James Bowen • SVIJET PREMA BOBU

James Bowen

SVIJET PREMA BOBU

Prevela s engleskoga Lia Paić

Zagreb, 2016.

Naslov izvornikaJames Bowen

The World According To BobCopyright © James & Bob Limited and Connected Content Limited 2013.

Copyright © za hrvatsko izdanje Lia Paić i Znanje d.o.o. 2016.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo

kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Svima onima koji svoje živote posvećuju pomaganju beskućnicima i životinjama u nevolji.

VII

1. Noćni čuvar 1 2. Novi trikovi 11 3. Bobmobil 23 4. Čudan par 35 5. Duh na stubištu 45 6. Inspektor za smeće 53 7. Mačak na hokstonskom krovu 63 8. Nitko nije tako slijep 75 9. Bobova velika noć vani 89 10. Priča o dva grada 97 11. Dvije cool mačke 113 12. Bobova radost 127 13. Državni neprijatelj br. 1 139 14. Ponos i predrasude 149 15. Onaj koji me spašava 159 16. Doktor Bob 173

Sadržaj

17. Ulični instinkti 181 18. Očekivanje Boba 191

Epilog – Uvijek 199

Zahvale 207

Ima nečega u prisutnosti mačke . . . koja, čini se, ima koristi od toga što je sama.

Louis Camuti

Kad bi se čovjeka moglo križati s mačkom, to bi popraviločovjeka, ali bi pokvarilo mačku.

Mark Twain

1

Bio je to jedan onih dana, kada sve što može poći krivo i pođe krivo.Započelo je kad mi budilica nije zazvonila pa sam zaspao,

što je značilo da smo moj mačak Bob i ja već kasnili kad smo krenuli uhvatiti autobus u blizini moga stana u Tottenhamu, u sjevernom Londonu, na putu za Islington gdje sam prodavao časopis za beskućnike The Big Issue. Putovali smo jedva pet minuta kad se sve počelo pogoršavati.

Bob je sjedio u svom uobičajenom položaju, napola spa-vajući na sjedištu do mene kad je iznenada podigao glavu i sumnjičavo promatrao. U dvije godine otkako sam ga susreo, Bobova sposobnost da nanjuši nevolju postala je gotovo ne-pogrešivom. U nekoliko trenutaka autobus se ispunio trpkim, žestokim smradom, a uspaničeni je vozač najavljivao da je naše putovanje »okončano« i da svi moramo izaći. »Smjesta«.

Nije baš bila evakuacija Titanica, ali autobus je bio tričetvrt pun tako da je došlo do mnogo kaotičnog guranja i laktanja. Činilo se da se Bobu ne žuri pa smo pričekali da ostali izađu i bili među posljednjima koji su izašli iz autobusa, što je, kako

PRVO P O GL AVLJE

Noćni čuvar

James Bowen • Svijet prema Bobu

2

se ispostavilo, bila mudra odluka. Autobus možda i jest grozno smrdio, ali je barem bilo toplo.

Došli smo do stanice nasuprot novom gradilištu odakle su ledeni vjetrovi šibali velikom brzinom. Bilo mi je drago što sam, dok sam jurio iz stana, oko Bobova vrata žurno omotao debeli, vuneni šal.

Pokazalo se da ova uzbuna nije bila ništa ozbiljnije od pre-grijanog motora, ali je vozač morao čekati mehaničara autobusne kompanije da to popravi. Tako je, usred mnogo gunđanja i prigo-varanja, nas dvadesetak ostalo stajati na ledeno-hladnom pločniku gotovo pola sata dok smo čekali zamjenski autobus.

Kasnojutarnji je promet bio grozan tako da smo do vre-mena kad smo Bob i ja iskočili na našem odredištu, Islington Greenu, putovali dulje od sat i pol. Sad smo već ozbiljno ka-snili. Propustit ću veliku potražnju u vrijeme ručka, jednog od najunosnijih razdoblja za prodaju časopisa.

Kao i obično, petominutni hod do našeg terena na stanici podzemne željeznice Angel bio je stani-kreni. Tako je bilo uvijek kad je Bob bio sa mnom. Ponekad sam hodao, a on je bio na kožnom povodcu, ali češće smo putovali tako da je sjedio na mojim ramenima znatiželjno gledajući svijet, poput promatrača na pramcu broda. To nije uobičajeni prizor tako da nikad nismo mogli hodati dulje od desetak metara, a da ga netko nije poželio pozdraviti ili pogladiti ili snimiti fotografiju. To mi uopće nije smetalo. On je bio karizmatičan, upadljiv momak, a ja sam znao da voli pažnju, pod uvjetom da je prijateljska. Nažalost, to mu nisam mogao uvijek zajamčiti.

Prva osoba koja nas je danas zaustavila bila je sitna ruska gospođa koja je očito o bavljenju mačkama znala koliko i ja o recitiranju ruske poezije.

»Oh, koschka, tako lijep,« rekla je zadržavši nas u Pro-lazu Camden, uličici restorana, barova i dućana antikviteta koja se proteže uzduž južnog dijela Islington Greena. Zastao

3

Noćni čuvar

sam da ga može prikladno pozdraviti, ali je ona smjesta pose-gnula za Bobom i pokušala mu dotaknuti nos. Ne baš mudar potez.

Bobova trenutna reakcija bila je da se žestoko ritne, da se obrani od nje širokim zamahom šape te vrlo glasnim i naglaše-nim mijjjaaauuuu. Srećom nije ogrebao gospođu, ali ju je osta-vio pomalo uzdrmanom tako da sam morao potrošiti nekoliko minuta da se uvjerim da je sve u redu.

»To OK, to OK, ja samo želi biti prijatelj,« rekla je, a bila je blijeda kao krpa. Bila je postarija i zabrinuo sam se da bi se mogla srušiti od srčanog udara. »Ne biste to smjeli nikada na-praviti životinji, gospođo,« rekao sam joj smiješeći se i pokušao biti ljubazan koliko je to moguće. »Kako biste vi reagirali da vam je netko pokušao staviti ruke na lice? Imate sreću da vas nije ogrebao.«

»Nisam ga mislila uznemiriti,« rekla je. Pomalo sam je žalio.»Hajde vas dvoje, budimo prijatelji,« rekao sam pokuša-

vajući djelovati kao mirotvorac.Bob se isprva skanjivao. Zatim se predomislio. Ali je na

koncu popustio dopustivši joj da prijeđe rukom, vrlo blago, po stražnjoj strani njegova vrata. Gospođa se ponašala vrlo pokaj-nički i bilo je se vrlo teško osloboditi.

»Ja jako žao, jako žao,« nastavljala je govoriti.»Nema problema,« rekao sam, sada već spreman na sve

samo da krenem.Kad smo se konačno oslobodili gospođe i stigli do stanice

podzemne, naprtnjaču sam stavio na pločnik tako da se Bob mogao raširiti po njoj — naša redovna rutina — zatim sam izlo-žio hrpu časopisa koju sam prethodnog dana kupio od lokalnog koordinatora za The Big Issue u Islington Greenu. Postavio sam si cilj da danas prodam barem tridesetak primjeraka jer sam, kao i obično, trebao novac.

James Bowen • Svijet prema Bobu

4

Uskoro sam ponovno postao frustriran.Zlokobni, čelični oblaci lebdjeli su nad Londonom od sre-

dine jutra i prije no što sam uspio prodati ijedan časopis, nebesa su se otvorila prisilivši Boba i mene da se sklonimo nekoliko metara dalje od našeg terena, u pothodnik u blizini banke i nekih poslovnih zgrada.

Bob je žilavo stvorenje, ali doista mrzi kišu, osobito kad je ledeno hladna kao danas. Izgledao je kao da se smanjio. Činilo se da je njegovo sjajno krzno boje marmelade također postalo nešto sivlje i manje uočljivo. Nimalo iznenađujuće, manje ljudi nego obično zaustavilo se kako bi stvorilo gužvu oko njega pa sam tako prodao i manje časopisa no što je uobičajeno.

Uz kišu koja se činila da neće prestati, Bob je uskoro jasno dao do znanja da se ne želi zadržavati. I dalje mi je odašiljao vrlo kritične poglede i, poput neke vrste riđeg ježa, zgrbio se u loptu. Shvatio sam poruku, ali i znao što je realnost. Pribli-žavao se vikend i trebao sam zaraditi dovoljno novca da oboje možemo dalje. No moja hrpa časopisa i dalje je bila debela kao i kad sam stigao.

Kao da se dan nije odvijao dovoljno loše, sredinom poslijepodneva mladi policajac u odori počeo mi je zadava-ti muke. Nije to bilo prvi put, a znao sam da neće biti ni posljednji, ali danas doista nisam trebao tu gnjavažu. Znao sam zakon; bio sam savršeno ovlašten ovdje prodavati ča-sopis. Imao sam svoju registriranu osobnu ispravu uličnog prodavača i, osim ako izazivam javnu smetnju, mogu proda-vati časopise na ovom mjestu od zore do sumraka. Žalosno, činilo se da on nema ništa pametnije za raditi pa je ustrajao na tome da me pretraži. Nisam imao pojma zbog čega me pretraživao, po svoj prilici zbog droge ili opasnog oružja, ali nije pronašao nijedno.

Nije bio previše zadovoljan zbog toga pa je tako počeo po-stavljati pitanja o Bobu. Objasnio sam da je legalno registriran

5

Noćni čuvar

na mene i da je mikročipiran. Čini se da je to još više pogoršalo njegovu zlovolju pa je otišao djelujući turobno kao vrijeme.

Ustrajao sam još nekoliko sati, ali do rane večeri, kad su uredski službenici već bili otišli kući i ulice se počele ispunjavati pijan-cima i klincima koja izazivaju nevolje, odlučio sam otići.

Bio sam mrzovoljan; jedva sam uspio prodati deset časo-pisa i prikupiti samo djelić onoga što obično očekujem da ću zaraditi. Dovoljno sam vremena proveo živeći od limenki graška po sniženoj cijeni i jeftinijih štruca kruha da sam znao kako neću skapati od gladi. Imao sam dovoljno novca da pokrijem potrošnju plina i struje te kupim obrok ili dva i za Boba. Ali to je značilo da ću tijekom vikenda vjerojatno trebati ponovno krenuti na posao, nešto što doista nisam želio, uglavnom zbog toga što je prognozirano još kiše i što sam se i sam osjećao loše.

Dok sam sjedio u autobusu na putu kući, osjećao sam kako mi prvi znakovi gripe prodiru u kosti. Boljelo me i imao sam nalete vrućice. Sjajno, samo mi je još to nedostajalo, pomislio sam opuštajući se na sjedalu autobusa i prepuštajući se dremuckanju.

Do sada se nebo već pretvorilo u crnu boju nalik tinti, a ulične su svjetiljke bile u punome sjaju. Bilo je nečega u noć-nom Londonu što je očaravalo Boba. Dok sam tonuo u san i prenuo se iz njega, on je sjedio i zurio kroz prozor, izgubljen u vlastitu svijetu.

Promet u Tottenhamu bio je jednako gust kao i ujutro te je autobus mogao samo miljeti puževim korakom. Negdje nakon Newington Greena vjerojatno sam čvrsto zaspao.

Probudio me osjećaj laganog tapkanja po nozi i osjećaj da brkovi lagano dotiču moj obraz. Otvorio sam oči i vidio Bobovo lice blizu svojega, dok me šapom tapkao po koljenu.

James Bowen • Svijet prema Bobu

6

»Što je?« rekao sam blago zlovoljno.On je samo nakrivio glavu kao da pokazuje prema prednjoj

strani autobusa. Zatim se pokrenuo sa sjedala prema prolazu dobacujući mi blago zabrinute poglede dok je to radio.

»Kuda si krenuo?« upravo sam htio upitati, ali sam po-gledao van i shvatio gdje smo.

»Oh, sranje,« rekao sam smjesta skočivši sa sjedala.Pograbio sam svoju naprtnjaču i dodirnuo gumb u posljed-

nji čas. Trideset sekunda kasnije i bilo bi prekasno. Da nije bilo mog malog noćnog čuvara, projurili bismo pokraj naše autobu-sne stanice.

Na putu kući navratio sam do samoposluge na uglu naše ulice i kupio si jeftine tablete protiv gripe. Bobu sam također kupio neke grickalice i vrećicu njegove omiljene pileće večere — bilo je to, na kraju krajeva, najmanje što sam mogao učini-ti. Bio je to jadan dan i bilo bi lako žaliti samoga sebe. Ali, ponovno u toplini malog, jednosobnog stana, promatrajući Boba kako proždrljivo jede hranu, shvatio sam da, ustvari, nemam razloga žaliti se. Da sam ostao spavati u autobusu mnogo duže lako sam mogao završiti miljama daleko. Gle-dajući kroz prozor vidio sam da je vrijeme, u najmanju ruku, postajalo sve gore. Da sam ostao vani na toj kiši, lako sam mogao razviti nešto mnogo gore od blage gripe. Ipak sam to uspješno izbjegao.

Znao sam da sam imao sreće i u dubljem smislu. Stara po-slovica kaže da je mudar čovjek onaj koji se ne žali zbog stvari koje nema već je zahvalan za dobre stvari koje ima.

Nakon večere sjeo sam na sofu umotan u deku i pijuc-kao grog od meda, limuna i vrele vode nadoliven s nešto malo viskija iz stare minijature. Pogledao sam u Boba koji je zado-voljno dremuckao na svom omiljenom mjestu blizu radijatora, odavno zaboravivši nevolje od ranije. U tom času nije mogao biti sretniji. Rekoh sebi da bih i ja trebao promatrati svijet na

7

Noćni čuvar

isti način. U ovom trenutku moga života bilo je toliko mnogo dobrih stvari zbog kojih sam trebao biti zahvalan.

Sad je prošlo malo više od dvije godine otkako sam našao Boba kako leži ranjen u prizemlju ove iste stambene zgrade. Kad sam ga opazio na slabom svjetlu hodnika, izgledao je kao da ga je napala druga životinja. Imao je rane sa stražnje strane nogu i po tijelu.

Najprije sam pomislio da pripada nekome, ali — nakon što sam ga viđao nekoliko dana na istom mjestu — odnio sam ga gore u svoj stan i njegovao do ozdravljenja. Morao sam pljuniti gotovo svaki peni koji sam imao kako bih mu kupio lijek, ali bilo je vrijedno toga. Uistinu sam uživao u njegovu društvu i brzo smo stvorili dobar odnos.

Pretpostavio sam da će to biti kratkotrajna veza. Činilo se da je lutalica pa sam prirodno pretpostavio da će se vratiti na ulice. Ali nije me htio napustiti. Svakog sam ga dana stavljao van i pokušavao ga poslati njegovim putem i svakog me dana slijedio niz cestu ili se pojavljivao u hodniku navečer pozivajući se na noćenje. Kažu da mačke odabiru tebe, a ne obratno. Shva-tio sam da je on odabrao mene kad me jednog dana slijedio do autobusne stanice na Tottenham High Roadu udaljene milju ili više. Bili smo daleko od kuće pa kad sam ga otjerao i promatrao kako nestaje u živahnom mnoštvu, pomislio sam da ga vidim posljednji put. No, dok je autobus kretao, pojavio se niotkuda, uskočio kao riđa mrlja, smjestio se na sjedalo do moga. I to je bilo to.

Otada smo bili nerazdvojni, par izgubljenih duša koje sa-stavljaju kraj s krajem na ulicama Londona.

Slutio sam da smo zapravo srodne duše, svaki je od nas pomagao onom drugome iscijeliti rane problematične prošlosti.

James Bowen • Svijet prema Bobu

8

Dao sam Bobu društvo, hranu i toplo mjesto na koje će noću položiti glavu, a zauzvrat on je meni dao novu nadu i svrhu u životu. Blagoslovio je moj život privrženošću, ljubavlju i raspo-loženjem, kao i osjećajem odgovornosti koji nikad ranije nisam osjetio. Također mi je dao i neke ciljeve te pomogao sagledati svijet jasnije no što sam mogao dugo, dugo vremena.

Duže od desetljeća bio sam ovisnik o drogi, spavao ne-udobno u vežama i skloništima za beskućnike ili u nužnom smještaju u blizini Londona. Golemu komadinu tih izgubljenih godina bio sam nesvjestan bilo čega, na heroinu, umrtvljen od osamljenosti i bola svoga svakodnevnog života.

Kao beskućnik postao sam nevidljiv većini ljudi. Kao re-zultat toga, zaboravio sam kako funkcionirati u stvarnome svi-jetu i kako komunicirati s ljudima u mnogim situacijama. Na neki sam način bio dehumaniziran. Bio sam mrtav za svijet. Uz Bobovu pomoć polagano sam se vraćao u život. Osjetno sam napredovao u oslobađanju droge skidajući se s heroina i zatim metadona. I dalje sam bio na lijekovima, ali sam vidio svjetlo na kraju tunela i nadao se da ću uskoro biti potpuno čist.

Nije to bilo jednostavno jedrenje, daleko od toga. To ni-kada nije jednostavno za ovisnika koji se oporavlja. I dalje sam običavao praviti dva koraka naprijed i jedan natrag, a raditi na ulici nije pomagalo. Nije to bilo okruženje koje je prepuno darova ljudske ljubaznosti. Nevolja je uvijek bila iza ugla ili se barem činilo da je za mene tako. Bio sam majstor u privlačenju nevolje. Uvijek sam to bio.

Istina je da sam očajnički čeznuo da se oslobodim tih ulica i ostavim taj život iza sebe. Nisam imao pojma kako bi to bilo moguće, ali želio sam pokušati.

Za sada, važno je bilo cijeniti to što imam. Po mjerilima većine ljudi baš se i nije činilo mnogo. Nikada nisam imao puno novaca i nisam živio u blistavom stanu ili imao auto. Ali je moj život bio na mnogo boljem mjestu nego što je bio u nedavnoj prošlosti. Imao sam svoj stan i radio sam kao prodavač The Big

9

Noćni čuvar

Issuea. Po prvi put u mnogo godina kretao sam se u pravom smjeru — i imao sam Boba koji mi je nudio prijateljstvo i vodio me mojim putem.

Ustao sam i uputio prema krevetu na rani počinak, sagnuo sam se i nježno ga pogladio po stražnjoj strani vrata.

»Gdje bih dovraga, bio bez tebe, mali momče?«