Holon, 1(1), 2011., Zagreb Holon - Hrvatsko društvo za...

Holon, 1(1), 2011., Zagreb

Holon Glasnik Hrvatskog društva za integralnost

1(1), 2011., Zagreb

ISSN 1848-3518


2

Glavni i odgovorni urednik:

Dr. sc. Vanja Borš

Urednički savjet:

Doc. dr. sc. Hajrudin Hromadžić, Dr. sc. Goranka Lugomer-Armano,

Dr. sc. Armano Srbljinović

Adresa uredništva:

Hrvatsko društvo za integralnost,

Križanićeva 9, 10 000 Zagreb, [email protected]

Nakladnik:

Glasnik izlazi tri puta godišnje.

Dizajn i prijelom: VB

Fotografija na naslovnici: presjek spiralne ljuske Indijske lađice (Nautilus) (This Wikipedia

and Wikimedia Commons image is from the user Chris 73 and is freely available at

//commons.wikimedia.org/wiki/File:NautilusCutawayLogarithmicSpiral.jpg under the

creative commons cc-by-sa 3.0 license)

mailto:[email protected]


3

SADRŽAJ

UVODNA RIJEČ UREDNIKA .............................................................. 4

STVARNOST KAO ZAJEDNICA HOLONA ............................................ 7

(Vanja Borš)

ŠTO SU MODELI I ČEMU SLUŽE? .................................................... 16

(Armano Srbljinović)

STUDENTSKI KUTAK: MORFOGENETSKA POLJA ............................. 23

(Lovre Čulina)

IZVJEŠTAJ: 44. AICA KONGRES »UMJETNOST I LIKOVNA KRITIKA U

DOBA KRIZE« ............................................................................... 36

(Silva Kalčić)


4

oštovani čitateljice i čitatelji,

posebno mi je zadovoljstvo zaželjeti vam dobrodošlicu u prvom broju Holona,

glasnika Hrvatskog društva za integralnost (HDI). Prije nego što u kratkim crtama

iznesem kako su zamišljeni struktura i cilj ovog glasnika dozvolite mi da iskoristim priliku, u

okviru ovog prvog broja, iznijeti par temeljnih informacija o našoj znanstvenoj udruzi.

Dakle, Hrvatsko društvo za integralnost osnovano je 29. rujna 2011. na Filozofskom fakultetu

Sveučilišta u Zagrebu a kada su, između ostalog, izabrani i članovi/ice tijela HDI-a, prihvaćen

predloženi statut HDI-a, znak HDI-a itd. Za članove/ice tijela HDI-a izabrani su: dr. sc. Vanja

Borš (predsjednik), doc. dr. sc. Hajrudin Hromadžić (potpredsjednik), Vesna Janković, prof.

(potpredsjednica), Lovre Čulina (tajnik), a uz navedene članovi/ice predsjedništva su i Silva

Kalčić, prof., dr. sc. Goranka Lugomer-Armano, viši predavač i dr. sc. Armano Srbljinović,

znanstveni suradnik. Znanstveni savjet HDI-a čine dr. sc. Goranka Lugomer-Armano, viša

predavačica (predsjednica), prof. dr. sc. Vjekoslav Afrić (član), akademik Ivan Cifrić (član) i

prof. dr. sc. Želimir Jakšić, profesor emeritus (član), dok je Sud časti u sastavu doc. dr. sc.

Renato Matić (predsjednik), Silva Kalčić, prof. (članica) i Krešimir Žažar, prof. (član). U

konačnici, na Osnivačkoj skupštini za glavnog i odgovornog urednika Holon-a izabran je dr.

sc. Vanja Borš.

Osnovna je svrha ove inter, multi i transdisciplinarne udruge razvitak, jačanje, popularizacija,

unapređenje, primjena i sl. integralnog pristupa u različitim područjima znanosti i prakse i to

kao temeljne dobrobiti ne samo ljudi nego i cijelog Kozmosa. Odnosno želja nam je uključiti

sve znanstvenike/ce i stručnjake/inje, bez obzira na područje u kojem djeluju, koji/e su

svjesni/e podjednake važnosti i tzv. redukcionizma (atomizma, elementarizma i sl.) i tzv.

holizma (sustavskog pristupa, organskog pristupa i sl.), odnosno potrebe osvješćivanja i

uravnoteživanja svih temeljnih ontoloških, epistemoloških i metodoloških područja

P

Uvodna riječ urednika


5

stvarnosti, odnosno onog subjektivnog, objektivnog, intersubjektivnog i interobjektivnog, s

obzirom na njihovu međupovezanost i zajedničko iznicanje.

U ostvarivanju postavljenih ciljeva nastojati ćemo uključiti čim veći broj aktivnosti, a kao što

su, primjerice: poticanje i organiziranje znanstvenih istraživanja i stručnog rada temeljenog

na integralnom pristupu; poticanje i organiziranje znanstvenog i odgojno- obrazovnog rada u

inter i multidisciplinarnim područjima; populariziranje znanstvenih dostignuća temeljenih na

integralnosti; jačanje suvremenih spoznajnih mogućnosti; poticanje i organiziranje

znanstvenog i stručnog usavršavanja; organiziranje skupova, seminara, predavanja, »okruglih

stolova«, kolokvija, izložbi, koncerata i sl.; poticanje i organiziranje izdavačke djelatnosti;

poticanje, razvijanje i promoviranje integralnog svjetonazora unutar različitih znanstvenih i

profesionalnih društava, neformalnih skupina i pojedinaca/ki itd.

Nadalje, ovim glasnikom želja nam je objavljivati autorske priloge iz različitih znanstvenih,

umjetničkih i stručnih područja, prijevode bitnih tema, intervjue s uglednim

znanstvenicima/ama, obavještavati o našem radu, novostima iz znanosti i prakse (posebno u

kontekstu integralnog pristupa) itd. Također, zadovoljstvo mi je istaknuti kako glasnik ima i

rubriku Studentski kutak a u kojem planiramo objavljivati hvalevrijedne radove

studenata/tica.

Broj koji je pred vama sadržava prilog Vanje Borša a koji na jednostavan način prikazuje

samu bit teorije holona po kojima je i naš glasnik dobio ime, ali i na kojoj (teoriji) se temelji

cjelokupna integralna teorija, odnosno pristup. Nadalje, kolega Armano Srbljinović svojim

odličnim esejom upoznaje nas na vrlo jednostavan i razumljiv način s modelima i njihovom

ulogom, dok student Lovre Čulina prilaže odličan esej (izvorno pisan kao seminar) o vrlo

zanimljivom, ali u Hrvatskoj i ne toliko obrađivanom, području morfogenetskih polja. I u

konačnici, kolegica Silva Kalčić prilaže postmoderni osvrt, popraćen vlastitim fotografijama,

na prestižni međunarodni kongres likovnih kritičara, nedavno održan u Paragvaju, u čijem je

radu aktivno sudjelovala.


6

Također, nije naodmet navesti kako se kod izbora slike za naslovnicu ovog broja težilo

pronaći primjer spirale, kao univerzalnog fraktala, u prirodi. Naime, upravo se preko iste jako

lijepo dočaravaju temeljne karakteristike holona, odnosno njihovo transcendiranje i

uključivanje.

Na kraju ovog uvoda i nadam se početku našeg redovitog druženja, uz riječi spomenute

dobrodošlice, želim vam u svoje, ali i u ime svih članova/ica tijela Hrvatskog društva za

integralnost, ugodno čitanje, ali isto tako pozvati vas da nam se priključite u radu HDI-a ili s

prilozima u ovom našem glasniku.

Vanja Borš


7

Dr. sc. Vanja Borš

STVARNOST KAO ZAJEDNICA HOLONA1

rema teoriji holona, stvarnost se sastoji ne samo od cjelina, niti samo od dijelova,

nego od međuprožimajućih cjelina i dijelova, odnosno od holona. Tako da za holon

možemo reći kako predstavlja cjelinu sa svojim vlastitim identitetom a koja je

ujedno i dio neke veće cjeline, odnosno on je istovremeno i cjelina i dio. Uostalom, sam je

pojam holon kovanica nastala od grčkog hólos, što označava cjelinu, potpunost, kompletnost

i sl. i sufiksa -on koji se odnosi na dio, djelić i sl., a uvodi je 1967. godine, u svojoj knjizi The

Gost in the Machine, britanski književnik, filozof, novinar i politički aktivist mađarskog

podrijetla Arthur Koestler (1905. – 1983.).

Teorija se holona na neki način javlja kao rezultat Koestlerova nezadovoljstva s

jednostranošću pukog redukcionizma, tj. atomizma (promatra stvarnost kroz dijelove,

zapostavljajući cjeline), ali i pukog holizma, tj. sustavskog2 pristupa (stvarnost »gradi« samo

preko cjelina, zapostavljajući dijelove), koji su kao teorije zapravo u svojevrsnom, što

izravnom, što neizravnom, sukobu, odnosno rascjepu, od samih početaka ljudske misli.

Dakle, možemo reći kako teorija holona, predstavlja svojevrsnu metateoriju koja

transcendira, prvenstveno ograničenja, oba navedena pristupa organizaciji stvarnosti ali ih

istovremeno i uključuje, odnosno funkcionalno integrira a sve u cilju čim obuhvatnijeg

1 Za one koji su željni detaljnijeg uvida u teoriju holona preporučam vlastiti članak objavljen u časopisu

»Filozofska istraživanja«, God. 31 (2011) Sv. 3 (669-683)

2 Kao pridjev pojma sustav u ovom će se radu koristiti (preferirati) pojam sustavski (umjesto sustavan) jer se,

kako to Juraj Božičević, korifej sustavskog pristupa u Hrvatskoj, često ističe, polazi od toga da jasnije označava

pripadnost sustavu. Također, u engleskom govornom području postoji analogan primjer gdje pojam systematic

označava sustavan i pojam systemic koji se odnosi na sustavsko.

P


8

objašnjenja svega postojećeg. No na samo razvijanje i formiranje Koestlerove teorije, o

nepostojanju izoliranih cjelina ili dijelova, odnosno o njihovu međusobnom prožimanju,

dominantno su utjecale dvije stvari. S jedne strane, parabola o dva urara, američkog

nobelovca, politologa, sociologija, psihologa, informatičara i ekonomista Herberta Simona

(1916. – 2001.), u kojoj se ističe da će se složeni sustavi brže razvijati iz jednostavnih ako

postoje stabilne intermedijarne strukture (međuoblici), nego ako ih nema, odnosno ako su

hijerarhijski organizirani; te, s druge strane, Koestlerova dugogodišnja osobna iskustva i

spoznaje pri izučavanju hijerarhija i stabilnih intermedijarnih struktura, odnosno međuoblika,

u živim organizmima i društvenim organizacijama.

Iako se s vremenom teorija holona sve više širila unutar različitih stručnih krugova, posebice

unutar inženjerstva, odnosno pri konstrukciji različiti modela organizacije proizvodnje, ipak

do šire popularnosti, ali i prihvaćenosti, dolazi tek nekoliko desetljeća kasnije od njene

prvotne promocije, i to zahvaljujući američkom filozofu, teoretičaru psihologije i danas

vodećoj ličnosti integralnog pristupa Kenu Wilberu (1949.). Naime, Wilber teoriju holona

uvodi i razrađuje na velika vrata u svom magnum opusu (sveukupno 851 stranica) Sex,

Ecology, Spirituality: The Spirit of Evolution iz 1995. godine a koja mu od tada postaje

temeljna okosnica i polazište u daljnjem radu, odnosno ishodište pri konstrukciji njegova tzv.

sve-kvadrantnog, sve-razinskog modela (AQAL)3. No ovdje ipak treba istaknuti kako je,

prateći njegov rad, očigledno da Wilber već mnogo ranije dolazi u dodir s Koestlerovom

teorijom holona. Uostalom, prvi put je izravno, doduše tek u par riječi, navodi još 1983. u

svojoj knjizi Eye to Eye: The Quest for the New Paradigm.

U svakom slučaju, kao što je već i navedeno, prema teoriji holona svi aspekti stvarnosti

holonski su organizirani. Ili, preciznije rečeno, svaka cjelina je ujedno i sastavni dio neke veće

cjeline koja je pak dio sljedeće veće cjeline itd. Primjerice, atom je cjelina s vlastitim

identitetom ali je istovremeno i sastavni dio molekule, koja pak predstavlja cjelinu za sebe ali

i dio jedne veće cjeline a to je stanica itd., neki je pojedinac cjelina za sebe, ali je istovremeno

3 All quadrants, all levels.


9

i dio neke veće cjeline, primjerice, obitelji koja je dio, primjerice, loze itd. Međutim, taj odnos

cijelosti i dijelosti nije vezan samo za materijalne (opipljive) entitete nego i za čisto

apstraktne, odnosno idejne. Tako, primjerice, mentalni je simbol cjelina za sebe ali i dio

mentalnog koncepta a koji je dio mentalnog pravila itd., neka teorija iz prošlosti dio je

sadašnje teorije a koja će biti dio neke buduće teorije itd. Naravno, taj odnos dijelosti i

cijelosti se odnosi i na vodoravni aspekt, pa tako, primjerice, atom osim što je dio molekule,

on je i dio zajednice atoma (holarhijska razina (val, gnijezdo i sl.))4.

Nadalje, svi osjetni holoni iskazuju četiri temeljne značajke, a to su, poriv za: samoočuvanjem

(agensnost), samoprilagodbom (komunost), samorastvaranjem (thanatos) i

samonadilaženjem (eros).

Samoočuvanjem holoni održavaju svoju autonomiju i identitet pa samim time i cijelost, dok

se samoprilagodbom prilagođavaju drugim holonima i na taj način održavaju svoju dijelost

jer kao izolirani entitet ne bi mogli opstati. Tako da kao cjeline posjeduju izvjesnu

autonomnost i nezavisnost pa mogu djelovati i bez instrukcija iz »viših« razina (valova,

gnijezda i sl.), odnosno cjelina, ali istovremeno su, kao dijelovi, i pod njihovom kontrolom.

Koestler je opisano slikovito nazvao konceptom »Janusovog lica« (prema Janusu, rimskom

bogu početka i kraja svih stvari te zaštitniku vrata i dveri, a koji je prikazivan s dva lica

okrenuta u suprotne strane, od kojih jedno gleda u prošlost a drugo u budućnost; simbolizira

prijelaz iz jednog stanja u drugo) jer jedna strana holonskog »lica«, odnosno cjelina, gleda

prema dolje dajući instrukcije, dok druga strana »lica« holona, odnosno dio, gleda prema

gore primajući instrukcije.

Međutim, ako navedeni porivi holona, bitni za očuvanje njihove cijelosti i dijelosti, nisu u

ravnoteži pojaviti će se poriv za samorastvaranjem a što znači da će se u konačnici holoni

raspasti na svoje sastavne dijelove (subholone), odnosno doći će do njihova uništenja. I na

4 Pojmom val želi se istaknuti da se, kada se govori o razinama, misli na fluidan i nedeterminirajući način, dok se

pojmom gnijezdo želi dočarati njihova koncentričnost i isprepletenost (međuprožimanje).


10

kraju, kao stalno prisutna karakteristika evolucije dolazi i četvrta temeljna holonska značajka,

a to je poriv za samonadilaženjem onog što je bilo prije. U svakom slučaju, holoni izniču kao

emergenti5, dakle kao nove cjeline koje posjeduju jedinstvene osobine koje ne nalazimo u

prijašnjim holonima, odnosno u njihovim sastavnim dijelovima (subholonima). Ili, drugim

riječima, parafrazirajući Aristotela, novonastali je holon (cjelina) puno više od pukog zbroja

njegovih sastavnih dijelova (subholona).

Iz iznesenog je očito da ne postoje izolirani (neinteraktivni) entiteti, odnosno pojedinačni

holoni. Stoga holone nalazimo u zajednicama a koje se nazivaju holarhije (slika 1). Holarhije

nisu ništa drugo nego asimetričan red rastuće cijelosti u kojem svaka nova cjelina, odnosno

holarhijska razina (val, gnijezdo i sl.), nadilazi, ali i uključuje, prethodnu cjelinu (holarhijsku

razinu (val, gnijezdo i sl.)) koja joj onda predstavlja sastavni dio. Primjerice, rečenica nadilazi,

ali i uključuje, riječi od kojih se sastoji, obitelj nadilazi pojedinca, ali ga i uključuje, organ

nadilazi, ali i uključuje, tkiva itd.

U svakom slučaju, što će neka holarhija nadilaziti i uključivati više cjelina, odnosno

holarhijskih razina (valova, gnijezda), u svom ustroju, to će joj biti veća dubina, odnosno u

obrnutom slučaju plitkoća, dok broj holona unutar pojedine holarhijske razine (vala, gnijezda

i sl.) određuje njezin opseg, odnosno širinu ili uskoću holarhije. Tako će, primjerice, unutar

holarhije nekog organizma tkivo imati veću holarhijsku dubinu od atoma jer u svom ustroju

nadilazi i uključuje stanice, molekule, atome i subatomske čestice6, za razliku od atoma koji

nadilaze i uključuju samo subatomske čestice. S druge strane, upravo zato što se pri većoj

dubini više toga nadilazi i uključuje uvijek će pri istoj (većoj dubini) biti manji opseg nego pri

nekoj manjoj dubini. Ili, drugim riječima, uvijek će biti manje cjelina (»višeg«) nego sastavnih

dijelova (»nižeg«). Tako, primjerice, u nekom organizmu manje je tkiva nego atoma, u nekoj

zajednici manje je obitelji nego pojedinaca, u nekoj knjizi manje je rečenica nego slova itd.

5 (srlat. emergens: onaj koji se pomalja, izronjava i sl.) Pojam emergent uvodi 1875. britanski filozof, psiholog,

kazališni i književni kritičar George Henry Lewes (1817. (28.) – 1878.).

6 Naravno, ako subatomske čestice postavimo kao krajnji donji »okvir« stvarnosti.


11

Također, treba navesti i to da su u holarhiji razinski niži holoni temeljniji (fundamentalniji) jer

predstavljaju sastavne dijelove, odnosno ishodište, većeg broja ostalih holona, od razinski

viših holona koji su značajniji jer kao cjeline u svom ustroju uključuju (obgrljuju) veći broj

holona, odnosno holarhijskih razina (valova, gnijezda i sl.). Uostalom, ta temeljnost dijelova,

odnosno razinski nižih holona, očituje se i u tome što ako ih uništimo uništiti ćemo sve

cjeline, odnosno holone iznad, dok će svi holoni ispod i dalje postojati. Ili, konkretno,

uništimo li sve molekule automatski ćemo uništiti sve stanice, tkiva, organe, organizme,

obitelji itd., dok će svi atomi i subatomske čestice i dalje postojati. Dakle, dijelovi su nužni, ali

ne dovoljni, sastavni elementi cjelina kojima određuju mogućnosti djelovanja, odnosno

postojanja. Primjerice, pojedinci određuju mogućnosti djelovanja/postojanja zajednice,

organi određuju mogućnosti tijela, riječi omogućuju mogućnosti rečenicama i sl. S druge

strane, značaj razinski viših holona, ili cjelina, je i u tome što svojim dijelovima, odnosno

razinski nižim holonima, daju značenje (značaj) te određuju vjerojatnosti ograničavajući, do

određenog stupnja, njihovu puku: neodređenost, slučajnost, slobodu i sl. te na taj način

sprečavaju kaos. Primjerice, organizam daje značenje (značaj) i određuje (definira)

vjerojatnosti organima, obitelj pojedincima, rečenica riječima itd.

Slika 1: Shematski prikaz primjera holarhije


12

Prema dosad navedenom očito je da okomitu os holarhije čini ništa drugo do hijerarhija7 koja

joj, prije svega, daje stabilnost. Uostalom, upravo se ovdje može parafrazirati, gore

spomenuta, Simonova parabola a koja, između ostalog, ukazuje na važnost hijerarhijske

organizacije u kontekstu održavanja stabilnosti (postojanosti), učinkovitosti i obnovljivosti

sustava. Parabola ide otprilike ovako: jednom davno živjela su dva vrhunska urara imenom

Bios (biološki sustavi) i Mekhos (deterministički mehanički zakoni). Zbog cijenjenosti njihova

rada budući su ih kupci stalno tražili nove narudžbe, tako da su im u radnjama telefoni

neprekidno zvonili. Međutim, Bios je vremenom postajao sve bogatiji i bogatiji, za razliku od

Mekhosa koji je postajao sve siromašniji. Na kraju je Mekhos toliko propao da je bio

primoran prodati svoju radnju te je postao Biosov zaposlenik. Postavlja se pitanje, što je

dovelo do takve situacije. Prije svega treba navesti kako su satovi koje su izrađivali bili

jednako složeni (sastojali su se od tisuću djelića) i jednako kvalitetni. Međutim, satovi koje je

izrađivao Mekhos bili su tako konstruirani da kada bi ga netko prekinuo u radu, odnosno

kada bi bio primoran spustiti djelomično sklopljen sat, primjerice kako bi se javio na telefon,

sat bi se raspao na svoje sastavne djeliće te se morao ponovno sklapati iz početka. Dakle on

je sastavljao svoje satove djelić po djelić sukcesivno. S druge strane, Bios je konstruirao svoje

satove tako da ih je mogao izrađivati spajanjem podjedinica sastavljenih od desetak djelića, a

deset takvih podjedinica zajedno činilo je postojane podsklopove od stotinu djelića te u

konačnici deset su podsklopova činili gotov sat. Dakle, kada je Bios bio primoran prekinuti

svoj rad, sat se nije raspadao na svoje elementarne sastavne djeliće nego samo na veće

podsklopove. Očito da je Biosova metoda konstrukcije satova bolja i to ne samo zato što će

ga prekid rada vratiti unazad najviše za devet koraka, nasuprot maksimalnih devetsto

devedeset i devet Mekhosovih, nego i zato što su mu satovi znatno čvršći, odnosno

postojaniji. Matematički se lako može izračunati kako će urari, sada radeći zajedno, pri

jednakoj izloženosti smetnjama, odnosno, primjerice, prosječno jednom prekidu na svakih

7 (grč. hierós: svet + grč. árkhō: vladam) Pojam je koji prvotno uvodi Pseudo Dionizije Areopagit (Dionizije

Pseudoareopagit) (oko 6. st.), i to u kontekstu brige i kontrole o svetim i crkvenim stvarima (nebeska i

svećenička hijerarhija), odnosno u vezi sveukupnosti upravljačkih snaga crkve u vođenju čovjeka prema

konačnom spasenju. »Svetovlađe«, sveti red i sl.


13

sto sastavljanja, zahtijevati različito vrijeme za kompletiranje svojih satova. Dakle, konkretno,

upravo uslijed različitih metoda montaže (proizvodnje) Mekhosu će trebati četiri tisuće puta

više vremena, odnosno duže, za kompletiranje jednog sata nego što će to biti potrebno

Biosu. Ili, umjesto jednog dana trebati će mu jedanaest godina.

S druge strane, unutar vodoravne osi, odnosno holarhijskih razina (valova, gnijezda i sl.),

holarhije su heterarhijski8 organizirane, odnosno predstavljaju mreže, a što im prije svega

daje, u pojedinim slučajevima, dinamičnost i fleksibilnost. To znači kako je u holarhiji svaki

holon, do određene mjere, zbog izvjesne autonomnosti kao cjelina, u stanju upravljati

okolnostima na vlastitoj razini (valu, gnijezdu i sl.) bez potrebe miješanja viših holona,

odnosno holarhijskih razina (valova, gnijezda i sl.). Također, s obzirom na broj veza koje

holoni u nekoj holarhijskoj razini (valu, gnijezdu i sl.), odnosno mreži, posjeduju, možemo

temeljno razlikovati razmjerne ili slučajne mreže (random networks), a u kojima gotovo svi

holoni posjeduju podjednak broz veza, te nerazmjerne mreže (scale-free networks), kod kojih

većina holona ima tek po koju vezu, dok nekoliko holona, tzv. koncentratori, sadrži izrazito

velik broj veza a s kojima drže ostale holone, neke holarhijske razine (vala, gnijezda i sl.), na

okupu.

Na kraju, treba navesti i to kako je potrebno razlikovati prirodne ili zdrave holarhije naspram

neprirodnih ili patoloških (dominatorskih) holarhija a kod kojih je narušena ravnoteža

između, gore opisanih, holonskih značajki samoočuvanja (agensnosti) i samoprilagodbe

(komunosti), odnosno poriva cijelosti i dijelosti.

8 (grč. hetaîroi: drugovi, prijatelji, suplemenici i sl. + grč. árkhō: vladam) Kao pojam uveden je u znanost

sredinom prošlog stoljeća (20.), od strane američkog neuropsihologa i kibernetičara Warrena Sturgisa

McCullocha (1889. – 1969.), i to u kontekstu funkcije i organizacijske strukture neuronskih mreža. Pojam

heterarhija predstavlja dinamičku organizacijsku formu (sustav), odnosno mrežu elemenata sa zajedničkom

svrhom (ciljevima), gdje svaki holon ima isti vodoravni položaj, autoritet i iste odgovornosti. Dakle, holoni

unutar heterarhije mogu biti spojeni, odnosno mogu imati vezu, s bilo kojim drugim holonom u okolini bez bilo

kakve potrebne dozvole za to.


14

Tako, ako neki holon zapostavi svoje porive samoprilagodbe (komunosti), odnosno dijelosti,

u cilju dominiranja ili represije nad ostatkom zajednice (cjelinom), tada govorimo o

neprirodnim ili patološkim (dominatorskim) hijerarhijama. Dakle, u takvim slučajevima

imamo prevagu cijelosti nad dijelosti, odnosno dezintegrirani holon pokušava predstavljati

cjelinu za sebe bez da je ujedno i dio rastuće cijelosti zajednice holona. Na primjer, stanica

raka je dezintegrirana te nastoji dominirati tijelom, depresivni dio Ega (Ja) nastoji dominirati

cijelim bićem, diktatori s raznim oblicima diktature nastoje dominirati u nekom društvenom

sustavu, šovinistička ideologija nastoji se nametnuti (dominirati) unutar kulture neke

zajednice itd.

S druge strane, u slučaju da neki holon zapostavi svoje porive samoočuvanja (agensnosti),

odnosno cijelosti, tada govorimo o neprirodnim ili patološkim (dominatorskim)

heterarhijama. U ovakvim slučajevima, prevage dijelosti nad cijelosti, dezintegrirani se holon

stapa (asimilira) s ostalim holonima pri čemu gubi svoje svojstvene karakteristike i

vrijednosti, odnosno identitet a koje sada pronalazi unutar drugih holona koji onda njime

bezuvjetno upravljaju. Tako, na primjer, na nekom fakultetu volja većine studenata, po

pitanju odluke o štrajku, može se nametnuti i dominirati pojedincima (manjinom studenata)

a koji se onda s vremenom mogu u potpunosti identificirati s tom većinom zapostavljajući

svoju autonomiju (cijelost). S druge strane, pri ukidanju okomitog strujanja moći, primjerice,

unutar nekog poduzeća, na vodoravan, odnosno pri ukidanju rangiranja, što je danas još

uvijek popularan model koji nudi koncept tzv. mrežne organizacije, te posljedičnim

gubljenjem cijelosti (agensnosti) »viših« holona, odnosno manjine, mi također u konačnici

dobivamo neprirodne ili patološke (dominatorske) heterarhije koje potiskuju autonomne

vrijednosti i kvalitete pojedinih holona. Takva situacija, zapostavljanja ili nemogućnost

očuvanja značajki (poriva) autonomije, ili cijelosti, nekog holona unutar živog organizma,

predstavlja ništa drugo nego proces njegova samorastvaranja, odnosno smrti (thanatos).

Primjerice, kada se stanica »identificira« sa svojim molekulama ona naprosto više ne postoji

itd. U svakom slučaju, oba navedena oblika dezintegracije (neuravnoteženosti) dovode do

narušavanja kvaliteta, odnosno normalnosti (zdravlja), holarhije a što se očituje gubitkom


15

njezine karakteristične strukture, stabilnosti, učinkovitosti, dinamičnosti, fleksibilnosti

(adaptacije i modifikacije), obnovljivosti i sl.

Literatura

Aristotel [oko 350 p.n.e.] (1992): Metafizika, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb

Barabási, Albert-László [2002] (2006): U mreži: zašto je sve povezano i kako misliti mrežno u

znanosti, poslovanju i svakodnevnom životu, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb

Borš, Vanja (2010): Mem kao jedinica otuđenja u primjeru religijske propagande – integralni

pristup, Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb

Koestler, Arthur (1967): Ghost in the Machine, Arkana, London

Wilber, Ken (1983): Eye to Eye: The Quest for the New Paradigm, Anchor Books and

Doubleday, New York

Wilber, Ken [1995] (2000): Sex, Ecology, Spirituality: The Spirit of Evolution, 2-nd rev. ed.,

Shambhala, Boston & London

Wilber, Ken (1996): A Brief History of Everything, New Leaf, Dublin


16

Dr. sc. Armano Srbljinović

ŠTO SU MODELI I ČEMU SLUŽE?

remda pojam »modela« može imati razna značenja, u znanosti pod »modelima«

najčešće podrazumijevamo pojednostavljene prikaze pojedinih dijelova stvarnosti.1

Dok se takvi prikazi nalaze samo »u našim glavama« odnosno mozgovima, nazivamo

ih »mentalnim modelima«, a nakon što takve »mentalne slike« zabilježimo u nekom mediju

– tj. zapišemo kao tekst, nacrtamo sliku, izradimo maketu, zapišemo u obliku jednadžbe ili sl.

– tada kažemo da smo izradili »formalni model« određenog dijela stvarnosti ili, kratko, da

smo »modelirali« dio stvarnosti.

Mentalni modeli ili mentalne slike odražavaju prirodni modalitet funkcioniranja čovjekovog

mozga. Kad želimo prijeći s jedne strane ulice na drugu, na primjer, a u susret nam dolazi

neko vozilo, tada na temelju grube procjene udaljenosti i brzine nadolazećeg vozila, te

vlastite brzine, u vrlo kratkom vremenu odlučimo hoćemo li prijeći preko kolnika ili ne.

Mentalne slike nadolazećeg vozila, ulice i nas sâmih, koje nam omogućuju procjenu

sigurnosti jednog takvog prijelaza preko kolnika, predstavljaju mentalne modele. Drugim

riječima, mentalni modeli omogućuju nam svakodnevno »zdravorazumsko« poimanje svijeta

oko sebe, kao i snalaženje u tom svijetu.

Mentalne je modele vrlo lako »koristiti« jer stvaranje mentalnih slika u mozgu ne zahtijeva

gotovo nikakav napor – ono je, kao što smo već napomenuli, prirodno svojstveno

1 U pozadini modeliranja je pretpostavka o postojanju tzv. objektivnog svijeta kojeg, unatoč raznolikosti

individualnih motrišta i okolnosti, ipak doživljavamo kao zajedničkog svim ljudskim jedinkama. Bez

pretpostavke o objektivnom svijetu teško je zamisliti ne samo modeliranje, nego i bilo kakvu komunikaciju

među ljudima.

P


17

čovjekovom mozgu. Mentalni su modeli, također, izuzetno prilagodljivi novim situacijama.

Bilo gdje i bilo kada prelazili s jedne strane ulice na drugu, uvijek lako provjeravamo je li to

sigurno učiniti.

Problemi, međutim, nastaju kad poželimo vlastite mentalne modele komunicirati drugim

osobama. Izuzetno je teško, na primjer, objasniti na koji smo zapravo način došli do odluke

da prijeđemo ulicu, unatoč tome što nam je u susret dolazio automobil. Činilo nam se da je

on još dosta daleko, da možemo malo i ubrzati hod, da kolnik nije preširok, da cesta nije

skliska, da putem nema nikakvih prepreka, itd. Povrh toga, na odluku je moglo utjecati i naše

subjektivno stanje – osjećali smo se dovoljno poletno i snažno da ubrzamo korak, na primjer.

Na odluku i način njezinog donošenja mogli su utjecati i društveni čimbenici – u Hrvatskoj

bismo, na primjer, morali prvo provjeriti približava li nam se vozilo s lijeve pa onda s desne

strane, a u Velikoj Britaniji ili Australiji obrnuto – a također i kulturni čimbenici – u Hrvatskoj

bismo se, na primjer, najvjerojatnije lakše odlučili na prelazak ulice izvan pješačkog prijelaza

nego u Njemačkoj.

Sve dok utjecaji nabrojenih čimbenika, kao i pretpostavke o njima, ostaju „zatvoreni“ u

mentalnim slikama u našim glavama, oni su nedostupni za razmatranje, provjeru, izražavanje

slaganja ili neslaganja od strane drugih osoba. Tek se formalizacijom model »otvara« na uvid

drugima. Formalizacija mentalnih slika u vidu teksta, slike, makete, jednadžbe, računalne

simulacije ili sl. omogućuje nam komunicirati drugima što mislimo i kako doživljavamo

»objektivni svijet«, dok drugim osobama omogućuje uvid u naš način shvaćanja i

doživljavanja svijeta.

Prvi se formalni modeli u ljudskoj povijesti pojavljuju s počecima civilizacije (spiljski crteži,

počeci pisma, pojam broja i sl.). Matematički modeli višeg stupnja formalizma javljaju se s

počecima znanosti na Bliskom istoku, u starom Egiptu, Indiji i Grčkoj. Zbirka drevnih

hinduskih naputaka za izradu oltara, takozvane Śulba-sutre, zapisane nekoliko stoljeća p. n.

e., sadrže opise složenih geometrijskih konstrukcija, iz kojih se može iščitati poznavanje


18

Pitagorinog poučka. Neki autori pretpostavljaju da su Pitagorin poučak poznavali već i stari

Sumerani.

Danas se modeli višeg stupnja formalizma najviše, dakako, koriste u prirodnim i tehničkim

znanostima, dok su u društvene znanosti ušli preko statistike, a u novije ih vrijeme također

nalazimo u pozadini računalnih simulacija različitih društvenih fenomena i procesa.

Kao što smo već istaknuli, formalizacijom se subjektivni svijet »privatnih« mentalnih slika

suočava s »objektivnim svijetom« koji dijelimo s drugim ljudima. Pritom se otvaraju mnoge

nove mogućnosti – mogućnosti širenja vidokruga i otvaranja pogleda na »objektivni svijet« iz

različitih perspektiva, mogućnosti usporedbe i međusobnog usklađivanja različitih pogleda,

mogućnosti sinteze postojećih i dolaska do novih spoznaja, mogućnosti komunikacije s

osobama koje dolaze iz drugih znanstvenih disciplina, pa čak i iz drugih kultura, uz

pretpostavku da je tim drugim kulturama također dostupan refleksivni diskurs.

Kako, međutim, nijedna metoda istraživanja nije savršena, tako niti formalno modeliranje

nije imuno na teškoće i probleme. Posljedica formalizacije modela uvijek je određeni gubitak

konteksta. Modeli uvijek predstavljaju pojednostavljene prikaze. U želji da zadržimo i

iskažemo samo ono najvažnije, često se može dogoditi da zaboravimo ponešto od onog što

je također bitno. Rezultirajući model stoga može ostati nepotpun ili jednostran, nedovoljno

usklađen s »objektivnim svijetom«.

Nešto se rjeđe događa, ali je također moguće, da u pretjeranoj želji da modelom obuhvatimo

sve što nam se čini bitnim, uključimo u naš prikaz i ono što je manje bitno ili čak nebitno.

Rezultirajući model tada će biti prekrcan pojedinostima, zakučast i najvjerojatnije teško

razumljiv, te opet neusklađen s »objektivnim svijetom«.

Oni koji se bave modelima često kažu da su modeli poput zemljopisnih karti – najkorisniji

onda kad sadrže pojedinosti koje nas zanimaju, a izostavljaju ono što nas ne zanima.


19

Matematički modeli često griješe u prvom, a verbalni ili diskurzivni modeli u drugom.

Matematički modeli često, naime, znaju biti preapstraktni i preopćeniti, a diskurzivni modeli

suviše opširni i nedovoljno jasni.

Pri iskazivanju modela u višem stupnju formalizma autoru modela nužno preostaje manje

slobode izražavanja. Opis nekog fenomena matematičkom jednadžbom, na primjer, nužno je

»suhoparniji« od verbalnog opisa, kao što je i opis znanstvenim rječnikom »suhoparniji« od

pjesničkog opisa. Višim stupnjem formalizma dobiva se, s druge strane, na konciznosti i

jasnoći izraza.

Formalna pravila izražavanja, znanstvena strogost i suhoća izraza mogli bi navesti na

zaključak da su modeli alatke mrzovoljnih i smrknutih znanstvenika koji uživaju komplicirati

život sebi i drugima smišljajući teško shvatljive apstrakcije. Posve suprotno, većina

znanstvenika koji se bave modeliranjem tu svoju aktivnost opisuju kao neku vrstu

intelektualne igre u kojoj pronalaze izuzetno zadovoljstvo.

Model jednostavnih oblika života poznat pod nazivom »Igra života« (Game of Life), koji je

smislio britanski matematičar John Conway šezdesetih godina prošlog stoljeća, tipičan je

primjer jedne takve intelektualne igre. »Igra života« odvija se na dvodimenzionalnoj ploči

koja se sastoji od mnoštva kvadratnih polja, slično šahovskoj ploči. Svako polje može biti

»živo« ili »mrtvo«. Tijekom vremena stanje »živosti« polja može se mijenjati prema

sljedećim pravilima:

• ako »mrtvo« polje ima točno tri »živa« susjeda, u sljedećem koraku postaje »živo«;

• ako »živo« polje ima dva ili tri »živa« susjeda, u sljedećem koraku ostaje »živo«;

• u svim preostalim mogućim slučajevima polje je u sljedećem vremenskom koraku

»mrtvo«.

Igra se relativno jednostavno programira u računalu, čime dobivamo uvid što se s vremenom

zbiva s najrazličitijim mogućim početnim konfiguracijama »živih« i »mrtvih« polja na ploči.


20

Pokazuje se tako da pojedine početne konfiguracije razvojem u vremenu proizvode

zanimljive obrasce koji »putuju« po ploči, međusobno se »sudaraju«, »proždiru«,

»razmnožavaju« – ukratko, ostavljaju dojam jednostavnog »života«. Jedan od najčešćih

takvih obrazaca, tzv. klizač (glider), prikazan je na slici 1.

Slika 1: Sveprisutni »klizač« u »Igri života«

»Igra života« pokazuje kako složeni, samoorganizirajući obrasci, poput »klizača«, mogu

nastati kao posljedica nekoliko jednostavnih pravila koja definiraju »živost« individualnih

polja. Neki hipotetski sveznalica mogao bi iz bilo koje početne konfiguracije, uz pomoć tih

jednostavnih, poznatih pravila, predvidjeti kada će se i gdje pojedini obrasci pojaviti na ploči,

jer model je potpuno deterministički. Međutim, uzročno-posljedični lanac od mikro-uvjeta

do makro-obrazaca toliko je složen da ga čovjekov mozak naprosto nije u stanju slijediti. U

svojim mentalnim slikama eventualno bismo si mogli predočiti dva do tri vremenska koraka,

a i to bi bilo izuzetno teško bez skice uz pomoć papira i olovke. Upravo je stoga računalna

simulacija vrlo korisna jer nam otkriva što se s vremenom zbiva s obrascima »života« na

ploči. Jedna od najvećih vrijednosti modela višeg stupnja formalizma upravo i jest u tome što

nam pomažu razumjeti pojave koje su suviše složene da bismo ih mogli obuhvatiti samo

našim mentalnim modelima ili samo verbalnim rezoniranjem.

U pravilu, međutim, što je formalizam modela kompleksniji, to je krug stručnjaka koji ga

mogu dobro razumjeti uži, te je manji i broj onih koji mogu prosuditi vrijednost modela.

vrijeme


21

Uslijed toga rastu mogućnosti zloporabe modela kao sredstava legitimacije parcijalnih

interesa, uskogrudnih stavova, pa i dogmi – ako se takvi interesi ili stavovi, na primjer,

zaogrnu u ruho visokog formalizma i predstave kao svojevrsne »univerzalne istine«.

Takve se zloporabe modela mogu izbjeći pridržavanjem određenih etičkih pravila prilikom

predstavljanja modela. Takozvana »etika diskursa«, na primjer, podrazumijeva jednake

mogućnosti i uvjete sudjelovanja u raspravi za sve zainteresirane strane. Drugim riječima,

svaki sudionik rasprave o modelu mora biti u mogućnosti potpuno slobodno propitivati

svaku pretpostavku modela, svaku pojedinost koja se čini dvojbenom ili nejasnom, a autoru

modela mora također biti omogućeno posve slobodno odgovarati na sve primjedbe

sudionika rasprave.

Uvjeti »etičnog diskursa« trebali bi omogućiti da putem kumulativnog procesa izrade sve

složenijih modela i refleksivne rasprave o tim modelima, »objektivni svijet« s vremenom

sagledavamo iz sve više različitih perspektiva, koje ipak nužno ostaju ograničene, te do neke

mjere pojednostavljene. Umjesto otkrivanja jedne »univerzalne istine«, modeliranje bi nam,

pod uvjetima »etičnog diskursa«, moglo omogućiti upoznavanje s mnoštvom različitih

»djelomičnih istina«, koje, poput obrazaca na ploči »Igre života«, više ili manje konzistentno

tvore dostupni nam »objektivni svijet«.

Literatura

O mentalnim modelima:

Damasio, Antonio (2005): Osjećaj zbivanja: tijelo, emocije i postanak svijesti, Algoritam,

Zagreb

Franks, D. David (2010): Neurosociology: The Nexus between Neuroscience and Social

Psychology, Springer, Berlin & New York


22

O formalnim modelima:

Afrić, Vjekoslav (1999): Simulacijski modeli, Polemos 2(1–2):95–111

Epstein, M. Joshua (2008): Why Model? Journal of Artificial Societies and Social Simulation

11(4), http://jasss.soc.surrey.ac.uk/11/4/12.html

McElreath, Richard; Boyd, Robert (2007): Mathematical Models of Social Evolution: A Guide

for the Perplexed, University of Chicago Press, Chicago

van der Leeuw, E. Sander (2004) Why Model? Cybernetics and Systems: An International

Journal 35(2–3): 117–128

O »Igri života«:

Gardner, Martin (1970): Mathematical Games – The Fantastic Combinations of John

Conway’s New Solitaire Game 'Life', Scientific American 223:120–123, http://ddi.cs.uni-

potsdam.de/HyFISCH/Produzieren/lis_projekt/proj_gamelife/ConwayScientificAmerican.htm

Računalna implementacija »Igre života« dostupna je na adresi

http://www.bitstorm.org/gameoflife/

O etici diskursa:

Habermas, Jürgen (1990): Moral Consciousness and Communicative Action, MIT Press,

Cambridge

http://jasss.soc.surrey.ac.uk/11/4/12.html

http://ddi.cs.uni-potsdam.de/HyFISCH/Produzieren/lis_projekt/proj_gamelife/ConwayScientificAmerican.htm

http://ddi.cs.uni-potsdam.de/HyFISCH/Produzieren/lis_projekt/proj_gamelife/ConwayScientificAmerican.htm





23

Lovre Čulina

MORFOGENETSKA POLJA1

Sažetak

Koncept polja dobro je poznat u znanosti još od pojave elektromagnetizma. Dvadesetih

godina prošlog stoljeća javlja se biološki pojam polja koji se razvija s naglim razvojem

embriologije. Ova polja nazvana su morfogenetskim upravo iz razloga što se smatralo kako je

morfogeneza proces vođen poljima. Morfogenetska polja shvaćena su kao fundamentalne

sastavnice prirode. Koncept polja je u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća igrao iznimno

važnu ulogu u biologiji, prvenstveno u embriologiji. Međutim, s razvojem genetike nakon

pedesetih godina dvadesetoga stoljeća pada u zaborav te se opet javlja početkom

devedesetih godina prošloga stoljeća, u prvom redu unutar razvojne biologije i kliničke

genetike. Morfogenetsko polje se najjednostavnije može definirati kao energija ograničena

poljem. Ono, u svojstvu generatora bioloških formi, sudjeluje u izgradnji fenotipa.

Morfogenetska polja »posjeduju plan« za strukturnu izgradnju organizma. Intrinzično su

holistička za razliku od mehaničkih sustava. Strukturno gledano, ova polja su hijerarhijski

organizirana. Teorija morfogenetskih polja ima velike implikacije na pojedine dijelove teorije

evolucije, a tiče se prvenstveno smanjivanja apsolutne uloge gena koju oni igraju u

oblikovanju organizma, pridavanja drugačije uloge prirodnoj selekciji (odabiru), objašnjenja

fenotipske očuvanosti tijekom dugog razdoblja kao i objašnjenja pojave homolognih

organskih struktura kod različitih vrsta.

1 Kolega Čulina napisao je ovaj članak kao student druge godine (2010./2011.) i to u sklopu seminarskih obveza

za kolegij Integralni (holonski) pristup i antropologija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Studentski kutak


24

Ključne riječi: morfogenetska polja, fenotip, holizam, hijerarhija, teorija evolucije

Uvod

Namjera je ovog rada dati prikaz povijesnog razvoja teorije morfogenetskih polja kao i samog

razvoja koncepta polja, a sve sa razlogom kako bismo razumjeli čimbenike koji su utjecali na

smjer razvoja, kao i na način razvoja teorije morfogenetskih polja. Iznesene su osnovne

značajke i svojstva ovih polja sa svrhom što bolje ilustracije implikacija ove teorije, a

prvenstveno se tiču implikacija na sintetsku teoriju evolucije. Teorija morfogenetskih polja je

relativno mlada teorija koja, bez obzira na to, sadrži veliki potencijal za objašnjenje

određenih pojava koje još nemaju adekvatna objašnjenja, to se prvenstveno odnosi na

pojave vezane za biologiju, odnosno morfogenezu, oblikovanje određenih struktura

organizma, a posljedično i mnogih pojava vezanih za potpunije objašnjenje sintetske teorije

evolucije. Upravo zbog prirode strukture morfogenetskih polja, ova teorija zahtijeva poseban

pristup u istraživanju, drugačiji od onog mehanicističkog i redukcionističkog, odnosno

zahtijeva cjeloviti, holistički pristup. Kroz prikaz povijesnog razvoja teorije morfogenetskih

polja, kao i kroz prikaz karakteristika i svojstava ovih polja, namjera je staviti naglasak na

potrebu za daljnjim razvojem ove teorije, kao i za posebnim tretmanom koji ona u tu svrhu

zahtjeva.

Koncept polja

Koncept polja2 kao fizičkog entiteta javlja se relativno kasno u ljudskoj povijesti, a

prvenstveno se veže uz elektricitet i magnetizam. Važno je naglasiti kako je koncept polja bio

gotovo potpuno nepoznat u mehanicističkom svjetonazoru sve do 18. stoljeća.

2 Polje se u fizici općenito definira kao distribucija skalarne ili vektorske mjere u prostoru, opisane prema

veličini i smjeru vektora u svakoj točki. U kontekstu sile polje se definira kao dio prostora u kojem sila djeluje na

određeni objekt. Npr. masa djeluje na prostor u kojem se nalazi pri čemu druge prisutne mase također bivaju

zahvaćene utjecajem sile; gravitacijsko polje mase je područje u kojem je djelovanje takvih sila značajno.

Gravitacijska se polja (kao i električna i magnetna polja koja možemo opisati na isti način) protežu u

beskonačnost u prostoru, za razliku od nuklearnih polja. S obzirom da je sila vektorska veličina – polja sile su

vektorska polja pri čemu možemo opisati svaku točku u smislu položaja (smjera) i snage (Deeson, 2007).


25

Britanski fizičar i kemičar Michael Faraday (1791. – 1867.) u prvoj polovici devetnaestog

stoljeća, sa ciljem opisa i razumijevanja elektriciteta i magnetizma, uvodi u fiziku koncept

polja. On postulira, protivno atomističkom shvaćanju materije, kako bi fundamentalni opis

fenomena elektriciteta i magnetizma trebao biti izveden pomoću koncepta kontinuiranih

polja djelovanja sile. »Nazivanje ovakvog opisa fundamentalnim značilo je kako se

kontinuirano polje sile shvaća kao bit materije, a ne kao njeno sekundarno (derivirano)

svojstvo.« (Brewster, 2010). Faraday je imao dvije pretpostavke o tome što su polja, prva

pretpostavka je glasila kako su polja fundamentalne sastavnice cijele prirode, ona su

nevidljive strukture u prostoru, a vjerojatno i modifikacije samog prostora. Druga

pretpostavka je bila formulirana u duhu mehanicizma, odnosno materijalizma i iznosila je

viđenje kako su polja sačinjena od suptilne materije zvane eter3.

Nadalje, za razvoj pojma polja i njegova značenja veliku ulogu odigrao je škotski fizičar James

Clerk Maxwell (1831. – 1879.) koji je zaslužan za formuliranje klasične teorije

elektromagnetizma u kojoj objedinjuje elektricitet, magnetizam i optiku (Brewster, 2010).

Maxwellove jednadžbe pokazale su da su elektricitet, magnetizam, čak i svjetlost,

manifestacije istog fenomena, elektromagnetskog polja. Pokazao je kako električna i

magnetna polja putuju prostorom u obliku valova, pri konstantnoj brzini svjetlosti

(Haselhurst, 2011). Maxwell je, formulirajući jednadžbu za teoriju elektromagnetskih polja,

prihvatio drugu Faradayevu pretpostavku o tome što su polja, koja je bila u potpunom skladu

s mehanicističkim, odnosno materijalističkim svjetonazorom koji je prevladavao u znanosti

onog vremena, a može se reći kako je još glavna struja današnje znanosti.

3 Pretpostavljalo se kako je eter nevidljivi oblik suptilne materije. Pojam eter uvodi Aristotel u svojoj kozmologiji

u kojoj je, prema njemu, Zemlja bila okružena nizom koncentričnih sfera od kojih je posljednja sfera, ona

najudaljenija od Zemlje, bila sačinjena od fine kristalne (prozirne) materije zvane eter. U 19. stoljeću bilo je

poznato kako se svi valovi kreću uz pomoć nekog medija pa fizičari uvode hipotetski medij zvan eter kroz kojega

se kreće svjetlost (kao val). Eter se kao pojam, sa većim ili manjim izmjenama značenja i različitom upotrebom,

zadržao u fizici i filozofiji prirode do 20. stoljeća.


26

Ovo se mijenja s njemačkim fizičarom Albertom Einsteinom (1879. – 1955.) koji sa svojom

specijalnom teorijom relativnosti uvodi Faradayevu prvu pretpostavku kao definiciju polja pri

čemu u potpunosti odbacuje eter kao nepotreban i nepostojeći. Polja se postavljaju kao

fundamentalna4, polja su polja, ona nisu »od nečega«, ona su fundamentalne sastavnice

same prirode upravo kao što su to prostor i vrijeme. Nadalje, zaključuje se kako materija

proizlazi iz polja, a ne obrnuto. Austrijsko-britanski filozof Karl Popper (2002) kaže kako

materijalizam kroz modernu fiziku transcendira (nadilazi) sam sebe upravo iz razloga što se

energija i polja postavljaju kao fundamentalniji entiteti od materije. U svojoj općoj teoriji

relativnosti Einstein (1961) govori o gravitacijskom polju, a sa daljnjim razvojem prirodnih

znanosti govori se o raznim vrstama polja, kao na primjer o kvantnim poljima u kvantnoj

teoriji ili o velikoj ujedinjenoj teoriji polja u kontekstu teorije struna, odnosno M – teorije.

Povijesni razvoj ideje morfogenetskih polja

Početkom dvadesetoga stoljeća javlja se pojam polja u kontekstu biologije. Naime, nakon

1920. godine biologija i medicina doživljavaju procvat u području eksperimentalne

embriologije u okviru koje se prvi put javlja termin morfogenetsko5 polje. Ono se definiralo

kao skup stanica čijom se interakcijom formira određeni organ. Pri tome polje ima definirane

granice i organ se formira samo putem interakcija stanica unutar granica polja (Gilbert,

2006). »Sama ideja o postojanju morfogenetskih polja proizašla je iz nevidljivosti strukture

prostorne organizacije morfogenetskih procesa.« (Kokić, 2007:532). Jedno od prvih

određenja morfogenetskog polja pruža sovjetski biolog Aleksandr Gavrilovič Gurvič (1874. –

1954.) koje je prvotno nazivao embrionalno polje, ili razvojno polje (Martinez-Frias et al.,

1998), a popularizira se kroz eksperimente s transplantacijom udova daždevnjaka6

4 Važno je naglasiti kako će pojam polja iznesen u daljnjem tekstu, u kontekstu morfogenetskih polja, biti

shvaćen upravo na ovaj način, tj. kao fundamentalna sastavnica prirode.

5 (grč. morphê: oblik, model, obris + grč. génesis: nastanak, nastajanje, postanak, postajanje) Morfogeneza kao

proces vođen morfogenetskim poljem.

6 Istraživanja na daždevnjacima su česta u kontekstu ispitivanja regenerativnih mogućnosti organizma upravo iz

razloga što posjeduju iznimno veliku moć regeneracije oštećenog ili odstranjenog tkiva, tu moć regeneracije

zadržavaju sve dok im se ne ukloni centralni živčani sustav. Naime, u kontekstu teorije morfogenetskih polja


27

(Ambystoma maculatum) provedenih od strane američkog biologa i anatoma Rossa

Granvillea Harrisona (1870. – 1959.). Jedan ud prerezan na dva jednaka dijela je

transplantiran na dva različita mjesta nakon čega se iz svakog dijela uda razvio potpuno

funkcionalni novi ud. Isto tako, ako bi se dva polovična dijela uda međusobno spojila uz

odgovarajuću orijentaciju, uz pomoć polja formirao bi se jedan normalan, također potpuno

funkcionalan ud (De Robertis et al., 1991). Ovi rezultati su se objašnjavali koristeći koncept

morfogenetskog polja. »Gurvičevo određenje morfogenetskog polja je u korespondenciji s

definicijom razvojnog polja u kliničkoj genetici. Ova polja predstavljaju ,konačne zajedničke

stazeʼ organskog razvoja, ona su fundamentalne jedinice izgradnje svih višestaničnih životinja

(Metazoa). Evidentno je kako su morfogenetski procesi u ovim jedinicama prostorno i

vremenski usklađeni, epimorfoza je hijerarhizirana, a procesi se samoorganiziraju, što se

očituje kao odgovor na indukcijski (organizacijski) podražaj« (Martinez-Frias et al., 1998:293).

Britanski povjesničar i biokemičar Joseph Needham (1900. – 1995.) koristi koncept

morfogenetskog polja kako bi objasnio fenomene rasta embrija te kaže kako polje označava

područje informacije potrebne u formiranju embrija, pri čemu je ono vezano uz specifični sloj

stanica (tkiva) iz kojeg proizlazi dinamični obrazac. Morfogenetsko polje je heteroosno i

heteropolarno, posjeduje značajno različita područja (odjeljke) unutar sebe i može, baš kao i

magnetno polje, zadržati svoj uzorak djelovanja uslijed redukcije ili povećanja mase. Isto

tako, ono se može sjediniti sa sličnim obrascem, prihvaćajući novi materijal ukoliko je

orijentacija osi pogodna (Needham, 1942).

Veliki značaj u popularizaciji ideje morfogenetskih polja odigralo je djelo austrijskog biologa

Paula Alfreda Weissa (1898. – 1989.) Principles of Development iz 1939. godine u kojem on

koristi koncept polja kao organizacijski princip embriologije u cijelosti. Njegov koncept

morfogenetskog polja bio je zasnovan na strogo empirijskim dokazima pomoću kojih

zaključuje kako polje ima tri važne značajke: individualnost, heteropolarnost i gradaciju

ova istraživanja su prvenstveno važna radi praćenja razvojnog procesa određenih tkiva i organa, kao i njihovog

prostornog rasporeda i strukture.


28

(Weiss, 1939). On također navodi kako je koncept polja ekspresija (manifestacija) fizičke

stvarnosti čime uzdiže polje na razinu objekta istraživanja (Gilbert, 2006). Nadalje, on

postavlja sedam temeljnih svojstava morfogenetskih polja koja ilustrira preko primjera iz

embriologije, a tih su sedam svojstava (Weiss, 1939):

1) djelovanje polja je čvrsto vezano za materiju (određeno tkivo),

2) polje je entitet, a ne »mozaik«,

3) struktura polja varira u tri dimenzije i obično postoji os djelovanja,

4) kao i polovi magneta, ni jedna od sastavnih komponenti oblasti polja ne može se

izjednačiti s niti jednom konkretnom komponentom polja,

5) redukcija mase područja na kojem polje djeluje ne rezultira promjenom strukture polja,

6) dijeljenje (cijepanje) područja na koje polje djeluje ostavlja svaku polovicu pod

međusobno potpuno proporcionalnim djelovanjem polja, istovjetnog po strukturi

izvornom polju,

7) spajanje dvije oblasti polja može proizvesti rezultate temeljene na orijentacijama njihovih

osi.

Razvojem genetike nakon pedesetih godina dvadesetoga stoljeća koncept morfogenetskog

polja gotovo potpuno iščezava iz znanstvenih krugova. Sama ideja je bila ignorirana, nisu se

vodila istraživanja koja bi potvrdila postojanje polja ili pogrešnost pretpostavke o njihovom

postojanju. Sa razvojem genetike evolucija se redefinira kao proučavanje promjene u

frekvenciji gena, a sukladno tome embriologija se redefinira kao proučavanje ekspresije gena

(Gilbert, 2006). Ovaj je redukcionistički pomak imao snažne posljedice za teoriju

morfogenetskih polja. Unatoč tome, nakon 1990. godine koncept morfogenetskog polja se

iznova pojavljuje i razmatra, prvenstveno zbog novih otkrića na području imunocitokemije,

razvojne biologije, molekularne biologije, te kliničke genetike.

Morfogenetska polja: određenje i problemi

Pojam morfogenetskog polja može se okarakterizirati kao relativno fleksibilan konstrukt.

Termin se, ovisno o pojedinom autoru, upotrebljavao u različitom kontekstu što i nije


29

neočekivano s obzirom na široki spektar problema na koji se primjenjivao. Upravo kao i

elektromagnetsko polje, pojam je u vezu dovodio informacijske i prostorne odnose (Gilbert,

2006). Martinez-Frias i suradnici (1998:293) tako govore o nekoliko različitih polja s obzirom

na stadij razvoja i prostorni raspored: »Tijekom blastogeneze, cijeli embrio čini razvojno polje

koje se naziva primarno polje, a dalje se dijeli na progenitorna polja. Oni dijelovi koji

omogućuju razvoj krajnjih struktura nazivaju se sekundarna ili epimorfična (subsidiarna)

polja.«

Jedan od važnih faktora koji je doveo do pojave i razvoja teorije morfogenetskih polja je

činjenica kako veliki broj živih organizama posjeduje veliku sposobnost popravljanja štete

organizma, odnosno sposobnost regeneracije. Ako razrežemo plošnjaka (Dugesia tigrina) na

dijelove, svaki dio može izrasti u novu, potpuno funkcionalnu i formiranu jedinku.

Eksperimenti na D. tigrini su pokazali kako regeneracija pojedinog organa ovisi isključivo o

prostornom položaju pripojenih stanica. Naime, stanice postavljene anteriorno na odrezani

dio regenerirale su glavu, dok su stanice postavljene posteriorno regenerirale rep (Gilbert,

2006). Dakle, stanice nisu predeterminirane za formiranje, primjerice, glave ili repa već

djeluju u sprezi (ovisnosti) s antero-posteriornom (A - P) osi polja, odnosno tijela (De

Robertis et al., 1991). Ovi fenomeni u mnogočemu izražavaju svojstva polja, npr. rezanje

glave plošnjaka na dva dijela, pri čemu se onemogućuje ponovno srastanje istih, rezultira

formiranjem dvije zasebne i potpuno funkcionalne glave. Sličan efekt javlja se i kod magneta,

ukoliko podijelimo magnet na dijelove, dobijemo nove magnete sa potpuno očuvanim

magnetnim poljem, ne možemo uzeti samo jedan dio magneta i proučavati ga zasebno (npr.

ne možemo uzeti dio sjevernog pola jer bismo opet dobili dva pola). Prema tome

morfogenetsko polje može se promatrati kao ekvivalent elektromagnetskog polja, koje je u

prostoru i vremenu prisutno kao nositelj informacije (Pivar, 2009).

Ovi primjeri ilustriraju činjenicu kako su polja intrinzično holistička. Navedena svojstva

nemaju mehanički sustavi (npr. strojevi), a karakteristike živih sustava su, u tom kontekstu,

bliže svojstvima polja nego svojstvima stroja, što je oprečno perspektivi mehanicističkog


30

svjetonazora. Engleski biolog Conrad Hal Waddington (1905. – 1975.) razvija teoriju

atraktora7 u kontekstu objašnjenja načina funkcioniranja morfogenetskih polja (Abraham,

1996), koja kaže kako morfogenetska polja sadrže virtualne ili potencijalne buduće forme

(atraktore) koje privlače sustave u razvoju prema određenom cilju (formi). Iz toga proizlazi

kako su morfogenetska polja dinamični sustavi, isto tako ona su različita za svaki organizam.

Važne implikacije za teoriju morfogenetskih polja imaju genetička istraživanja mutacija koje

utječu na ekspresiju fenotipa, odnosno morfološku strukturu organizma. Takva istraživanja

najčešće se vrše koristeći vinsku mušicu (Drosophila melanogaster) kao eksperimentalni

uzorak pri čemu su postignute mutacije kao antenapedia8 ili pojava dodatnog para krila i sl.

Ove mutacije su uzrokovane najčešće kontrolirajući samo jedan gen. Britanski biolog i filozof

Rupert Sheldrake (1987) predlaže kako ove mutacije pojedinačnih gena na određeni način

mijenjaju usklađenost embrionalnog tkiva, tako da se ono uskladi sa drugačijim

morfogenetskim poljem od uobičajenoga, što rezultira pojavom drugačijih morfoloških

struktura. Sve stanice u našem tijelu imaju identičnu molekulu deoksiribonukleinske kiseline

(DNK) pa se postavlja pitanje kako to da su organi međusobno toliko različiti i na koji način

postaju različiti. Naime, DNK kodira za materijale od kojih je tijelo građeno, za proteine, ali

nema dokaza da kodira i za plan, morfologiju tijela (Sheldrake, 1987). Postoji skupina

regulacijskih gena posebno važnih za rast i razvoj organizma koji se nazivaju homeobox geni,

7 Atraktor se kao pojam prvenstveno koristi u teoriji determinističkog kaosa pri opisivanju atraktora kaotičnih

dinamičkih sustava. U tom kontekstu atraktor se definira kao skup u koji dinamički sustav evoluira nakon

dovoljno vremena, točke koje se nađu dovoljno blizu atraktora ostaju blizu čak i ako dođe do blagih promjena .

Geometrijski atraktor može biti točka, krivulja ili čak kompleksni skup s fraktalnom strukturom.

8 Atenapedia (Antp) je gen nužan za normalan razvoj dijelova prsišta (thorax) vinske mušice (Drosophila

melanogaster). Životinje kojima nedostaje Antp lokus ugibaju još u razvojnom stadiju embrija, a kutikula

(vanjski skelet građen uglavnom od hitina) tri prsišna segmenta djelomično se transformira u kutikulu

anteriornih segmenata. »Mutacije Antp gena uzrokuju izvanredne homeotičke transformacije pojedinih dijelova

glave u dijelove prsišta, u pravilu, na mjestu gdje inače izrastaju ticala, izrastaju noge.« (Jorgensen i Garber,

1987). Stoga se homeotska mutacija, zbog koje je u tkivu iz kojeg se razvijaju ticala izražen morfogen koji se

inače izražava u tkivu iz kojeg se razvijaju noge, naziva antenapedia.


31

a pronađeni su kod svih do sada testiranih životinjskih vrsta. Podskupina ovih gena, zvana

hox9 geni, igra veliku ulogu u upravljanju rasta pojedinih dijelova tijela. Međutim, bitno je

naglasiti kako ovi geni određuju relativne položaje određenih organskih struktura u tijelu

(pružaju informacije položaja), ali ne i samu strukturu, tj. morfologiju pojedinih organa

(Kokić, 2007). Prema tome, sama DNK, koja kodira za gradivni materijal, nije dovoljna kako

bismo objasnili nastanak određene forme ili plana, a teorija morfogenetskih polja ima

potencijal biti jedno od mogućih rješenja ovoga problema.

Morfogenetska polja su hijerarhijski organizirana, podliježu razinama organizacije. Svaka

vrsta ima specifična polja, a u okviru pojedinog organizma postoje polja unutar polja. Ovaj tip

hijerarhije naziva se holarhija (skupina holona koji su zasebne cjeline u međuovisnosti i

interakciji sa drugim zasebnim cjelinama) koja se prikazuje kao hijerarhija gnijezda što znači

da svaki viši dio određenog sustava sadrži one manje, fundamentalnije dijelove. Na ovaj

način promatra se cjelina, što je suprotno od atomizma u kojemu se sve svodi na najmanje,

osnovne dijelove. »Morfogenetsko polje je energija ograničena poljem, ono sudjeluje u

izgradnji fenotipa, djelujući unutar većeg, općeg polja. Pri tome promjene geometrijskih

odnosa ne znače zanemarivanje uloge gena, nego poricanje njihove sposobnosti apsolutnog

vođenja sustava kroz morfogenetske promjene.« (Kokić, 2007:533). Prema Sheldrakeu

(1987) morfogenetska polja imaju neku vrstu urođene (ugrađene) memorije pristigle iz

prethodnih sličnih (istorodnih) formi. Među sličnim poljima, kroz proces zvan morfička

rezonanca, koji podrazumijeva utjecaj sličnog na slično (ili interakciju sličnoga sa sličnim,

princip informacijske sličnosti), a uključuje proces i utjecaj navike, postoji povezanost. To

znači da struktura polja ima kumulativnu memoriju (pamćenje), temeljenu na onome što se

događalo vrstama, odnosno određenoj vrsti u prošlosti. Donekle sličnu koncepciju navodi

Pivar (2009) kada kaže kako morfogenetska polja pomažu u vođenju tvorbe sustava pri čemu

je novoformirani sustav usmjeravan (upravljan) od strane prethodnog sustava koji unutar

9 Eksperimentalnim zadiranjem u hox gene i njihovom alternacijom dobiveni su promijenjeni oblici pojedinih

dijelova tijela, ili su pak oni potpuno uklonjeni (npr. kralješci i kosti ekstremiteta kao što su prsti ili kosti

podlaktice).


32

sebe sadrži obrazac koji rezonira sa sličnim obrascem prethodne forme. Sheldrakeovo

postuliranje o postojanju morfogenetskih polja u određenoj mjeri ocrtava Aristotelovu ideju

entelehije10, a također se može reći kako je njegova hipoteza o morfogenetskim poljima, kao

uzročnim faktorima razvoja i očuvanja biološke forme, obnovljena verzija vitalizma11 (Capra,

1997). Morfogenetska polja su samo jedna vrsta od mnoštva polja, kao što su socijalna polja

(jata ptica, jata riba, grupe socijalnih kukaca i sl.) i mnoga druga. Sheldrake (1987) ova polja

svrstava pod opća polja koja naziva morfička polja, a obuhvaćaju sva ostala. Morfičko polje je

termin šireg značenja koji obuhvaća polja vezana uz strukturu (morfologiju) i polja vezana uz

ponašanje. Ova polja nisu statična, evoluiraju i prema tome ne mogu biti »matematičke

formule«.

Zaključak

Morfogenetska polja su holistički sustavi s hijerarhijski organiziranom strukturom. To njihovo

svojstvo nužno pretpostavlja i holistički pristup pri istraživanju ovih struktura, koje se zbog

svog temeljnog svojstva i načina ustroja ne mogu svesti na objekt puko redukcionističkog

pristupa. Upravo zbog dihotomije holizam – redukcionizam u znanosti, pri čemu

redukcionizam s mehanicističkim pristupom gotovo u potpunosti prevladava prirodnom

znanošću našeg vremena, teorija morfogenetskih polja je dugo bila zapostavljana unatoč

svojoj velikoj mogućnosti objašnjavanja do sada još neobjašnjenih procesa, pri čemu se u

prvom redu misli na morfogenezu živih sustava što posljedično ima velike implikacije na

10

(grč. enteléheia: imati svrhu, biti u svrsi oblikovan) Kod Aristotela entelehija označava potpuno svrhovito

ostvarenje nečega što je prije bilo samo potencijalno, entelehija je ono što je postiglo cilj. Njemački biolog

(embriolog) i filozof Hans Driesch (1867. – 1941.) se okreće Aristotelovoj ideji entelehije kako bi objasnio

fenomen samoregulacije razvojnog procesa kod morskog ježinca. Međutim, dok je Aristotelova entelehija

proces samorealizacije koji ujedinjuje materiju i formu, entelehija koju pretpostavlja Driesch je zasebni entitet

koji djeluje na fizički sustav bez da mu nužno pripada (Capra, 1997).

11 (lat. vita: život) Vitalizam je prirodnofilozofijski pravac koji pri razjašnjenju života uzima posebnu životnu silu,

pri tome pretpostavljajući kako kako se životne pojave ne mogu razjasniti jednostavnim mehanizmima,

fizikalno-kemijskim zakonitostima, kao što to tumači mehanicizam. Vitalističkih pravaca ima više, a svoj prvi

izvor imaju u Hipokratovim spisima.


33

određene segmente neodarvinističke teorije evolucije. Pri tome se teorija evolucije ne

osporava već nadopunjuje. Sasvim je jasno kako iz teorije morfogenetskih polja proizlazi

zaključak koji oduzima genima potpunu prevlast nad organizmom i sposobnost apsolutnog

vođenja morfoloških promjena. Naravno, pri tome se uloga gena u živim sustavima ne

zanemaruje, već se pokušava živi sustav shvatiti na cjelovit način što rezultira osporavanjem

genetskog redukcionizma. Koncept morfogenetskog polja integrira gene s evolucijom, pri

čemu se može reći kako je upravo polje poveznica između gena i evolucije. Također,

prirodnoj selekciji, jednoj od četiri temeljne evolucijske sile, koja u sintetskoj teoriji evolucije

igra najveću ulogu u preoblikovanju živih bića (u skladu s okolinom), kroz teoriju

morfogenetskih polja se oduzima njena primarna uloga kao jedinog generatora bioloških

formi čime ona postaje jedan od čimbenika uključenih u stabilizaciju formi. Morfogenetska

polja mogu, između ostaloga, dati i odgovor na pitanje o stabilnosti fenotipa tokom dugog

vremenskog razdoblja, a nude i moguće objašnjenje pojave homolognih organa (organskih

struktura) koji se javljaju kod klasifikacijski potpuno različitih organizama. Sljedeći navod

jasno ističe važnost polja za razumijevanje evolucijske promjene: »S obzirom na to da se cijeli

razvoj odvija preko razvojnih polja, a evolucijske promjene oblika (forme) reflektiraju trajne

modifikacije morfogenetskih procesa, evidentno je kako je razvojno polje temeljna jedinica

samog razvoja i evolucije.« (Martinez-Frias et al., 1998:292). Također, iz rada je uočljivo kako

morfogenetsko polje može biti korisno i u razumijevanju kongenitalnih bolesti i anomalija,

naime, razmatranje cijelog razvojnog procesa kao procesa temeljenog na razvojnim

jedinicama ili poljima, olakšava razumijevanje različitih aspekata kliničkih manifestacija

kongenitalnih defekata. Što se tiče nemogućnosti objašnjenja morfogenetskih procesa samo

pomoću djelovanja gena, u današnjoj biologiji se ovaj problem često naziva kompleksnim

obrascima fizio–kemijskih interakcija za koje još ne postoji adekvatno objašnjenje. Ovakav

stav ne predstavlja objašnjenje već obećanje objašnjenja problema. Takav tip argumentacije

Popper (2002) naziva »obećavajući mehanizam«, a sasvim je jasno kako se navedena

argumentacija ne može shvatiti kao objektivni argument, već kao izjava koja zahtjeva vjeru.

Iako se ova kritička opaska može uputiti i teoriji morfogenetskih polja važno je istaknuti kako

ista ne pretendira apsolutiziranju uloge u objašnjavanju morfogenetskih procesa. Prema


34

Sheldrakeu i geni i morfička rezonanca uključeni su u nasljeđivanje. On tvrdi kako ponašanja

koja organizmi nauče ili forme koje razviju, mogu naslijediti drugi organizmi čak i ako nisu

izravni potomci prvotnog (izvornog) organizma, i to putem morfičke rezonancije. Jasno je

kako ova perspektiva podiže potrebu za novom teorijom nasljeđivanja što ujedno znači i

potrebu za drugačijom teorijom evolucije. Međutim, Sheldrakeova hipoteza trenutno ne

nudi detaljno (provjerljivo) objašnjenje mehanizma na temelju kojeg morfogenetska polja

djeluju, što je bio i slučaj s konceptom polja kojeg su predlagali Gurvič i Weiss. Koncept polja

je, u prvoj polovici 20. stoljeća, gotovo potpuno izgubio na važnosti jer je a priori bio

prihvaćen kao istinit, odnosno nužan, a validnost samog pojma nije bila podvrgnuta provjeri

(testiranju). Iako, strogo epistemološki gledano, teorija morfogenetskih polja (još) nije u

potpunosti vrednovana, to ne umanjuje njen značaj, a može se reći kako upravo teorija

morfogenetskih polja ima mogućnost biti pravim pandanom poslijesintetske teorije

evolucije.

Literatura

Abraham, Ralph (1996): Vibrations: Communication Through a Morphic Field, Preprint for:

Proc. Intl. Conf. Synthesis of Science and Religion, Calcutta, http://www.ralph-

abraham.org/articles/MS%2386.Vibrations/ms86.pdf (06.03.2011.)

Brewster, Hilary (2010): Electromagnetism, Oxford Book Company, Jaipur

Capra, Fritjof (1997): The Web of Life: A New Scientific Understanding of Living Systems,

Anchor Books, New York

Deeson, Eric (2007): Dictionary of Physics, Collins, London

De Robertis, M. Eddy; Morita, A. Elaine; Cho, W. Y. Ken (1991): Gradient Fields and

Homeobox Genes, Development, 112:669 – 678

http://dev.biologists.org/content/112/3/669.full.pdf (06.03.2011.)

Einstein, Albert (1961): Relativity: The Special and the General Relativity, Three Rivers Press,

New York

Gilbert, Scott (2006): Developmental Biology, Sinauer Associates, Inc., Sunderland

http://www.ralph-abraham.org/articles/MS%2386.Vibrations/ms86.pdf

http://www.ralph-abraham.org/articles/MS%2386.Vibrations/ms86.pdf

http://dev.biologists.org/content/112/3/669.full.pdf


35

Haselhurst, Geoffrey (2011): Physics: Electromagnetic Waves Field Theory,

http://www.spaceandmotion.com/physics-electromagnetic-waves-field-theory.htm

(05.03.2011.)

Jorgensen, Erik; Garber, L. Richard (1987): Function and Misfunction of the Two Promoters

of the Drosophila Antennapedia Gene, Genes and Development, 1:544-555

Kokić, Tonči (2007): Teorija morfogenetskih polja: Jedno od mogućih objašnjenja principa

evolucijske promjene, Crkva u svijetu, Vol 42(No3):531-541

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=35410 (06.03.2011.)

Martinez-Frias, Maria-Luisa; Frias, L. Jaime; Opitz, M. John (1998): Errors of Morphogenesis

and Developmental Field Theory, American Journal of Medical Genetics, 76:291-296

Needham, Joseph (1942): Biochemistry and Morphogenesis, Cambridge University Press,

Cambridge

Pivar, Stuart (2009): On the Origin of Form: Evolution by Self-Organization, North Atlantic

Books, Berkeley

Popper, R. Karl (2002): The Logic of Scientific Discovery, Routledge, London & New York

Sheldrake, Rupert (1987): Mind, Memory, and Archetype: Morphic Resonance and the

Collective Unconscious – Part I, Psychological Perspectives, 18(1):9-25

http://www.sheldrake.org/Articles&Papers/papers/morphic/morphic1_abs.html

(06.03.2011.)

Weiss, Paul (1939): Principles of Development, Holt, New York

http://www.spaceandmotion.com/physics-electromagnetic-waves-field-theory.htm

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=35410

http://www.sheldrake.org/Articles&Papers/papers/morphic/morphic1_abs.html


36

Silva Kalčić, prof.

IZVJEŠTAJ SA 44. KONGRESA AICA-e NA TEMU »UMJETNOST I LIKOVNA

KRITIKA U DOBA KRIZE«, 18. - 19. 10. 2011., ASUNCIÓN, PARAGVAJ

a početku bih navela kako akronim AICA označava Međunarodno udruženje

likovnih kritičara (Asssociation internationale des critiques d'art) čije je sjedište u

Parizu (Francuska) a koje je kao nevladina organizacija osnovano 1950. i to pod

pokroviteljstvom UNESCO-a. Kao svoju svrhu AICA ističe podršku umjetničkoj kritici svake

vrste, suradnju i razmjenu između nacionalnih sekcija te popularizaciju likovne kritike u

smislu njezine društvene vidljivosti. Također, ukazuje na, i pokušava spriječiti, slučajeve

cenzure u umjetničkom sustavu te potiče slobodu pisanja o umjetnosti. U udruzi je oko 4.500

članova grupiranih unutar 63 različitih sekcija diljem svijeta. Članstvo ostvaruju profesionalni

i povremeni likovni kritičari, koji su vrlo često ujedno i ugledni kustosi muzeja i galerija te

sveučilišni profesori, a najčešće su to, iako ne i isključivo, povjesničari umjetnosti. Hrvatska

sekcija AICA-e nevladina je organizacija s trenutno 78 članova/ica.

Ovogodišnji Kongres AICA-e organizirala je AICA Paragvaj na čelu s predsjednicom Adrianom

Almadom (u Zagrebu je održan 2002.), dok je popratni program, tzv. seminar, organiziran u

Brazilu, i to s posjetima 6. Međunarodnom bijenalu suvremene umjetnosti Curitiba i 8.

Međunarodnom bijenalu vizualnih umjetnosti Mercosul u Porto Alegreu.

N

Izvještaj


37

Tema ovogodišnjeg 44. kongresa, održanog u auditorijumu Argentinske ambasade u glavnom

gradu Paragvaja, Asunciónu, bila je »Umjetnost i kritika u doba krize«, a uključivala je sljedeće

tematske skupine: 1. Parametri krize (politički i etički, društveni i ekonomski, kulturni i

umjetnički; likovna kritika i mediji), 2. Prostori interakcije i polja tenzije (institucije u kulturi –

fondacije, muzeji, galerije, bijenala itd.; press i drugi mediji, javne rasprave, alternativni oblici

interakcije) i 3. Umjetnost i likovna kritika u virtualnom prostoru (novi jezik, nove alatke, novi

obrasci ponašanja i komunikacije).

Na kongresu je svojim izlaganjima učestvovalo 19 renomiranih likovnih kritičara iz cijeloga

svijeta, uz dominantnu nazočnost južnoameričkih zemalja. Svaka je tematska cjelina izlaganja

bila popraćena javnim raspravama i okruglim stolom. Također, imali smo priliku upoznati

kustose, likovne kritičare, suvremene umjetnike iz Asuncióna i Paragvaja, te smo posjetili vrlo


38

zanimljive prigodno organizirane izložbe, među kojima se ističu ona Dominiquea Dubosca s

temom »Okupirani teritoriji Palestine« u privatnoj galeriji na posljednjem katu nebodera, te

Itinerancia – Paraná Ra'anga, izložba radova interdisciplinarnog tima nastalih tijekom

dvogodišnje plovidbe rijekom između Asuncióna i Buenos Airesa, a koja je održana u Centro

cultural de España Juan de Salazar. U svakom slučaju, na Kongresu je dosta bilo riječi o inter-

teritorijalnosti i novim mogućnostima komuniciranja putem Interneta, novim vrstama

prostora umjetničkog izlaganja i djelovanja te novim formama javnog prostora uopće.

Od mnoštva zanimljivih izlaganja izdvojila bih troje. Prije svega ono Tanie Bruguerae,

umjetnice podrijetlom iz Kube, a koja je bila i posebna gošća Kongresa. Na svom

performativnom predavanju, a kojim je i okončan kongres, govorila je o slobodi umjetničkog

izražavanja i demokratičnosti umjetničkih sustava. Njezin višegodišnji projekt Immigrant

Movement International, koncipiran 2006., u razdoblju od 2010. do 2015. realizira se kroz

suradnju s multinacionalnom i transnacionalnom zajednicom u Coroni (Queens, SAD). Povod

za takav projekt predstavlja uočena činjenica kako je u gradovima SAD-a, sa četvrtima

naseljenim poglavito imigrantima, društveni i osobni identitet definiran ne zajedničkim

jezikom, klasnom pripadnošću, rasom ili kulturom, već ponajviše zajedničkim statusom,

odnosno differentiom specificom imigranata u odnosu na domicilno stanovništvo. Svakako,

ovaj projekt spada u tzv. društveno korisnu ili aktivističku umjetnost.


39

Nadalje, kolega iz Slovenije Jure Mikuž u naslovu je svoga izlaganja postavio pitanje »Može li

likovna kritika osigurati trajnost vrijednosti umjetničkog djela?«. U tom kontekstu on poziva

one koji pišu o umjetnosti da svojim tekstovima ne podupiru sustav umjetničkog tržišta,

ponajprije suvremene umjetnosti a koja je područje u nastajanju. Naime, veličajući

umjetnike koje je zapravo plasirao neizobražen i osoban ukus privatnih kolekcionara samo se

podižu vrijednosti njihova ulaganja. Mikuž daje primjer kada navodi kako je izvorni

Duchampov urinar, »Fontana« iz 1917., nestao i uništen no prema njegovoj koncepciji

multipla lako ga je bilo zamijeniti s nekoliko replika, točnije osam potpisanih od autora.

Godine 1993. stanoviti Pierre Pinoncelli, francuski umjetnik performansa, pomokrio se u

jednu od njih na izložbi u Nîmesu, da bi se na izložbi dadaističke umjetnosti u pariškom

Beauborgu 2006. ponovno pomokrio u tu istu repliku i potom je uništio, a što je proglasio

vlastitim umjetničkim činom. Polazište za sudski proces koji je uslijedio bila je činjenica da je

tržišna vrijednost replike Duchampovog originala u tom trenutku bila tri milijuna eura – iako

u dućanu jedan takav utilitarni i nedignitetni predmet (urinar ili pisoar) košta oko 80 eura.

Mikuž smatra kako je upravo povlašteno mjesto Duchampovog ready-madea u svakom

povijesno ili kritički koncipiranom tekstu o umjetnosti modernizma te i cijelog 20. stoljeća,

dovelo do njegove bizarne precijenjenosti.


40

I na kraju, izdvojila bih i Aliciu Haber, iz Urugvaja, koja je predstavila virtualni časopis koji

uređuje, te virtualni muzej (koji u stvarnosti ne postoji) moderne i suvremene umjetnosti s

izloženim djelima urugvajskih umjetnika u raznim medijima. Naime, Urugvaj, kao zemlja

»Trećeg svijeta« nema muzej moderne, suvremene niti tradicionalne latinoameričke

umjetnosti, tako da on postoji samo u prostoru Interneta i to kao Virtualni muzej umjetnosti

(vidi, http://muva.elpais.com.uy/), odnosno MUVA (Museo Virtual de Arte), osmišljen na

stvarnoj lokaciji u Montevideu (koncipirane su dvije zgrade, postmoderna zgrada iz 1997., i

post-postmoderna iz 2011.). Na taj su način na interaktivni način u virtualnim izložbenim

dvoranama, fingirajući uobičajeni izložbeni postav, predstavljeni postojeći reprezentativni

radovi regionalnih umjetnika, uglavnom iz privatnih kolekcija ili u vlasništvu autora, ali i

umjetnost novih medija. U svakom slučaju, Haber zaključuje kako bi gradnja zgrade muzeja

potakla arhitektonski, kulturni i umjetnički turizam te revitalizaciju grada.

http://muva.elpais.com.uy/


41

U konačnici, pod impresijom Kongresa zaključila bih kako se po pitanju umjetničke kritike u

doba krize, osim smanjenja njezine društvene vidljivosti kroz redukciju prostora za kulturu u

tiskanim i virtualnim medijima, s obzirom na opću banalizaciju novinskih napisa koja

podržavaju stanje uskog polja interesa odnosno zabavljanja, a ne educiranja građanstva, uz

paralelni globalni trend ustupanja intelektualne pred financijskom elitom, može ustanoviti da

je i sama likovna kritika u krizi – u nedostatku strukturirane terminologije i metodologije, ali

ponajprije u izočnosti aktivacijske, odnosno aktivističke uloge u umjetnosti i društvu te ranije

spomenutom podilaženju umjetničkom tržištu, odnosno nedostatku istinske kritičnosti;

kritike s oštricom.

Date post:	09-Jun-2018
Category:	Documents
Upload:	vuonghuong
View:	214 times
Download:	0 times

Holon, 1(1), 2011., Zagreb Holon - Hrvatsko društvo za...

Documents