hodniku kada sam čuo hice odozgo. Zvučali

su prigušeno.”“Pištolj je imao prigušivač”, rekao je Conrad. “Kao i oružje kori-šteno izvan zgrade. Znate li možda zbog čega bi vas netko htio ubiti?”

“Pretpostavljam zbog toga što sam došao u krivo vrijeme”, odgo-vorio je. “Vjerojatno su me pokušali spriječiti da podignem uzbunu.”

“Moguće je .” Agent je kimnuo. “Kada ste prvi puta posumnjali dabi Maxon mogao biti u opasnosti?”

“Nisam siguran.” Kane je kopao po sjećanjima. “Kada sam začuotup, tup odozgo, shvatio sam da je to isti zvuk koji se čuo kada jepucano na mene. Zasigumo nisam razmišljao logično, ali imao sam lošpredosjećaj; toga se jasno sjećam.”

Ispričao je kako je otkrio uljeza u psihologovu stanu, i događajekoji su uslijedili.

“Imate sreću što ste ovdje,” primijetio je Conrad, nakon što je ondovršio priču. “Znate li zbog čega bi itko htio ubiti doktora Maxona?”

“Doista ne znam” , kratko je odgovorio.

131



“Kako to da ste došli tamo u tako kasno doba noći?”“Maxon me pozvao nedugo prije toga, i zamolio da navratim.”“Da li vam je rekao zašto?”“Zajedno smo radili na jednom problemu.”

“Mogu li pitati kakvom?”Kane je oklijevao. Bio je spreman progovoriti, do određene gra-

nice, ali nije mogao riskirati da oda informacije koje bi, kasnijimistraživanjem, mogle upozoriti Androkija da se pazi tamo gdje jenajranjiviji. Na posljetku je rekao: “Radilo se o matematičkom i filo-zofskom problemu povezanom s višedimenzionalnim prostorom.”

Conrad se prepredeno nasmijao. “I nazvao vas je u ponoć da bi o

tome porazgovarao?”Kane je pocrvenio. “Je li to neobično?”“Možda, ne bih znao.” Conrad ga je hladno promatrao. “Shvatio

sam da je doktor Maxon bio još uvijek živ kada ste ga pronašli.”“Jedva”, priznao je.“Da li je išta rekao?”“Rekao je: ‘Gotov sam; znam to.’ Znao je da je teško ranjen.”

“Zbog čega je to rekao?”“Rekao sam mu da mimo legne; htio sam pozvati hitnu pomoć.”“Ali on vam je nešto htio reći, zar ne?”“Možda, ne znam”, Kane je tiho odgovorio. “To su bile njegove

posljednje riječi.”“Nije rekao ništa osim toga?” Pitanje je bilo izrečeno s nevjeri-

com.“Ništa”, glatko je odgovorio.“Čini se čudnim što se doktor Maxon nije pitao o identitetu svoga

napadača ili razlogu napada.” Conradove oči bile su bezizražajne.“Osim ako to, naravno, nije već znao.”

Kane je uzvratio zurenje. Ta je primjedba bila izrečena kako bi gaisprovocirala; istovremeno mu je dato do znanja da Conrad zna mnogoviše o ubojstvu no što je on u početku mislio. Mimo je rekao: “Na tone mogu odgovoriti.”

“Ne možete ili nećete?”

132



“Izaberite si odgovor”, ravnodušno je odgovorio.“Čujem da ste obojica bila prijatelji Anite Weber.”“Bila nam je kolegica”, otresao se.“Zar nije radila s financijerom, gospodinom Androkijem?”

“Očigledno to znate. Kakve ona ima veze s ovime?”“Možda nikakve, možda svakakve.”“Možete li mi to objasniti?”“To je nešto što još pokušavam utvrditi”, odgovorio je Conrad.

“Zašto vas je posjetila dan prije svoje smrti?”Kane je pokušao sakriti svoju iznenađenost. “To je privatna stvar” ,

kratko je odgovorio.

“Ubojstvo nikada nije privatna stvar, doktore Kane.” Conrad seneznatno nasmiješio. “Ona je ubijena, znate.”

“Pretpostavio sam to prema pričama iz novina, ali to nije ni nakakav način bilo povezano s njenim posjetom.”

“Zar nije k vama došla po savjet zato što se nečega bojala?”“Tko vam je to rekao?” oštro je upitao.“Imamo mi svoje izvore.”

Kane je oklijevao, pitajući se koliko agent doista zna. Na posljetku je rekao: “Došla je po savjet, da.”

“Zbog svog straha?”“Nismo na sudu”, odgovorio je.“Svjestan sam toga, doktore Kane.” Conradove tamne oči su ga

pomno promatrale. “Vjerujte mi, mene jedino zanima da se pravdazadovolji.”

“To i mene zanima.”“No ipak se čini da se ne slažemo”, dodao je Conrad.“Možda.”“Mogu izvući neke zaključke. Želi te li ih čuti?” Conrad ga je upit-

no pogledao prije no što je nastavio. “Vjerujem da je Anita Weber sa-znala nekakve informacije koje su po nju bile opasne, a tada je to ishvatila. Također vjerujem da je shvatila od koga joj prijeti opasnost,

baš kao što ste to kasnije znali i vi i doktor Maxon. Vjerujem da jezbog toga došla k vama po savjet one večeri.” Oprezno je zastao.

133



“Nastavite”, rekao je Kane.“Očigledno je po tom pitanju bila neodlučna, što ju je na koncu

stajalo života. Također vjerujem da je doktor Maxon domislio identi-tet njezina ubojice. To je bio razlog zbog kojega vas je nazvao one

noći. Jesam li u pravu, doktore Kane?”“Što ako jeste?”“Ovo vaše pitanje potvrđuje mi da jesam”, odgovorio je Conrad.

“Ali ono što trebam jest podatak koji bi dokazao identitet ubojice.Naravno, pod tim podrazumijevam osobu koja stoji iza cijele spletke.”

“Iznenađen sam što ga ne znate”, mrzovoljno je odgovorio Kane.“A čini se da znate toliko toga.”

Conrad je odmahnuo glavom. “To nije niti približno dovoljno.”“Nije li to posao za lokalnu policiju?”“Jest, naravno.” Conrad ga je mimo promatrao.“Pa zašto onda zanima vas?”Smiješak je zatitrao na agentovim usnama. “Posljedice toga bi

mogle biti ne samo lokalne.”“Na koji način?”

“Nije mi dozvoljeno otkriti.” Conrad je oklijevao. “Još uvijek samonagađam.”

“Zar ne nagađamo svi mi?”“Neke istine polako izlaze na vidjelo, doktore Kane.” Conradov

je glas postao uzbuđen. “A što se tiče Anite Weber ...”“Nemam više ništa za reći.”“O Aniti Weber?”

“O bilo čemu.”“Recite mi samo ovo, je li moje nagađanje bilo točno?”“Ne mogu vam reći”, kratko je odgovorio Kane.“Vjemjem da jest.”“To je vaše pravo ”“Puno ste mi pomogli, doktore Kane.” Conrad je ustao, gledajući

ga. “Ako postoji išta što biste željeli neslužbeno reći, poštovat ću vaše

povjerenje.”“Nema ničega što želim reći”, čvrsto je odgovorio.

134



Gledajući agenta kako odlazi, pitao se odakle Conrad toliko zna.Agent je znao daleko više no što je htio otkriti. Možda čak i sve - osimpravog razloga zbog kojega je Androki morao ubijati; to nije mogao

znati.Kako je saznao za Anitin posjet? Naravno, mogao ju je pratiti, ali

to ne bi objasnilo njegovu upoznatost s razlogom njezina posjeta. Kao

ni činjenicu da je ispravno shvatio Maxonovu ulogu u svenTu tome.

Nitko to nije mogao znati, osim ...Prisluškivali su njegov telefon! Pomisao na to, u početku malo

vjerojatna, uskoro se pretvorila u uvjerenost. Prisluškivali su mu tele-

fon! Bez sumnje su mu ozvučili i cijeli stan! Zacijelo je to u pitanju!Niti na jedan drugi način Conrad nije mogao doći do tih informacija.

To je također objašnjavalo zašto je policija došla na mjesto događajatako brzo nakon pucnjave. To je objašnjavalo mnoge stvari.

Njegovu je začuđenost zamijenio lukavi smiješak. Ako je ovanjegova pretpostavka bila točna, tada je sve to ispitivanje bila samofarsa; Conrad je već znao odgovore. Što je onda tražio? Saznanje

pohranjeno u Maxonovu umu u trenutku njegove smrti, pomislio jeKane. Dakle, Conradova je potraga bila puno dublja od traženja doka-za Androkijeve krivnje. Kopao je po samim temeljima Androkijevapostojanja. Tražio je, možda naslijepo, znanje koje su imala samo dvačovjeka na cijelome svijetu. Jedan od njih je bio John Androki.

A drugi je bio on sam.Razmišljao je o toj pomisli. Anita je bila ubijena zbog onoga što

je vidjela; Maxon je bio ubijen zbog onoga čega se dosjetio. I on. Bezsumnje, nalazio se na vrhu Androkijeva popisa. Jedno je bilo sigumo:

na ovom svijetu više nije bilo mjesta za obojicu.Odgurnuo je pokrivače na stranu i ustao iz kreveta, iznenađen

svojom slabošću. Pričekao je da mu se prestane vrtiti u glavi, a tada seodšuljao do vrata i provirio van. Nije se iznenadio kada je ugledao

policajca koji je sjedio na mjestu s kojega je mogao vidjeti cijeli hod-

nik u oba smjera. Tjelohranitelj Bertrama Kanea! Morao se nasmijati.Daleko je dogurao za jednog profesora matematike.

135



Vrativši se u krevet, razmišljao je zureći u strop. Nije bio bitannjegov život, nego budućnost. Androki se borio kako bi uništio tu bu-dućnost dok je s druge strane osvajao svijet svojim dolarima. Pokuša-vao je izokrenuti i izopačiti budućnost, a bio je očajan zato što je ona

uzvraćala udarce. To je bilo ono što je Gordon Maxon shvatio.To je bila istina. Kane je to znao zato što je i on pogledao u dru-

gom smjeru. Učinio je to prošle noći u tami svoje sobe; a kada je toučinio, svi su djelići došli na svoje mjesto. Hladno, pronicavo, shvatio

je što mora učiniti. Morao je uzvratiti Johnu Androkiju njegovim vla-stitim oružjem.

Ubojstvom!

Poruka od Philipa Conrada bila je stara jedanaest dana - onolikovremena otkako je Bertram Kane nestao. Dva dana prije toga, mate-matičar je zrakoplovom otputovao u Chicago kako bi održao uvodnigovor na skupu matematičara. Nakon toga, uspjevši pobjeći agentukojega je Conrad odredio da ga prati, jednostavno je ispario.

Sada, sjedeći u svom uredu, Dorrance je pomno razmišljao o tome.

Kane je tobože otišao u New York, kako bi sredio nekakav privatniposao, a tada klisnuo u drugom smjeru. Kamo? To je bilo ono što Do-rrance još nije uspio otkriti.

Odsutno je proučavao poruku.Conrad je bio uvjeren da Bertram Kane zna cijelu priču koja stoji

iza ubojstava Anite Weber i Gordona Maxona. Ako je to bila istina,tada je Kane nesumnjivo znao dovoljno da bi razjasnio sva ta uboj-

stva. To bi bilo dovoljno da srede Johna Androkija, natmureno je raz-mišljao.

Kako je Conrad smatrao, i Anita Weber je otkrila tajnu JohnaAndrokija. Ona ju je otkrila, a potom poginula. Kao i Gordon Maxon.Odnosno, Maxon je sam domislio što ovaj taji; to je postalo jasno iznjegova telefonskog razgovora s Kaneom. To je također bio razgovorkoji je čuo netko tko je tada osim njih prisluškivao Kaneov stan, i koji

je za psihologa neizbježno značio smrt. Conrad nije uspio na vrijemeupozoriti lokalnu policiju kako bi to spriječio.

136



Ali Bertram Kane nije znao tajnu u vrijeme kada ga je Maxonnazvao. To što ju je sada znao, značilo je da mu je Maxon nešto rekaoprije no što je umro. Kane je znao.

Ali Bertram Kane nije htio progovoriti!

Dorrance je osjetio napad zlovolje. Kaneova nevoljkost da progo-vori o onome što je znao pretvorila ga je u debelog glinenog goluba. Upočetku je Conrad bio spreman žrtvovati Kanea kao mamac, ali neviše! Ono što je matematičar znao bilo je previše dragocjeno, a da bi seriskiralo da to nestane. On, i samo on, znao je tajnu Johna Androkija.

Gdje je bio Bertram Kane?Dorrance je potisnuo svoju frustriranost. Agent kojemu je Conrad

dao zadatak da prati Kanea kada je izišao iz bolnice pružao mu je sla-bašnu sigumost; sada je i ta sigumost nestala. Bertram Kane, čovjekkoji je sa sobom nosio tajnu koja je već stajala života trinaestero ljudi,bio je pokretna meta. Četmaest života, ako je i Vosinova smrt zapravobila ubojstvo. Petnaest, ako bi brojao i senatora Blairea. A brojao je isenatora.

Mozgao je o tome. Usprkos senatorovu odbijanju tjelohranitelja,

dva su čovjeka imala zadatak da ga zaštite. Bilo je žalosno što nisuuspjeli. Ali, nakon eksplozije, jedan od njih se sjetio da je vidio kako

je neki nepoznati čovjek nekoliko puta stajao u blizini senatorova au-tomobila. Uskoro je prepoznao tog čovjeka na fotografiji u policijskojfototeci.

Prije no što su stigli uhititi sumnjivca, on je'bio ubijen, a njegovotijelo je pronađeno na napuštenu parkiralištu. Da bi ga se spriječilo da

propjeva? Bez sumnje. Nakon toga je provedena opsežna istraga oporijeklu ubijenoga čovjeka, koja se i isplatila. Osim niza osuda zasitne i ne tako sitne prekršaje, otkriveno je da je radio za tajanstvenutvrtku koja je bila podmžnica Androkijeva carstva.

Kao i ostala ubojstva, niti senatorova smrt nije mogla niti izdalekabiti povezana s financijerom; ništa se nije moglo dokazati. Ništa, mi-slio je Dorrance, osim što su svi tragovi vodili prema Johnu Andro-

kiju. Bio je jedini mogući zajednički nazivnik za više od tucet uboj-stava.

137



Dorrance je hladnokrvno razmišljao o tome.Ubiti običnoga građanina bilo je jedno; to jest bilo ubojstvo, no

ono nije potreslo čitavu naciju, i spadalo je u nadležnost lokalne poli-cije. Ali ubiti senatora Sjedinjenih Američkih Država bilo je nešto posve

drugo, posebice jer je potreslo cijelu naciju. Tomu je trebalo presuditiizvan ovlasti suda.

Koliko je čvrst bio njegov slučaj? Nije znao, ali je očekivao da ćeuskoro saznati. Upravitelj tajanstvene tvrtke za koju je ubojica bom-bom radio će sigumo propjevati. Možda to neće biti onakvo priznanjekakvo bi prihvatio Vrhovni sud, ali niti presuda krivcu neće biti onakvakakvu bi odredio zakon. Ovoga puta on je bio i porota i sudac.

Pogledao je na sat. Tip bi trebao propjevati svakog trenutka.To je bio jedan problem.Dmgi je bio Bertram Kane. Ponovno je pročitao posljednji odlo-

mak Conradove pomke.

Kane je u ponedjeljak otišao u Chicago kako bi se obratio skupu matematičara ... nakon završetka zasjedanja nestao je iz agentova vi-

dokruga ... nepoznato je gdje se trenutno n a la zi ... potp is C5A

Jedanaest dana, a od Kanea i dalje ni traga - Dorrance je s nelago-dom uzdahnuo. To je bilo dugo vremena da se jedan amater uspijevasakriti od takvog broja ljudi koji su ga tražili. Gdje li je? Zašto bježi?Da li se boji odmazde zbog onoga što je saznao od Maxona? Ne, nijeto bilo to; Bertram Kane nije bio čovjek koji bi bježao. Pa što je onda

smislio? Što god to bilo, bilo je povezano s Johnom Androkijem.Dorrance je bio siguran u to.



14 Bam!Bertram Kane osjetio je udarac puške o rame dok je hitac odjeki-

vao poljima. Ispred sebe vidio je radnika u automobilu, koji je upravoposezao prema sandučiću za poštu, naslonjen na otvorena vrata; posvesu se otvorila, a njegovo je tijelo palo prema naprijed i upalo u plitki

jarak koji se protezao uz cestu.

Mrtav! Bio je mrtav! Kane je to znao! Hladnokrvno je ubio čo-vjeka! Ruke su mu se divlje tresle. Ubio je čovjeka, ubio je čovjeka ...Nije mislio da će se osjećati ovako loše. Neodlučno je gledao premastarom automobilu; njegov je motor, koji je nejednoliko odjekivao ti-šinom kasnog poslijepodneva, u Kaneovim mislima bio glas protesta.Morao se uvjeriti da je njegov hitac bio smrtonosan. Prisilivši se dakrene prema naprijed, krenuo je preko ceste.

Pogledavši u jarak, stresao se, osjećajući snažnu mučninu. Njego-

va se žrtva prevmula na leđa, kao da želi umrijeti licem okrenutimprema suncu. Prednji dio njegova vrata, razderan na mjestu gdje sepojavio metak, bio je krvava masa. Bio je mrtav bez ikakve sumnje.Oboren dmgim valom mučnine, Kane je osjetio da mu se povraća ipotrčao natrag prema šumi. Morao se riješiti puške, vratiti unajmljeniautomobil, vratiti se u Green Bay, uhvatiti zrakoplov za Chicago; mo-raoje -

Bam!Oštra bol probola mu je leđa dok je zvuk pucnja parao zrak; odjeki-

vao je obližnjim brdima poput grmljavine. Posmuo je, zahvaćen izne-nadnom slabošću. Androkijevi ljudi! Morao je ...

Bam!Užarena sila opržila ga je u predjelu bubrega, bacivši ga na koljena.

Androki je prepoznao svoju ranjivost! Ta ga je spoznaja pogodila po-

put udarca. Na to nije računao. Androki nije trebao odati porijeklosvoje obitelji; to je bila njegova velika pogreška! Odredio je ubojice

139



da ga štite; ali zakasnili su, zakasnili su. Kane se poželio glasno na-smijati. Pokušavali su ga ubiti kako bi spasili čovjeka koji je već biomrtav!

Bam!

Osjetio je oštar ubod ispod desne lopatice, koji ga je oborio premanaprijed u visoku travu. Prekasno! Prekasno! Bez obzira što učinili,Androki više nikako neće moći uništiti budućnost. Više ne. Ona će senastaviti sve dalje i dalje i dalje; čovjek će upoznati mnoštvo dimenzija.

Androki! Boreći se za dah, Kane je osjetio snažnu satisfakciju,znajući da je učinio pravu stvar. Androki nije bio putnik u budućnost ,bio je putn ik u prošlost! To je bilo ono što je Maxon mislio kada je

rekao da su gledali u krivom smjeru; to je bilo ono što je on shvatioone noći u bolnici, kada je slijedio trag psihologova razmišljanja.“Androki!” Kane je izgovorio njegovo ime. Androki nije gledao

kroz vrijeme; on se vratio iz vremena - iz neke buduće generacije.Vratio se sa svim podacima koji su mu bili potrebni kako bi ostvariosvoje ciljeve; vratio se kako bi kupio svijet! Ali on, Kane, nije ubioAndrokija. Ne u doslovnom smislu. Jer John Androki nikada nije nitipostojao.

Da, da.Pomučio se kako bi se okrenuo na leđa. Nebo je bilo plavo, nježne

nijanse plave boje, a krajičkom oka mogao je vidjeti kako se krošnjestabala polako njišu, svijaju s vjetrom. Prekrasan svijet.

Koraci su potrčali prema njemu. Neki’se lik nadvio nad njega,zaklonivši mu pogled na nebo. Na lice mu je naslonio cijev puške.Pogledao je prema gore, u cmu cijev. Margaret! Margaret!

Bam!

“Dakle, jednostavno je ispario, ha?” Charles Dorrance promatrao je vitki lik agenta kojemu je ime za ovaj posao bilo Philip Conrad. Nijevjerovao da je Conrad bio previše iznenađen tim fenomenom. No,Conrada je bilo teško iznenaditi.

“Točno tako”, složio se Conrad. “Imao sam njegov potiljak točno

na nišanu. Baš je krenuo uz stepenice. Bio je na oko pola puta premagore, kad odjednom, cap!” Pucnuo je prstima. “Ispario je .”

140



Dorrance je znatiželjno upitao: “Nije li te to zapanjilo?”“Do neke granice.” Conrad je kimnuo. “Zaključio sam da je umi-

ješano nekakvo tajno oružje, ali nije moj zadatak da se za to brinem.Samo radim ono za što sam zadužen ... i podnosim izvještaje. Osim

toga, osjećam da se, bez obzira kakav to trik bio, John Androki višeneće vraćati.”“Neka tako i bude” , suzdržljivo je primijetio Dorrance. Pogledao

je agenta. “Androkijev čovjek je progovorio.”“Onaj koji je naredio da se postavi bomba u senatorov automo-

bil?”Dorrance je kimnuo. “Nije rekao dovoljno da bi se Androkija osu-

dilo na sudu - čovjek nije znao baš previše toga - no dovoljno da bi bilo

uvjerljivo. Senator je poginuo prema Androkijevoj naredbi; to je činjeni-ca. Tko bi bio sljedeći na redu? Predsjednik? No tada bi već otišaopreviše izvan zakona. Nekoliko milijardi dolara ne mogu kupiti potpu-ni imunitet.”

“I pomislio sam na takvo nešto kada mi je stigla šifra da djelujem.”Dorrance je ležemo upitao: “Znaš li da je ubijen doktor Kane?”“Kane?” začudio se Conrad.

“To se dogodilo otprilike u vrijeme kad je tvoj čovjek ispario.”“Kako?” Agent se nagnuo prema naprijed u svojoj stolici.“Ubio je nekog radnika blizu Green Baya - blizu sela zvanog Co-

operstown, da budem točniji.”“Kane ... je ubio čovjeka?” upitao je Conrad s nevjericom.Dorrance je nagnuo glavu. “To je vidio neki svjedok, vjerojatno

lovac. Kažu da su one šume pune jelena. U svakom slučaju, on je ubio

Kanea, možda ga pokušavajući spriječiti da ubije onog čovjeka.” Ne-znatno se nasmiješio. “Očigledno se uplašio onoga što je učinio ipobjegao otamo.”

“Ne mogu u to povjerovati”, izjavio je Conrad.“U priču da je bio lovac? Naravno da ne. Posebice zbog toga što je

Kane pogođen četiri puta, posljednji put iz velike blizine točno izme-đu očiju.”

“Ne mogu to shvatiti.” Conrad se zbunjeno namrštio. “Kane jeotišao u Chicago kako bi prisustvovao konferenciji. Tada se doimao

141



sasvim normalmm. Pa zašto bi onda učinio nešto takvo? I zašto bi ubiobaš toga radnika? I zašto na takvom izoliranom mjestu? Je li skre-nuo?”

“Nije skrenuo”, mirno je odgovorio Dorrance.

“Pa, pretpostavljam da me se sve to ne tiče.”“Službeno ne”, složio se Dorrance. Odmjeravao je agenta. “Čo-vjek kojega je ubio zvao se George Androki.”

“George Androki?” Agent je ponovno bio zapanjen. “Neki rođak?”“Da, vjerujem da se to može tako reći.”“Ne razumijem što govoriš.”“Učinio je to kako bi oslobodio svijet Johna Androkija.”

“I dalje te ne pratim.” Conrad je bespomoćno gestikulirao.“Sve dok to ne promotriš onako kako je Kane to vidio.”“Kroz iskrenute leće?”“Nimalo.” Dorrance je odmahnuo glavom. “Da je George Andro-

ki ostao živ, imao bi sina ili sinove; a taj sin ili sinovi bi imali sinove.I na posljetku bi se rodio John Androki, vjerojatno genijalni matema-tičar ili znanstvenik. Izopačen, ali genijalan.”

“Ti govoriš da je John Androki došao iz budućnosti, zar ne?” Agentga je netremice gledao.

“Prema onome što su shvatili Maxon i Kane, da.” Dorrance jepotvrdno kimnuo. “Prema njihovom mišljenju, činilo se da je Androkidošao iz budućnosti oboružan znanjem i pojedinim podacima koji sumu bili potrebni kako bi preuzeo svijet, barem na novčanom planu. To

je, kao što i sam znaš, osnova svake moći.”“Dakle, čovjek kojega je Kane ubio je bio ...?”“Androkijev predak. To sam i rekao.”“Fantastično!” promrmljao je Conrad.“Njegovom smrću, naravno, ne bi moglo biti njegovih potomaka,

dakle niti Androkija koji bi se vratio.” Dorrance je sklopio ruke, raz-mišljajući. “Onako kako ja to vidim, opet na osnovu onoga kako jeKane vjerojatno razmišljao, trojica neidentificiranih ljudi koji su biliubijeni, bili su agenti poslani iz budućnosti kako bi zaustavili Andro-kija. Sjetit ćeš se da se Wygant predstavio kao agent. To odgovara na

142





prilično nevjerojatan. Da li je čovjek mogao, vrativši se iz nje, pro-mijeniti budućnost koja se zapravo već dogodila? Ili je to njegovomijenjanje uzrokovalo da se ta budućnost nikada ni ne dogodi? Jedno-stavno je bilo previše paradoksa.

No, ipak, dijelići su se uklapali. Uklapali su se potpuno. Uzmibilo koje od ubojstava, primijeni na njega tu teoriju, i to je to. Kako bise drugačije mogao objasniti nagli nestanak Johna Androkija koji jekoincidirao s ubojstvom ... njegova pretka?

Ali, jedno je znao, to nije mogao napisati u izvještaj.

Kroz prozor svoga ureda u zgradi Tokijskoga sveučilišta, Saburo

Tanaki promatrao je lovorova stabla kako se nježno njišu na povjetar-cu. Nizak, mršav, pomalo osijedio, gledao je kroz debela stakla naoča-la koje su njegovim kratkovidnim očima davale izgled kao da sjaje.Misli su mu bile tužne.

Bertram Kane, veliki američki matematičar, je mrtav. Kao i Can-trup, Freyhoff, Vosin, Bemardi. Jedino je on ostao. Sada je sve bilo nanjemu.

Što je sudbina nego plan bogova? Razmatrao je to pitanje. No,ljudi sami stvaraju svoju sudbinu. Osim toga, postoji neka neizbježnost

Date post:	29-Feb-2016
Category:	Documents
Upload:	bilja-bilja
View:	47 times
Download:	2 times

Covek Koji Je Video Sutra (NEXUS - 4)

Documents