+ All Categories
Home > Documents > Homo Balcanicus Homo Heroicus

Homo Balcanicus Homo Heroicus

Date post: 01-Oct-2015
Category:
Upload: lilijanna
View: 67 times
Download: 3 times
Share this document with a friend
Description:
Homo Balcanicus Homo Heroicus
49
Sadržaj: O knjizi i tekstovima unetim u Homo balcanicus, homo heroicus II……………………2 Beleške o piscu…………………………………………………………………………...3 Jovan Cvijić i balkanski psihički tipovi…………………………………………………..4 Učini kao Strahijnić……………………………………………………………………….6 Karađorđe u književnosti………………………………………………………………...10 Ivo Andrić i Trojni pakt……………………………………………………………..…...14 Zatočnik istorije………………………………………………………………………….18 Istrebljenje kao sudbina………………………………………………………………….20 Saga o Kalu i Kaljanima ili istorija Srba u romanu- mitu…………………………...……25 Na pragu Orvelove ere………………………………………………………...…………27 1
Transcript

Homo balcanicus, homo heroicus

Sadraj:

O knjizi i tekstovima unetim u Homo balcanicus, homo heroicus II2Beleke o piscu...3Jovan Cviji i balkanski psihiki tipovi..4Uini kao Strahijni.6Karaore u knjievnosti...10Ivo Andri i Trojni pakt.....14Zatonik istorije.18Istrebljenje kao sudbina.20Saga o Kalu i Kaljanima ili istorija Srba u romanu-mitu...25Na pragu Orvelove ere...27O knjizi i tekstovima unetim u Homo balcanicus, homo heroicus II

Knjiga Homo balcanicus, homo heroicus II izdata je 1994. godine, izdava je Prosveta. Knjiga ima 11 glava i 297 strana.

Tekstovi obraeni u knjizi su:

Jovan Cviji i balkanski psihiki tipovi. Knjievnost, kn. LXXXV, 1987, sv. 10, str. 1570-1614.

Uini kao Strahinji. Homo balcanicus, homo heroicus, BIGZ, Beograd, 1987, atr. 95-155

Karaore u knjievnosti. Uvodno izlaganje na naunom skupu Karaore u knjievnosti, Velika Plana, 24. jul 1993.

Ivo Andri i Trojni Pakt. Politika, 20-25. februar 1990.

Zatonik istorije. Svet, Beograd, 22. avgust 4. septembar 1990.

Istrebljenje kao sudbina. Pogovor u knjizi: Antonije Isakovi, Listovi o Kosovu, Prosveta, beograd, 1990, str. 177-199.

Saga o Kalu i Kaljanima ili istorija Srba u romanu mitu, Knjievnost, knj. LXXXIV, 1987, sv. 5, str. 762-775; Knjievnost, knj. LXXXIV, 1987, sv.6, str. 992-1006.

Na pragu Orvelove ere. Saoptenje na naunom skupu u Istorijskom odeljenju SANU, 22-23. april 1993.

Beleke o piscu

Petar Dadi, knjievni kritiar, esejist i istoriar knjevnosti, roen je 1929. godine u Bitolju. Osnovnu kolu je zavrio u Skoplju, a 1941. godine, posle progona Srba iz Makedonije, preao je u Poarevac, oevo rodno mesto, gde je zavrio gimnaziju. Diplomirao je na grupi za Jugoslovenske knjievnosti Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, a doktorirao je sa tezom Odnos stvarnosti, legende i mita u Andrievom delu.

Knjievnu kritiku poeo je da objavljuje u Radio Beogradu, a potom u nizu listova i asopisa. Prvu knjigu objavio je 1957. godine.

Bio je glavni i odgovorni urednik studentskog knjievnog lista Vidici i jedan od osnivaa i urednika avangardnog asopisa Delo. od 1960. godine bio je vie od tri decenije urednik izdavake kue Prosvet. Pedesetih i ezdesetih godina bio je stalni knjievni kritiar Nin-a, Politike i TV Beograd.

Tekstovi su mu prevoeni na engleski, ruski, francuski, nemaki, panski, italijanski, rumunski, eki, slovaki, maarski, bugarski, albanski, slovenaki, makedonski i hindi jezik.

Pored mnogih lanaka i eseja publikovanih u listovima i asopisima, objavio je i neke posebne knjige kao na primer: Branko Miljkovi ili neukrotiva re, Prostori sree u delu Miloa Crnjanskog, Homo balcanicus, homo heroicus, Zapisi i dr.

Ivo Andri mu je poverio privreivanje svojih Sabranih dela u deset tomova. Priredio je i posthumna izdanja Sabranih dela u XXVI i XVII tomova. Na Andriev predlog, napisao je opsenu uvodnu studiju ivot i delo Ive Andria za izabrana dela naeg nobelovca na francuskom, nemakom i italijanskom jeziku, u izdanju vedske akademije i Nobelove fondacije.

Za knjievnokritiki rad dobio je vie priznanja, izmeu ostalog i Oktobarsku nagradu grada beograda, za studiju Branko Miljkovi ili neukrotiva re, potom nagradu Milan Bogdanovi za najbolju novinsku kritiku posveenu Peaniku Danila Kia i nagradu ore Jovanovi za knjigu Kritike i ogledi.

Jovan Cviji i balkanski psihiki tipovi

Cvijieve Psihike osobine Junih Slovena nastale kao rezultat etrdsetogodinjeg istraivanja, pojavile su se u Evropi u periodu kada je psihologija naroda sve ee podvrgavana kritici. Romantizam je obeleio psihologiju naroda, iji su utemeljivai Lacarus i tajntal. U okviru jedne grane romantizma atribut narodno oznaava jedinstvenu i nezamenljivu vrednost. Sve to odie istinskim poznavanjem stvari i pronicanjem u ivot, to pleni razumevanjem i univerzalnou, dobija rezultat narodno.

U Rusiji je bio izraen narodnjaki kult muika koji je odgovarao naem kultu neobrazovanog naroda. Etnopsihologija obuhvata romantiarske predstave narodne due i narodnog duha protiv kojih se pobunio Diltaj. Preispitivanje psihologije naroda nakon I svetskog rata utie na podelu ove nauke na smerove i pravce. Jedan od smerova jeste karakterologija koja utemeljenje ponalazi u Logici Stjuarta Mila. Vladimir Dvornikovi, Cvijiev nastavlja, smatra da karakterologija moe ispraviti tokove etnopsihologije pre nje. I drugi Cvijiev sledbenik, Gerhard Gezeman, naginjao je ka karakterologiji.

Ne formirajuci se u potpunosti kao nauka etnopsihologija je polako poela da se gubi u svojim pomonim granama. Bila je ugroena od strane sociologije i socijalne psihologije, naroito etnografije koja je prerasla u kulturnu antropologiju, a koja tei da postane sveobuhvatna nauka o oveku. Meutim, iako je etnopsihologija usled novijih naunih grana prela u drugi plan, iz Cvijievog dela preuzeti su valjani stavovi, metode i konkretne analize etnopsihologa.

Originalnost Cvijievog dela ogleda se u njegovoj stvaralakoj individualnosti, kao i u stvaranju antropogeografskih zona koje najveim delom odgovaraju kulturnim zonama zapadne kulturne antropologije.

U etnopsiholokim studijama Jovana Cvijia moemo uoiti dve tenje, od kojih je druga manje prisutna. Prva ima ishodite u nacionalnoj romantici herderovskog tipa. Ako bismo posmatrali samo nju mogli bismo govoriti o Cvijievom etnomorfizmu. Druga se ogleda u kritikom razmatranju psihikih odlika i mentalnog sklopa analiziranih etnikih grupa.

Prvo izdanje Psihikih osobina Junih Slovena objavljeno je na francuskom jeziku. Imajui to u vidu Cviji, kod koga je postojala romantiarska odanost narodu, je nastojao da June Slovene prikae kao dodue zaostale, vitalne i svee, prirodno inteligentne i u visokom stepenu obdarene ljude. Cviji se manje bavio gradskim stanovnitvom, kojeg u periodu kada je on obavljao istraivanja nije ni bilo puno. Prilikom svojih istraivanja Cviji se najveim delom oslanjao na lino iskustvo, a kao glavni metod koristio je neposredno posmatranje.

Cviji je otkrio i ustanovio nekoliko etnotipinih modela linosti, za koje bismo mogli rei da su uslovljeni posebnostima kulture. On je utvrdio postojanje etiri psihika tipa: dinarski, panonski, istonobalkanski i centralni i vie grupa u okviru ovih tipova. Dinarskom tipu pripadaju umadijski, bosanski, erski, bosanski i jadranski varijetet, dinarska plemena, muhamedanska i lika grupa. Panonskom pripadaju slavonski, sremsko-banatski, slovenaki i alpski varijetet, zagorska i zagrebaka grupa prava slovenaka grupa. Centralnom tipu pripadaju zapadnomakedonski, moravsko-vardarski i kosovsko-metohijski varijetet, bitoljsko-prilepska, mavrovko-rekanska, binako-klisurska, prespansko-kosturska, struko-ohridska, debarska, poloka, siriniko-srednjaka grupa kaao i grupa vranjanskog Pomoravlja. I na kraju, istono-balkanskom tipu pripadaju donjodunavski, rumelijsko-traki i poloki varijetet, kao i varijetet Srednje gore.

Najznaajniji etnopsiholoki fenomeni koje je Cviji uoio su violentni tip dinarca (tj.dinarski tip u celini), rajanska psihologija i moralna mimikrija.

Vrhunac Cvijieve analize violentnog tipa dinarca moemo pronai u njegovom tumaenju narodne pesme enidba Maksima Crnojevia. U osnovi violentnog tipa dinarca, kao i dinarskog tipa uopte Cviji uoava nepomueno, bezgranino samopouzdanje koje formira miljenje da ne postoje prepreke koje se ne mogu savladati. Cviji istie i povrnost dinarskog tipa, nespremnost za samoanalizu kao i jaku imaginaciju koja je esto karakteristina za violentni tip i koja stvara neistinite slike i predstave. Ovim iskazima se nagovetava da mitomanija predstavlja jednu od glavnih odlika dinarskog tipa, pri emu mitomanija predstavlja jednu vrstu kompulzivnog ponaanja, kao i stvaranje ulepane slike sebe samog. Vioentni tip dinarca u odnosu na sam dinarski tip ima neto naglaenije iracionalno nagonske crte.

Rajinske osobine naroito se mogu uoiti kod centralnog tipa, ali se javljaju i u panosnkom i dinarskom tipu. Cviji smatra da je usled ropstva pod Turcima nastala potitena i nia klasa, raja. Rajinska psihologija se odlikuje nestabilnou karaktera, dvolinou i izraenoj sklonosti ka lai i podvali. Cviji, takoe, pokazuje kako je pod uticajem surovosti i nasilja nastajala rajinska dua, kako su poslunost i napor robova da se ugodi eljama i ukusu gospodara doveli do nastanka moralne mimikrije. Ovi ljudi postaju prituljeni, skriveni, nepoverljivi i podmukli; naviknu se na pretvaranje i na podlost, jer im to pomae da mogu iveti i da se sauvaju od nasilja, kae Cviji.

Oslobaanje od Turaka stvorilo je model srpskog gospodara koji se formira po ugledu na turskog, ti ljudi imaju tursku gospodarsku ud i tiranske navike gospodara i nasilnika.

Uini kao Strahinji

Zagonetku ove narodne pesme, koju je Starac Milija predoio Vuku Karadiu, godinama su pokuavali da razmrse veliki umovi, kojima nije bilo lako da prihvate sie narodnog dela, onako kako im je predoeno, nego su uvek iznova i iznova razmatrali ideju da je neto od vitalne vanosti skriveno u stihovima.

U vreme kada je Veliki vojvoda vajmarski, Karl Avgust, u nemakom prevodu proitao ovu pesmu u tutgartskom Morgenblatt-u, on je mogao samo da bude apsolutno zadivljen veliinom due epskog junaka, koji je smogao snage i volje za oprost, nakon svega to mu je uinjeno. Upravo iz tog razloga, nalazei da bi jednostavno bilo suvie lako da se sve zavrilo bez ikakve tragedije koja bi stvarno potresla itaoca, Karl Avgust je posumnjao da je zarpavo nemaki prevodilac srpsku pesmu prepevao drugaije nego to je ona to u originalu bila. Uinilo mu se da je nemaki prevodilac moda smatrao da je zasluena kazna nevernoj eni bila odvie strana i jeziva, pa da je svom prevodu dao sentimentalan i melodramatski zavretak. Smatrajui da se nemako teatralni kraj ne slae sa srpskom naravi i Avgust i njegov prijatelj, slavni pesnik Gete, obratili su se prevodiocu Vilhelmu Gerhardu, koji je pak otklonio njihove sumnje, izriito istakavi da se su svemu drao originala. Pesmu Kako je Strahinji Banoviu ena uinila izdaju, i kad su je za to braa pogubili, nalazimo u Narodnim pjesmama iz starijih najvie primorskih zapisa Valtazara Bogiia i to je najstarija, prva objavljena verzija pesme o Strahinji. Pesma ima 131 stih, i naspram iroko poznate deseterake pesme, ona je zapravo u formi bugartice. U ovoj verziji za nevernu ljubu nema milosti, ve su je braa na kordice razdelili, iako to i nije bio jedini nain da se kazni preljubnica. Pored tako surove , ali za ono vreme verovatno i donekle prihvatljive sadrine narodnog stvaralatva, nije udo to je kasnije Starac Milija posejao nedoumice koje traju vie od veka i po, jer se paljivo mora razmotriti ta je ono to formira dublji istorijski, socio kulturni ili poetiki osnov, koji oekivani kraj menja drugaijim, mnogo manje oekivanim.

Pesma Banovi Strahinja Starca Milije i Vuka Karadia jedna je od dvadeset i dve dosad poznate verzije iz kruga varijanata i tema vezanih sa manje ili vie slikovit prikaz neverstva ene, sa istom ili sasvim slinom siejnom strukturom. U svojoj studiji Radoslav Medenica analizira i dovodi u uzajaman odnos sve varijante, pruajui tako izvanredan pregled i uvid u znaaj odreenih drutvenih previranja i normi kolektivne svesti srpskog naroda u period kada su pesme nastajale, a u Dodatku daje dosad neobjavljene rukopisne varijante kojih ima deset.

Prilikom klasifikacije Medenica se posluio podelom na perifernu epiku i dinarsku epiku hercegovako crnogorskog patrijarhalnog terena. On je otkrio jedan paradoks: u veini perifernih varijanata ljubu stie kazna, dok se u veini varijanata dinarske epike ljubi prata.

Iznenaujuem obrtu prikljuila se i nerazgovetnost poslednjih stihova:

Ne dam vau sestru pohariti,

Bez vas bih je mogao stopiti,

Alu stopit svu tazbinu moju,

Nemam s kime ladno piti vino,

No sam ljubi mojoj poklonio.

Posebno znaajnu diskusiju svojim predavanjem na Narodnom univerzitetu 17. Oktobra 1935, izazvao je poznati nemaki slavista Gerhard Gezeman, ije je tumaenje bilo da je veliki junak Banovi Strahinja, isto tako imao i veliku duu, i da je, da bi ostao u prijateljstvu sa svojom tazbinom, on oprtostio svojoj nevernoj eni i poklonio joj ivot.

Ubrzo potom, Prilozi prouavanju narodne poezije donose desetak studija i lanaka o Banovi Strahinji, meu kojima i tekstove Dragutina Kostia, Miloa Trivunca, Jae Prodanovia i Bogdana Popovia koji smatra da peti stih u citiranom odlomku treba da bude trei. Branislav Krsti tumai sve dosta suprotno, objanjavajui Banovo dranje i rei koje je izgovorio tastu i uracima, kao jasan pokazatelj njegove elje da raskine prijateljstvo sa Jugoviima.

Arhetipska struktura epskog junaka neposredno je odreena mitskim izvorom. Mitovi o prvobitnim herojima uticali su na kasnije oblikovanje junakog epa, te stoga na istom nivou funkcioniu univerzalnost mitskog junaka, koja sa sobom vue i univerzalnost epskog junaka. Razlika je u tome to je epski junak uronjen u aktuelno vreme, i poseduje svojstva koja ga izdvajaju i ocrtavaju u datom vremenu i prostoru. Na taj nain, priroda epskog junaka ispoljava specifinu dvostrukost. Taj statini i dinamini sloj se izdvajaju i u irem opsegu, kada posmatramo epsku poeziju uopte, razlikujui relaciju spram mitskog jezika i arhajske epike, i odnos prema aktuelnim istorijskim zbivanjima, koji u sebi sadri i kolektivne mehnizme kompenzacije, identifikacije i projekcije.

Kraljevi Marko u punoj meri odraava takvu dvostrukost epskog junaka. Narodni peva pomera Marka u vremenu, a junak kakav je on predstavlja ideal za bilo koje vreme. Kao i veina drugih slavnih junaka epske poezije raznih naroda, ukljuujui i na, Kraljevi Marko nasleuje mnoge opte crte mitskog heroja i junaka arhajskog epa. U obimnom i slojevitom pevanju o Marku prisutne su i mnoge tradicijske niti koje su se uvek preplitale stvaravi inspirativnu pozadinu istorijskoj linosti koja je u najveoj meri kod nas mitologizovana.

Iako istorijski nije bio ni upola znaajan kao druge linosti zastupljene u narodnom pevanju, u Vukovim narodnim pesmama, Marko Kraljevi zauzima herojski pijedestal, zato to njega, u stvari, opeva ustanika Srbija, svojstva i osobine koje mu daje narodni peva, delimino su aktualizacija pevake take gledita, vremena u kome peva, kao i iskustava naroda iz tog vremena.

Svaka epoha dala je Marku Kraljeviu poneko svoje obeleje. San o epskom heroju Marku proizilazi iz istorijske i ropske realnosti narodnog bia. Bitno je napomenuti da bi Marko izmicao identifikaciji ako ne bi bio takav kakav jeste ne u svemu etiki ispravan i moralno ist, esto uprljan muljem ivota i istorije.Potreba za junakim simbolima javlja se kada je naem ja neophodno osnaenje, i kada valja mobilisati ne samo snage kojima svesno raspolaemo nego i one skrivene u dubinama nesvesnog. To to i znaajniji epski junaci imaju svoje onostrane zatitnike ukazuje na potrebu naeg ja za irom identifikacijom.

Ako je narodu bio potreban svojevrstan krivac, ija uloga je neslavno pripala Vuku Brankoviu, isto tako im je bilo potrebno i olienje junake asti, koja je ostala pohranjena u stameno prikazu Kraljevia Marka.Drugaiji prikaz sprskog junatva, ogleda se i kroz drugi segment, kroz druge cikluse koji su opet osklikavali vlastiti doivljaj teke politike, istorijske i drutvene nadasve, u jednoj rei - ivotne, situacije, iji su deo bili i narodni pevai. Drama koja se dogaala u intimi porodinih ognjita mnogo je sloenija i mnogo dalekosenijih posledica no to je prost in nasilja koji doe i proe. Turci su smatrali, prema reima Svetozara Markovia, srpski narod gotovo kao delom svog imanja. Turski hroniar iz XV veka kae: Kad se borba zavravala islamskom pobedom, pre no to bi poelo robljenje i pljakanje, mnogi su nevernik i nevernica, mladi i devojka, i deca, iz straha da ih Turin ne bi uzeo isputali duu skaui svojevoljno u provaliju. Piui o vremenu dahija, koje se pamti kao jedan od najsurovijih previranja na vlasti u okviru srpske teritorije, Vuk Stefanovi Karadi kae: Oni su ljudma sudili i presuivali po svojoj volji, ljude bili i ubijali, globljavali, otimali konje i oruje, i drugo to im se go dopalo; najposle stanu silovati ene i djevojke: izgonili su ji u kolo, da igraju pred njiovim anovima i ardacima, one su uzimale k sebi; tako danas jednu, a sjutra drugu; kadto po jednu a kadto i po dvije i po tri ujedanput.

Na sastanku vienijih Srba pred osvit ustanka reeno je da valja ii u borbu protiv rasputenih dahijskiih janiara, jer, kako se objanjava bolje je da mremo junaki, kao ljudi, barem da zamijenimo svoje glave i da pokajemo svoju brau; a ene i djeca i kue ako nam propadnu, ni onako nijesmo gospodari od nji.

Naravno, niko nije mogao pomisliti, da od loeg moe neto jo vie poi po zlu, a poraz ustanika i velika beanija sa jeseni 1813. uslovili su upravo takvu situaciju, koja je eskalirala surovom turskom odmazdom, koja je dvanaest dana bila sainjavana od beskrajnog genocidnog lina i orgija bez ikakve kontrole i prestanka.

Taka gledita ustanike Srbije, prua mogunost posmatranja sklopa mnogih meunarodnih dogaaja, i iz te perspektive, borba i uspesi ustanika ine se znaajnijim nego to se to da primetiti na prvi pogled. Borba je okarakterisna kao velianstvena, a uspesi su ogromni, jer je tom borobom udaren temelj onoj dravi za koju je zamiljeno da treba da ostvari sve pohranjene ideale. Zla vremena raaju pesmu. Isto tako razoaranja ustanika, koja nisu bila ni prva ni poslednja u ivotu srpskog naroda, ostala su potomstvu u nauk. ini se da u vreme nacionalnog i dravnog uspona epska poezija ne cveta, da stagnira ukorenjena u svojoj biti, i da oivljava svoj procvat u onim istorijskim periodima kada se junatvom, podvizima i prolou leimo od trauma sadanjice. Karaore u knjievnostiKnjievno stvaralatvo o Karaoru trebalo bi razmatrati u kontekstu znaajnih dometa svetske knjievnosti, kao i oblikovanju ivotopisa najznaajnijih istorijskih linosti iz dva razloga. Prvi je da naa dananja knjievnost ima znaajno mesto u savremenoj svetskoj knjievnosti, a drugi je to moemo kao model knjievnog dela koji je zasnovan na ivotopisu istorijske linosti uzeti jedno nae delo. Re je o romanu Omerpae Latas Ive Andria. Meutim, moe se prigovarati da primer Omerpae Latasa ne odgovara Karaorevom. Ali ako se zapitamo kakav je odnos umetnika prema istorijskim injenicama, ili ako postavimo pitanje gde se zavrava vidokrug istoriara, a gde poinje kreacija umetnika, Andrievo delo nam daje jasne, i trajne odgovore.

Drama Andrievog Omerpae nam prikazuje ta postaje i ta ostaje od oveka koji iz jednog sveta prelazi u drugi pri emu raskida sa svim to je dotad bio njegov ivot. ta postaje Omerpaa Latas na istorijskoj sceni to znamo. Meutim, ta postaje posle velikih promena u njegovom biu i ta ostaje od ranijeg Omerpae Latasa, to nam otkriva samo pisac, u ovom sluaju Andri, pri emu njegovo vienje ne mora biti i jedino mogue.

Poznato nam je ta se dogaalo na istorijskoj sceni za vreme Karaorevog ivota i pod njegovim vostvom. Ali veoma malo znamo o tome ta se dogaalo u nutrini njegovog bia. Postoje 3 prelomna trenutka u ivotu Karaora, oceubistvo 1786., ubistvo brata 1806. i opta klonulost i bolest 1813. godine i to u vreme sloma ustanka.

Problematizovana su mnoga istorijska zbivanja, pa ak i biografski podaci koji se tiu Karaora. Tako je nastao spor da li je Karaore ubio oca ili pak ouha.

Sima Milutinovi Sarajlija, Njegoev vaspita i borac u oba ustanka, izneo je u spevu Serbianka da je Karaore ubio ouha. Tu priu preuzima i Milenko Vukievi, autor najpotpunije i najbolje monografije o Karaoru do sada napisane, kao i drugi pisci srpske istorije.

Do speva Serbianke govorilo se samo o ubistvu oca. Zabunu je moglo stvoriti dvojako oevo ime Petar i Petronije, pri emu je re o istom oveku zbog toga to je oblik Petronije vremenom bio zamenjen oblikom Petar.

Meutim, uesnici i svedoci su smatrali da na ovaj nain mogu braniti Karaora zbog toga to nije isto ubiti oca i ouha. Stvorene su i druge nedoumice. Jedna od njih je da li je Karaore ubio oca pucnjem u lea, nakon opomene da ih ne naputa, prilikom bekstva preko granice ili je naloio nekom momku da puca u Petra. Prema Karadiu pokuaji da se prikrije ubistvo oca jo vie su sramotili Voda, dok je za Sarajliju to ubistvo bilo gnusno ali neobhodno.

Postoje razliite verzije i o ulozi majke Marice. Prema jednoj, Marica je zahtevala od ora da puca u Petra, da ubije psa, prema drugoj, ona je proklela sina i upravo u tom asu nazvala Crnim. Razlikuju se i verzije o Mariinom vienju bratoubistva. Prema jednoj je odobrila in, a prema drugoj u dubokom bolu ga je otpatila.

U srpskoj knjievnosti ne postoji veliki broj vanserijskih dela posveenih Karaoru. Ne postoji ak ni sveobuhvatna i moderna monografija o njegovom ivotu i delu.

Narodna epska pesma Poetak bune na dahije, Filipa Vinjia, najveim delom posveena Karaoru je izuzetno delo.

Dositejeva Pesna na insurekciju Serbijanov posveena srpskim vitezovima i njihovom vojvodi Gospodinu Georgiju Petroviu potie iz prvih dana ustanka.

Sima Milutinovi Sarajlija, pretea romantizma u naoj knjievnosti, u Serbianki opeva hroniku ustanka pri emu veliku panju posveuje Karaoru. Sarajlija je, pred svoju smrt 1847. godine, na bolesnikoj postelji, napisao spev od 11000 stihova pod nazivom Tragedija serbskog gospodara i voda Karaora u kome veliki deo zauzima Vodova glava iz koje iklja krv i koja govori. Tragedija serbskog gospodara i voda je dramski spev u kome Sima za poraz i rasulo pravda Voda i okrivljuje sve druge ustanike.

U srpskoj poeziji nema patriotskog pesnika koji nije napisao neki stih o Karaoru. Ako bi trebalo izdvojiti najvii domet u naoj poeziji, pored naravno Njegoevih stihova, to su pesme Pope Crni ore i Smrt Crnog ora.Najvie mesto u memoarskoj knjievnosti zauzimaju Memoari prote Matije Nenadovia, istaknutog uesnika u ustanku.

Dramu, koja se ceo jedna vek odrala na pozornicama Maarske i Srbije, napisao je, na maarskom, ivan Balog, 1918. godine. Drama je tampana 30-ak godina kasnije, a preradio ju je i preveo na slavjanoserpskom Joakim Vuji.

Po Dadievom miljenju objavljeno je vie od 40 drama o Karaoru meu kojima i tragedija u pet inova Miloa Cvetia Kara-ore, koja je tampana 1907, 2 godine posle pieeve smrti. Na osnovu ove drame snimljen je i prvi dokumentarno umetniki film u saradnju sa jednom francuskom filmskom kuom. U tekstu lani o padu Srbije u obliku pisma Crnom oru koji se moe uvrstiti u tekstove knjievno- istoriografskog karaktera Vuk Karadi daje svoje vienje dogaaja iz 1813. Pored ovog Vuk o I ustanku govori i u tekstovima Prva godina srpskog vojevanja na dahije, Praviteljstvujui sovjet serpski. Grau za istoriju I ustanka Vuk je ustupio Leopoldu Rankenu, i iz nje je nastala znamenita knjiga Srpska revolucija.

Najvie bi trebalo govoriti o proznoj umetnosti zato to se tu lee najvee mogunosti za stvaranje celovite slike Vodovog ivota i dela. Naalost, nemamo puno razloga za neku iru priu o naoj umetnikoj prozi posveenoj Karaoru. Kao primer za korektno delo iz novijeg vremena moe se ubrojati roman Gospodari Danka Popovia.

Nakon povratka u zemlju, Vod je priznavi da je ubio oca. Karaore se ispovedio i arhimandritu Gligoriju. Pokajanjem K. je pokazao da mu je stalo do toga da se pravda i opravda.

Meutim, dodatna okolnost od velikog znaaja bacila je posebnu svetlost na oceubistvo. Dvadesetak godina kasnije K. je ubio brata i to tako to ga je svojeruno obesio o jedna od pomonih vrata njegovog doma. S obzirom na to teko da su bilo kakva pravdanja svrhovita.

Veliki broj primera svedoi u kojoj meri je pristrasnost da se Karaore opravda ili ocrni bila prisutna na javnoj sceni. Kod mnogih naih pisaca moe se uoiti greka u pristupu. Oni se ponaaju kao branioci ili kao tuioci na sudskom procesu. Ali, umetnost nije sudski proces.

Vod poreklom iz srca dinarske regije, od crnogorskih Vasojevia, u sebi sadri sve odlike Cvijievog dinarskog tipa i to vioelntnog tipa dinarca. To su ljudi plahe renjivosti, vrue krvi, kojima krv brzo jurne u glavui odmah prelaze u nesmiljenu akciju koja se po pravilu krvlju zavrava. Naleti vrue krvi to brzo jurnu u glavu naroito su obeleili 1806. i 1808. godinu kada su od K. ruke stradali mnogi Srbi, pa i njegov brat Marinko.

Cviji je, meutim, zapazio da violentni dinarci mogu postati i strasni tumai narodnih tenji, koji velikom energijom pokreu toak istorije, ugraujui se u kolektivne ciljeve zajednice.

A smena jako aktivnih perioda sa dobima potpune pasivnosti, koju Cviji navodi kao jednu od bitnih odlika dinarskog tipa, dogodila se 1813. godine kada nagli pad borbene i ivotne energije kod Voda prati i bolest sa simptomima Frojdovog beksta u bolest.

Jedinstvo koje je zasnovano na dvojstvu Karaoreve linosti najbolje je prikazao Pukin, za koga Dostojevski kae da je mogao da primi u svoje srce tue genije kao i svoje roene U Pukinovom vienju Karaorev lik formiraju antinomije divan / straan, prestupnik / heroj. Junak zasluuje i da ga slave i da ga se uasavaju.

Devet decenija posle Karaorevog oceubistva i Dostojevskom panju privlai Pesmu o Crnom oru i o tome govori u svom Pievom dnevniku i to ba u vreme kad se meu njegovim Karamazovima razvija ideja o oceubistvu.

Postoje predrasude koje oteavaju posao i umetnicima i naunicima. U naoj istoriografiji, ali i u knjievnosti, kao i u javnom ivotu uopte, postoji stereotip koji istraivaevu tenju ka istini stavlja na velike muke. Re je o tome da se od znaajne linosti koja u jednoj odreenoj oblasti naini podvig, naroito u malim kulturama koje nemaju mnogo priznatih ljudi u svetskim razmerama, stvara model koji treba da usmerava generacije. Tako je Crni ore, sa svim svojim neporecivim manama i svojim udesnim podvizima, za srpski narod pravi mitski heroj spasilac. Neustraiv kao mitski heroj, ali i okrutan kao mitski heroj.

Ivo Andri i Trojni pakt

U lanku eljka Kruelja Hladni ambasador Ivo Andri je predstavljen prvenstveno kao diplomata kome je karijera bila prea od stvaralakog rada. Smatrati da neko moe biti veliki umetnik, a umetnost u svome ivotu gurnuti na margine nije dopustivo. Komentator lista Danas najverovatnije polazi od tvrdnji samog Andria, povremeno iskazanih, da nedovoljno pie, da nema pravu radnu disciplinu, ak i da sebe smatra amaterom. Meutim, te tvrdnje nisu dovoljne za odreivanje Andrievog pravog odnosa prema umetnosti. Naela svoje poetike Andri je, kako i sam kae, izneo u svom poznatom eseju Razgovor sa Gojom.

Visoko obrazovanje, velika knjievna kultura i provereno rodoljublje omoguili su Andriu uspenu karijeru u diplomatskoj slubi. On je bez sumnje bio dobar diplomatski slubenik, ali je besmisleno da iz tih podataka izvlaimo zakljuak da mu je diplomatija bila vanija od pisanja. Iz celog lanka ishodi da je Andrievo dranje bilo pronacistiko. Kao povod za napis u Danasu posluila je knjiga kanadskog slaviste i hrvatskog pisca elimira Boba Juriia Ivo Andri u Berlinu 1939-1941, pri emu mu se zamera da svoje zakljuke koji se tiu Andrieve diplomatske karijere u Berlinu, nije dovoljno radikalizovao.

Andriev zadatak u Berlinu nije bio nimalo lak, ali sigurno da on svoje poslove nije obavljao na tetu dostojanstva ni zemlje koju je zastupao, ni svog sopstvenog. Nema nijednog podatka o Andrievom pribliavanju Nemcima izvan okvira njegovog posla. Sa druge strane postoji vie primera njegove graanske hrabrosti i humanistike vrstine koje i Jurii istie, ali Danas preutkuje.

Kako Danas dokazuje ili bar nagovetava da je Andriu nacizam ipak bio slabost? uvenom metodom: poto nema podataka o tome ta je ambasador u tom smislu inio, koristi se onim to nije inio.

Komentator Danasa smatra da bi jugoslovenski ambasador usred Berlina trebalo da o Nemakoj i Nemcima pie otro i nepomirljivo. Ali Andri nije ostao duan ni Hitleru ni nacizmu kao knjievni stvaralac. Poetkom 1940. godine u Berlinu, Andri je napisao pesmu objavljenu tek posle njegove smrti pod naslovom Pismo Nikome.

Na visinama, gde je svee

I svetlo i isto i iroko,

Borave moje misli, a ovde

Dole, gde ove rei piem,

Odmora nema gudno oko.

Sputan ivim i teko diem,

Sve me je manje, sve sam nie,

Sve je mranije i sve tee.

Svoje vienje totalitarizma Andri je dao u Prokletoj avliji. Uskomeanost zatvora u koji se sliva zli talog imperije koja je prela svoj vrhunac, ali gde, igrom sluaja, zalutaju i ljudi koji su samo drukiji od ostalih, postaje neka vrsta zamene za svet on traje u vremenu i ne obazire se na pojedinane ljudske sudbine koje ga tvore.

U romanu Na Drini uprija Andri je dao dugu genezu verske i nacionalne mrnje u daljoj prolosti koja rezultira pomorom Srba, jednim, drugim, treim u manjim ili veim vremenskim razmacima, ali uporno i sistematino, ciklino. Polazei od pretpostavke da e malo ko itati knjigu ali da e svi itati Danas, sadraj i smisao Juriievog dela iskrivljuju se, preutkuju se svi primeri Andrieve graanske hrabrosti usred Berlina. Naime, jesen, poto su Nemci okupirali Poljsku i mnoge naunike i pisce odveli u logore, Andri intervenie kod nemakih vlasti da se zarobljenitva spasu mnogi od njih. Andri je otro reagovao i kada je saznao da jugoslovenska vlada i ministar vojske, preko vojnog ateea u Berlinu, Vauhnika, ispituju kakav bi stav Nemaka imala prema jugoslovenskoj aneksiji Soluna. To je in izdaje Grke vikao je Andri.Politiari u Beogradu, meutim, ne raunaju ba uvek na svoga poslanika, i mnoge kontakte sa nemakim vlastima odravaju mimo Andria.

Andri je pokuao da barem odloi potpisivanje Pakta. O tome itamo u Memoarima Petra II Karaorevia, koji kae: Zanimljivi, vrlo alarmantni izvetaji stizali su od naeg ministra u Berlinu koji je doivljavao mune asove pokuavajui da odloi as naeg potpisivanja Trojnog pakta . . .

Da se Juriieva knjiga mogla izvrtati do mile volje, svedoi i ovaj podatak iz Danasa. U javnosti je godinama bila prisutna teza kako je Andri dao ostavku na mjesto poslanika zbog potpisivanja pristupnice Trojnom paktu. Iz Juriieve je knjige jasno da to ne odgovara injeninom stanju.

Meutim, na strani 200-201. Juriieve knjige nalazimo tekst Andrieve ostavke upuene ministru Markoviu 20. III 1941. dakle u vreme kada je pristup Paktu izglasan u jugoslovenskom vrhu. Andri pie: A sve to se deava ... me je jo vie utvrdilo u mome miljenju o hitnoj potrebi promene linosti na poloaju Kraljevskog poslanika u Berlinu. To je moje na iskustvu zasnovano i nepromenljivo miljenje

...danas mi u prvom redu slubeni a zatim i lini mnogobrojni i imperativni razlozi nalau da zamolim da budem ove dunosti osloboen i to pre povuen sa sadanjeg poloaja, kae jo, nedvosmisleno i prilino odluno, berlinski ambasador.

Njegov predlog nije prihvaen i 25. marta u Beu, kao zvanini predstavnik Jugoslavije prisustvuje potpisivanju Trojnog pakta.

Dan posle bombardovanja Beograda, 7. aprila, Andri sa osobljem Poslanstva naputa Berlin. Potom odbija ponudu nemakih vlasti da ide u bezbedniju vajcarsku, ali bez ostalih lanova Ambasade i njjihovih porodica: bira povratak u okupirani Beograd. Novembra meseca biva penzionisan, ali odbija da prima penziju. ivi povueno u Prizrenskoj ulici, kao podstanar kod advokata Brane Milenkovia. Odbija da potpie Apel srpskom narodu kojim se osuuje otpor okupatoru. Odbija, takoe, da Srpska knjievna zadruga za vreme dok narod pati i strada objavi njegove pripovetke. U tiini svoje iznajmljene sobe, pie prvo Travniku hroniku, a krajem 1944. godine zavrava i Na Drini upriju.

Poto u dokumentima koja postoje, nema podataka koji bi otkrivali Andrievu naklonost nacizmu, Danas poseban znaaj pridaje dokumentima koja ne postoje. ... jo uvjek nije poznato gdje se nalazi i ta sadri gro Andrieve diplomatske prepiske, ne samo iz berlinske faze nego i ranijih vremena, kae se na jednom mestu.

U jednom izvetaju Ministarstvu spoljnih poslova Andri pakt vidi ne kao vojni savez izmeu dve zemlje, nego kao produenu ruku neutralnosti Jugoslavije, koja e je sauvati da ne ue u rat, barem za sada. U tome nije bio usamljen. Pavle je i na Krunskom savetu u Beogradu, kada je usvajan Pakt, govorio da on daje zeleno svetlo Paktu zato to mora, da je on vaspitanjem i porodinim vezama spojen sa Zapadom, ali da eli da sauva zemlju od uzaludnog i bezizglednog krvoprolia. Samo manji broj jugoslovenskih upravljaa iz 1941. godine koji su izglasali pristupanje Trojnom paktu bio je za Trojni pakt iz ideolokog uverenja da valja pristupiti Hitlerovom novom poretku ili pak iz uverenja da e Nemaka dobiti rat. Za veinu Pakt je oznaavao izlaz iz bezizlaza, reenje uslovljeno nudom. A, Andri je bio patriota i Jugosloven, odmereni i racionalni diplomata koji je proveo dve godine u Berlinu sa jasnim ciljem da uini sve to je u njegovoj moi da svojoj zemlji obezbedi neutralnost i spase je od uzaludnih rtava i krvoprolia sa nesagledivim posledicama.

Zatonik istorijePreoblikujui uvek izvesno intrigantnu temu sukoba pojedniaca sa epohom u kojoj ive i sa sredinom u kojoj su se nali, Dobrica osi uvek uspeva da iznedri roman, reit onoliko koliko razliitih segmenata ima svaki od njegovih romana: politiki, istorijski, psiholoki, socioloki. Od samog zaetka svojevrsne sage o srpskom mentalitetu i ivotnim mogunostima i neprilikama koje se pruaju pred pripadnikom srpske zajednice, pisac nas vodi kroz istoriju jednog stradanja, teko preivljenog koliko i olako prihvaenog. Vreme smrti je moda i najznaajnije delo srpske knjievnosti, koje za cilj prvenstveno ima da iznese priu o Prvom svetskom ratu i njegovim dejstvima na naem prostoru. Knjievno delo ovakve snage lako prodire u sutinu i iznosi glatka osmatranja istorijskih, sociolokih i etnopshilokih posebnosti koje je Prvi svetski rat ostavio u ''naslee'' i veno seanje. Hegel nas je nauio da istorija nije kraljevstvo sree i da su srena razdoblja zapravo samo prazne stranice istorije. Ali, iako se tako jedostavno formulie imanje ili nemanje sree, nesrea je ono to se vie rauna, a ona nikada nije ista svakome.Tom graom slui se Dobrica osia. ''Vreme smrti'' je osiev ''Rat i mir'' sa jednom izvesnom razlikom, a to je da je osnovno istorijsko pitanje ''Rata i mira'' hoe li Rusija odoleti Napoleonu ili e biti poraena, dok je osnovno pitanje u ''Vremenu smrti'' da li e Srbije i Srba biti ili nee. Hoe li doi do ponovnog raanja elje da se kazni jedan ceo narod, hoe li oiveti ideja takve monstruoznosti ili ne. Pored tog bezmalo oiglednog, postavlja se i pitanje ne samo kakvi su ti protivnici nego i kakav je taj narod koji privlai gromove.

irei raspravu, dolazi se do one teze da ima naroda koji slobodu plaaju morem krvi, a da postoje i oni drugi koji strpljivo ekaju da vreme samo donese vetar promena. Ako se razmisli o tome ko je u pravu u zadravanju svog stava, dolazi se do sueljavanja i nesagledivih razlika izmeu dva antipodna smerenja. osi o tome ne sudi, ve samo pokazuje, otkriva i otiskuje zauvek u kolektivnu svest primere trpeljivosti i obdarenosti za predano i stalno stradalnitvo srpskog naroda koji kao da se metafiziki potvruje hodom po ivici, uvek na korak od potpunog unitenja, uvek na samom rubu strmog ambisa. Tome lako moe da posvedoi i dramatina odluka iz etvrtog toma ''Vremena smrti'' da se ne ide linijom najmanjeg nego linijom najveeg otpora.

Monumentalna vizija Srbije izmeu dva svetska rata, i itav period pre i posle, opisan kroz vizuru tano karakterno izdiferenciranih likova, pomae da se shvati na koji nain su i politike insinuacije, proturane u vreme nastanka svakog od osievih romana, uzele svoj danak i oblikovale svest kako glavnih junaka, iznova i iznova provlaenih kroz nizove rei i poglavlja, tako i njihovog tvorca.Negde u romanu reeno je da u radosti vreme ima brzinu svetlosti, dok u patnji jednostavno staje. Ako se posmatra sa tog stanovita, iskrsava krajnje pesimistika ideja, a to je da je vreme u ovom romanu nepokretno, jer je gotovo sve u znaku patnje, ispatanja, ponienja, muenja, fizikih mrcvarenja i duevnih bezizlaza.

Pisac snane istorijske i socioloke imaginacije kakav je bio osi, nije eleo da propusti i ovaploti likove koji imaju svoje uporite u istorijskoj stvarnosti, te ja zato u svom ''Vremenu zla'' posegao za isklesavanjem razliitih, a lako prepoznatljivih karaktera, uvek raunajui sa tim da italac moe da se poistoveti sa onim aspektom koji smatra sebi najslinjim i najprivlanijim u prikazivanju junaka.

Ako je Ivan Kati Grenik, Bogdan Dragovi Otpadnik, Petar Bajevi je Vernik. Ali svi su oni sve: i grenici, i otpadnici i vernici, zato to nema nikave nade da e put stajati u mestu: poinje se kao vernik, a zavrava kao grenik ili otpadnik, uvek, bez mnogo nade uloene u to da se sve to ciklino ponavlja, i da e moda doi trenutak kada e se ''Vreme zla'' preobraziti u neki svoj antipod. Katii, porodica kroz koju je svima pribliio svoja razmiljanja vezana za funkcionisanje jedne srpske porodice u manje i vie nemirnim periodima, osieva su pomalo kondenzovana svest o boljem delu srpstva. Sunovrati istorije ne ostavljaju Katie nepoteenima, ve i njih vuku ka dubokom dnu, s tim to oni i u tako nezavidnim poloajima uspevaju da zadre odreeni nivo i moralnu visinu. To kao da govori da postoji jedna crta ispod koje Katii, i kad sasvim propadaju, ne idu.

Iako je moda sam i bio voen nekom udnom intuicijom sagledavanja budunosti i njenog razmatranja, kada je osieva trilogija ''Vreme zla'' zapoeta, a i u procesu njenog nastajanja, niko nije mogao pomisliti niti se nadati da e doi do skore i potpune agonijske destrukcije boljevizma, pogotovu ne da e se doi do toga to je brz i potpuni krah. Vie ili manje suptilno namee se i distinkcija izmeu dva dosta zastupljena pojma u njegovim delima, bilo u smislu prave, fizike, pisane pojave, bilo u smislu podrazumevanja. Naime, re je o nacizmu i boljevizmu, jednoj politikoj struji koja je brutalno otvoreno izlagala sve svoje programske ciljeve, a sa druge strane jednoj koja je ila potpuno drugaijim putem. Naravno kada se pomene drugaiji put, misli se na boljevizam i humanistiku teoriju kojom se sluio kako bi ostvario svoje ciljeve, ali su sredstva za dostizanje eljenih visina morala biti plaana velikom cenom, i bila su jednako mrana kao i nacistika. Boljevik nikako nije samo tip od lokalnog znaaja za neku zajednicu i njeno poimanje svog sopstva. On je kao tip internacionalizovan, mada je, po logici dogaaja, najpotpuniji model izgraen u prvoj zemlji socijalizma. Balkanski boljevik obogauje izvorni model svojim osobenostima, na koje su dosta uticali veita trpeljivost i neka forma karakteristinog strpljenja, koja je bila mogui rezultat petovekovne turske vlasti. Intimne i porodine drame koje se prepliu sa ideolokim prikazima i ratnim nedaima podeljenog naroda, ipak su ostavile malo slobodnog mesta i da jednim originalnim postupkom, pisac uvede i sebe u roman, problematizujui svoju linost i svoju ulogu kao svedoka i sauesnika iz vremena kada je i sam bio boljeviki vernik. Na taj nain on dopunjuje priu osvrtom na svoju poziciju spram cele problematike, a ta pozicija je kako ideoloka i promiljena, tako je isto i nepodnoljivo ljudska. Istrebljenje kao sudbinaSvakako jedan od najupeatljivijih primeraka proznog stvaralatva u srpskoj knjievnosti XX veka, jesu pripovetke Antonija Isakovia iz zbirki Tren 1 i 2, a meu meu njima posebno znaano mesto zauzima Deveto kazivanje eperku. Sama pria evocira ono to bi trebalo da bude klasini prikaz povratka ratnika svom domu i porodici, i na samom poetku prie mi i vidimo glavnog junaka, koji se vraa sa nadom da e uskoro ponovo biti sa svojim sinovima, enom, ocem i majkom. Drugim reima on se, nakon dugog vremena patnje nada dobru, meutim, dobra u njeogovom ivotu vie nema. Njegov dom je uniten, deca odvedena ili usmrena, a ognjite obeaeno. U isuen i uprljan bunar na njegovom imanju, ubaen je ubijeni kuni pas, kao i ognjinji ar. Prema narodnom verovanju, veoma zastupljenom u to vreme, nije postojalo okrutnije i tee beae koje se moe poiniti nad neijim domom. Junak pripovetke zna za to, i isto tako zakljuuje da samim tim za takav zloin nisu mogli biti odgovorni nemaki vojnici, kojima se ni u jednom trenutku nije javil potreba da do takvih folklornih elemenata srpske tradicije dolaze tokom okupacije.

Isakoviev protagonista nastoji da sazna istinu, i da utvrdi odgovorne krivce, savladavajui u sebi uvek prisutnu ljudsku elju da se nekome sudi pre nego to sve izae na videlo i svetlo pravde. On uporno i predano traga za ubicom, ali to vie stvari saznaje, to manje u sebi nalazi umea da pravino presudi.

Istorijsku pozadinu koju pripoveda otkriva jednim malim delom, jako lako moemo smatrati jednim od likova pripovetke, s obzirom da je njen uticaj na sam razvoj radnje od suptinske vanosti. Naime, nema mnogo naroda koji su u svojoj istoriji vie puta kolektivno osuivni na smrt. Na narod je to proiveo nekoliko puta: 1813. (posle propasti I srpskog ustanka) kada je i poela intenzivnija narodno-oslobodilaka borba, jo vie izazvna revoltom potlaenog srpskog ivlja, 1914, nakon jo jednog pokuaja osloboivanja od stega tue vlasti, i 1941. godine, kada je Hitler operacijom Kazna, osudio na unitenje ne samo prestonicu, Beograd, nego i ceo srpski narod. Meutim, ovaj plan je bio zamenjen drugim, jednako efikasnim u destruktivnoj nameri: za svakog poginulog Nemca uzimano je sto srpskih glava, a za svakog ranjenog pedeset.

Dom i porodica pripovedaa iz Devetog kazivanja eperku uniteni su. Povod za takvo potpuno unitenje je bio le nemakog oficira koji je isplovio nedaleko od njihovog sela. Neoekivano i potpuno van protokolarno za njih, Nemci su se saalili nad stanovnicima malog sela pokraj Ibra i odredili danak od samo deset glava za smrt svog zemljaka, pri emu su seljanima ostavili da sami odlue kojih deset ljudi e platiti tu stranu cenu.

Tu, zapravo, poinje muna nedoumica seoskih stanovnika. Savet sela, koji je opisan kako zapravo izlazi pred glavnog aktera prie i pripovedaa, prikazuje celu situaciju iz svoje perspektive, pokuavajui samo jedno: da glavnog junaka prie natera da se stavi u njihov poloaj, da odlui pravedno o onome o emu se morala doneti odluka. Selo nita pravednije i pametnije nije moglo smisliti nego da traenu cenu plate porodice onih koji su i otili da se bore protiv Nemaca, jer ti koji su otili su mogli biti oni koji su okonali ivot nemakog oficira, pre nego bilo ko drugi iz malog sela. Ne mogavi da odredi krivca, a ujedno i ispunivi sebe oseajem sopstvene krivice, junak odluuje da bojkotuje svoje selo, ali i da se delom okrene i protiv sebe, ne pratajui ni njima, ali ni sebi.

Pravilo da se za jednog ubijenog nemakog vojnika ubijalo stotinu Srba, a za ranjenog pedeset, postojalo je samo na naoj teritoriji. Iz tog ugla Isakovi stavlja na ispit savest glavnog junaka, pri emu ga dovodi u neobine okolnosti umeanosti i sauesnitva pogibije u njegovom selu, iako je za vreme rata bio stotinama kilometara daleko. Na taj nain nam i pokazuje kako je funkcionisala kolektivna svest jedne grupe ljudi, i pojedinca koji je izabrao da sam sebe izopti iz zajednice ije delovanje nije mogao da prihvati. Ove krvave norme nisu bile nikakva nepoznanica za nas. Kako se esto navodi, ona istorija koju piu pobednici pravda svaku cenu koja odreena za konanu pobedu, mi smo plaali i rtveni bilans uzimali kao pokazatelj i rezultat tegobnih ponosa i slave. Istorija se pretae u neto krajnje konkretno i bolna ljudska stvarnost postaje posebno bliska, tek kada se ovaploti u umetnosti, i kada kroz umetnost dobije odgovarajui artistiki i ivotni oblik koji omoguava ljudima eljnim dubljeg saznanja, razumevanje koje vodi iroj spoznaji. . Tek tada istorija moe da nas boli, tada rtve jednog naroda prestaju biti samo apstraktni podatak koji smo pohranili negde u svesti i ponu da naseljavaju emotivnu sferu naeg bia. Kae se da tamo gde prestaje posao istoriara, poinje kreacija pisca.

Druga pria nas opet vodi istim pravcem, samo malo drugaijim putem. Radnja prie Obraz smetena je u dane aprilskog sloma 1941. u provincijskoj varoi. Atmosfera ojaenosti, apsolutnog nesnalaenja, teskobne napetosti u oekivanju Nemaca, sve to je dato iz ugla fiktivnog pisca, nepouzdanog pripovedaa, koji belei ono to uje i to vidi, pri emu nam stavlja do znanja da ne vidi dovoljno i da ne uje sve, da postoji neka tajna, svaki put sebe tako usko omeivi i uvek iznova naglaavajui da postoji mnogo toga to moda nikada neemo ni saznati. Doputa nam se da saznamo da se tajna ogleda u liku nepoznatog oveka, oficira, koji se pojavljuje u varoi i koji je za masu prava Rorahova mrlja. Vano je napomenuti da je i pisac pred istorijskom stvarnou, kao ispitanik pred Rorahovom mrljom. Tajna ljudske percepcije, u stvari je tajna ovekove neponovljivosti, a tajna ovekove neponovljivosti je i garant neponovljivosti umetnikog ina.

Iako bi se moglo oekivati da e ljudi poi od pretpostavke da je neznanac mogue izgubljeni oajnik koji jednostavno ne zna ta e sa sobom, to ovde nikako nije sluaj, ve se smatra da je neznanac otelotvorenje ratnike savesti naroda, borac koji u optem rasulu poraza ne moe doneti veliki preokret, niti izvojevati bilko kakvu znaajniju pobedu, ali se misli da moe spasiti obraz ratnikom nacionu. udno je shvatanje koje dovodi do postavljanja priroteta na odreeno mesto, jer nije vano to nita nee ublaiti tragini poraz i to e neznaneva rtva biti uzaludna, vano je samo spasiti obraz. U rtvi koju e podneti ofciri nee biti ikakvog stvarnog efekta, a ako se razmisli o tome, nee postojati ni racionalni razlozi koji bi svemu tome predstvaljli kakav-takav stoer, ali e zato sve biti u skladu sa zahtevima epske tradicije.

Isakoviev obrt u jednom trenutku je ipak neoekivan. Dok Nemci ulaze u varo, slavljeni spasilac obraza se vea na grani jedne od sedam topola na obali reke. Ali potom se u prii javlja jo jedan izvanredni obrt, naime, obeeni ovek dobija jo vie na znaaju nakon to je utvreno da su mu u depovima bile bombe (niko ih dodue nije video i nikome nisu dole u ruke). To saznanje je uticalo na nekog iz prisutne gomile da uzvikne da je obeeni oficir spasavao srpski obraz Od tada zaravan ispod sedam topola nosi naziv Srpski obraz

Pri pravoj studioznoj interpretaciji, ili barem sa iskrenim i otvorenim pristupom, uoava se da izgubljeni i po svoj prilici samodegradirani oficir nije i ne moe nikako biti slavno olienje bitke za spasavanje obraza. To je projekcija onoga to masa hoe i eli da vidi u njemu i to eljno prihvata uprkos realnosti koja je izneverila njena oekivanja.

in, delanje i izgovorena re odreuju bie knjievnog junaka. Ne prua se nita izvan toga, a sve to ostaje prikriveno, treba da postane plen itaoevog domiljanja. Ako knjievni junak ima muke sa sopstvenom sveu ili treba doneti odluku, neemo se susresti sa unutranjim monologom, niti sloenim psiholokim dijalogom, ve sa jednim fenomenom koji svojom vizuelizacijom tei da se nametne kao simbol ili znak. Tretman u kome pisac daje samo postupke i rei protagonista svoje proze, a ne misli ili oseanja, neki teoretiari nazivaju dramskim nainom koncipiranja likova.

Komandant u prii Podne ima dunost da izvri nareenje i da strelja borca zbog prestupa kome je povod ena. Ono to potom pokree priu jeste dilemma koja se javlja kod komandanta, jer nije siguran treba li to zaista da uini ili ne. Obuzimajue nedoumice javljaju se i istrajavaju do samog kraja prie, a sa njima isto tako opstaje i amblematski prikaz psa, koji je siv kao kamen, on se pojavljuje i iezava na horizontu, spreman da mogueg osuenika simbolino povede put onog drugog ivota. Ali, u trenutku kada se komandant odlui da ne izvri kaznu psa nigde nije bilo. Pas je u funkciji svoje mitske, kerberovske uloge uvara podzemnog sveta pojavljuje se dok god ima izgleda da e posluiti kao vodi ili sprovodnik u Zemlju iz koje se ne vraa, a nestaje kada komandant odlui da borcu potedi ivot.

Pomenuti tip simbola je veoma est i rado upotrebljavan u Isakovievim delima. Pas je u funkciji prie, odnosno pripovedaevog postupka u kome samo vizualizovani fenomeni, opredmeeni zbivanjam, mogu imati teinu simbola ili znaka, i tu najlake prepoznajemo naelo simbolistike poetike, koja se mnogo vie moe vezati za predmet pesnikih nego prozaistikih interesovanja.

Isakovieva proza slavi ljudski vitalitet. Isakovievog oveka ne mui to gine, niti postavlja pitanje zato gine. esto se sagledava to da su zapravo neke sitne ljudkse potrebe ono pto ih zaista zabrinjava i po emu mere svoju individualnost. Naspram mukih likova, Isakovieve heroine su bolja polovina ljudske zajednice. ene na razne naine nastoje da brane pleme od bilo kakve deteriorizacije, i one su najmanje otueni deo ljudske zajednice. U likovima ena nazire se majinski arhetip, a sama individualizacija se, kao i u sluaju sa mukim likovima, najizrazitije postie kroz razliite dijaloge.

U Isakovievim delima sve je vieno kao fenomen, nita kao pojam. Nema eksplicitnog vrednovanja ivota, borbe, ljudskih postupaka. krte rei zahtevaju itaoevu dogradnju. Isakovi sam kae da nastoji da u malom da veliko.

Kasnije tematski krug Isakovievog pripovedanja znatno se proiruje. Pripovetke sa ratnom tematikom dobijaju izvesnu neoekivanu perspektivu ukljuivanjem paralelnih saznanja iz novijeg vremena, dakle jedno naknadno vienje. Bitna svojstva Isakovievog postupka, meutim, ostaju ista, i to je ono to se kao vredno hvale uvek moe posebno izdvojiti pri analizi njegovih dela. Jednakost i doslednost u razliitosti uvek podstiu na to da moemo ii dalje u svom razmiljanju, i upraviti ga u onoliko smerova koliko smo spremni da budemo irokoumni.Saga o Kalu i Kaljanima ili istorija Srba u romanu mituIstorija Kala i Kaljana (Kao, koji je svet sirotinje raje i Kaljane moemo smatrati metaforom za Srbiju i Srbe), poinje doaravanjem paganske drevnosti, a protee se do sredine prolog veka.

Testament je pravi roman-mit, jedan od retkih u naoj knjievnosti. Reenica koja ga najbolje definie je Sve se deavalo kao u nekom beskrajnom snu sa mnogo spavaa koji sanjaju sebe.

Jedna od klasifikacija snova obuhvata podelu na etiri kategorije, pri emu prve tri odravaju deliminu vezu sa svetom, dok etvrta u potpunosti pripada nesvesnom. To su tzv. Veliki snovi pomou kojih su Stevanovi i njegov pripoveda eleli da otvore sa sedam brava zapeaeni arhiv naroda.

Pripoveda rea svoja pedeset i dva bdenja, a svako od njih predstavlja jeziku i egzistencijalnu celinu. Ona predstavljaju jedan zatvoreni niz, tj. predstavljaju pedeset i dve nedelje ili jednogodinji ciklus potreban za stvaranje celokupne istorije. Pripoveda vodi Kaljane kroz razliite faze evolucije. U bdenjima dolazi do ukidanja uzrono posledinog niza i zanemarivanja istorijskih detalja. Po N. Fraju bdenja bi spadala meu demonske slike u svet none more. Pharmakos, rtvovana rtva, predstavlja prikaz sveta u kojem prevlast imaju demonske slike. U Testamentu je rtvovana rtva ceo etnos. Pripoveda nam predoava kompoziciju koju stvara: delovi treba da zaokrue celinu, a celina treba da se iskae kroz delove.

Nemiri u oveku, prirodi i istoriji povezani su putem magije. Kada jedan Lazar gine: Jasen pred kuom (vrnjak mog sina) polomi se i pade na zemlju.

Istorija kao hronika, sa nazivima dogaaja, sa datumima i najvanijim akterima ne postoji u Testamentu. Pripovedaev postupak podsea na postupak koji se ogleda u tome da kolektivno seanje preobraava istorijski dogaaj u mit, legendu ili predanje. Davna prolost je utonula u mit. Meutim, to se vie bliimo savremenom dobu, istorijski prizori postaju sve ei, tako da logos sve vie potiskuje mitos, ali do kraja romana nigde ne dolazi do potpune prevlasti logosa nad mitosom. U ovom delu mit i legenda predstavljaju stvarnost. Svet predaka u Testamentu organizovan je prema obrascima mita. Oblikovanje stvarnosti putem magije ovde je u funkciji doaravanja prolosti i tu dolazi do prekoraenja racionalnih normi. Reinterpretacija istorije u ovom delu data je iz ugla svedoka i sauesnika koji stvaraju istoriju i to u trenutku stvaranja. Mitologizovanje istorijske prolosti znai povratnost na svim nivoima, ona odreuje i kompoziciju romana mita. Slojevi mitskog i istorijskog, povremeno su samostalno prikazani ili pak jedan od njih preovlauje. Odnos mitskog prema pojavama ivota i sveta odreen je sistemom binarnih opozicija. Dvojnu prirodu stvari na mitskoj ravni u Testamentu otkrivamo na samom poetku, gde je prikazano veliko drvo ivota koje se razravalo u dva pravca, prema gore i prema dole, to simbolizuje dodir s viim sferama i dodir sa podzemnim svetom.

U skladu sa ovim u Testamentu nalazimo reenice: Svi Kaljani misle da su Belokaljani. Crnokaljane preziru. Crnokaljani predstavljaju drugi par opozicije. Mozak im je pun zala. Oni su bez due. Pored Crnokaljana predstavnici tame i neprijateljskog su i Didovci. Didovci su nastali iz semena sedmoglavog zmaja slinog nemanima koje u mitovima otelovljuju haos.

Zaetnik kaljanskog plemena je Cveta, pramajka koja zaklanja itavu prolost i koju svi sluaju kao da su deca, uvar ognjita. U njenoj senci nalazi se smeteni Lazar, koji je ujedno i njen saputnik. Od njih dvoje potie pleme jedinstvenog junaka Testamenta, Lazara. U prvom Lazaru su preegzistencije svih buduih Lazara. On ih je prepoznavao, liili su na njega, ali su se u njima, kao u otvorenim posudama, pojavljivali i oni koje nije poznavao. Biti Lazar znai ponavljati postupke svoga pretka i usaditi istu takvu sklonost u svoga potomka, i to dalje znai razlikovati se od drugih Lazara u svemu nebitnom a biti istolik u svemu bitnom, to najzad znai biti jedinka, koja oliava mnotvo. I na fizikom planu Lazari su isti: visoki, crnpurasti i otronosi. Za svakog Lazara in inicijacije jeste kuanje smrti. Kad mi se rodio sin znao sam da u ga jednom poslati na vojsku. Mi ginemo im jedno koleno stasa i pone da ivi, im se kue podignu, polja obrade, a grobovi zarastu u travu.

Scene koje su u romanu lajtmotivskog karaktera su slike sveta none more: odlazak svakog narataja na vojnu i mimoilazak s mrtvom vojskom koja se vraa, ponavljanje ina prvog Lazara na kaljanskoj zemlji koji je nekog ubio i, s tim u vezi, uestana i neizbena oceubistva, materoubistva, bratoubistva, ritualno deljenje hleba telosa onima koji e izginuti i potraga oeva Lazara za sinovima Lazarima na bojnim poljima. Scene koje oznaavaju povratak istog predstavljaju scene izvrenog nasilja nad Kaljanima, ali, takoe, i scene koje sami Kaljani ine.

U Testamentu postoje dva znaajna lika. To su lik oveka koji nije mogao da se skrasi na jednom mestu i koji se delio na dvojicu: onog koji se vratio i onog koji opet odlazi i lik Sluge, koji je jedan od najkarkteristinijih likova, neunitiv i reverzibilan. Kao dopuna liku Sluge javlja se lik bratoubice, janiar. Sluga i bratoubica nas navode da pomislimo kako kaljanski etnos mora u naporu samoodravnja zazirati najpre od sebe samog.

Roman se zavrava letom Kaljana ka nebu, na konjima koji su na poetku bili crni, ali su se pretvorili u bele, u skladu sa eljom za novi ivot, ali i u skladu sa binarnom opozicijom. Ali Kaljani su opet promaili. Neko vie: Zora nije tamo kuda vi gledate, Kaljani. Svetlost je neto drugo. Okrenite se i poite! Meutim, reenica Ponovo smo bili u tami, dubljoj nego ikada pre, nam ukazuje na to ta se desilo.Na pragu Orvelove ere

U svom delu Neiste sile, Dostojevski paljivo izdvaja ono seme u drutvu iz kojeg se razvio boljevizam, ali jednako lako kako je to predoio itaocu savremeniku, isto tako se odluio da svoja nastojanja ne vodi u pravcu koji bi predvideo kada e se to seme razviti. Dord Orvel napisao je kao snanu osudu totalitarizma dve inspirativne knjige: ivotinjsku farmu i 1984.. U ivotinjskoj farmi, delu koje je proeto realnim iskustvom i koje se zasniva, barem fragmentarno, na linim doivljajima koje je pri susretanju sa komunistima u toku panskog graanskog rata, pohranjivao u sebi sam autor, na satirian nain je prikazan totalitarni reim koji su izgradili Lenjin i Staljin. U delu 1984., pisanom dok se autor mukotrpno borio sa svojom boleu, tuberkulozom koja ga ja nagrizala sve vie i vie, Orvel, koji je duboko verovao u razum, ljudsko dostojanstvo i slobodu, jasno je podcrtao u kolikoj su opasnosti ovi veliki principi od naruavanja, i ukazao kako su oni pod stalnom pretnjom iznenadne koncentracije politike moi na odreenom mestu, a potom i njene zloupotrebe. On smatra da je 1984. ona sudbonosna godina u kojoj e se njegove najcrnje slutnje ostvariti. Kako esto biva da svako veliko iekivanje prati i jednako razoaranje, te 1984. nije se nita naroito dogodilo. Ali, desetak godina kasnije svet u kome i mi sami bitiemo, biva sve vie proet orvelovskim karakteristikama i njegovim zloslutnim predvianjima. U romanu 1984, totalitarizam se prikazuje kao politika struja koja je u potpunosti ovladala ne samo na razvalinama komunizma nego i u okvirima zapadne demokratije. Orvel kao koren iz koga je iznikla cela problematika, izdvaja odgovor da se novi totalitarizam zasniva na svevideem oku televizijskog ekrana. To mahersko dostignue opisuje kao neto daleko savrenije od bilo kako razvijenog ula vida kojim ljudi raspolau, jer pored prijema poruke, svaki ekran moe emitovati i sopstvenu poruku, i na taj nain se postie idealan nadzor.

U dananjem svetu, sve vie pripadnika javnog mnjenja na Zapadu otkriva simptome orvelovskog oveka-kompjutera. Svi lanovi jedne socijalne zajednice manje-vie samostalno obavljaju sve svakodnevne radne operacije koje zavise od velikog broja podataka i dokumenata kojima su opskrbljeni, a upravo ti podaci kojim su prethodno snabdeveni, rezultat su distribucije sprovedene na osnovu razliitih odobrenja koja stiu iz ruku ljudi koji su lanovi politike i finansijske oligarhije, i naravno, sve je uvek u saglasnosti s njihovim interesima i ciljevima. Poseban doprinos ovom procesu, nainio je zapravo razvoj elektronskih medija, bez kojih mnogi ljudi danas ne mogu da zamisle svoj ivot. Veoma slikovit i pouan primer predstavio je Vijetnamski rat. Ameriki analitiari su zakljuili da je to jedna od situacija koja se medijski ne sme ponoviti, ako se ima za cilj ouvanje drutvene stabilnosti. Vijetnamski rat je bio prvi rat u istoriji koji je televizija propratila u celini, prenosei sve, jer se Amerikanci za kamerama nisu ustruavali da snime ono to vide, bez iakve montae i ulepavanja. Ti su snimci imali veliku sugestivnu snagu na milionski auditorijum i predstavljali su antiratnu ok terapiju. Lako se dolo do zakljuka da e se budui ratovi dobijati i gubiti putem elektronskih medija, uz pomo propaganda, negativnog ili pozivnog medijskog nastojanja. Ideja za ono to bi predstavljalo scenario uruavanja demokratije, zaet je u komaru vijetnamskog poraza.

Strategija koja je odatle proizala primenjena je po prvi put u svojoj punoj ofanzivnoj snazi u propagiranju irakog rata. Odjednom se javila potreba za formiranjem mnogobrojnih kompanija koje bi se bavile odnosima sa javnou, a glavni zadatak takvih agitatora je bio da formiraju emocije mase, koja iako nikad aktivni participijent, uvek ostaje kao rezervni adut koji treba da iskae podrku. Jedna od najpoznatijih takvih kompanija je Hil i Klinton. Njeni zaspoleni su uspeli da na televizijskom ekranu ovekovee neverovatne prie o irakim vojnicima koji su prikazivani u najveim zverstvima, poput onih kada su vadili bebe iz inkubatora i bacali ih na pod. Jedan od lanova pomenute kompanije uspeo je da jako konkretno opie njene radne ciljeve: Nae je da pridobijemo za ono to radimo, ne ovoga ili onoga, nego sve ivo na globusu to nije slepo kod oiju i to ume da gleda u ekran. Ono to sledi kao preutni zakljuak ovakve poruke, jeste da nije vano, ili je gotovo nevano, koja e sredstva biti upotrebljena u ostvarivnju cilja koji se smatra viim dobrom. Aksiom-istina ne postoji pre nego to se istrae injenice, zamenjen je aksiomom-istina je ono to vam mi prikaemo kao istinu.

Ovaj model svojevrsne obrade javnog mnjenja imao je posebno uspenu primenu i na naem podruju, u bosanskom ratu. Upeatljive primere vezane za ovu temu daje francuski publicist ak Merlino u knjizi Istine o Jugoslaviji nisu sve za priu. Posebno je interesantan segment razgovora sa Demsom Harfom, direktorom firme Rader Fin, koja ni u emu nije zaostajala za programom rada koji je veliala firma Hil i Klinton. Rader Fin kompanija je osamnaest meseci radila naizmenino za Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i za parlamentarnu opoziciju na Kosovu, a ono ime se najvie ponose u tom delu svog opusa je to to su uspeli da pridobiju jevrejske krugove.

Kataklizmini zakljuak je da istorija koja se pie vie ne zavisi ni od ijih namera niti dela, ve od tehniara plaenika. Skoro sve oko nas se moe prodati, sve se moe, po nekoj ceni i kupiti a ne mora se nikada izai iz senke . Ono to se pokazalo tako uspenim i delotvornim u ratu, dobilo je iroku primenu, i zauujuu popularnost i izvan poprita rata, tamo gde se smatra da postoji samo mir. I opet se moemo osvrnuti na maestralnu reitost Dostojevskog, on na izvanredan nain objanjava ta to nasilje za oveka znai: ''Zaista ponekad se govori o ''zverskoj'' surovosti oveka, a to je strano nepravedno i uvredljivo za zveri: zver nikada ne moe biti tako svirepa kao ovek, tako virtuozno, tako umetniki svirepa...''. Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta, Beograd, 1994, str.13.

Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta, Beograd, 1994, str.30.

Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta, Beograd, 1994, str. 93.

Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta, Beograd, 1994, str.101.

Isto, str. 102.

Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta, Beograd, 1994, str. 120.

Isto, str. 124.

Isto, str. 130.

Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta, Beograd, 1994, str. 131.

Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta, Beograd, 1994, str. 168.

Isto

Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta, Beograd, 1994, str. 180.

Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta, Beograd, 1994, str. 183.

Isto, str. 184.

Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta, Beograd, 1994, str. 185.

Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta, Beograd, 1994, str.221.

Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta, Beograd, 1994,str. 225.

Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta, Beograd, 1994,str. 232.

Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta, Beograd, 1994, str. 235.

Isto, str. 236.

Vidosav Stevanovi, Testament, Beograd, 1986, str. 21.

Sistem binarnih opozicija podrazumeva da svaka vrednost s pozitivnim predznakom ima svoju suprotnost sa negativnim predznakom.

Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta, Beograd, 1994, str. 252.

Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta, Beograd, 1994, str. 256.

Vidosav Stevanovi, Testament, Beograd, 1986, str. 240.

Petar Dadi, Homo balcanicus, homo heroicus II, Prosveta, Beograd, 1994, str.289.

Isto, str.289.

12


Recommended