godište 2.
broj 11.
ožujak 2012.
UDRUGA ZA PROMICANJE DRUŠTVENIH ZNANOSTI I NOVIH MEDIJA
Political and Economic Consulting Group
issn 1848-1353
Gentlemen’s Agreementpolitičko-ekonomski mjesečnik
Kontinuitet iranske politike: Pobjeda konzervativaca
Daljnji uspon Rusije: Pobjeda Vladimira Putina
Intervju: Neizvjesne posljedice Arapskog proljeća
Riječ urednika 2
Kontinuitet iranske politike: Pobjeda konzervativaca 3
Daljnji uspon Rusije: Pobjeda Vladimira Putina 9
Intervju: Neizvjesne posljedice Arapskog proljeća 17
Gentlemen’s Book Choice 22
sapere aude
Impressum
Glavni urednik: Blagoja MirčevskiIzvršni urednik: Višeslav RaosZa izdavača: Vedran ObućinaISSN: 1848-1353Političko-ekonomski mjesečnik Gentlemen’s Agreement izdajePolitea, udruga za promicanje društvenih znanosti i novih medija.Sve fotografije su korištene pod Commons licencom ili su vlasništvo udruge.
Politea - udruga za promicanje
društvenih znanosti
i novih medija
Jarnovićeva 3
10000 Zagreb
http://politeathinktank.wordpress.com
Cijenjeni čitatelji, prvi tekst novog broja Gentlemen’s Agreementa obrađuje politički sustav i parlamentarne izbore u Iranu. Ekonomske sankcije teško su pogodile Iran. Iranska je valuta rijal devalvirala u odnosu na dolar za preko 40 posto, a irans-
ki je „saveznik“ Kina u veljači 2012. godine smanjila uvoz nafte za 40 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine i zatražila smanjenje cijene nafte u bilateralnim ugovorima. U međuvremenu, Iran je spreman naftu prodavati za zlato ili valutu krajnjeg kupca nafte. Drugi tekst potpisuje profesorica Jurišić, vrsna stručnjakinja i poznavateljica Rusije. Na ruskim je predsjedničkim izborima očekivano pobijedio Vladimir Putin. Rusija je globalno značajna država s kojom Hrvatska nije uspostavila dovoljno snažne gospodarske, ali i političke odnose. Christopher K. Lamont docent je međunarodnih odnosa na Sveučilištu Groningen u Nizozemskoj. U intervjuu pojašnjava uzroke i moguće posljedice Arapskog proljeća za pojedine države.
U Europi, ekonomska kriza ne jenjava. Helenska je Republika u ožujku neprimjetno i prešutno bankrotirala. Takozvani selektivni grčki bankrot rezultirao je restrukturiranjem duga odnosno isplatom vjerovnika koji nisu pristali otpisati potraživanja, a pritom su ista osigurali kupnjom swapova (CDS). „Nove“ grčke obveznice su 53,5 posto manje vrijednosti od starih. Istima se trguje uz diskont od 70-80 posto. Iz toga proizlazi da se izvorni grčki dug trži u rasponu 12-14 posto originalne nominalne vrijednosti. Grčki su vjerovnici, uglavnom europske banke i (mirovinski) fondovi, izgubili oko 70 posto investicije. Grčki bankrot a spašavanje Europe, rezultirao je izravnim kršenjem tržišnog načela i vladavine prava. Koje će posljedice biti po globalni kapi-talizam i tržišna načela, posebno u dijelu državnog zaduživanja, ostaje nam tek za vidjeti.
Srdačan pozdrav,
Blagoja Mirčevski
RiječUREDNIKA
SADRŽAJ
Politea: Political and Economic Consulting Group
OŽUJAK 2012. 3Gentlemen’s Agreement
Prvi krug glasovanja na parlamentarnim izborima Is-
lamske Republike Iran 2. ožujka ove godine nije donio
prevelika iznenađenja. U ovoj modernoj teokraciji i dalje
će Madžlisom (parlamentom) prevladavati konzervativci
bliski Vrhovnom vođi, ajatolahu Aliju Hameneiju. Od 290
mjesta u Madžlisu, 225 su popunjena u prvom krugu, a
ostalih 65 bit će razdijeljeno u drugom krugu glasovanja
koji će se održati u svibnju.
U Iranu 48 milijuna građana ima pravo glasa. Od toga
je više od 30 milijuna sudjelovalo na ovim izborima. Radi
se o prvim općim izborima nakon nemira i teške političke
krize u zemlji poslije ponovnog izbora Ahmadinedžada za
predsjednika u lipnju 2009. Pristaše Hameneija osvojile
su više od tri četvrtine od 290 mjesta u parlamentu. Time
su reformisti praktično nestali iz zakonodavne vlasti. Is-
tovremeno je to snažan udarac trenutačnom predsjedniku
Mahmudu Ahmadinedžadu čiji radikalni pripadnici Fronte
postojanosti Islamske revolucije nisu uspjeli poraziti status
Ujedinjene konzervativne fronte bliske Vrhovnom vođi. Od
225 zastupnika iz prvog kruga, Ujedinjena fronta koju vodi
predsjednik dosadašnjeg saziva parlamenta Ali Laridžani
dobila je 76, a Fronta postojanosti tek 37 mjesta.
Kontinuitet iranske politike: Pobjeda konzervativaca
Ožujski parlamentarni izbori u Iranu potvrdili su moć kleri-
kalnih konzervativaca. Time je predsjednik Ahmadinedžad
doživio poraz i dobio snažnu protutežu Hame-
neijevih pristaša, što je najavljeno i Hameneijevim
razmišljanjima da se potpuno ukine pozicija predsjed-
nika. Reformisti su u odnosu na prošle izbore doživjeli
određen uspon, ali i dalje ostaju na marginama parla-
mentarnog života. U iranskom političkom sustavu veću
moć ima Vijeće čuvara nego parlament, a složeni sustav
kontrole temeljen na dvojnosti biranih i nebiranih funkci-
ja potencijalno daje svu moć Vrhovnom vođi. Nametnute
ekonomske sankcije od strane zapadnih država teško
pogađaju Iran, a mogućnost vojne akcije još uvijek je ot-
vorena.
Islamska Republika Iran
Površina: 1.648.195 km2
Stanovništvo: 78.868.711 (2012., procjena)
Glavni grad: Teheran
Političko uređenje: islamska republika
Službeni jezik: perzijski
Etnički sastav: Perzijanci (61%), Azeri (16%), Gilaki i
Mazandarani (7%), Kurdi (10%), Arapi (2%), ostali (4%)
Vjerski sastav: muslimani (98%) (šijiti, većinom
dvanaestnici, 89%; suniti 11%), ostali (armenski
kršćani, židovi, zoroastrijanci, bahaisti) (2%)
Valuta: rijal
BDP: 420,8 milijarda $ (2011., nominalno)
BDP per capita: 6.260 $ (2011., nominalno)
BDP: 827,3 milijarda $ (2011., PPP)
BDP per capita: 10.797 $ (2011., PPP)
Glavne gospodarske grane: prerada nafte,
petrokemijska industrija, automobilska industrija,
farmaceutika, proizvodnja kućanskih aparata,
elektronika, energetika, proizvodnja građevinskog
materijala, prerada metala, proizvodnja sagova
Vedran Obućina: Kontinuitet iranske politike: Pobjeda konzervativaca
4Gentlemen’s AgreementOŽUJAK 2012.
Iranski parlamentarni sustav
Islamski parlament Irana (Madžlis Šoraje Eslami) sasto-
ji se od narodnih predstavnika koji se biraju izravno tajnim
glasovanjem. Zastupnici imaju mandat od četiri godine.
Izbori se održavaju prije završetka mandata prethodnog
parlamenta, jer prema Ustavu ne može postojati period u
kojem je zemlja bez parlamenta. Dosadašnji je broj pred-
stavnika u Madžlisu 290 zastupnika, ali zbog velike stope
nataliteta od referenduma 1987. omogućeno je povećanje
za dvadeset zastupnika svakih deset godina. Posebna je
pažnja u Madžlisu dana pripadnicima vjerskih manjina.
Jednog predstavnika imaju zoroastrijanci i židovi. Jednog
zastupnika zajedno biraju pripadnici Asirske istočne crkve
te Kaldejske katoličke crkve. Pripadnici Armenske apos-
tolske crkve imaju pravo birati dva predstavnika, jednog
sa sjevera zemlje i jednog s juga zemlje. Pritom, vjerske
se manjine toleriraju do određene mjere. Odnos poseb-
nog nepovjerenja rezerviran je za 300.000 bahaista čiji
se pokret odcijepio u 19. stoljeću od šijita. Smatra ih se
hereticima te im se brakovi ne priznaju.
Iranski se sustav glasovanja temelji na većinskom sus-
tavu u dva kruga. Da bi kandidat bio izabran, on mora u
svojoj izbornoj jedinici osigurati barem četvrtinu glasova
u prvom krugu. U drugom krugu i ponovljenim izborima
dovoljna je razmjerna većina glasova. Broj kandidata koji
se mogu natjecati u drugom krugu ograničen je na one koji
su u vodstvu te na dvostruki broj (praznih) mjesta koja se
trebaju popuniti u određenoj izbornoj jedinici. Ako je broj
kandidata koji su u vodstvu manji od dvostrukog broja slo-
bodnih mjesta, svi se preostali kandidati mogu natjecati.
Ako je broj tih preostalih kandidata jednak ili manji broju
mjesta koja su preostala, drugi se krug neće održati, a
rezultati prvog kruga izbora su konačni. Ponovljeni se iz-
bori održavaju za popunjavanje praznih mjesta. Oni se ne
mogu održati u posljednjoj godini saziva parlamenta, osim
ako ukupan broj članova ispunjenih mjesta padne ispod
četiri petine cjelokupnog broja mjesta. Dok se to ne do-
godi, glasovanje nije obavezno.
Svaki građanin s napunjenih 18 godina života može glaso-
vati. Zanimljivo je da se jedina diskvalifikacija u tom činu navo-
di „poludjelost“. Kandidat za predstavnika mora biti iranski
Nova zgrada Madžlisa
Iranska islamska revolucija
Islamska je revolucija u Iranu niz događaja koji su doveli do gašenja perzijske monarhije i odlaska šaha Mohameda Reze
Pahlavija te osnivanja Islamske Republike Iran pod vladavinom ajatolaha Ruhole Musavija Homeinija. Demonstracije
protiv šaha započete su u listopadu 1977., a putem organiziranog građanskog otpora, djelom sekularnog, a djelom
vjerskog, pojačane su tijekom cijele 1978. Štrajkovi su paralizirali zemlju sve dok sredinom siječnja 1979. šah Pahlavi
nije napustio Iran, a dva tjedna kasnije je u zemlju iz egzila došao Homeini i u kratkom vremenu putem referenduma
uspostavio teokratski ustav i islamsku republiku. Iranski je politički sustav vrlo složen. Brojne institucije se preklapaju i
između njih se često vode frakcijske borbe. Filozofija je islamske republike utjelovljena u knjižici koja je u nas i u svijetu
pomalo nespretno prevedena kao „Islamska vlast“. Napisao ju je ajatolah Homeini, a izvorni bi se naziv (Velayat-e-Faqih)
mogla prevesti kao vlast faqiha, odnosno duhovnoga vođe. Imam Homeini u njoj sažima svoje viđenje islamske republike,
na samim temeljima političkog islama.
Vedran Obućina: Kontinuitet iranske politike: Pobjeda konzervativaca
5Gentlemen’s AgreementOŽUJAK 2012.
državljanin u dobi između 30 i 75 godina. Zastupništvo nije
omogućeno osobama koje su imale ulogu u jačanju bivšeg
(predislamskog) režima (kao određen oblik islamske lus-
tracije u odnosu na režim šaha Pahlavija), velikim zemljo-
posjednicima koji imaju registrirane površine na svoje ime,
pripadnicima ilegalnih skupina i osuđenima za
djelovanje protiv države. Odluku o tome tko
je među kandidatima kvalificiran da postane
zastupnik donosi Vijeće čuvara. Ne postoje
spolne zabrane ulaska u parlament, a broj
žena se u posljednje vrijeme stalno povećava.
Međutim, niti jedna žena još nije bila u vrhu
bilo koje vlasti.
Iranska zakonodavna vlast postoji od 1906.
godine, kad je u Iranu provedena konstitu-
cionalna revolucija kako bi se umanjila vlast
šaha. Prije islamske revolucije postojao je par-
lament s dva doma, donjim domom (Nacionalna savjeto-
davna skupština) i gornjim domom (Senat). Nakon revo-
lucije 1979. Senat je ukinut, a Savjetodavna skupština je
postala Islamskom savjetodavnom skupštinom (Madžlis).
Iransku legislativu od tada čine Iranski parlament Madžlis
i Vijeće čuvara, u skladu s općenitim paralelnim sustavom
vlasti u Iranu. Svi zakoni moraju prvo biti odobreni od
strane Madžlisa, a potom ih ratificira Vijeće čuvara. Parla-
ment je prilično slab. Svi se zakoni nepovoljni za vrhovnu
strukturu mogu stopirati. To se rijetko događa, budući da
su zastupnici vjerni Vrhovnom vođi. Naime, svi izabrani za-
stupnici su prošli provjeru Vijeća čuvara. Tek na-
kon provjere stekli su status kandidata, odnos-
no dobili mogućnost da mogu biti birani. Vijeće
čuvara je tako na mnogim prošlim parlamenta-
rnim izborima odbilo kandidature gotovo svih
reformističkih zastupnika.
U iranskoj političkoj strukturi Vijeće čuvara
ima visoko mjesto. Službeno, Vijeće čuvara ustava
ima ovlast tumačenja ustava i odlučivanja koji
će zakon proći parlamentarnu raspravu. U
tome su vođeni iranskim ustavom i slaganjem s islamskim
učenjem. Ono također može staviti veto na svaki zakon
koji prođe parlament. Ovakvo jako vijeće je temelj nede-
mokratskog dijela iranskog sustava, vjerojatno najospora-
vanija struktura iranskog političkog sustava. Sastoji se od
dvanaest članova. Šestoro članova su klerici koje
izravno bira Vrhovni vođa. Ostalih šest članova
su pravnici koje predlaže čelništvo iranske sud-
bene vlasti i koje odobrava Madžlis. Tu se vrtimo
u krug, budući da zastupnike Madžlisa neizravno
određuje upravo Vijeće čuvara (neovisno što su
zastupnici birani na izborima, oni su prvo prošli
provjeru „podobnosti“), a i sudstvo je pod njiho-
vom kontrolom. Članovi se biraju na šest godi-
na, ali svake tri godine polovica članstva se mi-
jenja. Ovakvo nedemokratsko tijelo najutjecajnije
je u svakodnevnom političkom procesu u zemlji.
Većinom je ispunjeno konzervativnim snagama. Reformisti
su pokušali pod mandatom predsjednika Hatamija sman-
jiti ovlasti Vijeća, ali bez uspjeha. Bezuspješno je bilo i
kandidiranje žena u Vijeće. Vijeće može odbaciti bilo koji
zakon donesen u Madžlisu, ukoliko se smatra da je zakon
protivan islamskim zakonima i ako je zakon protuustavan.
U tim slučajevima, zakonski prijedlog se vraća Madžlisu na
ispravak. Ako Vijeće i Madžlis ne mogu odlučiti u dotičnim
slučajevima, prijedlog zakona se šalje Vijeću svrsishodne
prosudbe koje donosi konačnu odluku. To vijeće se sastoji
od 34 članova i svi se biraju izravnom odlukom Vrhovnog
vođe, što znači da je konačna odluka zapravo
odluka Vrhovnog vođe. Vijeće čuvara također
nadgleda izbore za Vijeće stručnjaka, predsjed-
nika i parlament. Vijeće jest zapravo glavno
središte iranske politike i njegove se procjene i
postupci trebaju sagledavati kao glavne smjer-
nice iranske unutarnje i vanjske politike.
Spomenuto Vijeće stručnjaka bira i opovrgava
Vrhovnog vođu, te je jedino tijelo koje ga nadzire.
Sastoji se od 86 predstavnika, proporcionalno iz
Ajatolah Homeini
Ajatolah Hamenei
Vedran Obućina: Kontinuitet iranske politike: Pobjeda konzervativaca
6Gentlemen’s AgreementOŽUJAK 2012.
svake iranske provincije (postoji 27 provincija, uključujući
glavni grad Teheran). Vijeće se sastaje barem jednom sva-
kih šest mjeseci i bira ih iranski narod na izborima na vri-
jeme od osam godina. Kandidate određuje Vijeće čuvara.
No, iako se nazivaju stručnjacima, oni to zapravo i nisu.
Oni nemaju obvezu znati ništa o pravu, umjetnosti, fizici,
medicini ili bilo čemu drugome što nije teološko pitanje.
Zapravo, Vijeće stručnjaka je marioneta Vijeća čuvara koje
služi za formalni izbor Vrhovnog vođe.
Moć Vijeća čuvara
Svaki je izborni proces u Iranu vrlo napet, jer se svaki put u
javnoj raspravi dotakne pitanje reformi teokratskog sustava.
Hamenei je svjestan toga i nastoji na sve načine spriječiti da
pobornici takvog razmišljanja dođu do pozicije javne govor-
nice. Vrhovni vođa i klerikalna skupina pod vodstvom ajato-
laha Ahmada Džanatija, predsjedavatelja Vijeća čuvara, imaju
neugodno iskustvo da je na prošlim predsjedničkim izborima
omalovažavana uloga klerikalaca, a fokus naroda usmjer-
io se prema poziciji predsjednika. Ovog puta nisu napravili
istu pogrešku. Cenzura je povećana, represija pojačana, a
svemu je pripomogla i međunarodna situacija. Za razliku od
izbora iz 2009., ovog puta nije bilo masovnih protesta niti
zatvaranja u kućne pritvore vodećih oporbenih čelnika, kao
što je tada bio Mir-Hosein Musavi. Djelomičan razlog za to
je fokusiranost na međunarodnu politiku, odnosno na prob-
leme koje Iran ima sa svijetom zbog nejasnog nuklearnog
programa. Uostalom, od 5.395 osoba koje su se kandidi-
rale u prosincu prošle godine, Vijeće čuvara i ministarstvo
unutarnjih poslova (koje je pod kontrolom predsjednika
Ahmadinedžada) zabranili su gotovo trećini da se natječu
za mjesto zastupnika. Ovo je zapravo napredak, jer je 2008.
Vijeće zabranilo kandidaturu 40 posto zainteresiranih (tada
je bilo 7.597 kandidata). U prvom krugu ovogodišnjih izbora,
Vijeće je odbacilo kandidature 17 posto prijavljenih, a među
njima je bilo 32 reformističkih zastupnika iz prošlog sazi-
va Madžlisa. Nakon medijskih napisa, Vijeće je dopustilo
kandidaturu njima desetorici. Zanimljivo je da je među
odbačenim kandidatima bilo i pristaša Ahmadinedžada.
Sukob Ahmadinedžada i Hameneija i
međunarodna situacija
Odnosi predsjednika Ahmadinedžada i Hamneija već
su godinama narušeni, a Ahmadinedžadu pada i popular-
nost među narodom. Većinom se u njega upiru prsti zbog
narušenog stanja ekonomije. Programi fiskalne reforme
teško su prihvaćeni među građanima. Prema MMF-ovim
Financijske sankcije
Sredinom ožujka SWIFT (Society for Worldwide
Interbank Financial Telecommunication) je blokirao
30 iranskih banaka u korištenju svojih usluga. Na taj je
način Iran spriječen u bilo kakvoj međunarodnoj trgovini
s obzirom da mu je pristup međunarodnim bankovnim
transferima onemogućen. Osim onemogućavanja
trgovine, prvenstveno prodaje nafte i plina, na taj je
način onemogućen transfer novca iranske dijaspore
rođacima u zemlji. Iran je prisiljen iznaći nove modele
plaćanja u međunarodnoj trgovini a neke od opcija su
plaćanje u zlatu, valuti kupca, odnosno međusobnoj
trampi te korištenju drugih bankarskih i transakcijskih
kanala (Iran trenutno koristi usluge turskih banaka). U
međuvremenu, iranski je rijal u odnosu na dolar snažno
devalvirao, a građani su nahrupili u banke i mjenjačnice
u potrazi za dolarom i spašavanjem ušteđevine. Inflacija
od preko 20 posto s povećanom nezaposlenošću može
predstavljati ozbiljan problem. Američke sankcije prema
zemljama uvoznicima iranske nafte nisu jednakomjerno
raspoređene. Tako je pojedinim zemljama omogućen
nastavak uvoza iranske nafte bez sankcija. Dugoročno,
sankcije će ozbiljno naštetiti iranskom gospodarstvu,
stoga je Iran pristao ponovno sjesti za pregovarački stol
oko nuklearnog programa.
Vedran Obućina: Kontinuitet iranske politike: Pobjeda konzervativaca
7Gentlemen’s AgreementOŽUJAK 2012.
podacima, inflacija je dosegla 22,5 posto, a nezaposlenost
15 posto u 2011. Cijene su krenule gore i u hrani i režijama,
a zbog povećanja sankcija stanje je sve gore. Odluka vlasti
da zabrani izvoz iranske nafte zemljama Europske unije na-
nijelo je više štete nego koristi, kako u vanjskoj tako i u
unutarnjoj politici. Vanjska je politika u fokusu zbog nuk-
learnog programa. Iranski je nuklearni program započeo
u pedesetim godinama 20. stoljeća, s američkom pomoći
u programu „Atomi za mir“. U tome su sudjelovale i zapad-
noeuropske vlade, sve do Islamske revolucije. Nakon 1979.
nuklearni je sustav bio u drugom planu, ali nakon 2000-ih
je krenuo uzlaznom putanjom. Zapadne su zemlje već dulje
vrijeme pokušavale utjecati na Međunarodnu agenciju za at-
omsku energiju (IAEA) da reagira na podatke o pokušajima
Irana da upotrijebi nuklearni kapacitet za proizvodnju nuk-
learnog naoružanja. Početkom rujna 2011. s radom je
počela nuklearna elektrana odnosno reaktor Bušehr I. Iran
je obznanio da radi na novoj nuklearki od 360 MW u Dar-
hovinu, kao i da će se graditi nuklearke srednje veličine.
U studenom 2011. IAEA je izdala izvještaj prema kojemu
Iran razvija detonatore i eksperimente s nuklearnim bo-
jevim glavama na svom programu projektila Šahab. Iran je
odbacio izvješća i optužio IAEA-u za prozapadan stav.
Pobuna mladeži
Iranska mladež, posebno u velikim gradovima poput
Teherana, Tabriza, Mašhada, Širaza i Isfahana, koja čini
preko polovice stanovništva zemlje, prkosi religijski za-
snovanim uvjetima ponašanja. Velika većina je rođena i
odrasla u Islamskoj Republici, ali ipak žude za zapadnim
životnim stilom. Trgovine su pune zapadne robe, crno
tržište vrvi proizvodima iz Amerike i Europe, a ilegalni glaz-
beni bendovi postoje u svakom većem mjestu. Dvostruki
život, onaj privatni i onaj javni, obilježen je strahom od
basidža i pasdarana, čuvara revolucije i vjerske policije,
sastavljene od koruptivnih nasilnika i religijskih funda-
mentalista. Otpor teokraciji jača na svim frontovima, ali
Nuklearni strahovi
Zapad je zabrinut zbog pojave nove nuklearne sile. Ukoliko se ostvari sumnja da se radi o oružanom programu, tada
uz dva nuklearna takmaca, Iran i Izrael, i pet izvanjskih sila – Francuska, Pakistan, Rusija, Velika Britanija i SAD –
treba uzeti u obzir i želje Egipta, Saudijske Arabije te Turske za razvojem vlastitog nuklearnog naoružanja. Za NATO
iranski je program važan iz pet razloga: Iran graniči s NATO-ovom članicom Turskom, pa predstavlja izravnu prijetnju
za NATO; zajedno s balističkim projektilima Iran bi imao mogućnost izravnog nuklearnog napada na kontinentalnu
Europu; ugrožena bi bila vojna prisutnost Francuske, Velike Britanije i SAD-a na bliskoistočnom području; NATO-
ovi partneri u regiji već sada izražavaju NATO-u rastuću zabrinutost zbog svoje sigurnosti; nastao bi regionalni
lanac reakcija koji bi ugrozio ne samo stratešku stabilnost Bliskog istoka, već i neke NATO-ove misije. Prijetnje
napada na Iran zasada su ipak na razini retorike. Jedina zemlja koja pošto-poto navija za napadanje Irana je Izrael.
Glavni izraelski saveznik SAD trenutno je fokusiran na diplomatske i ekonomske sankcije, ali Pentagon je napravio
detaljne vojne napade unaprijed, u slučaju da se američka politika prema Iranu promjeni. Međutim, američki
saveznici možda ipak neće biti skloni podržavanju vojne akcije. Bahrein, u kojem je smještena Peta flota, ima veliku
šijitsku većinu; Saudijska Arabija također i to u istočnim provincijama poznatim po nalazištima nafte; Katar, gdje
je smješten američki centar za zračne operacije, ima dobre odnose s Teheranom; Oman i Kuvajt imaju također
odnose s Iranom koje ne žele ugroziti niti žele nove tenzije; a Ujedinjeni Arapski Emirati imaju uske trgovinske veze
s Iranom.
Vedran Obućina: Kontinuitet iranske politike: Pobjeda konzervativaca
8Gentlemen’s AgreementOŽUJAK 2012.
je još uvijek razjedinjen, fragmentiran i bez kanaliziranja
moći prema sustavnom i svrsishodnom otporu. Izbor je
kandidata to zorno pokazao. Onemogućeno je svima koji
su ikad postavljali pitanje napretka i reforme da se kan-
didiraju na izborima, a jednako je vidljivo da je ovaj parla-
ment natprosječno star, onemogućujući mlađim ljudima
pristup vlasti. Nitko nije pošteđen. Maknuti su pripad-
nici visokih ešalona vlasti, a onemogućeno je djelovan-
je i samom Rafsandžaniju, nekoć potpuno nedodirljivom
političaru. Ali Akbar Džavanfekr, medijski savjetnik predsjed-
nika Ahmadinedžada poslan je u zatvor na 12 mjeseci i dobio
je zabranu javnog djelovanja na pet godina jer je rekao da is-
lam nije jedina determinanta političkog i društvenog života. Svi
glasni opozicionari, uključujući Mir-Hoseina Musavija i Mehdi-
ja Kerubija, sjede u kućnom pritvoru od 2011., a predsto-
jnik Ureda predsjednika Esfandiar Rahim Mašei u pritvoru
je zbog optužbe za herezu. Cenzura je sveopća: ni internet
više nije sredstvo otpora, jer se gase sve stranice koje ne
odgovaraju klerikalnoj vlasti.
Mnogi analitičari smatraju da do promjene režima iz-
nutra neće doći. Jedina neklerikalna snaga koja to može
napraviti je razjedinjena iranska emigracija koja se sas-
toji od više zaraćenih struja čije ideologije kreću od auto-
ritarnog monarhizma do ekstremne ljevice. I to je poznato
klerikalnoj vlasti u Iranu, koja iskorištava apsolutno sve
mogućnosti da blokira sustav promjene, stvarajući tako od
stalne revolucije (ajatolah Homeini je islamsku revoluciju
bio opisao kao bicikl – ako stane, pada) konzervativnu silu.
No, neke su stvari uvijek na strani oporbe. Kad opozicija
poziva na bojkot izbora, to je za klerikalce najgori izazov,
jer moraju pokazati legalnost i legitimitet sustava. Poka-
zalo se to i na ovim izborima, gdje je sam Hamenei upo-
zoravao na važnost da svaki Iranac obavi svoju građansku
dužnost.
Forma, koja je toliko prisutna u svim segmentima iran-
skog života, očito ne dopušta ni teokraciji da pokaže isti-
nitu sliku Irana.
Disident Mir-HoseinMusavi
Thus, president Ahmadinejad suffered a defeat and received a strong counter-balance of Khamenei’s supporters, which was
announced in Khamenei’s reflections on the idea of abolishing the president’s post. In comparison to the previous election,
when the reformists saw some gains, now they have been pushed to the margins of parliamentary life. In the Iranian political
system, the Council of Guardians has more power than the parliament, while the complicated system founded upon the dual-
ity of elected and appointed posts potentially gives all power to the Supreme Leader. The economic sanctions imposed by the
West have hit Iran hard, while the possibility of a military intervention still remains open.
Vedran Obućina
Predsjednik Ahmadinedžad
Politea: Political and Economic Consulting Group
OŽUJAK 2012. 9Gentlemen’s Agreement
Početkom svibnja Vladimir Putin po treći put službeno
stupa na dužnost predsjednika Rusije. No, još u pros-
incu 2011. postojala je sumnja u takav ishod, prvenstveno
nakon izbora u Državnu Dumu, donji dom ruskog parla-
menta, u kojem je vladajuća Jedinstvena Rusija izgubila
većinu dobivši tek 49,7 posto glasova. Predsjedničkom
kandidatu tog prokremaljskog pokreta istraživanja javnog
mnijenja tada su davala 44-46 posto glasova. Na osnovi
tih podataka strani su mediji, dakako ne bez pomoći sv-
jetskih moćnika, kako političkih tako i gospodarskih, raz-
vili utopiju o Rusiji bez Putina, svakodnevno je raspirivali
svim sredstvima. A kada se ona nije realizirala, zamijen-
jena je histerijom zbog njegove poprilično uvjerljive pob-
jede, odnosno rječnikom tih medija govoreći, nadu u Rusiji
zamijenio je strah.
Međutim, istina je da su građani Rusije do 4. ožujka bili
u strahu, najprije četiri godine od poteza nesposobnog i
slabašnog predsjednika te posljedica njegove vladavine,
a onda, zahvaljujući propagandi državnih medija, od ras-
prodaje i raspada države. Dolazak Dmitrija Medvedeva na
vlast 2008. poklopio se sa svjetskom ekonomskom krizom,
koja zemlju nije mimoišla. Vrlo brzo cijela je nacija upala u
stanje letargije, jačalo je razočaranje u državne činovnike,
a s rastom ionako visoke korupcije i u predsjednika. Man-
dat Medvedeva, kojeg su sve više smatrali marionetom
na daljinsko upravljanje (i ne samo Putina, već i Zapada),
Daljnji uspon Rusije: Pobjeda Vladimira Putina
Na predsjedničkim izborima održanim početkom ožujka
pobijedio je Vladimir Putin. Specifičnost kulture i po-
vijesnog nasljeđa oblikuju rusko poimanje slobode i
ljudskih prava. Putinova je administracija u prijašnjem
mandatu vratila Rusiju na svjetsku političku scenu, po-
pravila ekonomsko stanje, a narodu povratila vjeru u
državu. Rusija danas ostvaruje gospodarski rast i igra
značajnu ulogu na svjetskoj razini. Hrvatski politički i
ekonomski odnosi s Ruskom Federacijom nisu u punom
opsegu ostvareni. U budućnosti je moguća snažnija
gospodarska suradnja kroz izravne ruske investicije ili
sudjelovanje u privatizaciji pojedinih kompanija, što
se može očitati iz pojedinih poteza sadašnje hrvatske
Vlade. Pritom su i pojedine hrvatske tvrtke zainteresir-
ane za prodor na veliko rusko tržište.
Ruska Federacija
Površina: 17.075.400 km2
Stanovništvo: 143.030.106 (2012., procjena)
Glavni grad: Moskva
Političko uređenje: federalna polupredsjednička
republika
Službeni jezik: ruski, 27 regionalnih službenih
jezika
Etnički sastav: Rusi (81%), Tatari (3,9%), Ukrajinci
(1,4%), Baškiri (1,1%), Čuvaši (1%), ostali (11,6%)
Vjerski sastav: pravoslavci (75%), muslimani (5%),
katolici (1%), protestanti (1%), židovi (1%), budisti
(1%), ostali (16%)
Valuta: ruska rublja
BDP: 1,8 bilijuna $ (2011., nominalno)
BDP per capita: 13.235 $ (2011., nominalno)
BDP: 2,3 bilijuna $ (2011., PPP)
BDP per capita: 16.687 $ (2011., PPP)
Glavne gospodarske grane: rudarstvo, energetika,
crna i obojana metalurgija, vojna industrija,
kemijska industrija, prehrambena industrija,
brodogradnja. zrakoplovna industrija
Jelena Jurišić: Daljnji uspon Rusije: Pobjeda Vladimira Putina
10Gentlemen’s AgreementOŽUJAK 2012.
Rusi nazivaju novim zastojem, aludirajući na vrijeme zas-
toja tijekom vladavine Leonida Brežnjeva. Prekipjelo im je
24. rujna prošle godine, kada su im predsjednik i premijer
na kongresu Jedinstvene Rusije lakonično objavili da će
nakon izbora zamijeniti mjesta na vlasti te priznali kako
je ta rotacija odavno dogovorena. Kod dijela građana pro-
budio se „ruski prkos“, a mnogi su se osjetili izigranima i
prevarenima. Vlast je zaboravila da je građani biraju, zane-
marila je njihovo pravo glasa. To su joj slikovito prigovorili
na parlamentarnim izborima glasavši protiv Jedinstvene
Rusije, prokazavši tako Dmitrija Medvedeva kao krivca za
situaciju u zemlji. Nakon toga, popularnost mu je pala za
50 posto (sada ga podržava samo 4 posto građana), a Pu-
tinu za 16-18 posto.
Čudan je naizgled odnos stanovnika Rusije prema ljud-
skim pravima i slobodama, no u biti je riječ o kulturalnoj
osobitosti i povijesnoj tradiciji. Veliku većinu prava i slo-
boda oni su dobili tek prije 21 godinu, no slobode su bili
spremni žrtvovati već nakon 10 godina, tijekom kojih su na
svojoj koži iskusili demokratizaciju i demokraciju na ruski
način. Rijetki su oni koji za tim slobodama žale, ali svoja
prava ne daje nitko. Slobode za većinu Rusa nisu neopho-
dan uvjet postojanja demokracije, za njih je to prvenstve-
no kvalitetan život, a tek u manjoj mjeri poštivanje većine
ljudskih prava. Jer, oni i dan danas kao najdemokratičnije
razdoblje u povijesti svoje zemlje nazivaju ono od Staljina
do Brežnjeva, kada su svi dobro živjeli, životni standard je
bio uglavnom izjednačen, a trgovine nisu bile prazne.
Jelena Jurišić, novinarka i komunikologinja te docentica. Diplomirala je i doktorirala na fakultetu novinarstva na
Moskovskom državnom sveučilištu Lomonosov. Od jeseni 1993. do kraja 1998. bila je dopisnica Slobodne Dalmacije
iz Moskve. Od 1999. novinarka je u Jutarnjem listu, a od 2007 do jeseni 2008. u Večernjem listu. Dugogodišnja
je stalna komentatorice emisije Reporteri HTV-a. Tijekom novinarske karijere uvijek se bavila Rusijom te cijelim
područjem nekadašnjeg SSSR-a. Na Hrvatskim studijima predaje od akademske godine 1998./1999., najprije
na studiju novinarstva, a potom i komunikologije. Na tom studiju trenutno predaje šest predmeta – Začetnici
komunikologije i njihova djela, Uvod u novinarstvo, Teorije medija i masovne komunikacije, Konvergencija medija i
digitalno novinarstvo, Teorije i sustavi tiskovnog novinarstva, te Masovna komunikacija i novinarstvo u suvremenim
uvjetima. Na poslijediplomskom doktorskom studiju informacijskih i komunikacijskih znanosti na Filozofskom
fakultetu predaje izborni kolegij Teorije medija i medijski sadržaj. Također drži na diplomskom studiju sociologije
na Hrvatskim studijima kolegij Geopolitika i globalna sigurnost. Sudjeluje u europskom projektu Transforming
Societies, Transforming Audiences u okviru mreže COST te projekta ECREA-e Study of Foreign Correspondents in
Europe.
Ruski predsjednički izbori 2012.
Ime kandidata i stranka Postotak osvojenih glasovaVladimir Putin, Jedinstvena Rusija 63,60
Genadij Zjuganov, Komunistička partija 17,18Mihail Prohorov, neovisni kandidat 7,98
Vladimir Žirinovski, Liberalno-demokratska stranka 6,22Sergej Mironov, Pravedna Rusija 3,85
Jednim od prava mogu se objasniti i rezultati nedavnih
predsjedničkih izbora – pravom naroda da sam izabe-
re svog predsjednika, odnosno put razvoja svoje države.
I na taj način pokazati kako ono što je dobro za Zapad
nije dobro za Rusiju. A Rusi sami žele odlučivati o tome
što je dobro za njih, a što, odnosno tko nije. To je glavna
poruka izbora. Putin je čovjek koji je njihovu zemlju na-
kon najgoreg razdoblja u njenoj povijesti tijekom 1990-ih,
obilježenog ne samo teškom i dubokom ekonomskom, so-
cijalnom i političkom krizom, već i potpunim društvenim
krahom i anarhijom, digao iz mrtvih. Malobrojni su u tom
razdoblju profitirali (neki od njih su postali oligarsi, a ostali
čine većinu među 130.000 ruskih milijunaša), a 80 posto
građana živjelo je od primanja nižih od životnog minimu-
ma. Nematerijalna šteta od vladavine Borisa Jeljcina bila
je još i veća – izgubljeni su državnost, nacionalna ideja
i ponos, vjera građana u državu koja im je svojim nema-
rom oduzela dostojanstvo i samopoštovanje, povjerenje
u pravdu i demokraciju. Da i ne govorimo kako su preko
noći uništeni simboli moći SSSR-a – vojska, tajne službe
i policija. Čim je Vladimir Putin postao premijer u ljeto
1999., krenuo je u popravljanje nematerijalnih posljedi-
ca demokratizacije Rusije. Jednim udarcem – Drugim
čečenskim ratom, nadoknadio je dio nematerijalne štete
i vratio ljudima vjeru u državu. Od kada je od svog pre-
thodnika preuzeo dužnost predsjednika bio je suprotan
od njega, a onakav lider kakvog su građani htjeli – čvrst,
odlučan, vladar, domoljub. Preuzeo je državu u kojoj je 20
posto ljudi redovito primalo plaću (40 posto ih plaću nije
primalo šest mjeseci i više), a 80 posto ih je živjelo ispod
životnog minimuma. Za dvije godine plaće su isplaćivane
redovito, a svi su dugovi prema radnicima pogašeni. Za
četiri godine Rusija je vratila sve dugove i kredite (oko 200
milijardi dolara), devizne rezerve premašile su 100 mili-
jardi dolara, a državni je proračun od 2004. do 2007. bio
u suficitu.
Vladimir Putin zemlji je obnovio državnost i vratio je na
svjetsku političku scenu, pretvorio je u jednu od ekonom-
ski najsnažnijih na svijetu, a njenim građanima vratio je
dostojanstvo, vjeru u državu i izgubljeni nacionalni ponos.
Upravo ga je zato gotovo 64 posto birača početkom ožujka
i podržalo, želeći se i idućih šest godina osjećati kao u
njegovom drugom mandatu. Ukoliko će im u tom razdoblju
poboljšati kvalitetu života, zadržati postojeća ljudska pra-
va i njihovu državu ponovno pretvoriti u svjetsku velesilu,
pružit će mu još jedan mandat. Pa i nauštrb demokratskih
Jelena Jurišić: Daljnji uspon Rusije: Pobjeda Vladimira Putina
11Gentlemen’s AgreementOŽUJAK 2012.
Ruski predsjednik Vladimir Putin
sloboda, koje su za veliku većinu Rusa nešto apstraktno i
nebitno.
Otprilike kao i demokracija. Ona je za njih američka
tvorevina, a samim time nešto negativno, nešto odbojno. U
Rusiji je ustvari poznatija kao vesternizacija, pojam kojim
su nazivali proces koji se u njihovoj zemlji događao, poseb-
no u prvoj polovici 1990-ih, kada se sa Zapada masovno
uvozilo sve, kako materijalno i nematerijalno. Bez ikakve
kontrole, strategije, ponosa, a često i potrebe. Ta zemlja
više neće pokušavati uvesti zapadnu demokraciju (osim
ako joj na silu izbrišu sjećanje na eru Borisa Jeljcina, kao
što je tzv. čistkama, u kojima su stradali milijuni ljudi ti-
jekom 30-ih godina XX. stoljeća radio Staljin), na ogrom-
nom prostoru, većem od 17 milijuna kvadratnih kilometa-
ra, nemoguće ju je ostvariti. Ali, to ne znači da Rusija ne
može biti jedna od gospodarski najjačih zemalja svijeta,
napredna i snažna na ponos svojih građana.
Statistički gledano, ona je već i sada gospodarska sila.
U prošloj je godini Rusija zauzimala 3. mjesto na svijetu
po rastu BNP-a, iza Kine i Indije, s 4,2 posto u odnosu na
2010. Istodobno je industrijska proizvodnja porasla za 4,7
posto a investicije za 10 posto. Inflacija je smanjenja s 9
posto na 6,1 posto, što je najniža razina od 1990. godine,
te nezaposlenosti s 11 posto na 6,2-6,5 posto, što je razina
kakva je bila do svjetske gospodarske krize. Još su bolji re-
zultati ostvareni u trgovinskoj razmjeni. Uvezeno je roba u
vrijednosti od 198,8 milijardi dolara, što je povećanje od
30,4 posto. Energetika je u toj sumi imala udio od 69,2
posto, industrijska oprema 15 posto, itd. Novi gospodarski
zamah Rusije trebao bi se nastaviti u 2012., bez obzira na
to što svijet očekuje još jedna gospodarska kriza. Planiran
je još veći rast – 6-7 posto, povećanje investicija za 20
posto (cilj ih je do 2015. dovesti na razinu od 25 posto
BNP-a; u sljedeće 3 godina na investiranje u gospodarstvo
bit će izdvojeno 1.200 milijardi eura) te daljnje smanjenje
inflacije do 4-5 posto godišnje.
Dakako, to ne znači da je sve idilično i da u Rusiji nema
problema, ali njen napredak od 2000., kada je novi-stari
predsjednik prvi put ušao u Kremlj itekako je vidljiv. On
je plaćen određenom cijenom, posebno na planu de-
mokratskog razvoja društva, ali Putinova upravljana de-
mokracija na izborima 2004. dobila je podršku više od
70 posto birača. Njima je tada bilo važnije poboljšanje
kvalitete života i izgradnja bolje budućnosti za sebe i svo-
ju djecu od demokracije, čija je uspostava i zlouporaba u
prethodnom desetljeću srozala zemlju na najniže grane
u njenoj povijesti. Rusi su i osam godina kasnije pokaza-
li da su spremni žrtvovati neke slobode kako bi njihova
Jelena Jurišić: Daljnji uspon Rusije: Pobjeda Vladimira Putina
12Gentlemen’s AgreementOŽUJAK 2012.
Međunarodni poslovni centar u Moskvi
domovina socijalno i ekonomski napredovala te vojno i
politički bila još jača.
Oni vide državu kao veliku i moćnu tvorevinu, kojom,
kao i svakim od njih pojedinačno, vlada snažan vladar, a
simbol njene državnosti je snažna vojska, odnosno vojna
moć. Ovakvo razmišljanje je povijesno nasljeđe, koje se za-
sniva kako na tradiciji, društvenoj i pravoslavnoj, tako i na
sovjetskoj propagandi. Kroz povijest Rusi su uvijek nekome
bili podređeni, za nekoga su radili – feudalca, boljara, cara
ili partiju. Taj je vladar i ubirao plodove njihovog rada i up-
ravljao i njima samima. Rusi, naime, do 1991. praktički ni-
kada nisu radili i zarađivali za sebe, niti su poznavali privat-
no vlasništvo, osim u vrlo kratkom razdoblju u povijesti od
1906. do Oktobarske revolucije 1917. Pravoslavlje također
propovijeda takvu izdignutost Božjih poslanika i odvojen-
ost od naroda. Sovjetska propaganda izbrisala je u narodu
sva sjećanja na vremena koja su se razlikovala od željene
slike velike i snažne države. Radila je sve kako bi ta slika
bila što realističnija, pa i prekrojavala i „poboljšavala“ po-
vijest. Tako je od Aleksandra Nevskog, kulaka koji je silom
otimao vlastitom narodu da bi davao harač Tatarima te je
stradao od ruku bijesnog puka, stvoren veliki vojskovođa, a
od Petra Velikog, oca Rusije, ideal mudrog, karizmatičnog
i snažnog vladara. Pri tome se zaboravilo reći kako je
njegova modernizacija zemlji donijela i najveću smrtnost u
njenoj povijesti jer je, što u ratovima, i ne tako uspješnima
kao što piše u udžbenicima iz povijesti, što u velikoj izgrad-
nji koju je pokrenuo, poginulo 25 posto stanovništva. No
propaganda je urodila plodom, pa je u drugoj polovici 90-
ih, zajedno s početkom obnove Rusije kao svjetske sile
krenuo novi val inkriminacije Petra I., s istodobnom obno-
vom narodnih i državnih tradicija, koji traje i danas. Uoči
predsjedničkih izbora Fond javno mnijenje proveo je an-
ketu o tome kome bi idealni predsjednik Rusije trebao biti
sličan. Petra Velikog navelo je najviše, 16 posto ispitanika,
na drugom mjestu je Staljin s 12 posto, dok treće dijele
dva Vladimira, Lenjin i Putin s 4 posto. Iza njih slijede Pjotr
Stolipin, Brežnjev, Jurij Andropov te Aleksandar Nevski (!).
Tako je stvoren mit o ruskoj državnosti čije su osnove
prostorno velika država, snažna vojska (kasnije i razvijena
vojna te svemirska industrija) te odlučan i čvrst vladar, a
u novije vrijeme vrhovni zapovjednik i predsjednik. Iz ovog
povijesnog nasljeđa Vladimir Putin je 2005. izvukao jedi-
na dva moguća oslonca za izgradnju nacionalne ideje –
vojsku i Crkvu. Ta je odluka u svijetu izazvala zgražanje i
osudu, u Rusiji oduševljenje i ponos. Nedavno je agencija
ROMIR upitala građane kojim se dostignućima posljedn-
jih godina oni mogu ponositi. Prvo mjesto s 41 posto gla-
sova podijelili su tradicije i dostignuća u kozmonautici,
na drugom mjestu je sâm narod s 40 posto glasova, a na
trećem dostignuća vojne industrije s 33 posto.
Od tih ciljeva Putin ni u trećem mandatu ne namjerava
odustati. U njegovom programu najveća financijska stav-
ka otpada na razvoj vojske. U idućih 10 godina na obn-
ovu njenog arsenala i opremanje najmodernijim oružjem
izdvojit će se 23.000 milijardi rubalja (oko 900 milijardi
dolara). Riječ je o golemoj količini oružja, primjerice, 400
međukontinentalnih raketa na zemlji i moru, 28 sustava
S-400, 38 kompleta raketnih sustava Vitjaz, 10 kompleta
Iskander-M, 20 podmornica, više od 600 aviona, 1000 he-
likoptera i 2.300 tenkova, od kojih 75 posto otpada na za-
mjenu već zastarjelog i isluženog oružja i opreme. Crkvi je u
zamjenu za podršku novom-starom predsjedniku obećana
Jelena Jurišić: Daljnji uspon Rusije: Pobjeda Vladimira Putina
13Gentlemen’s AgreementOŽUJAK 2012.
Putin na palubi nuklearne krstarice Pjotr Velikij (Petar Veliki)
sva potrebna državna potpora te jačanje njene uloge
u društvu. Ta dva snažna oslonca trebaju, po mišljenju
Kremlja, rezultirati trećim – velikom i snažnom državom,
odnosno obnovom druge velesile na svijetu.
Mnogim državama taj status Rusije ni danas nije upi-
tan, one koje ga ne priznaju, poput Hrvatske, na tu zemlju
21 godinu nakon raspada SSSR-a i Komunističke partije
Sovjetskog Saveza gledaju kao na kolijevku boljševika, ko-
munista, socijalizma. Premda smo sami proveli tranziciju
iz socijalističke u kapitalističku zemlju, nismo prepoznali
da su isti prijelaz ostvarili i Rusi. Oni koji su prihvatili njihov
povratak na svjetsku gospodarsku i političku scenu već go-
dinama zarađuju na bilateralnim odnosima. Samo smo mi
sve ove godine više-manje ignorirali te procese, a imali smo
sve predispozicije da postanemo barem gospodarski part-
ner. No, zaslijepljeni antikomunizmom i ulaskom u euroat-
lantske integracije odbacili smo ne samo desetljetne gos-
podarske odnose (Sovjetski Savez bio je najveći trgovinski
parter bivše Jugoslavije, a u rekordnoj 1990. trgovinskoj
razmjeni većoj od 8 milijardi dolara na Hrvatsku je otpada-
lo nešto više od 2 milijarde), već i stoljetne. Primjerice,
Katarina II. Velika unajmljivala je u Dubrovačkoj Republici
pomorce koji su postali okosnicom ruske trgovačke mor-
narice. A o zanemarivanju naše jezične i kulturne sličnosti
te povijesne povezanosti, ne treba ni govoriti.
A kada smo i sklapali poslove s Rusijom, onda smo joj
vrlo brzo zabijali nož u leđa. Javna je tajna da je u toj zemlji
Hrvatska od 1991. do kraja Domovinskog rata nabavljala
znatne količine naoružanja. Međutim, na natječajima za
njihovu obnovu ili modernizaciju ruska ponuda, premda
uvijek najjeftinija, nikada nije pobijedila. Pa su temelji-
ti popravak helikopteri Mi-8 i zrakoplovi MiG-29 prolazili
u Bugarskoj ili Izraelu, ali već dvije-tri godine kasnije u
Hrvatsku su iza očiju javnosti dolazili ruski serviseri kako
bi popravili štetu koja im je tamo načinjena. Kada smo
konačno shvatili da nemamo s čime braniti svoj zračni
prostor, odlučili smo riješiti se „hrpe starog željeza“, ali ne
prodajući ga željezari u Sisku, već Gruziji i to uoči njene in-
vazije na Abhaziju i Južnu Osetiju 2008. godine. Hrvatsku
brodogradnju 1994. spasili su Rusi narudžbom 12 tan-
kera, kojima su bili toliko zadovoljni da su naše brodare
hvalili na sva usta diljem svijeta, naručili još brodova te
nam najavili slanje svojih starijih brodova na generalni po-
pravak. No, kako nam je ruska reklama vratila naručitelje
iz skandinavskih zemalja te dovela nove iz off-shore zona,
generalke nam više nisu bile zanimljive, a onda niti rus-
ki dolari. Državi s najvećom morskom granicom na svije-
tu i najstarijom trgovačkom mornaricom novi brodovi su
potrebni kao zrak, ali 2010. naši su brodograditelji zatvorili
svoje predstavništvo u moskovskoj četvrti Taganjka.
Ništa bolje nije bilo ni s naftom. Vrlo brzo smo shva-
tili da većinu naših potreba moramo zadovoljiti uvozom i
da bi nam „crno zlato“ bilo jeftinije kada bi smo ga vadili
iz bušotina u vlasništvu INA-e. Netko se u Zagrebu 1996.
„genijalno“ dosjetio kako je u Čečeniji, nakon završenog
prvog rata, nalazišta nafte najpovoljnije kupiti. Stupili smo
izravno u kontakt s tek formiranom vladom Čečenije, s ko-
jom je Kremlj potpisao mirovni sporazum, ali joj nije vje-
rovao. Ponudili smo Čečenima obnovu tamošnjih naftnih
polja u zamjenu za vlasništvo nad njima idućih 30 godina.
Rezultat – naš veleposlanik proglašen je nepoželjnim i
vraćen je u Hrvatsku. Već iduće godine Davor Štern našao
Jelena Jurišić: Daljnji uspon Rusije: Pobjeda Vladimira Putina
14Gentlemen’s AgreementOŽUJAK 2012.
MiG-21 Hrvatskog ratnog zrakoplovstva
je u Sibiru polja pogodna za kupnju i vrlo brzo sklopio je
posao stoljeća (tada je cijena barela nafte na svjetskom
tržištu iznosila 9$). Već je za nekoliko mjeseci postalo
jasno da će se investicija u Polarne noći brzo isplatiti jer
je cijena nafte počela naglo rasti i uskoro se utrostručila.
Nalazište je postalo najunosniji dio INA-e, što je bio po-
vod novoj upravi, koju je imenovala koalicijska vlada Ivice
Račana, da pokrene istragu protiv onih koji su i omogućili
ostvarenje tog projekta. One na kraju nisu ništa pokaza-
le i dokazale, INA se diskreditirala, Štern je postao drugi
čovjek četvrte po veličini ruske naftne kompanije TNK-a, a
Rusi novim partnerima nisu vjerovali i ugovor su raskinuli.
Plin je bio točka na i. Uvozili smo ga iz Rusije punih
40 godina. Posljednji ugovor potpisali smo na 25 godina
i istekao je u prosincu 2010. Godinu dana ranije sjeti-
li smo se da mu se bliži kraj, pa se u ožujku premijerka
Kosor zaputila u Moskvu. Svog kolegu Putina uvjerila je
da je Hrvatska spremna produžiti ugovor s Gazpromom
i pregovori su prepušteni stručnjacima. No, u to vrijeme
već se užurbano prema Mađarskoj gradio spoj plinovoda
koji nam od 1. siječnja 2011. omogućava uvoz plina preko
MOL-a, a koji ga najviše nabavlja upravo od Gazproma.
Unatoč tim i takvim primjerima Rusi su nam stalno nudi-
li nove poslove i investicije. Posljednje smo najčešće od-
bacivali zbog rusofobije koja je Hrvatskom u međuvremenu
zavladala. Ruski kapital praktički je postao nepoželjan, pa
stoga i projekt u Kuparima vrijedan 800 milijuna dolara,
investicije Vladimira Jevtušenkova, dvadesetog najbogati-
jeg Rusa, s bogatstvom od 7,5 milijardi dolara, (prošle
godine njegova korporacija Sistema imala je 30 milijardi
dolara prometa te više od milijarde prihoda), na Mljetu i
Krku, teške više od 100 miljuna eura, blokirane su, itd.
Poslove koji su nam nuđeni, pogotovo geostrateške za
Rusiju, najčešće smo prihvaćali s figom u džepu. Počevši s
projektom DružbAdria, kojeg nikada nismo službeno odbili
(štoviše, struka je potvrdila da je tehnički izvodljiv i isplativ)
i završavajući s Južnim tokom. I dok smo u prvom slučaju
„mudro šutjeli“, u drugom više nismo krili zašto propuštamo
priliku koja nam je pružena. Vladimir Putin ponudio je Ivi
Sanaderu da preko Hrvatske prolazi magistralni plinovod
u lipnju 2007. tijekom Energetskom summita u Zagrebu,
dan nakon što je u Moskvi sa Silvijom Berlusconijem pot-
pisao ugovor o izgradnji Južnog toka. „Naš su prioritet eu-
roatlantske integracije i europski projekti“, odgovorio mu
je tadašnji premijer. Nekoliko mjeseci kasnije, EU je obja-
vila da njen projekt Nabucco zaobilazi Hrvatsku (danas je
mrtvo slovo na papiru). Kada smo uvidjeli da će Južni tok
prolaziti preko trećine Europske unije osvijestili smo se, no
pridruživanje projektu kojeg je potpisala Jadranka Kosor
Rusi su predstavili kao „veliki ustupak Hrvatskoj“. Doduše,
i taj je potpis bio varka, bez ugovora s Gazpromom izgrad-
nja posebnog kraka koji bi nas opskrbljivao ruskim plinom
našim novcem nema smisla.
Jelena Jurišić: Daljnji uspon Rusije: Pobjeda Vladimira Putina
15Gentlemen’s AgreementOŽUJAK 2012.
Sjedište Gazproma u Moskvi
Sve navedeno o hrvatsko-ruskim gospodarskim odno-
sima govori da ih se ne može poboljšati jednim posjetom
visokopozicioniranog hrvatskog dužnosnika, pa makar i
nekadašnjeg Moskovljanina Radimira Čačića. No, on je
bio neophodan kako bi se nova Vlada što prije odrekla
dosadašnje krive politike prema Rusiji i najavila nagli za-
okret prema izgradnji partnerskih odnosa, prvenstveno u
gospodarstvu. Ipak, trebamo biti svjesni kako ih nećemo
uspostaviti samo nudeći tamošnjim državnim tvrtkama i
bankama da sudjeluju u privatizaciji Petrokemije, 3. maja
ili HPB-a. Tim potezom pokazana je tek dobrodošlica
ruskom kapitalu i investitorima. A za partnerstvo moramo
prihvatiti i realizirati neki od projekata ili poslova koji su
od geostrateškog interesa za Kremlj – DružbAdria, Južni
tok ili uvoz ruskog naoružanja i vojne tehnike (izrađuju ga
prema NATO-vim standardima i nekoliko njegovih članica
ga posjeduje). Toga je ministar Čačić svjestan te je svojim
ruskim sugovornicima i izrazio interes za te projekte. No,
Vlada mora biti svjesna da će u realizaciji nekog od tih po-
slova Hrvatska progutati i pokoju gorku pilulu, jer svaka se
pogreška plaća.
Jelena Jurišić: Daljnji uspon Rusije: Pobjeda Vladimira Putina
16Gentlemen’s AgreementOŽUJAK 2012.
Russian presidential election, held beginning of March,
was won by Vladimir Putin. Specific culture and historic
legacy shape Russian perception of freedom and hu-
man rights. In the previous term, Putin’s administration
brought Russia back on the world’s scene, improved the
economy and returned the people’s trust in the state.
Nowadays, Russia experiences economic growth and
plays an important global role. Croatian political and
economic relations with the Russian Federation are yet
to be fully developed. In the future there is a possibility
of closer economic cooperation through Russian direct
investments or participation in privatization of certain
state-held companies, which can be deducted from the
particular moves made by the Croatian government. At
the same time, some Croatian companies have shown
interest to enter the large Russian market.
Jelena Jurišić, gošća komentatorica
O uzrocima i posljedicama Arapskog proljeća, razgo-
varali smo s Christopherom K. Lamontom, docen-
tom međunarodnih odnosa na Sveučilištu u Groningenu i
vrsnim poznavateljem prilika na sjeveru Afrike.
U proteklih godinu dana svjedočili smo narodnim ustan-
cima u regiji Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Neki od
njih su doveli do promjena režima, primjerice u Egiptu
i Tunisu, a drugi do građanskih ratova u Libiji i Siriji.
Iako su međunarodna i akademska zajednica ostale
iznenađene tim događajima, jesu li oni bili zaista bili to-
liko iznenađujući?
Ti događaji nisu bili toliko iznenađujući. Pogotovo ne u
Tunisu gdje je postojala visoka razina nejednakosti i korup-
cije. Naravno, ono što je bilo iznenađujuće je brzina kojom
su javni prosvjedi u Tunisu srušili režim koji je bio na vlasti
desetljećima i koji je uživao potporu europskih država te
koji je surađivao sa SAD-om u kontekstu američkog „rata
protiv terora“. Taj efekt koji su polučile demonstracije
zasigurno je bio katalizator za demonstracije i ustanke
koji su uslijedili u drugim državama regije, a koje su bile
zahvaćene sličnim nedaćama. Budući da su se režimi
koji su bili zahvaćeni Arapskim proljećem bitno razlikovali
po načinu na koji su se održavali u pojedinim državama,
nije iznenađujuće da možemo uočiti i različite ishode tih
ustanaka, od promjene režima u Tunisu do djelomične
promjene režima u Egiptu te građanskih sukoba u Libiji i
Siriji.
Koji su bili uzroci tih ustanaka?
Kao i kod svih ostalih ustanaka postojalo je mnoštvo uzro-
ka, od onih kratkoročnih do onih dugoročnih. Kratkoročni
uzroci poput rastuće zabrinutosti zbog nejednakosti i ko-
rumpiranosti javnih službenika bili su naglašeni činom
samozapaljenja Muhammeda Bouazizija u prosincu
2010. godine. Pokušaj Ben Alija da uguši demonstracije na
jugu države brutalnom intervencijom sigurnosnih snaga
Politea: Political and Economic Consulting Group
17Gentlemen’s AgreementOŽUJAK 2012.
Intervju: Neizvjesne posljedice Arapskog proljeća
Doc. dr. sc. Christopher K. Lamont, Sveučilište
u Groningenu
Christopher K. Lamont je docent međunarodnih odnosa i predstojnik Katedre za istraživanje etike i globalizacije na
Sveučilištu Groningen u Nizozemskoj. Njegovi su primarni istraživački interesi tranzicijsko pravosuđe i ljudska prava. Prije
toga, Lamont je bio postdoktorand na Institutu za tranzicijsku pravdu Sveučilišta Ulster u Sjevernoj Irskoj. Njegova knjiga
International Criminal Justice and the Politics of Compliance (Ashgate 2010.) čini prvo opsežnije istraživanje državne
suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju među svim državama i entitetima koji spadaju pod
ovlasti Suda. Uz ovu knjigu, Lamont je također doprinio brojnim časopisima uključujući Politics, International Studies Re-
view, Europe-Asia Studies, Balkanistica i Journal of Communist Studies and Transition Politics. Lamont trenutno provodi
istraživanje o tranziciji i tranzicijskom pravosuđu u Magrebu.
Ministarstva unutarnjih poslova samo su bile okidač za
nove demonstracije koje su zahvatile cijeli Tunis, jer je
razvoj događaja u toj gospodarski siromašnoj regiji Tunisa
podsjetio Tunižane na njihove dvije najveće zamjerke Ben
Alijevom režimu – korupciju i brutalnost Ben Alijevih sig-
urnosnih snaga. Dakako, Ben Alijev režim se održavao na
vlasti kombinacijom klijentelističkih praksi i utišavanjem
svih oblika političkog neslaganja. Klijentelizam je održavan
putem korupcije, dok je brutalnost tuniskih sigurnosnih
službi još dodatno pojačala njihov negativan javni imidž.
Vode li ovi ustanci prema pravim arapskim demokracijama?
To je teško pitanje. Ako na demokracije gledamo kroz
prizmu modela zapadne države, tada u kratkom roku vje-
rojatno ne. Kao što možete uočiti, u cijeloj regiji postoje
značajne prepreke prema demokratizaciji državnih insti-
tucija. U Egiptu se SCAF ukorijenio u sustavu vlasti, dok je
u Libiji prijelazna vlada u procesu uspostave novih struk-
tura vlasti naišla na značajan otpor od strane nekada
savezničkih paravojnih postrojbi. Čak ni u Tunisu nije jasno
kakva će biti sudbina nekadašnjih represivnih sigurnosnih
službi.
Što je sa službenicima koji su radili u javnoj upravi prijašnjih
režima? Je li moguće da će oni pokušali sabotirati proces
demokratizacije u Egiptu i Tunisu?
To je teško pitanje koje pogađa u samu srž problema koji su
danas zahvatili Tunis i Egipat. Mnogo je javnih službenika
koji su sudjelovali u održavanju starog režima. Od sudaca i
javnih tužitelja do policijskih službenika i obavještajnih op-
erativaca, javne su službe starih režima uglavnom ostale
netaknutima. Njihovo potpuno raspuštanje i nije opcija.
Sjedinjene Države su to pokušale u Iraku s katastrofalnim
posljedicama. Kada bi nove elite u Tunisu raspustile sig-
urnosni aparat stare države, to bi za posljedicu imalo spoj
problema nezaposlenosti i stvaranja sigurnosnog vakuuma
unutar Tunisa. No opet, istovremeno ostaviti individue
koje su počinile međunarodno definirane zločine, poput
mučenja, na njihovim pozicijama nekonzistentno je s de-
mokratskim vrijednostima tuniske države u postbenalijevs-
kom periodu. Ne postoji jednostavan odgovor na tu dilemu,
no možda se nekakvim srednjoročnim rješenjem može
pokazati davanje otkaza i kazneno gonjenje pojedinaca
koji se mogu povezati sa specifičnim zločinima, ili možda
neki drugi oblik istrage o zloupotrebi javnih ovlasti koje su
počinili službenici bivših režima.
Kako to da demokracije postoje u drugim muslimanskim
zemljama poput Indonezije, ali ne i u regiji Bliskog istoka
i Sjeverne Afrike?
U islamskom svijetu postoji visoka razina raznolikosti kada
govorimo o tipovima režima. Imamo države koje su dovršile
tranziciju u demokraciju poput Indonezije, imamo monarhije u
Perzijskom zaljevu, a u Sjevernoj Africi sada imamo države
koje prolaze kroz tranziciju. Međutim, želio bih nadodati
da mnoge države u regiji održavaju kompetitivne izbore.
Kao neke od njih naveo bih Palestinu, Jordan i Libanon.
Kada govorimo o autokratskim režimima u Sjevernoj Africi
moramo imati na umu naslijeđe i borbu protiv kolonijal-
izma kako bismo razumjeli izvore legitimnosti tih država i
tipova režima koji su njima vladali.
Sada kada su islamisti osvojili izbore u Egiptu, Tunisu, ali
i u Maroku, kakvi su izgledi za demokraciju, jer, naime,
neki komentatori tvrde kako te stranke zapravo nisu is-
tinski demokratske? Hoće li one poštivati ljudska prava
u tradicionalnom (zapadnom) smislu tog koncepta i što
je sada s pravima žena?
Ja bih bio oprezan prilikom davanja široke etikete is-
lamizma strankama koje su vrlo različite. Stranka Ennad-
ha u Tunisu umjerena je islamistička stranka, koja u svoje
članstvo uključuje i žene koje ne pokrivaju kosu. No, u drugu
Intervju: Neizvjesne posljedice Arapskog proljeća
18Gentlemen’s AgreementOŽUJAK 2012.
ruku, nekadašnje vladajuće autokratske stranke u Tunisu
i Egiptu smatrale su se sekularnima i bile su uključene u
cijeli niz povreda ljudskih prava. Tunis sada ima Minis-
tarstvo ljudskih prava i tranzicijske pravde što je snažan
pokazatelj kako nove vlasti uzimaju svoju obavezu prema
ljudskim pravima vrlo ozbiljno, međutim, imamo i slučaj
Samira Diloua, tuniskog ministra ljudskih prava i tranzici-
jske pravde, koji je nedavno izazvao kontraverze svojom
tvrdnjom kako prava homoseksualaca nisu ljudska prava.
Što je sa sekularnim strankama, zašto one nisu dobro
prošle na tim izborima?
Sekularne stranke u Tunisu suočile su se s problemom
zbog toga što su se i stari režimi izjašnjavali kao sekularni.
Ennadhu, u drugu ruku, vodi dugogodišnji aktivist opozici-
je Rashid Ghannouchi. Štoviše, budući je jedna od glavni
zamjerki usmjerenih protiv Mubaraka i Ben Alija bila veza-
na za korupciju službenika koja je prožimala čitav državni
aparat, „islamističke“ stranke su naglašavale „moralnu“
poruku privlačnu njihovim biračkim tijelima.
Koja je razlika među islamističkim trendovima, prvenst-
veno, koja je razlika između Muslimanskog bratstva, En-
nadhe i salafista?
Među njima postoje velike razlike. Muslimansko bratst-
vo, iako konzervativno, djeluje u jednom vrlo drugačijem
političkom okruženju u kojem pokušava ispregovarati neki
aranžman sa SCAF-om koji bi im omogućio da vladaju. En-
nadha je, kao što sam prethodno spomenuo, relativno um-
jerena stranka. Njezin čelnik, Ghannouchi, eksplicitno tvrdi
kako država nema pravo nametati vjerske običaje i prakse,
dok salafisti odbacuju takve poglede, jer smatraju kako ne
postoji razlika između državnih i vjerskih institucija.
Neki bi rekli da Ghannouchi to tvrdi samo kako bi prikrio
svoje prave namjere...
Ja bih rekao da je Ghannouchi već neko vrijeme dosljedan
u svojim tvrdnjama da se islam i demokracija mogu po-
miriti, stoga ne bih išao toliko daleko tvrdeći da Ennadha
koristi demokratsku retoriku za prikriveno nametanje teo-
kratskog islamskog modela vladavine. Prvenstveno, takav
pokušaj bio bi dar tuniskim sekularnim strankama koje
nisu dobro prošle na izborima za Ustavotvornu skupštinu.
S obzirom da salafistička retorika nema dobar odjek među
tuniskim biračima, svaki pokušaj da se odstupi od linije
umjerenog islamizma potaknuo bi mnoge glasače da se
okrenu sekularnim strankama.
Kako komentirate ponudu Mancefa Marzoukija, privre-
menog predsjednika Tunisa, Basharu el-Assadu da će
mu, u slučaju da zaustavi gušenje pobune u Siriji te
odluči napustiti zemlju, Tunis odobriti azil?
To je očito bio pokušaj da se završi konflikt u Siriji tako
da se Assadu ponudi izlaz. Iako je malo vjerojatno da će
Assad to prihvatiti, bilo bi vrlo ironično da država koja je
pokrenula Arapsko proljeće na kraju prihvati autokrata
poput Assada, pogotovo s obzirom da je Ben Ali u egzilu.
Prisjetimo se da je Marzouki također zatražio od Saudijske
Arabije da izruči Ben Alija radi suđenja. Nadalje, važno je i
prisjetiti se kako Ennadha i nije baš puna entuzijazma po
pitanju tog prijedloga. Tuniski je predsjednik vlade Hamadi
Jebali izjavio kako se protivi davanju izbjegličkog statusa
Assadu, stoga nije u potpunosti jasno može li Assad doći u
Tunis čak i kada bi on to i želio.
Intervju: Neizvjesne posljedice Arapskog proljeća
19Gentlemen’s AgreementOŽUJAK 2012.
U kojem je trenutačno stanju gospodarstvo u Tunisu? Može
li prijelazna vlada „popraviti“ gospodarstvo u sljedećih go-
dinu i pol dana kako su obećali?
Gospodarstvo trenutačno nije u dobrom stanju. Izravne
strane investicije su se smanjile dok su nezaposlenost i nejed-
nakost još uvijek na visokoj razini. Ne postoje kratkoročna
rješenja koja bi popravila tuniske gospodarske probleme,
a to je nešto što je od iznimnog interesa za Ennadhu.
Neki strahuju da će država skliznuti sa svog demokratsk-
og puta u neki drugi oblik autoritarizma ako se stvari ne
budu dovoljno brzo mijenjale. Kakva su vaša razmišljanja
o tome?
Iako je u ovoj fazi procesa tranzicije prerano za reći na
kakvom se putu zemlja nalazi – naposljetku, Ustavna je
skupština još uvijek u procesu izrade nacrta Ustava –
rekao bih kako je siromašno gospodarstvo, pogotovo na
jugu zemlje, velik izazov za Tunis u razdoblju nakon pada
Ben Alija. Revolucija koja je dovela do Ben Alijevog odlas-
ka započela je na jugu, a jug je danas puno nestabilniji i
suočava se s mnogim izazovima sigurnosti od kojih su neki
izravna posljedica nedavnog sukoba u Libiji.
Što mislite, hoće li SCAF, politička sila koja stvarno kon-
trolira Egipat od 1952. godine, na kraju predati vlast u
civilne ruke?
To se vjerojatno neće dogoditi bez sukoba. SCAF je dubo-
ko ukorijenjen u vlasti i u više je navrata ponovio kako
nije voljan prepustiti uspostavu potpune civilne kontrole
nad njime. Pregovori o mogućem izlasku SCAF-a iz sus-
tava vlasti vjerojatno bi prethodno zahtijevali novi narodni
ustanak.
Je li vjerojatno da bi se tako nešto moglo dogoditi ili je
egipatskom narodu već dosta demonstracija na ulica-
ma?
Trenutačno je u Egiptu dosta nejasno kojom je putanjom
revolucija krenula. Prvobitni prošlogodišnji optimizam za-
mijenjen je osjećajem straha od nepoznatoga. SCAF igra
na kartu tih strahova kako bi održao vlastiti legitimitet te
odbio zahtjeve za civilnom kontrolom nad oružanim snaga-
ma. Zbog toga se izravna konfrontacija sa SCAF-om neće
dogoditi u skorom periodu. Barem ne toliko dugo dok Mus-
limansko bratstvo održava detant s oružanim snagama.
Zašto Arapsko proljeće nije značajnije zahvatilo monarhi-
je u regiji? Što njih čini toliko posebnima?
Ukratko, odgovor je legitimnost. U Maroku, primjerice,
monarhija djelomično vuče svoju legitimnost iz tvrdnje da
potječe od proroka Muhameda. Sekularni režimi Ben Ali-
ja i Mubaraka, u drugu ruku, ovisili su o drugim izvorima
legitimnosti, poput one koja se održavala putem njihovih
vladajućih stranaka.
Što je s Alžirom? Tamo je bilo nešto demonstracija ti-
jekom prošle godine, no one nisu dovele do promjene
režima. Zašto je tome tako? Hoće li parlamentarni izbori
koji će se održati u svibnju ove godine ipak nešto promi-
jeniti?
Alžir je imao vrlo različito povijesno iskustvo s političkim is-
lamom od Tunisa. Sekularni režim Bena Alija često puta je
koristio avet islamističkog nasilja iz susjednog Alžira kako bi
opravdao represiju nad islamističkim pokretima u Tunisu.
Možda ćemo u Alžiru vidjeti nešto slično vođenoj tranziciji
kojoj sad svjedočimo u Maroku. S obzirom na ograničenu
moć alžirskog parlamenta, svibanjski izbori možda neće
biti transformacijski, međutim, možda će postati žarišna
točka za demonstracije u slučaju da se uoče nepravilnosti.
Intervju: Neizvjesne posljedice Arapskog proljeća
20Gentlemen’s AgreementOŽUJAK 2012.
Što je s Libijom? Prijelazna vlada je trenutačno u pro-
cesu izgradnje nacije, kakvi su, stoga, izgledi za de-
mokraciju u toj zemlji?
Imajmo na umu da je u Libiji primarni zadatak izgradnja
države. Prijelazna vlada nema još punu i efikasnu vlast
nad Libijom, postoje i rastuće političke podijele između
Tripolija i Bengazija, a da i ne spominjemo brojne paravo-
jne skupine koje djeluju u zemlji. Stoga bi se to pitanje više
trebalo sagledati kroz kontekst dužeg razdoblja, dok bi
se trenutačno pitanje trebalo više ticati uspostave djelot-
vornih institucija.
Mogu li te tenzije između Bengazija i Tripolija eskalirati
u sektaško nasilje?
Već postoji niska razina nasilja između različitih naoružanih
skupina unutar Libije. Tenzije između Tripolija i Bengazi-
ja imaju potencijal eskaliranja, a Tripoli je već i zaprijetio
da će upotrijebiti silu da održi integritet libijskog teritorija.
Međutim, oružani sukob između Tripolija i Bengazija je
nešto što si nitko u ovom trenutku ne može priuštiti, jer bi
imao katastrofalne posljedice za Libiju, a potencijalno bi
mogao destabilizirati i susjedne zemlje.
Što je s berberskim zajednicama u zemljama zahvaćenim
Arapskim proljećem? One su se u prošlosti uglavnom
svrstavale protiv arapskih vladajućih režima, doživljavajući
Arape kao okupacijsku silu. Hoće li se njihova pozicija sada
promijeniti?
Kada govorimo o berberskim zajednicama možemo reći
da istovremeno postoji prostor za njihovu političku partic-
ipaciju, ali i strah da će se nove islamističke elite poka-
zati još netolerantnijima prema njihovim zajednicama od
prijašnjih režima. U Tunisu je berberska zajednica politički
aktivna i prisustvovala je prosvjedima za obljetnicu 14.
siječnja.
Možete li dodatno pojasniti te potencijalno nestabilne
odnose između berberskih zajednica i novih islamističkih
elita?
Pa gledajte, kada govorimo o odnosu s novim elitama,
za primjer možemo uzeti Libiju, gdje su berberske para-
vojne postrojbe odigrale ulogu u svrgavanju Gadafijevog
režima. Te paravojne postrojbe sada se opiru razoružanju i
općenito su skeptične prema prijelaznim vlastima. Narav-
no, u Tunisu su odnosi između berberskih zajednica i novih
elita manje napeti, međutim, pitanja o statusu berbersk-
og jezika i priznavanja berberske zajednice ostaju i dalje
teme spora.
razgovor vodio: Borna Zgurić
Intervju: Neizvjesne posljedice Arapskog proljeća
21Gentlemen’s AgreementOŽUJAK 2012.
Lamont ispred tuniskog Ministarstva unutarnjih poslova
The Arab Revolution knjiga je iz pera Jean-Pierrea Fili-
ua, profesora bliskoistočnih studija na Sciences Po u
Parizu, te gostujućeg profesora na sveučilištima Columbia
i Georgetown. Filiu kao izvrstan poznavatelj arapskog svi-
jeta u kratkih „deset lekcija“ objašnjava što je prouzroko-
valo narodne demokratske ustanke koje nazivamo Arap-
skim proljećem. Nakon što su ustrajni autoritarni režimi
arapskim svijetom vladali desetljećima, mlada globalizira-
na generacija iz urbane srednje klase odlučila je da joj je
dosta i postavila je zahtjev za demokratizacijom politike i
društva; zahtjev koji se zbog tvrdoglavosti dugovječnih vla-
dara pretvorio u otvoreni ustanak protiv režima. U tome su
ključnu ulogu igrale društvene mreže poput Facebooka i
Twittera. Demokratski ustanci u arapskom svijetu pokazali
su, kako to navodi Filiu, da Arapi unatoč tome što ih se sma-
tra nesposobnima za pravdu, slobodu i demokraciju, nisu
iznimka u tom pogledu. Ustanci su u svojoj biti bili masovni,
bez vođa, demokratski, miroljubivi, sekularni i pluralistički.
Ustanci su također i otvorili politički prostor za Musliman-
sko bratstvo, koje je do sada djelovalo kao ilegalna politička
opozicija desetljećima, da legalno participira na slobodnim
demokratskim izborima u zemljama regije MENA te da bude
snažna politička sila koja će zajedno s ostalim akterima u
društvu i politici oblikovati politički reljef regije. Istodobno
ti su ustanci delegitimirali nasilno djelovanje radikalnih
džihadističkih skupina, jer su pokazali kako do promjene
režima može doći mirnim i pluralističkim prosvjedima um-
jesto nasiljem i nametanjem jednog uskog shvaćanja is-
lama. Knjiga Jean-Pierrea Filiua izvrsno je štivo za sve
one koji žele bolje razumjeti zašto je došlo do narodnih
demokratskih ustanaka u arapskom svijetu, ali i za sve
one koji se žele bolje upoznati sa suvremenom političkom
poviješću i društvenim prilikama u regiji MENA.
Gentlemen’s Book Choice
22Gentlemen’s AgreementOŽUJAK 2012.
Jean-Pierre Filiu 2011. The Arab Revolution: Ten Lessons from the Democratic Uprisings Hurst & CompanyLondon, 195 str.
Ashraf Khalil, dopisnik iz Kaira za regiju Bliskog istoka za
The Times (London) i Foreign Policy, osobno je svjedočio
događajima na trgu Tahrir početkom prošle godine koje je
zatim pretočio na papir. S obzirom da je Khalil profesionalni
novinar, a ne politički analitičar, njegova je knjiga pisana la-
ganim novinarskim stilom koji zapravo daje „meso“ na „ko-
stur“ raznim stručnim i znanstvenim političkim analizama o
revoluciji u Egiptu. Knjiga Liberation Square bogata je opisima
događaja s trga Tahrir i intervjuima aktivista i komentatora koji
su sudjelovali u tim događajima. Khalil iz tih intervjua struk-
turira priču koja je nam govori kako je srušen Hosni Mubarak.
Mubarak je, kako to tvrdi Khalil, na vlast došao sasvim slučajno,
prvenstveno jer nije bio prijetnja, već mediokritet koji se ničime
nije isticao, što mu je omogućilo da napreduje u Sadatovoj službi.
On je bio vladar koji je vladao putem apatije. Narod ga nije niti
nešto posebno volio niti posebno mrzio, jednostavno su sma-
trali da se u politici ništa ne može promijeniti. No, takav men-
talni sklop se počinje mijenjati 2003. kada je narod iskazao
nezadovoljstvo zbog podrške Mubarakova režima američkoj in-
vaziji na Irak. Već sljedeće godine došlo je do novog pomaka
u obliku pokreta Kefaya (Dosta) koji je po prvi puta iskazao i
nezadovoljstvo s načinom na koji se vodi država. Kefaya je
zapravo demistificirala Mubarakov režim i stvorila promjene
u mentalitetu Egipćana koje su utrle put događajima kojima
smo svjedočili prošle godine u Egiptu. Ova knjiga predstavlja
izvrstan izvor osobnih mišljenja aktivista koji su sudjelovali u
demonstracijama na trgu Tahrir i nezaobilazno je štivo za sve
one koje zanima narodni ustanak i promjena režima u Egiptu.
Borna Zgurić
Ashraf Khalil 2012. Liberation Square: Inside the Egyptian Revolution and the Rebirth of a NationSt. Martin’s PressNew York, 324 str.
23Gentlemen’s AgreementOŽUJAK 2012.
Udrugu Politea osnovala je 2008. godine nekolicina mladih društvenih znanstvenika, uključujući politologe, pravnike, komunikologe, ekonomiste i novinare s ciljem promicanja društvenih znanosti i upotrebe njihovih saznanja za bolji demokratski proces i kritičko promišljanje u svakodnevnom životu.
Tijekom 2010. usredotočili smo se na stvaranje think tanka usmjerenog prema četiri glav-na programa: (1) znanstvena odličnost kroz visoko prolifirane seminare i ljetne škole za mlade znanstvenike; (2) polit-ekonomska analiza i strateško planiranje; (3) međunarodni odnosi i sigurnost, s posebnim naglaskom na međunarodne organizacije, bilateralne spo-razume u Jugoistočnoj Europi i razne druge sigurnosne teme; (4) religija i diplomacija s posebnim naglaskom na ekumenizam kao način premošćivanja vjerskih rascjepa u Jugoistočnoj Europi.
Naše je financiranje temeljeno na projektima. Politea je u svojih prvih dvije godine stvorila odlične odnose s Međunarodnim savezom studenata politologije (IAPSS), Fakultetom političkih znanosti u Zagrebu i s Hrvatskim politološkim društvom. Naši su članovi bili gostujući predavači, voditelji seminara i sudionici mnogih međunarodnih konferencija, a ujedno rade i na svojim istraživačkim projektima.