Posljednji argument kraljevaPrvi zakon - knjiga treća

Joe Abercrombie

Last Argument of Kings: The First Law - Book Three

DIO PRVI“Kad je već život takav kakav jest, možemo samo snivati o osveti.”

Paul Gauguin

TROVAČKI ZANATSuperior Glokta stajao je u hodniku i čekao. Protegne iskrivljeni vratprvo u jednu, pa u drugu

stranu, pri čemu začuje dobro poznato krckanje i osjeti dobro poznate konope boli kako mu se protežukrozzapetljane mišiće između lopatica. Zašto to radim kad me svaki put boli?Zašto moramiskušavati bol? Lickati čir, trljati plik, čupkati krastu?

“No?” otrese se.

Mramorna bista u podnožju stepenica odvratila mu je samo tihim prezirom. A toga ionakodobivam i previše. Glokta se odgega dalje, stružući beskorisnom nogom za sobom po pločicama, dokje lupkanje njegova štapa odjekivalo među odljevima na dalekom stropu.

Kad je riječ o plemićima Otvorenog vijeća, lord Ingelstad, vlasnik ove pregoleme dvorane, bioje uistinu premalen čovjek. Glava obitelji čije se bogatstvo srozalo kroz godine, čiji su se imovina iutjecaj ispuhali gotovo do nule. A što je sam čovjek ispuhaniji, to njegove pretenzije moraju bitinapuhanije. Zašto im to nikad nije jasno? Sitne stvari u velikim prostorima samo se doimaju jošsitnijima.

Negdje u sjenama neki sat izriga nekoliko usporenih zvonova. Već fino kasni. Što je čovjekispuhaniji, to dulje treba čekati da ti ukaže čast i pojavi se. No znam ja biti strpljiv kad treba.Nemam, na kraju krajeva, nikakvih banketa, ekstatičnih svjetina i krasotica koje bez daha čekajumoj dolazak. Više ne. Gurkhulci su se za to pobrinuli, u tami ispod carevih tamnica. Prisloni jezikna gole desni pa progunđa kad je pomaknuo nogu a iz nje mu kroz leđa ošinuli trnci tako da su musve kapci zatreperili. Znam ja biti strpljiv. To je jedina dobra strana života u kojem je svaki korakteška muka. Vrlo brzo naučiš paziti kamo staješ.

Vrata iza njega naglo se otvore i Glokta strelovito okrene glavu, dajući sve od sebe da prikrijegrimasu kad su mu kosti u vratu kvrcnule. Lord Ingelstad stajao je na vratima: krupan, očinski tiprumene puti. Prijateljski se nasmiješi dok je pozivao Gloktu u prostoriju. Upravo kao da je riječ oprijateljskom posjetu, k tome dobrodošlom.

“Moram se ispričati što sam vas pustio da čekate, superiore. Imao sam toliko posjetitelja otkadsam stigao u Aduu da mi se sve vrti u glavi!” Nadajmo se da vam neće otpasti. “Toliko mnogoposjetitelja!” Posjetitelja s ponudama, ni najmanje ne sumnjam. Ponudama za vaš glas. Ponudamaza vašu pomoć u izboru sljedećega kralja. Ali moju će vam ponudu, rekao bih, biti bolno odbiti.“Biste li popili vina, superiore?”

“Ne bih, dragi lorde, hvala lijepa.” Glokta bolno odšepa preko praga. “Neću se dugo zadržati. Ija imam puno posla.” Izbori se neće sami namjestiti, znate.

“Dakako, dakako. Slobodno sjednite.” Ingelstad se veselo spusti na jednu od svojih fotelja iponudi njemu drugu. Glokti je trebao časak da se smjesti; pažljivo se spustio, a onda pomicao bokovesve dok nije pronašao položaj u kojem mu leđa ne zadaju konstantne bolove. “A o čemu ste htjelirazgovarati sa mnom?”

“Došao sam uime nadlektora Suita. Nadam se da vas ne vrijeđam svojom izravnošću, alinadlektor želi vaš glas.”

Plemićeve teške crte lica iskrive se u hinjenoj zbunjenosti. Vrlo loše hinjenoj, očito. “Nisamsiguran da vas razumijem. Moj glas za što?” Glokta obriše vlagu ispod suznoga oka. Moramo li sebaš upustiti u taj nedostojanstveni ples? Ti nisi građen za to, a mene noge baš ne služe. “Za izborsljedećega koji će zasjesti na prijestolje, lorde Ingelstade.”

“A. To.” Da, to. Idiote. “Superiore Glokta, nadam se da vas neću razočarati, i NjegovuEminenciju, čovjeka za kojega gajim najdublje poštovanje,” i nakloni se pretjerano ponizno, “akovam kažem da ne mogu čiste savjesti dopustiti da se na mene i na koji način utječe. Smatram da smoja i svi ostali članovi Otvorenoga vijeća dobili svetu dužnost. Dužnost mi nalaže da glasam začovjeka koji mi se čini najboljim kandidatom od svih izvrsnih ljudi na raspolaganju.” Potom sekrajnje samozadovoljno nasmiješi.

Krasan govor. Kakav seoski idiot bi mu možda čak i povjerovao. Koliko sam puta čuo takvošto u zadnjih nekoliko tjedana? Po tradiciji slijedi pogađanje. Rasprava o tome koliko točnovrijedi sveta dužnost. Koliko srebra važe čista savjest. Koliko zlata siječe spone dužnosti. Alidanas nisam raspoložen za cjenkanje.

Glokta visoko podigne obrve. “Moram vam čestitati na plemenitom stavu, lorde Ingelstad. Kadbi svi bili takav karakter, živjeli bismo u boljem svijetu. Uistinu plemenit stav... pogotovo kad tolikotoga možete izgubiti. U najmanju ruku sve, rekao bih.” Lecne se kad je jednom rukom uhvatio štap pase bolno zaljuljao naprijed prema rubu naslonjača. “Ali vidim da vas se ne da pokolebati pa ću vasnapustiti—”

“Na što to ciljate, superiore?” Plemićeva je nelagoda bila jasno ispisana na njegovu punašnomlicu.

“Pa na vaše nezakonite poslovne transakcije, lorde Ingelstade.”

Iz rumenih je obraza nestao dobar dio sjaja. “To mora da je neka greška.”

“Nije, nije, uvjeravam vas.” Glokta izvuče papire s priznanjima iz džepa kaputa. “Često vas sespominje u priznanjima visokorangiranih tekstilaca, znate. Vrlo često.” Pruži šuškave stranice tako daih obojica vide. “Ovdje vas se navodi kao - i nije to moj izbor riječi, da se razumijemo -‘suučesnika’. Ovdje kao ‘glavni akter’ krajnje nedolične krijumčarske operacije. A ovdje, primijetitćete - gotovo mi dođe da se zarumenim - vaše se ime nalazi u neposrednoj blizini riječi‘veleizdaja’.”

Ingelstad klone u fotelju i uz zveket spusti čašu na stol pored sebe tako da je malo vinašljapnulo na ulašteno drvo. Oh, to zaista moramo obrisati. Mogla bi ostati grozna mrlja, a neke jemrlje nemoguće ukloniti.

“Njegova Eminencija,” nastavi Glokta, “smatrajući vas prijateljem, uspio je izuzeti vaše ime izpočetnih istraga, za vašu i svoju dobrobit. Jasno mu je da ste samo pokušali spriječiti financijsko

propadanje svoje obitelji, i suosjećao je s vama. Kad biste ga, međutim, razočarali ovimglasovanjem, njegovo bi se suosjećanje brzo istopilo. Jeste li me razumjeli?” Mislim da sam biokristalno jasan.

“Jesam”, hrapavim će glasom Ingelstad.

“A spone dužnosti? Jesu li sada malo olabavile?”

Plemić gutne, a s lica mu je posve nestalo boje. “Rado bih pomogao Njegovoj Eminenciji nabilo koji način, dakako, samo što... stvar je u tome—” Što sad? Očajnička ponuda? Očajničko mito?Možda čak apelira na moju savjest? “Jučer me posjetio predstavnik vrhovnog suca Marovije. NekiHarlen Morrow. Iznio je vrlo slične argumente... i ne bitno različite prijetnje.” Glokta se namršti. Manije valjda? Marovia i njegov mali crv. Uvijek su samo korak ispred nas, ili korak iza. Ali nikaddaleko. U Ingelstadov se glas uvuče piskutava nota. “Što da radim? Ne mogu podržati obojicu!Napustit ću Aduu, superiore, i nikad se više neću vratiti! Odreći... odreći ću se glasovanja—”

“E pa nećete, jebem mu!” procijedi Glokta. “Glasat ćete kako vam ja kažem, a Marovia nekaide dovraga!” Još malo nutkanja? Neukusno, ali neka. Zar mi nisu ruke uprljane već do lakta?Rovanje po još jednoj septičkoj jami ili dvjema neće ništa bitno promijeniti. Smekša glas u medenopredenje. “Promatrao sam vam kćeri u parku jučer.” S plemićeva lica nestane i zadnji tračak boje.“Tri mlade djeve na samome pragu zrelosti, odjevene po posljednjoj modi, sve jedna Ijupkija oddruge. Najmlađoj je... koliko... petnaest?”

“Trinaest”, grakne Ingelstad.

“Ah.” Glokta uvije usne i pokaže krezubi osmijeh. “Rano je propupala. Nikad još nisu posjetileAduu, ako se ne varam?”

“Nisu”, ovaj jedva prošapće.

“I mislio sam. Njihova uzbuđenost i razdraganost dok su obilazile agriontske vrtove bile suupravo ljupke. Kunem se, zapele su za oko svakom potencijalnom udvaraču prijestolnice.” Pusti damu osmijeh polako iščezne. “Srce bi mi prepuklo, lorde Ingelstade, kad bi tri tako nježna bićaiznenada završila u nekoj od najstrožih kažnjeničkih ustanova Anglandije. Na mjestu gdje ljepota,odgoj i osjetljivost privlače posve drugačiju i daleko manje ugodnu pažnju.” Glokta pažljivo ipromišljeno očajno zadrhti dok se naginjao naprijed da mu došapne. “Ne bih takav život ni psupoželio. A sve zahvaljujući indiskreciji oca kojemu je sredstvo iskupljenja bilo nadohvat ruke.”

“Ali moje kćeri nisu bile upetljane—”

“Biramo novog kralja! Svi su upetljani!” Grubo, možda. Ali gruba vremena zahtijevaju grubopostupanje. Glokta se osovi na noge, s rukom na štapu drhtavom od napora. “Reći ću NjegovojEminenciji da može računati na vaš glas.”

Ingelstad se usuče, iznenadno i potpuno. Kao probušeni mijeh. Ramena mu klonu, lice se objesiod užasa i beznađa. “Ali vrhovni sudac...” prošapće. “Zar nemate milosti?”

Glokta je mogao samo slegnuti ramenima. “Imao sam nekoć. Kao dječak bio sam toliko mekasrca da je to graničilo s glupošću. Majke mi, plakao bih i kad bih vidio muhu uhvaćenu u paukovumrežu.” Namrgodi se od brutalnog grča koji mu je prošao nogom kad je krenuo prema vratima.“Konstantni su me bolovi odučili od toga.”

Bilo je to intimno malo okupljanje. Ali društvo teško da izaziva toplinu oko srca. SuperiorGoyle mrko je gledao Gloktu s druge strane ogromnog, okruglog stola u ogromnoj, okruglojkancelariji, perlastim očima koje su stršale iz koščatog lica. I to ne odveć umilno, rekao bih.

Pažnja Njegove Eminencije nadlektora, čelnika Inkvizicije Njegova Veličanstva, bila je negdjedrugdje. Pribijeno na obli zid preko gotovo pola površine čitave prostorije nalazilo se tri stotine idvadeset listova papira.

Po jedan za svako plemenito srce iz našeg plemenitog Otvorenog vijeća. Lagano su šuškalina povjetarcu koji je dopirao kroz velike prozore. Treperavi papirići za treperave glasiće. Nasvakome je pisalo ime. Lord ovaj, lord onaj, lord koji god od čega već. Važni ljudi i nevažni ljudi.Ljudi za čije mišljenje, ive u svemu, nikome nije ni najmanje bilo stalo sve dok princ Raynault nijepao iz kreveta u grob.

Mnoge su stranice u uglu imale mrlju obojanog voska. Neke su imale dvije ili čak tri. Iskazipodrške. Za koju će stranu glasati? Plavo za lorda Brocka, crveno za lorda Ishera, crno zaMaroviju, bijelo za Suita, i tako dalje. Sve podložno promjeni, dakako, ovisno na koju će ih stranuvjetar otpuhati. Ispod pečata bili su ispisani redovi sitnog gustog rukopisa. Presitnog da bi ihGlokta mogao pročitati s mjesta na kojem je sjedio, ali znao je što piše. Žena mu je bivša kurva.Sklon mladićima. Pije previše za vlastito dobro. U naletu bijesa ubio slugu. Kockarski dugovi kojene može pokriti. Tajne. Glasine. Laži. Alati ovog plemenitog zanata. Tri stotine i dvadeset imena ijednako toliko gnjusnih pričica, a po svakoj treba pročeprkati, svaku iskopati i gurnuti na našustranu. Politika. Zbilja posao za pravedne.

I zašto ja to onda radim? Zašto?

Nadlektor je imao prečih briga. “Brock još uvijek vodi”, promrmlja mrkim jednoličnimglasom, zagledan u lepršave papire s rukama u bijelim rukavicama iza leđa. “Ima pedesetak glasova,manje-više sigurnih.” Najsigurnijih što mogu biti u ovako nesigurnim vremenima. “Isher ne zaostajemnogo, s četrdeset ili više glasova. Skald je napredovao u zadnje vrijeme, koliko znamo.Neočekivano nemilosrdan čovjek. Drži u rukama manje- -više cijelu delegaciju Stariklanda, što muda je trideset glasova, možda, a i Barezin je tu negdje. To su četiri glavna konkurenta, kako sadastvari stoje.”

Ali tko zna? Možda kralj pozivi još godinu dana pa se ovi do glasovanja poubijajumeđusobno. Glokta je morao potisnuti cerek pri toj pomisli. Vijenac lordova natrpan raskošnoodjevenim truplima svih velikih plemića Unije i svih dvanaest članova Zatvorenog vijeća. Svaki jedobio nož u leđa od svojega susjeda. Ružna istina vladavine...

“Jeste li razgovarali s Heugenom?” otrese se Sult.

Goyle zabaci proćelavu glavu i posprdno se naceri Glokti, silno zlovoljan. “Lord Heugen jošuvijek živi u zabludi da bi mogao postati sljedeći kralj iako sigurno ne raspolaže s više od desetakzastupnika. Jedva je stigao saslušati našu ponudu koliko je zauzet bio grebanjem za glasove. Moždase za tjedan-dva urazumi. Možda ga onda ponukamo da se prikloni nama, ali ja se ne bih na to kladio.Izglednije je da će se udružiti s Isherom. Njih dvojica su oduvijek bili bliski, koliko čujem.”

“Blago njima”, procijedi Sult. “A Ingelstad?”

Glokta se promeškolji na stolici. “Vrlo sam mu otvoreno iznio vaš ultimatum, Eminencijo.”

“Onda možemo računati na njegov glas?”

Kako da to sročim? “Ne bih to s potpunom sigurnošću ustvrdio. Vrhovni sudac Marovia uspiomu je zaprijetiti gotovo identično kao i mi, preko svojeg potrčka Harlena Morrowa.”

“Morrow? Nije li on neki Hoffov ulizica?”

“Izgleda da je napredovao u svijetu.” Ili nazadovao, ovisno kako na to gledate.

“Lako se mi pobrinemo za njega.” Goyle je imao krajnje odvratan izraz na licu. “Vrlo lako—”

“Ne!” otrese se Sult. “Goyle, zašto vi uvijek, čim se pojavi neki problem, imate potrebu ubitiga? Moramo biti oprezni zasad i ostavljati dojam razumnih ljudi, otvorenih za pregovore.” Prošećedo prozora, a jarko mu sunce zabljesne ljubičastim sjajem kroz kamen na službenom prstenu. “Umeđuvremenu su svakodnevni poslovi oko upravljanja državom posve zapostavljeni. Nitko ne ubireporeze. Zločini prolaze nekažnjeno. Onaj gad kojega zovu Štavitelj, taj demagog, taj izdajnik, javnogovori na seoskim sajmovima i potiče otvorenu pobunu! Seljaci sad već svakodnevno napuštajufarme i okreću se razbojništvu, počinjaju nebrojene pljačke i štete. Kaos se širi, a mi nemamosredstava da ga zatremo. Samo su dvije pukovnije Kraljeve privatne još ostale u Adui, jedvadovoljno za održavanje reda u gradu. Tko zna hoće li nekom od naših lordova dojaditi čekanje paodluči pokušati preuranjeno prigrabiti krunu. Ne bi me to uopće začudilo!” “Hoće li se vojska skorovratiti sa Sjevera?” upita Goyle.

“Slabo vjerojatno. Onaj telac maršal Burr proveo je dva tjedna čučeći ispred Dunbreca i dao jeBethodu sasvim dovoljno vremena da se pregrupira na drugoj strani Bjelotoka. Tko zna kad ćekonačno zgotoviti posao, ako ikada!” Mjeseci utrošeni na uništavanje naše vlastite utvrde. Gotovoti dođe da požališ što smo toliko truda uložili u njezinu gradnju.

“Dvadeset i pet glasova.” Nadlektor se mrštio šuškavim papirima. “Dvadeset i pet, a Maroviaima osamnaest? Jedva da imalo napredujemo! Za svaki glas koji pridobijemo, negdje drugdjeizgubimo jedan!”

Goyle se nagne naprijed na fotelji. “Eminencijo, možda je došlo vrijeme da ponovno posjetimonašeg prijatelja na Sveučilištu—”

Nadlektor bijesno otpuhne pa Goyle začepi. Glokta se zagleda kroz prozor kao da nije čuo ništaneobično. Šest ruševnih tornjeva Sveučilišta dominiralo je panoramom. Ali kakvu bi pomoć itko

mogao pronaći ondje? Među raspadom i prašinom, od onih idiota adeptusa?

Sult mu nije dao puno vremena za razmišljanje o tome. “Sam ću razgovarati s Heugenom.” Paprstom ubode jedan od papira. “Goyle, pišite lordu guverneru Meedu i pokušajte izvabiti njegovupodršku. Glokta, dogovorite razgovor s lordom Wetterlantom. On se još nije izjasnio ni za jednu ni zadrugu stranu. Gubite se, vas dvojica.” Sult se okrene od svojih listova punih tajni i uperi nemilosrdneplave oči u Gloktu. “Gubite se i pribavite... mi... glasove!”

POSAO ŠEFAHladna noć!” vikne Cucak. “Mislio sam da bi trebalo bit ljeto!”

Njih trojica pogledaju gore. Najbliži je bio neki starac sijede kose čije je lice izgledalopodosta istrošeno. Tik iza njega bio je mlađi muškarac s lijevom rukom amputiranom iznad lakta.Treći je bio još dječak, a stajao je na kraju doka i mrštio se tamnome moru.

Cucak je glumio da gadno šepa dok im je prilazio, vukao je za sobom nogu i trzao se kao da gaboli. Dovuče se pod svjetiljku, navali se na motku na kojoj je stajala zajedno sa zvonom za uzbunu padigne staklenku da je svi vide.

Starac se naceri pa nasloni koplje na zid. “Uvijek je hladno ovdje uz vodu.” Priđe mu trljajućiruke. “Sva sreća da imamo tebe da nas ugriješ, ne?”

“Aha. Sva sreća za sve.” Cucak izvuče čep i pusti ga da visi, pa podigne jednu šalicu i nalijemalo.

“Nemoj se sramiti, jel, momče.”

“Pa bome i ne budem.” Cucak natoči još malo. Jednoruki je morao odložiti koplje kad mu jepružio njegovu šalicu. Dječak priđe zadnji i odmjeri Cucka, sav oprezan.

Stari ga malko pogurne laktom. “Si siguran da bi ti se mama ljutila što piješ, mali?”

“Koga briga što bi ona rekla?” progunđa, nastojeći zvučati grubo.

Cucak mu doda šalicu. “Ak’ si dovoljno star da držiš koplje, dovoljno si star i da držiš šalicu,kažem ja.”

“Dovoljno sam star!” otrese se on i istrgne je iz Cuckove ruke, ali se strese kad je otpio iz nje.Cucak se prisjeti svojeg prvog pića, kako mu je bilo silno zlo i kako se pitao čemu tolika fama, pa senasmiješi sam sebi. Momak je mislio da se njemu smije, najvjerojatnije. “Tko si ti uopće?”

Stari momak zakoluta očima. “Ne obaziri se na njega. Još je dovoljno mlad da misli da sebezobrazlukom pridobiva poštovanje.”

“Sve u redu”, reče Cucak i natoči sebi jednu šalicu pa odloži staklenku na kamen, uzevši sivremena da razmisli što da kaže, da se pobrine da negdje ne pogriješi. “Zovem se Cregg.” Poznavaoje nekoć čovjeka koji se zvao Cregg, taj je poginuo u nekom okršaju u brdima. Cucku se nijepretjerano sviđao i nije imao pojma zašto se baš tog imena sjetio, ali pomisli da je to ime dobrokoliko i bilo koje drugo u tom času. Potapša se po bedru. “Uboli me u nogu gore na Dunbrecu, nijedobro zacijeljelo. Ne mogu više marširati. Rekao bih da su mi odbrojani dani u bojnim redovima pame šef poslao ovamo dolje da pazim vodu zajedno s vama.” Baci pogled prema moru koje semreškalo i ljeskalo pod mjesečinom kao da je živo. “Ne mogu, doduše, reći da mi je baš nešto žao.Iskreno govoreći, već mi je bila puna kapa borbi.” Taj dio barem nije bio laž.

“Znam kako ti je”, reče Jednoruki i mahne batrljkom Cucku pred nosom. “Kakva je goresituacija?”

“Dobra. Unijci još uvijek čuče pred vlastitim zidinama, svim se silama trude prodrijeti unutra,a mi smo s druge strane rijeke i čekamo ih. Tako je već tjednima.”

“Čuo sam da su neki dečki prešli Unijcima. Čuo sam da je stari Trodrvaš bio gore, da jepoginuo u toj bitki.”

“Bio je to velik čovjek, Rudd Trodrvaš,” veli stari, “velik čovjek.”

“Je”, Cucak kimne. “Bome je.”

“Čuo sam da ga je Cucak zamijenio, kao”, reče Jednoruki.

“Ma da?”

“Tako sam čuo. Opaki neki gad. Ogromna mrcina. Zovu ga Cucak jer je jednom nekoj ženiodgrizo sise.”

Cucak zatrepće. “Stvarno? Ja ga, eto, nisam nikad vidio.”

“Čuo sam da je Krvava Devetka gore”, prošapće dječak, očiju raskolačenih kao da priča oduhu.

Druga dvojica mu se podsmjehnu. “Krvava Devetka je mrtav, mali, i sva sreća da smo seriješili tog zlog smrada.” Jednoruki zadrhti. “Dovraga, stvarno imaš glupih ideja!”

“Samo sam tako čuo.”

Stari momak gucne još groga pa cmakne usnama. “Nije previše bitno ‘ko je gdje. Unijcima ćevjerojatno dosaditi kad osvoje tu svoju utvrdu. Dosadit će im pa će se pokupiti kući, preko mora, isve će se vratiti u normalu. Nitko od njih neće se spuštati ovamo do Uffritha, uglavnom.”

“Neće”, veselo će Jednoruki. “Neće dolaziti ovamo.”

“A zašto ih mi onda ovdje čekamo?” zatuli mladac.

Starac zakoluta očima kao da je to već deset puta čuo i svaki put odgovorio jednako. “Zato štosu nam povjerili taj zadatak, momče.”

“A jednom kad dobiš zadatak, najbolje ti je da ga obaviš kako spada.” Cucak se sjeti da mu jeLogen rekao isto to, a i Trodrvaš. Ni jednog ni drugog više nema, vratili su se u blato, ali njihove suriječi i dalje istinite. “Čak i kad je zadatak dosadan, ili opasan, ili gadan. Čak i kad je riječ o zadatkukoji radije ne bi obavio.” Prokletstvo, kako mu se pišalo. Uvijek mu se piša u ovakvim situacijama.

“Živa istina”, reče stari, smiješeći se u šalicu. “Poso treba obaviti.” “Bome treba. Šteta,

doduše. Činite mi se simpatični momci.” Cucak posegne iza leđa kao da se češe po stražnjici.

“Šteta?” mladac je izgledao zbunjeno. “Kako to misliš—”

U tom mu trenutku Dow priđe s leđa i prereže mu grkljan.

Gotovo u istom času prljava ruka Mrkoga poklopi Jednorukome usta, a krvavi mu vrh mačaklizne kroz prorez u plaštu. Cucak skoči naprijed i triput brzo ubode starca među rebra. Ovaj zapišti iposrne, razrogačenih očiju; iz ruke mu je još uvijek visjela šalica, a iz otvorenih me se usta klimavoklatila slina. Zatim se skljoka.

Mladac je malo otpuzao. Jednu je ruku držao na vratu i pokušavao zadržati krv unutra, a drugomje posegnuo prema motki na kojoj je visjelo zvono za uzbunu. Ima kostiju mali, Cucak pomisli, kadrazmišlja o zvonu s prerezanim grkljanom, no nije se odvukao dalje od koraka prije nego mu je Dowsvom snagom nagazio na šiju i zgnječio ga kao palačinku.

Cucak se lecne kad je čuo kako su malome kosti u vratu zahrskale. Vrlo vjerojatno nije zaslužiotakvu smrt. Ali to je rat. Izgine mnogo ljudi koji to nisu zavrijedili. Posao je trebalo obaviti, obavilisu ga i sva trojica su još uvijek živi. Boljemu se nije mogao nadati od ovakvoga zadatka, ali nekakomu je ipak ostao gorak okus u ustima. Nikad mu nije bilo lako, ali sad mu je bilo teže nego ikad, sadkad je postao šef. Čudno koliko je lakše ubijati ljude kad ti netko to naredi. Težak je to posao,ubijanje. Teži nego što bi čovjek pomislio.

Osim, naravno, ako se ne zoveš Crni Dow. Taj smrad ubija s jednakom lakoćom kao što piša.Zato je tako prokleto dobar u tome. Cucak ga je gledao kako se saginje, svlači ogrtač s mlitavog tijelaJednorukoga i navlači ga sebi preko ramena, a zatim prevaljuje truplo u more, nehajno kao da bacasmeće.

“Imaš dvije ruke”, reče Mrki, već u starčevu kaputu.

Dow pogleda niz sebe. “Što točno želiš reći? Ne kanim si odsjeći ruku da se bolje prerušim,debilu!” (suton; CroWarez.org)

“Želi reći da je sakriješ.” Cucak je gledao Dowa kako prljavim prstom briše šalicu, toči sialkohol i ulijeva ga u sebe. “Kako možeš piti u ovakvom trenutku?” upita ga, svlačeći krvavi ogrtač sdječakova trupla.

Dow slegne ramenima pa si natoči još jednu čašicu. “Šteta da propadne. A i kao što si rekao.Hladna noć.” Ogavno se naceri. “Kvragu, kolko ti možeš pričat, Cucak. Zovem se Cregg.” Napravinekoliko šepavih koraka. “Naboli su me u dupe gore kod Dunbreca! Otkud si to izvukao?” Raspalinadlanicom Mrkoga po ramenu. “Jebeno preslatko, ne? Ima riječ za to, zar ne? Koja je to ono riječ?”

“Uvjerljivo”, reče Mrki.

Dowu se zacakle oči. “Uvjerljivo. Eto što si ti, Cucak. Ti si jedan uvjerljivi gad. Svega mi,mogao si izvaliti da si Skarling Gologlavi glavom i bradom i povjerovali bi ti. Ne znam kakouspijevaš ostati ozbiljan!”

Cucku baš nije bilo do smijeha. Nije mu se gledalo ona dva trupla, još uvijek opružena nakamenu. Uporno ga je brinulo da će se mladac prehladiti bez ogrtača. Prokleto je glupo razmišljati otome, s obzirom na to da leži u lokvi vlastite krvi širokoj cijeli korak.

“Pusti sad to”, progunđa. “Baci ovu dvojicu pa idemo do dveri. Nikad ne znaš kad će ih doćijoš.”

“Imaš pravo, šefe, imaš pravo, kako god ti kažeš.” Dow baci njih dvojicu uvodu, pa otkvači batiz zvona i baci ga u more za svaki slučaj.

“Šteta”, veli Mrki.

“Što to?”

“Šteta zvona.”

Dow zatrepće, zagledan u njega. “Šteta zvona, tako mi svega! Odjedanput si se sav razbrbljao, iznaš što? Mislim da si mi se prije više sviđao. Šteta zvona? Zar si prolupao, momče?”

Mrki slegne ramenima. “Južnjacima možda zatreba kad dođu ovamo.”

“Onda neka zarone i pronađu jebeni bat, dobro?” Dow potom uzme koplje Jednorukoga paodšeta do otvorenih dveri s jednom rukom skrivenom pod ukradenim ogrtačem, gunđajući sebi ubradu. “Šteta zvona... tako mi jebenih mrtvih...”

Cucak se protegne na prste i otkvači svjetiljku, podigne je i uperi prema moru, a onda dignejednu stranu ogrtača da je zakloni i spusti je nazad. Digne je pa spusti. Još jednom, a onda jetreperavu zakvači natrag na stup. Izgledala je kao sićušan plamen u tom trenutku, na kojem bi trebalipodgrijati nadanja. Sićušan plamičak koji se vidio tako daleko na vodi, ali jedino što su imali. Cijeloje vrijeme čekao da sve pođe po krivu, da se u gradu digne buka, i da se pedeset karlova obruši krozotvorene dveri i zasluženo ubije njih trojicu. Toliko mu se pišalo da samo što se nije raspuknuo dokje o tome razmišljao. Ali nisu došli. Nije se čulo ništa osim škripanja praznog zvona na stupu ihladnih valova koji su oplakivali kamen i drvo. Sve se odvilo upravo onako kako su isplanirali.

Prvi čamac doklizi iz tame, s nacerenim Cvokotom na pramcu. Iza njega se u čamac naguralodvadeset karlova koji su oprezno veslali, napetih bijelih lica i zuba stisnutih od naprezanja da ostanutiho. Pa ipak, svako lupkanje i zveketanje drva i metala pililo je Cucku živce.

Cvokot i njegovi momci objesili su vreće sa slamom preko boka dok su primicali čamac bližeda drvo ne bi zastrugalo po kamenju, baš kao što su isplanirali tjedan dana prije. Bace užad s palube iCucak i Mrki ih uhvate, privuku čamac posve blizu i privežu ga. Cucak pogleda Dowa, koji se mirnoi ležerno naslonio na zid pored dveri, i on lagano odmahne glavom da mu dojavi da se u gradu nitkone kreće. Tada se Cvokot popne po stepenicama, glatko i tiho, pa čučne u tami.

“Dobar posao, šefe”, prošapće, nasmiješen od uha do uha. “Fin i uredan.”

“Bit će vremena za tapšanje po leđima kasnije. Privežite i ostale čamce.”

“Nema frke.” Sad je već pristizalo još čamaca, još karlova, još vreća slame. Cvokotovi su ihmomci privukli i počeli izvlačiti ljude na mol. Raznorazne ljude koji su prebjegli u zadnjih nekolikotjedana. Ljude kojima se nije svidjelo Bethodovo poslovanje. Ubrzo ih je uz vodu bilo popriličnomnogo. Toliko da je Cucak jedva vjerovao da ih još nisu primijetili.

Posložili su se u grupice, točno prema planu, svaka sa svojim šefom i svojim zadatkom.Nekoliko je momaka poznavalo Uffrith pa su im narisali mapu na zemlji, onako kako je to Trodrvašznao. Cucak ih je sve do jednoga natjerao da je nauče. Naceri se kad se sjetio koliko je Crni Dowgunđao zbog toga, no sada se isplatilo. Čučao je pokraj dveri dok su oni prolazili uz njega, jedna pojedna mračna i tiha grupica.

Tul je bio prvi na redu, s desetak karlova iza sebe. “Dobro, Gromoglavi,” reče Cucak, “tvojesu glavne dveri.”

“Aha”, kimne Tul.

“Najvažniji zadatak od svih, pa ga pokušaj obaviti tiho.”

“Tiho, može.”

“Sretno, Tule.”

“Neće biti potrebna sreća.” I orijaš odbrza u mračne ulice zajedno sa svojom ekipom.

“Crvenkapi, tvoj je toranj pokraj bunara i zidine uz njega.”

“Tako je.”

“Cvokot, ti i tvoji dečki motrite gradski trg.”

“Kao sove, šefe.”

I tako dalje, prolazili su uz njega, ništa glasniji od vjetra s mora i valova na doku, a Cucak jesvakoj ekipi davao zadatak i tapšao ih u prolazu. Zadnji dođe Crni Dow i vidno opaka skupina ljudiiza njega.

“Dow, tvoja je starješinina dvorana. Naslaži drvo oko nje kao što smo se dogovorili, ali jenemoj zapaliti, čuješ li me? Nemoj ubiti nikoga koga ne moraš. Ne još.”

“Ne još, pošteno.”

“I, Dow.” Ovaj se okrene. “Nemoj ni maltretirati ženski rod.”

“Što ti misliš što sam ja?” upita, a a zubi mu se zacakle. “Neka životinja?” I tako je toobavljeno. Ostali su samo on i Mrki, i još njih nekoliko koji su motrili vodu. “A”, reče Mrki, polako

kimajući glavom. To je iz njegovih usta bila velika pohvala.

Cucak pokaže prema stupu. “Nabavi nam ono zvono, hoćeš li?” reče. “Možda nam ipakzatreba.”

Tako mu mrtvih, bome se čulo. Cucak je morao napola zažmiriti i cijela mu je ruka zadrhtjelakad je drškom noža raspalio po zvonu. Nije se osjećao pretjerano ugodno među svim tim zgradama,zgnječen zidovima i ogradama. U životu nije proveo puno vremena u gradovima, a i ono malo što jeproveo nije baš uživao. Ili su palili i radili spačke nakon opsada ili su ležali po Bethodovimtamnicama i čekali pogubljenje.

Trepćući je promatrao kaos krovova od škriljevca, zidove od starog sivog kamena, crnog drvakoje je postalo prljavo sivo, sve sjajno od lagane kišice. Činilo mu se to čudnim načinom života,spavati u kutiji i buditi se svakoga dana života na potpuno istome mjestu. Od same te pomisli postaoje nemiran, kao da ga zvono nije već dovoljno unervozilo. Pročisti grlo pa ga odloži na oblutkepokraj sebe. Zatim ostane čekati s jednom rukom na drški mača, nadajući se da izgleda opasno.

Dalje niz ulicu začuje se tapkanje koraka i na trg istrči neka djevojčica. Vilica joj je pala kad ihje vidjela da stoje ondje, desetak bradatih i naoružanih muškaraca i Tul Duru među njima. Vjerojatnonikada nije vidjela ni upola tolikog čovjeka. Naglo se okrene da pojuri u drugom smjeru i zamalo seposklizne na klizavoj kaldrmi. Tada ugleda Dowa koji je sjedio na hrpi drva odmah iza nje, naslonjenna zid s isukanim mačem na koljenima, i ukipi se na mjestu.

“U redu je, malecka”, progunda Dow. “Samo ostani tu di jesi.”

Sad ih je dolazilo još, žurili su prema trgu sa svih strana, svi sa zaprepaštenim izrazima licakad su ugledali Cucka i njegove momke kako čekaju. Žene i dječaci uglavnom, i pokoji starac.Zvonjava ih je izvukla iz kreveta pa su još uvijek napola spavali, crvenih očiju i podbuhlih lica, uzapletenoj odjeći i naoružani bilo čime što im se našlo pri ruci. Dječak s mesarskom sjekiricom. Nekipogrbljeni starac s mačem koji je izgledao još starije od njega. Djevojčica na čelu imala je vile urukama, kuštravu tamnu kosu i izraz na licu koji je Cucka podsjetio na Shari. Namrgođen i zamišljen,onakav s kakvim ga je gledala prije nego što su počeli spavati zajedno. Cucak namršteno pogledanjezine prljave bose noge u nadi da je neće morati ubiti.

Ako ih pošteno zaplaše, tako će najlakše sve brzo i lako obaviti. I stoga Cucak pokuša govoritikao netko koga se treba bojati, a ne netko tko se i sam usrao od straha. Kao što bi Logen govorio. Ilije to možda više straha nego što je potrebno. Onda kao Trodrvaš. Opako ali pravedno, kao da želinajbolje rješenje za sve.

“Ima li koji vođa među vama?” zareži.

“Taj sam”, zakrešti onaj starac s mačem, lica posve obješenog od zaprepaštenja što je zatekaodvadeset do zuba naoružanih stranaca nasred svog gradskog trga. “Ime mi je Mjed. Tko ste dovragavi?”

“Ja sam Cucak, ovo ovdje je Harding Mrki, a onaj krupni momak je Tul Duru Gromoglavi.”

Neke oči se razrogače, neki ljudi počnu mrmoriti jedni drugima. Izgleda da su već čuli ta imena.“Ovdje smo s petsto karlova i noćas smo preuzeli vaš grad.” Njegove riječi poprati nekoliko uzdisajai jecaja. Brojka je bila bliža dvjema stotinama, ali nije imalo smisla da im to kaže. Mogli bi pomislitida bi borba bila dobra ideja, a on se nije htio dovesti u situaciju da mora probosti neku ženu, ni daneka probode njega. “Ima nas još sasvim dovoljno uokolo, a stražari su vam svezani, oni koje nismomorali ubiti. Neki od mojih momaka, a morate znati da govorim o Crnom Dowu—”

“To bih bio ja.” Dow im uputi gadan kes, a neki od okupljenih ustrašeno odstupe od njega kaoda im je rečeno da sami pakao sjedi ondje.

“... Dakle, zalagali su se za to da vam zapalimo kuće i počnemo ubijati. Da obavimo posao kaokad je Krvava Devetka bio na čelu, razumijete me?” Neko dijete u gomili malo zaplače, nekakoslinavo zacvili. Dječak se ogleda oko sebe i sjekirica mu se zaljulja u ruci, a tamnokosa djevojčicazatrepće i čvršće stegne svoje vile. Shvatili su poantu, to svakako. “Ali ja sam vam mislio datipoštenu priliku da odustanete, budući da vam je grad pun žena, djece i tako to. Moram poravnatiračune s Bethodom, ne s vama. Unijci

žele ovo mjesto za luku, da mogu dopremati svoje ljude, zalihe i što već. Bit će ovdje za kojihsat vremena, s brodovima. Puno njih. Dolaze htjeli vi to ili ne. Uglavnom, želim reći da to možemoobaviti krvavo ako tako želite. Mrtvi znaju da imamo iskustva s time. Ili možete predati oružje, ako gaimate, i možemo se svi lijepo složiti, fino i... koja bi bila prava riječ za to?”

“Civilizirano”, reče Mrki.

“Tako je. Civilizirano. Što kažete?”

Starac je prebirao prstima po .maču kao da bi se radije navalio na njega nego njime zamahnuo,pa digne pogled prema zidinama odakle ga je gledalo nekoliko karlova i ramena mu klonu. “Izgledada ste nas uhvatili na krivoj nozi. Cucak, je 1’? Pričali su mi da ste vi jedan lukavi gad. Ionako ovdjenije ostao nitko tko bi se s vama borio. Bethod je uzeo sve muškarce koji su mogli držati koplje i štitistodobno.” Osvrne se po bijednoj gomili iza sebe. “Hoćete li ostaviti žene na miru?”

“Ostavit ćemo ih na miru.”

“One koje to žele”, reče Dow pohotno zagledan u djevojku s vilama. “Ostavit ćemo ih namiru”, zareži Cucak i prostrijeli ga pogledom. “Ja ću se za to pobrinuti.”

“Onda dobro”, zahriplje starac, dogega se i lecne kad je kleknuo i spustio hrđavi mač Cuckupod noge. “Bolji ste čovjek nego Bethod što se mene tiče. Pretpostavljam da bih vam trebao zahvalitina milosti, ako održite riječ.”

“A.” Cucak se nije osjećao pretjerano milosrdno. Sumnjao je da bi mu stari momak kojeg jeubio na molu zahvalio, ili onaj jednoruki koji je dobio mač u leđa, ili mladac kojega su zaklali i uzelimu cijeli život.

Jedan po jedan ostatak gomile je prilazio i jedan po jedan komad oružja, ako se to moglo tako

nazvati, padao je na hrpu. Brdo starog hrđavog alata i otpada. Onaj dječak dođe zadnji i ispustisjekiricu na sve ostalo, uplašeno pogleda Crnog Dowa, a onda odjuri natrag k ostalima i primitamnokosu djevojku za ruku.

Stajali su ondje, skutreni i raskolačenih očiju, i Cucak je mogao gotovo namirisati njihov strah.Samo su čekali da ih Dow i njegovi karlovi krenu komadati na mjestu. Čekali su da ih sve potjeraju uneku kuću, zaključaju i zapale. Cucak je već sve to vidio. Zato im nije mogao ni najmanje zamjeritišto su se svi stisnuli kao opkoljene ovce na livadi usred zime. I sam bi tako postupio.

“Dobro!” drekne. “To je to! Vratite se kućama, ili kamo već. Unijci stižu do podneva pa bi bilobolje da ulice budu prazne.”

Svi su trepćući pogledavali Cucka, Tula, Crnog Dowa pa jedni druge. Gutnuli su i drhtali,mrmljali zahvale mrtvima. Počnu se polako razilaziti i udaljavati, i svako pođe svojim putem. Živi,na sveopće olakšanje.

“Krasno obavljeno, šefe”, reče Tul Cucku na uho. “Ni Trodrvaš to ne bi bolje obavio.”

Dow mu polako priđe s druge strane. “Glede žena, ako te zanima moje mišljenje—”

“Ne zanima”, reče Cucak.

“Jeste li vidjeli mojega sina?” Jedna žena nije krenula kući. Išla je od čovjeka do čovjeka,suznih očiju i lica izbezumljenog od brige. Cucak spusti glavu i pogleda na drugu stranu. “Moj sin,bio je na straži, dolje uz vodu! Jeste li ga vidjeli?” Povuče Cucka za kaput, i obrati mu se prepuklim iplačnim glasom. “Molim vas, gdje mi je sin?”

“Mislite da ja za svakoga znam gdje je?!” otrese joj se u uplakano lice. Odšeta kao da ima hrpuvažnoga posla, a cijelo je vrijeme razmišljao - koja si ti kukavica, Cucak, koja si ti usrana podmuklakukavica. Baš si junačina, kako si prevario hrpu žena, djece i staraca.

Nije lak taj posao šefa.

TAJ PLEMENITI POSAOVeliki opkop isušen je u ranoj fazi opsade, nakon čega je ostao široki jarak pun crnog blata. Na

drugoj strani mosta, prekoputa, četiri su vojnika radila uz kola, vukla trupla na obalu i kotrljala ihmlitava prema dnu. Trupla posljednjih branitelja, sasječena i nagorena, poprskana krvlju i blatom.Divljaci iza rijeke Crinne daleko na istoku, zamršenih kosa i bradati. Mlohava su im tijela izgledalabijedno usukano nakon tri mjeseca izolacije unutar zidina Dunbreca, bijedno izgladnjelo. Jedvaljudski. Westu je bilo teško pretjerano se veseliti pobjedi nad tako jadnim stvorenjima.

“Čini mi se da je šteta,” promrmlja Jalenhorm, “nakon što su se tako hrabro borili. Da ovakozavrše.”

West je gledao kako još jedno usahlo truplo klizi niz obalu na isprepletenu hrpu blatnjavihudova. “Tako završava većina opsada. Pogotovo za hrabre. Zakopat će ih ovdje dolje u blatu a ondaće opet poplaviti opkop. Vode Bjelotoka slit će se preko njih, a njihova hrabrost, ili nedostatak iste,neće značiti ništa.”

Utvrda Dunbrec izdizala se iznad dvojice časnika dok su prelazili most, crni obrisi zidova itornjeva poput velikih oštrih rupa na teškom bijelom nebu. Iznad je kružilo nekoliko očerupanih ptica.Još ih je nekoliko kreštalo s načetih kruništa bedema.

Ljudima generala Kroya trebalo je mjesec dana da prevale isti put, uz opetovani krvavi otpor,eda bi konačno provalili masivna vrata pod ustrajnim pljuskom strijela, kamenja i kipuće vode. Joštjedan dana klaustrofobičnog pokolja da iznude desetak koraka niz tunel iza njih, da sjekirama ivatrom probiju druge dveri i konačno preuzmu kontrolu nad vanjskim zidinama. Sve mogućeprednosti bile su na strani branitelja. Zdanje je bilo vrlo pažljivo projektirano upravo za tu svrhu.

Jednom kad su se probili kroz ulaznu kulu, bio je to tek početak njihovih problema. Unutarnjesu zidine bile dvostruko više i dvostruko deblje od vanjskih i u svakoj su točki dominirale prilazima.Nije bilo nikakvog zaklona od projektila sa šest čudovišnih tornjeva.

Da pokore te druge bedeme, Kroyevi su ljudi isprobali svaku strategiju iz priručnika za opsade.Radili su s pijucima i polugama, no kamen je u bazi bio debeo pet koraka. Pokušali su kopati tunele,no tlo je bilo natopljeno vodom s vanjske strane tvrđave, a ispod nje bila je čvrsta anglandijskastijena. Bombardirali su zdanje katapultima, no jedva da su zagrebali silne bastione. Dolazili su sastrmoglavim ljestvama, vraćali se bezbroj puta, u valovima i u skupinama, iznenadno usred noći idrsko usred bijela dana, no i po mraku i na svjetlu raštrkani su redovi unijskih ranjenika teturalinakon neuspjelih pokušaja, turobno za sobom vukući poginule. Naposljetku su pokušali urazumitidivljake branitelje preko jednog sjevernjačkog prevoditelja, no nesretnika su samo izgađali nečistimaiz noćnih posuda.

Na kraju je sve bilo stvar čiste sreće. Nakon što su proučili kretanja stražara, jedan jepoduzetni narednik u okrilju noći okušao sreću s kukom. Uspeo se zajedno s dvanaestoricom drugihhrabrih ljudi koji su pošli za njim. Iznenadili su branitelje, nekoliko ih ubili i osvojili ulaznu kulu.Cijeli je taj poduhvat trajao deset minuta i uzeo jedan unijski život. Westu se činilo prikladnom

ironijom da je, nakon što je iskušala sve zaobilazne metode i naišla na krvavi otpor, unijska vojska nakoncu u unutarnji krug tvrđave ušla kroz otvorena ulazna vrata.

Blizu te arkade neki se vojnik sada nagnuo i glasno povraćao na zamrljanu kaldrmu. West prođepokraj njega s nekim lošim predosjećajem, uz lupkanje peta čizama koje je odjekivalo dugimtunelom, pa iziđe na prostrano dvorište u središtu tvrđave. Bilo je pravilnog šesterokutnog oblika iodražavalo formu unutarnjih i vanjskih zidina, sve prema savršeno simetričnom nacrtu. West je,međutim, sumnjao da bi arhitekti blagonaklono gledali na stanje u kojem su Sjevernjaci ostavilizdanje.

Izdužena drvena zgrada na jednoj strani dvorišta, možda staja, zapalila se u napadu i sada sesvodila na masu pougljenjenih greda i još uvijek užarenog ugljena. Ljudi zaduženi za raščišćavanjenereda imali su previše posla izvan zidina pa je tlo još uvijek bilo puno odbačenog oružja iisprepletenih tjelesa. Unijski su se poginuli protezali u redovima uz jedan ugao, pokriveni dekama.Sjevernjaci su ležali u svim pozama, na trbuhu ili na leđima, sklupčani ili opruženi kako su i pali.Ispod trupala kamene su kocke bile duboko načete, i to ne samo od nasumične štete nanesenetromjesečnom opsadom. U kamenu je bio isklesan velik krug, a unutar njega još krugova i mnoštvoneobičnih oznaka i simbola poslaganih u složenom uzorku. Westu se ni najmanje nije sviđalo kako toizgleda. Još gore, postao je svjestan odvratnog vonja koji se širio onuda, prodornijeg čak i od aromespaljenog drveta.

“Kakav li je to samo smrad?” promrsi Jalenhorm i stavi ruku preko usta. Neki ga je narednik ublizini čuo. “Izgleda da su naši sjevernjački prijatelji odlučili uresiti tvrđavu.” Pokaže visoko iznadnjihovih glava, i West pogledom poprati prst u rukavici.

Bili su toliko raspadnuti da mu je trebao trenutak da shvati da gleda u posmrtne ostatke ljudi.Bili su pribijeni raširenih ruku i nogu na unutarnje zidove svakoga tornja, visoko iznad nadograđenihgrađevina po dvorištu. Istrunute iznutrice visjele su im iz trbuha, prepune muha. Zarezani krvavimkrižem, kako bi to Sjevernjaci rekli. Dronjavi ostaci jarkih unijskih uniforma još su se jedvarazabirali i treperili su na povjetarcu iz mase gnjilog mesa.

Očito su visjeli ondje već neko vrijeme. Još od prije opsade, sasvim sigurno. Možda još otkadje utvrda tek pala u ruke Sjevernjaka. Trupla prvobitnih branitelja, prikovana ondje i trunu svih ovihmjeseci. Tri nisu imala glave, po svemu sudeći. Pripadala su, možda, onim darovima koje su poslalimaršalu Burru prije dosta vremena. West se zapita, besmisleno, je li tko od njih bio još živ dok su gapribijali. U usta mu navre slina, a zujanje muha postane mu odjedanput mučno glasno.

Jalenhorm je problijedio kao duh. Nije ništa govorio. Nije ni morao. “Što se to ovdjedogodilo?” promrmlja West kroz stisnute zube, više sebi u bradu nego nekome drugome.

“Pa, gospodine, mislimo da su se nadali dobiti pomoć.” Narednik mu se naceri, očito obdarenjakim želucem. “Pomoć od nekih neprijateljskih bogova, pretpostavili smo. Čini se da ipak nitko nijeslušao, ne?”

West se namršti uglastim oznakama na tlu. “Riješite se ovoga! Iščupajte kocke i zamijenite ihako treba.” Oči mu odlutaju do istrunutih leševa iznad njih i želudac mu se bolno stisne. “I ponudite

deset maraka nagrade čovjeku koji će imati dovoljno petlje da se popne gore i skine te leševe.”“Deset maraka, gospodine? Donesite mi ljestve!”

West se okrene na peti i odmaršira kroz otvorene dveri utvrde, držeći dah i svesrdno senadajući da više nikad ne bude u prilici da je opet posjeti. No znao je da će se vratiti. Pa makar usnovima.

Brifinzi s Poulderom i Kroyem bili su i više nego dovoljni da se i najzdravijem čovjeku smuči,a lord maršal Burr nije ni izbliza spadao u tu kategoriju. Zapovjednik oružanih snaga u Anglandijijednako se bijedno usukao kao i hranitelji Dunbreca, pa je jednostavna uniforma visjela na njemu, ablijeda mu koža izgledala prenategnuto preko kostiju. U dvanaest kratkih tjedana ostario je isto tolikogodina. Ruka mu se tresla, usnica drhtjela, nije mogao dugo stajati, a jahati nije mogao uopće. Svremena na vrijeme napravio bi grimasu i stresao se kao da ga probadaju nevidljivi bodeži. Westnije imao pojma kako uopće izdržava, no izdržavao jest, po četrnaest sati dnevno, pa i više. Svojimse dužnostima posvećivao sa svojom starom marljivošću. Samo što se sada činilo da ga izjedaju,malo po malo.

Burr se natmureno mrgodio velikoj karti pograničnog područja, s rukama na trbuhu. Bjelotok jebio vijugava plava linija po sredini, a Dunbrec crni šesterokut označen vitičastim natpisom. Nalijevoj strani Unija. Na desnoj strani Sjever. “Dakle”, zakrešti on pa se nakašlje i pročisti grlo.“Utvrda je opet u našim rukama.”

General Kroy ukočeno kimne. “Jest.”

“Konačno”, primijeti Poulder ispod glasa. Dva su generala i dalje, po svemu sudeći, naBethoda i njegove Sjevernjake gledali kao na manju smetnju koja ih odvlači od pravog neprijatelja;onoga drugoga.

Kroy se nakostriješi, a članovi njegova štaba počnu mrmljati oko njega poput jata bijesnihvrana. “Dunbrec su projektirali najbolji unijski vojni arhitekti i nije se nimalo štedjelo na njegovojizgradnji! Nije bila mala stvar osvojiti ga!”

“Dakako, dakako”, progunđa Burr, dajući sve od sebe da izvede diverziju. “Prokleto teškomjesto za osvajanje. Imamo li kakvu ideju kako je to Sjevernjacima pošlo za rukom?”

“Nitko nije preživio da nam kaže kojim su se trikovima poslužili, gospodine. Borili su se, beziznimke, do smrti. Zadnjih nekoliko zabarikadiralo se u staji i zapalilo građevinu. “

Burr dobaci pogled Westu, a onda polako odmahne glavom. “Kako shvatiti takvog neprijatelja?U kakvom je stanju utvrda sada?”

“Opkop je isušen, ulazna kula djelomično uništena, a unutarnjem je zidu nanesena zamjetnašteta. Branitelji su srušili neke od zgrada da bi imali drva za potpalu i kamenja za bacanje, a ostalo suostavili u..Kroy promigolji usnama kao da traži prave riječi. “Vrlo lošem stanju. Popravci ćepotrajati nekoliko tjedana.”

“Hm.” Burr se nezadovoljno protrlja po trbuhu. “Zatvoreno vijeće želi da što prije prijeđemopreko Bjelotoka na Sjever i obračunamo se s neprijateljem. Pozitivne vijesti za nemirno pučanstvo itako to.”

“Zauzimanje Uffritha”, uskoči Poulder s nevjerojatno samozadovoljnim osmijehom, “znatnonam je ojačalo poziciju. Jednim smo potezom osvojili jednu od najboljih luka Sjevera, savršenopozicioniranu za snabdijevanje naših snaga. Prije toga sve smo morali dopremati kolima cijelomdužinom Anglandije, po lošim cestama i po lošem vremenu. Sada zalihe i pojačanja možemodopremati brodom i gotovo ravno na bojište! I sve to bez ijedne žrtve!”

West mu nije kanio dopustiti da ukrade zasluge za to.

“Apsolutno”, dometne on hladnim monotonim glasom. “Naši sjevernjački prijatelji još su namjednom dokazali da su neprocjenjivi.”

Poulderov se štab u crvenim jaknama namrštio i stao gunđati. “Odigrali su svoju ulogu”,general je bio prisiljen priznati.

“Njihov vođa, Cucak, sam nam je došao s izvornim planom, sam ga je izvršio sa svojimljudima i predao vam grad s otvorenim vratima i stanovništvom spremnim na suradnju. Koliko jaznam.”

Poulder namrgođeno pogleda Kroya koji si je sad dopustio jedva primjetan osmijeh. “Mojiljudi drže grad u svojim rukama i već gomilaju rezerve! Taktički smo nadigrali neprijatelja i prisililiga na povlačenje prema Carleonu! To je, pukovniče West, zacijelo najvažnije u cijeloj priči, a ne tkoje što točno radio!”

“Dabome!” ubaci se Burr i odmahne velikom rukom. “Obojica ste učinili mnogo za svojuzemlju. No sada se moramo posvetiti budućim uspjesima. Generale Kroy, organizirajte radne skupinekoje će ostati i zgotoviti popravke na Dunbrecu i pukovniju regruta koji će čuvati bedeme. Sazapovjednikom koji zna svoj posao, molim. Bila bi velika neugodnost, najblaže rečeno, kad bismo podrugi put izgubili tvrđavu.”

“Neće biti pogreške,” zareži Kroy na Pouldera, “možete se pouzdati u to.”

“Ostatak vojske neka prijeđe Bjelotok i postroji se na obali. Onda možemo krenuti nasjeveroistok prema Carleonu i dopremati zalihe preko luke u Uffrithu. Potjerali smo neprijatelja izAnglandije. Sada ih moramo pritisnuti i samljeti Bethoda.” Maršal zakrene tešku šaku u dlanu da imto ilustrira.

“Moja će divizija do sutra navečer biti preko rijeke”, procijedi Poulder Kroyu, “i urednopostrojena!”

Burr napravi grimasu. “Moramo biti na oprezu, što god Zatvoreno vijeće govorilo. Unijska jevojska zadnji put prešla Bjelotok još kad je kralj Casamir poveo invaziju na Sjever. Ne moram vaspodsjećati na to da se bio prisiljen navrat-nanos povlačiti. Bethod nas je već znao zaskočiti, a bit će

samo jači što se više povlači na svoj teritorij. Moramo surađivati. Ovo nije natjecanje, gospodo.”

Dva se generala smjesta počnu natjecati tko će se više slagati s njim. West duboko uzdahne iprotrlja korijen nosa.

NOV ČOVJEKI tako se vraćamo.” Bayaz je namršteno gledao grad: blještavi bijeli JL polumjesec razvučen

oko svjetlucavog zaljeva. Polako ali odlučno im se približavao, posezao i obujmio Jezala u srdačanzagrljaj. Obrisi su postajali jasniji, zeleni su parkovi provirivali između kuća, bijeli se tornjeviizdizali iz mase zgrada. Vidio je strmoglave zidine Agrionta, sunce koje je blještalo u sjajnimkupolama iznad njih. Kuća Tvorca nadvila se visoko iznad svega, no čak je i ta odbojna masa sadanekako odavala dojam topline i sigurnosti.

Vratio se kući. Preživio je. Osjećao se kao da je prošlo stotinu godina otkad je stajao na krmine bitno različitog broda, očajan i jadan, i gledao Aduu kako žalosno klizi u daljinu. Kroz naviranjevode, lamatanje jedra i krikove galebova počeo je razabirati daleki žamor grada. Zvučalo mu je tokao najdivnija glazba koju je ikada čuo. Sklopi oči i duboko udahne zrak u nosnice. Trula slankastaaroma zaljeva bila mu je slatka kao med na jeziku.

“Čovjek bi pomislio da ste uživali u putovanju, kapetane?” upita Bayaz, vrlo ironično.

Jezal se samo naceri. “Uživam u njegovu kraju.”

“Ne morate biti potišteni”, ponudi mu Brat Dugostopi. “Ponekad naporno putovanje ne urodiblagodatima dok ne prođe mnogo vremena od povratka. Kušnje su kratkotrajne, no stečena mudrosttraje čitav život!” “Hah.” Prvi mag napravi grimasu. “Putovanje jedino mudrima da je mudrost. Glupisamo još više oglupave. Gospodine Devetprsti! Jeste li se čvrsto odlučili vratiti na Sjever?”

Logen uzme kratku pauzu od mrštenja vodi. “Nemam razloga ostati.” Dobaci poprijeki pogledFerro, a ona ga mrko pogleda.

“Što mene gledaš?”

Logen odmahne glavom. “Znaš što? Nemam jebenog pojma.” Ako je između njih postojalo ištanalik na romansu, dosad se već, izgleda, srozalo u nadurenu odbojnost.

“Dobro,” reče Bayaz sa začuđenim izrazom na licu, “ako ste tako odlučili.” Pruži Sjevernjakuruku i Jezal ih je gledao kako se rukuju. “Mlatnite Bethoda jednom za mene, kad vam se jednom nađepod čizmom.”

“I hoću, ako se ja ne nađem pod njegovom.”

“Nije lako mlatiti iz ležećeg položaja. Zahvaljujem vam na pomoći, i pristojnom vladanju.Možda mi jednom ponovno dođete u goste, u biblioteku. Zavalit ćemo se uz jezero i smijati uzvišenimpustolovinama na zapadu svijeta.”

“Nadam se da hoćemo.” No Logen nije izgledao kao da u njemu ima baš mnogo smijeha, a ninade. Izgledao je kao čovjek kojem više nije ostalo izbora.

Jezal je u tišini gledao kako bacaju uže dolje na mol i privezuju brod, pa dugi most za ukrcaj

zacvili prema obali i zastruže na kamen. Bayaz pozove svojeg naučnika. “Gospodine Quai! Vrijemeje za iskrcavanje!” Blijedi mladić siđe s broda za svojim učiteljem i ne osvrnuvši se, a BratDugostopi za njima.

“Onda sretno”, reče Jezal i pruži Logenu ruku.

“I tebi.” Sjevernjak se naceri, zanemari ruku i privine ga u čvrst i smrdljiv zagrljaj. Ostanu takojedan pomalo dirljiv i pomalo neugodan trenutak, a onda ga Sjevernjak potapša po leđima i pusti daode.

“Možda se vidimo gore na Sjeveru.” Jezalu glas sasvim malo pukne, uz sav njegov trud. “Akome pošalju...”

“Možda, ali... mislim da se nadam da nećemo. Kao što rekoh, da sam ja na tvojem mjestu,pronašao bih si dobru ženu i prepustio ubijanje nerazumnijima.”

“Kao što si ti?”

“Kao što sam ja.” On pogleda Ferro. “To je onda to, je li, Ferro?”

“A.” Ona slegne žgoljavim ramenima i odmaršira niz most.

Logenovo lice nato trzne. “Dobro”, promrmlja on njezinim leđima. “Bilo mije drago.” Mahnebatrljkom izgubljenog prsta prema Jezalu. “Ako se išta može reći za Logena Devetprstog, može sereći da zna sa ženama.”

“Mmm.”

“Aha.”

“Dobro.” Jezal ustanovi da mu je neobično teško stvarno i otići. Bili su gotovo stalno zajednozadnjih šest mjeseci. U početku je prema njemu osjećao isključivo prezir, no sad kad su se rastajali,osjećao se kao da napušta starijeg brata kojeg silno poštuje. I gore, zapravo, jer Jezal nikad nije imaobogzna kakvo mišljenje o svojoj pravoj braći. I zato je oklijevao na palubi, a Logen mu se cerio kaoda sluti o čemu razmišlja.

“Ne brini. Pokušat ću se snaći bez tebe.”

Jezal se uspije mlako osmjehnuti. “Samo se sjeti što sam ti rekao, ako se opet nađeš u tučnjavi.”

“Rekao bih, nažalost, da najvjerojatnije budem.”

Nakon toga Jezalu nije preostalo ništa drugo nego da se okrene i otklapara dolje na obalu,praveći se da mu je putem nešto upalo u oko. Činilo mu se da je dug put do prepunog mola gdje jestao do Bayaza i Quaija, Dugostopog i Ferro.

“Gospodin Devetprsti zna se brinuti za sebe, rekao bih”, reče prvi mag.

“Oh, da, uistinu,” zahihoće se Dugostopi, “malo tko bolje od njega!”

Jezal baci posljednji pogled preko ramena dok su odlazili prema gradu. Logen mu mahne sograde broda, a onda se između njih ispriječi ugao hale, i njega više nije bilo. Ferro je zastala natrenutak, namršteno gledala prema moru, stisnutih šaka i dok joj se čeljusni mišić trzao. Tadase'okrene i primijeti da je Jezal gleda.

“Sto ti gledaš?” Zatim se progura uz njega i pođe za ostalima na prenapučene ulice Adue.

Grad je bio upravo onakav kakvog ga se Jezal sjećao, a opet, sve je bilo drugačije. Zgrade kaoda su se stisnule i bijedno se sklupčale zajedno. Čak se i Medijana, velika središnja gradska arterija,činila užasno stisnuto nakon velikih prostranstava Staroga Carstva i zapanjujućih panoramarazrušenog Aulcusa. Nebo je bilo više, ondje na velikoj ravnici. Ovdje je sve bilo smanjeno i, da svebude još gore, imalo neugodan vonj koji nikad prije nije primijetio. Hodao je sa zgađenom grimasomi nimalo graciozno izbjegavao rijeku prolaznika koji su ga naguravali i laktarili.

Upravo su mu ljudi bili najčudniji od svega. Prošli su mjeseci otkad je Jezal zadnji put vidioviše od desetero odjedanput. Sada ih je odjednom bilo na tisuće naguranih oko njega, bjesomučnousredotočenih na svoja posla. Meki, svježi i napirlitani kričavim bojama, sada su mu bili nakazni kaocirkuski zabavljači. Moda je napredovala dok je on bio daleko i gledao smrti u oči na jalovomzapadu Svijeta. Šeširi su se nosili pod drugim kutom, rukavi su nabubrili u širi kroj, ovratnici košuljastisnuli su se toliko da bi ih prije godinu dana smatrali apsurdnima. Jezal otpuhne sebi u bradu. Bilomu je bizarno da su ga ikad mogle zanimati takve budalaštine, pa s krajnjim prezirom odmjeri skupinunamirisanih kicoša koji su prolazili uz njih.

Njihova se grupica smanjivala kako su napredovali gradom. Prvo je Dugostopi imao izljevepozdrava popraćene s puno rukovanja, lupetanja o časti i privilegijima, i obećanjima o ponovnomsusretu za koja je Jezal sumnjao, ili se, točnije, nadao da su neiskrena. U blizini velike trznice naČetirima Uglovima, Quai je otposlan na nekakav zadatak, što li, sav uobičajeno naduren i bez riječi.Tako mu je u društvu ostao samo prvi mag, i Ferro koja se srdito vukla za njima.

Iskreno rečeno, Jezalu ne bi smetalo da se grupa smanjila još više. Devetprsti se moždapokazao kao pouzdan drug, ali ostatak disfunkcionalne obitelji teško da bi se našao među Jezalovimodabranim gostima na večeri. Odavno je već izgubio svaku nadu da bi Ferrin namrgođeni oklopmogao napuknuti i razotkriti brižnu dušu koja se ispod skriva. No barem je njezina grozomorna ćudbila predvidljiva. Bayaz je, ako išta, bio još više zastrašujući: pola očinski dobro raspoložen, a polatko zna što. Kad god bi starac otvorio usta, Jezal bi se lecnuo u iščekivanju nekog ružnog iznenađenja.

No zasad je sasvim ugodno čavrljao. “Slobodno pitam kakvi su vam sada planovi, kapetaneLuthare?”

“Pa, pretpostavljam da će me poslati u Anglandiju, u rat protiv Sjevernjaka.”

“I ja bih rekao. Iako se nikad ne zna što nam sudbina sprema.”

Jezalu se nije previše sviđalo kako to zvuči. “A vi? Vraćate se u...” Tada ustanovi da nema

pojma otkud se mag uopće pojavio.

“Ne još. Zasad ću ostati u Adui. Velike se stvari spremaju, sinko, velike stvari. Možda ostanemda vidim kako će to ispasti.”

“Miči se, kujo!” začuje se uzvik s ruba ceste.

Tri redarstvenika gradske ophodnje okupila su se oko musave djevojčice u odrpanoj haljini.Jedan se nagnuo nad nju sa štapom u ruci i galamio joj u lice dok se ona sva usukala pred njim. Okonjih se okupila naoko nezadovoljna gomila promatrača, uglavnom radnici i težaci, jedva čišći odsame prosjakinje.

“Zašto je ne ostavite na miru?” jedan progunđa.

Jedan od stražara prijeteći zakorači prema njemu i podigne štap, a drugi zgrabi prosjakinju zaramena, šutne joj šalicu na cesti pa joj se nekoliko novčića otkotrlja u jarak.

“To mi se čini pretjeranim”, reče Jezal ispod glasa.

“Eto.” Bayaz je gledao svisoka. “Takve se stvari događaju cijelo vrijeme. Nemojte mi reći danikad niste vidjeli kako tjeraju prosjake?”

Jezal je, naravno, vidio, ali nikad nije ni prstom mrdnuo. Na kraju krajeva, ne mogu samo takoostaviti prosjake da rade gužvu na ulici. Pa ipak, iz nekog mu je razloga cijeli taj proces izazivaonelagodu. Nesretnica se batrgala i plakala, a stražar je nepotrebno nasilno odvuče još jedan korakdok je leđima strugala tlo. Jezalu nije toliko smetao sam čin koliko činjenica da to rade pred njim, nerazmišljajući o njegovim osjećajima. Tako je nekako ispao suučesnik.

“Sramota”, procijedi kroz stisnute zube.

Bayaz slegne ramenima. “Ako vam toliko smeta, poduzmite nešto.”

Stražar je odabrao taj trenutak da zgrabi djevojčicu za raščupanu kosu i silovito je opatrneštapom, na što ona zacvili i padne s rukama preko glave. Jezal osjeti da mu se lice iskrivilo. Utrenutku se progurao kroz gomilu i pogodio čovjeka čizmom u stražnjicu tako da je sve zazvonilo iovaj se opruži u jarak. Jedan od njegovih kolega pojuri s pruženim štapom, no trenutak kasnijezatetura natraške. Jezal ustanovi da je isukao mačeve i da mu ulaštene oštrice svjetlucaju u sjenizgrade.

Publika zine i povuče se unatrag. Nije imao namjeru da situacija ode ni blizu ovako daleko.Prokleti Bayaz i njegov idiotski savjet. No sada više nije mogao ništa osim da to što je počeoprovede do kraja. Nabaci svoj najneustrašiviji i najbahatiji izraz lica.

“Napravi još korak i nabost ću te kao svinju što i jesi.” Prelazio je pogledom od jednogstražara do drugog. “No? Želi li me koji od vas dvojice iskušati?” Iskreno se nadao da neće, no nijese trebao brinuti. Bili su predvidivo kukavni ovako suočeni s odlučnim otporom pa su oklijevali tikizvan dosega njegovih mačeva.

“Nitko se tako ne odnosi prema ophodnji. Pronaći ćemo te, na to možeš ra—”

“Neće me biti teško pronaći. Ja sam kapetan Luthar iz Kraljeve privatne. Stanujem u Agriontu.Ne možete promašiti. To vam je ona tvrđava koja dominira cijelim gradom!” I pokaže dugim mačemuz ulicu tako da je jedan od stražara uzmaknuo od straha. “Primit ću vas kad god vam odgovara pamožete mojem skrbniku lordu maršalu Varuzu objasniti svoje ophođenje s ovom ženom, građankomUnije koja nije skrivila nikakav zločin osim što je siromašna!”

Nebulozno prenapuhan govor, dakako. Jezal samo što se nije zarumenio od srama na zadnjemdijelu. Oduvijek je prezirao sirotinju, i nije ni izbliza bio siguran da mu se stav promijenio iz temelja,no na pola govora se zanio pa nije imao drugog izbora nego da dramatično završi.

Pa ipak, njegove su riječi ostavile dojam na gradsku ophodnju. Trojica muškaraca ustuknu, iznekog razloga nacereni kao da je sve to skupa prošlo upravo onako kako su planirali, i prepusteJezala neželjenom odobravanju svjetine.

“Bravo, momče!”

“Dobro da bar netko ima muda!”

“Kako je rekao da se zove?”

“Kapetan Luthar!” zagrmi odjednom Bayaz, a Jezal se trgne napola spremivši mačeve u korice.“Kapetan Jezal dan Luthar, pobjednik prošlogodišnjeg Turnira, koji se netom vratio iz pustolovina nazapadu! Luthar mu je ime!”

“Rekao je Luthar?”

“Onaj koji je osvojio Turnir?”

“To je on! Vidio sam kako je pobijedio Gorsta!”

Cijela je gomila gledala razrogačenih očiju i puna poštovanja. Jedan od njih pruži ruku kao daće mu dotaknuti rub kaputa, a Jezal zatetura naprijed i gotovo se popikne preko prosjakinje koja jezakuhala cijeli taj fijasko.

“Hvala vam”, ushićeno će ona ružnim pučkim naglaskom, još neprivlačnijim zbog njezinihkrvavih usta. “O, hvala vam, gospodine.”

“Ma nije to ništa.” Jezal se polako odmakne, osjetivši duboku nelagodu. Bila je iznimnoprljava, ovako izbliza, a nije htio pokupiti neku boleštinu. Pozornost čitave grupe bila je, zapravo,sve samo ne ugodna. Nastavio se povlačiti natraške dok su ga oni gledali, svi nasmiješeni i punizadivljenih komentara.

Ferro mu se mrštila dok su odmicali od Četiri ugla. “Nešto je zanimljivo?” otrese se on.

Ona slegne ramenima. “Nisi više onolika kukavica kakva si bio prije.” “Zahvaljujem ti na toj

epskoj pohvali.” Okomi se na Bayaza. “Koji je to bio vrag?”

“To ste vi izveli čin milosrđa, mladiću, a ja sam bio ponosan što to vidim. Čini se da mojapredavanja ipak nisu bila posve protraćena kada ste vi u pitanju.”

“Mislio sam,” progunđa Jezal kojemu se činilo da je od Bayazovih neprekidnih predavanjanaučio i manje nego ništa, “čemu ono proklamiranje mojega imena svima i svakome? Sad će se pričaproširiti po cijelome gradu!” “Na to nisam mislio.” Mag se jedva primjetno osmjehne. “Samo sampomislio da ste zaslužili priznanje za svoj plemeniti postupak. Pomaganje nesretnicima, pomoć damiu nevolji, branjenje slabih i tako dalje. Pohvalno, u svakom slučaju.”

“Ali—” promrmlja Jezal, koji nije bio siguran pravi li on to od njega budalu.

“Ovdje nam se putevi razilaze, mladi moj prijatelju.”

“O. Ma da?”

“Kamo ćeš ti?” otrese se Ferro sumnjičavo.

“Imam nekoliko poslića za obaviti,” reče mag, “a ti ćeš poći sa mnom.” “A zašto bih?”Izgledala je kao da je još gore volje nego inače otkad su napustili dokove, a to nije bilo malopostignuće.

Bayaz zakoluta očima prema nebu. “Zato što ti nedostaju osnove ophođenja u društvu bez kojihne bi mogla pet minuta sama funkcionirati na ovakvome mjestu. Zašto inače? Vi se vraćate u Agriont,pretpostavljam?” upita Jezala.

“Da. Da, naravno.”

“No dobro. Htio bih vam zahvaliti, gospodine Luthar, na ulozi koju ste odigrali u našoj malojpustolovini.”

“Kako se usuđuješ, ti čarobni šupče? Cijela je afera bila kolosalno, bolno, izobličujućetraćenje mojega vremena, i povrh toga potpuni promašaj.” No Jezal je u stvarnosti rekao sljedeće,“Naravno, da.” Primi starčevu ruku s namjerom da se mlitavo rukuje s njim. “Bila mi je čast.”

Bayazov je stisak bio zaprepašćujuće čvrst. “Drago mi je to čuti.” Jezal ustanovi da ga je staracprivukao vrlo blizu svome licu, i našao se kako zuri u njegove blistave zelene oči iz uznemirujućevelike blizine. “Možda se ukaže potreba da ponovno surađujemo.”

Jezal trepne. Suradnja je bio uistinu ružan izbor riječi. “No... dobro... ovaj... možda se...vidimo poslije?” Nikada to ne bi sam izabrao da se njega pita.

No Bayaz se samo naceri dok je puštao Jezalove protrnule prste. “O, siguran sam da ćemo seponovno susresti.”

Sunce je ugodno sjalo kroz grane aromatičnog cedra i bacalo šarene sjene na tlo ispod njega,

baš kao nekad. Ugodan je povjetarac treperio dvorištem a ptice su cvrkutale po granama drveća, baškao uvijek. Stare zgrade baraka nisu se promijenile, natiskane, presvučene šuškavim bršljanom sasvih strana uskog dvorišta. No tu je prestajala svaka sličnost s Jezalovim sretnim uspomenama. Posipmahovine uspuzao je po nogama stolica, površina stola dobila je debelu koru ptičjeg izmeta, travuveć tjednima nitko nije pokosio pa su klasovi trave udarali Jezala po listovima dok je prolazio.

Igrača već odavno nije bilo. Gledao je sjene kako se premještaju po sivome drvetu i prisjećaose njihova smijeha, okusa dima i žestokih pića, dodira karata u rukama. Ovdje je sjedio Jalenhorm ipravio se opak i muževan. Ovdje se Kaspa smijao šalama na svoj račun. Ovdje se West naslanjao iodmahivao glavom s rezigniranim neodobravanjem. Ovdje je

Brint nervozno premetao karte po rukama i nadao se velikim pobjedama koje nikako da dođu.

A ovdje je bilo Jezalovo mjesto. Privuče stolicu iz naručja trave, sjedne na nju s jednomčizmom na stolu i zanjiše se na zadnje noge. Činilo mu se nevjerojatnim, sad, da je nekoć tu sjedio,promatrao i kovao spletke, i smišljao kako da najbolje ponizi vlastite prijatelje. Govorio sije da sesada ne bi nikad upustio u neku takvu budalaštinu. Barem ne više od nekoliko partija.

Ako je mislio da će se nakon temeljitog pranja, pažljivog brijanja, čupanja dlaka i dugotrajnogpravljenja frizure osjećati više kao kod kuće, razočarao se. Nakon dobro poznatih rutina osjećao sekao stranac u vlastitim prašnjavim odajama. Teško mu se bilo samo tako uzbuđivati oko sjaja čizamai dugmadi ili rasporeda gajtana.

Kad je konačno stao pred zrcalo, gdje je davno prije znao provoditi brojne ugodne sate,ustanovio je da ga vlastiti odraz izrazito uznemiruje. Vitak i ogrubjeli pustolov, blistavim ga je očimagledao iz visserinskog stakla, s pepeljastoplavom bradom koja je slabo prikrivala ružan ožiljak nanjegovoj iskrivljenoj čeljusti. Stare su mu uniforme sve bile neugodno uske, uštirkane toliko da svesvrbe, ovratnika toliko stegnutog da ga je davio. Više se ni najmanje nije osjećao da im je mjesto nanjemu. Više se nije osjećao kao vojnik.

Nije bio siguran ni kome da se javi na dužnost nakon toliko dugog izbivanja. Svi časnici za kojeje znao, manje-više, bili su s vojskom u Anglandiji. Pretpostavljao je da bi mogao potražiti lordamaršala Varuza da je stvarno htio, no stvar je bila u tome da je naučio dovoljno o opasnosti da ne želiu nju hrliti. Postupit će po dužnosti ako to od njega zatraže. No prvo će ga morati pronaći.

U međuvremenu, nije imao drugog posla. Sama ga je pomisao u isti mah prestravila i uzbudila,pa gurne prst ispod ovratnika i povuče ga u pokušaju da olakša pritisak u grlu. Nije uspjelo. Pa ipak,kako je Logen Devetprsti volio govoriti: bolje da to obavi nego da živi u strahu. Uzme svoj paradnimač, no nakon minute zurenja u apsurdne mjedene zavijutke na dršci baci ga na pod i šutne nogompod krevet. Izgledaj kao netko nebitniji, Logen bi mu rekao. Uzme svoj dugi mač koji se izlizao naputovanju i provuče ga kroz kopču na remenu, duboko udahne i iziđe kroz vrata.

Ulica ni po čemu nije bila zastrašujuća. Bio je to miran dio grada, daleko od bučne trgovine itreštave industrije. U sljedećoj ulici oštrač noževa grleno je proklamirao svoj zanat. Pod strehamaskromnih kuća neki je golub malodušno gugutao. Negdje u blizini topot se kopita i pucketanje kotačakola čulo sve glasnije, a onda sve tiše. Osim toga, vladala je tišina.

Već je prošao uz kuću jedanput u oba pravca i nije se usudio opet od straha da ga Ardee neugleda kroz prozor, prepozna i zapita se kog on to vraga izvodi. Pa je kružio po gornjem dijelu ulice ivježbao što će reći kad se ona pojavi na vratima.

“Vratio sam se.” Ne, to je previše napuhano. “Bok, kako si?” Ne, preležerno. “Ja sam, Luthar.”Preukočeno. “Ardee... nedostajala si mi.” Preovisničko. Ugleda nekog čovjeka kako mu se mršti sprozora na katu pa se nakašlje i žurno krene prema njezinoj kući, mrmljajući neprekidno sebi u bradu.“Bolje da to obavim, bolje da to obavim, bolje da to obavim...” Pokuca šakom po drvu. Stane ipričeka, a srce mu počne nabijati po zubima. Zasun škljocne, i Jezal nabaci svoj najmazniji osmijeh.Vrata se otvore i u njega se iz dovratka zabulji niska i vrlo neugledna djevojka okrugloga lica. Nijebilo sumnje, ma koliko se stvari promijenile, da to nije Ardee. “Da?”

“Ovaj...” Sluškinja. Kako je mogao biti tako glup da pomisli da će Ardee sama otvoriti ulaznavrata? Ta pučanka je, ne prosjakinja. Pročisti grlo. “Vratio sam se... hoću reći... stanuje li ovdjeArdee West?”

“Stanuje.” Služavka otvori vrata dovoljno da Jezal zakorači u polumračan hodnik. “Što da jojkažem, tko je treba?”

“Kapetan Luthar.”

Glava joj se trzne kao da je za nju pričvršćen nevidljivi konac koji se naglo trgnuo. “Kapetan...Jezal dan Luthar?”

“Da”, promrmlja on smeteno. Je li moguće da je Ardee razgovarala o njemu s poslugom?

“Oh... samo pričekajte...” Sluškinja pokaže prema vratima i odbrza razrogačenih očiju, kao dajoj je gurkhulski car došao u goste.

Mračni je salon izgledao kao da ga je uredio netko s previše novca, premalo ukusa i nipribližno dovoljno mjesta za svoje ambicije. Bilo je tu nekoliko napadno tapeciranih naslonjača,prevelika i prenakićena vitrina i monumentalna slika na jednome zidu za koju bi, da je bila imaloveća, trebalo proširiti sobu u susjednu kuću. Dvije prašnjave zrake sunca dopirale su kroz prorezeizmeđu zavjesa i blještale na svojski ulaštenoj, iako pomalo grbavoj površini antiknog stola. Svaki jekomad možda i mogao proći sam za sebe, ali ovako nagurani zajedno stvarali su popriličnozagušujući efekt. Pa ipak, Jezal si je govorio dok je namršteno gledao sve to, došao je zbog Ardee, nezbog njezina namještaja.

Bilo je to smiješno. Koljena su mu bila klecava, usta suha, u glavi mu se vrtjelo, a sa svakimtrenutkom bivalo mu je samo sve gore. Nije ga bilo toliko strah ni u Aulcusu kad se na njega obrušilagomila urlajućih Shanki. Nervozno je kružio po sobi i stiskao i otpuštao šake. Proviri van na tihuulicu. Nagne se preko naslonjača da promotri ogromnu sliku. Neki naoko mišićavi kralj sjedio jezavaljen s pregolemom krunom na glavi dok su mu se plemići s krznenim obrubima klanjali i jagmilipod nogama. Harod Veliki, Jezal pretpostavi, no to ga prepoznavanje ne razveseli baš previše.Bayazova omiljena i najzamornija tema razgovora bila su postignuća tog čovjeka. Haroda Velikogmogu slobodno ukiseliti u octu što se Jezala tiče. Harod Veliki može slobodno—

“Oho-ho...”

Stajala je na vratima, a jarko svjetlo iz hodnika iza nje sjalo joj je u tamnoj kosi i na rubovimabijele haljine, glava joj je bila nagnuta u stranu a na sjenovitom je licu imala jedva primjetan duhosmijeha. Izgledala je kao da se gotovo uopće nije promijenila. Često u životu dugo iščekivanidogađaji ispadnu teška razočaranja. Ponovni susret s Ardee nakon toliko duge razdvojenostinesumnjivo je bio iznimka. Sav njegov pomno isplanirani razgovor ispario je u tom jednom trenu iostavio ga jednako praznoglavog kakav je bio kad ju je prvi put ugledao.

“Živ si, znači”, promrmlja ona.

“Da... ovaj... jedva.” Uspije se napola nelagodno nasmiješiti. “Zar si mislila da sam mrtav?”

“Nadala sam se da jesi.” To mu vrlo učinkovito obriše osmijeh s lica. “Kad nisam dobila nijedno jedino pismo. No zapravo sam mislila da si me samo zaboravio.”

Jezal se lecne. “Žao mi je što ti nisam pisao. Jako žao. Htio sam...” Ona zatvori vrata i naslonise na njih s rukama iza leđa, cijelo ga vrijeme namršteno gledajući. “Nije bilo dana kad nisam htio.Ali pozvali su me i nisam imao priliku nikome reći, čak ni vlastitoj obitelji. Bio sam... Bio samdaleko, na zapadu.”

“Znam da jesi. Cijeli grad bruji o tome, a ako sam ja to čula, već je sigurno općepoznato.”

“Čula si?”

Ardee trzne glavom prema hodniku. “Čula sam od služavke.”

“Od služavke?” Kako je, dovraga, itko u Adui čuo išta o njegovim nedaćama, a kamolisluškinja Ardee West? Odjednom ga preplave neugodne slike. Gomile sluga koji se hihoću njemukako leži i kuka o svom skršenom licu. Svi koji išta znače tračaju kako je negdje glupo izgledao dokga je na

žlicu hranio izubijani barbarin od Sjevernjaka. Ustanovi da se zarumenio do vrhova ušiju. “Štoje rekla?”

“Ma znaš.” Odsutno ušeta u sobu. “Da si se penjao po zidinama u opsadi Darmiuma, je li?Otvorio dveri carevim ljudima i tako to.”

“Molim?” Sad je bio još zbunjeniji nego prije. “Darmium? Hoću reći... tko joj je rekao...”

Prilazila mu je bliže i bliže, a on je bivao sve zbunjeniji i zbunjeniji dok se konačno nijeuzmucao i umuknuo. Još bliže i gledala je lagano uvis prema njegovu licu lagano razmaknutih usana.Tako blizu da je bio siguran da će ga zagrliti i poljubiti. Tako blizu da da se lagano prignuo uiščekivanju, napola sklopio oči i osjetio trnce u usnama... A onda ona prođe uz njega, umalo ga očešekosom po licu, pa produži prema vitrini, otvori je i izvadi kristalnu bocu, ostavivši njega za sobom,nasukanog na tepihu.

U tupoj ju je tišini gledao kako toči dvije čaše i pruža jednu njemu, tako da se sve vinozaljuljalo i ljepljivo poteklo sa strane. “Promijenio si se.” Jezal osjeti iznenadan nalet srama i rukomautomatski trgne prema gore da zakloni ožiljak na čeljusti. “Ne mislim na to. Barem ne samo na to.Sve. Ti si nekako drugačiji.”

“Ja...” Njezin učinak na njega bio je, ako išta, još jači nego prije. Tada još nije bilo teretaočekivanja, sveg onog dugog sanjarenja i iščekivanja u divljini. “Nedostajala si mi.” Rekao je to bezrazmišljanja, a onda ustanovi da se zarumenio pa pokuša promijeniti temu. “Je li ti se brat javio?”“Piše mi svaki tjedan.” Ona zabaci glavu i iskapi čašu, pa je krene opet napuniti. “Barem otkad samsaznala da je ipak živ.”

“Molim?”

“Mislila sam da je mrtav, nekih mjesec dana ili više. Za dlaku je izvukao živu glavu iz bitke.”

“Bila je bitka?” zacvili Jezal, tren prije nego što se sjetio da traje rat. Naravno da je bilobitaka. Ponovno ovlada vlastitim glasom. “Koja bitka?” “Ona u kojoj je princ Ladisla poginuo.”

“Ladisla je mrtav?” zacvili on, a glas mu opet poleti u djevojačke visine. U onih nekoliko putašto je vidio princa prestolonasljednika, ovaj mu se činio toliko punim sebe da je pomislio da jeneuništiv. Bilo mu je teško povjerovati da ga je moguće samo tako probosti mačem ili pogoditistrijelom i da može umrijeti kao bilo tko drugi, no eto.

“A onda mu je brat ubijen—”

“Raynault? Ubijen?!”

“U svom krevetu u palači. Kad kralj umre, novoga će izabrati glasovanjem u Otvorenomevijeću.”

“Glasovanjem?!” Glas mu ode tako visoko da je gotovo osjetio bljuvotinu u dnu grla.

Ona je već opet nadolijevala čašu. “Uthmanov izaslanik obješen je za umorstvo, iako jenajvjerojatnije bio nedužan pa se rat s Gurkhulcima otegnuo—”

“U ratu smo i s Gurkhulcima?!”

“Dagoska je pala početkom godine.”

“Dagoska... pala?” Jezal iskapi čašu jednim dugim gutljajem i zapilji se u tepih, pokušavajućiugurati sve to u glavu. Nije trebao biti iznenađen, dakako, što se život nastavio dok njega nije bilo, alini u kom slučaju nije očekivao da se svijet okrene naglavce. Rat s Gurkhulcima, bitke na Sjeveru,glasovanje za izbor novoga kralja?

“Trebaš još jednu?” upita Ardee i nagne bocu u ruci.

“Mislim da bi mi dobro došla.” Veliki događaji, naravno, baš kao što je Bayaz rekao. Gledao

ju je kako toči, usredotočeno namrštena, gotovo ljutito, dok je vino klokotalo van iz boce. Ugledamali ožiljak na njezinoj gornjoj usnici koji prije nije uočio i osjeti iznenadan poriv da ga dotakne,zarije joj prste u kosu i privine je k sebi. Veliki događaji, ali sve se to činilo nebitnim u usporedbi sovime što se događa sada, u ovoj prostoriji. Tko zna? Možda se smjer njegova života promijeni usljedećih nekoliko trenutaka, ako pronađe prave riječi i natjera se da ih izgovori.

“Stvarno si mi nedostajala”, uspije izreći. Bijedan pokušaj koji ona odbaci ogorčenootpuhnuvši.

“Ne budi glup.”

Uhvati je za ruku i natjera da ga pogleda u oči. “Cijeli sam život bio glup. Sada nisam. Bilo jetrenutaka, ondje na ravnici, kad me na životu držala jedino pomisao da... da bih mogao opet biti stobom. Svakog sam te dana htio vidjeti..Ona mu je uzvratila samo mrštenjem, posve ravnodušna.Silno ga je frustriralo to što mu se nije rastopila u naručju nakon svega što je prošao. “Ardee, molimte, nisam se došao ovamo prepirati.”

Mrgodila se podu dok je spuštala još jednu ispijenu čašu. “Ne znam zašto si dolazio ovamo.”

“Zato što te volim i ne želim se više nikad odvajati od tebe. Molim te, reci mi da ćeš mi bitižena!” Gotovo je to izrekao, no u zadnji je tren ugledao njezin posprdni podsmijeh pa se zaustavio.Potpuno je zaboravio kako zna biti teška. “Došao sam ti reći da mi je žao. Razočarao sam te, znam to.Došao sam čim sam mogao, ali vidim da nisi dobre volje. Vratit ću se poslije.”

Provuče se uz nju i krene prema vratima, no Ardee stigne do njih prva, okrene ključ u ključanicii izvadi ga. “Ostaviš me samu ovdje, ne javiš se ni jednim jedinim pismom, a onda se vratiš i želišotići bez poljupca?” Zaglavinja jedan korak prema njemu, a Jezal nesvjesno uzmakne.

“Ardee, pijana si.”

Ona uzrujano zatrese glavom. “Uvijek sam pijana. Zar nisi rekao da sam ti nedostajala?”

“Ali,” promrmlja on i počne iz nekog razloga osjećati lagani strah, “mislio sam—”

“Upravo je u tome problem, zar ne vidiš? U razmišljanju. Nije to za tebe.” Stjera ga natraške uzrub stola, a njemu se mač toliko poplete oko nogu da se morao pridržati da ne padne.

“Zar te nisam čekala?” prošapće ona, a njezin mu je dah na licu bio vruć i slatko-kiseo od vina.“Baš kao što si me molio?” Usta joj lagano očešu njegova, vrh jezika joj isklizne i lizne mu usne, aona ispusti grgljavi zvuk iz grla i privine se uz njega. Osjeti kako joj je ruka kliznula do njegovihprepona i počela ga nježno trljati preko hlača.

Osjećaj je, dakako, bio ugodan i uzrokovao trenutno ukrućivanje. Krajnje ugodan, ali nemalozabrinjavajući. Nervozno pogleda prema vratima. “A što sa slugama?” zakrešti.

“Ako im se ne sviđa, mogu si naći drugi jebeni posao, zar ne? Ionako nisu bili moja ideja.”

“Nego čija— aah!”

Uvila mu je prste u kosu i bolno mu zakrenula glavu tako da mu se obrati ravno u lice.“Zaboravi njih! Došao si zbog mene, zar ne?”

“Da... da, naravno!”

“Reci to, onda!” Rukom mu čvrsto stegne hlače, gotovo bolno, ali ne sasvim.

“A... došao sam zbog tebe.”

“No? Evo me.” I prstima mu počne petljati po remenu i raskopča ga. “Ne moraš se sadasramiti.”

Pokuša joj uhvatiti zapešće. “Ardee, čekaj—” Drugom ga rukom pljusne po licu tako da ga jesve zažarilo a glava mu poletjela u stranu, dovoljno jako da mu zazvoni u ušima.

“Sjedim ovdje već šest mjeseci i ne radim ništal” procijedi mu u lice, pomalo gutajućiglasove. “Znaš li ti koliko mi je bilo dosadno? A sad mi ti kažeš da čekam? E pa jebi se!” Grubo muzaruje po hlačama i izvadi mu kitu, trljajući je jednom rukom, a drugom mu stišćući lice dok je onžmirio i plitko joj dahtao u usta, samo s njezinim prstima na pameti.

Njezini mu zubi zagrizu usnicu, gotovo bolno, a onda jače. “A”, zastenje. “Au!” Nedvojbeno gaje grizla. Grizla ga je odlučno, kao da je njegova usnica neka žlundra koju mora progristi. Pokuša seodmaknuti, no iza leđa mu je bio stol, a ona ga je čvrsto držala. Bol je bio gotovo jednako velik kao išok, a onda, kako se grizenje nastavilo, znatno veći.

“Aaah!” Uhvati je jednom rukom za zapešće i izvrne ga iza leđa, trgne joj ruku i gurne je nastol. Čuo je kako je zajecala kad joj je glava silovito tresnula u ulašteno drvo.

Stajao je nad njom, ukipljen od očaja, usta slanih od krvi. Vidio je jedno tamno oko krozArdeenu zapetljanu kosu, kako ga bezizražajno gleda preko iskrivljenog ramena. Kosa joj sepomicala oko usta dok je disala, ubrzano. Pusti joj zapešće, iznenada, ugleda kako joj se ruka miče sjarkoružičastim tragovima njegovih prstiju na koži. Ruka joj posegne dolje, zagrabi punu šaku haljinei povuče je gore, pa još jednom zagrabi i povuče, sve dok joj sve podsuknje nisu bile ovijene okostruka a gola se bijela stražnjica uperila u njega.

No. Možda je sada nov čovjek, ali još uvijek je muškarac.

Sa svakim njegovim potiskom glava joj je udarala u žbuku, njegova je koža pljuskala o stražnjidio njezinih bedara, a hlače su mu klizile sve niže i niže niz noge sve dok mu korice mača nisu počelestrugati po tepihu. Sa svakim je potiskom stol unezvijereno škripao, svaki put sve glasnije i glasnije,kao da se jebu na leđima nekog prijekornog starca. Sa svakim je potiskom ona stenjala a on dahtao,ne od nekog posebnog užitka ili bola, nego zbog nužnog kretanja zraka kao posljedice žustreaktivnosti. Sve je završilo milostivo brzo.

Često u životu dugo iščekivani trenuci ispadnu teška razočaranja. Ovo je nesumnjivo bila jedna

od tih prilika. Kad je trošio sve one beskrajne sate na ravnici, nažuljan od sedla i u strahu za vlastitiživot, sanjareći o Ardee i trenutku kad će je ponovno vidjeti, nije baš imao na umu brzu i divlju ševuna stolu njezine neukusne dnevne sobe. Kad su završili, gurne svoj mlitavi kurac natrag u hlače, punkrivnje i srama i krajnje očajan. Od zveketa kopče remena došlo mu je da si zabije lice u zid.

Ona ustane i pusti da joj suknje padnu pa ih poravna, zagledana u pod. On posegne premanjezinu ramenu. “Ardee—” Ona mu ljutito otrese ruku i udalji se od njega. Baci nešto na pod iza sebei to zaštropoće na tepihu. Ključ vrata.

“Možeš ići.”

“Molim?”

“Idi! Dobio si što si htio, nisi li?”

On u nevjerici lizne krvavu usnu. “Misliš da sam ovo htio?” Samo tišina. “Volim te.”

Ona se nekako nakašlje kao da će povraćati pa polako zatrese glavom. “Zašto?”

Nije bio siguran da zna odgovor. Nije bio siguran što je time mislio niti što više uopće osjeća.Htio je početi ispočetka, ali nije znao kako. Cijela mu je situacija bila neobjašnjiva noćna mora izkoje se nadao uskoro probuditi. “Kako to misliš, zašto?”

Ona se presavine stisnutih šaka i zaurla na njega. “Ja sam jebena nula! Svi koji me poznaju,mrze me! Vlastiti me otac mrzio! Moj vlastiti brat!” Glas joj prepukne, lice pogužva a iz usta joj izletiljutnja i jad. “Uništim sve što taknem! Ja sam najobičnije govno! Kako to ne vidiš?” Zatim stavi rukepreko lica, okrene mu leđa i ramena joj se počnu tresti.

On ju je gledao u nevjerici, a i samome mu je podrhtavala usna. Stari Jezal dan Lutharvjerojatno bi brže-bolje zgrabio ključ, odjurio iz sobe na ulicu, nikad se više ne vratio i smatrao sesretnim što se tako lako izvukao. Novi je to razmotrio. Dobro je to razmotrio. Ali imao je previšekaraktera za to. Ili se barem u to uvjeravao.

“Volim te.” Riječi su mu u krvavim ustima imale okus laži, no već je otišao puno predaleko dabi se osvrtao. “Još uvijek te volim.” Prođe kroz sobu i iako ga je pokušala odgurnuti, zagrli je. “Ništase nije promijenilo.” Zarije joj prste u kosu i privine njezinu glavu na svoja prsa dok je tiho plakala,slineći mu po prednjici kričave uniforme.

“Ništa se nije promijenilo”, prošapće. No naravno da jest.

VRIJEME ZA HRANJENJEN isu sjedili tako blizu da bi bilo očito da su zajedno. Dva čovjekakoja su, idući svaki za

svojim poslom, igrom slučaja smjestili guzice na isti komad drva. Bilo je rano jutro i iako je suncebacalo bolan bljesaku Gloktine oči i davalo rosnoj travi, šuškavom drveću i namreškanoj vodiu parkuzlatan sjaj, zrak je još uvijek podmuklo štipao. Lord Wetterlandočito je bio ranoranilac. Ali i ja sam.Čovjeka na ustajanje iz kreveta ništane potiče uvjerljivije nego probadajući grčevi zbog kojihcijele noći bdije.

Gospodin lord posegne u papirnatu vrećicu, izvuče prstohvat krušnih mrvica između palca ikažiprsta i baci ih pod noge. Banda napuhanih pataka već se bila okupila, a sad su se gnjevnouskakale jedna na drugu u pokušaju da se domognu mrvica dok ih je plemić promatrao, naboranoglica obješenog i ravnodušnog poput maske.

“Ne gajim ja nikakve iluzije, superiore”, reče monotonim glasom, gotovo ne pomičući usne i nepodignuvši uopće pogled. “Nisam dovoljno krupna riba da bih se natjecao u ovome nadmetanju, svekad bih to i htio. Ali dovoljno sam krupan da nešto iz toga izvučem. Kanim izvući sve što mogu.”Ravno na stvar, onda, jednom za promjenu. Ne moramo razgovarati o vremenu, o tome kako sudjeca, ili o relativnim kvalitetama šarenih pataka.

“Nije to ništa sramotno.”

“Ni ja to ne mislim. Moram prehraniti obitelj, koja raste iz godine u godinu. Toplo vampreporučam da nemate previše djece.” Hah, to mi bar neće biti problem. “Osim toga, držim pse,koje također treba hraniti, a imaju ogroman apetit.” Wetterland ispusti dug hripav uzdah pa bacipticama još prstohvat kruha. “Sto se više uspnete, to više pouzdanika od vas zahtijeva mrvice; tužnaje to činjenica.”

“Imate veliku odgovornost, lorde.” Glokta napravi grimasu zbog grča u nozi pa je opreznoispruži dok ne začuje škljocaj u koljenu. “Koliko veliku, ako slobodno pitam?”

“Imam svoj glas, dakako, i upravljam glasovima još trojice zastupnika Otvorenog vijeća.Obitelji koje su s mojom povezane zemljom, prijateljstvom, brakom i dugom tradicijom.” Takve bi seveze u ovakvim vremenima mogle pokazati nedostatnima.

“Sigurni ste u tu trojicu?”

Wetterland okrene hladne oči prema Glokti. “Nisam glup, superiore. Svoje pse držim načvrstome lancu. Siguran sam u njih. Siguran koliko u išta mogu biti u ovako nesigurnim vremenima.”Baci još mrvica u travu a patke nastave gakati, kljucati i udarati se krilima.

“Ukupno četiri glasa, znači.” Nije to mali dio velikog kolača.

“Ukupno četiri glasa.”

Glokta pročisti grlo i nabrzinu provjeri da u blizini nema nikoga tko bi ih mogao čuti. Neka

djevojka tragičnog lica apatično je zurila u vodu malo niže niz stazu. Dva razbarušena časnikaKraljeve privatne sjedila su na klupi na jednakoj udaljenosti, ali s druge strane i jedan drugomeglasno tupili tko se više napio sinoć. Je li moguće da tragična djevojka prisluškuje za lordaBrocka? Je li moguće da su dvojica časnika poslušnici vrhovnog suca Marovije? Posvuda vidimagente, a i bolje da je tako. Agenti su posvuda. Spusti glas u šapat. “Njegova je Eminencija voljnaponuditi petnaest tisuća maraka po glasu.”

“Tako dakle.” Wetterlandove oči pod teškim kapcima i ne trznu. “Tako malo mesa jedva ćedostajati za moje pse. Neće ostati ništa za moj stol. Trebao bih vam reći da mi je lord Barezin vrlozaobilaznim putem ponudio osamnaest tisuća po glasu, kao i odličan komad zemlje koji graniči smojim posjedima. Šume odlične za lov na jelene. Lovite li, superiore?”

“Nekoć jesam.” Glokta se potapša po usahloj nozi. “Sad već neko vrijeme ne.”

“Ah. Moja sućut. Oduvijek sam volio taj sport. No onda me posjetio lord Brock.” Baš lijepo zavas obojicu. “Bio je toliko ljubazan da mi ponudi dvadeset tisuća i više nego prikladnu ruku svojenajmlađe kćeri za mojeg najstarijeg sina.”

“Prihvatili ste?”

“Rekao sam mu da je prerano da išta prihvatim.”

“Siguran da bi Njegova Eminencija mogla izdvojiti dvadeset i jednu, ali to bi moralo biti—”

“Čovjek vrhovnog suca Marovije već mi je ponudio dvadeset i pet.” “Harlen Morrow?”procijedi Glokta kroz preostale zube.

Lord Wetterland podigne obrvu. “Vjerujem da se tako zvao.”

“Nažalost, ovoga časa mogu ponuditi samo isti taj iznos. Obavijestit ću Njegovu Eminenciju ovašoj situaciji.” Siguran sam da njegovu veselju neće biti granica.

“Veselim se ponovnom susretu, superiore.” Wetterland se opet okrene patkama i prepusti imjoš nekoliko mrvica, s laganim osmijehom oko usana dok ih je gledao kako se naguravaju.

Glokta je bolno hramao prema običnoj kući u nimalo posebnoj ulici s nečim nalik osmijehuna licu. Trenutak slobode od zagušujućeg društva velikih i dobrih. Trenutak u kojem ne moramlagati, varati ni iščekivati nož u leđa. Možda čak naiđem na sobu koja ne nosi još uvijek smradHarlena Morrowa. To bi bilo osvježavajuće.

Vrata se naglo otvore taman kad je dignuo šaku da pokuca i nađe se licem u lice s nacerenimčovjekom u časničkoj uniformi Kraljeve privatne. Bilo je to tako neočekivano da ga Glokta isprvanije prepoznao. Onda osjeti navalu očaja.

“O, kapetane Luthar. Kakvo iznenađenje.” I to posve neugodno.

Ovaj se znatno promijenio. Dok je nekoć imao dječačko i glatko lice, sad je zadobio pomalo

uglate, možda čak ogrubjele karakteristike. Dok je nekoć bradu držao bahato visoko, sada mu je licebilo pomalo nagnuto, gotovo kao da se ispričava. Pustio je i bradu, možda u neuspješnom pokušaju daprikrije gadan ožiljak koji mu je prolazio kroz usnu i duž čeljusti. Iako ga ni izbliza nije nagrdio,nažalost.

“Inkvizitore Glokta... ovaj...”

“Superior.”

“Stvarno?” Luthar je jedan čas u čudu treptao. “Onda... ako je tako...” Ugodan se osmijeh vrati iGlokta s iznenađenjem ustanovi da se ovaj srdačno rukuje s njim. “Čestitam. Rado bih ostao čavrljati,ali dužnost zove. Nisam dugo u gradu, znate. Idem na Sjever i tako.”

“Jasno.” Glokta je namršteno gledao za njim dok je bezbrižno odmicao ulicom, tek sejedanput kradomice osvrnuvši preko ramena dok je skretao iza ugla. Ostaje samo pitanje zašto jeuopće bio ovdje. Glokta ušepa kroz otvorena vrata i tiho ih zatvori za sobom. Iako, iskreno, mladićnapušta djevojčinu kuću rano ujutro? Teško da je potrebna Inkvizicija Njegova Veličanstva darazriješi taj misterij. Nisam li i sam napuštao popriličan broj kuća u sitne sate, na kraju krajeva?Pravio se da se nadam da me nitko nije vidio iako sam se zapravo nadao da jest? Prođe kroz vratau dnevnu sobu. Ili je to bio neki drugi čovjek?

Ardee West stajala je okrenuta leđima i čuo je žuborenje vina iz boce u čašu. “Nešto sizaboravio?” upita preko ramena, tihim i zaigranim glasom. Nije to ton koji često čujem od žena.Strah, gađenje i sitna doza sažaljenja češća su pojava. Začuje se zveckanje kad je odložila bocu.“Ili si odlučio da zbilja ne možeš živjeti bez još jedne—” Imala je nahereni osmijeh na licu kad seokrenula, no on brzo ispari kad je vidjela tko ondje stoji.

Glokta otpuhne. “Ne brini, takvu reakciju dobijem od svih. Čak i od sebe samoga svako jutrokad se pogledam u ogledalo.” Ako uopće uspijem stati pred tu prokletinju.

“Nije stvar u tome, i dobro to znaš. Samo nisam očekivala da ćeš ti ušetati.”

“Onda smo se jutros svi fino išokirali. Nikad nećeš pogoditi na koga sam naletio u tvojemhodniku.”

Ona se samo načas ukipi, a onda nezainteresirano zabaci glavu i srkne vina iz čaše. “Ajdepomozi mi, možda ću lakše pogoditi?”

“Dobro, hoću.” Glokta se lecne dok se spuštao u fotelju i pružao nogu pred sebe. “Mladogčasnika Kraljeve privatne pred kojim je nesumnjivo blistava budućnost.” Iako se svi možemo samonadati da nije.

Ardee ga mrko pogleda preko ruba čaše. “Toliko je časnika u Kraljevoj privatnoj da ih jedvarazlikujem jednog od drugog.”

“Stvarno? Ovaj je pobijedio na prošlogodišnjem Turniru, ako se ne varam.”

“Jedva da se sjećam tko je uopće bio u finalu. Svaka godina je ista kao prethodna, zar nemisliš?”

“Istina. Otkad sam se ja natjecao, sve je otišlo nizbrdo. Ali mislio sam da bi se ovog momkamogla sjećati. Izgleda kao da ga je netko mlatnuo po licu otkad smo se zadnji put sreli. Popriličnojako, rekao bih.” Iako ni upola jako koliko bih ja to volio.

“Ljutiš se na mene”, reče ona, ali naizgled ni najmanje zabrinuto. “Prije sam razočaran. Ali štosi ti očekivala? Mislio sam da si prepametna za ovako nešto.”

“Pamet ne garantira razumno ponašanje. Moj otac je to stalno govorio.” Dokrajči vinoizvježbanim trzajem glave. “Ne brini. Znam se paziti.” “Ne znaš. To si vrlo jasno dokazala. Znaš li tišto će se dogoditi ako ljudi saznaju za to? Svi će te zaobilaziti u širokom luku.”

“I što će se promijeniti?” ona mu se podsmjehne. “Možda će te iznenaditi, ali ni sada nedobivam baš previše poziva u palaču. Jedva da bi mogla nekome izazvati neugodnosti. Nitko samnom ne razgovara.” Osim mene, naravno, ali ja teško da sam tip društva koje djevojke priželjkuju.“Nikoga nije ni najmanje briga što ja radim. Ako i saznaju, neće biti ništa što ne očekuju od jedneflundre kao što sam ja. Prokleti plebejci, imaju manje samokontrole od životinja, zar ne znaš. Osimtoga, nisi li mi rekao da se mogu trošiti s kim god želim?”

“Rekao sam ti i što manje trošenja, to bolje.”

“A to, pretpostavljam, govoriš svim djevojkama koje pokušavaš osvojiti, zar ne?”

Glokta se namršti. Pa i ne. Molio sam i kumio, prijetio i navaljivao. Tvoja me ljepota ranila,ranila me u srce! Skršen sam, umrijet ću bez tebe! Zar nemaš milosti? Zar me ne voliš? Činio samsve osim što nisam izvadio instrumente, a onda bih ih, kad bih dobio što sam htio, odbacio i prešaona sljedeću bez osvrtanja.

“Hah!” otpuhne Ardee kao da je naslutila o čemu razmišlja. “Sand dan Glokta drži predavanjao prednostima čednosti? Daj, molim te! Koliko si ti žena uništio prije nego što su Gurkhulci uništilitebe? Bio si na zlu glasu!” Počne mu titrati mišić u vratu pa krene kružiti ramenom dok nije osjetio dase opušta. Ima ona pravo. Možda upali miran razgovor s dotičnim gospodinom. Miran razgovor ilinemirna noć s praktikalom Frostom. “Tvoj krevet, tvoja stvar, pretpostavljam, kako bi rekli uStyriji. Kako to da se veliki kapetan Luthar uopće našao među civilima? Zar nije zauzetpokoravanjem Sjevernjaka? Tko će spašavati Anglandiju dok je on ovdje?” “Nije ni bio uAnglandiji.”

“Nije?” Tatica mu je našao neko fino mjesto, daleko od gužve, je li? “Bio je u StaromeCarstvu ili tako negdje. Preko mora na zapadu i još dalje.” Ona uzdahne kao da se već dostanaslušala o tome pa joj je ta tema strahovito dosadna.

“U Starome Carstvu? Kog je vraga tamo radio?”

“Što ne pitaš njega? Bio je na nekakvom putovanju. Puno je pričao o nekom Sjevernjaku.

Devetprstome, ili tako nešto.”

Gloktina glava trzne uvis. “Devetprstome?”

“Mhm. O njemu i o nekom starom ćelavcu.”

Gloktinim licem prođe bujica trzaja. “Bayaz.” Ardee slegne ramenima pa još jednom potegne izčaše, već s laganom pijanom nespretnošću pokreta. Bayaz. Samo nam to još treba s ovim izborima,stari lažljivac koji u sve tura svoju ćelavu glavu. “Je li on sada ovdje u gradu?”

“Otkud ja to znam?” progunđa Ardee. “Meni nitko ništa ne govori.”

TOLIKO ZAJEDNIČKOGAF erro je bijesno koračala po sobi i mrgodila se. Izlila je svoj preziru slatki mirisni zrak, na

šuškave tapiserije, po velikim prozorima i na visoki balkon iza njih. Prezrivo je gledala mračne slikedebelih bijelihkraljeva i sjajno pokućstvo raspoređeno po prostranom podu. Mrzila jeto mjesto, svete njegove meke krevete i njegove meke ljude. Bezbroj sujoj puta draži bili prašina i žeđ PustareKante. Život je ondje bio težak,vruć i kratak.

Ali barem je pošten.

Ova Unija, a pogotovo ovaj grad Adua, i naročito njezina utvrda Agriont, samo što neeksplodiraju od laži. Osjetila ih je na vlastitoj koži, kao masnu mrlju koju nikako ne može obrisati. ABayaz je u sve to uronjen do grla. Prevarom ju je namamio da ga slijedi na drugi kraj svijeta, a svenizašto. Nisu pronašli nikakvo drevno oružje koje bi upotrijebili na Gurkhulcima. Sada se cerio ismijao i tajnovito došaptavao s drugim starcima. Starcima koji su došli znojni izvana s vrućine, aotišli još znojniji.

Ne bi to priznala nikome drugome. S prezirom je priznala i samoj sebi. Nedostajao joj jeDevetprsti. Iako mu to nikad nije bila u stanju pokazati, bila joj je velika utjeha imati nekoga komebar donekle vjeruje.

A sada se morala osvrtati preko ramena.

Jedino joj je društvo bio naučnik, a on je bio i gori od nikakvog. Sjedio je i motrio je u tišini,sa zanemarenom knjigom na stolu pokraj njega. Motrio je i neveselo se smiješio, kao da zna nešto štobi ona trebala naslutiti. Kao da je smatra budalom jer to ne uviđa. To ju je samo naljutilo više negoikad. Zato se šuljala po sobi, svemu se mrštila, stisnutih šaka i čvrsto stisnutih zuba.

“Trebala bi se vratiti na jug, Ferro.”

Zaustavi se u mjestu i namršteno pogleda Quaija. Bio je u pravu, naravno. Ništa je ne biobradovalo više nego da zauvijek napusti te roze bezbožnike i nastavi se boriti protiv Gurkhulacaoružjima koja poznaje. Da iščupa osvetu iz njih zubima ako treba. Bio je u pravu, ali to nije ništamijenjalo. Ferro nikad nije voljela slušati savjete. “Što ti znaš što bih ja trebala napraviti, ti žgoljavaroza budalo?”

“Više nego što misliš.” Ni na tren nije micao svoje usporene oči s nje. “Dosta smo slični ti i ja.Možda ti to ne vidiš, ali jesmo. Imamo puno toga zajedničkog.” Ferro se namršti. Nije znala što tajboležljivi idiot time misli, ali nije joj se sviđalo kako to zvuči. “Bayaz ti neće donijeti ništa štotrebaš. Ne može mu se vjerovati. Ja sam to prekasno saznao, ali ti još imaš vremena. Trebala bipronaći novoga gospodara.”

“Ja nemam gospodara”, otrese se ona na njega. “Ja sam slobodna.” Jedan ugao Quaijevih usanatrzne prema gore. “Ni ti ni ja nikad nećemo biti slobodni. Idi. Za tebe ovdje nema ničega.”

“Zašto ti onda ostaješ?”

“Zbog osvete.”

Ferro se još jače namršti. “Osvete za što?”

Naučnik se prigne bliže, sjajnih očiju uprtih u njezine. Vrata zaškripe i on zatvori usta, naslonise i pogleda kroz prozor. Kao da nikad nije ni namjeravao progovoriti.

Prokleti naučnik i njegove proklete zagonetke. Ferro se namršteno okrene prema vratima.

Bayaz je polako hodao kroz sobu, u jednoj ruci oprezno držeći ravno šalicu s čajem. Nije nipogledao u Ferrinu pravcu dok je prolazio uz nju kroz otvorena vrata na balkon. Prokleti mag. Onaodbrza za njim i suzi oči u mrki pogled. Stanovali su na visokom i Agriont se prostirao pred njima,isto onako kao kad su se ona i Devetprsti onomad pentrali po krovovima. Grupice rozih ljenčugaizležavale su se dolje u sjajnoj travi isto kao i prije nego što je Ferro krenula prema Starome Carstvu.A ipak, nije sve bilo isto.

Svi u gradu sada su bili u nekakvom strahu. Vidjela je to na svakom mekom bijelom licu. Usvakoj riječi i pokretu. Iščekivanje bez daha, poput zraka prije nego što izbije oluja. Poput polja suhetrave koja će planuti od najmanje iskre. Nije znala što to čekaju i nije je bilo briga.

No čula je da se mnogo govori o nekakvim glasovima.

Prvi mag gledao ju je dok je prolazila kroz vrata, a jarko mu je sunce blještalo na bočnoj stranićelave glave. “Čaja, Ferro?”

Ferro je mrzila čaj i Bayaz je to znao. Čaj piju Gurkhulci kad spremaju nešto podmuklo.Sjećala se da su ga vojnici pili dok se ona mučila u prašini. Sjećala se da su ga trgovci robljem pilidok su dogovarali cijene. Sjećala se da ga je Uthman pio dok se cerekao njezinu bijesu ibespomoćnosti.

Sada ga je pio Bayaz, držeći pažljivo malu šalicu između debelog palca i kažiprsta, i smiješiose.

Ferro zaškrguće zubima. “Gotova sam ovdje, rozi. Obećao si mi osvetu, a nisi mi dao ništa.Vraćam se na jug.”

“Stvarno? Bilo bi nam žao da te izgubimo. Ali Gurkhul i Unija su u ratu. Trenutno nemabrodova koji plove u Kantu. Možda ih neće ni biti u dogledno vrijeme.”

“Pa kako ću onda stići onamo?”

“Jasno si mi dala do znanja da nisam odgovoran za tebe. Dao sam ti krov nad glavom, a tiuopće ne pokazuješ zahvalnost. Ako želiš otići, sama se za to pobrini. Moj brat Yulwei uskoro ćenam se pridružiti. Možda te on bude spreman uzeti pod svoje.”

“Nedovoljno.” Bayaz se mrko zagleda u nju. Bio je to možda zastrašujući pogled, ali Ferro nijeDugostopi, ni Luthar, ni Quai. Ona nema gospodara niti će više ikad imati. “Nedovoljno, rekoh!”

“Zašto ti uporno iskušavaš granice mojeg strpljenja. Nije beskrajno, samo da znaš.”

“Nije ni moje.”

Bayaz otpuhne. “Tvoje jedva da ima početak, što bi gospodin Devetprsti nesumnjivo potvrdio.Majke mi, Ferro, imaš šarma koliko i koza, i to jogunasta koza.” Napući usne, nagne šalicu i laganosrkne s ruba. Tek se uz popriličan trud Ferro uspjela zaustaviti da mu je ne pljusne iz ruke i usto netresne ćelavog smrada u glavu. “Ali ako se još uvijek kaniš boriti protiv Gurkhulaca—”

“Uvijek.”

“Onda sam siguran da ćemo još moći upotrijebiti tvoje talente. Negdje gdje neće biti potrebansmisao za humor. Moje namjere glede Gurkhulaca ostaju nepromijenjene. Borba se mora nastaviti,samo s drugim oružjima.” Oči mu kliznu u stranu, prema velikoj kuli koja se uzdizala iznad tvrđave.

Ferro je malo znala o ljepoti, a još manje za nju marila, no ta joj je zgrada bila pojam ljepote.Nije bilo mekoće ni popustljivosti u golome kamenu. U njegovu je obliku bila samo brutalnaiskrenost. Nemilosrdna preciznost u oštrim, crnim uglovima. Nešto ju je u njoj očaravalo. “Kakva jeto zgrada?” upita ona.

Bayaz je sumnjičavo pogleda. “Kuća Tvorca.”

“Sto je unutra?”

“Ništa što bi se tebe ticalo.”

Ferro gotovo eksplodira koliko ju je naživcirao. “Živio si unutra. Služio si Kanediasu.Pomagao si Tvorcu u njegovu radu. Sve si nam to pričao, tamo na ravnici. Reci mi onda, što jeunutra?”

“Imaš dobro pamćenje, Ferro, ali zaboravljaš jednu stvar. Nismo pronašli Sjeme. Ne trebam te.A pogotovo ne trebam više odgovarati na tvoja beskrajna pitanja. Ne možeš ni zamisliti koliko samshrvan zbog toga.” Opet afektirano srkne čaj, podigne obrve i zapilji se u roze lijenčine u parku.

Ferro natjera smiješak na lice. Ili nešto najbliže osmijehu što je uspjela. Barem je zubepokazala. Jako se dobro sjećala što je ona ogorčena starica Cawneil rekla i koliko ga je to uzrujalo. Iona će učiniti isto. “Tvorac. Pokušao si mu ukrasti tajne. Pokušao si mu ukrasti kćer. Tolomei sezvala. Otac ju je bacio s krova. Kao kaznu za izdaju, zato što ti je otvorila ulazna vrata. Jesam li ukrivu?”

Bayaz srdito izlije zadnje kapi iz šalice preko ograde balkona. Ferro ih je gledala kakosvjetlucaju na jarkome suncu i propadaju dolje. “Da, Ferro, Tvorac je bacio svoju kćer s krova.Izgleda da smo oboje nesretni u ljubavi, ha? Baš imamo peh. A naši ljubavnici još veći. Tko bi ikadrekao da imamo toliko toga zajedničkog?” Ferro je razmišljala o tome da gurne rozog gada s balkona

za čajem. No još uvijek joj je dužan, a ona je kanila naplatiti taj dug. Pa se samo namršti i sagne daprođe kroz vrata.

U sobi je bio neki pridošlica. Muškarac kovrčave kose i velikog osmijeha. U ruci je imaodugačak štap i vreću od izlizane kože preko ramena. Oči su mu bile nekako čudne - jedno svijetlo, adrugo tamno. Zbog nečega u njegovu pozornom pogledu Ferro je bila sumnjičava. I više nego inače.

“O, slavna Ferro Maljinn. Oprostite mi na znatiželji, ali čovjek ne sreće svaki dan nekogavašeg... nevjerojatnog porijekla.”

Ferro se nije sviđalo što joj zna ime, porijeklo ili bilo što o njoj. “Tko si ti?”

“Baš sam nepristojan! Ja sam Yoru Sulfur iz reda maga”, i pruži joj ruku. Ona je ne prihvati, noon se samo nasmiješi. “Ne iz prvobitne dvanaestorice, naravno, ne ja. Ja sam tek kasni dodatak.Nekoć sam bio naučnik velikoga Bayaza.”

Ferro prezrivo otpuhne. To mu nije bila neka preporuka za stjecanje njezina povjerenja. “I štoje bilo?”

“Diplomirao sam.”

Bayaz uz zveket baci šalicu na stol pored prozora. “Yoru”, reče, a pridošlica se pokornonakloni. “Zahvaljujem na dosadašnjem radu. Precizno točno obavljeno, kao uvijek.”

Sulfurov se osmijeh još više rastegne. “Mali zubac u velikom stroju, učitelju Bayaze, alinastojim biti postojan.”

“Još me nikad niste iznevjerili. Nisam to zaboravio. Kako napreduje vaša sljedeća igrica?”

“Spremna je otpočeti, čeka vaš znak.”

“Počnimo sad. Odlaganjem nećemo ništa dobiti.”

“Obavit ću pripreme. Donio sam vam i ovo, kao što ste tražili.” Zamahne torbu s ramena ioprezno posegne unutra. Polako izvuče knjigu. Veliku crnu, masivnih korica zarezanih, izgrebanih ipougljenjenih od vatre. “Glustrodova knjiga”, promrmlja on tiho, kao da se boji izgovoriti te riječi.

Bayaz se smrkne. “Zadržite je, zasad. Došlo je do neočekivanih komplikacija.”

“Komplikacija?” Sulfur s laganim olakšanjem gurne knjigu natrag u torbu.

“Ono što smo tražili... nije bilo ondje.”

“Onda—”

“Što se tiče naših ostalih planova, ništa se nije promijenilo.” “Dakako.” Sulfur se još jedanputnakloni. “Lord bi već trebao biti na putu ovamo.”

“Odlično.” Bayaz dobaci pogled Ferro, kao da se tek sad sjetio da je i ona prisutna. “Bi li,zasada, bila tako ljubazna da nam prepustiš ovu sobu? Imam gosta kojem se moram posvetiti.”

Bilo joj je drago što odlazi, ali je otezala s napuštanjem prostorije, samo zato što je Bayaz htioda nestane brzo. Ispruži ruke, ostane stajati na mjestu i počne se rastezati. Prošeće se do vratazaobilaznim putevima, vukući noge za sobom po brodskom podu, tako da je soba sve odzvanjala odružnog struganja. Putem je zastala promotriti sliku, opipati naslonjač, kvrcnuti sjajnu vazu, iako jeništa od svega toga nije zanimalo. Cijelo to vrijeme Quai je motrio, Bayaz se mrštio, a Sulfur seonako sveznajuće cerio. Ona zastane na vratima.

“Odmah?”

“Da, odmah”, otrese se Bayaz.

Ona se još jedanput osvrne po sobi. “Usrani magi”, otpuhne, a onda šmugne kroz vrata.

Umalo se zabila u visokog ostarjelog rozog u drugoj sobi. Na sebi je imao težak ogrtač, čak i naovoj vrućini, i blještavi lanac preko ramena. Iza njega se nadvio neki gorostas, mrk i oprezan. Čuvar.Ferro se nije svidio pogled rozog starca. Gledao ju je svisoka, s bradom u zraku, kao da je pas.

Kao da je ropkinja.

“Sssss.” Sikne mu u lice dok se provlačila uz njega. On bijesno otpuhne, a njegov čuvar mrkopogleda Ferro. Nije se obazirala na njih. Mrki pogledi ništa ne znače. Ako želi koljeno u lice od nje,može je slobodno pokušati taknuti. Ali nije to učinio. Obojica prođu kroz vrata.

“O, lorde Isher!” čula je Bayaza kako govori prije nego što su se zatvorila. “Drago mi je da stenas posjetili tako brzo nakon poziva.”

“Došao sam smjesta. Moj je djed uvijek govorio—”

“Djed vam je bio mudar čovjek i moj dobar prijatelj. Porazgovarao bih s vama, ako može, osituaciji u Otvorenom vijeću. Jeste li za čaj...?”

ISKRENOSTJezal je ležao na leđima s rukama iza glave i plahtama oko struka.

Gledao je Ardee kako gleda kroz prozor s laktovima na prozorskoj klupici i bradom na rukama.Gledao je Ardee i zahvaljivao sudbini što je neki davno zaboravljeni krojač vojnih odora našao zashodno časnike Kraljeve privatne opremiti kratkim jaknama. Zahvaljivao mu je duboko i svesrdno jerje njegova jakna bila jedino što je imala na sebi.

Nevjerojatno koliko se njihov odnos promijenio od onog prvog gorkog, zbunjujućeg sastankanakon njegova povratka s puta. Već tjedan dana nisu ni jednu noć proveli odvojeno, i već tjedan danaosmijeh jedva da napušta njegovo lice. S vremena na vrijeme isplivalo bi mu sjećanje, naravnonepozvano i zastrašujuće iznenada, poput nabubrenog trupla koje iskoči na površinu jezera dok uživašu pikniku na obali, na to kako ga je Ardee ugrizla i udarila, plakala i urlala mu u lice. No kad bi se todogodilo, samo bi namjestio osmijeh i vidio nju kako mu se smiješi, i ubrzo bi uspio potisnuti teneugodne misli duboko u sebe, barem zasad. Zatim bi si čestitao što je sada dovoljno velik čovjek dato može i što joj je ipak pružio priliku.

“Ardee”, zazove je umilnim glasom.

“Mmm?”

“Vrati se u krevet.”

“Zašto?”

“Zato što te volim.” Neobično, što je to češće govorio, to mu je postajalo lakše.

Ona uzdahne kao da joj je dosadno. “Stalno mi to govoriš.”

“Kad je istina.”

Ona se okrene s rukama još uvijek na prozoru, a tijelo joj je bilo tamna silueta na svijetlomeprozoru. “A što to točno znači? Da me ševiš već tjedan dana i da ti još uvijek nije dosadilo?”

“Mislim da mi nikad neće dosaditi.”

“Pa dobro”, odgurne se od prozora i prošeće po daskama. “Valjda nema neke štete akopokušamo saznati je li to istina, zar ne? Nije veća šteta, u svakom slučaju.” Zaustavi se kod podnožjakreveta. “Obećaj mi samo jedno.”

Jezal gutne, zabrinut što bi mogla tražiti od njega, zabrinut što bi on njoj mogao odgovoriti.“Bilo što”, promrmlja on i natjera osmijeh na lice.

“Nemoj me iznevjeriti.”

Osmijeh mu postane lagodniji. Na to nije teško pristati. Ta ipak je on nov čovjek. “Naravno,obećajem.”

“Odlično.” Uspuže na krevet na rukama i koljenima, pogleda uprtog u njegovo lice dok je onispod plahte u iščekivanju migoljio nožnim prstima. Ona se pridigne na koljena, jednom nogom njemus jedne strane, drugom s druge, pa poravna i zagladi jaknu na prsima. “Onda, kapetane, prolazim li napregledu?”

“Rekao bih...” zgrabi je za prednjicu jakne i povuče dolje na sebe pa zavuče ruke ispod, “da stevi bez ikakve dvojbe...” zavuče joj ruku ispod dojke i palcem joj protrlja bradavicu, “najpristalijivojnik u cijeloj četi.”

Ona prisloni prepone na njegove kroz plahtu i počne se micati naprijed- natrag. “O, kapetan jeveć u stavu mirno...”

“Za tebe? Neprestano...”

Njezina su usta lickala i sisala njegova, razmazivala mu slinu po licu, a on je njoj zario rukuizmeđu nogu pa se neko vrijeme trljala o nju tako da su mu ljepljivi prsti šljapkali u nju i iz nje.Stenjala je i uzdisala mu u usta, a i on je činio isto. Ona posegne dolje i makne plahtu s puta. Onprimi svoju kitu, a ona promigolji bokovima dok nije pronašla pravi položaj pa se polako spusti nanjega, škakljajući ga kosom po licu i škakljajući ga hrapavim dahom po uhu.

Netko glasno dvaput pokuca na vratima i oboje se ukipe. Još dvaput. Ardee podigne glavu imakne kosu sa zarumenjenog lica. “Što je?” vikne, promuklim i grlenim glasom.

“Netko traži kapetana.” Sluškinja. “Je li... je li možda ovdje?”

Ardeen pogled klizne prema Jezalu. “Mislim da mu mogu prenijeti poruku!” On se ugrize zausnu da ne prasne u smijeh, posegne i uštipne je za bradavicu, a ona mu pljusne ruku u stranu. “Tko gatraži?”

“Vitez glasnik!” Jezalu izblijedi osmijeh. Ti gadovi kao da nikad ne nose dobre vijesti, i uvijekdolaze u najgore moguće vrijeme. “Lord maršal Varuz mora hitno razgovarati s kapetanom. Traže gapo cijelome gradu.” Jezal opsuje ispod glasa. Izgleda da je vojska konačno saznala da se vratio.

“Recite mu da ću obavijestiti kapetana čim ga vidim!” vikne Ardee, a koraci se udaljehodnikom.

“Sranje!” Jezal procijedi čim je bio siguran da je sluškinja otišla, iako nije mogla ne znati štose događa zadnjih dana i noći. “Moram ići.” “Odmah?”

“Odmah, prokleti bili. Ako ne odem, samo će me nastaviti tražiti, a što prije odem, prije ću sevratiti.”

Ona uzdahne i prevali se na leđa dok je on klizio s kreveta u lov na odjeću razbacanu po čitavojsobi. Košulja mu je imala mrlju od vina na prednjici, hlače su mu bile pogužvane i naborane, no

morat će poslužiti. Više mu nije bio glavni cilj u životu ostaviti besprijekoran dojam. Sjedne nakrevet da nazuje čizme i osjeti nju kako kleči iza njega, njezinu ruku kako mu klizi niz prsa, njezineusne koje mu očešu uho dok mu je šaputala. “I opet ćeš me ostaviti sasvim samu, je li? Odlaziš uAnglandiju ubijati Sjevernjake s mojim bratom?”

Jezal se nagne i uz malo poteškoća navuče jednu čizmu. “Možda. Možda ne.” Ideja vojničkogživota više ga nije nadahnjivala. Vidio je dovoljno nasilja izbliza da bi znao da je iznimnozastrašujuće i da boli ko sam vrag. Ugled i slava činili su mu se kao slabašna nagrada s obzirom nasve rizike. “Ozbiljno razmatram da napustim službu.”

“A da? I što će:š onda?”

“Nisam siguran.” Okrene glavu i upitno je pogleda. “Možda si nađem dobru ženu i skrasim se.”

“Dobru ženu? Poznaješ li koju?”

“Nadao sam se da ćeš mi ti predložiti neku.”

Ona stisne usnice. “Da razmislim. Mora li biti lijepa?”

“Ne, ne, lijepe su žene uvijek tako prokleto zahtjevne. Ružnu kao noć, molim lijepo.”

“Pametna?”

Jezal otpuhne. “Sve samo to ne. Poznat sam po svojoj praznoglavosti. Uz pametnu ženu samobih cijelo vrijeme ispadao debil.” Navuče drugu čizmu, odlijepi njezine ruke sa sebe i ustane. “Nekamutava i šupljoglava kokoš bila bi idealna. Neka koja bi se stalno slagala sa mnom.”

Ardee pljesne rukama. “O da, već je vidim s tobom, kako je vodiš pod ruku kao praznu haljinu,kao jeku s malo višim glasom. Ali plemenite krvi, pretpostavljam?”

“Naravno, samo najbolje. Glede toga nikad ne bih napravio kompromis. I da ima svijetlu kosu,na to sam slab.”

“O, potpuno se slažem. Tamna kosa je tako obična, toliko nalik na boju zemlje, prljavštine iblata.” Ona se strese. “Osjećam se okaljano samo kad pomislim na to.”

“Prije svega,” reče on dok je provlačio mač kroz kopču remena, “mora imati mirnu i pitomunarav. Dosta mi je iznenađenja.”

“Naravno. Život je dovoljno težak i bez žena koje stvaraju nevolje. To je takonedostojanstveno.” Ona podigne obrve. “Malo ću razmisliti o svojim poznanicama.”

“Izvrsno. U međuvremenu, iako je nosiš elegantnije nego što bih ja ikad mogao, trebam svojujaknu.”

“O da, gospodine.” Svuče je i dobaci mu, a onda se ispruži na krevetu, posve naga, izvijenih

leđa, s rukama iznad glave, migoljeći bokovima amo- tamo, s jednim koljenom u zraku a drugimpruženim, i s palcem uperenim u njega. “Ali nećeš me dugo ostaviti samu, je li tako?”

Gledao ju je jedan trenutak. “Da se nisi pomaknula ni jebenog centimetra”, zakrešti, a ondanavuče jaknu, uglavi kitu između nogu i odgega se kroz vrata, pognut. Nadao je da će se spustiti prijenego se javi na raport lordu maršalu, ali nije bio posve siguran da hoće.

Još se jednom Jezal našao u jednoj od ogromnih odaja vrhovnog suca Marovije, sam napraznome podiju pred golemim poliranim stolom iza kojeg su ga mrko gledala trojica staraca.

Kad je pisar zalupio visoka vrata uz glasan tresak, imao je duboko zabrinjavajući osjećaj da jeisto to iskustvo već proživio. Onoga dana kad su ga skinuli s broda za Anglandiju, otrgnuli odprijatelja i ambicija i poslali na vratolomno, na propast osuđeno putovanje Bogu iza nogu. Putovanjekoje ga je donekle stajalo izgleda i umalo glave. Moglo se reći da mu nije bilo baš posve drago šte seopet vratio i iskreno se nadao da će ovaj put bolje proći.

S tog stanovišta, odsutnost prvog maga došla mu je kao melem, iako su okupljena lica bila svesamo ne utješna. Prekoputa njega bila su nemilosrdna stara lica lorda maršala Varuza, vrhovnog sucaMarovije i lorda komornika Hoffa.

Varuz je neumorno verglao o Jezalovim izvrsnim postignućima u Starome Carstvu. Po svemusudeći, čuo je posve drugačiju verziju događaja od one koje se sam Jezal sjećao.

“... velikim pustolovinama na zapadu, koliko čujem, i pronosio slavu Unije u inozemstvu.Naročito me se dojmila priča o vašem jurišu preko mosta u Darmiumu. Je li se to stvarno odigraloonako kako sam ja čuo?”

“Pobiti”, reče Hoff trljajući masivnim palcem mrlju na stolu. “A kolovođe izručiti InkvizicijiNjegova Veličanstva.”

“Žalosno”, promrmlja Jezal bez razmišljanja, osjetivši ledene žmarce na sam spomen teinstitucije.

“Nužno”, reče Marovia i žalosno zatrese glavom.

“Ali ne baš jednostavno.” Varuz se mrštio Jezalu preko stola. “U svakome selu, u svakomgradu, svakom polju i farmi kroz koje su prošli, pokupili su još regruta. Selo vrvi nezadovoljnicima.Nediscipliniranim, dakako, i loše opremljenim, ali prema našim zadnjim procjenama broje nekihčetrdeset tisuća.”

“Četrdeset... tisuća?” Jezal nervozno prebaci težinu na drugu nogu. Pretpostavljao je darazgovaraju o možda nekoliko stotina, i to praktički bosonogih. Ovdje, dakako, nema opasnosti,sigurni su iza agriontskih zidina, iza gradskih zidina. Ali četrdeset tisuća, to je puno gnjevnih ljudi. Pamakar u pitanju bili seljaci.

“Kraljeva privatna se priprema: jedna pukovnija konjice i jedna pješadije. Nedostaje namsamo zapovjednik za tu ekspediciju.”

“Hm.” progunđa Jezal. Nije zavidio tom nesretniku na tome položaju što mora zapovijedatisnagama koje idu na pet puta toliko divljaka osokoljenih pravednošću vlastite misije i sitnimpobjedama, opijenih mržnjom prema plemstvu i monarhiji, željnih krvi i pljačke...

Jezal još više razrogači oči. “Ja?”

“Vi.”

Zamuckivao je u potrazi za riječima. “Ne bih htio ispasti... nezahvalan, znate, ali sigurno, hoćureći, zasigurno ima netko tko je kvalificiraniji za taj zadatak. Lorde maršale, vi osobno—”

“Ovo su komplicirana vremena.” Hoff je mrko i strogo gledao Jezala ispod grmastih obrva.“Vrlo komplicirana vremena. Treba nam netko bez raznoraznih... veza. Trebamo nekoga tko je praznaploča. Vi divno odgovarate tom opisu.”

“Ali... pregovaranje sa seljacima, Vaša Milosti, Vaša Uznositosti, Lorde Maršale, ja nepoznajem tu problematiku! Ne poznajem pravo!”

“Nismo nesvjesni vaših nedostataka”, reče Hoff. “Zato će s vama biti predstavnik Zatvorenogavijeća. Netko tko je neosporno stručan u svim tim područjima.”

Teška ruka odjednom se spusti na Jezalovo rame. “Rekao sam ti da će biti prije, a ne poslije,sinko!” Jezal polako okrene glavu, sa sve snažnijim osjećajem očaja u trbuhu, i ugleda prvoga magakoji mu se cerio u lice s udaljenosti ne veće od stope, sveprisutnoga ovih dana. Nije mu to zapravobilo iznenađenje, da je ćelavi stari mutikaša bio upleten u ovo. Čudni i bolni događaji kao da gaslijede u stopu poput pasa lutalica koji laju za mesarevim kolima.

“Vojska seljaka, ako je možemo tako nazvati, utaborila se na četiri dana traljavog marša odgrada i raštrkana je po tom kraju u potrazi za hranom.” Varuz se protegne naprijed i upre prstom ustol. “Odmah ćete krenuti njima ususret. Sve nade polažemo u ovo, pukovniče Luthar. Jeste lirazumjeli zapovijedi?”

“Da, gospodine”, prošapće u potpuno neuspjelom pokušaju da zvuči entuzijastično.

“Nas dvojica, ponovno zajedno?” zahihoće se mag. “Bolje im je da daju petama vjetra, zar ne,sinko?”

“Naravno”, promrmlja Jezal očajno. I on je imao svoju priliku da da petama vjetra, priliku dazapočne novi život, a odrekao je se zbog nove zvijezde do dvije na jakni. Prekasno je shvatio da jepogriješio. Bayaz mu jače stegne rame, privuče ga na očinsku udaljenost i nije se činilo da će gapustiti. Više zbilja nema izlaza.

Jezal u velikoj žurbi iskorači kroz vrata svojih odaja, psujući dok je vukao škrinju za sobom.Bilo mu je zaista veliko opterećenje što mora sam nositi svoju prtljagu, no vremena je bilo vrlo maloako želi spasiti Uniju od ludosti njezinih vlastitih stanovnika. Samo je načas razmotrio ideju da odjurina dokove i ukrca se na prvi brod za daleki Suljuk prije nego što je ljutito odustao od nje. Otvorenih

je očiju prihvatio promaknuće i sad je pretpostavljao da nema izbora nego da sad živi s tim. Bolje dato obavi nego da živi u strahu, i tako to. Okrene ključ u ključanici, okrene se i prene s preneraženimusklikom curice. Prekoputa njegovih vrata netko je stajao u sjeni, a osjećaj prestravljenosti samo sepogoršao kad je shvatio kome je riječ.

Onaj invalid Glokta stajao je naslonjen na zid, posve navaljen na štap s odvratnim krezubimcerom na licu. “Trebam vas, pukovniče Luthar.”

“Ako aludirate na ovu situaciju sa seljacima, primili smo se toga.” Jezal nije mogao do krajamaknuti zgađeni podsmijeh s lica. “Ne morate se zabrinjavati time—”

“Ne aludiram na tu situaciju.”

“Nego na što?”

“Ardee West.”

Hodnik mu odjednom postane vrlo prazan i vrlo tih. Vojnici, časnici, sluge, svi su daleko uAnglandiji. Ostali su samo njih dvojica, koliko je Jezal znao, u čitavim barakama. “Ne vidim zašto bise to ticalo—”

“Njezin brat, naš zajednički prijatelj Collem West, sjećate ga se? Zabrinuti momak, počeo jegubiti kosu. Nagle ćudi.” Jezal osjeti kako se zarumenio od krivnje. Vrlo ga se dobro sjećao, naravno,pogotovo njegove ćudi. “Došao mi je nedugo prije nego što se zaputio u rat u Anglandiju. Zamolio meda mu pripazim na sestru dok njega nema, dok on nosi glavu u torbi. Obećao sam mu da budem.”Glokta se dogega malo bliže, a Jezal se sav naježi. “Zaduženje je to koje, uvjeravam vas, shvaćamozbiljnije nego bilo koji zadatak koji bi mi nadlektor mogao povjeriti.”

“Razumijem”, zakrešti Jezal. To je svakako objašnjavalo bogaljevo pojavljivanje u njezinojkući neki dan, a koje ga je dosad podosta zbunjivalo. Nije, međutim, osjetio nikakvo olakšanje.Štoviše, bilo mu je još gore.

“Čisto sumnjam da bi Collem West bio zadovoljan ovime što se događa zadnjih nekoliko dana,što vi mislite?”

Jezal se pokunjeno premjesti s jedne noge na drugu. “Priznajem da sam je posjećivao—”

“Vaši posjeti”, prošapće bogalj, “nisu dobri za ugled dotične djevojke. Preostaju nam triopcije. Prva, i meni osobno najdraža, pokupite se, pravite da je nikad niste upoznali i nikad je više nevidite.”

“Neprihvatljivo”, Jezal se začuje kako govori, iznenađujuće drskim glasom.

“Onda druga, oženite mladu damu i sve je zaboravljeno.”

Bio je to put koji je Jezal razmatrao, ali vrag ga odnio ako će ga na to prijetnjama izastrašivanjem natjerati ovaj izvitopereni ostatak čovjeka. “A treća?” upita s, po svom mišljenju,

prikladnim prezirom.

“Treća?” Naročito odvratna bujica trzaja uspuže po bočnoj strani Gloktina poharanog lica.“Sumnjam da želite znati previše o trećoj varijanti. Recimo samo da uključuje dugu strastvenu noć speći i parom britvi, i još dulje jutro u društvu vreće, nakovnja i dna kanala. Mislim da bi vam jednaod prvih dviju opcija više odgovarala.”

Prije nego što je shvatio što radi, Jezal je zakoračio naprijed, natjeravši Gloktu da se zaljuljaunatrag, trgnuvši se, uza zid. “Ne moram se ja vama objašnjavati! Moji posjeti tiču se samo mene idotične dame, ali samo da znate, odavno sam je odlučio oženiti i samo čekam pravi trenutak!” Jezalje stajao ondje u tami i nije mogao vjerovati što je upravo čuo iz vlastitih usta. Prokleta ta njegovajezičina, uvijek ga uvali u svakakve nevolje. Gloktino suženo lijevo oko trepne. “Ajme, blago njoj.”

Jezal ustanovi da je opet krenuo naprijed, umalo raspalio invalida u lice i zbio gabespomoćnoga uza zid. “Tako je! Zato si te svoje prijetnje slobodno nabij u invalidnu guzicu!”

Čak i onako zgnječenom uza zid, Gloktino je iznenađenje potrajalo samo trenutak. Zatim sekrezubo nakesi, zatreperi kapkom i upalim mu obrazom potekne dugačka suza. “O, pukovniče Luthar,teško mi se usredotočiti kad ste mi tako blizu.” Nadlanicom pogladi prednjicu Jezalove uniforme.“Pogotovo imajući u vidu vaše neočekivano zanimanje za moju guzicu.” Jezal se trgne i odmakne,usta kiselih od gađenja. “Izgleda da je Bayaz uspio u onome u čemu Varuz nije, je li? Naučio vas jegdje vam je kičma! Čestitam vam na skorašnjem vjenčanju. Ali mislim da ću imati britve pri ruci, zaslučaj da ipak ne provedete riječi u djelo. Baš mi je drago da smo porazgovarali.” I Glokta odšepaprema stepenicama, lupkajući štapom po daskama i stružući lijevom čizmom za sobom.

“I meni!” vikne Jezal za njim. No ništa nije moglo biti dalje od istine. (suton; CroWarez.org)

DUHOVIUffrith nije izgledao baš kao nekada. Dakako, prošle su godine otkad je Logen zadnji put vidio

taj grad, noću i pod opsadom. Gomile Bethodovih karlova harale su ulicama - urlali su, pjevali iopijali se. Tražili ljude koje bi opljačkali i silovali, i palili sve što se zapaliti dalo. Logen se sjećaokako je ležao u toj sobi nakon što je pobijedio Trodrvaša, plakao i grgljao od bolova po cijelometijelu. Sjećao se kako je namršteno gledao kroz prozor i vidio sjaj od vatri, slušao vrištanje sa svihstrana grada, žalio što i sam vani ne izaziva nerede i pitao se hoće li ikad više stati na noge.

Sad je bilo drugačije kad je Unija preuzela vlast, ali nije bilo bitno organiziranije. Siva je lukabila prekrcana brodovima prevelikim za te molove. Vojnici su se rojili po uskim ulicama i ostavljaliopremu posvuda. Kola, mazge i konji, svi pretrpani i natovareni, pokušavali su se probijati krozgužvu. Ranjenici su šepali na štakama dolje prema dokovima ili su ih na nosilima nosili po laganojkišici, a u njihove su krvave zavoje zabezeknuto buljili svježi mladići koji su hodali u drugomesmjeru. Tu i tamo, poneki bi Sjevernjak stajao na vratima i sa zbunjenim izrazom na licu gledao tusilnu bujicu neobičnih ljudi koji su preplavili njihov grad. Uglavnom žene, djeca i starci.

Logen se brzo uspinjao strmim ulicama, probijao se kroz gužvu pognute glave i s podignutomkapuljačom. Šake je držao stisnute uz tijelo kako nitko ne bi vidio batrljak njegova izgubljenog prsta.Zadržao je mač koji mu je Bayaz dao, zamotan u deku na leđima, ispod naprtnjače gdje nikome nećeulijevati nervozu. Pa ipak, ramena su mu se ježila sa svakim korakom. Samo je čekao da netkopovikne, “Eno Krvave Devetke!” Samo je čekao da ljudi pojure, urlajući, i počnu ga gađati smećem,lica prožetih užasom.

Ali nitko nije. Još jedna figura kojoj ovdje nije mjesto nije bila ništa posebno u tom vlažnomkaosu, a ako ovdje i ima nekoga tko ga poznaje, ionako ga nisu tražili. Najvjerojatnije su svi čuli dase vratio u blato, daleko odavde, i bilo im baš drago zbog toga. Pa ipak, nije imalo smisla zadržavatise dulje nego što je to potrebno. Došeta do unijskog časnika koji je izgledao kao da bi mogao bitinekakav zapovjednik, skine kapuljaču i pokuša nabaciti osmijeh na lice.

Za svoj trud dobije prezirni pogled. “Nemamo posla za tebe ako to tražiš.”

“Nemate posao kakav ja tražim.” Logen mu pruži pismo koje mu je Bayaz dao.

Čovjek ga rastvori i preleti pogledom. Namršti se pa još jedanput pročita. Zatim sumnjičavopogleda Logena, mrdajući usnama. “Tako dakle. Razumijem.” Pokaže mu prema grupi mladića koji sunervozno i nesigurno stajali nekoliko koraka dalje, očajno šćućureni kako je kiša jačala. “Imamokonvoj pojačanja koji popodne kreće na frontu. Možete putovati s nama.”

“Pošteno.” Nisu izgledali kao da će biti bogzna kakva pojačanja, ti usplahireni momci, ali njegato nije bilo briga. Nije mario s kim putuje, glavno da idu prema Bethodu.

Drveće je žamorilo s obiju strana ceste - tamnozeleno i crno i puno sjena. Puno iznenađenja,možda. Bilo je naporno tako putovati. Naporno za ruke od grčevitog držanja za ogradu cijelim putem,a još napornije za stražnjicu od poskakivanja i trzanja na tom tvrdom sjedalu. Ali polako su stizali na

odredište, i Logen je zaključio da je to najvažnije.

Iza je bilo još kola, raširenih u sporoj koloni niz cestu, natovarenih ljudima, hranom, odjećom,oružjem i svime što je potrebno za ratovanje. Svaka su kola imala upaljenu lampu, obješenu negdje naprednjem dijelu, pa se turobnom polumraku vidio put drhtavih svjetala, koji je sezao dolje u dolinu igore uzbrdo, označavajući putanju ceste koju su slijedili kroz šumu.

Logen se okrene i promotri unijske momke okupljene na hrpu na prednjem dijelu kola. Njihdevetorica redom su poskakivali, njihali se na sve strane kako su poskakivale osovine kotača i držalise što dalje od njega.

“Jeste li ikad vidjeli tolike ožiljke na nekome?” jedan promrmlja, i ne sluteći da on govorinjihov jezik.

“Tko je on uopće?"

“Nemam pojma. Valjda neki Sjevernjak.”

“Vidim da je Sjevernjak, idiote. Mislio sam, što radi ovdje s nama?”

“Možda je izvidnica.”

“Ogromna mrcina za jednog izviđača, zar ne?”

Logen se naceri sebi u bradu dok je promatrao kako drveće klizi uz njih. Osjetio je hladanpovjetarac na licu, miris magle, zemlje, hladnoće, vlage, zraka. Nikad ne bi pomislio da će biti sretanšto se vratio na Sjever, ali bio je. Bilo je dobro, nakon toliko vremena što je bio stranac, ponovno senaći na mjestu gdje je znao pravila.

Utaborili su se na cesti, njih desetorica. Jedna grupa od mnogih, razbacanih po šumi, svakazbijena oko svojih kola. Devet momaka s jedne strane vatre, lonac gulaša koji se na njoj krčkao iotpuštao mirisnu paru. Logen ih je gledao kako miješaju, razgovaraju o domu i onome što im sesprema, i koliko će se dugo zadržati na terenu.

Nakon nekog vremena jedan od njih počne grabiti hranu u zdjele i dijeliti ih okolo. Kad jepodijelio ostalima, pogleda prema Logenu, pa nagrabi još jednu zdjelu. Krene prema njemu mic pomic, kao da ulazi u kavez s vukovima.

“Ovaj...” Pruži mu zdjelu posve ispruženom rukom. “Gulaš?” Širom otvori usta i uperi u njihprst slobodne ruke.

“Hvala, kompa,” reče Logen dok je uzimao zdjelu, “ali znam kamo da ga stavim.”

Momci su svi blenuli u njega, red zabrinutih lica osvijetljenih žutom bojom na drugoj stranivatre, sumnjičaviji nego ikad sad kad je progovorio njihovim jezikom. “Govoriš unijski? Prešutio sito, ha?”

“Bolje se doimati slabijim nego što jesi, iskustvo me naučilo.”

“Ako ti tako kažeš”, reče onaj koji mu je dao zdjelu. “Kako se zoveš, onda?”

Logen se na trenutak zapita bi li trebao slagati. Neko bezvezno ime za koje nitko nije mogaočuti. Ali on je to što jest i prije ili poslije netko će ga prepoznati. A osim toga, nikad mu nije išlolaganje. “Zovu me Logen Devetprsti.”

Momci su izgledali tupo. Nikad nisu čuli za njega, a zašto i bi? Hrpa seljačkih sinova iz nekogdalekog mjesta u toploj Uniji. Izgledali su kao da jedva znaju i vlastita imena.

“Zašto si ti ovdje?” jedan od njih ga upita.

“Isto kao i vi. Došao sam ubijati.” Dečki nato postanu malo nervozni. “Ne vas, ne brinite. Imamnekih neriješenih računa.” Kimne uz cestu. “S Bethodom.”

Momci se stanu pogledavati, a onda jedan od njih slegne ramenima. “Dobro. Glavno da si nanašoj strani, valjda.” Ustane i izvadi bocu iz naprtnjače. “Hoćeš popiti?”

“Pa sad.” Logen se naceri i pruži mu šalicu. “To nikad nisam odbio. Strusi piće u jednompotezu, cmakne usnama kad je osjetio kako mu zagrijava ždrijelo. Momak mu natoči još jedno.‘‘Hvala. Ipak bolje da mu ne daješ previše.”

“Zašto?” upita ga. “Onda ćeš nas ubiti?”

“Ubiti? Ako budete imali sreće.”

“A ako ne budemo?”

Logen se naceri iznad šalice. “Počet ću pjevati.”

Momak se nato nasmije a jedan od njegovih prijatelja prasne u smijeh. Tren kasnije, strijela mudozuji u bok i on iskašlje krv niz košulju, boca mu padne na travu, a vino poteče u tami. Jednomdrugom momku drška strijele stršala je iz bedra. Ostao je sjediti, ukipljen, i zuriti u nju. “Otkudsad...” Onda su svi počeli galamiti, hvatati se oružja ili se bacati na trbuh. Dozuji još nekolikostrijela, a jedna se stušti u vatru i pošalje pljusak iskri uvis.

Logen baci gulaš u stranu, ščepa mač i počne trčati. Na putu se zabuba u jednog od momaka iobori ga naglavce, posklizne se i prokliže, a onda se uspravi i svom snagom pojuri u šumarak iz kojegje strijela došla. Mogao je birati hoće li trčati ravno u njih ili trčati od njih, a odluku je donio bezrazmišljanja. Ponekad nije pretjerano važno što odlučiš, glavno da odlučiš brzo i držiš se svojeodluke. Logen ugleda jednog od strijelaca kad je dojurio bliže, bljesak bijele kože u mraku dok jeposezao za još jednom strijelom. Izvuče Tvorčev mač iz izlizanih korica i urlikne bojni poklič.

Strijelac je vjerojatno mogao maknuti strijelu prije nego što se Logen obrušio na njega, ali bilobi to jako na knap, a na kraju nije imao kostiju ostati ondje i čekati. Malotko je sposoban poštenoodvagnuti opcije kad smrt hita prema njemu. Prekasno ispusti luk i okrene se u bijeg, a Logen ga

sasiječe preko leđa prije nego što je stigao odmaknuti više od korak-dva i uz njegov ga vrisak obori ugrmlje. Počne puzati i okrene se licem prema gore, sav zapetljan u grmlje i šeprtljavo tražeći nož.Logen digne mač da ga dokrajči. A onda krv šikne iz strijelčevih usta, on zadrhti, padne na leđa i sveutone u tišinu.

“Još uvijek sam živ”, Logen nečujno prošapće pa čučne nisko uz truplo, naprežući oči u tami.Vjerojatno bi za sve bilo bolje da je potrčao u drugome smjeru, no sad je malo kasno za to.Vjerojatno bi bilo bolje da je ostao u Adui, ali i za to je bilo malo prekasno.

“Prokleti Sjever”, opsuje šaptom. Ako pusti te gadove da pobjegnu, vjerojatno će izazivatineprilike sve do čela kolone, a Logen neće moći ni oka sklopiti od brige, osim što ima dobru prilikuzaraditi strijelu u lice. Veću šansu ima ako krene na njih nego ako ih pusti da oni dođu k njemu. Tu jelekciju naučio iz teških iskustava.

Čuo je ostatak zasjede kako šuška u trku od njega pa krene za njima, šake čvrsto stegnute okoručke mača. Napipavao je put između debala, držeći se na odstojanju. Svjetlo vatre i urlici unijskihmomaka slabjeli su iza njega sve dok se nije našao duboko u šumi, okružen mirisom borova i mokrezemlje, sa zvukom užurbanih koraka kao jedinim vodičem. Pretvorio se u dio šume, kao u dobra staravremena. Nije mu to bilo previše teško. Odmah je uhvatio grif, kao da se već godinama svake noćišulja među drvećem. Glasovi su odjekivali kroz noć, i Logen se mirno i tiho privije iza borovogdebla, osluškujući.

“Gdje je Prljavonosi?”

Uslijedi pauza. “Mrtav, mislim.”

“Mrtav? Kako?”

“Netko je bio s njima, Vrano. Neka ogromna mrga.” Vrana. Logen je znao to ime. Znao mu je iglas, sad kad ga je čuo. Veliko ime, borio se za Malokosta. Ne bi se moglo reći da su bili prijatelji,Logen i on, ali znali su se. Bili su si dobri na frontu u Carleonu, borili su se rame uz rame. A sad suse opet našli ovdje na tek nekoliko koraka razmaka, više nego voljni poubijati se. Čudno kakvimsudbina zna krenuti putem. Hoćeš li se boriti s nekim ili protiv njega samo je za dlaku udaljeno.Mnogo bliže nego da se ne bore uopće.

“Sjevernjak, ha?” začuje se Vranin glas.

“Mogao bi biti. Tko god bio, zna što radi. Stvarno je brzo došao. Nisam stigao ni strijelumaknuti.”

“Smrad! Nećemo to samo tako pustiti. Utaborit ćemo se ovdje i sutra krenuti za njima. Moždaga sutra sredimo, tog velikog.”

“O da, sredit ćemo ga, jebem mu. Za to se ne moraš brinuti. Prerezat ću mu grkljan, gadu.”

“Bravo. U međuvremenu bi mogao paziti da se ne pojavi dok mi ostali malo ubijemo oko.Možda te strah ovoga puta održi budnim, je 1’?” “Aha, šefe. Može.”

Logen je sjedio i gledao, i tu i tamo bi uhvatio neki prizor njih četvorice dok su prostirali dekei sklupčavali se na počinak. Peti je zauzeo položaj, leđima okrenut ostalima, gledao je u pravcu izkojeg su došli i čuvao stražu. Logen je čekao i začuo jednoga kad je počeo hrkati. Počela je kiša, itapkala je i kapala po granama borova. Nakon nekog vremena počela mu je škrapati po kosi, odjeći,cijedila mu se niz lice i padala na mokru zemlju, kap, kap, kap. Logen je sjedio, miran i tih kaokamen.

Zna to biti opako oružje, strpljivost. Oružje koje malo tko ikad nauči upotrijebiti. Teško jeostati usredotočen na ubijanje jednom kad se makneš iz pogibelji i kad se strasti smire. No Logen jeoduvijek bio dobar u tome. I tako je sjedio i pustio da vrijeme polako mili, i razmišljao o davnimvremenima sve dok se mjesec nije uspeo visoko i bijela se svjetlost spustila među drveće zajedno slaganom kišicom. Dovoljno svijetla da vidi svoje mete.

Izravna noge i krene, probijajući se između debala, smještajući noge fino polako u niskoraslinje. Kiša mu je bila saveznik, a škrapanje i kapanje maskiralo je tihe zvuke koje su stvaralenjegove čizme dok je kružio stražaru iza leđa.

Izvuče nož, a mokra oštrica jedanput zabljesne na prošaranom svjetlu, i on počne hodati izmeđudrveća kroz njihov tabor. Između usnulih ljudi, dovoljno blizu da ih dotakne. Blizu kao brat. Stražaršmrcne i nesretno se promeškolji, pa povuče mokru deku preko ramena, sav pun svjetlucavih kišnihkapljica. Logen stane i pričeka, zagleda se u blijedo lice jednog od spavača, okrenutog na bok,zatvorenih očiju i širom otvorenih usta iz kojih se lagano dimilo u sparnoj noći.

Stražar se sad umirio i Logen šmugne blizu iza njega, držeći dah. Posegne lijevom rukom,mrdajući prstima u maglovitom zraku, opipavajući pravi trenutak. Posegne i desnom rukom, šakečvrsto stegnute oko tvrde drške noža. Osjeti kako mu se usne odmiču sa stisnutih zuba. Pravi je čas, akad pravi čas kucne, napadaš bez oklijevanja.

Logen posegne oko stražara, čvrsto mu rukom preklopi usta, brzo mu i žustro presiječe vrat,dovoljno duboko da je osjetio kako mu nož struže po vratnim kostima. Jedan se tren batrgao i opirao,no Logen ga je čvrsto držao, čvrsto poput ljubavnika, pa nije uspio ispustiti više od tihog grgljaja.Logen osjeti krv na rukama, vruću i ljepljivu. Nije još brinuo zbog ostalih. Ako se netko od njih iprobudi, vidjet će obris jednog čovjeka u tami, a to bi i očekivali.

Nije prošlo dugo prije nego što je stražar omlitavio, i Logen ga nježno spusti na bok, obješeneglave. Četiri su obrisa i dalje ležala pod mokrim dekama, bespomoćni. Možda je nekoć postojalovrijeme kad se Logen morao pripremati za ovakav posao. Kad je morao razmišljati o tome zašto je topravo rješenje. No ako je i postojalo, odavno je prošlo. Ovdje na Sjeveru, vrijeme koje utrošite narazmišljanje vrijeme je u kojem ćete poginuti. Oni su sada bili samo četiri zadatka koje treba obaviti.

Prišulja se prvome, digne krvavi nož iznad ramena i probode ga ravno u srce kroz kaput, držećimu rukama usta. Umro je tiše nego što je spavao. Logen priđe drugome, spreman učiniti isto. Čizmomzvekne u nešto metalno. Pljosku s vodom, možda. Što god bilo, napravilo je popriličnu buku. Očiusnulog čovjeka polako se rastvore i on se počne pridizati. Logen mu svom snagom zabije nož u trbuhi potegne ga, rasparavši mu trbuh. Ovaj nekako zapišti, širom otvorenih očiju i usta, grabeći

Logenovu ruku.

“Ha?” Treći uspravno sjedne i zabulji se. Logen trzajem oslobodi ruku pa u zamahu isuče mač.“Koji ku—” Čovjek instinktivno digne ruku u zrak, a matirana mu oštrica presiječe ruku u zapešću izareže mu duboko u lubanju, rasprskavši crne krvave mrlje po vlažnome zraku i oborivši ga na leđa.

No to je zadnjemu dalo dovoljno vremena da se iskobelja ispod deke i dograbi sjekiru. Sada jestajao pogrbljen, raširenih ruku, spreman na okršaj kao čovjek koji ima podosta prakse u tome.Vrana. Logen je čuo kako mu dah cvrči, vidio ga kako se puši na kiši.

“Trebao si počet od mene!” procijedi.

Logen to nije mogao zanijekati. Usredotočio se na to da ih sve pobije pa nije obraćao previšepažnje na redoslijed. Pa ipak, sad je bilo prekasno da se zamara time. Slegne ramenima. “Početi ilizavršiti, tako je svejedno.”

“Vidjet ćemo.” Vrana odvagne sjekiru u maglovitom zraku, premećući je po rukama, u potraziza prilikom. Logen je mirno stajao i držao dah, a mač mu je visio uz bok, s hladnom i mokrom drškomstegnutom u šaci. Nikad nije bio sklon kretanju dok ne bude vrijeme. “Najbolje da mi kažeš tko si dokjoš imaš daha. Volim znati koga sam ubio.”

“Već me znaš, Vrano.” Logen digne drugu ruku u zrak i raširi prste, a mjesečina mu zasjaji nakrvavoj ruci i krvavom batrljku izgubljenog prsta. “Borili smo se rame uz rame na liniji u Carleonu.Nisam ni sanjao da ćeš me tako brzo zaboraviti. Ali stvari često ne ispadnu kako mi to očekujemo,ne?”

Sad se već prestao kretati, taj Vrana. Logen u mraku nije vidio gotovo ništa osim sjaja njegovihočiju, ali je prepoznao sumnju i strah u njegovu stavu. “Ne”, prošapće ovaj i zatrese glavom u tami.“Nemoguće! Devetprsti je mrtav!”

“Ma je li?” Logen duboko udahne pa polako izdahne zrak u vlažnu noć. “Onda sam ja valjdanjegov duh.”

Iskopali su si nekakvu rupu u kojoj će čučati, unijski momci, s naslaganim vrećama i sanducimasa strane kao bedemima. Logen bi tu i tamo ugledao poneko lice kako zuri među drveće, bljesakslabašnog svjetla gotovo ugasle vatre na vršku koplja ili strijele. Ukopali su se i čekali sljedećuzasjedu. Ako su prije bili nervozni, sad su već najvjerojatnije srali u gaće. Vjerojatno će se jedan odnjih prepasti i ustrijeliti ga čim im se pokaže. Prokleti unijski lukovi, okidaju na najmanji dodirjednom kad ih napneš. Kakve je on sreće, baš bi ga i mogli ustrijeliti ovako bezveze usred ničega, i tonjegova vlastita strana, ali nije imao previše izbora. Ne ako ne misli hodati sve do fronta.

Zato pročisti grlo i vikne. “Da niste strijeljali ili tako nešto!” Struna odapne i strijela bubne udrvo nekoliko koraka lijevo od njega. Logen se sagne uz mokru zemlju. “Nemojte strijeljati, rekoh!”

“Tko je tamo?”

“Ja sam, Devetprsti!” Tišina. “Sjevernjak koji je bio na kolima!”

Duga stanka pa malo došaptavanja. “Dobro! Ali izađi polako i s rukama u zraku da ih vidimo!”

“Pošteno!” Uspravi se i išulja iz šume s rukama visoko u zraku. “Samo me nemojte ustrijeliti,dobro? Tako smo se dogovorili!”

Hodao je terenom prema vatri, raširenih ruku, i trzao se pri pomisli da bi svakog časa mogaodobiti strijelu u prsa. Prepoznao je lica momaka od prije, njih i časnika koji je zapovijedaokaravanom sa zalihama. Nekoliko njih slijedilo ga je lukovima dok je oprezno prekoračivaoprovizorne parapete i silazio u rov. Iskopali su ga uzduž ispred vatre, ali ne baš dobro pa je na dnubila velika lokva.

“Kamo si ti, dovraga, otišao?” ljutito ga upita časnik.

“Pratio sam one koji su nas dočekali u zasjedi večeras.”

“Jesi li ih ulovio?” jedan od dečki upita.

“Bome jesam.”

“I?”

“Mrtvi.” Logen kimne prema lokvi na dnu rupe. “Da ne morate noćas spavati u vodi. Je liostalo gulaša?”

“Koliko ih je bilo?” otrese se časnik.

Logen pronjuška oko žara, no lonac je bio prazan. Baš ima sreće, opet. “Petorica.”

“Ti si sam sredio petoricu?”

“Bilo ih je šest u početku, no jednog sam odmah ubio. Tamo je negdje među drvećem.” Logeniskopa okrajak kruha iz svoje naprtnjače i pomaže po dnu lonca, u pokušaju da pokupi barem malomasnoće od mesa. “Čekao sam da zaspe pa sam se morao boriti samo s po jednim, licem u lice.Uvijek sam imao sreće s tim, valjda.” Nije se osjećao baš toliko sretno. Kad si je pogledao ruku nasvjetlu vatre, još uvijek je bila umrljana krvlju. Tamna krv pod noktima, sasušena u linije dlana.“Uvijek sam imao sreće.” Časnik nije izgledao baš kao da mu vjeruje. “Kako da znamo da nisi jedanod njih? Da nas nisi špijunirao? Da sad ne čekaju tamo negdje da im daš znak kad budemo ranjivi?”

“Ranjivi ste bili cijelim putem”, otpuhne Logen. “Ali pitanje je na mjestu. I mislio sam da bime to mogli pitati.” Izvuče platnenu vreću iz pojasa. “Zato sam vam donio ovo.” Časnik se namrštidok je uzimao vreću, zatrese je i otvori pa sumnjičavo zaviri unutra. Gutne. “Kao što rekoh, bila supetorica. Pa unutra imate pet palaca. Jeste li zadovoljni?”

Časnik je izgledao više zgađen nego zadovoljan, ali kimne, čvrsto stisnutih usana, i vrati muvreću ispruživši ruku koliko je god mogao.

Logen odmahne glavom. “Zadržite ih. Fali mi srednji prst. Palaca imam dovoljno.”

Kola naglo stanu. Zadnja dva-tri kilometra vukli su se jako sporo. Sada je cesta, ako se takomoglo nazvati to more blata, bila zagušena ljudima koji su glavinjali uokolo. Šljapkali su od jednekoliko-toliko suhe točke do druge, letjeli kroz laganu kišicu i između naguranih zaglibjelih kola inesretnih konja, hrpa sanduka i bačvi, loše postavljenih šatora. Logen je promatrao grupicu momakaprekrivenih prljavštinom kako s naporom guraju kola koja su do osovina kotača propala u kal, bezpretjeranog uspjeha. Bilo je to kao da gleda vojsku kako polako tone u močvaru. Golemi brodolom nakopnu.

Logenovih suputnika ostalo je sedam, bili su pogrbljeni i ispijeni, i izgledali silno umorno odbesanih noći i lošeg vremena na putu. Jedan je poginuo a drugog su već poslali natrag u Uffrith sastrijelom u nozi. Nije to bio baš najbolji početak boravka na Sjeveru, no Logen je sumnjao da će idalje biti imalo bolje. Ispentra se niz stražnji kraj kola i čizme mu propadnu u dobrano prerovanoblato, izvije leđa i protegne ukočene noge pa povuče naprtnjaču za sobom.

“Sretno onda”, kaže momcima. Nitko od njih ne reče ništa. Jedva su mu koju riječ uputili odone noći kad su upali u zasjedu. Najvjerojatnije ih je zabrinula cijela ona situacija s palcima. No akoje to najgore što će vidjeti dok su ovdje gore, dobro su prošli, Logen pomisli. Slegne ramenima iokrene im leđa pa počne glavinjati kroz blato.

Malo ispred njega onaj je časnik iz karavane sa zalihama slušao porciju priče od visokog,mrkog muškarca u crvenoj uniformi, koji je izgledao kao nešto najbliže što u tom kaosu imajunekakvom zapovjedniku. Logenu je trebalo neko vrijeme da ga prepozna. Sjedili su zajedno na onojgozbi, u vrlo drugačijem ambijentu, i razgovarali o ratovanju. Sada je izgledao starije, mršavije,čvršće. Imao je namrštenu grimasu na licu i puno sijedih u mokroj kosi, no nacerio se kad je ugledaoLogena da ondje stoji i prišao mu s pruženom rukom.

“Tako mi mrtvih,” reče na odličnom sjevernjačkom, “sudbina se baš zna poigrati. Vas znam.”

“Također.”

“Devetprsti, zar ne?”

“Tako je. A vi ste West. Iz Anglandije.”

“Taj sam. Zao mi je što vas ne mogu ljepše dočekati, ali vojska je došla ovamo prije samo dan-dva i, kao što vidite, stvari se još nisu sredile. Ne tamo, idiote!” drekne na vozača koji je pokušaoprovući kola između dvaju drugih, kroz prostor koji nije bio ni približno dovoljno širok. “Imate li viišta slično ljetu u ovoj prokletoj zemlji?”

“Upravo ga gledate. Zar niste vidjeli na što liči zima?”

“Hah. Imate vi pravo. Što vas dovodi ovamo, uostalom?”

Logen preda Westu pismo. On se zgrbi nad njim da ga zaštiti od kiše i pročita ga, namršten.

“Potpisao ga je lord komornik Hoff, ha?”

“Je li to dobro?”

West napući usne dok mu je vraćao pismo. “Rekao bih da ovisi. Znači da imate moćneprijatelje. Ili pak moćne neprijatelje.”

“I jedno i drugo, možda.”

West se naceri. “Ustanovio sam da idu ruku pod ruku. Došli ste se boriti?”

“Tako je.”

“Odlično. Uvijek nam dobro dođu ljudi s iskustvom.” Gledao je regrute kako silaze s kola pauzdahne. “Još uvijek ih imamo daleko previše neiskusnih. Trebali biste se otići pridružiti ostalimSjevernjacima.”

“Imate Sjevernjaka na svojoj strani?”

“Imamo, i svakog nam ih dana dolazi još. Izgleda da mnogi nisu baš sretni načinom na koji ihnjihov kralj vodi. A pogotovo ne s njegovim dogovorom sa Shankama.”

“Dogovor? Sa Shankama?” Logen se namršti. Nikad nije ni pomislio da bi čak i Bethod mogaopasti tako nisko, no tu mu nije bilo ni izbliza prvo razočaranje u životu. “Tupoglavci se bore zanjega?”

“Bome da. On ima Tupoglavce, a mi imamo Sjevernjake. Svijet je stvarno čudan.”

“To svakako”, reče Logen odmahujući glavom. “Koliko ih imate?” “Oko tri stotine, rekao bih,kad smo zadnji put brojali, iako ne vole baš da ih se broji.”

“Onda računajte da ih imate tristo jednog, ako me hoćete.”

“Utaboreni su ondje, na lijevome krilu”, pa pokaže prema tamnim obrisima drveća predvečernjim nebom.

“Dobro. Tko je šef?”

“Neki tip kojeg zovu Cucak.”

Logen ostane zuriti u njega jedan dugi trenutak. “Zovu ga kako, molim?”

“Cucak. Znate ga?”

“Moglo bi se reći”, prošapće Logen, a lice mu se razvuče u velik osmijeh. “Moglo bi se reći.”

Sumrak se brzo približavao a za njim je žurila noć, i tek su zapalili veliku logorsku vatru kad je

Logen došao do njih. Vidio je obrise karlova kako zauzimaju mjesta sa svih strana, njihove crneglave i ramena izrezane iz plamena. Čuo je njihove glasove i smijeh, glasno u mirnoj večeri sad kadje kiša prestala.

Prošlo je već mnogo vremena otkad je čuo grupu ljudi u kojoj svi govore sjevernjački i zvučalomu je čudno, iako je to bio njegov jezik. Vratio mu je neka ružna sjećanja. Gomile ljudi koji viču nanjega, dozivaju ga. Gomile koje jurišaju u boj, kliču pobjedama, oplakuju mrtve. Osjetio je mirismesa koje se negdje peklo. Sladak raskošan miris koji mu zagolica nos i od kojeg mu zakruli u želucu.

Uz stazu je na kolac bila postavljena baklja, a ispod nje je stajao mladac koji je izgledao kaoda se dosađuje i sada se namršti Logenu kad se približio. Sigurno je izvukao najkraću slamku kadmora stražariti dok ostali jedu, i nije se doimao sretnim zbog toga.

“Što hoćeš?” progunđa.

“Je li tu Cucak?”

“Aha, što s njim?”

“Trebam razgovarati s njim.”

“Ma nemoj?”

Priđe im još jedan čovjek, koji već odavno nije bio u cvijetu mladosti, s čupom sive kose iogrubjelim licem. “Što to imamo ovdje?”

“Novi regrut”, progunđa mladac. “Hoće vidjeti šefa.”

Starac zaškilji u Logena i namršti se. “Ja tebe znam odnekud, kompa?” Logen digne lice tako daga obasja svjetlost baklje. Bolje pogledati čovjeka u oči i dati mu da i on tebe vidi i pokazati mu dase ne bojiš. Tako ga je otac naučio. “Ne znam. Znaš li?”

“Odakle si došao? Iz Bjelobokove ekipe, je li?”

“Ne, radio sam samostalno.”

“Samostalno? Ha eto. Čini mi se da prepoznajem—” Oči staroga momka se razrogače, vilicamu padne, a lice problijedi kao kreda. “Tako mi svih jebenih mrtvih”, prošapće i zatetura korakunatrag. “Pa to je Krvava Devetka!”

Možda se Logen nadao da ga nitko neće prepoznati. Da su ga svi zaboravili. Da sad imajunovih briga i da će on biti samo čovjek kao bilo tko drugi. No sad kad je vidio izraz lica starogamomka - taj izraz kao da se usrao od straha, postalo mu je jasno kako će to izgledati. Isto kako jeuvijek bilo. A najgore od svega, sad kad su Logena prepoznali i kad je ugledao taj strah i užas ipoštovanje, nije bio siguran da mu to smeta. Ta zavrijedio je to, nije li? Na kraju krajeva, činjenicesu takve kakve jesu.

On je Krvava Devetka.

Momku još nije bilo sasvim jasno. “Ti to mene zafrkavaš, ha? Sljedeće ćeš mi još reći da jedošao Bethod glavom i bradom, je 1’?” no nitko se nije smijao i Logen digne ruku i proviri krozprazninu gdje mu je nekoć bio srednji prst. Momak prijeđe pogledom od tog batrljka do uzdrhtalogstarca pa natrag.

“Sranje”, zakrešti.

“Gdje vam je šef, momče?” Logena preplaši vlastiti glas. Jednoličan, mrtav i hladan poputzime.

“On... on je...” Mladac podigne drhtavi prst i pokaže prema vatrama.

“No dobro. Valjda ću ga sam nanjušiti.” Njih se dvojica sitnim koracima maknu Logenu s puta.Nije se baš nasmiješio u prolazu. Više je maknuo usne da im pokaže zube. Mora biti dostojanvlastitog ugleda, na kraju krajeva. “Ništa se vi ne brinite”, procijedi im u lice. “Na vašoj sam strani,zar ne?”

Nitko mu nije uputio ni riječ dok je hodao karlovima iza leđa, prema čelu vatre. Nekoliko njihuputilo mu je pogled preko ramena, ali ništa više nego što bi bilo koji pridošlica u tabor dobio. Nisuimali pojma tko je on, još, ali uskoro će imati. Onaj momak i onaj starac počet će šaputati i šapati ćese raširiti oko vatre, kako to šapati znaju, i svi će ga gledati.

Trgne se kad je pored njega prošla ogromna sjena, toliko velika da je isprva mislio da jestablo. Golem, ogroman čovjek češkao se po bradi i smiješio se vatri. Tul Duru. Nije mogaozamijeniti Gromoglavoga, čak ni u polumraku. Ne čovjeka toliko velikog. Logen se ponovno zapitakako ga je dovraga uopće uspio pobijediti.

Osjeti neobičan poriv, toga trena, da samo spusti glavu i produži dalje, daleko u noć i nikad seviše ne osvrne. Tada više nikad ne bi morao biti Krvava Devetka. Ostali bi samo jedan neprokušanimladac i jedan starac koji se zaklinju da su vidjeli duha jedne noći. Mogao bi otići daleko i početiispočetka, i biti tko god želi. No to je već jedanput pokušao i nije imao nikakve koristi od toga.Prošlost mu je uvijek bila za petama i dahtala mu za vrat. Vrijeme je da se okrene i suoči s njom.

“Sve u redu, momčino.” Tul je zurio u njega u polumraku, a narančasto svjetlo i crna sjenapremještali su mu se po gromadi od njegova lica i golemom tepihu od brade.

“Tko... samo malo...” Logen gutne. Nije imao pojma, sad kad je malo bolje razmislio, kako ćeitko od njih reagirati kad ga opet vide. Bili su neprijatelji puno prije nego što su postali prijatelji, nakraju krajeva. Svaki od njih se borio s njim. Svaki od njih bio se namjerio da ga ubije, i to sopravdanim razlozima. A onda je odjurio na jug i prepustio ih Shankama. Što ako nakon godine iliviše razdvojenosti dobije samo hladan pogled?

A onda ga Tul zgrabi i zdrobi snažnim zagrljajem. “Živ si!” Pusti ga tek toliko da provjeri držili pravog čovjeka, a onda ga opet zagrli.

“Aha, živ sam”, zapišti Logen, s tek toliko zraka u plućima da to izgovori. Izgleda da će ipakdobiti barem jednu srdačnu dobrodošlicu.

Tul se cerio od uha do uha. “Dođi.” I rukom pozove Logena za sobom. “Dečki će se zasrat!”

Srce mu počne nabijati u grlu dok je kretao za Tulom prema čelu vatre gdje šef sjedi snajbližim Imenima. I sjedili su ondje, u krugu na podu. Cucak je bio u sredini i nešto tiho mrmljaoDowu. Mrki je bio na drugoj strani, podbočen na jedan lakat, i čeprkao po perju na svojim strijelama.Baš kao da se ništa nije promijenilo.

“Netko te došao vidjeti, Cucak”, reče Tul, glasom piskutavim u pokušaju da prikrijeiznenađenje.

“Ma zbilja?” Cucak se zapilji u Logena, no on je bio skriven u sjeni iza Tulova golemogramena. “Zar ne može pričekati da pojedemo?”

“Znaš što, mislim da ne može.”

“Zašto? Tko je?”

“Tko je?” Tul zgrabi Logena za ramena i gurne ga na svjetlo vatre tako da je sve zateturao.“Samo Logen jebeni Devetprsti!” Logenova čizma oklizne se u blatu i on zamalo aterira na guzicu, imorao je lamatati rukama na sve strane da zadrži ravnotežu. Razgovor oko vatre zamre u trenu i svase lica okrenu prema njemu. Dva duga, ukipljena reda njih, obješena na treperavom svjetlu, bezikakvog zvuka osim uzdisanja vjetra i pucketanja vatre. Cucak je zurio u njega kao da je ugledaohodajućeg mrtvaca, a usta su mu sa svakim trenom sve više i više zjapila.

“Mislio sam da ste svi izginuli”, reče Logen kad je povratio ravnotežu. “Izgleda da je ipakmoguće biti prerealan.”

Cucak ustane, polako. Pruži ruku i Logen je uhvati.

Nije se imalo što reći. Ne ljudi koji su zajedno prošli koliko njih dvojica - okršaje saShankama, prelaženje planina, izvlačenje iz ratova, i svega nakon njih. Godine svega toga. Cucak mustisne ruku, Logen poklopi svojom drugom rukom, pa Cucak svojom. Nacere se jedan drugome ikimnu, i sve je među njima bilo kao prije. Nije bilo potrebno išta reći.

“Mrki. Drago mi je da te vidim.”

“A”, progunđa Mrki i pruži mu šalicu, a onda vrati pogled svojim strijelama, kao da je Logenminutu prije otišao pišati i nakon te se minute vratio kao što su svi očekivali. Logen se moraonaceriti. Ničemu se drugom nije ni nadao.

“Crni Dow se skriva tamo dolje?”

“Bolje bih se sakrio da sam znao da dolaziš.” Dow odmjeri Logena od glave do pete s neposve srdačnim osmijehom. “Pa to je Devetprsti glavom i bradom. Mislio sam da si rekao da je

odletio s litice?” drekne na Cucka.

“To sam vidio.”

“O, odletio sam ja.” Logen se prisjeti vjetra u ustima, stijena i snijega kako se vrte oko njega,praska kad mu je voda izbila zrak iz tijela. “Odletio sam i voda me izbacila čitavog, manje-više.”Cucak mu napravi mjesta na kožama rasprostrtim uz vatru, pa on sjedne i ostali blizu njega.

Dow je odmahivao glavom. “Uvijek si bio prokleti srećković kad se radilo o preživljavanju.Trebao sam znati da ćeš se pojaviti.”

“Mislio sam da su vas Tupoglavci sigurno sve sredili”, reče Logen. “Kako ste se vi izvukliodande?”

“Trodrvaš nas je izbavio”, reče Cucak.

Tul kimne. “Izvukao nas je i poveo preko planina, i gonio nas po čitavom Sjeveru, sve dolje doAnglandije.”

“I cijelo ste se vrijeme gložili ko stare babe, uopće ne sumnjam?”

Cucak se naceri Dowu. “Bilo je kukanja po putu.”

“Gdje je onda Trodrvaš sada?” Logen se veselio razgovoru sa starim momkom.

“Mrtav”, reče Mrki.

Logen se lecne. I mislio je da je to moguće, budući da je Cucak glavni. Tul kimne velikomglavom. “Poginuo je u bitki. Poveo je napad protiv Shanki. Umro je u okršaju s onim stvorom. S onimStrahotnim.” “Prokleta spodoba.” I Dow hračne u blato.

“A Forley?”

“A mrtav”, drekne Dow. “Otišao je u Carleon upozoriti Bethoda da Shanke prelaze planine.Calder ga je dao ubiti iz čiste obijesti. Smrad!” I opet pljune. Uvijek je bio sklon pljuvanju, taj Dow.

“Mrtav.” Logen zatrese glavom. Forley mrtav i Trodrvaš mrtav, koja šteta. No toliko je dugomislio da su se svi redom vratili u blato da je i ovih četiri na nogama već bio veliki bonus, na nekinačin. “Eto. Obojica su bili dobri ljudi. Najbolji, i umrli su dobro, koliko čujem. Koliko god se možeumrijeti dobro, uostalom.”

“Je”, reče Tul i digne šalicu. “Koliko god se može. Za mrtve.”

Svi popiju u tišini, i Logen cmakne usnama kad je okusio pivo. Predugo već nije. “I tako, prošlaje godina”, progunđa Dow. “Naubijali smo se, prehodali prokleto dug put i borili se u mrcinskojbitki. Izgubili smo dva čovjeka i dobili novog šefa. Kog si vraga ti radio, Devetprsti?”

“Pa... to je već priča i pol.” Logen se zapita kakva točno i ustanovi da nije siguran. “Mislio samda su vas Shanke sve sredili, budući da me život naučio da treba očekivati najgore, pa sam krenuo najug i udružio se s tim nekim čarobnjakom. Krenuo sam s njim na nekakvo putovanje, preko mora idaleko, da pronađemo neku stvar koja, kad smo onamo došli... nije bila tamo.” Sve je to zvučalopoprilično suludo sad kad je to izrekao.

“Kakvu stvar?” upita Tul, lica nabranog od zbunjenosti.

“Znaš što?” Logen usiše zrak kroz zube i osjeti okus pića. “Ne mogu reći da znam, zapravo.”Svi su se pogledavali kao da u životu nisu čuli gluplju priču, a Logen je morao priznati da vjerojatnoi nisu. “Pa ipak, to sad ionako nije bitno. Izgleda da život ipak nije toliko sranjski koliko sam jamislio.” Prijateljski potapša Tula po leđima.

Cucak ispuše obraze. “Elem, drago nam je da si se vratio, uglavnom. Pretpostavljam da ćešsada opet preuzeti svoje mjesto, ha?”

“Svoje mjesto?”

“Preuzet ćeš vodstvo, ne? Hoću reći, ti si bio šef.”

“Bio, možda, ali nemam namjeru opet postati. Čini mi se da su dečki sasvim zadovoljnitrenutnim poretkom.”

“Ali ti znaš bitno više od mene o vođenju ljudi—”

“Nisam siguran da je tako. Nikad nije dobro ispalo po druge ljude kad sam ja bio vođa, zar ne?Ni za nas ni za one protiv kojih smo se borili.” Logen se pogrbi prisjećajući se. “Mogu dati pokojisavjet, ako hoćeš, ali radije bih slijedio tebe. Ja sam svoje odšefovao i nije bilo dobro.”

Cucak je izgledao kao da se nadao drugačijem ishodu. “Pa... ako si siguran...”

“Siguran sam.” I Logen ga raspali po ramenu. “Nije lako biti šef, a?” “Ne”, progunđa. “Bogaminije.”

“Osim toga, rekao bih da je većina ovih momaka svojedobno bila u nekakvom sporu sa mnom ida im nije pretjerano drago što me vide.” Logen pogleda niz vatru u mrka lica; čuo je da mrmljaju ida se spominje njegovo ime, pretiho da bi bio siguran, no mogao je naslutiti da nisu u pitanju bilikomplimenti. (gro.zeraWorC ,notus)

“Bit će im sasvim drago što si na njihovoj strani jednom kad krenu borbe, ništa se ti ne brini.”

“Možda.” Pomisli kako je šteta da mora početi ubijati da bi mu ljudi makar kimnuli. Oštri su gapogledi streljali iz mraka i skakali u stranu kad bi susreli njegov pogled. Bio je samo jedan čovjek,manje-više, koji ga je gledao u oči. Kršan dugokos momak pri sredini vatre.

“Tko je ono?” upita Logen.

“Tko to ono?”

“Onaj dolje momak koji zuri u mene.”

“To ti je Cvokot.” Cucak usiše zrak kroz šiljaste zube. “Taj momak stvarno ima kosti, Cvokot.Borio se s nama sad već nekoliko puta i prokleto je dobar. Prvo ću ti reći da je dobar čovjek i da mupuno dugujemo. A onda ti moram spomenuti da je to Čegrtušin sin.”

Logen osjeti navalu mučnine. “Kako, molim?”

“Njegov drugi sin.”

“Onaj dečkić?”

“Davno je to sve bilo. Dječaci rastu ”

Davno, možda, ali ništa nije zaboravljeno. Logen je to odmah vidio. Ništa se nikad nezaboravlja, ovdje gore na Sjeveru, i trebao je znati da se ne smije nadati suprotnom. “Trebao bih mureći nešto. Ako ćemo se već boriti skupa... Trebao bih reći nešto.”

Cucak se lecne. “Možda bolje nemoj. Po nekim je ranama bolje ne kopati. Pojedi nešto, pričatćeš s njim ujutro. Sve zvuči bolje na danjem svjetlu. Ili pak odustaneš od te ideje.”

“A”, progunđa Mrki.

Logen ustane. “U pravu si, vjerojatno, ali bolje je to obaviti—”

“Nego živjeti u strahu od toga.” Cucak kinine vatri. “Nedostajao si, Logene, to je činjenica.”

“I ti, Cucak. I ti.”

Hodao je kroz mrak, mirišljav od dima, mesa i ljudi, cijelim putem iza karlova koji su sjediliuz vatru. Osjetio je da grbe ramena i mrmljaju dok je prolazio. Znao je o čemu razmišljaju. KrvavaDevetka, ravno iza mene, a nema goreg čovjeka na svijetu kojem bi okrenuo leđa. Vidio je da gaCvokot gleda cijelim putem, jednim hladnim okom kroz dugu kosu, usana čvrsto stisnutih u mrkuliniju. Imao je izvađen nož za jedenje, no bio je on sasvim dobar i za probosti čovjeka. Logen jegledao kako svjetlo vatre sjaji na njegovu sječivu kad je čučnuo pored njega.

“Ti si dakle Krvava Devetka.”

Logen napravi grimasu. “Aha. Valjda.”

Cvokot kimne i nastavi zuriti u njega. “Tako dakle izgleda Krvava Devetka.”

“Nadam se da nisi razočaran.”

“O ne. Ja ne. Dobro da još imaš lice nakon toliko vremena.”

Logen spusti pogled na tlo, pokušavajući smisliti kako da započne. Kako da gestikulira ilinamjesti lice, kojim bi riječima mogao barem malo pokušati ispraviti stvar. “Ono su bila teškavremena, u ono doba”, na kraju je rekao.

“Teža nego sad?”

Logen počne glodati usnicu. “Dobro, možda i ne.”

“Vremena su uvijek teška, rekao bih”, reče Cvokot kroz stisnute zube. “To nije isprika zausrana djela.”

“Imaš pravo. Ne postoji isprika za ono što sam učinio. Ne ponosim se time. Ne znam što bihviše rekao osim da se nadam da možeš prijeći preko toga i da se možemo boriti rame uz rame.”

“Bit ću iskren”, reče Cvokot, a glas mu je zvučao zagušeno, kao da se trudi ne vikati ili nezaplakati, ili oboje u isti mah možda. “Teško mi je samo tako prijeći preko toga. Ubio si mi brata, aobećao si milost, i odsjekao si mu ruke i noge i nabio mu glavu na Bethodovu zastavu.” Zgloboviprstiju bili su mu drhtavi i bijeli oko drške noža i Logen je vidio da se svim silama obuzdava da gane probode u lice i nije mu mogao zamjeriti. Nije mu ni najmanje zamjerao. “Moj otac nakon togaviše nikad nije bio isti. Više ništa nije ostalo u njemu. Mnogo sam godina sanjao da ću te ubiti,Krvava Devetko.”

Logen kimne, polako. “Dobro. S tim snom nikad nećeš biti usamljen.” Sada uhvati i drugehladne poglede iznad plamena. Namrštena lica u sjenama, mrka lica na treperavom svjetlu. Ljudekoje nije ni poznao, uplašene do kostiju ili s dugogodišnjim neriješenim računima. Prokleto punostraha i prokleto puno neriješenih računa. Na prste jedne ruke mogao je pobrojati ljude kojima jedrago što je živ. Čak i s jednim prstom manjka. A ovo bi trebala biti njegova strana u bitki.

Cucak je imao pravo. Po nekim je ranama bolje ne čeprkati. Logen ustane, utrnulih ramena, ivrati se na čelo vatre gdje je bilo lakše razgovarati. Nije uopće sumnjao da ga Cvokot želi ubiti višenego ikada, no to ga nije iznenadilo.

Treba biti realan. Nema riječi koje bi ispravile sva njegova zlodjela.

GADNI DUGOVISuperiore Glokta,

Iako mislim da se nismo službeno upoznali, puno sam puta čuo vaše ime u zadnjih nekolikotjedana. Bez uvrede, nadam se, ali čini mi se da ste svaku sobu u koju uđem vi nedavno napustiliili u nju samo što niste stigli, a svi pregovori u koje se upustim dodatno se kompliciraju vašimuplitanjem.

Iako su nam poslodavci u ovoj situaciji gorki protivnici, nema razloga zašto se mi ne bismoponašali civilizirano. Moguće je da vi i ja između sobe sklepamo neki dogovor koji će nam obomaolakšati posao i osigurati napredak.

Čekat ću vas u dvorištu klaonice kod Četiriju Uglova sutra ujutro u šest. Ispričavam se zbogtako bučnog mjesta sastanka, no mislim da bi bilo bolje da naš razgovor ostane između nas.

Usudio bih se reći da ni vama ni meni neće zasmetati malo nečisti pod nogama.

Najblaže rečeno, dvorište je smrdjelo. Izgleda da petsto živih svinjica ne miriši kao što bičovjek očekivao. Pod sjenovite hale bio je sklizak od njihove nečisti, a zagušljivi zrak pun njihoveočajničke galame. Trubile su i skvičale, roktale i naguravale se u svojim uskovitlanim oborima,osjećajući možda da koljačev nož nije tako daleko od njih. No,

Harlen Morrow, tajnik vrhovnog suca Marovije kako je Morrow primijetio, Glokta nije biojedan od onih koji bi se dali smesti bukom, noževima ili, uostalom, neugodnim mirisom. Ionako daneprovodim gacajući kroz metaforički gnoj. Zašto ne prava stvar? Klizava podloga predstavljala muje veći problem. Sepesao je sitnim koracima, a u nozi mu je buktjelo. Zamisli da dođem na sastanakuvaljan u svinjski izmet. Teško da bi to ostavilo dojam neustrašive nemilosrdnosti, zar ne?

Sada ugleda Morrowa, naslonjenog na jedan od obora. Kao farmer koji se divi svojemnagrađivanom stadu. Glokta došepa do njega, šljapkajući čizmama, trzajući se i teško dišući,obliven znojem koji mu se cijedio niz leđa. “Dakle, Morrow, stvarno znate navesti djevojku da seosjeća posebno, to vam se mora priznati.”

Marovijin mu se tajnik naceri odozdo, mali čovječuljak okruglog lica s naočalama. “SuperioreGlokta, prvo vam moram reći da prema vama gajim samo samo najdublje poštovanje za vašapostignuća u Gurkhulu, vaše metode pregovaranja i—”

“Nisam došao ovamo ćaskati, Morrow. Ako je to sve o čemu mislite govoriti, padaju mi napamet i mirisnije lokacije.”

“I ugodniji sugovornici, ne sumnjam ni najmanje. Prijeđimo, onda, na posao. Ovo su napornavremena.”

“Tu se slažem s vama.”

“Promjene. Nesigurnost. Tjeskoba među seljacima—”

“U pitanju je malo više od tjeskobe, rekao bih, vi ne mislite tako?” “Pobuna, onda. Nadajmo seda će se povjerenje koje je Zatvoreno vijeće ukazalo pukovniku Lutharu biti opravdano i da ćezaustaviti pobunjenike izvan grada.”

“Ne bih povjerio njegovu truplu da zaustavi strijelu, no valjda Zatvoreno vijeće ima svojerazloge.”

“Uvijek ima. Iako se, naravno, ne slažu uvijek među sobom.” Nikad se ne slažu ni oko čega. Toje praktički pravilo čitave te proklete institucije. “No oni koji im služe”, i Morrow ga značajnopogleda preko okvira naočala, “snose teret njihove nesloge. Imam osjećaj da smo mi, konkretno,gazili jedan drugome po prstima i više nego što bi ijednome od nas bilo ugodno.” “Hah”, podsmjehnese Glokta, mrdajući ukočenim palcem u čizmi. “Nadam se da vam stopala nisu previše nagnječena.Ne bih si nikad oprostio da počnete šepati zbog mene. Možda imate kakvo rješenje na umu?” “Moglobi se reći.” Nasmiješi se odozgo svinjama, promatrajući ih kako se migolje, rokću i pentraju se jednepreko drugih. “Imali smo prasce na farmi na kojoj sam odrastao.” Milost. Sve samo ne životna priča.“Moje je zaduženje bilo nahraniti ih. Ustajao sam ujutro, toliko rano da je još bio mrak i dah mi sedimio na hladnoći.” Ajme, slika živu sliku! Mladi gospodinčić Marrow do koljena u govnima gledasvoje svinje kako se prežderavaju i sanja o bijegu. Vrli novi život u blistavom velegradu! Morrowmu se naceri, a svjetlo mu zabljesne na lećama naočala. “Znate, ta stvorenja jedu sve. Čak iinvalide.”

Aha. Tu smo, dakle.

Tada Glokta postane svjestan čovjeka koji im se kradomice približavao s drugog kraja staje.Kršan muškarac u odrpanom kaputu držao se sjena. Držao je ruku čvrsto privinutu uz tijelo, šakeuvučene u rukav. Baš kao da skriva nož unutra i to ne baš najbolje. Bolje bi bilo da samo došećesa smiješkom na licu i nožem tako da se lijepo vidi. Ima na stotine razloga zašto bi netko nosio nožpo klaonici. No uvijek je samo jedan razlog zašto bi ga netko pokušao sakriti.

Baci pogled preko ramena i lecne se kad mu je vrat škljocnuo. Još jedan čovjek, vrlo nalikprvome, šuljao se iz tog pravca. Glokta digne obrve. “Siledžije? Kako neoriginalno.”

“Neoriginalno, možda, no mislim da ćete ustanoviti da su vrlo učinkoviti.”

“Znači zaklat ćete me u klaonici, je li, Morrow? Izmesaren u mesnici! Sand dan Glokta, lomiteljsrdaca, osvajač Turnira, junak Gurkhulskog rata, izasran iz guzica deset različitih svinja!” Otpuhne odsmijeha pa je morao obrisati šmrklje s gornje usnice.

“Drago mi je da vam se sviđa ironija”, promrmlja Morrow, pomalo smeten.

“O, ma cijenim. Pojest će me svinje. Onda očito mogu iskreno reći da to nisam očekivao.”Ispusti dug uzdah. “Ali neočekivano i neplanirano dva su posve različita pojma.”

Struna luka nije se čula od buke svinja. Siledžija je isprva izgledao kao da se poskliznuo,

ispustio sjajan nož i samo tako pao na bok. A onda Glokta ugleda strijelu koja mu je stršala iz boka.Nije preveliko iznenađenje, dakako, a opet, uvijek mi izgleda kao magija.

Plaćenik na drugoj strani hale zaprepašteno odstupi korak unatrag pa nije ni vidio kako jepraktikalka Vitari bešumno kliznula preko ograde praznog obora iza njega. Vidio se bljesak metalakad mu je zasjekla tetive iza koljena i srušila ga dolje, a njegov je krik brzo ugušio lanac koji mu ječvrsto stegnula oko vrata.

Severard se s lakoćom spusti s greda malo dalje lijevo od Glokte i šljapne u blato. Došetabliže s lukom preko ramena, šutne ispušteni nož daleko u tamu i pogleda čovjeka kojeg je ustrijelio.“Dugujem ti pet maraka”, vikne Frostu. “Promašio sam srce, dovraga. Jetra, možda?”

“Jefva”, progunđa albino koji se pojavio iz sjena u dnu hale. Čovjek se s mukom pridigne nakoljena, držeći se za strijelu u boku, iskrivljenoga lica napola skorenog od nečisti. Frost u prolazudigne štap i udijeli mu praskavi udarac u potiljak, čime oštro sasiječe njegovo kukanje i sruši galicem u blato. Vitari je u međuvremenu oborila svojeg čovjeka na pod i kleknula mu na leđa, natežućimu lanac oko vrata. Njegovo je opiranje slabjelo i slabjelo pa prestalo. Još malo mrtvog mesa napodu klaonice.

Glokta vrati pogled na Morrowa. “Kako se brzo stvari mijenjaju, je li, Harlene? Jedan tren svite žele poznavati. A drugi?” Žalosno potapša beskorisno stopalo prljavim dnom štapa. “Najebao si.Gadna je to lekcija.” Barem ja to znam.

Marovijin tajnik počne uzmicati, šibajući jezikom po usnama, ruke pružene pred sobom. “Čekajmalo—”

“Zašto?” Glokta gurne donju usnu prema van. “Zbilja misliš da bismo se mogli opet zavoljetinakon svega ovoga?”

“Možda se možemo nekako—”

“Nisam se uzrujao zato što si me pokušao ubiti. Ali tako bijedan pokušaj? Ta profesionalcismo, Morrow. Uvreda je što si mislio da će to upaliti.” “Ja sam povrijeđen”, promrmlja Severard.

“Ranjena”, zapjevuši Vitari, zveckajući lancem u tami.

“Duoko uviehen”, zastenje Frost goneći Morrowa natrag prema oboru. “Trebao si početi suvlačenjem u Hoffovu veliku pijanu guzicu. Ili si možda trebao ostati na farmi sa svojim svinjama.Težak je to posao, možda, s ranim dizanjem i tako to. Ali je život.”

“Čekaj malo! Čekaj mahhh—”

Severard je zgrabio Morrowa za ramena odostraga, ubo ga u vrat sa strane i izrezao mu grlomirno kao da čisti ribu.

Krv pljusne na Gloktine čizme i on zatetura natraške i lecne se kad mu je bol prostrujaopoharanom nogom. “Sranje!” procijedi kroz desni, umalo posrne i padne na tur u nečist, a na nogama

se uspije zadržati samo zato što se očajnički uhvatio za ogradu pored sebe. “Zar ga nisi mogaozadaviti?” Severard slegne ramenima. “Isti rezultat, zar nije?” Morrow klizne na koljena s naherenimnaočalama preko lica, jednom se rukom uhvativši za posjekotinu na vratu dok mu je krv umjehurićima tekla u ovratnik košulje.

Glokta je gledao kako se činovnik ruši na leđa, jednom nogom lupka po podu, ostavljajućiduge tragove pete kojom je strugao po smrdljivom blatu. Avaj za svinje na farmi. Sada više nikadneće ugledati mladog gospodina Morrowa kako se vraća preko brda, natrag iz vrlog života ublistavom velegradu, dok mu se dah dimi na hladnom, hladnom jutarnjem zraku...

Tajnikovi su grčevi slabjeli i slabjeli, i on ostane mirno ležati. Glokta se još trenutak držaoza ogradu i gledao truplo. Kad sam se to točno pretvorio u... ovo? Malo po malo, pretpostavljam.Jedan čin čvrsto se naslanja na drugi, na putu koji moramo slijediti jer nemamo izbora, a svakiput postoje opravdani razlozi. Činimo što moramo, činimo što nam kažu, činimo što je najlakše.Što nam drugo preostaje nego da rješavamo jedan bijedan problem po jedan? A onda jednog danazastanemo i ustanovimo da smo postali... ovo.

Gledao je krv koja mu se sjajila na čizmi, zgađeno frkne nosom i obriše je u Morrowovunogavicu. Ha dobro. Rado bih posvetio još malo vremena filozofiranju, ali imam službenike kojevalja podmititi, plemiće koje valja ucijeniti, glasove koje valja namjestiti, tajnike koje valja ubiti iljubavnike kojima valja prijetiti. Toliko je noževa kojima treba žonglirati. A kad jedan padne naprljavi pod, sljedeći mora u zrak, i njegovo će se oštro sječivo zavrtjeti nad našim glavama. Nikadne postaje nimalo lakše.

“Naši čarobni prijatelji vratili su se u grad.”

Severard podigne masku i počeše se ispod nje. “Magi?”

“Prvi gad, ni manje ni više, i njegova odvažna družina junaka. On i njegov ljigavi naučnik, i onaženetina. I navigator. Drži ih na oku i vidi hoće li se koji praščić odvojiti od krda. Krajnje je vrijemeda saznamo što smjeraju. Imaš li još uvijek onu dražesnu kućicu blizu vode?”

“Naravno.”

“Odlično. Možda bismo jednom za promjenu mogli povesti u ovoj igri pa da imamo spremneodgovore u rukama prije nego što ih Njegova Eminencija poželi.” Pa da konačno zaslužim tapšanjepo glavi od svojega gospodara.

“Što ćemo s ovima?” upita Vitari i trzne bodljikavom glavom prema truplima.

Glokta uzdahne. “Prasci navodno jedu sve.”

Grad se mračio dok je Glokta vukao usahlu nogu kroz sve praznije ulice, uzbrdo premaAgriontu. Vlasnici trgovina zatvarali su vrata, kućevlasnici su palili svjetla, a svjetlost svijećaprolijevala se van u prašnjave uličice kroz pukotine oko prozorskih kapaka. Sretne obitelji sjedajuza sretne večere, uopće ne sumnjam. Privrženi očevi i njihove ljupke ženice, njihova preslatka

dječica, u svojim ispunjenim i smislenim životima. Moje najsrdačnije čestitke.

Zarije si preostale zube u bolne desni od naprezanja da održi tempo, znoj mu je počeo vlažitikošulju, a noga ga je pekla sve više i više sa svakim teturavim korakom. Ali ne kanim stati zbog tebeskorisne gromade mrtvoga mesa. Bol mu je puzao od gležnja do koljena, od koljena do kuka, izkuka cijelom dužinom iskrivljene kralješnice pa u lubanju. Sav taj trud samo da bih ubio nekogosrednjeg administratora koji zapravo radi ne dalje od tek nekoliko zgrada od Kuće pitanja.Prokleti gubitak vremena, eto što, prokleti—

“Superiore Glokta?”

Neki mu čovjek s poštovanjem priđe, lica u sjeni. Glokta zaškilji u njega. “Znamo li—”

Bilo je to odlično izvedeno, morao je priznati. Nije uopće bio svjestan drugog čovjeka dok muse glava nije našla u vreći a jedna ruka završila iskrivljena iza leđa, tako da je beznadno pogurnutnaprijed. Zatetura, šeprtljavo ispusti štap i začuje ga kad je zaklaparao po kaldrmi.

“Aaah!” probadajući grč ošine mu kroz leđa dok je bezuspješno pokušavao izvući ruku, pa jebio prisiljen mlitavo se objesiti i dahtati od bola u vreći. U trenu su mu svezali ruke i osjeti kako muse po jedna snažna ruka zavukla ispod pazuha. Natjerali su ga da brzo maršira, po jedan čovjek sasvake strane, tako da su mu noge jedva strugale po kamenim kockama dok su hodali. Već dugo nisamovako brzo hodao, uostalom. Nisu ga držali toliko grubo koliko nepopustljivo. Profesionalci.Potpuno bolja klasa siledžija od onih koje je Morrow angažirao. Tko god da je ovo naručio nijebio budala. No tko ih je onda naručio?

Sami Sult, ili neki od Sultovih neprijatelja? Vrhovni sudac Marovia? Lord Brock? Bilo tko izčitavog Otvorenog vijeća? Ili bi to mogli biti Gurkhulci? Oni mi nikad nisu bili baš bliskiprijatelji. Možda je bankarska kuća Valint i Balk konačno odlučila naplatiti dug? Ili sam moždačak ozbiljno podcijenio kapetana Luthara? Ili je to jednostavno Goyle, kojem se više ne da dijelitiposao s jednim invalidom? Bio je to popriličan popis, sad kad je bio prisiljen razmisliti.

Čuo je kako koraci odzvanjaju oko njega. Uske uličice. Nije imao pojma koliko su dalekoodmaknuli. Dah mu je odjekivao u vreći, strugav, grlen. Srce lupa, koža se ježi od hladnog znoja.Uzbuđen. Uplašen, čak. Što bi mogli htjeti od mene? Ljude ne otimaju na ulici da bi im dalipromaknuća, kolačiće ili nježne poljupce, nažalost. Znam ja zašto se ljude otima na ulici. Malotkoto zna bolje od mene. (suton; CroWarez.org)

Niz stepenište, tako da je prstima čizama bespomoćno strugao po stepenicama. Lupanje teškihvrata. Koraci koji odzvanjaju popločanim hodnikom. Još se jedna vrata zatvore. Osjeti kako su ga bezpreviše filozofiranja bacili na neku stolicu. A sada ćemo nesumnjivo saznati, htjeli-ne htjeli...

Iznenadno mu strgnu vreću s glave i Glokta zatrepće kad ga je oštro svjetlo ošinulo po očima.Bijela soba, presvijetla da bi bila ugodna. Tip sobe koji mi je nažalost dobro poznat. A opet, izgledapuno ružnije s ove strane stola. Netko je sjedio prekoputa. Ili magloviti obris nekoga. Zatvori jednooko i zaškilji drugim dok mu se vid privikavao.

“Oho”, promrmlja “Kakvo iznenađenje.”

“Ugodno, nadam se.”

“To ćemo još vidjeti, pretpostavljam.” Carlot dan Eider se promijenila. I čini se da jojizgnanstvo nije previše škodilo. Kosa joj je izrasla, možda ne sasvim, ali više nego dovoljno dauspije složiti zanosnu frizuru. Masnice oko vrata su izblijedjele, i samo su se jedva primjetni tragovividjeli na mjestu gdje joj je obraz bio prekriven krastama. Izdajničku vrećastu odoru zamijenila jeputničkom odjećom dobrostojeće dame u kojoj je izuzetno dobro izgledala. Na prstima i oko vratablještali su joj dragulji. Izgledala je jednako bogato i njegovano kao i kad su se tek upoznali. A osimtoga se i smiješila. Osmijeh igrača koji drži sve karte u rukama. Zašto ja nikada ne naučim? Nikadne čini usluge. Pogotovo ne ženama.

Na stolom ispred nje ležale su škarice, na dohvat ruke. Jedne od onih kakvima bogatašicerežu nokte. Ali jednako tako dobre za rezanje kože s tabana, proširivanje nosnica, podrezivanjeušiju, polako, trakicu po trakicu...

Glokti je bilo iznimno teško skrenuti pogled s tih malih ulaštenih oštrica koje su sjajile najarkom svjetlu svjetiljke. “Zar vam nisam rekao da se nikad ne vraćate”, reče on, no u glasu mu jenedostajalo uobičajene autoritativnosti.

“Jeste. No onda sam pomislila... zašto ne bih? Imam nekretnine u ovome gradu kojih se nisambila spremna odreći i neke poslovne prilike koje žarko želim iskoristiti.” Uzme škarice, odrežesićušan komadić jednog od već ionako savršenih noktiju pa se namršti rezultatu. “A i teško da ćete viikome spominjati da sam ovdje, zar ne?”

“Moje brige za vašu sigurnost posve su utišane”, progunđa Glokta. Moje brige za moju vlastitusigurnost pak, avaj, rastu iz trena u tren. Čovjek nikad nije toliko obogaljen da ne bi mogao bitijoš malo više, na kraju krajeva. “Jeste li se zaista morali ovoliko pomučiti samo da biste sa mnompodijelili priče o svojem putovanju?”

Njezin smijeh se, ako išta, samo još malo rastegne. “Nadam se da vas moji ljudi nisu ozlijedili.Zamolila sam ih da budu nježni. Barem zasad.” “Nježna otmica ipak je otmica, doduše, zar nemislite?”

“Otmica je tako ružna riječ. Zašto to ne bismo nazvali pozivom kojem se teško oduprijeti? Jasam vama barem dopustila da zadržite odjeću, ne?” “Ta konkretna usluga milost je za nas oboje,vjerujte mi. Poziv za što, ako slobodno pitam, osim na bolno navlačenje i kratak razgovor?”

“Povrijeđena sam što vam je potrebno više od toga. Ali ima još nešto, kad ste već spomenuli.”Škaricama otfikari još jednu krhotinu nokta, pa prevrne oči prema njegovima. “Mali zaostali dug izDagoske. Bojim se da neću mirno spavati dok vam ga ne vratim.”

Koji tjedan u crnoj ćeliji i davljenje do ruba smrti? Kakvu mi je to protuuslugu priskrbilo?“Samo dajte, onda”, procijedi Glokta kroz desni, a kapak mu zatitra dok je promatrao kako škaricerade sjec, sjec, sjec. “Ne mogu izdržati ovu neizvjesnost.”

“Gurkhulci dolaze.”

On zastane na trenutak, uhvaćen na krivoj nozi. “Dolaze ovamo?” “Da. U Midderland. U Aduu.K vama. Izgradili su flotu, u tajnosti. Počeli su je graditi nakon prošlog rata i sad je gotova. Brodovikoji mogu parirati bilo čemu što Unija ima.” Odbaci škarice na stol i teško uzdahne. “Barem sam takočula.”

Gurkhulska flota, baš kao što mi je to moj noćni gost Yulwei rekao. Glasine i duhovi, možda.No glasine nisu uvijek laži. “Kad će stići?”

“Zaista ne znam. Pokretanje takve ekspedicije divovski je posao što se organizacije tiče. Noopet, Gurkhulci su oduvijek bili toliko organiziraniji od nas. Zato je takav užitak poslovati s njima.”

Moje poslovanje s njima nije bilo ni blizu užitka, ali svejedno. “Koliko njih dolazi?”

“Vrlo mnogo, rekla bih.”

Glokta otpuhne. “Oprostite mi ako riječi dokazanog veleizdajnika primam s određenomkoličinom skepse, pogotovo kad ste tako škrti na detaljima.”

“Kako god hoćete. Ovdje ste da vas upozorim, ne da vas uvjerim. Mislim da vam tolikodugujem za to što ste mi poštedili život.”

Kako divno staromodno od vas. “I to je sve?”

Ona raširi ruke. “Zar žena ne smije ni nokte rezati a da nekoga ne uvrijedi?”

“Niste mi mogli samo pisati?” otrese se Glokta, “poštedjeti me ozljeda od trenja pod rukama?”

“Ma hajde. Nikad me se niste doimali kao čovjek koji bi se naljutio zbog malo trenja. Osimtoga, ovako imamo priliku obnoviti iznimno ugodno prijateljstvo. I morate mi pružiti trenutak trijumfanakon svega što ste mi priredili.”

Pretpostavljam da to mogu. Cuo sam i manje šarmantnih prijetnji, a ona bar ima dovoljnoukusa da me ne pozove na sastanak u svinjcu. “Onda mogu slobodno odšetati?”

“Je li tko pokupio štap?” Nitko ne reče ništa. Eider se radosno nasmiješi i pokaže Gloktisavršene bijele zube. “Onda možete otpuzati. Kako vam to zvuči?”

Bolje nego da isplivam na površinu kanala nakon nekoliko dana na dnu, napuknut kao velikibijeli puž golać i smrdljiv kao svi grobovi grada zajedno. “Najbolje što mogu dobiti, valjda. Neštose ipak pitam. Što bi me trebalo spriječiti da pošaljem praktikale da slijede miris skupoga parfemanakon što završimo ovdje i završe ono što sam ja započeo?”

“Baš tipično za vas da takvo što kažete.” Ona uzdahne. “Moram vas obavijestiti da jedan mojstari i pouzdani poslovni partner kod sebe ima jedno zapečaćeno pismo. U slučaju moje smrti, poslatće ga nadlektoru koji će iz njega saznati točnu prirodu moje presude u Dagoski.”

Glokta je ogorčeno sisao desni. Samo mi je to još trebalo, još jedan nož kojim moramžonglirati. “A što će se dogoditi ako, posve neovisno od mojih postupaka podlegnete truljenju? Iliako se kuća sruši na vas? Ili ako se ugušite kriškom kruha?”

Ona razrogači oči, kao da joj je tek sad sinulo. “U bilo kojem od tih slučajeva...pretpostavljam... pismo će svejedno biti poslano, unatoč vašoj nevinosti.” Bespomoćno se nasmije.“Svijet nije ni približno pošten koliko bi trebao biti, po mojem mišljenju, i rekla bih da se domicilnostanovništvo Dagoske, porobljeni plaćenici i poklani unijski vojnici koje ste natjerali da se bore uunaprijed izgubljenoj misiji slažu.” Nasmiješi se slatko kao da raspravljaju o vrtlarenju. “Stvari bivjerojatno bile jednostavnije da ste me ipak zadavili.”

“Čitate mi misli.” Ali sad je puno prekasno za to. Učinio sam dobro djelo i sad, naravno,moram platiti za to.

“Recite mi onda, prije nego se rastanemo po, oboje se možemo samo nadati, posljednji put -jeste li upleteni u ovaj posao s glasovima?”

Glokta osjeti titranje u kapku. “Moje dužnosti se dotiču toga.” Štoviše, zauzimaju mi svevrijeme osim onoga koje prospavam.

Carlot dan Eider prione se zavjerenički blizu, s laktovima na stolu i bradom na dlanovima. “Stomislite, tko će biti sljedeći kralj Unije? Hoće li to biti Brock? Isher? Hoće li to biti netko drugi?”

“Još je rano za prognoze. Radim na tome.”

“Počnite šepati onda.” Ona izbaci donju usnu. “I bilo bi bolje da naš susret ne spominjeteNjegovoj Eminenciji.” Ona kimne, a Glokta osjeti kako mu netko silom stavlja vreću preko glave.

ODRPANO MNOŠTVOJezalovo zapovjedništvo, ako se taj termin može upotrijebiti u kontekstus čovjekom koji je

takav smetenjak i neznalica kao što se on osjećao, nalazilo se na vrhu blagog uspona. S njega sepružao veličanstven pogledna plitku dolinu u podnožju. To jest, bio bi to veličanstven pogled unekimsretnijim vremenima. U ovakvoj situaciji, moralo se priznati, prizor je biodaleko od ugodnog.

Glavnina pobunjenika potpuno je prekrivala nekoliko velikih polja malo dalje u dolini, iizgledala kao tamna, prljava najezda, s tu i tamo nekim bljeskom sjajnog čelika. Ratarski alat iobrtničko oruđe, možda, ali ipak oštro.

Čak i s ovolike daljine nazirali su se uznemirujući dokazi organiziranosti. Ravni pravilnirazmaci među ljudima za brzo kretanje glasnika i potrepština. Čak je i Jezalovu neuvježbanom okubilo jasno da je riječ o vojsci koliko i o gomili, i da netko dolje zna što radi. Mnogo bolje nego on,po svoj prilici.

Manje, neorganiziranije skupine pobunjenika bile su raspršene nadaleko i naširoko pokrajoliku, svaka za sebe značajna masa. Ljude su slali da pribavljaju hranu i vodu, i temeljito supoželi i pobrali čitavi kraj. Ta gmizajuća crna masa na zelenim poljima podsjetila je Jezala na horducrnih mrava koji pužu po hrpi oguljenih kora jabuka. Nije imao ni najmanjeg pojma koliko ih ondjeima, no s ove se udaljenosti činilo da je brojka od četrdeset tisuća bila značajno podcjenjivanje.

Dolje u selu u dnu doline, iza glavne mase pobunjenika, gorjele su vatre. Da li krijesovi ilizgrade, bilo je teško reći, no Jezal se bojao da je ovo drugo. Tri visoka stupa tamnog dima dizala suse i razilazila visoko u zraku, tako da je i zrak imao laganu i zabrinjavajuću aromu vatre.

Zapovjednikova je dužnost odašiljati neustrašiv ton koji će njegovi ljudi jednostavno moratislijediti. Jezal je to, dakako, znao. No ipak, dok je gledao niz to dugo, koso polje, nije mogao nerazmišljati o tom silnom broju ljudi na drugoj strani, tako zloslutno odlučnih. Nije mogao spriječitioči da polete natrag na njegove vlastite linije, tako tanke, bijedne i vidno nesigurne. Nije mogaospriječiti drhtaj i nelagodno natezanje ovratnika. Ta se prokletinja još uvijek činila puno preuskom.

“Kako želite rasporediti trupe, gospodine?” upita ga njegov pobočnik, major Opker, spogledom koji je uspijevao u isti mah izgledati snishodljivo i ulizivački.

“Rasporediti? Ovaj... pa...” Jezal je razbijao glavu ne bi li smislio odgovor koji bi bio imaloprikladan, a kamoli točan. Rano u svojoj vojničkoj karijeri spoznao je da ako imaš učinkovite iiskusne časnike iznad sebe u kombinaciji s učinkovitim i iskusnim vojnicima ispod sebe, ne trebašraditi ni znati ništa. Ta ga je strategija dobro služila nekoliko ugodnih mirnodopskih godina, no njezinglavni nedostatak sad se naglo našao ogoljen. Ako se nekim čudom uspneš na pravi zapovjedničkipoložaj, sustav se potpuno urušava.

“Rasporediti...” progunđa i nabora obrve pokušavajući ostaviti dojam da ispituje teren, iako jeimao tek maglovitu predodžbu što to uopće znači. “Pješaštvo u dvored...” odvaži se, prisjetivši sedjelića neke priče koju mu je Collem West jednom pričao. “Iza ove ovdje živice.” Pa pompozno

zamahne palicom iznad panorame. Barem je u mahanju palicom bio stručnjak, budući da je revnovježbao pred ogledalom.

“Ispred živice, pukovnik želi reći, naravno”, ubaci se Bayaz elegantno. “Pješaštvo neka sepostroji u dvorede s obiju strana onoga miljokaza. Laka konjica u onaj šumarak, teška konjica u klinna krajnjem boku, odakle mogu iskoristiti prednost otvorenog terena.” Pokazao je sablasno vladanjevojničkim žargonom. “Ravni lukovi u jednome redu iza one živice gdje će isprva biti skriveni odneprijatelja, a mogu ih zasipati opakom paljbom s povišenog terena.” Namigne Jezalu. “Izvrsnastrategija, pukovniče, ako slobodno primijetim.”

“Dakako”, podsmjehne se Opker pa se okrene da izda naredbe.

Jezal je čvrsto stezao palicu iza leđa, a drugom rukom nervozno trljao čeljust. Očito sezapovjedništvo ne svodi samo na to da te svi oslovljavaju s “gospodine”. Zbilja će morati pročitatikoju knjigu kad se vrati u Aduu. Ako se vrati.

Tri sićušne točkice odvojile su se od mase ljudstva koja je miljela dolje u dolini i počele seuspinjati prema njima. Zaklonivši oči rukama, Jezal je vidio tek bijelu mrlju koja se micala u zrakuiznad njih. Pregovarački barjak. Osjeti Bayazovu izrazito uznemirujuću ruku na ramenu.

“Ne brini, sinko, dobro smo pripremljeni za nasilje. Ali uvjeren sam da do toga neće doći.”Naceri se golemoj masi ljudi ispod njih. “Vrlo uvjeren.” Jezal je žarko želio da može reći isto.

Za jednog slavnog demagoga, izdajnika i huškača na pobune, čovjek poznat kao Štavitelj nije nipo čemu bio ni najmanje poseban. Mirno je sjedio na svom stolcu na rasklapanje u Jezalovu šatoru,običnog lica pod čupom kovrčave kose, čovjek srednje visine u kaputu nezanimljivog kroja i boje, sosmijehom na licu koji je odavao da vrlo dobro zna da je u prednosti.

“Zovu me Štavitelj”, reče, “i izabran sam da govorim uime potlačenih, izrabljivanih iprevarenih dolje u dolini. Ova dvojica moji su partneri u ovom pravedničkom i nadasvedomoljubnom pothvatu. Moja dva generala, moglo bi se reći. Domaćin Hood”, i kimne u stranu premakršnom muškarcu s lopatastom bradom, rumenom puti i bijesnom grimasom, “i kmet Holst”, i trzneglavom u drugom smjeru prema ljigavom razrokom tipu s dugim ožiljkom na obrazu.

“Drago mi je”, Jezal će oprezno, iako su izgledali više kao razbojnici nego generali ako senjega pita. “Ja sam pukovnik Luthar.”

“Znam. Gledao sam vas kad ste osvojili Turnir. Krasno mačevanje, prijatelju, stvarno krasno.”

“Pa sad, ovaj...” Jezal je ostao na krivoj nozi, “hvala. Ovo je moj pobočnik, major Opker, aovo je... Bayaz, prvi mag.”

Domaćin Hood nepovjerljivo otpuhne, no Štavitelj se samo zamišljeno pogladi po usni.“Dobro. A došli ste se boriti ili pregovarati?”

“Došli smo za bilo koje od toga.” Jezal prijeđe na svoj govor. “Zatvoreno vijeće, iako osuđujemetodu vaših demonstracija, priznaje da možda imate legitimne zahtjeve—”

Hood roktavo otpuhne. “Zar su imali izbora, gadovi?”

Jezal nastavi dalje. “Pa, ovaj... dali su mi naputak da vam ponudim sljedeće ustupke.” Dignesvitak koji mu je pripremio Hoff, ogroman predmet s detaljno izrezbarenim ručkama i pečatomveličine tanjura. “Ali moram vas upozoriti,” iz petnih se žila trudio zvučati samouvjereno, “akoodbijete, posve smo se pripravni boriti, a moji su ljudi najbolje obučeni, najbolje naoružani inajbolje pripremljeni koje imamo u Kraljevoj službi. Svaki od njih vrijedi dvadeset vaših seljaka.”

Kršni farmer prijeteći se zacereka. “Lord Finster mislio je isto to pa su mu naši seljaci isprašilitur, od jednog kraja njegova imanja do drugog. Završio bi na vješalima za svoj trud da je imaosporijeg konja. Koliko je brz vaš konj, pukovniče?”

Štavitelj mu lagano dotakne rame. “Mir sada, moj vatreni prijatelju. Došli smo izboriti uvjete,ako dobijemo uvjete koje možemo prihvatiti. Zašto nam ne bi pokazali što imate, pukovniče, pa davidimo ima li potrebe za prijetnjama.”

Jezal pruži teški dokument i Hood mu ga srdito otme iz ruke, rastvori i počne čitati, šuškajućipapirom dok ga je odmotavao. Što je dulje čitao, to se jače mrštio.

“Koja uvreda!” otrese se kad je završio, pa se zamišljeno zagleda u Jezala. “Manji porezi ineko sranje o korištenju zajedničke zemlje? A ni to vjerojatno neće nikad ispoštovati!” Baci svitakŠtavitelju u stranu, i Jezal gutne. Nije ni najmanje shvaćao ustupke ni njihove moguće nedostatke,naravno, ali Hoodova mu reakcija nije izgledala kao da obećava rani sporazum.

Štaviteljeve su oči lijeno prelazile po pergamentu. Oči različitih boja, Jezal primijeti: jednoplavo, jedno zeleno. Kad je došao do dna, odloži dokument i teatralno uzdahne. “Ovi uvjeti moguproći.”

“Mogu?” Jezal razrogači oči od iznenađenja, ali ni blizu koliko domaćin Hood.

“Ali gori su od prošlih koje su nam ponudili!” poviče farmer. “Prije nego što smo natjeraliFinsterove ljude u bijeg! Rekao si da ne možemo prihvatiti ništa manje od zemlje za svakog čovjeka!”

Štavitelj pogužva lice. “To je bilo onda.”

“To je bilo onda?!” promrmlja Hood, zinuvši u nevjerici. “Što se desilo s poštenom plaćom zapošten rad? Što se dogodilo s dijeljenjem dobiti? Što se dogodilo s jednakim pravima bez obzira nacijenu? Stajao si ondje i obećao mi!” Upre rukom prema dolini. “Obećao si svima njima! Što sepromijenilo, osim što nam je Adua nadohvat ruke? Možemo uzeti sve što poželimo! Možemo—”

“Rekao sam da ovi uvjeti mogu proći!” zareži Štavitelj, odjednom bijesan. “Osim ako se neželiš sam boriti protiv kraljevih ljudi! Slijede mene, Hood, ne tebe, za slučaj da nisi primijetio ”

“Ali obećao si nam slobodu za svakog čovjeka! Vjerovao sam ti!” Farmerovo se lice objesi odužasa. “Svi smo ti vjerovali.”

Jezal nikad nije vidio da netko izgleda tako ravnodušno kao Štavitelj sada. “Valjda imam jednood onih lica kojima ljudi vjeruju”, reče monotonim glasom, a njegov prijatelj Holst slegne ramenimai zagleda se u svoje nokte.

“Proklet bio, onda! Prokleti bili svi vi!” I Hood se okrene i ljutito se progura kroz preklopšatora.

Jezal primijeti da se Bayaz nagnuo u stranu i da šapće majoru Opkeru. “Neka uhite tog čovjekaprije nego što napusti naše linije.”

“Uhite, gospodine, ali... pod pregovaračkim barjakom?”

“Uhitite ga, stavite u okove i prepratite u Kuću pitanja. Komad bijele krpe ne može biti zaklonod kraljeve pravde. Vjerujem da superior Goyle provodi istrage.”

“Ovaj... naravno.” Oker ustane da pođe za domaćinom iz šatora, a Jezal se nervozno nasmiješi.Nije bilo upitno da je Štavitelj čuo taj razgovor, no samo se nastavio ceriti kao da ga se budućnostnjegova prijašnjeg kolege više uopće ne tiče.

“Moram se ispričati zbog svojeg suradnika. U ovakvoj situaciji ne možete svima udovoljiti.”Teatralno zamahne dlanom. “No ne brinite. Malim ću ljudima održati velik govor i reći im da smodobili sve za što smo se borili, i uskoro će se vratiti kućama bez ikakve stvarne štete. Rijetki moždabudu odlučni izazivati nevolje, no siguran sam da ih možete pohvatati bez prevelikog truda, je li,pukovniče Luthar?”

“Pa... ovaj”, promumlja Jezal, koji je ostao bez i najmanjeg pojma što se to događa.“Pretpostavljam da—”

“Odlično.” Štavitelj skoči na noge. “Bojim se da vas sad moram ostaviti. Morat ću obavljatisvakojake posliće. Nikad mira, je li, pukovniče Luthar? Nikad ni malo mira.” Razmijeni dug pogled sBayazom, a onda se sagne na svjetlo dana i ode.

“Ako itko pita,” promrmlja prvi mag Jezalu u uho, “ja bih im rekao da su to bili iscrpljujućipregovori protiv oštrih i odlučnih protivnika, no da ste vi ostali mirni, podsjetili ih na njihovudužnost prema kralju i domovini, zaklinjali ih da se vrate na svoja polja i tako to.”

“Ali...” Jezalu se plakalo, toliko je zbunjen bio. Silno zbunjen, ali je u isti mah osjetio i velikoolakšanje. “Ali ja—”

“Ako itko pita.” U Bayazovu se glasu osjetila oštrina koja je davala naslutiti da je ta epizodasvršena.

MJESEC GA VOLICucak je stajao, škiljio u sunce i gledao unijske momke kako se vuku uz njega u suprotnom

smjeru. Postoji određeno držanje koje gubitnici zauzmu nakon bitke. Usporeno, pogrbljeno,poprskano blatom, dok sa silnim zanimanjem pilje u pod. Cucak se nagledao takvih prizora. I sam jetako izgledao, nejednom. Tužno što su izgubili. Posramljeno što su poraženi. Shrvan krivnjom što suodustali ne zadobivši ni ranu. Cucak je znao kakav je to osjećaj, i znalo ga je to izjedati, no krivnja jemalo manje bolna nego posjekotina od mača i bitno brže zacjeljuje.

Neki od ozlijeđenih nisu tako loše prošli. U zavojima i udlagama, šepali su uz pomoć štapa ili srukom preko ramena suboraca. Dovoljno da ih malo poštede u sljedećih nekoliko tjedana. Drugi nisubili te sreće. Cucku se učini da pozna jednoga od njih. Časnik, jedva dovoljno star da ima bradu,glatkog lica iskrivljenog od bijele boli i šoka, s nogom amputiranom tik iznad koljena, a odjeća,nosila i dva muškarca koja su ga teglila bili su poprskani i umrljani tamnom krvlju. Bio je to onaj kojije sjedio pred dverima kad su Cucak i Trodrvaš tek došli u Ostenhorm da se pridruže Uniji. Onaj kojiih je gledao kao da su dva govna. Sada nije zvučao tako pametno, dok je cvilio sa svakim trzajemnosila, no Cucku nije bilo do likovanja. Amputacija noge činila mu se kao malo preoštra kazna zapodrugljivo ponašanje. West je bio dolje uz stazu i razgovarao s časnikom koji je imao prljav zavojoko glave. Cucak nije čuo što govore, no mogao je naslutiti bit. S vremena na vrijeme jedan bi od njihupro prstom gore u brda s kojih su došli. Nekoliko strmih i gadnih brda, većinom pod šumom iz kojeje tu i tamo virila pokoja ploha gole stijene. West se okrene i uhvati Cuckov pogled, a lice mu je bilomrko kao u pogrebnika. Nije trebalo biti posebno pametan da vam postane jasno da rat još nije posvedobiven.

“Sranje”, promrmlja Cucak ispod glasa. Osjeti ono grčenje u želucu. Onaj lagani osjećaj kojiga je obuzimao svaki put kad je morao ići izvidjeti novi teren, kad god bi Trodrvaš pozvao na oružje,kad god za doručak nije bilo ničega osim hladne vode. Otkad je postao šef, međutim, činilo mu se daga taj osjećaj prati manje-više cijelo vrijeme. Sada je sve bilo njegov problem. “Nije išlo?”

West odmahne glavom dok je prilazio. “Bethod nas je čekao, i to u velikom broju. Ukopao se utim brdima. Dobro se ukopao i dobro pripremio, između nas i Carleona. Vrlo je vjerojatno biospreman za to prije nego što smo mi uopće prešli granicu.”

“Uvijek je volio biti spreman, taj Bethod. Niste ga mogli obići?”

“Kroy je pokušao objema cestama i pretrpio dva teška poraza. A onda je Poulder pokušaoizravno napasti brda i doživio još gori.”

Cucak uzdahne. “Nema prolaza.”

“Nema prolaza koji ne bi Bethodu pružio finu priliku da nam zabije nož u leđa.”

“A Bethod neće propustiti takvu priliku. Upravo se tome i nada.”

“Lord maršal se slaže. Želi da povedete svoje ljude na sjever.” West se mrko zagleda u sive

nagovještaje drugih brežuljaka u daljini. “Želi da mu pronađete slabu točku. Nema šanse da Bethodpokriva baš cijeli lanac.”

“A nema?” upita Cucak. “Vidjet ćemo, valjda.” Zatim se zaputi među drveće. Dečki će bitioduševljeni.

Hodao je stazom i uskoro dođe do mjesta na kojem se njegova ekipa utaborila. Broj im secijelo vrijeme povećavao. Sad ih je moglo biti već četiri stotine, sve zajedno, i to opake ekipe.Uglavnom onih kojima se Bethod nikada nije pretjerano sviđao, koji su se borili protiv njega uratovima. Koji su se borili i protiv Cucka, uostalom. Šume su ih bile pune, i sjedili su oko vatri,kuhali, laštili oružje i priređivali opremu, nekoliko njih je čak i vježbalo mačevanje. Cucak se lecneod zveketa metala o metal. Bit će toga dosta kasnije, i s krvavijim ishodima, nije uopće sumnjao.

“Šefe!” dovikivali su mu. “Cucak! Šefe! Hej-hej!” Pljeskali su i udarali oružjem po kamenju nakojem su sjedili. Cucak bi dignuo šaku u zrak, čudno se napola nacerio i govorio “Aha, dobro,super”, i sve to. Još uvijek nije imao blagog pojma kako se ponašati kao šef, iskreno govoreći, pa sejednostavno ponašao isto kao prije. Banda je, međutim, djelovala sasvim zadovoljno. Činilo mu seda to oni uvijek tako. Dok ne počnu gubiti u bitkama i ne odluče da žele novog šefa.

Priđe vatri uz koju je njegova šačica Imena provodila dan. Logenu nije bilo ni traga, no ostatakekipe sjedio je okolo i izgledao kao da se dosađuje. Oni koji su još uvijek živi, barem. Tul ga jeprimijetio da dolazi. “Cucak se vratio.”

“A”, reče Mrki, podrezujući neko perje britvom.

Dow je bio prezauzet močenjem masti iz lonca komadićem kruha. “Kako su Unijci prošli ubrdima?” Glas mu je bio podrugljiv kao da već zna odgovor. “Nisu kurca napravili, je l’ da?”

“Pa, završili su ko drugi ako me to pitaš.”

“Drugi od dvije strane, to je drek ako mene pitaš.”

Cucak duboko udahne i zanemari njegove riječi. “Bethod se pošteno ukopao, motri ceste premaCarleonu. Nitko ne vidi neki način da ga napadnemo, a ni da ga obiđemo. Fino se pripremio na ovo,rekao bih.”

“To sam ti i ja mogo reć!” drekne Dow, prskajući masne mrvice. “Na jednom brdu imaMalokosta, Bjeloboka na drugom, pa Snježnobijeloga i Goringa malo dalje. Njih četvorica nikomeneće ostaviti nikakvu rupu, no ako to i odluče, iza njih sjedi Bethod s ostatkom, i svojim Shankama ionim jebenim Strahotnim, spreman da ih razguzi na kvadrat.”

“Najvjerojatnije.” Tul digne mač prema svjetlu, zapilji se u njega pa se opet baci na laštenjeoštrice. “Uvijek je volio imati spreman plan, taj Bethod.”

“A što imaju za reći gospoda koja nas drže na povodcu?” podrugljivo će Dow. “Kakav toposlić Bijesni ima za svoje životinje?”

“Burr želi da odemo malo dalje na sjever, kroz šume, i vidimo je li Bethodu ostala koja slabatočka ondje.”

“Hah”, Dow prezrivo otpuhne. “Bethod nema naviku ostavljati rupe. Osim ako nije nakanio dami u nju upadnemo. Upadnemo i polomimo vratove.”

“E pa onda ćemo morati paziti kuda gazimo, valjda, ne?”

“Opet vražji zadaci.”

Cucak pomisli kako mu je Dowovo kukanje dozlogrdilo otprilike koliko i Trodrvašu nekoć. “Anego što bi ti, ha? To ti je život. Hrpa zadataka. Ako išta vrijediš, daš sve od sebe da ih obaviš. Štose tebi zavuklo u dupe, uostalom?”

“Ovo!” Dow trgne glavom prema drveću. “Samo ovo! Ništa se nije bitno promijenilo, zar ne?Mogli smo prijeći Bjelotok i vratiti se na Sjever, no Bethod se gore pošteno ukopao tako da nemašanse da ga Unijci obiđu a da im guzice ne ostanu u zraku. A ako ga i izbace s tih brda, što onda? Akose dočepaju Carleona i uđu unutra i spale ga do temelja ko Devetprsti prošli put, što onda? To nećeništa značiti. Bethod će nastaviti dalje kao uvijek, borit će se i uzmicati, i uvijek će bit nekih brda nakojima će zasjesti i novih trikova. Doći će vrijeme kad će Unijcima dozlogrdjeti pa će odjebati na jugi prepustiti sve nama. Onda će se Bethod okrenuti i znate što će onda biti? On će nas naganjati prekocijelog jebenog Sjevera i natrag. Zima, ljeto, zima, ljeto, i stalno ista sranja. I eto nas ovdje, manjenas je nego prije, ali još uvijek pišamo po šumi. Zvuči poznato?”

Nekako i jest, kad je već spomenuo, no Cucku nije bilo jasno što bi on tu trebao poduzeti.“Logen se vratio, ne? To će pomoći.”

D°w opet otpuhne. “Hah! A kad je to Krvava Devetka sa sobom donio išta osim smrti?”

“Pazi malo”, progunđa Tul. “Dužnik si mu, sjećaš se? Svi smo.”

“Postoji granica koliko čovjek može biti dužan, rekao bih.” Dow baci tavu uz vatru pa ustane iobriše ruke u kaput. “Gdje je on bio, ha? Ostavio nas je u nizinama bez riječi, zar nije? Prepustio nasje Tupoglavcima i odjebao na drugi kraj svijeta! Kako znamo da neće opet odmagliti ako mu sesprdne, ili prijeći k Bethodu, ili početi ubijati bez razloga, ili mrtvi znaju što već?”

Cucak pogleda Tula, a Tul mu uzvrati pogledom punim krivnje. Svi su vidjeli Logena u vrlomračnim poslima kad bi ga obuzelo takvo raspoloženje. Bilo je to davno”, reče Tul. “Stvari semijenjaju.”

D°w se samo naceri. “Ne. Ne mijenjaju se. Mo’š si ti pričat tu priču ako ti je tako lakše zaspati,ali ja ću ga držati na oku, to ti mogu odmah reći! Govorimo o vražjoj Krvavoj Devetki! Tko zna štoće sljedeće napraviti?”

Imam ja ideju.” Cucak se okrene i ugleda Logena naslonjenog na stablo i već se počeo smiješitikad mu je ugledao izraz lica. Izraz kojeg se Cucak sjećao iz davnih dana i koji je za sobom povlačiocijelo čudo ružnih uspomena. Izraz lica koji mrtvaci imaju kad iz njih iscuri život i kad više ni za što

ne mare.

Ako mi imaš što reći, reci mi to u lice.” Logen priđe bliže, posve blizu Dowu, s glavomzabačenom u jednu stranu i posve blijedim ožiljcima na obješenom licu. Cucak osjeti kako mu se svedlake na rukama kostriješe i kako ga oblijeva hladan znoj iako je sunce bilo toplo.

Hajde, Logene”, umilno će Tul, pokušavajući zvučati kao da je sve bilo samo šala iako je biloočito kao polagana smrt da nije. “Dow nije mislio ništa loše. Samo je—”

Logen počne govoriti ne obazirući se na njega, cijelo vrijeme gledajući Dowa u oči onimsvojim mrtvačkim očima. “Kad sam ti zadnji put očitao lekciju, mislio sam da ti više nikad nećetrebati još jedna. No čini se da neki imaju slabo pamćenje.” Primakne mu se još bliže, tako blizu dasu im se lica gotovo dodirivala. “No? Trebaš poduku, momče?”

Cucak se strese, siguran da će se poubijati i nije imao ni najblažeg pojma kako da ih zaustavikad jednom počnu. Bio je to napet trenutak za sve i činilo se da traje čitavu vječnost. Ne bi on totolerirao ni jednom drugom čovjeku, živom ili mrtvom, Crni Dow, čak ni Trodrvašu, ali na kraju jesamo iskezio svoje žute zube.

“Ma ne. Jedna lekcija mi je sasvim dovoljna.” Pa okrene glavu u stranu i pljune na tlo. Zatimuzmakne, bez žurbe i još uvijek nasmiješen, kao da želi reći da će ovoga puta istrpjeti prodiku, alisljedeći put možda neće.

Jednom kad je nestao bez prolivene krvi, Tul izdahne kao da su se izvukli s umorstvom. “Ondadobro. Sjever, je li? Netko bi trebao reći dečkima da se spreme.”

“A”, reče Mrki, ubaci zadnju strijelu u tobolac i krene za njim u šumu. Logen je ostao stajationdje jedan trenutak i gledati ih kako odmiču. Kad su nestali s vidika, okrene se, čučne uz vatru ipogne s podlakticama naslonjenim na koljena i obješenim dlanovima. “Hvala mrtvima za ovo. Skorosam se usrao.”

Cucak shvati da je cijelo vrijeme držao dah pa ga ispusti u glasnom izdahu. “Mislim da ja baš ijesam, malo. Jesi li baš morao ovako?”

“Znaš da jesam. Ako čovjeka kao što je Dow pustiš da se razmaše, neće nikad prestati. Onda ćesvi ovi momci dobiti ideju da Krvava Devetka nije ni blizu tako strašan kao što su čuli, i samo jepitanje vremena kad će me netko probosti nožem.”

Cucak odmahne glavom. “Gadan je to način razmišljanja.”

“Ali kad je tako. Nije se ništa tu promijenilo. Nikad se ne mijenja.” Istina, možda, ali nikad se ineće promijeniti ako nitko ne pokaže bar malo dobre volje. “Pa ipak. Si siguran da je to baš bilonužno?”

“Za tebe možda nije. Imaš nešto u sebi zbog čega te ljudi vole.” Logen se počeše po čeljusti itužno se zagleda u šumu. “Mislim da sam ja propustio svoju šansu za to prije nekih petnaest godina. A

drugu neću dobiti.”

Suma je bila topla i poznata. Ptice su cvrkutale na granama i nisu nimalo marile za Bethoda,Uniju ni ikakve ljudske aktivnosti. Ni jedno se mjesto nikada nije činilo mirnije, i Cucku se to nije ninajmanje sviđalo. Njušio je zrak, filtrirao ga u nosu, po jeziku. Ovih je dana bio dvostruko oprezniji,otkad je ona strijela doletjela i ubila Cathil u bitki. Možda ju je mogao spasiti da je samo mrvicu viševjerovao svome nosu. Žalio je što je nije spasio. Ali žaljenje nimalo ne pomaže.

Dow čučne u grmlje, zagledan daleko u mirnu šumu. “Sto je, Cucak? Što njušiš?”

“Ljude, rekao bih, ali malo kiselkaste, nekako.” Još jednom onjuši. “Miriše na—”

Strijela doleti između drveća, bubne u deblo tik do Cucka i ostane se ondje klatariti,zaglavljena.

“Sranje!” zacvili on, sklizne na stražnjicu i šeprtljavo spusti vlastiti luk s ramena, punoprekasno kao i uvijek. Dow potone dolje k njemu psujući i njih se dvojica potpuno sapletu jedan odrugoga. Cucak si je gotovo izbio oko Dowovom sjekirom prije nego što ga je uspio odgurnuti sasebe. Pokaže dlan ljudima iza sebe u znak da stanu, no već su se raštrkali u potrazi za zaklonom,puzali su prema drveću i kamenim gromadama, izvlačili oružje zurili u šumu.

Iz šume ispred njih dopre neki glas. “Jeste s Bethodom?” Tko god to bio, govorio jesjevernjački s nekim čudnim naglaskom.

Dow i Cucak gledali su se jedan trenutak, a onda slegnu ramenima. “Ne!” Dow zagrmi. “A akovi jeste, spremite se na susret s mrtvima!”

Stanka. “Nismo s tim smradom, niti ćemo ikada biti!”

“To nam je dovoljno!” vikne Cucak i promoli glavu tek nekoliko centimetara sa spremnim izapetim lukom u rukama. “Pokažite se onda!”

Čovjek iskorači iza stabla možda šest koraka od njih. Cucak je bio toliko šokiran da je umaloispustio strunu i odapeo strijelu. Još je ljudi počelo izlaziti iza drveća sa svih strana. Deseci. Kose suim bile zamršene, lica zamrljana prugama smeđe zemlje i plave boje, odjeća odrpano krzno i napolauštavljene kože, ali vršci kopalja i strijela i oštrice grubo kovanih mačeva bili su vrlo sjajni i čisti.

“Brđani”, Cucak promrmlja.

“Jesmo brđani, i ponosimo se time!” Jak, moćan glas odjekne iz šume. Nekoliko njih počelo sevući u stranu kao da prave mjesta nekome. Cucak zatrepće. Između njih je dolazilo neko dijete.Djevojčica od možda deset godina, prljavih bosih nogu. Preko jednog je ramena imala ogroman malj,debeo drven kolac dug cijeli korak s izgrebanom željeznom grudom veličine cigle na mjestu glave.Daleko preglomazan da bi njime mogla zamahnuti. Bilo joj je dovoljno teško i samo ga držati gore.

Za njom je slijedio dječačić. Imao je okrugao štit preko leđa, bitno preširok za njega, i golemusjekiru koju je objema rukama teglio za sobom. Do njega je bio još jedan dječak s kopljem dvostruko

dužim od njega samoga, a čiji je vršak lelujao ukrug iznad njegove glave, sa zlatom koje jesvjetlucalo pod oštricom u sunčevim zrakama. Stalno je morao pogledavati uvis da se uvjeri da nezapinje za kakvu granu.

“Ja ovo sanjam”, promrmlja Cucak. “Zar ne?”

Dow se namršti. “Ako sanjaš, bome ti je čudan san.”

Nisu bili sami, to troje djece. Neki golemi gad slijedio je za njima. Imao je kuštravo krzno nagolemim, širokim ramenima i nekakvu ogromnu ogrlicu koja mu je visjela do velikog debelog trbuha.Niska kostiju. Kosti prstiju, primijeti Cucak kad se približio. Ljudskih prstiju pomiješanih splosnatim komadićima drva na koje su bili urezbareni neobični znakovi. U smeđesivoj bradi bio muje usječen veliki žuti osmijeh, no Cucka to nije ni najmanje ohrabrilo.

“A sranje,” progunđa Dow, “vratimo se. Natrag na jug i dosta s ovim.” “Zašto? Znaš ga?”

Dow okrene glavu i pljune. “Crummock-i-Phail, nije li.”

Cucak je sad gotovo požalio što u pitanju nije zasjeda umjesto razgovorčića. Bila je točinjenica koju zna svako dijete. Crummock-i-Phail, vođa brđana, negdje je najsumanutiji gad nacijelom vražjem Sjeveru.

Odgurivao je lagano koplja i strijele s puta dok se približavao. “Nema potrebe za tim sad, zarne, ljepote moje? Svi smo mi prijatelji, ili barem imamo iste neprijatelje, što je još bolje, razumijete?Svi imamo puno neprijatelja gore u brdima, doduše, zar ne? Mjesec zna da volim dobru makljažu, alinasrnuti na te gromade s Bethodom i svim njegovim dupeliscima na vrhu? To je malo previše borbeza bilo koga, ne? Čak i za vaše nove južnjačke prijatelje.”

Zaustavi se tik ispred njih, a kosti prstiju nastave mu se njihati i štropotati. Troje djece staneiza njega, prtljajući sa svojim glomaznim oružjem i namršteno gledajući Dowa i Cucka.

“Ja sam Crummock-i-Phail”, reče on. “Vođa svih brđana. Ili barem svih koji vrijede pišivaboba.” Naceri se kao da je upravo došao na svadbu. “A tko li je na čelu ovog veselog društvanca?”

Cucak opet osjeti onu šupljinu u utrobi, ali nije mogao ništa učiniti glede toga. “To bih bio ja.”

Crummock upitno podigne obrve. “Ma je li? Mališni si ti momčić da ovolišnim mrgamagovoriš što da rade, nisi li? Mora da imaš neko impozantno ime na ramenima, sve si mislim.”

“Ja sam Cucak, a ovo je Crni Dow.”

“Imate zbilja čudnovatu ekipu”, reče Dow namršteno gledajući djecu. “Oh, tako je! Tako je! Ktome i hrabru! Mladić s kopljem moj je sin Scofen. Onaj sa sjekirom moj je sin Rond.” Crummock senamršti djevojčici s maljem. “Ovome mladiću ne mogu se sjetiti imena.”

“Ja sam ti kći!” drekne djevojčica.

“Što, zar mi je ponestalo sinova?”

“Scenn je postao prestar pa si mu dao vlastiti mač, a Sceft je još premali da išta nosi.”

Crummock zatrese glavom. “Ne mislim da je u redu da vražja žena nosi malj.”

Djevojčica baci malj na pod i raspali Crummocka u goljenicu. “Nosi si ga onda sam, gadestari!”

“Au!” zacvili on, smijući se i trljajući nogu u isti mah. “Sad sam te se sjetio, Isern. Tvoj šut mije sve vratio u trenu. Možeš uzeti malj, bome možeš. Najmanja dobiva najteži teret, ha?”

“Hoćeš sjekiru, tata?” Manji momčić podigne sjekiru i zatetura. “Hoćeš malj?” Djevojčica gaizvuče iz grmlja i odgura brata s puta. “Ne, dušice moje, sad mi trebaju samo riječi. Uskoro ćete moćigledati oca kako ubija, ako sve prođe kako treba, ali danas nema potrebe za sjekirama i maljevima.Nismo došli ovamo ubijati.”

“Zašto ste došli ovamo?” upita Cucak, iako nije bio siguran da želi znati odgovor.

“Ravno na posao, je li, nema mjesta srdačnosti?” Crummock protegne vrat u stranu s rukamapreko glave pa podigne jednu nogu i protrese je. “Došao sam ovamo jer sam se probudio usred noći,išetao u tamu i mjesec mi je šaputao. U šumi, znate? Među drvećem i glasovima sova na drveću, iznate što mi je mjesec rekao?”

“Da si lud ko šlapa?” progunđa Dow.

Crummock se pljasne po golemom bedru. “Lijepo govoriš za jednu rugobu, Crni Dow, ali ne.Mjesec je rekao...” Pa rukom pozove Cucka kao da mu želi reći neku tajnu. “Da imate KrvavuDevetku sa sobom.” “Pa što ako imamo?” Logen je tiho prišao iz pozadine s rukom položenom namač. S njim su došli i Tul i Mrki, namršteno gledajući sve one brđane oslikanih lica koji su stajaliuokolo i troje musave djece, a ponajviše njihova golemog tustog oca.

“Eto ga!” zagrmi Crummock i pruži jednu golemu kobasicu od drhtavog prsta. “Makni šapu s teoštrice, Krvava Devetko, prije nego si zapišam livadu!” Spusti se na koljena na zemlju. “To je on! Toje taj!” Otpuže naprijed kroz raslinje i uhvati se za Logenovu nogu, privinuvši se uz nju kao pas uzgospodara.

Logen je zurio dolje u njega. “Skini mi se s noge.”

“I hoću!” Crummock se baci od njega i sleti debelom guzicom na zemlju. Cucak nikad nijevidio takvu predstavu. Izgleda da su glasine o tome da je pukao bile sasvim istinite. “Znaš li što jedivno, Krvava Devetko?”

“Znam više toga, igrom slučaja.”

“Evo ti onda još jedna stvar. Vidio sam te kako se boriš sa Shamom Bezdušnim. Vidio samkako si ga raskolio kao goluba za lonac, a to ni moja blagoslovljena malenkost ne bi bolje uradila.

Divota za gledati!” Cucak se namršti. I on je bio prisutan, no nije se sjećao ničega divnog. “Rekaosam to onda,” i Crummock ustane na koljena, “i govorio sam to otad,” ustane na noge, “i rekao sam tokad sam sišao s brda da te potražim”, podigne ruku i uperi je prema Logenu. “Tebe mjesec voli višenego ikog drugog!” Cucak pogleda Logena, a Logen slegne ramenima. “Tko zna što mjesec voli, a štone? I što onda?”

“Što onda, veli on! Hah! Mogao bih ga gledati kako ubija cijeli svijet i bila bi to milina! Stvarje u tome da imam plan. Isplivao je s hladnim izvorima ispod planine i potoci su je pronijeli ispodkamenja i izbacili je na obalu svetoga jezera ravno pred mene dok sam umakao nožne prstiće u ledenuvodu.”

Logen se počeše po čeljusti punoj ožiljaka. “Imamo svoga posla, Crummock. Ako imaš neštopametno za reći, reci već jednom.”

“I hoću. Bethod me mrzi, i osjećaj je uzajaman, ali tebe mrzi još više. Jer si mu se suprotstavioi jer si živi dokaz da jedan Sjevernjak može biti svoj čovjek a da ne klekne i ne uvlači se u guzicutom gadu sa zlatnom kapom, dvojici njegovih debelih sinova i onoj njegovoj vještici.” Namršti se.“Iako bih se dao nagovoriti da se njoj malo uvučem. Pratiš li me dosad?” “Držim korak”, reče Logen,no Cucak za sebe nije bio toliko siguran. “Samo fućkaj ako zaostaneš pa ću se vratiti po tebe. Poantaje sljedeća. Kad bi se Bethod našao u dobroj prilici da te uhvati nasamo, daleko od tvojih unijskihprijatelja, tvojih poput mrava uzvrvjelih i sunčanog vremena željnih prijatelja odozdo, e pa, onda bise mogao mnogočega odreći da je iskoristi. Možda bi se dao izmamiti sa svojih lijepih brdašaca zbogtakve prilike, sve mi se čini, haaa?”

“Igraš na kartu da me jako mrzi.”

“Što? Zar sumnjaš da te netko može toliko mrziti?” Crummock se okrene od njega i raširigoleme dugačke ruke prema Tulu i Mrkome. “Ali nisi u pitanju samo ti, Krvava Devetko! U pitanjuste svi vi, kao i ja i moja tri sina ovdje!” Djevojčica opet ispusti malj i posadi ruke na bokove, aliCrummock nastavi lupetati bez obzira na nju. “Moja ideja je da se vaši dečki udruže s mojim dečkimai mogli bismo imati osamsto kopalja. Krenut ćemo na sjever kao da idemo u Visine i kanimo zaobićiBethoda i nestašno se proveseliti s njegovom zadnjicom. Sve si mislim da će mu krv uzavreti. Mislimda neće moći odoljeti prilici da sve nas pospremi natrag u blato.”

Cucak si malo razmisli o tome. Po svoj prilici, mnogi Bethodovi ljudi mogli bi dosad već bitipoprilično nervozni. Zabrinuti da se bore na krivoj strani Bjelotoka. Možda su čuli da se KrvavaDevetka vratio i razmišljaju jesu li možda odabrali krivu stranu. Bethod bi rado stavio pokoju glavuna kolac i svima na vidjelo. Devetprstoga i Crummock-i-Phaila, Tul Durua i Crnog Dowa, možda čaki Cucka. Volio bi on to, taj Bethod. Pokazati Sjeveru da nema budućnosti osim s njim. Vrlo bi tovolio.

“Pretpostavimo da krenemo prema sjeveru”, zapita Cucak. “Kako će Bethod znati za to?”

Crummock se naceri jače no ikad. “O, znat će on to jer će vještica znati.” “Prokleta vještica”,oglasi se momčić s kopljem, a tanahne mu ruke zadrhte dok ga je nastojao držati ravno.

“Ta činobacačka kuja oslikanog lica koju Bethod drži uza se. Ili ona drži njega uza se? I to jepitanje. Bilo kako bilo, ona motri. Zar ne, Krvava Devetko?”

“Znam na koga misliš”, reče Logen s neveselim izrazom na licu. “Na Caurib. Jedan mi jeprijatelj jednom rekao da ima dugo oko.” Cucak nije imao pojma o tome, ali ako je Logen to shvatioozbiljno, pomisli da bi bilo bolje da i sam to učini.

“Dugo oko, ha?” iskesi se Crummock. “Prijatelj ti ima lijep naziv za tako gadan trik. Vidi onasve i svašta. Štošta što bi za nas bilo bolje da ne vidi. Bethod u zadnje vrijeme više vjeruje njezinimočima nego svojim i sigurno joj je rekao da nas motri, a tebe naročito. Imat će oba duga oka otvorena,hoće sigurno. Ja možda nisam čarobnjak,” i zavrti jedan od drvenih simbola okolo na ogrlici, “alimjesec zna da mi takve stvari nisu strane.”

“A što ako sve prođe kao što ti kažeš?” zagrmi Tul. “Što će onda biti? Osim što ćemo Bethodupredati svoje glave?”

“O, meni se moja glava sviđa ovdje gdje jest, veliki momče. Navući ćemo ga na sjever, to mi ješuma rekla. Ima jedno mjesto u planinama, mjesto koje mjesec jako voli. Jaka dolina koju nadgledajumrtvi iz moje obitelji i mrtvi mojih ljudi i mrtvi planina, pa sve do postanka svijeta.”

Cucak se počeše po glavi. “Tvrđava u planinama?”

“Čvrsto, visoko mjesto. Dovoljno visoko i čvrsto da malobrojni zadrže mnogobrojne dok nestigne pomoć. Namamit ćemo ga u tu dolinu a vaši će nas unijski prijatelji slijediti na lijenojudaljenosti. Dovoljno daleko da ih njegova vještica ne vidi jer će biti zauzeta motrenjem nas. A onda,dok je on zaokupljen pokušajima da nas zauvijek šatre, južnjaci će mu se prišuljati s leđa i—”Pljesne rukama tako da je sve odzvonilo. “Zgnječit ćemo ga u sredini, tog smrada koji guzi ovce!”

“Ovcoguzni smrad!” opsuje djevojčica i šutne malj koji je ležao na podu. Svi su se pogledavalijedan tren. Cucku se baš nije sviđalo kako taj plan zvuči. Nije mu se svidjela ideja da povjeri njihoveživote u ruke ovog ludog brđanina. No zvučalo je kao nekakva prilika. Dovoljno da ne može tek takoodbiti, ma koliko bi to rado učinio. “Moramo porazgovarati o tome.” “Naravski da morate, moji novinajbolji prijatelji, naravski da morate. Samo nemojte predugo, u redu?” Crummock se nasmiješi oduha do uha. “Već predugo me nema u Visinama, kao ni moje preostale lijepe dječice i mojih lijepihžena, i prelijepim planinama zacijelo svima redom silno nedostajem. Imajte na umu dobru stranuovoga. Ako Bethod ne pođe za nama, dobit ćete par noći gore u Visinama na zalasku ljeta, grijat ćetese uz moje vatre, slušati moje pjesme i gledati kako sunce zalazi iza planina. Zar to toliko loše zvuči?Je li?”

“Mislite poslušati tog sumanutog gada?” promrmlja Tul jednom kad su se udaljili dovoljno daih se ne čuje. “Vještice, čarobnjaci i sva ta vražja sranja? Izmišlja sve to na licu mjesta!”

Logen se počeše po licu. “Nije ni približno toliko lud kao što zvuči. Odupirao se Bethodu svihovih godina. Jedini je kojem je to pošlo za rukom. Sad se već, koliko, dvanaest zima skriva, napada iuvijek ostaje korak ispred njega? Gore u planinama možda, ali svejedno. Mora biti klizav ko riba itvrd ko željezo da bi mu to išlo za rukom.”

“Ti mu onda vjeruješ?” upita Cucak.

“Vjerujem?” Logen otpuhne. “Vraga vjerujem. Ali njegova je zavada s Bethodom dublja čak iod naše. U pravu je za vješticu, vidio sam je i vidio sam još ponešto u zadnjih godinu dana... ako onkaže da će nas ona vidjeti, rekao bih da mu vjerujem. Ako nas ne vidi i Bethod ne dođe, ha, nismoništa izgubili, zar ne?”

Cucak je opet osjećao onu šupljinu, gore nego ikad. Baci pogled prema Crummocku koji jesjedio na kamenu okružen djecom i luđak mu se nasmiješi svim svojim žutim zubima. Teško da je točovjek na kojeg bi položio sve svoje nade, ali Cucak je osjetio da se vjetar mijenja. “Bio bi to jedanmrcinski rizik”, promrmlja. “Što ako nas Bethod dostigne i sredi nas?”

“Onda ćemo se požuriti, zar ne!” progunđa Dow. “Ovo je rat. Moramo riskirati ako kanimopobijediti!”

“A”, progunđa Mrki.

Tul zaklima velikom glavom. “Nešto moramo poduzeti. Nisam došao ovamo da bih gledaoBethoda kako sjedi na brdu. Moramo ga skinuti.” “Dolje gdje možemo navaliti na njega!” procijediDow.

“Ali ti odlučuješ”, Logen klopi Cucka po ramenu. “Ti si šef.”

On je šef. Sjeti se kako su to odlučili, okupljeni oko Trodrvaševa groba. Cucak je moraopriznati da bi radije rekao Crummocku neka odjebe, okrenuo se na peti, vratio se natrag i rekaoWestu da nisu pronašli ništa osim drveća. No jednom kad dobiješ zadatak, moraš ga izvršiti. To biTrodrvaš rekao. Cucak ispusti dug uzdah, a onaj osjećaj u trbuhu toliko nabubri da je bio na rubu dapovrati. “Dobro. No taj će nam plan donijeti samo smrt ako Unijci ne budu spremni odigrati svoj dio,i to u skorije vrijeme. Iznijet ćemo plan Bijesnome i dati njihovu šefu Burru na znanje što smjeramo.”“Bijesnome?” upita Logen.

Tul se naceri. “Duga priča.” (suton; CroWarez.org)

CVIJEĆE I KLICANJEJezal još uvijek nije imao ni najblažeg pojma zašto baš mora odjenutisvoju najbolju uniformu.

Taje prokletinja bila kruta kao daska i škripala je od gajtana. Osmišljena je za stajanje u stavu mirno,a ne za jahanje pamu se, shodno tome, bolno zarivala u trbuh sa svakim pokretom njegovakonja. NoBayaz je inzistirao, a staru je ludu bilo iznenađujuće teško odbitibez obzira na to što je Jezal trebaozapovijedati tom ekspedicijom. Na krajumu se činilo jednostavnijim učiniti što mu je rečeno. I tako jejahao načelu dugačke kolone i osjećao se pomalo nelagodno neprestano natežućituniku i obilno seznojeći na jarkome suncu. Jedina mu je utjeha bilo tošto može udahnuti svjež zrak. Svi su ostalimorali gutati njegovu prašinu.

Da bi mu muke bile još gore, Bayaz je bio odlučan u namjeri da nastavi s temama kojima jeJezalu toliko dosađivao cijelim putem do ruba svijeta i natrag.

“Za kralja je ključno da zadrži naklonost svojih podanika. A to nije jako teško postići. Puk imamale ambicije i zadovoljavaju ga sitni ustupci. Nije potrebno da se s njima pošteno postupa.Potrebno je samo da oni imaju dojam da je tako...”

Jezal je ustanovio da nakon nekog vremena može ignorirati monoton starčev glas jednako kaošto bi ignorirao lajanje starog psa koji laje cijelo vrijeme. Klonuo je u sedlu i pustio misli davrludaju. A kamo bi drugamo odbludjele nego k Ardee?

Uvalio se bogme u gadan škripac. Ondje na ravnici sve se doimalo tako jednostavnim. Vratitise kući, oženiti je, sretan do kraja života. Sad kad se vratio u Aduu, među moćnike, i svojim starimnavikama, svakim je danom postajalo sve složenije. Mogućnost da mu to našteti ugledu i karijeriproblem je koji nije tako lako zanemariti. Ta ipak je on pukovnik u Kraljevoj privatnoj, a to znači dase mora držati određenog standarda.

.. Harod Veliki oduvijek je poštovao običan puk. Nejednom je u tome bila tajna njegovihpobjeda nad konkurentima...”

A onda je i sama Ardee bila bitno složenija u stvarnosti nego u tihome sjećanju. Devet desetinaduhovita, pametna, neustrašiva, zgodna. Jednu desetinu zlobna i destruktivna pijandura. Svaki trenutaks njom bio je lutrija, no možda mu je baš osjećaj opasnosti bacao iskre kad bi se dodirnuli, ježio mukožu i sušio usta... ježio se i sad od same pomisli. Nikad se prije nije tako osjećao uz jednu ženu,nikad. Morala je to biti ljubav. No je li ljubav dovoljna? Koliko će dugo potrajati? Brak, na krajukrajeva, traje vječno, a vječnost je jako puno vremena.

Nedefinirano produljenje njihove trenutno ne toliko tajne romanse bilo bi rješenje njemu povolji, ali je onaj smrad Glokta baš morao tu opciju nagaziti svojom usahlom nogom. Nakovnji, vrećei kanali. Jezal se sjeti kako je ono bijelo čudovište navuklo vreću preko zatvorenikove glave najavnoj ulici i zadrhti od te pomisli. No morao je priznati da bogalj ima pravo. Jezalovi posjeti nisudobri za djevojčin ugled. Čovjek se treba odnositi prema drugima onako kako želi da se oni odnoseprema njemu, pretpostavljao je, baš kao što mu je Devetprsti jednom rekao. No to je svakako biloprokleto nezgodno.

“... slušaš li ti mene uopće, sinko?”

“Ha? Ovaj... da, naravno. Harod Veliki i tako dalje. Puno poštovanja prema običnom puku.”

“Naizgled”, progunđa Bayaz. “I znao je učiti iz iskustva.”

Sad su se već približavali Adui, napuštali su imanja i prolazili kroz jedan skup potleušica,improviziranih nastambi, jeftinih konačišta i još jeftinijih bordela koji su izrasli oko svakih gradskihdveri, zgusnuti uz cestu, svaki od njih gotovo grad za sebe. Gore u dugu sjenu Casamirovih zidina,vanjskih linija obrane grada. Sa svake strane visokog luka stajao je po jedan mrki stražar, a dverioznačenih zlatnim suncem Unije bile su otvorene. Prođu kroz tamu i iziđu na svjetlo. Jezal zatrepće.

Ne baš zanemariv broj ljudi okupio se na kaldrmi onkraj dveri, a zbijene su ih s obiju stranaceste na odstojanju držali pripadnici gradske ophodnje. Provalili su u zboru radosnih povika čim suga ugledali kako je ujahao kroz dveri. Jezal se na trenutak zapitao nije li riječ o zabuni, nisu li moždaočekivali nekoga zaista važnog. Haroda Velikog, možda, što se njega tiče. Uskoro je, međutim, izbuke počeo razabirati povike “Luthar”. Neka djevojka iz prvog reda baci mu cvijet koji se izgubi podkonjskim kopitima i vikne nešto što nije uspio razabrati. No njezino ponašanje Jezalu nije ostavilosumnje. Svi ovi ljudi okupili su se zbog njega.

“Sto se događa?” prošapće prvome magu.

Bayaz se naceri kao da je barem on to očekivao. “Pretpostavljam da narod Adue želi proslavitivašu pobjedu nad pobunjenicima.”

“Stvarno?” Lecne se pa mlohavo mahne, a klicanje se značajno pojača. Gomila se samozgušnjavala kako su napredovali kroz grad, a prostora je bivalo sve manje. Ljudi su bili raštrkani pouskim uličicama s obiju strana, na prozorima u prizemlju i na katovima, i urlali su i klicali. Jošcvijeća doleti s nekog balkona visoko iznad ceste. Jedan mu cvijet zapne za sedlo i Jezal ga uzme ipočne prevrtati po rukama.

“Sve ovo... za mene?”

“Zar nisi spasio grad? Zar nisi zaustavio pobunjenike bez ijedne prolivene kapi krvi s bilo kojestrane?”

“Ali predali su se bez ikakvog razloga. Ja nisam ništa napravio!”

Bayaz slegne ramenima, uzme cvijet iz Jezalove ruke, pomiriše ga pa baci i kimne premagrupici veselih trgovaca koji su se nagurali na uglu. “Izgleda da se oni ne slažu. Samo šuti i smiješise. Taj savjet uvijek pali.”

Jezal je davao sve od sebe da ga posluša, ali osmijesi mu nisu išli lako. Logen Devetprsti, bioje prilično siguran, ne bi ovo podržavao. Ako postoji suprotnost nastojanju da se činiš skromnijimnego što jesi, onda je ovo zacijelo sama definicija toga. Nervozno se ogledavao oko sebe, uvjeren daće svjetina odjednom u njemu prepoznati potpunog varalicu kakvim se osjećao i zamijeniti cvijeće izadivljeno klicanje ljutitim povicima i sadržajem noćnih posuda.

No do toga nije došlo. Klicanje se nastavilo dok su Jezal i duga kolona njegovih vojnika polakonapredovali kroz četvrt Tri Farme. Sa svakom ulicom koju je prošao, Jezal se sve više opuštao.Polako je počeo osjećati da je zacijelo i postigao nešto vrijedno ovakve počasti. Pitati se je li moždazaista bio neustrašiv zapovjednik, majstorski pregovarač. Ako ga već građani žele obožavati kaosvojeg junaka, počelo mu se činiti da bi bilo neotesano od njega da ih odbije.

Prođu kroz dveri u Arnaultovim zidinama u\središnju gradsku četvrt. Jezal se uspravi u sedlu iizbaci prsa. Bayaz zaostane za njim na pristojnu udaljenost i pusti ga da ostane sSm na čelu kolone.Klicanje je jačalo dok su kasali širokom Medijanom, dok su kroz Četiri Ugla prolazili premaAgriontu. Osjećaj je bio nalik pobjedi na Turniru, samo što je iziskivao znatno manje truda, a je li totako strašno? Koja je šteta od toga? Proklet bio Devetprsti i njegova skromnost. Jezal je zaslužiopozornost. Razlijepi blistav osmijeh preko lica. Digne ruku sa samozadovoljnim samopouzdanjem ipočne mahati.

Velike agriontske zidine dizale su se ispred njega i Jezal prijeđe preko opkopa do visoke južneulazne kule, dugim tunelom ujaše u tvrđavu uz topot kopita i stupanje čizama Kraljeve privatne u tamiiza njega. Polako je napredovao niz Kraljev put pred odobravajućim pogledima velikih kamenihmonarha i njihovih savjetnika, između visokih zgrada pretrpanih gledateljima pa na Trg maršala.Gomila je bila pažljivo poredana s obiju strana velikog praznog prostora tako da je ostala dugačkatraka gologa kamena u sredini. Na drugom je kraju bila postavljena široka tribina s klupama, agrimizna je tenda u sredini označavala prisutnost kraljevske obitelji. Buka i prizor bili su zapanjujući.

Jezal se sjećao trijumfa priređenog za maršala Varuza kad se vraćao iz pobjede nadGrukhulcima, sjećao se kako je zurio raskolačenih očiju, tek nešto više od djeteta. Bio je uhvatiojedan letimičan pogled samoga maršala koji je sjedio visoko na sivome bojnom konju, ali nikad nijeni slutio da bi mogao i sam jahati na počasnome mjestu. Još uvijek mu je to bilo čudno, ako ćeiskreno. Na kraju krajeva, porazio je hrpu seljaka, a ne najmoćniju naciju u Krugu Svijeta. Pa ipak,nije na njemu da sudi tko je vrijedan trijumfa, a tko nije, zar ne?

I tako Jezal potjera konja naprijed, prolazeći između redova nasmiješenih lica, podignutih ruku,kroz zrak prožet podrškom i odobravanjem. Primijeti da su velikani iz Zatvorenoga vijeća poredani uprvom redu tribina. Prepozna nadlektora Suita u blistavoj bjelini, vrhovnog suca Maroviju u svečanojcrnini. Njegov bivši učitelj mačevanja, lord maršal Varuz, također je bio tamo. Lord komornik Hoffsjedio je tik do njega. Svi su pljeskali, uglavnom s blagim prezirom, što se Jezalu učini razmjernoneuljudnim. U sredini, svojski podbočen na pozlaćenom prijestolju, bio je kralj glavom.

Jezal, sada već posve naviknut na ulogu junačkog osvajača, snažno povuče uzde pa mu se konjpropne, teatralno mlateći prednjim kopitima po zraku. Skoči iz sedla, priđe kraljevskom podiju,graciozno klekne na jedno koljeno, pognute glave dok je oko njega odzvanjao aplauz publike, ipričeka kraljev iskaz zahvalnosti. Bi li bilo pretjerano nadati se još jednom promaknuću? Možda čakvlastitoj plemićkoj tituli? Odjednom mu se činilo nevjerojatnim da je bio prisiljen razmišljati o tihomživotu u anonimnosti, ne tako davno.

“Vaša Visosti..začuje Hoffa kako govori pa i sam proviri ispod obrva. Kralj je spavao, čvrstozatvorenih očiju i širom otvorenih i obješenih usta. Nije to bilo toliko iznenađenje samo po sebi, ipak

stari već odavno nije u najboljim godinama, no Jezal nije mogao ne biti ljut. Bio je to, na koncu, drugiput da je prespavao Jezalov trenutak slave. Hoff najneprimjetnije moguće trkne monarha u rebra, akad se ovaj nije probudio, bio je prisiljen nagnuti se i šapnuti mu na uho.

“Vaša Visosti—” Dalje nije dospio. Kralj se nagne u stranu, klonute glave, i iznenada seprevali s pozlaćenog prijestolja i opruži na leđa pred zaprepaštenim članovima Zatvorenoga vijećakao nasukani kit. Grimizni mu se plašt razdrlji i razotkrije veliku mokru mrlju na hlačama, a kruna muse stropošta s glave i odskakuće i odklatara po kaldrmi.

Uslijedi zajednički uzdah, naglašen vriskom neke dame u pozadini. Jezal je samo zurio,otvorenih usta, kad se lord komornik bacio na koljena i pognuo nad stradaloga kralja. Prođe tihtrenutak, trenutak u kojem je svaka osoba na trgu zadržala dah, a onda Hoff ustane na noge. Lice mu jeizgubilo svaki trag uobičajenog rumenila.

“Kralj je mrtav!” jaukne, a izmučene jeke stanu odzvanjati od kula i zgrada oko trga. Jezal sesamo namrgodi. Stvarno ima sreće. Sad mu više nitko neće klicati.

PREVIŠE NOŽEVALogen je sjedio na stijeni, dvadesetak koraka od staze kojom ihje vodio Crummock. Znao je sve

puteve, Crummock-i-Phail, sve puteve na Sjeveru. Bila je to glasina, a Logen se nadao da je ičinjenica.Nije mu se sviđala pomisao da ga vode ravno u zasjedu. Išli su na sjever,prema planinama.Nadali su se izvući Bethoda s njegovih brda i u Visine.Nadali su se da će mu Unijci doći s leđa iuhvatiti ga u klopku. Puno jeto bilo nadanja.

Dan je bio vruć i sunčan, a zemlja je pod drvećem bila izlomljena sjenama i ispresijecanajarkim sunčevim zrakama koje su se premještale kako su se grane njihale na vjetru, a sunce seprovlačilo između njih i s vremena na vrijeme probadalo Logena u oči. Ptice su cvrkutale ižvrgoljile, drveće je škripalo i šuškalo, kukci su lebdjeli u mirnome zraku, a šumski je pod bioprošaran grumenima cvijeća, bijelog i plavog. Ljeto na Sjeveru, no Logenu nije bilo bolje ni zbogčega od tog. Ljeto je najbolje godišnje doba za ubijanje i on je vidio puno više ljudi koji su izginuliza lijepog vremena nego za ružnog. I zato je držao oči otvorene, gledao među drveće, pažljivo motrioi još pažljivije slušao.

Taj mu je zadatak Cucak povjerio. Da se drži daleko na desnom boku i pazi da se ne biprišuljao neki od Bethodovih momaka dok su oni tako rastegnuti po kozjem putu. Logenu je to posveodgovaralo. Držati se na rubu gdje nitko s njegove strane neće pasti u napast i pokušati ga ubiti.

Gledanje ljudi kako se tiho kreću između stabala, prigušenih glasova, sa spremnim oružjem,vratilo mu je bujicu uspomena. Neke dobre, neke loše. Uglavnom loše, istini za volju. Jedan sečovjek odvoji od ostalih dok je Logen promatrao, i počne hodati prema njemu između drveća. Na licuje imao velik osmijeh, prijateljski koliko hoćete, no to nije ništa značilo jer je Logen znao mnoge kojisu se u stanju smiješiti dok smišljaju kako da te ubiju. I sam je to činio, ne samo jedanput.

Zakrene tijelo malko u stranu, spusti ruku u zaklon i čvrsto je zgrči oko drške noža. Noževanikad dosta, otac mu je govorio, i bio je to mudar savjet. Osvrne se oko sebe, polako i komotno, tektoliko da se uvjeri da nema nikoga iza leđa, no ondje je bilo samo drveće. I tako samo pomakne nogeda uspostavi bolju ravnotežu i ostane sjediti pokušavajući izgledati kao da ga ništa ne brine, ali sasvakim mišićem zapetim i spremnim na skok.

“Ja sam Crvenkapi.” Čovjek se zaustavi tek korak od njega, još uvijek nasmiješen i s lijevomrukom opuštenom na drški mača, a drugom samo obješenom uz tijelo.

Logenove su misli jurile dok je razmišljao o svim ljudima kojima je nanio nepravdu, koje jeozlijedio i s kojima se zakrvio. O onima koje je ostavio na životu, barem. Crvenkapi. Nije ga nikakomogao smjestiti, no to mu nije bila nikakva utjeha. Desetorica ljudi s deset debelih knjiga ne bi moglipopisati sve neprijatelje koje si je priskrbio, sve prijatelje, članove obitelji i saveznike svih njegovihneprijatelja. A to sve ako ne uključi ljude koji bi ga ubili bez nekog razloga, tek toliko da si napušuime. “Ne mogu reći da mi je poznato to ime.”

Crvenkapi slegne. “Nema ni razloga da ti bude poznato. Borio sam se za Staroga Yawla, jošdavnih dana. Bio je on dobar čovjek, Yawl, čovjek vrijedan poštovanja.”

“Aha”, reče Logen, još uvijek spreman na nagle poteze.

“No kad se vratio u blato, dobio sam mjesto kod Malokosta.”

“Nikad se nisam složio s Malokostom, čak ni kad smo bili na istoj strani.” “Nisam ni ja, akoćemo iskreno. On je pravi gad. Sav napuhan od pobjeda koje mu je Bethod izvojevao. Nije mi tosjelo. Zato sam i došao ovamo, znaš? Kad sam čuo da je Trodrvaš ovdje.” Šmrcne pa spusti pogledna tlo. “Netko mora poduzeti nešto glede tog Strahotnog.”

“Svi to kažu.” Logen se naslušao o tom Strahotnom, ništa od toga dobro, no trebat će više odnekoliko riječi u pravome smjeru da ga nagnaju da makne ruku s noža.

“Pa ipak, Cucak je dobar šef, rekao bih. Jedan od najboljih koje sam imao. Zna što radi. Kao,oprezan je. Razmišlja o stvarima.”

“Aha. Uvijek sam mislio da će biti.”

“Misliš da nas Bethod prati?”

Logen nije skidao pogled s Crvenkapoga. “Možda da, možda ne. Ne vjerujem da ćemo saznatiprije nego što dođemo u planine pa nam pokuca na vrata.”

“Misliš da će Unijci održati svoj dio dogovora?”

“Ne vidim zašto ne bi. Taj Burr mi izgleda kao da zna što radi, koliko ja vidim, a i onaj njegovBijesni. Rekli su da će doći, pa mislim da i hoće. Sad više ionako ne možemo baš puno toga napravitipo tom pitanju, zar ne?”

Crvenkapi obriše malo znoja s čela i zaškilji među drveće. “Valjda si u pravu. Uglavnom, htiosam samo reći da sam bio u onoj bitki kod Inewarda. Bio sam na suprotnoj strani, ali vidio sam tekako se boriš i držao sam se što dalje od tebe, mogu ti reći.” Zatrese glavom i naceri se. “Nikadnisam vidio ništa slično, ni prije ni poslije. Pretpostavljam da želim reći da mi je drago da si s nama.Stvarno drago.”

“A da?” Logen trepne. “Dobro onda. Super.”

Crvenkapi kimne. “Eto. Samo toliko. Vidimo se u bitki, valjda.”

“Aha. U bitki.” Logen ga je gledao kako odmiče kroz šumu, no čak i kad je Crvenkapi biodaleko izvan vidika, nekako se nije mogao natjerati da makne ruku s drške noža, još uvijek se nijemogao riješiti osjećaja da mora čuvati leđa.

Činilo mu se da si je dopustio da zaboravi kakav je Sjever. Ili si je dopustio da se pretvara daće biti drugačiji. Sad je uvidio svoju grešku. Sam je sebi napravio stupicu, godinama ranije.Napravio si je veliki, teški lanac, kariku po vražju kariku, i sam se u njega umotao. Nekako mu je bilapružena prilika da se izvuče, prilika koju ni izbliza nije zaslužio, no on je radije dobludio natrag i sadće biti krvi.

Osjećao je da se bliži. Veliki teret smrti, kao da se na njega sručila sjena planine. Svaki put kadbi progovorio riječ ili napravio korak, ili samo pomislio nešto, činilo mu se da ju je nekako približio.Pio ju je sa svakim gutljajem, uvlačio sa svakim dahom. Zgrbi ramena uvis i zagleda se u čizme,pruge sunca po prstima. Nije nikada trebao pustiti Ferro da ode. Trebao je se držati kao što se dijetedrži majke. Koliko mu je makar napola dobrih stvari pruženo u životu? A on je jednu sada odbio iodlučio se vratiti da poravna stare račune. Poliže zube i ispljune kiselu slinu na zemlju. Trebao je bitipametniji. Osveta nikad nije ni upola onoliko jednostavna, ni upola slatka kao što misliš da će biti.

“Kladim se da žališ što si se uopće vraćao, zar ne?”

Logen trgne glavu uvis, na rubu da isuče nož i upotrijebi ga. A onda vidi da to samo Tul stojinad njim. Vrati oštricu i spusti ruku. “Znaš što? Baš sam to pomislio.”

Gromoglavi čučne pored njega. “Ponekad pomislim da mi je moje ime preteško breme. Sve mestrah pomisliti kako ime poput tvojega tlači čovjeka.”

“Zna biti teret.”

“Kladim se da zna.” Tul je gledao ljude kako prolaze jedan po jedan po prašnjavoj stazi. “Neobaziri se na njih. Naviknut će se na tebe. A ako to ne upali, pa, uvijek te može utješiti osmijeh CrnogDowa, ne?”

Logen se naceri. “Istina. Ima krasan osmijeh taj momak. Kao da obasja cijeli svijet, zar ne?”

“Kao sunce za oblačnog dana.” Tul sjedne na stijenu do njega, izvuče čep iz čuturice i pruži muje. “Žao mi je.”

“Tebi je žao? Zbog čega?”

“Zbog toga što te nismo potražili nakon što si pao s litice. Mislili smo da si mrtav.”

“Ne mogu reći da vam to previše zamjeram. I sam sam bio poprilično siguran da sam mrtav. Jasam trebao vas potražiti, rekao bih.”

“Ha eto. Trebali smo tražiti jedni druge, možda. Ali rekao bih da se naučiš prestati nadatinakon nekog vremena. Život te nauči očekivati najgore, ne?”

“Treba biti realan, rekao bih.”

“To svakako. Pa ipak, sve je ispalo dobro. Sad si opet s nama, nisi li?”

“Aha”, Logen uzdahne. “Vratih se ratovanju, lošoj hrani i šuljanju po šumama.”

“Sume”, progunđa Tul pa nabaci cerek. “Hoće li mi ikad dodijati?”

Logen otpije malo iz čuturice i vrati mu je, pa Tul i sam potegne. Sjedili su tako u tišini jednuminutu.

“Nisam ovo htio, znaš, Tul.”

“Naravno da nisi. Nitko od nas nije. No to ne znači da nismo zaslužili, ne?” Tul golemomrukom potapša Logena po ramenu. “Ako trebaš popričati, tu sam.”

Logen ga je gledao kako odlazi. Bio je on dobar čovjek, Gromoglavi. Čovjek kojem možešvjerovati. Još ih je malo ostalo. Tul, Mrki i Cucak. Pa i Crni Dow na neki svoj način. To je Logenugotovo ulijevalo nadu, bome. Gotovo mu je bilo drago što se odlučio vratiti na Sjever. Onda je vratiopogled na kolonu ljudi i ugledao Cvokota među njima kako ga motri. Logen bi rado skrenuo pogled,no Krvava Devetka ne miče pogled. I tako je sjedio na toj stijeni pa su se gledali i Logen je osjetiokako ga njegova mržnja svrdla sve dok se Cvokot nije izgubio među drvećem. On opet zatreseglavom, opet srkne kroz zube pa pljune.

Noževa nikad dosta, otac mu je govorio. Osim ako nisu upereni u tebe i u rukama ljudi koji tene vole baš previše.

NAJBOLJI NEPRIJATELJI

Tap, tap.”

“Ne sad!” zagrmi pukovnik Glokta. “Moram proći kroz sve ovo!” Pred sobom je imao baremdeset tisuća priznanja koja mora potpisati. Pisaći je stol stenjao pod velikim hrpama papira, a šiljakpera bio mu je mekan poput maslaca. Od crvene tinte slova koja je pisao izgledala su kao tamnekrvave mrlje rasprskane po svijetlom papiru. “Prokletstvo!” bijesnio je nakon što je laktom prevrnuobočicu i prolio tintu po cijelom stolu, natopivši svežnjeve papira tako da je sve kapalo po podu uzravnomjerni tap, tap, tap.

“Bit će poslije vremena da priznate. Napretek.”

Pukovnik se namršti. Zrak je postajao osjetno svjež. “Opet ti! Uvijek u najgorem mogućemtrenutku!”

“Sjećaš me se onda?”

“Izgleda da da...” Zapravo se pukovniku bilo teško sjetiti odakle. Izgledalo je kao žena u uglu,ali nije joj mogao razabrati lice.

“Tvorac je pao u plamenu... polomio se na mostu u podnožju...” Riječi su mu zvučale poznato,no Glokta nije znao zašto. Stare priče i besmislice. Lecne se. Prokletstvo, kako ga noga boli.

“Izgleda da sam...” Njegova uobičajena samouvjerenost potpuno je hlapjela. Soba je sad bilaledena, vidio si je dah kako mu se magli ispred lica. Zatetura sa stolice dok mu se neželjeni gostpribližavao, a noga ga je osvetoljubivo boljela. “Što hoćeš?” uspije zakreštati.

Lice dođe na svjetlo. Bio je to nitko doli Mauthis iz bankarske kuće Valint i Balk. “Sjeme,pukovniče.” Nasmiješi se onim svojim neveselim osmijehom. “Želim Sjeme.”

“Ja... ja...” Gloktina leđa naiđu na zid. Nije mogao dalje.

“Sjeme!” Sad se unio Glokti u lice, čas kao Sult, čas kao Severard, no svi su imali isti zahtjev.“Sjeme! Gubim strpljenje!”

“Bayaz”, prošapće čvrsto stisnutih očiju dok su mu suze tekle ispod kapaka. “Bayaz zna—”

“Tap, tap, mučitelju.” Opet ženski siktavi glas. Vrh prsta zabode se u njegovu glavu, popriličnobolno. “Da taj stari lažljivac znade, već bi bilo moje. Ne. Ti ćeš ga naći.” Nije mogao progovoriti odstraha. “Pronaći ćeš ga ili ću se naplatiti iz tvojeg iskrivljenog mesa. Zato, tap, tap, vrijeme je zabuđenje.”

Prst mu se opet zabode u lubanju, ukopa mu se u bočnu stranu glave poput oštrice bodeža. “Tap,tap, bogalju!” procijedi ogavan glas u njegovo uho, dahom tako hladnim da mu se činilo da mu paligoli obraz. “Tap, tap!”

Tap, tap.

Na trenutak Glokta nije znao gdje se nalazi. Trzajem se uspravi, iskobelja se iz plahti, ogledaoko sebe, sa svih strana opkoljen prijetećim sjenama i s vlastitim cendravim dahom koji mu je šuškaou glavi. A onda sve odjednom sjedne na svoje mjesto. Moje nove odaje. Ugodan povjetarac mreškaoje zavjese u ljepljivoj noći i slijevao se kroz jedan otvoreni prozor. Glokta je vidio sjenu kako sepomiče na ožbukanom zidu. Zalupi se u okvir, pa se otvori pa se opet zalupi.

Tap, tap.

Sklopi oči i duboko udahne. Strese se kad je klonuo natrag na krevet, protegne noge, promigoljinožnim prstima da se riješi grčeva. Ono malo prstiju što su mi ih Gurkhulci ostavili, doduše. Samojoš jedan san. Sve je—

A onda se sjeti i oči mu se širom otvore. Kralj je mrtav. Sutra biramo novoga.

Tri stotine i dvadeset papira visjelo je beživotno na svojim čavlima. Sve su se više gužvali,habali, mastili i prljali u zadnjih nekoliko tjedana. Kako je sam taj podvig tonuo sve dublje u kal.Mnogi su bili umrljani tintom, prekriveni srdito naškrabanim bilješkama, dopunjavanim i križanim.Kako su ljudi kupovani i prodavani, ugnjetavani i ucjenjivani, podmićivani i mamljeni. Mnogi subili poderani na mjestu gdje je vosak uklanjan, dodavan, zamijenjen voskom druge boje. Kako su sesavezi mijenjali, kako su obećanja kršena, kako se ravnoteža micala na ovu ili onu stranu.

Nadlektor Sult je stajao i mrko ih gledao kao što pastir gleda svoje nestašno stado, upogužvanom bijelom kaputu i s bijelom kosom u potpunom kaosu. Glokta ga nikad prije vidio a danije bio u savršenom izdanju.

Vrijeme je da konačno okusi krv. Vlastitu. Gotovo mi dođe da se smijem, osim što su i mojausta tako užasno slana.

“Brock ima sedamdeset i pet”, Sult procijedi sebi u bradu, kršeći ruke u bijelim rukavicama iza

leđa. “Brock ima sedamdeset i pet. Isher ima pedeset i pet. Skald i Barezin po četrdeset. Brock imasedamdeset i pet...” Mrmljao je brojke stalno ukrug kao da je u pitanju čarolija koja će ga zaštititi odzla. Ili možda od dobra. “Isher ima pedeset i pet...”

Glokta je morao potisnuti osmijeh. Brock, pa Isher, pa Skald i Barezin, a Inkvizicija isudstvo tuku se za mrvice. Uz sav naš trud, stanje je ma- nje-više isto kao i kad smo tek počeli ovajružni ples. Mogli smo komotno upravljati zemljom tada i poštedjeti se nepotrebnog truda. Moždajoš uvijek nije prekasno...

Glokta glasno pročisti grlo i Sult naglo okrene glavu. “Imate nečime doprinijeti?”

“Recimo to tako, Vaša Eminencijo.” Glokta zadrži najservilniji ton koji je mogao. “Nedavnosam došao u posjed vrlo... uznemirujuće informacije.” Sult se namrgodi pa kinine glavom premapapirima. “Gore od ovoga?” Jednako grozne, u najmanju ruku. Na kraju krajeva, tko god dapobijedi na izborima imat će tek kratko slavlje prije nego što Gurkhulci stignu i sve nas skupapobiju tjedan dana poslije. “Rečeno mi je... da Gurkhulci spremaju invaziju na Midđerland.”

Uslijedi kratka, neugodna pauza. Nimalo obećavajuća reakcija, no brod je već zaplovio. Štomi drugo preostaje nego da zaobiđem oluju? “Invaziju?” podrugljivo će Goyle. “Čime?”

“Nije to bio prvi put da čujem da imaju flotu.” Očajnički pokušavam zakrpati nasukanoplovilo. “Značajnu flotu, izgrađenu u tajnosti nakon prošlog rata. Lako bismo se mogli pripremiti paako Gurkhulci stvarno dođu—” “A ako se varate?” Nadlektor se silno namrgodio. “Otkud vam tainformacija?”

O, ajme meni, ne, ne bi nikad prošlo. Carlot dan Eider? Živa? Ali kako? Tijelo nađeno kakopluta uz dokove... “Anoniman izvor, nadlektore.”

“Anoniman?” Njegova Eminencija bijesno je zurila u njega kroz sužene oči. “I vi bi da odemZatvorenom vijeću, u ovakvome trenutku, i izložim im neprovjerenu glasinu koju ste čuli odanonimnog izvora?” Valovi zapljuskuju palubu...

“Samo sam htio upozoriti Vašu Eminenciju na mogućnost—”

“Kada dolaze?” Poderano jedro lamaće na jakome vjetru...

“Moj doušnik nije—”

“Kad će se pristati?” Mornari vrište padajući s jarbola...

“Kao što rekoh, Vaša Eminencijo, ne mogu—”

“Koliko će ih biti?” Kormilo mi se čupa iz uzdrhtalih ruku...

Glokta se strese i odluči ne odgovoriti.

“Onda vas lijepo molim da nas ne ometate glasinama”, podrugljivo će Sult, prezirno iskrivljene

usne. Brod nestaje pod nemilosrdnim valovima, teret u obliku dragocjenih upozorenja isporučujese dubinama, a kapetan nikome neće nedostajati. “Imamo važnijih briga od legije gurkhulskihfantoma!”

“Dakako, Vaša Eminencijo.” A ako Gurkhulci zaista dođu, koga ćemo objesiti? Pa superioraGloktu, naravno. Zašto taj prokleti bogalj nije ništa rekao?

Sultove misli već su se vratile uhodanim krugovima. “Mi imamo trideset i jedan glas, aMarovia dvadeset i nešto sitno. Trideset i jedan. To nije dovoljno da nešto znači.” Mrko zatreseglavom, zvjerajući plavim očima po papirima. Kao da postoji neki novi način gledanja koji bipromijenio taj grozni račun. “Ni približno dovoljno.”

“Osim ako se nekako ne dogovorimo s vrhovnim sucem Marovijom.” Još jedna pauza, jošneugodnija nego prošla. Ajme meni. Izgleda da sam to rekao naglas.

“Dogovor?” procijedi Sult.

“S Marovijom?” zacvili Goyle, a oči mu se izbeče od ushićenja. Kad iscrpimo sve sigurneopcije, moramo početi riskirati. Nisam li si upravo to govorio dok sam jahao prema mostu i dok suse Gurkhulci gomilali na drugoj strani? No dobro, još jednom u oluju...

Glokta duboko udahne. “Marovijina fotelja u Zatvorenom vijeću nije ništa sigurnija nego biločija. Možda jesmo radili jedni protiv drugih, no samo iz navike. Po pitanju ovog glasovanja ciljevi sunam isti. Osigurati slabog kandidata i očuvati ravnotežu. Zajedno imate preko pedeset glasova. To bimoglo biti sasvim dovoljno za prevagu.”

Goyle se prezrivo podsmjehne. “Udružiti snage s tim licemjernim ljubiteljem seljaka? Zar steposve prolupali?”

“Zavežite, Goyle.” Sult je dugo mrko gledao Gloktu, zamišljeno napućenih usana. Razmatrakako da me kazni, možda? Još jedna jezikova juha? Ili možda bičevanje? Ili moje tijelo nađenokako pluta— “Imate pravo. Idite porazgovarati s Marovijom.”

Sand dan Glokta, još jednom junak! Goyle je razjapio usta. “Ali... Vaša Eminencijo!”

“Vrijeme ponosa daleko je iza nas!” zareži Sult. “Moramo zgrabiti svaku priliku da zadržimoBrocka i ostale podalje od prijestolja. Moramo iznaći kompromise, ma koliko bolne, i moramoprihvatiti saveznike koje god možemo. Idite!” procijedi preko ramena pa prekriži ruke i okrene seopet šuškavim papirima. “Sklopite sporazum s Marovijom.”

Glokta ukočeno ustane sa stolice. Šteta što moram napustiti ovako ugodno društvo, alidužnost zove... Počasti Goylea najkraćim mogućim krezubim osmijehom, pa uzme štap i počne šepatiprema vratima.

“I, Glokta!” Lecne se dok se okretao natrag prema sobi. “Marovijini i naši ciljevi možda setrenutno podudaraju. Ali ne možemo mu vjerovati. Budite na oprezu.”

“Naravno, Vaša Eminencijo.” Ja sam uvijek na oprezu. Što mi drugo preostaje kad mi i svakikorak predstavlja agoniju?

Privatni ured vrhovnog suca bio je velik kao štagalj, sa stropom prekrivenim vijencima starihštukatura, prošaranim sjenama. Iako je bilo tek kasno poslijepodne, gusti bršljan pred prozorom idebeli sloj masti na prozorskim staklima uronili su prostoriju u vječan sumrak. Klimave hrpe papirabile su naslagane po svim površinama. Svežnjevi dokumenata povezanih crnom vrpcom. Gomileposlovnih knjiga u kožnatom uvezu. Brda prašnjavih pergamenata ispisanih razmetljivim, vitičastimrukopisom, s golemim pečatima od crvenog voska i svjetlucavim pozlatama. Zakona za cijelukraljevinu, činilo se ovako naoko. I zaista, vjerojatno i jest.

“Superiore Glokta, dobra vam večer.” Sam Marovia sjedio je za dugačkim stolom blizupraznog kamina, postavljenog za večeru i s treperavim svijećnjakom od kojeg se svako jelo sjajilo upolumraku. “Nadam se da vam neće smetati ako ja jedem dok razgovaramo? Radije bih večerao ukomociji vlastitih odaja, ali nekako sve češće i češće jedem ovdje. Imam toliko posla, znate? A jedanod mojih tajnika po svemu je sudeći nenajavljeno otišao na odmor.” Odmor na podu klaonice,zapravo, putem crijeva krda svinja. “Hoćete li mi se pridružiti?” Marovia pokaže prema velikomkomadu kosti s mesom, polusirovom prema sredini, utopljenom u krvavom umaku od pečenja.

Glokta obliže gole desni dok je manevrirao na stolicu nasuprot njemu. “Vrlo rado, VašaUznositosti, no priječe me zakoni stomatologije.”

“Ah da, dakako. Te je zakone nemoguće zaobići, čak i vrhovnome sucu. Suosjećam s vama,superiore. Dobar komad mesa jedan mi je od najvećih užitaka, što krvavije, to bolje. Samo mu pokažiplamen, uvijek kažem kuharu. Samo pokaži.” Smiješno. I ja svojim praktikalima kažem da takopočnu. “A čemu dugujem ovaj neočekivani posjet? Dolazite samoinicijativno ili na poticaj svojegaposlodavca, mojeg cijenjenog kolege iz Zatvorenog vijeća, nadlektora Suita?”

Tvojeg smrtnog neprijatelja iz Zatvorenog vijeće, misliš? “Njegova Eminencija zna da samovdje.”

“A da?” Marovia odreže još jednu plošku i podigne je tako da mu je sve kapala po tanjuru. “As kojom vas je porukom poslao? Nešto vezano uz sutrašnje zbivanje u Otvorenom vijeću, možda?”

“Sad ste mi pokvarili iznenađenje, Vaša Uznositosti. Slobodno budem izravan?”

“Ako znate.”

Glokta pokaže vrhovnom sucu svoj šuplji kes. “Ta afera s glasovanjem loša je za posao.Sumnje, neizvjesnost, brige. Svima je to loše za posao.”

“Nekima više nego drugima.” Marovijin nož zacvili po tanjuru dok je odvajao traku masti sruba mesa.

“Naravno. Većem su riziku izloženi oni koji sjede u Zatvorenom vijeću i oni koji se bore unjihovo ime. Nije vjerojatno da će imati tako slobodne ruke ako neki moćnik kao što je Brock ili

Isher bude izglasan na prijestolje.” Neki od nas, štoviše, teško da će preživjeti ovaj tjedan.

Marovia vilicom nabode kolutić mrkve i mrko se u njega zagleda. “Žalosno je to stanje stvari.Za sve uključene stranke bilo bi kudikamo bolje da su Raynault ili Ladisla još uvijek živi.” Načasrazmisli o tome. “Da je Raynault živ, barem. No glasovanje će se održati sutra, ma koliko mi čupalikose. Teško je sada iznaći neki lijek.” Prijeđe pogledom s mrkve na Gloktu. “Ili vi imate neki zapredložiti?”

“Vi, Vaša Uznositosti, raspolažete s dvadeset do trideset glasova u Otvorenom vijeću.”

Marovia slegne ramenima. “Imam određen utjecaj, ne mogu to poreći.”

“Nadlektor se pak može pozvati na trideset glasova.”

“Odlično za Njegovu Eminenciju.”

“Ne nužno. Ako vas dvojica budete na suprotnim stranama, kao što ste uvijek bili, vaši glasovineće značiti ništa. Jedan će podržati Ishera, drugi Brocka i nikome ništa.”

Marovia uzdahne. “Tužan kraj naših dviju blistavih karijera.”

“Osim ako ne udružite sredstva. Onda ćete skupa raspolagati sa šezdeset glasova. Gotovokoliko ih i Brock ima. Dovoljno da za kralja postavite Skalda, Barezina, Heugena, ili čak nekognepoznatog, ovisno kako se stvari budu razvijale. Nekoga na koga ćete u budućnosti lakše utjecati.Nekoga tko bi možda zadržao Zatvoreno vijeće u trenutnom sastavu umjesto da izabire novo.”

“Kralja koji bi nas sve usrećio, je li?”

“Ako želite izraziti sklonost nekom određenom čovjeku, mogu to prenijeti NjegovojEminenciji.” Još stepenica, još ulagivanja, još razočaranja. kad bih barem imao vlastiti veliki uredu kojem bi cijele dane udobno sjedio dok se prestrašeni gadovi pentraju po mojim stepenicamaeda bi se smješkali mojim uvredama, gutali moje laži i kumili za moju otrovnu podršku.

“Želite li čuti što bi mene razveselilo, superiore Glokta?”

A sada razmišljanja jednog drugog moći zaluđenog kenjca. “Dabome, Vaša Uznositosti.”

Marovia odbaci jedaći pribor na tanjur, nasloni se na stolicu pa ispusti dug, umoran uzdah. “Jabih volio da uopće ne bude kralja. Volio bih da svi ljudi budu jednaki pred zakonom, da imajuutjecaja na upravljanje ovom zemljom i izabiranje svojih vođa. Volio bih da ne bude kralja, niplemića, a da Zatvoreno vijeće izabiru sami građani kojima će to vijeće i odgovarati. Zatvorenovijeće otvoreno svima, moglo bi se reći. Što mislite o tome?”

Mislim da bi neki ljudi rekli da to zvuči kao podrivanje državnog poretka. Ostali bi tojednostavno nazvali ludošću. “Mislim, Vaša Uznositosti, da je vaša ideja puka fantazija.”

“Zašto?”

“Zato što bi većina ljudi radije da im netko govori što da rade nego da sami donose odluke.Pokoravanje je jednostavnije.”

Vrhovni se sudac nasmije. “Možda ste u pravu. No stvari će se promijeniti, malim koracima.”

“Uvjeren sam da je lord Brock na prijestolju jedan mali korak koji nitko od nas ne bi volio dase dogodi.”

“Lord Brock uistinu ima vrlo čvrste stavove, pogotovo kad je riječ o njemu samome. Uvjerljivoste izložili svoje argumente, superiore.” Marovia je sjedio zavaljen na stolici s rukama položenim natrbuh i zurio u Gloktu suženim očima. “U redu. Slobodno recite nadlektoru Suitu da jednom zapromjenu stojimo na istoj strani. Ako se pojavi neutralan kandidat s dovoljnom podrškom, udružit ćusvoje glasove s njegovima. Tko bi rekao? Zatvoreno vijeće ujedinjeno.” Polako zatrese glavom.“Uistinu su ovo čudna vremena.”

“To svakako, Vaša Uznositosti.” Glokta se uspentra na noge, lecne se kad je oslonio težinuna užarenu nogu pa se kroz sumorni, jekom ispunjeni prostor odvuče prema vratima. Čudno je,doduše, da je naš vrhovni sudac tako sklon filozofiranju o sutrašnjem gubitku položaja. Sumnjamda sam ikad vidio čovjeka koji je izgledao smirenije. Zaustavi se kad je dotaknuo kvaku. Čovjek bipomislio da zna nešto što mi ne znamo. Čovjek bi pomislio da već ima neki plan na umu.

Okrene se natrag. “Mogu li se pouzdati u vas, vrhovni suče?”

Marovia naglo digne glavu, s nožem za meso u ruci. “Kako divno osebujno pitanje za nekoga izvaše profesije. Rekao bih da se možete pouzdati u to da ću postupati u skladu s vlastitim interesima.Dokle god se mogu pouzdati da ćete i vi postupati isto tako. Naš dogovor ne seže dalje od toga. A nebi ni trebao. Pametan ste čovjek, superiore, izmamili ste mi osmijeh na lice.” Zatim se ponovnoposveti svojem komadu mesa, nabode ga vilicom tako da je krv potekla. “Trebali biste naći novoggospodara.” Glokta se odgega. Dražestan prijedlog. Ali već imam dva više nego što bih to volio.

Zatvorenik je bio žgoljav, žilav primjerak, nag i s vrećom preko glave kao i obično, s rukamačvrsto okovanim iza leđa. Glokta je gledao kako ga Frost dovlači u kupolastu dvoranu iz ćelija, doksu mu klimave bose noge lamatale po hladnom podu.

“Nije ga se bilo teško dočepati”, Severard je govorio. “Napustio je ostale ima već nekovrijeme, no otad se vuče po gradu kao miris pišaline. Pokupili smo ga sinoć.”

(suton; CroWarez.org)

Frost baci zatvorenika na stolicu. Gdje sam ja to? Tko me to drži? Što žele? Zastrašujućitrenutak, neposredno prije nego počne obrađivanje. Prestravljenost i bespomoćnost, mučnovibriranje iščekivanja. I samome su mi naprasno osvježili pamćenje upravo neki dan, u rukamaljupke predstojnice Eider. Pustili su me bez mučenja, međutim. Zatvorenik je sjedio, glave nagnuteu stranu, a platno se s prednje strane vreće pomicalo naprijed-natrag od užurbanog disanja. Cistosumnjam da će on biti te sreće.

Gloktin pogled s oklijevanjem prijeđe na sliku iznad zatvorenikove glave u vreći. Naš dobri

stari prijatelj Kanedias. Naslikano lice mrko je zurilo s kupolastog svoda, raširenih ruku i sašarenom vatrom u pozadini. Tvorac je pao u plamenu... S oklijevanjem odvagne teški čekić u ruci.“Počnimo, onda.” Severard teatralnim zamahom ruke strgne jutenu vreću.

Navigator zaškilji u jarku svjetlost svjetiljke, lica istrošenog vremenskim uvjetima, preplanulogi s dubokim borama, glave obrijane kao u svećenika. Ili veleizdajnika koji je potpisao priznanje,dakako.

“Vaše ime je Brat Dugostopi?”

“Dabome! Iz plemenitog reda Navigatora! Uvjeravam vas da sam nedužan i da nisam počinionikakav zločin!” Riječi su izišle u bujici. “Nisam učinio ništa protuzakonito, nisam. To ne bi bilo umom stilu. Ja sam čovjek koji poštuje zakone, oduvijek sam bio. Ne vidim razloga da sa mnom ovakogrubo postupate! Nikakvog razloga!” Oči mu se zaljuljaju dolje kad je ugledao nakovanj kako se sjajina podu između njega i Glokte gdje bi inače bio stol. Glas mu poraste za čitavu oktavu. “RedNavigatora uživa veliko poštovanje, a ja sam njegov uvaženi član! Iznimno uvažen! Navigacija jenajvažniji od mojih brojnih izvanrednih talenata, štoviše, ona je naj—”

Glokta raspali čekićem po vrhu nakovnja uz zveket koji bi probudio i mrtve. “Prestani!Pričati!” Čovječuljak trepne i zine, no ostane šutjeti. Glokta utone natrag u svoju fotelju i počnemijesiti usahlo bedro, a bol mu ošine uz leđa. “Znate li vi koliko sam ja umoran? Koliko toga moramnapraviti? Agonija ustajanja iz kreveta svako jutro slomi me prije nego što dan uopće počne, a ovovrijeme mi je naročito stresno. Zato mi je najiskrenije svejedno hoćete li moći govoriti do krajaživota, vidjeti do kraja života, kontrolirati sranje do kraja svog iznimno kratkog, iznimno bolnogživota. Je li vam to jasno?”

Navigator razrogačenih očiju pogleda Frosta koji se nadvio nad njega kao pregolema sjena.“Jasno mi je”, prošapće.

“Dobro”, reče Severard.

“’A’o dob’o”, reče Frost.

“Jako, jako dobro”, reče Glokta. “Recite mi, Brate Dugostopi, uključuju li vaši izvanrednitalenti nadljudsku otpornost na bol?”

Zatvorenik gutne. “Ne uključuju.”

“Onda su pravila ove igre vrlo jednostavna. Ja postavim pitanje, a vi odgovorite precizno,točno i prije svega kratko. Je li jasno?”

“Posve mi je jasno. Ne govorim osim kad—”

Frostova šaka utone mu u trbuh i on se presavine izbečenih očiju. “Je li vam jasno”, procijediGlokta, “da je vaš odgovor ovdje trebao biti da?” Albino zgrabi navigatorovu drhtavu nogu i povučemu stopalo na nakovanj. Oh, hladan metal na osjetljivom tabanu. Vrlo neugodno, ali može biti ipuno gore. A nešto mi govori da vjerojatno i bude. Frost škljocajem zatvori okov oko Dugostopova

gležnja.

“Ispričavam se na nemaštovitosti.” Glokta uzdahne. “U našu obranu, moram reći da je teškostalno smišljati nešto novo. Mislim, razvaljivanje stopala čekićem tako je...”

“Puizem’o?” pokuša Frost.

Glokta začuje naglu salvu smijeha iza Severardove maske pa osjeti da se i sam ceri. Trebao jebiti komičar, a ne mučitelj. “Prizemno! Upravo tako. Ali ne brinite. Ako ne dobijemo što trebamodok vam ne zdrobimo sve ispod koljena u kašu, probat ćemo smisliti nešto maštovitije za ostataknogu. Što kažete na to?”

“Ali nisam ništa napravio!” zacvili Dugostopi, koji je tek povratio dah. “Ne znam ništa! Nisam—”

“Zaboravite... sve to. Sada više nije važno.” Glokta se polako, bolno nagne naprijed pa pustiglavu čekića da lagano kucne o željezo tik do navigatorove bose noge. “Želim da se usredotočite... namoja pitanja... i svoje nožne prste... i ovaj čekić. Ali ne brinite ako vam je to sada teško. Vjerujte mikad vam kažem - jednom kad čekić počne padati, bit će vam lako zanemariti sve ostalo.”

Dugostopi je zurio u nakovanj, a nosnice su mu se širile dok mu je dah žurno brektao unutra ivan. I ozbiljnost situacije konačno je doprla do njega.

“Pitanja, dakle”, reče Glokta. “Poznat vam je čovjek koji se predstavlja kao Bayaz, prvi mag?”

“Da! Molim vas! Da! Donedavno mi je bio poslodavac.”

“Dobro.” Glokta se promeškolji u stolcu, pokušavajući pronaći udobniji položaj onako nagnutnaprijed. “Izvrsno. Išli ste s njim na putovanje?” “Bio sam vodič!”

“Koje vam je bilo odredište?”

“Otok Shabulyan, rub Svijeta.”

Glokta pusti glavu čekića da opet škljocne o nakovanj. “Ma dajte. Rub Svijeta? Sigurnofantazirate?”

“Istina! Istina! Vidio sam ga! Stajao sam na otoku vlastitim nogama!” “Tko je išao s vama?”

“Bio je... bio je Logen Devetprsti, s dalekog Sjevera.” Ah, da, onaj s ožiljcima i zatvorenimustima. “Ferro Maljinn, Kantežanka.” Ona koja je našem prijatelju superioru Goyleu zadala tolikoproblema. “Jezal dan Luthar, hmm... unijski časnik.” Priglupipozer. “Malacus Quai, Bayazovnaučnik.” Žgoljavi lažac s tenom troglodita. “I još Bayaz glavom!”

“Vas šestero?”

“Samo šestero!”

“Dugotrajno je to i naporno putovanje. Što je to na rubu Svijeta bilo vrijedno tolikog truda,osim vode?”

Dugostopome zadrhti usna. “Ništa!” Glokta se namršti i gurne navigatorov nožni palac glavomčekića. “Nije bilo ondje! To što je Bayaz tražio! Nije bilo ondje! Rekao je da su ga nasamarili!”

“A što je on to mislio da će biti ondje?”

“Rekao je da je u pitanju kamen!”

“Kamen?”

“Ona žena ga je pitala. Rekao je da je to kamen... kamen s Druge strane.” Navigator zatreseznojnom glavom. “Bogohulna ideja! Drago mi je da ništa takvo nismo našli. Bayaz je rekao da sezove Sjeme!”

Glokta osjeti kako mu se osmijeh topi s lica. Sjeme. Čini li se to meni ili je soba odjednompostala hladnija? “Sto je još rekao o njemu?”

“Samo mitove i besmislice!”

“Iskušajte me.”

“Priče, o Glustrodu, razorenom Aulcusu, zauzimanju obličja i krađi lica! O razgovaranju sđavlima i dozivanjem istih. O Drugoj strani.”

“Sto još?” Glokta malo žustrije čekićem podbode palac Dugostopome.

“Ah! Ah! Rekao je da je Sjeme tvar iz donjega svijeta! Da je zaostalo otprije Staroga doba, kadsu demoni još hodali zemljom! Rekao je da je to jako i moćno oružje! Da ga kani upotrijebiti, protivGurkhulaca! Protiv Proroka!” Oružje, otprije Staroga doba. Dozivanje đavola, zauzimanje obličja.Kanedias je izgledao kao da se mršti sa zida mrkije nego ikad i Glokta se lecne. Sjeti se onoggrozomornog izleta u Kuću Tvorca, uzoraka svjetla na podu, prstenova koji su se okretali u tami. Sjetise kako je iskoračio na krov i stajao visoko nad gradom a da se nije popeo ni jednu jedinu stepenicu.

“Niste ga pronašli?” prošapće, suhih usta.

“Ne! Nije bilo ondje!”

“I onda?”

“To je bilo sve! Vratili smo se preko planina. Napravili smo splav i plovili velikim Aosomnatrag do mora. Ukrcali smo se na brod u Calcisu i sada sjedim ovdje pred vama!”

Glokta suzi oči, pažljivo promatrajući zatvorenikovo lice. Ima još. Vidim da ima. “Sto ste miprešutjeli?”

“Rekao sam vam sve! Nemam dar za pretvaranje!” To je barem istina. Laži su mu očite.

“Ako vam je ugovor istekao, zašto ste još uvijek u gradu?”

“Zato što... zato što...” Navigatorove oči stanu zvjerati po sobi.

“O ajme meni, ne.” Teški čekić sruči se svom Gloktinom ograničenom snagom i spljoštiDugostopome palac kao palačinku uz mukli tresak. Navigator zine u njega, izbečivši oči iz glave. Ah,taj divni, užasni trenutak između udarca u nožni prst i pojave bola. Sad će. Sad će. Sad—Dugostopi ispusti glasan krik, počne se gnijezditi na stolici, lica zgrčenog u neizdrživoj boli.

“Poznat mije taj osjećaj”, reče Glokta i strese se dok je migoljio preostalim nožnim prstima uznojnoj čizmi. “Zaista, zaista jest, i suosjećam s vama. Taj zasljepljujući bljesak bola, pa vaspreplavi mučnina i vrtoglava slabost smrskane kosti, pa polagano pulsiranje uz nogu koje kao da vamizvlači suze iz očiju i od kojeg vam cijelo tijelo drhti.” Dugostopi je grčevito disao i tiho cvilio, a naobrazima su mu blistale suze. “A što nakon toga? Tjedni šepanja? Mjeseci hramanja, poput invalida?A ako sljedeći udarac bude po gležnju?” Glokta krajem čekića podbode goljenicu Dugostopome. “Iličašici koljena, što onda? Hoćete li ikad više hodati? Dobro znam kakav je to osjećaj, vjerujte mi.”Kako onda mogu istome podvrgavati druge ljude? Slegne iskrivljenim ramenima. Jedan od životnihmisterija. “Još jedanput?” Pa ponovno digne čekić.

“Ne! Ne! Čekajte!” zacvili Dugostopi. “Svećenik! Bog mi pomogao, svećenik je došao Redu!Gurkhulski svećenik! Rekao je da bi jednog dana prvi mag mogao zatražiti navigatora i da želi znatikad se to dogodi! Da želi znati što će biti nakon toga! Prijetio je, grozno je prijetio, nismo imaliizbora i morali smo ga poslušati! U gradu sam ostao čekati drugog navigatora koji će prenijeti vijesti!Tek sam mu jutros ispričao sve što sam ispričao i vama! Upravo sam htio napustiti Aduu, kunem se!”

“Kako se svećenik zvao?” Dugostopi ne reče ništa, samo je raskolačenih suznih očiju dahtaokroz nos. Jao, zašto me moraju iskušavati? Glokta spusti pogled na navigatorov nožni prst. Već jepočeo oticati i paliti se, s prugama crnih krvavih mjehura s obiju strana, a nokat je poprimiotamnoljubičastu boju, obrubljenu upaljenim crvenilom. Glokta divljački zarije vrh drške čekića u nj.“Svećenikovo ime! Njegovo ime! Njegovo ime! Njegovo—” “Aaaah! Mamun! Bog mi pomogao!Zvao se Mamun!” Mamun. Yul wei ga je spominjao u Dagoski. Prvi naučnik samoga Proroka.Zajedno su prekršili Drugi zakon, zajedno su jeli ljudsko meso.

“Mamun. Razumijem. E sad.” Glokta se iskrivi još više naprijed, zanemarivši ružno peckanjeuz iskrivljenu kralješnicu. “Što Bayaz radi ovdje?” Dugostopi zine, i s donje mu je usne visjela nitsline. “Ne znam!”

“Što hoće od nas? Što radi u Uniji?”

“Ne znam! Rekao sam vam sve!”

“Naginjanje mi predstavlja značajnu muku. Muku koje mi je polako dosta.” Glokta se namrštipa podigne čekić čija ulaštena glava zabljesne.

“Ja samo nalazim puteve od mjesta do mjesta! Ja samo navigiram! Molim vas! Ne!” Dugostopistisne oči i uglavi jezik među zube. Sad će. Sad će. Sad će...

Glokta baci čekić zveketom na pod pa se nasloni, ljuljajući bolne bokove lijevo-desno upokušaju da istisne bolove. “No dobro”, uzdahne. “Zadovoljan sam.”

Zatvorenik otvori prvo jedno pogužvano oko, pa drugo. Digne pogled, lica punog nade. “Moguići?”

Severard se zasmijulji iza maske. Čak je i Frost malo zapištao. “Naravno da možete.” Glokta senasmiješi onim svojim praznim osmijehom. “Možete natrag u vreću.”

Navigatorovo lice objesi se od užasa. “Bože, smiluj mi se.”

Ako Bog i postoji, u njemu nema milosti.

RATNI PROFITLord maršal Burr bio je usred pisanja pisma, no podigao je pogled inasmiješio se kad je West

pustio preklop šatora da padne.

“Kako ste, pukovniče?”

“Dosta dobro, hvala, gospodine. Pripreme dobro napreduju. Trebali bismo biti spremni zapolazak s prvim svjetlom.”

“Učinkoviti kao uvijek. Što bih ja bez vas?” Burr mu pokaže prema karafu. “Vina?”

“Hvala, gospodine.” West si natoči čašu. “Hoćete li i vi jednu?”

Burr pokaže prema ulubljenoj čuturici pored svojeg lakta. “Vjerujem da bi mi bilo mudrijedržati se vode.”

West se lecne, osjetivši grižnju savjesti. Nije ni približno imao osjećaj da ima pravo pitati, nosada to nije mogao izbjeći. “Kako se osjećate, gospodine?”

“Mnogo bolje, hvala na pitanju. Mnogo, mnogo bolje.” Napravi grimasu, stavi ruku na usta pase podrigne. “Nisam se posve oporavio, ali na putu sam.” Kao da to želi demonstrirati, s lakoćomustane sa stolice i prošeće do karte s rukama sklopljenim na leđima. Lice mu je uistinu uvelikepovratilo boju. Više se nije držao pogrbljeno i nije teturao kao da će se svakog časa srušiti.

“Lorde maršale... htio sam pričati s vama... o bitki kod Dunbreca.”

Burr se okrene. “O kojem dijelu te bitke?”

“Kad vam je pozlilo...” West se kolebao na rubu da progovori, a onda riječi izrone napovršinu. “Nisam poslao po vidara! Mogao sam, ali—”

“Ponosan sam na vas što niste.” West trepne. Nije se usudio ni nadati takvom odgovoru.“Postupili ste onako kako bih ja to htio. Za časnika je važno da mu bude stalo, ali ključno je da mu nebude stalo previše. Mora biti u stanju izložiti svoje ljudi pogibelji. Mora ih biti u stanju poslati usmrt, ako procijeni da je to nužno. Mora biti u stanju prinositi žrtve, i odvagnuti najveću korist, neunoseći u izbor emocije. Zato mi se vi sviđate, West. Imate u sebi suosjećanje, ali imate i čeličnost.Čovjek ne može biti veliki vođa bez određene doze... nemilosrdnosti.”

West je ostao bez teksta. Lord maršal se zasmijulji pa pljusne dlanom po stolu. “Ali igromslučaja, prošlo je bez štete, ne? Zadržali smo liniju, izbacili Sjevernjake iz Anglandije, a ja samizvukao živu glavu, kao što vidite!”

“Stvarno mi je drago da ste bolje, gospodine.”

Burr se naceri. “Situacija se popravlja. Konačno možemo opet u pokret, sad kad su nam linije

opskrbe osigurane, a vrijeme napokon suho. Ako vašem Cucku upali plan, imamo izgleda dokrajčitiBethoda u samo par tjedana! Pokazali su se kao prokleto hrabri i korisni saveznici!”

“Jesu, gospodine.”

“No u ovu zamku moramo pažljivo postaviti mamac i aktivirati je u pravi čas.” Burr se zapilji ukartu, ljuljajući se energično naprijed-natrag na petama. “Ako dođemo prerano, Bethod bi mogaošmugnuti. Ako zakasnimo, naše prijatelje Sjevernjake smlavit će prije nego što do njih dođemo.Moramo se pobrinuti da se vražji Poulder i vražji Kroy ne vuku previše!” trzne se i stavi ruku natrbuh, pa posegne za čuturicom i otpije gutljaj vode.

“Rekao bih da ste ih konačno izdresirali, lorde maršale.”

“Nemojte povjerovati u to. Samo čekaju priliku da mi zariju nož u leđa, obojica! A sad je još ikralj mrtav. Tko zna tko će ga zamijeniti? Izglasavanje monarha! Jeste li ikad čuli za takvo što?”

Westu usta postanu neugodno suha. Bilo mu je gotovo nemoguće povjerovati da je za sve toskupa i sam djelomično zaslužan. No zasluge nema smisla ubirati kad je njegova uloga bilahladnokrvno umorstvo prestolonasljednika. “Sto mislite koga će izabrati, gospodine?” grakne.

“Ja nisam dvoranin, Weste, iako imam mjesto u Otvorenome vijeću. Brocka možda, ili Ishera?No reći ću vam jednu stvar - ako mislite da ovdje gore vlada nasilje, kod kuće u Midderlandu jesigurno dvostruko brutalnije, čak i u rukavicama.” Maršal podrigne pa gutne i položi ruku na trbuh.“Gah. Nema Sjevernjaka koji bi bio toliko nemilosrdan kao što su to oni lešinari u Zatvorenom vijećukad jednom počnu. A što će se promijeniti kad ustoliče novog državnika? Ne mnogo, sve mi se čini.Ne mnogo.”

“Najvjerojatnije, gospodine.”

“Rekao bih da mi ni u kojem slučaju ne možemo ništa poduzeti. Par tupoglavih vojnika, je li,Weste?” Opet zakorači bliže karti i ocrta rutu kojom će ići na sjever prema planinama, šuškajućidebelim prstom po papiru. “Moramo se pobrinuti da budemo spremni za polazak u osvit zore. Svakibi sat mogao biti presudan. Poulder i Kroy su dobili naredbe?”

“Potpisane su i uručene, gospodine, i razumiju da je hitno. Ne brinite, lorde maršale, bit ćemospremni za polazak ujutro.”

“Da se ne brinem?” Burr otpuhne. “Ja sam zapovjednik vojske Njegova Veličanstva. Ja seuvijek brinem. No vi biste se trebali malo odmoriti.” Krupnom rukom odmahne Westu da ode izšatora. “Vidimo se u cik zore.”

Kartali su na svjetlu baklje na obronku brda, u mirnoj noći pod zvijezdama, a ispod njih se usvjetlu baklji unijska vojska užurbano pripremala za pokret. Svjetiljke su se ljuljale i kretale, avojnici psovali u mraku. Mukli udarci i zveket, i razdraženo glasanje ljudi i zvijeri lebdjeli su umirnome zraku.

“Noćas ni za koga nema sna.” Brint završi s dijeljenjem pa noktima pokupi svoje karte.

“Da se barem sjećam kad sam zadnji put odspavao više od tri poštena sata u komadu”, rečeWest. Još u Adui, vjerojatno, prije nego što mu je sestra došla u grad. Prije nego što ga je maršalstavio u svoj štab. Prije nego što se vratio u Anglandiju, prije nego što je upoznao princa Ladislu,prije smrzavanja na putu prema sjeveru i svega što je na tom putu napravio. Pogrbi se i namrštisvojim kartama s magarećim ušima.

“Kako je lord maršal?” upita Jalenhorm.

“Mnogo bolje, drago mi je što to mogu reći.”

“Hvala sudbi na tome.” Kaspa upitno podigne obrve. “Ne sviđa mi se pretjerano ideja onecjepidlake Kroya na čelu.”

“Ni Pouldera”, reče Brint. “Taj je nemilosrdan kao zmija.”

West se morao složiti s njima. Poulder i Kroy mrzili su ga gotovo koliko mrze jedan drugoga.Kad bi jedan od njih preuzeo zapovjedništvo, vjerojatno bi imao sreću ako bi sljedećeg dana ribaozahode. Vjerojatno bi ga u roku od tjedan dana poslali natrag u Aduu. Da ondje riba zahode.

“Jeste li čuli za Luthara?” upita Jalenhorm.

“Što s njim?”

“Vratio se u Aduu.” West naglo digne glavu. Ardee je u Adui, a pomisao da su njih dvoje opetzajedno nije bila ni najmanje utješna.

“Dobio sam pismo od svoje sestrične Ariss.” Kaspa zaškilji dok je nespretno širio karte ulepezu. “Kaže da je Jezal bio negdje daleko, u nekakvoj misiji za kralja.”

“Misiji?” West je sumnjao da bi itko Jezalu povjerio nešto dovoljno važno da bi se moglonazvati misijom.

“Cijela Adua bruji o tome, navodno.”

“Kažu da je poveo nekakav napad ili nešto,” reče Jalenhorm, “preko nekakvog mosta.”

West digne obrve. “Ma nije valjda?”

“Kažu da je ubio dvadesetero ljudi na bojištu.”

“Samo dvadeset?”

“Kažu da je povalio carevu kćer”, promrmlja Brint.

West otpuhne. “Još mi to zvuči najuvjerljivije od svega.”

Kaspa prasne u smijeh. “Što god bila istina, promaknut je u čin pukovnika.”

“Bravo za njega,” promrmlja West, “taj se momak uvijek nekako dočeka na noge.”

“Jeste li čuli za tu neku bunu?”

“Sestra mi je to nešto spominjala u zadnjem pismu. Zašto?”

“Došlo je do prave pobune, Ariss kaže. Tisuće seljaka harale su selima, palile i pljačkale,vješale sve koji imaju ‘dan’ u imenu. Pogodite koga su stavili na čelo snaga poslanih da ih zaustave?”

West uzdahne. “Da nije slučajno riječ o našem dragom prijatelju Jezalu dan Lutharu?”

“Glavom i bradom, i on ih je uvjerio da se vrate kućama, možete li zamisliti?”

“Jezal dan Luthar,” promrmlja Brint, “čovjek od naroda. Tko bi rekao?”

“Ja ne.” Jalenhorm iskapi čašu pa si nalije još jednu. “Ali sad ga navodno nazivaju junakom.”

“Časte ga po krčmama”, reče Brint.

“Čestitaju mu u Otvorenom vijeću”, reče Kaspa.

West bridom dlana sastruže zveckavu hrpu novčića prema sebi. “Volio bih da mogu reći da samiznenađen, ali oduvijek sam slutio da ću jednoga dana primati naredbe od lorda maršala Luthara.”Moglo je biti i gore, pomisli. Mogao je to biti Poulder ili Kroy.

Prvi ružičasti sjaj zore šuljao se po vrhovima brda dok je West hodao uzbrdicom prema šatorulorda maršala. Već je prošlo vrijeme kad je trebao izdati naredbu. Mrko salutira stražarima predpreklopom i progura se unutra. Jedna je lampa još uvijek gorjela u suprotnom uglu, bacala rumen sjajna karte, stolice i stolove na rasklapanje i ispunjala nabore u dekama na Burrovu krevetu crnimsjenama. West prođe prema njemu, razmišljajući o svim zadacima koje je morao obaviti toga jutra,provjeravajući da ništa nije izostavio.

“Lorde maršale, Poulder i Kroy čekaju vaš znak da krenu.” Burr je ležao na svojem poljskomkrevetu, sklopljenih očiju, otvorenih usta, i spokojno spavao. West bi ga rado ostavio na miru, no većsu počeli tratiti vrijeme. “Lorde maršale!” drekne dok je prilazio bliže krevetu. Još uvijek nikakvereakcije.

Tada West primijeti da mu se prsa ne miču.

Pruži nesigurno prste i zadrži ih nad Burrovim otvorenim ustima. Nikakve topline. Nikakvogdaha. West osjeti kako mu se jeza polako širi iz prsa do samih vrhova prstiju. Nije moglo biti nimalosumnje. Lord maršal Burr je preminuo.

Bilo je sivo jutro kad su šestorica smrknutih stražara na ramenima iznijela lijes iz šatora, a uznjih je hodao vidar sa šeširom u ruci. Poulder, Kroy, West i šačica najviših časnika vojske poredali

su se uz stazu i ispratili ga pogledom. Samome Burru zasigurno bi se svidio jednostavan sanduk ukojem će tijelo biti prevezeno u Aduu. Isti grubi stolarski rad u kojem se pokapaju i najniže rangiraniregruti Unije.

West je zurio u njega, posve omamljen.

Čovjek unutra bio mu je poput oca, ili najbliže ocu što je ikad imao. Mentor i zaštitnik,pokrovitelj i učitelj. Pravi otac, za razliku od onog nasilnog, pijanog gmaza kojim ga je prirodaproklela. Pa ipak, nije osjećao tugu dok je zurio u taj grubi drveni sanduk. Osjećao je strah. Za vojskui za sebe. Prvi mu nagon nije bio da zaplače, nego da pobjegne. No nije imao kamo bježati. Svakičovjek mora odigrati svoju ulogu, sada više nego ikada.

Kroy je podignuo svoju oštru bradu i stajao čelično ukočen dok je sjena lijesa prolazila prekonjih. “Maršal Burr mnogo će nam nedostajati. Bio je nepokolebljiv vojnik i hrabar vođa.”

“Domoljub”, nadoda Poulder, drhtave usne i s rukom na prsima kao da bi se mogao rasprsnutiod emocija. “Domoljub koji je dao život za svoju domovinu! Bila mi je čast služiti pod njegovimzapovjedništvom.”

Westu se povraćalo od njihova licemjerja, no činjenica je da ih je očajnički trebao. Cucak injegovi ljudi već su negdje u brdima i na putu prema sjeveru, pokušavaju namamiti Bethoda u klopku.Ako unijska vojska ne krene za njima, i to uskoro, ostat će bez pomoći kad ih kralj Sjevernjakakonačno dostigne. Uspjet će samo namamiti sami sebe u grob.

“Strašan gubitak,” reče West promatrajući kako lijes polako nose nizbrdo, “no počast ćemo munajbolje odati ako se nastavimo boriti.”

Kroy propisno kimne. “Dobro ste to rekli, pukovniče. Natjerat ćemo te Sjevernjake da plate!”

“Moramo. U to ime, trebali bismo se pripremiti za pokret. Već ionako kasnimo, a plan seoslanja na precizan—”

“Molim?” Poulder se zabulji u njega kao da sumnja da je West odjednom posve prolupao. “Zapokret? Bez naređenja? Bez jasnog zapovjednog lanca?”

Kroy eksplozivno otpuhne. “Nemoguće.”

Poulder silovito zatrese glavom. “Ne dolazi u obzir, uopće ne dolazi u obzir.”

“Ali maršal Burr jasno je zapovjedio—”

“Okolnosti su se vrlo očito promijenile.” Kroyevo je lice bilo poput bezosjećajne ploče. “Dokne dobijem izričite upute Zatvorenog vijeća, moju diviziju nitko neće pomaknuti ni za dlaku.”

“Generale Poulder, zasigurno vi—”

“U ovom konkretnom slučaju ne mogu a da se ne složim s generalom Kroyem. Vojska se ne

može pomaknuti ni centimetra dok Otvoreno vijeće ne izabere novoga kralja, a kralj ne imenujenovog lorda maršala.” On i Kroy stanu se mjerkati s najdubljom mržnjom i nepovjerenjem.

West se posve ukipio, lagano obješenih usta, i nije mogao vjerovati vlastitim ušima. Proći ćedani dok vijest o Burrovoj smrti ne dođe do Agrionta pa, čak i ako novi kralj odmah odaberezamjenu, dani da naređenja dođu natrag do njih. West je zamišljao duge kilometre šumovitih staza doUffritha, duge milje slane vode do Adue. Tjedan dana, možda, ako odluku donesu smjesta, a s vladomu potpunom kaosu to se nije činilo nimalo vjerojatnim.

U međuvremenu će vojska čamiti ovdje, besposlena, brda pred njima bit će gotovo nebranjena,a Bethodu će ostati vremena napretek da odmaršira na sjever, posmiče Cucka i njegove prijatelje ivrati se na svoje položaje. Položaje na kojima će, nesumnjivo, nebrojeni vojnici iz njihovih redovaizginuti u pokušaju da ih osvoje jednom kad vojska konačno dobije novog zapovjednika. Sve će tobiti besmisleni, bezrazložni gubici. Burrov lijes tek je nestao s vidika, no već se činilo kao da onnikad nije ni postojao. West osjeti kako mu se jeza penje uz grlo i prijeti da će ga zadaviti bijesom ifrustriranošću. “Ali Cucak i njegovi Sjevernjaci, naši saveznici... računaju na našu pomoć!”

“Šteta”, primijeti Kroy.

“Nažalost,” promrmlja Poulder, oštro udahnuvši, “ali morate shvatiti, pukovniče West, da jecijela ova situacija izvan naše kontrole.”

Kroy ukočeno kimne. “Izvan naše kontrole. I to je sve.”

West je zurio u njih dvojicu dok ga je preplavljivao užasan val nemoći. Isti onaj osjećaj koji gaje obuzeo kad je princ Ladisla odlučio zapovjediti juriš. Isti onaj osjećaj koji ga je spopao kad jeglavinjao u magli krvavih očiju, svjestan da je bitka izgubljena. Onaj osjećaj da je tek promatrač.Osjećaj koji si je obećao da više nikad neće osjetiti. Sam si je bio kriv, možda. Čovjek ne trebaobećavati ništa za što nije siguran da može ispuniti.

KRUNITELJVani je bio vruć dan i sunce se slijevalo unutra kroz velike vitraje, bacajući šarene uzorke na

popločani pod Vijenca lordova. Obično je taj veliki prostor prozračan i svjež, čak i ljeti. Danas jezrak bio težak i zagušljiv, neugodno vruć. Jezal je povlačio znojni ovratnik amo-tamo, pokušavajućipustiti malo zraka u uniformu a da se ne makne iz stava mirno.

Zadnji put kad je stajao na tom mjestu, leđima prema zaobljenom ziđu, bio je onaj dan kad jeraspuštena Gilda tekstilaca. Bilo mu je teško zamisliti da je to bilo prije malo više od godine dana,toliko mu se toga dogodilo u međuvremenu. Tada je mislio da u Vijencu lordova ne može biti većagužva, više napetosti i više uzbuđenja. Kako se samo prevario.

Kružni redovi klupa koji su zauzimali veći dio prostorije bili su natrpani najmoćnijimplemićima Unije toliko da se činilo da će se raspuknuti, a zrak je bio pun njihova nestrpljivog,tjeskobnog, uplašenog šaputanja. Cijelo je Otvoreno vijeće bez daha prisustvovalo, zbijeno rame uzkrzneno rame, svaki čovjek sa svjetlucavim lancem oko vrata, zlatnom ili srebrnom oznakom da jeriječ o glavi obitelji. Jezal se možda u politiku razumio nešto malo više od prosječne gljive, no čak jei on bio uzbuđen važnošću prilike. Izbor novog kralja Unije javnim glasovanjem. Osjećao je kako muživci trepere u grlu od te pomisli. Teško je bilo zamisliti važniju prigodu od te.

Stanovnici Adue toga su sasvim sigurno bili svjesni. Onkraj zidova, na ulicama i trgovimagrada, željno su iščekivali vijest o odluci Otvorenog vijeća. Čekali su da pozdrave novog vladara, ilida mu se možda izruguju, ovisno o izboru. Onkraj visokih vrata Vijenca lordova Trg maršala bio je ujednoj zbijenoj gomili, kao da svaki muškarac i žena u Agriontu očajnički žele prvi čuti vijestiiznutra. Rezultat će odrediti budućnosti, razriješiti velike dugove, stvoriti i rastočiti imetke. Samo jemalom broju sretnika omogućen ulaz na javnu galeriju, no ipak dovoljno da gledatelji budu zbijeni nabalkonu, u neprestanoj opasnosti da ih netko zgura preko ograde i da se sunovrate dolje na popločanpod.

Inkrustirana vrata u dnu dvorane otvore se uz gromoglasan tresak, i jeke se stanu odbijati oddalekog svoda i odzvanjati velikim prostorom. Začuje se šuškanje kad su se svi zastupnici do jednogazavrtjeli na svojim mjestima da pogledaju prema ulazu, a onda tapkanje koraka dok se Zatvorenovijeće samouvjereno približavalo niz prolaz između klupa. Za njima je žurilo jato tajnika, pisara ipriljepaka s papirima i zapisnicima u rukama. Lord komornik Hoff koračao je na čelu te kolone,krajnje namrgođen. Iza njega su hodali Sult, sav u bijelome, Marovia, sav u crnome, podjednakomrkih lica. Za njima su išli Varuz, Halleck i... Jezalu se objesi lice. Tko drugi nego prvi mag, opet uonom nebuloznom čarobnjačkom plaštu, s nadurenim naučnikom uz bok. Bayaz se cerio kao da je unajobičnijem posjetu kazalištu. Pogledi im se sretnu i mag mu se drzne namignuti. Jezalu to nije biloni najmanje zabavno.

Uz sve glasniji zbor mrmljanja, starci se smjeste na svoje fotelje iza dugačkog zavinutog stola,sučelice plemićima u amfiteatru. Njihovi se pomoćnici smjeste na manje fotelje pa rasprostru papire,otvore zapisnike i počnu se prigušenim glasovima obraćati svojim gospodarima. Napetost u dvoraniporaste još jednu stepenicu bliže posvemašnjoj histeriji.

Jezal osjeti kako ga po leđima podilaze znojni žmarci. Glokta je bio ondje uz nadlektora, a to jepoznato lice bilo sve samo ne ohrabrujuće. Jezal je bio u Ardeenoj kući još toga jutra, a i cijelu noć.Ne treba ni spominjati da je nije ni napustio ni zaprosio. Vrtjelo mu se u glavi od neprestanogmozganja o tome problemu. Što je više vremena provodio s njom, to mu je donošenje bilo kakveodluke postajalo sve više nemoguće.

Gloktine grozničave oči zakrenu prema njemu, zadrže njegov pogled, a onda skrenu. Jezalgutne, teškom mukom. Uvalio se, bogme, u gadan škripac. Što li mu je samo činiti?

Glokta probode Jezala jednim kratkim mrkim pogledom. Tek toliko da ga podsjetim na čemusmo. Onda se zakrene u stolici, namršti se protežući pulsirajuću nogu i čvrsto pritisne jezik na goledesni kad je osjetio škljocaj u koljenu. Imamo važnijeg posla od Jezala dan Luthara. Dalekovažnijeg posla.

Samo danas moć počiva u Otvorenom vijeću, a ne Zatvorenom. U plemićima, a ne ubirokratima. U mnoštvu, a ne u nekolicini. Glokta pogleda niz stol, u lica moćnika koji su određivalikurs kojim je Unija išla zadnjih deset ili više godina: Suita, Hoffa, Maroviju, Varuza i sve ostale.Samo se jedan član Zatvorenog vijeća smiješio. Njegov najnoviji i najmanje dobrodošli dodatak.

Bayaz je sjedio u svojoj visokoj fotelji i jedino mu je društvo pravio njegov bljedunjavinaučnik, Malacus Quai. A on izgleda kao da nikome ne bi bio bogzna kakvo društvo. Prvi magizgledao je kao da u toj napetosti koja otpušta crijeva uživa upravo onoliko koliko su njegovikolege izgledali zgroženo njome, a njegov je smiješak apsurdno odskakao od namrštenih grimasa.Zabrinutih lica. Znojnih vjeđa. Nervoznih šapata pajdašima. Hodaju po oštrici britve. I ja skupa snjima, dakako. Ne zaboravimo sirotog Sanda dan Gloktu, vjernog državnog službenika! Noktima segrčevito držimo moći - i klizimo, klizimo. Sjedimo kao optuženici na vlastitom suđenju. Znamo dapresuda tek što nije stigla. Hoće li to biti nezaslužena odgoda smaknuća? Glokta osjeti trzajosmijeha u kutu usana. Ili jedna mnogo krvavija presuda? Što kažu gospoda porotnici?

Pogled mu je prelazio licima zastupnika Otvorenog vijeća u klupama. Tri stotine i dvadesetlica. Glokta je zamišljao papire pribijene na nadlektorov zid i sparivao ih s ljudima koji su sjedilipred njim. Tajne, laži i obećanja lojalnosti. Prije svega ovo zadnje. Kamo će usmjeriti glasove?

Vidio je neke čiju je podršku osigurao. Koliko je god to moguće u ovim nesigurnim vremenima.Ugleda Ingelstadovo ružičasto lice u gužvi negdje pozadi, i on gutne i odvrati pogled. Dokle godglasaš za koga mi želimo, možeš gledati kamogod hoćeš. Ugleda Wetterlantovo obješeno licenekoliko redova iza njega i ovaj mu jedva primjetno kimne. Dakle naša je zadnja ponuda bilaprihvatljiva. Još četiri glasa za nadlektora? Dovoljno da prevagne i sačuva nam posao? Da nassve održi na životu? Glokta osjeti kako mu se krezubi osmijeh razvlači. Uskoro ćemo vidjeti...

U sredini prvog reda, među najstarijim i najboljim obiteljima midderlandskog plemstva, lord jeBrock sjedio prekriženih ruku i s izrazom gladnog iščekivanja na licu. Vodeći kandidat, nestrpljiv daizleti iz boksa. Nedaleko od njega bio je lord Isher, star i dostojanstven. Drugi u trci, još uvijek sdobrim izgledima. Barezin i Heugen sjedili su u blizini, neugodno natiskani jedan do drugoga, i svremena na vrijeme se zgađeno pogledavali iskosa. Tko zna? Kasni sprint, i tron bi mogao bitinjihov. Lord guverner Skald sjedio je sasvim lijevo, ispred delegacija iz Anglandije i Stariklanda.

Novi ljudi, iz provincija. No glasovanje je još uvijek glasovanje, ma koliko mi dizali nosove u zrak.Daleko na desnoj strani sjedila su dvanaestorica senatora iz Westporta, obilježeni kao autsajderizbog kroja odjeće i boje kože. Pa ipak, riječ je o dvanaest glasova, još uvijek nesvrstanih.

Danas nije bilo predstavnika Dagoske. Nitko više nije ostao, nažalost. Lord guverner Vurmsrazriješen je dužnosti. Njegov je sin ostao bezglave pa nije mogao prisustvovati. Što se tičeostatka grada - pokorili su ga Gurkhulci. Eto. Određena količina gubitaka je neizbježna. Nastojatćemo preživjeti bez njih.'Ploča je postavljena, figure spremne za pomicanje. Što mislimo, tko ćeizići kao pobjednik ove prljave igrice? Uskoro ćemo vidjeti...

Najavljivač iskorači u središte kružnog podija, digne štap visoko iznad glave pa ga spusti napod uz niz gromoglasnih tresaka koji odjeknu od glatkih mramornih zidova. Žamor utihne, magnati seokrenu prema podiju, svako lice iskrivljeno od napetosti. Bremenita se tišina spusti na pretrpanudvoranu i Glokta osjeti kako mu se bujica trzaja šulja uz lijevu stranu lica i pokreće treptanje kapka.

“Proglašavam ovu sjednicu Otvorenog vijeća Unije otvorenom!” zagrmi najavljivač. Polako i snajmrkijom mogućom grimasom lord Hoff ustane i obrati se vijećnicima.

“Prijatelji! Kolege! Gospodo lordovi Midderlanda, Anglandije, Stari- klanda, senatoriWestporta! Guslav Peti, naš kralj... mrtav je. Njegova dva nasljednika... mrtva su. Jedan je poginuopokošen rukama neprijatelja na sjeveru, a drugi rukama neprijatelja s juga. Ovo je uistinu vrijemenedaća, i mi ostadosmo bez vladara.” Molećivo pruži ruke prema vijećnicima. “Našli ste se suočeni svrlo ozbiljnom odgovornošću. Iz vlastitih redova morate izabrati novog natkralja Unije. Svatko smjestom u Otvorenome vijeću mogući je kandidat! Bilo tko od vas... mogao bi biti naš sljedeći kralj.”Salva gotovo histeričnog šaptanja sruči se s galerije za javnost i Hoff bude prisiljen govoriti glasnijene bi li ih nadglasao.

“Takvo se glasovanje održalo samo jedanput u dugoj povijesti naše velike nacije! Nakongrađanskog rata i pada Morlica Munjenog, kad je Arnault gotovo jednoglasno uzdignut na prijestolje.Upravo je on začeo dinastiju koja je potrajala do prije samo nekoliko dana.” Pusti ruke da padnu ižalosno se zagleda u pločice. “Mudar su izbor vaši preci donijeli toga dana. Možemo se samo nadatida će čovjek kojeg jutros ovdje javno izaberemo mi, njemu ravni, utemeljiti dinastiju koja će bitijednako plemenita, jednako snažna, jednako pravična i jednako dugovječna!”

Možemo se samo nadati nekome tko će raditi što mu se kaže, dovraga.

Ferro gurne ženu u dugačkoj haljini s puta. Izlaktari i progura se uz nekog debeljka kojem su seod gnjeva zatresli podbratci. Na silu se provuče do balkona i mrko zagleda dolje. Prostrana odajaispod nje bila je pretrpana muškarcima s krznenim ovratnicima, naguranim po visokim obalamatribina, svaki sa svjetlucavim lancem oko ramena i svjetlucavim sjajem znoja na blijedom licu.Nasuprot njima, za polukružnim stolom, sjedio je drugi niz muškaraca, malobrojniji. Namršti se kadje ugledala Bayaza kako sjedi na jednom kraju, naceren kao da zna neku tajnu koju nitko drugi nemože naslutiti.

Kao i uvijek.

Pokraj njega stajao je neki rozi debeljko s licem punim ispucanih kapilara, koji je urlao nešto otome kako svatko treba glasati prema savjesti. Ferro otpuhne. Iskreno bi je iznenadilo da ovihnekoliko stotina ljudi dolje svi zajedno imaju pet cijelih savjesti. Izgledalo je kao da svi pozornoslušaju debeljkov govor, no Ferro je vidjela drugo.

Soba je vrvjela signalima.

Muškarci su se postrance pogledavali i jedva primjetno kimali. Namigivali su jednim okom ilidrugim. Kažiprstima doticali nosove i uši. Čudno su se češkali. Mreža tajni širila se na sve stranedvorane, a Bayaz je sjedio u sredini i cerio se. Malo iza njega, leđima okrenut zidu, Jezal dan Lutharstajao je u uniformi urešenoj sjajnim nitima. Ferro napravi grimasu. Vidjela je to po njegovu stavu.

Ništa nije naučio.

Najavljivač ponovno probode podij štapom. “Sada počinje glasovanje!” Začuje se isprekidanjauk i Ferro ugleda ženu uz koju se maločas progurala kako u nesvijesti klizi na pod. Netko je odvučevan mašući joj listom papira ispred lica i zlovoljna se svjetina ponovno zbije. “U prvome krugu izborće se suziti na tri kandidata! Za svakog će se kandidata dizati ruke redom prema veličini posjeda iimovine!”

Dolje u klupama, raskošno odjeveni zastupnici znojili su se i drhtjeli kao prije bitke.

“Prvo!” zakrešti neki pisar, i glas mu pukne dok je konzultirao ogroman zapisnik. “LordBrock!”

Gore na galeriji ljudi su brisali lica, mrmljali i uzdisali kao da su na samrti. Možda su neki odnjih i bili. Cijela je zgrada odisala sumnjama, uzbuđenjem i stravom. Toliko jako da je bilo zarazno.Toliko jako da je čak i Ferro, koju je bolio đon za roze i njihovo usrano glasovanje, osjetila kako jojse usta suše, prsti trnu, a srce ubrzano lupa.

Najavljivač se okrene prema odaji. “Prvi će kandidat biti lord Brock! Svi članovi Otvorenogvijeća koji žele glasati za lorda Brocka kao sljedećeg natkralja Unije, neka dignu—”

“Samo malo, gospodo!”

Glokta trgne glavom u stranu, no vratne mu kosti zapnu na pola puta pa je morao viritikrajičkom jednog suznog oka. Nije se uopće trebao truditi. I bez gledanja sam mogao znati tko se tojavio. Bayaz je ustao s fotelje i sad se umilno smješkao Otvorenom vijeću. Savršeno tempirano.Članovi Vijeća odgovore mu salvom razbješnjelih povika.

“Nije sad vrijeme za prekide!”

“Lord Brock! Glasam za Brocka!”

“Nova dinastija!”

Bayazov osmijeh nije splasnuo ni za dlaku. “Ali što ako se stara dinastija može nastaviti? Što

ako možemo početi iznova,” značajno prijeđe pogledom po licima svojih kolega u Zatvorenomvijeću, “ali tako da zadržimo sve što je dobro u sadašnjoj vladi? Što ako postoji način da zacijelimorane umjesto da napravimo nove?”

“Kako?” začuju se podrugljivi povici.

“Koji način?”

Bayazov osmijeh još se više raširi. “Pa kraljevsko kopile.”

Začuje se kolektivni uzdah. Lord Brock skoči sa sjedala. Kao da ima feder pod guzicom. “Toje uvreda ovoj kući! Skandal! Blaćenje uspomene na kralja Guslava!” Zbilja, sada ispada ne samoda je bio slinava biljka nego još k tome i razvratna. Drugi zastupnici ustanu i pridruže mu se, licacrvenih od gnjeva, bijelih od bijesa, mašući šakama i srdito dovikujući. Cijeli potez klupa kao da jeroktao, stenjao i migoljio se. Baš kao svinje u torovima u klaonici, koje bučno zahtijevaju bilokakav napoj.

“Čekajte!” zavrišti nadlektor i molećivo podigne ruke u bijelim rukavicama. “Čekajte, gospodolordovi! Ništa nećemo izgubiti ako poslušamo! Čut ćemo istinu sada, pa makar bila bolna! Samo nasistina treba zanimati!” Glokta je morao golim desnima pregristi jezik da zatomi provalu smijeha. Manaravno, Vaša Eminencijo! Istina je oduvijek bila vaša jedina preokupacija!

No brbljanje polako utihne. Vijećnici koji su bili na nogama posramljeno se vrate u red. Navikuposlušnosti Zatvorenom vijeću nije lako slomiti. No navike ni inače nije lako slomiti. Pogotovo neposlušnost. Pitajte pse moje majke. Gunđajući se vrate na svoja mjesta i dopuste Bayazu da nastavi.

“Gospoda lordovi možda su čuli za Carmee dan Roth?” Bujica galame odozgo s galerijepotvrdi da im ime nije nepoznato. “Bila je to kraljeva miljenica kad je bio mlađi. Prava miljenica. Utolikoj mjeri da je zanijela.” Još jedna salva mrmljanja, samo glasnija. “Uvijek sam sentimentalnogledao na Uniju. Uvijek sam jednim okom pazio na njezinu dobrobit, iako za to nisam dobio gotovonikakvu zahvalu.” Bayaz tek načas frkne usnom prema članovima Zatvorenog vijeća. “I tako sam, kadje dama umrla pri porodu, uzeo kraljevo kopile pod svoje okrilje. Udomio sam ga u plemićku obiteljda ga dobro odgoje i dobro obrazuju, za slučaj ako se nacija jednoga dana nađe bez nasljednika. Sadaispada da su moji postupci zaista bili razboriti.” “Laži!” netko zakrešti. “Laži!” No malo se tkopridruži. Ton je umjesto toga bio znatiželjan.

“Rođeni sin?”

“Kopile?”

“Carmee dan Roth, veli?”

Već su čuli tu priču. Možda su to glasine, ali su poznate. Dovoljno poznate da saslušaju. Daprocijene je li im u interesu povjerovati.

No lord Brock nije bio uvjeren. “Blatantna izmišljotina! Trebat će više od glasina i nagađanjada poljulja ovu kuću! Pokažite to kopile, ako možete, navodni prvi maže! Pokažite svoju magiju!”

“Magija neće biti potrebna”, pođsmjehne se Bayaz. “Kraljev je sin već s nama u prostoriji.”Konsternirani uzdasi s galerije, začuđeni uzdasi zastupnika, zaprepašteni tajac članova Zatvorenogvijeća i njihovih pomoćnika, i sve oči uprte u Bayazov ispruženi prst kad je ovaj pružio ruku premazidu. “Nitko doli pukovnik Jezal dan Luthar!”

Gloktino besprsto stopalo uhvati grč koji mu potom šibne uz usahlu nogu, zavibrira muiskrivljenom kralješnicom od stražnjice do lubanje, zatrese mu lice kao crveni žele, zacvokoće mumalobrojnim zubima u golim desnima i zatreperi mu kapkom brzinom muhinih krila.

Odjeci Bayazove zadnje riječi šuškali su odjednom tihom dvoranom. “Luthar, Luthar, Luthar...”

Jebote, sigurno se šališ.

Blijeda lica zastupnika ukipila su se, razrogačila oči i objesila se od šoka, nabrala se od gnjevai suzila oči. Blijedi ljudi iza stola zaprepašteno su zinuli. Blijedi ljudi na balkonu stavili su ruke nausta. Jezal dan Luthar koji je samosažalno cmoljio dok mu je Ferro šivala lice. Jezal dan Luthar, taporozna kahlica sebičnosti, bahatosti i oholosti. Jezal dan Luthar kojeg je nazvala princezom Unijenašao se u poziciji da okonča dan kao njezin kralj.

Ferro se nije mogla suzdržati.

Zabaci glavu i počne hripati, kašljati i grgljati od oduševljenja. Suze su joj navrle na oči, prsajoj se tresla, a koljena drhtjela. Držala se za ogradu balkona i grcala, jecala i slinila. Ferro se nesmije često. Nije se ni sjećala zadnjeg puta. Ali Jezal dan Luthar kao kralj?

To je zbilja smiješno.

Visoko gore na galeriji za javnost netko je prasnuo u smijeh. Isprekidano cerekanje posveneprimjereno ozbiljnosti trenutka. No Jezalov prvi poriv, kad je shvatio da je Bayaz izgovorioupravo njegovo ime, kad je shvatio da njegov upereni prst pokazuje upravo njega, bio je da se i sampočne smijati.

Drugi poriv, kad su se sva lica u pregolemom prostoru u trenu okrenula prema njemu, bio je dapovrati. Rezultat je bio ružan kašalj, posramljeni cerek, neugodno žarenje u dnu usta i momentalnobljedilo.

“Ja...” začuje se kako grakće, ali bez i najblažeg pojma kako da nastavi rečenicu. Kakve biriječi uopće mogle pomoći u ovakvome trenutku? Mogao je samo stajati, obilno se znojiti i drhtjetipod krutom uniformom kad je Bayaz nastavio zvonkim tonovima, presjekavši smijeh koji se orioodozgo.

“Ovdje imam prisegu poočima koja potvrđuje sve što sam rekao, ali je li to uopće važno? Istinaje svima dovoljno očita!” Opet ošine rukom prema Jezalu. “Osvojio je Turnir svima vama predočima i pratio me na putovanje puno opasnosti bez i riječi prigovora! Poveo je juriš preko mosta uDarmiumu i ne razmišljajući o vlastitoj sigurnost! Spasio je Aduu od pobune bez kapi prolivene krvi!

Njegova hrabrost i junaštvo, njegova mudrost i nesebičnost svima su vam dobro poznati! Može li bitiimalo sumnje u to da njegovim žilama teče kraljevska krv?”

Jezal trepne. Čudne činjenice počnu izranjati na površinu njegova usporenog uma. Uopće nenalikuje svojoj braći. Otac se prema njemu uvijek drugačije ponašao. Jedini se u obitelji mogaopodičiti dobrim izgledom. Usta su mu se razjapila, no ustanovi da ih ne može zatvoriti. Kad mu jeotac vidio Bayaza na Turniru, problijedio je kao krpa, kao da ga je prepoznao.

I prepoznao ga je, i uopće nije Jezalov otac.

Kad mu je kralj čestitao na pobjedi, zamijenio ga je za vlastitog sina. To očito nije bila slijepaglupost kao što su svi pomislili. Stara je luda bila bliže cilju nego itko drugi. Odjednom je sve groznoimalo smisla.

On je kopile. Doslovno.

On je rođeni sin jednoga kralja. Štoviše, polako je i uz sve veći užas počeo shvaćati da ga sadaozbiljno razmatraju kao njegovu zamjenu.

“Dragi moji lordovi!” vikne Bayaz i nadglasa žamor nevjerice koji je svakim trenutkom bivaosve glasniji. “Sjedite ovdje u čudu! Teško je prihvatiti tu činjenicu, mogu to shvatiti. Pogotovo uz ovuzagušljivu vrućinu ovdje!” Da znak stražarima na objema stranama dvorane. “Otvorite vrata, molimvas, pustite nam malo zraka unutra!”

Vrata se zamahom otvore i u Vijenac se lordova slije lagan povjetarac. Lagani povjetarac i jošnešto. U početku je bilo teško razabrati što, a onda postane jasnije. Nešto poput buke gomile naTurniru. Tiho ponavljanje, nemalo zastrašujuće.

“Luthar! Luthar! Luthar!” Njegovo vlastito ime bajano iznova iz mnoštva grla onkraj agriontskihzidina bilo je jasno kao dan.

Bayaz se naceri. “Čini se da su građani već izabrali svojeg favorita.”

“Nije to njihov izbor!” zagrmi Brock koji je još uvijek bio na nogama, ali je tek sad polakodolazio k sebi. “Ništa više nego vaš!”

“Ali bilo bi nerazborito zanemariti njihovo mišljenje. Podršku puka ne valja olako odbaciti,pogotovo ne u ova nemirna vremena. Ako ih se razočara, u ovakvoj atmosferi koja sada vlada, tkozna što bi se moglo zbiti? Nemiri na ulicama, ili gore? Nitko od nas to zacijelo ne želi, lorde Brock?”Nekoliko zastupnika nervozno se promeškolji na klupama, pogledavajući prema otvorenim vratima idošaptavajući se sa susjedima. Ako je Vijencem dosad vladala konfuzija, sada je njezino mjestozauzelo zaprepaštenje. No zabrinutost i iznenađenost Otvorenog vijeća bilo je ništa u usporedbi sJezalovim.

Fascinantna priča, ali ako misli da če mu najpohlepniji ljudi Unije samo tako povjerovati nariječ i predati krunu, grdno se prevario, vlažili se pučani na Lutharovo ime ili ne. Lord Isher prviput ustane u prvome redu, pristao i veličanstven, i zabljesne draguljima na službeničkom lancu. I

tako počinju bijesni prigovori, zgrožena poricanja i zahtjevi za kaznom.

“Svim srcem vjerujem!” povikne Isher zvonkim tonom. “Da je čovjek kojega znamo kaopukovnika Jezala dan Luthara rođeno dijete nedavno preminuloga kralja Guslava Petog glavom ibradom!” Glokta zine. A izgleda da isto misle i gotovo svi u dvorani. “I da je usto prikladan za uloguvladara zbog svojeg primjernog karaktera i zavidnih postignuća, kako u Uniji tako izvan nje!” Jošjedna salva ružnog smijeha zagrglja odozgo, no Isher ga zanemari. “Moj glas i glasovi mojih pristašasvim srcem odlaze Lutharu!” Da je Luthar još samo mrvicu jače raskolačio oči, izletjele bi mu izglave. I tko bi mu zamjerio? Sad je na noge ustao jedan član westportske delegacije. “SenatoriWestporta jednoglasno podupiru Luthara!” zapjevuši styrijskim naglaskom. “Rođenog sina inasljednika kralja Guslava Petog!” Neki čovjek skoči na noge nekoliko redova iza njega. Dobacižuran i pomalo nervozan pogled prema Glokti. Nitko doli lord Ingelstad. Lažljivo malo govno, što onsad hoće? “Ja sam za Luthara!” zakrešti.

“I ja, za Luthara!” Wetterland, čije oči zaklonjene teškim kapcima nisu odavale ništa višeemocija nego kad je hranio patke. Bolje ponude, je li, gospodo? Ili bolje prijetnje? Glokta dobacipogled Bayazu. Imao je lagan osmijeh na licu dok je gledao kako i drugi ustaju sa svojih mjesta iizražavaju podršku navodnom rođenom sinu Guslava Petog. Za to vrijeme, još uvijek se čuloskandiranje svjetine vani u gradu.

“Luthar! Luthar! Luthar!”

Nakon što je početni šok popustio, Gloktine su se vijuge počele okretati. A zato je prvi magna Turniru varao u Lutharovu korist. Zato ga je cijelo vrijeme držao uza se. Zato mu je priskrbiotako uvaženo mjesto. Da je predstavio nekog nikogovića kao kraljeva sina, salvama smijeha bi gaispratili iz odaje. No Luthar je, voljeli ga mi ili mrzili, jedan od nas. On je slavan, poznat, on je...prihvatljiv. Glokta pogleda Bayaza gotovo s divljenjem. Komadići slagalice, godinama strpljivopripremane, mimo su sjele na mjesto pred našim zabezeknutim očima. Ine možemo učiniti bašništa, osim možda plesati kako on svira?

Sult se nagne u stranu sa svoje fotelje i počne žurno šaputati Glokti u uho. “Taj momak, Luthar,kakav je on čovjek?”

Glokta dobaci namršten pogled Lutharu koji je onako zaprepašten stajao uza zid. U tom jetrenutku izgledao kao da je jedva u stanju upravljati vlastitim crijevima, a kamoli zemljom. Pa ipak,isto bi se moglo reći i za prošloga kralja, a on je svoje dužnosti ispunjavao izvrsno. Dužnosti dasjedi i balavi dok mi upravljamo zemljom umjesto njega. “Prije puta u inozemstvo, VašaEminencijo, bio je praznoglavi beskičmenjak i tašti mladi glupan kakvog se samo poželjeti može ikakvog bi svijećom morali tražiti po cijeloj zemlji. Zadnji put kad sam s njim razgovarao, doduše—”

“Savršeno!”

“Ali, Vaša Eminencijo, morate imati na umu da se ovo sve odvija po Bayazovim naumima—”

“S tom starom ludom obračunat ćemo se kasnije. Posavjetovat ću se.” Sult se okrene i počnešaputati Maroviji ne pričekavši odgovor. Dva su starca sada gledala prema Otvorenom vijeću i

kimala i davala znakove ljudima koji su pod njihovom kontrolom. Cijelo to vrijeme Bayaz sesmiješio. Onako kako bi se mehaničar smiješio kad mu novi stroj prvi put proradi, točno u skladu snjegovim zamislima. Mag uhvati Gloktin pogled i jedva mu primjetno kimne. Glokti nije preostaloništa drugo nego da slegne ramenima i uzvrati mu krezubim kesom. Pitam se hoće li doći vrijeme kadćemo svi skupa požaliti što nismo glasali za Brocka.

Sad je Marovija užurbano govorio Hoffu. Lord komornik se namršti, kimne, okrene se premadomu i dade znak najavljivaču koji silovito udari u pod da zatraži tišinu.

“Gospodo lordovi Otvorenog vijeća!” Hoff zagrmi jednom kad je uspostavljeno nešto naliktišini. “Pronalazak rođenoga sina očito mijenja prirodu ove rasprave! Čini se da nam je sudbinapodarila priliku da bez daljnjih sumnji i konflikata nastavimo Arnaultovu dinastiju!” Sudba nas jepodarila? Prije bih rekao da imamo jednog nešto manje nepristranog dobročinitelja. “U kontekstutih izvanrednih okolnosti i snažne podrške koju su članovi ovoga doma već izrazili, Zatvoreno jevijeće dosudilo da ćemo sada održati izvanredno glasovanje. Jedno jedino glasovanje, da odlučimohoće li čovjek dosada znan kao Jezal dan Luthar sada biti proglašen natkraljem Unije!”

“Ne!” zagrmi Brock tako da su mu sve žile poiskakale iz vrata. “Ja protestiram!” Ali mogao jeisto tako protestirati i protiv nadolazeće plime. Ruke su već poletjele uvis u zastrašujućem broju.Senatori Westporta, pristaše lorda Ishera, glasovi koje su Sult i Marovia prijetnjama i mitompridobili za sebe. Glokta je sada vidio i mnoge druge, ljude koje je smatrao nesvrstanima ili čvrstosvrstanima uz nekoga od kandidata. Svi su podršku Lutharu izrazili brzinom koja je davala naslutitiraniji dogovor. Bayaz je sjedio prekriženih ruku i gledao ruke kako lete prema nebesima. Već jepostalo grozno jasno da je preko pola dvorane glasalo za njega.

“To!” procijedi nadlektor s trijumfalnim osmijehom na licu. “To!”

Oni koji nisu podigli ruke, ljudi odani Brocku, Barezinu ili Heugenu, ogledavali su se oko sebe,zapanjeni i nemalo užasnuti brzinom kojom je svijet prozujao uz njih. Brzinom kojom im je moćiskliznula kroz prste. tko bi im zamjerio? Bio je to iznenađujući dan za sve nas.

Lord Brock još jedan, zadnji put pokuša, uperivši silovito prst u Luthara koji je još uvijekizbečenih očiju stajao uza zid. “Koji dokaz imate da je on bilo čiji osim riječi ovog starog lažljivca?”pa pokaže na Bayaza. “Koji dokaz, gospodo? Zahtijevam dokaz!”

Ljutito mrmljanje raširi se po klupama, no nitko se nije htio očito izlagati. Drugi je put lordBrock ustao pred ovo vijeće i zatražio dokaz i drugi put nikoga nije bilo briga. Kakav dokaz uopćemože postojati, uostalom? Madež u obliku krune na Lutharovoj guzici? Dokazi su dosadni. Dokazisu zamorni. Dokazi su nebitni. Ljudi bi radije da im serviraju laku laž nego tešku istinu, pogotovoako odgovara njihovim ciljevima. A većina nas bi radije imala kralja koji nema ni prijatelje nineprijatelje nego kralja koji i jednih i drugih ima napretek. Većina bi nas radije da situacijaostane kakva jest nego da riskiramo neizvjesnu budućnost.

Sve je više ruku skakalo u zrak. Lutharova se podrška otkotrljala predaleko da bi je bilo kojipojedinac zaustavio. Sad je kao veliki balvan koji se kotrlja nizbrdo. Ne usuđuju mu se stati na putda ih ne zgnječi u kašu. Zato se guraju iza njega i dodaju mu svoju težinu, u nadi da će poslije

ugrabiti kakve ostatke.

Brock se okrene, s ubojito namrštenim izrazom lica, pa odjuri niz prolaz i van iz dvorane.Vjerojatno se nadao da će dobar dio Otvorenog vijeća izjuriti za njim. No u tome se, kao i umnogočemu danas, zacijelo grdno razočarao. Jedva desetak njegovih najodanijih pristaša pridružilomu se na samotnom maršu iz Vijenca lordova. Ostali su bili razboritiji. Lord Isher razmijeni dugpogled s Bayazom, a onda digne bijelu ruku. Lordovi Barezin i Heugen gledali su kako se veći dionjihovih poklonika priklanja struji mladoga pretendenta, pogledali se, vratili se na mjesta i nastavilioprezno šutjeti. Skald zausti da nešto vikne, ogleda se oko sebe, pa se opameti i vidno nevoljkopolako digne ruku.

Nije bilo daljnjih prosvjeda.

Kralj Jezal Prvi ustoličen je s gotovo jednoglasnom podrškom.

STUPICAPonovno su se uspeli u Visine i zrak je Logenu bio svjež, čist, oštari poznat u grlu. Marš su

započeli laganim usponom kroz šumu, po jedva primjetnoj uzbrdici. Stabla su se zatim prorijedila istaza ih je povelauz dolinu između travnatih obronaka, ispresijecana potočićima koji sužuborili,pokrpana šašom i borovicom. Sad se dolina sužavala u guduru,s obiju strana obrubljenu padinamagole stijene i izlomljene sipine, svestrmiju i strmiju. Iznad njih, s obiju strana gudure, uzdizale su sedvijegoleme litice. Iza njih nazirali su se nejasni obrisi planinskih vrhova - sivi,svijetlosivi pa jošsvjetlije sivi, stopljeni u daljini s turobnim sivim nebom.

Sunce je izašlo i nije se šalilo, bilo je vruće hodati pod njime a blještavo bi ih zasljepljivalokad bi škiljili u njega. Svi su bili umorni od penjanja, briga i osvrtanja zbog Bethoda. Četiri stotinekarlova, možda, i još toliko brđana oslikanih lica, svi rašireni u veliku dugačku kolonu psovanja ipljuvanja, škripanja čizama i klizanja po suhoj prašini i klimavom kamenju. Crummockova je kćiklipsala ispred Logena, presavinuta napola pod težinom očeva malja, s kosom oko lica zatamnjenomod znoja. Logenova bi kći sad već bila starija nego ona. Da je nisu ubile Shanke zajedno s majkom ibraćom. Od te pomisli Logena obuzme prazan osjećaj, pun krivnje. Loš osjećaj.

“Trebaš li pomoć s tim batom, curice?”

“Ne trebam, jebote!” zaurla ona na njega, a onda spusti malj s ramena i nastavi ga vući uzbrdoza dršku, cijelo ga vrijeme mrko gledajući dok je glava čekića klaparala i ostavljala brazdu ukamenitom tlu. Logen je u čudu gledao za njom. Izgleda da njegov dar za komunikaciju sa ženamaseže sve do desetogodišnjakinja.

Crummock mu priđe s leđa, sa zaljuljanim kostima prstiju oko vrata. “Divlja, ha? Moraš bitdivlji da bi opstao u mojoj obitelji!” Prigne mu se bliže i namigne. “A ona je najdivljija od svih, kujamala. Ako ćemo iskreno, ona mije miljenica.” Zatrese glavom dok ju je gledao kako tegli taj čekić.

“Bit će vrag od žene nekom sirotom jadniku jednoga dana. Stigli smo, ako si se možda pitao.”

“Ha?” Logen obriše znoj s lica i namršteno se ogleda oko sebe. “A gdje je—”

Onda mu sine. Crummockova tvrđava, ako se to moglo tako nazvati, bila je ravno pred njima.

Dolina je sad bila ni Što koraka široka od jedne litice do druge, i preko nje je bio podignut zid.Prastar i ruševan zid od grubih blokova, toliko ispucanih i toliko presvučenih puzavicama, trnovitimgrmljem i procvjetalom travom da je gotovo izgledao kao dio planine. Nije bio bitno strmiji od samedoline i u najvišem je dijelu bio visok kao trojica muškaraca koji stoje jedan drugome na ramenima,na mjestima obješen kao da će se sam od sebe srušiti. U sredini su bila vrata od izlizanih sivihdasaka, koja su, prošarana lišajevima, nekako uspijevala u isti mah izgledati i trulo i presušeno.

Na jednoj strani zida nalazila se kula, izgrađena uz liticu. Ili je barem iz stijene stršao velikiprirodni stup s napola izrezanim komadima kamena povezanog žbukom na vrhu, koji je na površinilitice tvorio široku platformu s pogledom na zid visoko odozgo. Logen pogleda Cucka kad je

doklipsao do njega, a Cucak zaškilji u taj zid kao da ne može vjerovati vlastitim očima.

“To je to?” progunđa Dow, koji je sljedeći došao do njih sa zgađenom grimasom na licu.Sjedne je strane nekoliko stabala pustilo korijenje, ravno ispod kule, vjerojatno još prije barempedeset godina. Sad su se izdizala visoko iznad zida. Čovjek bi se lako popeo na njih i bezprevelikog truda ušao unutra.

Tul je zurio odozdo u taj jad i bijedu od tvrđave. “Rekao si, jaka utvrda u planinama.”

“Jaka... recimo.” Crummock odmahne rukom. “Nama brđanima nikad nije išla gradnja i slično.Što ste vi očekivali? Deset mramornih kula i dvor veći od Skarlingova?”

“Ja sam očekivao barem malo poštenije zidine”, progunđa Dow.

“Pih! Zidine? Ja sam čuo da si ti hladan kao snijeg i vruć kao pišalina, Dow, a sad se tu želišskrivati iza nekih zidina?”

“Bit će ih deset puta više nego nas ako se Bethod uopće pojavi, seronjo ludi! Naravno da želimjebene zidine, a ti si nam rekao da će ih biti!”

“Ali sam si rekao, prijatelju.” Crummock je govorio tiho i polako kao da objašnjava djetetu, idebelim se prstom lupkao sa strane po glavi. “Ja sam lud! Lud kao vreća sova, i svi to kažu! Ne moguse sjetiti imena vlastite dje ce. Tko zna kako ja sebi zamišljam zid? Većinu vremena i sam jedva znamšto pričam, a vi ste toliko glupi da me slušate? Mora da ste i sami ludi!”

Logen protrlja korijen nosa i zastenje. Cuckovi su se karlovi sada okupljali blizu njih, gledali tumahovinastu nakupinu kamenja i mrmljali jedni drugima, ni izbliza sretni. Logen im nije mogaozamjeriti. Dugo su po vrućini hodali eda bi na kraju naišli na ovo. No nisu imali izbora, koliko senjemu činilo. “Malo je prekasno da sagradimo bolji”, progunđa. “Morat ćemo se snaći s ovim kojiimamo.”

“Tako je, Krvava Devetko, tebi ne treba zid i dobro to znaš!” Crum- pock golemom debelomrukom potapša Logena po nadlaktici. “Ti ne možeš umrijeti! Tebe mjesec voli, dragi moj noviprijatelju, više nego ikoga drugog! Ne možeš umrijeti, ne dok te mjesec odozgo čuva! Ne možeš—”

“Daj začepi”, reče Logen.

Namrgođeno su škripali po padini prema dverima. Crummock povikne i stara se vrataklimusavo otvore. Nekoliko sumnjičavih brđana stajalo je na drugoj strani i gledalo ih kako ulaze.Vukli su se po strmom prilazu usječenom u stijenu, umorni i mrzovoljni, pa stigli na ravan prostorgore. Sedlo između dviju hridi bilo je možda stotinu koraka široko i dvije stotine duboko, sa svihstrana okruženo strmim kamenim liticama. Po rubovima je bilo razbacano nekoliko drvenih koliba idrvarnica, posve zelenih od stare mahovine, a uz okomicu stijene bio je klonuli kameni zamak iz čijegse zdepastog dimnjaka dizao dim. Tik do njega u hrid su bile usječene uske stepenice koje su sepenjale prema platformi na vrhu kule.

“Nema izlaza,” Logen promrmlja, “ako stvari pođu po krivu.”

Crummock se samo još jače naceri. “Naravno da nema. Upravo u tome je poanta, zar ne?Bethod će misliti da nas je uhvatio kao bube u bocu.”

“I bude”, progunđa Cucak.

“Aha, ali vaši će mu prijatelji doći s leđa i zar ga neće snaći šok svih šokova? Isplati se gotovosamo da mu vidimo izraz lica, prokleti govnojed!”

Logen promigolji ustima pa pljune na kamenito tlo. “Pitam se kakve ćemo mi dotad izraze licaimati? Obješene i mrtvačke, ako moram nagađati.” Stado kuštravih ovaca bilo je zbijeno u toru izapanjeno su se pogledavale i blejale. Ukliještene i bespomoćne, a Logen je točno znao kako seosjećaju. Iz unutrašnjosti utvrde, gdje je tlo bilo znatno više, zida jedva da je i bilo. Moglo seprekoračiti na bedem ako imate duge noge, i stati na smrvljenu, mahovinom prošaranu bijedu odparapeta.

“Nemoj zamarati svoju lijepu glavicu bezveze, Krvava Devetko”, nasmije se Crummock.“Moja utvrda mogla je biti bolje sagrađena, to priznajem, ali teren je na našoj strani, i planine imjesec, i svi se smiješe našem odvažnom podvigu. Ovo je jaka utvrda s jakom poviješću. Znate lipriču o Laffi Hrabrome?”

“Ne mogu reći da znam.” Logen nije bio sasvim siguran da je želi čuti sada, no odavno je većnavikao da nikad ne dobije što želi.

“Laffa je bio silan hajdučki vođa brđana, davno, davno. Godinama je napadao sve klanoveuokolo, zajedno sa svojom braćom. Jednog vrućeg ljeta klanovima je dozlogrdjelo pa su se udružili ilovili ga po planinama. Ovdje je organizirao zadnju liniju obrane. Upravo u ovoj ovdje tvrđavi.Laffa, njegova braća i svi njihovi ljudi.”

“I što se dogodilo?” upita Cucak.

“Svi su izginuli, i ovi su im odrubili glave i stavili ih u vreću koju su zakopali u jamu koju suprije koristili za sranje.” Crummock se ozareno smiješio. “Zato se to valjda i zove zadnja linijaobrane, ne?”

“I to je to? To je priča?”

“To je sve što ja znam, no ne znam što bi još uopće moglo biti. Bio je to manje-više Laffin kraj,rekao bih.”

“Hvala na ohrabrenju.”

“Nema na čemu, nema na čemu! Imam ja još priča ako vam treba još!”

“Neka, hvala, meni je dovoljno.” Logen se okrene i počne hodati odatle, rame uz rame sCuckom. “Nastavi mi pričati nakon što pobijedimo!” “Ha-ha, Krvava Devetko!” zaurla Crummock zanjim. “To će biti priča za sebe, ne? Ne možeš me zavarati! I mene, kao i tebe, mjesec voli! Mi smo

najopakiji kad su nam planine za leđima i kad nema izlaza! Reci da nije tako! Volimo nemati izbora!”

“O da”, Logen promrmlja sebi u bradu dok je marširao prema dverima. “Nema boljega negokad nemaš izbora.”

Cucak je stajao u podnožju zidina, zurio gore u njih i pitao se što da napravi kako bi sebi iostalima popravio izglede da prežive ovaj tjedan.

“Bilo bi dobro počupati sve ove puzavice i travu”, reče. “Ovako se puno lakše penjati.”

Tul podigne obrve. “Si siguran da baš to raslinje ne drži zid na okupu?” Mrki potegne lozu i snjom se spusti i kiša sasušene žbuke.

“Moguće da si u pravu.” Cucak uzdahne. “Odrezat ćemo što možemo, onda, dobro? Bilo bikorisno poraditi malo na vrhu i tako. Lijepo bi bilo imati finu hrpu kamenja iza koje ćemo se sakritikad Bethod krene ispaljivati strijele na nas.”

“To svakako”, reče Tul. “I možemo iskopati šanac ovdje ispred, nasaditi zašiljene kolce nadno, da im se bude teže približiti.”

“Onda zatvoriti ova vrata, zakucati daske preko njih i navaliti hrpu kamenja iza njih.”

“Bit će nam teško izaći”, reče Tul.

Logen otpuhne. “Imat ćemo mi važnijih problema od izlaska, meni se čini.”

“Imaš ti pravo”, nasmije se Crummock koji je lagano šetao prema njima s lulom u ruci.“Trebamo se prvo pobrinuti da Bethodovi momci ne uđu.”

“Za početak treba pokrpati zidine, malo bi mi laknulo od toga.” Cucak pokaže prema drvećukoje se razraslo preko zidina. “I njih treba srušiti i nacijepati, isklesati nešto kamenja, umiješatižbuku i tako. Crummock, imaš ljudi koji to znaju? Imaš alata?”

Ovaj je pućkao svoju lulu i cijelo vrijeme namršteno gledao Cucka, a onda ispuhne smeđi dim.“Možda i imam, ali neće mi naređivati netko kao što si ti, Cucak. Mjesec zna koji su moji talenti, aoni se tiču ubijanja, ne žbukanja.” Mrki zakoluta očima.

“A čije ćeš naredbe slušati?” upita ga Logen.

“Tvoje, Krvava Devetko, i ničije više! Tebe mjesec voli, a ja volim mjesec i ti si čovjek—”

“Onda okupi svoje ljude i primite se jebenog cijepanja drveta i kamenja. Zamara me to tvojelaprdanje.”

Crummock natmureno istrese pepeo uza zid. “Uopće niste zabavni, dečki, samo se brinete.Morate malo razmišljati o vedrijoj strani svega ovoga. Najgore što se može dogoditi je da se Bethodne pojavi.”

“Najgore?” Cucak blene u njega. “Si siguran? A što ako se Bethod pojavi i njegovi karloviprevale te tvoje zidine kao hrpu balege i pobiju nas sve do jednoga?”

Crummock se namršti. Namrgođeno pogleda u tlo. Zaškilji prema oblacima. “Istina”, reče pa senasmiješi. “To bi bilo gore. Brzo razmišljaš, momče.”

Cucak ispusti dugačak uzdah i zagleda se niz dolinu. Zidine možda nisu kakvima su se nadali,ali položaju se nije imalo što prigovoriti. Jurišanje po toj strmoj uzbrdici na opake ljude koji senalaze visoko gore i nemaju što izgubiti, a spremni su i više nego sposobni ubijati, to nikome ne bibilo zabavno.

“Teško se organizirati tamo dolje”, reče Logen kao da čita Cucku misli. “Pogotovo kad se natebe obrušavaju strijele odozgo, a nemaš se iza čega sakriti. Teško je iskoristiti brojčanu prednost. Jato ne bih baš rado pokušao. Kako ćemo to izvesti, ako dođu?”

“Mislim da ćemo se rasporediti u tri ekipe.” Cucak kinine prema kuli. “Ja ću bit tamo gore sastotinjak najboljih strijelaca. Dobro je to mjesto za gađanje. Fino visoko, s dobrim pregledompročelja zida.”

“A”, reče Mrki.

“Možda koji snažan momak da baci koju kamenčugu.”

“Ja ću hititi kamenčugu”, reče Tul.

“Pošteno. Onda selekcija naših momaka na zidu spremnih na šoru ako se ovi uspiju popeti. Toće bit tvoja ekipa, ja mislim, Logen. Dow, Cvokot i Crvenkapi nek ti budu zamjenici.”

Logen kimne, iako nije izgledao ni najmanje sretno. “Aha, dobro.” “Onda je iza Crummock sasvojim brđanima, spreman za juriš ako ovi probiju dveri. Ako izdržimo više od dana, možete seeventualno zamijeniti. Brđani na zidine, a Logen i ostali u pozadinu.”

“Odličan je to plan za jednog maljutka!” Crummock ga golemom ručetinom raspali po leđimatako da ga je skoro prevalio na nos. “Vrlo vjerojatno si ga dobio od mjeseca dok si spavao! Ništa unjemu ne bih promijenio!” Zarije mesnatu šaku u dlan. “Volim dobar juriš! Nadam se da južnjaci nećedoći pa da više ostane nama ostalima! Ja bi’ odmah u juriš!” “Blago tebi”, progunđa Cucak. “Moždada ti nađemo neku hrid s koje da se zaletiš.” Zaškilji prema suncu i još jednom pogleda zidine u kojesu polagali sve svoje nade. Ne bi se rado pokušao popeti na njih, ne s ove strane, no nisu bile niupola onoliko visoke, debele i čvrste koliko bi volio. Ne dobiješ uvijek sve što želiš, Trodrvaš birekao. Ali bilo bi lijepo da dobije bar jednom.

“Stupica je spremna”, reče Crummock i naceri se prema dolini.

Cucak kimne. “Pitanje je jedino tko će se u nju uhvatiti. Bethod? Ili mi?”

Logen je hodao kroz noć, između vatri. Oko nekih su vatri bili karlovi, pili su Crummockovopivo, pušili njegovu chaggu i smijali se pričama. Oko drugih su bili brđani koji su izgledali kao

vukovi na treperavom svjetlu u svojim neobrađenim krznima, zapetljanim kosama, poluoslikanimlicima. Jedan je negdje pjevao. Neobične pjesme na neobičnom jeziku koji je štektao i cvrkutao poputživotinja u šumi, dizao se i spuštao poput dolina i vrhova. Logen je morao priznati da je zapalio prviput nakon dugo vremena, a i pio. Sve mu je bilo toplo. Vatre, ljudi, čak i hladan vjetar. Vrludao jekroz mrak u potrazi za vatrom gdje sjede Cucak i ostali, i nije imao pojma kako da ih pronađe.Izgubio se, i to ne samo u jednom smislu.

“Koliko si ih ubio, tata?” Morala je to biti Crummockova kći. Nije bilo baš previše visokihglasova u taboru, nažalost. Logen ugleda brđaninovu golemu siluetu u tami, i njegovo troje djece kojasu sjedila oko njega s pregolemim oružjem naslonjenim nadohvat ruke.

“O, ubio sam ih cijelo čudo, Isern.” Crummockov snažni duboki glas zagrmi kad se Logenpribližio. “Više nego što pamtim. Vaš otac možda nije cijelo vrijeme pri zdravoj pameti, ali jenezgodan neprijatelj. Jedan od najgorih. Vidjet ćete da je to istina iz prve ruke kad Bethod i njegoviulizice dođu ‘vamo.” Podigne pogled i ugleda Logena kako se približava kroz noć. “Kunem se, auopće ne sumnjam da bi se i Bethod sa mnom zakleo, samo je jedan gad na čitavom Sjeveru opakiji,krvaviji i teži od vašeg oca.”

“A tko to?” upita momčić sa štitom. Logen osjeti kako mu lađe tonu kad je Crummock uperioruku visoko u njega.

“Pa evo ga ovdje. Krvava Devetka.”

Djevojčica probode Logena pogledom. “Nije on ništa. Mogao bi ga srediti, tata!”

“Tako mi mrtvih, ja ne! Nemoj to ni spominjati, curo, ispišat ću toliku lokvu da bi se ti moglautopiti u njoj.”

“Ne izgleda ko nešto posebno.”

“I to vam je lekcija, svi troje. Ne izgledati ko nešto posebno, ne govoriti puno, ne ostavljatineki dojam, to je dobar prvi korak da postanete opasni, je li, Devetprsti? A onda kad osloboditevraga, bit će to dvostruki šok kojem god sirotom gadu na kojeg ste se namjerili. Šok i iznenađenje,ljepote moje male, brzina napada i izostanak samilosti. To je to što čini ubojicu. Veličina, snaga idubok snažan glas nisu loši kao takvi, ali nisu ništa u usporedbi s tom ubojitom, čudovišnom,nemilosrdnom brzinom, zar ne, Krvava Devetko?”

Bila je to teška lekcija za djecu, no Logena je to otac rano naučio, i on je to imao na umu svihovih godina. “Tužna je to činjenica. Onaj tko udari prvi, često udara zadnji.”

“To svakako!” vikne Crummock i pljasne se po golemom bedru. “Lijepo rečeno! Ali to jesretna činjenica, a ne tužna. Sjećate se starog Wiluma, zar ne, djeco?”

“Pogodio ga grom!” vikne momak sa štitom. “Za vrijeme oluje, gore u Visinama!”

“Tako je! Jedan je tren stajao ondje, a već drugi začula se buka kao da se svijet ruši i bljesakpoput sunca, i stari je Wilum bio mrtav kao moje čizme!”

“Noge su mu gorjele!” nasmije se djevojčica.

“Bome jesu, Isern. Dobro ste vidjeli kako je brzo umro, koliki je to šok bio, koliko je malomilosti grom pokazao.” Crummockove oči kliznu na Logena. “Tako bi to izgledalo da naljutite ovogčovjeka. Jedan tren bi mu rekli nešto ružno, a drugi?” Pljesne rukama s takvim praskom da su djecaposkočila. “Poslao bi vas natrag u blato. Brže nego što je nebo zgromilo Wiluma, i s nimalo višežaljenja. Život vam visi o niti u svakoj sekundi koju provedete na dva koraka od tog gada koji neizgleda nešto posebno, zar ne, Krvava Devetko?”

“Pa...” Logen nije baš uživao u svemu tome.

“Koliko si ti onda ljudi ubio?” vikne mu djevojčica i izbaci bradu uvis.

Crummock se nasmije i protrlja joj rukom kosu. “Ne postoje tako veliki brojevi, Isern! On jekralj svih ubojica! Ne postoji ubojitiji čovjek, nigdje pod mjesecom.”

“A Strahotni?” upita dječak s kopljem.

“Oooo,” zaguguće Crummock i nasmiješi se od uha do uha. “Nije on čovjek, Scofen. On jenešto drugo. No pitam se. Fenris Strahotni i Krvava Devetka, da se namjere jedan na drugoga?”Protrlja ruke. “E to bih volio vidjeti. To je nešto što bi mjesec rado obasjao mjesečinom.” Prevrneoči prema nebu i Logen učini isto. Mjesec je bio gore, sjedio je na crnom nebu, velik i bijel, sjajankao tek zapaljena vatra. - (suton; CroWarez.org)

GROZNI STARCIVisoki su prozori bili otvoreni i propuštali milosrdan povjetarac daoplahne prostrani salon,

udijeli pokoji hladan poljubac Jezalovu znojnom licu i zaleprša i zašuška golemim antiknimtapiserijama. Sve je utoj prostoriji bilo predimenzionirano - ogromni dovratci bili su trostrukevisinečovjeka, a strop, oslikan narodima svijeta koji se klanjaju predgolemim zlatnim suncem, bio je jošdvaput toliko visok. Na golemimplatnima na zidovima nalazile su se figure u prirodnoj veličini, uraznimdostojanstvenim pozama, čiji su ratoborni izrazi lica neugodno šokiraliJezala kad god bi seokrenuo.

Izgledalo je to kao prostor za velikane, mudrace, za epske junake i moćne zlikovce. Prostor zadivove. Jezal se u njemu osjećao kao sićušna, nedostojna, glupa budaletina.

“Ruka, ako vam je po volji, Vaša Visosti”, promrmlja jedan od krojača, koji je uspijevaonaređivati Jezalu, a da istovremeno ostane porazno ulizički.

“Da, naravno... Oprostite.” Jezal još malo digne ruku, psujući u sebi što se opet ispričao. Sad jekralj, kao što mu Bayaz stalno govori. Ni da je gurnuo nekog od krojača kroz prozor, isprika ne bibila potrebna. Čovjek bi mu se vjerojatno beskrajno zahvaljivao na pažnji dok bi letio prema zemlji.Ovako mu se samo drveno nasmiješi i odrola metar. Njegov kolega puzio je ispod njega i radio neštoslično Jezalu oko koljena. Treći je precizno bilježio njihova zapažanja u zapisnik ukoričenmramornim pločama.

Jezal duboko udahne i namršti se zrcalu. Nesiguran mladi idiot s ožiljkom na bradi zurio je unjega iz ogledala, omotan uzorcima svjetlucavih tkanina kao krojačka lutka. Izgledao je, i svakako seosjećao, više kao klaun nego kao kralj. Izgledao je presmiješno i nesumnjivo bi se nasmijao da nijeon sam taj urnebesni predmet poruge.

“Možda nešto u osprianskom stilu, onda?” Kraljevski draguljar pažljivo položi još jednudrvenu budalaštinu na Jezalovu glavu i promotri rezultat.

Bilo je to sve samo ne napredak. Ta je prokletinja najviše podsjećala na izvrnuti luster.

“Ne, ne!” otrese se Bayaz, pomalo razdraženo. “Prekičasto, prepovršno, preogromno. Nećemoći ni stajati s tom prokletinjom na glavi! Treba biti jednostavna, iskrena, lagana. Nešto s čime bise čovjek mogao boriti!” Kraljevski draguljar trepne. “Borit će se s krunom na glavi?”

“Ne, idiote! Ali mora izgledati kao da bi mogao!” Bayaz dođe Jezalu iza leđa, skine mu drvenunapravu s glave i baci je uz štropot na ulašteni pod. Zatim zgrabi Jezala za ruke i mrko se zagleda unjegov odraz preko ramena. “Ovo je kralj-ratnik pravi izdanak najboljeg naslijeđa! Krvni nasljednikkraljevstva Haroda Velikog! Nenadmašan mačevalac koji je primao i zadavao rane, koji je vodiovojske u pobjedu, koji je ubijao ljude na desetke!”

“Desetke?” promrmlja Jezal nesigurno.

Bayaz ga izignorira. “Čovjek koji se jednako ugodno osjeća u sedlu s mačem kao i naprijestolju sa žezlom! Kruna mu mora pasati uz oklop. Mora pasati uz oružje. Mora pasati uz čelik. Jeli vam sad jasno?” Draguljar polako kimne. “Vjerujem da jest, gospodine.”

“Odlično. I još jedna stvar.”

“Što god gospodin poželi.”

“Neka ima jebeno velik dijamant.”

Draguljar skrušeno pogne glavu. “To se podrazumijeva.”

“A sad van. Van, svi po redu! Njegova se Visost mora posvetiti državnim pitanjima.”

Zapisnik se zaklopi, metri se smotaju u trenu, uzorci tkanina odlete s njega. Krojači i kraljevskidraguljar naklanjajući se natraške iziđu iz prostorije uz niz puzavih nerazgovijetnih brbljarija ibešumno za sobom zatvore pozlaćena vrata. Jezal se morao obuzdati da ne otiđe zajedno s njima.Uporno je zaboravljao da je on sada Njegova Visost.

“Imam posla?” upita pa se okrene od ogledala, iz petnih se žila trudeći zvučati neusiljeno ienergično.

Bayaz ga izvede u veliko predvorje čiji su zidovi bili prekriveni prelijepo nacrtanim kartamaUnije. “Imate posla sa svojim Zatvorenim vijećem.” Jezal gutne. Samo ime te institucije bilo jezastrašujuće. Stajati u mramornim odajama dok ti uzimaju mjere za novu odjeću, oslovljavanje s“Visosti”, sve je to zbunjujuće, ali ne iziskuje baš prevelik trud s njegove strane. Sad se od njegaočekuje da sjedi u samome srcu vlade. Jezal dan Luthar, jednom nadaleko slavan po svojemnenadmašnom neznanju, naći će se u istoj prostoriji s dvanaestoricom najmoćnijih ljudi u Uniji. Odnjega će se očekivati da donosi odluke koje će utjecati na tisuće života. Da bude nepokolebljiv uarenama politike, prava i diplomacije, dok su jedina područja na kojima se može smatratistručnjakom mačevanje, pijančevanje i žene, a bio je prisiljen priznati da barem u ovome zadnjemnije baš onoliki stručnjak koliko je to nekoć mislio.

“Zatvoreno vijeće?” Glas mu ode u tonove primjerenije kakvoj školarki nego kralju pa jemorao pročistiti grlo. “Ima li neki konkretni važni problem?” progunđa neuvjerljivim basom.

“Važne su novosti stigle sa Sjevera malo ranije danas.”

“A da?”

“Bojim se da je lord maršal Burr preminuo. Vojska treba novoga zapovjednika. Prepiranje otome pitanju vjerojatno će nam uzeti dobrih nekoliko sati. Ovamo dolje, Vaša Visosti.”

“Sati?” promrmlja Jezal dok su mu pete na čizmama lupkale niz mramorne stepenice. Sati udruštvu Zatvorenog vijeća. Nervozno protrlja ruke.

Bayaz kao da mu je pročitao misli. “Nemate se razloga bojati te dvanaestorice starih vukova.

Vi ste im gospodar, ma što oni mislili o tome. Možete ih u bilo kojem trenutku smijeniti ili dati da ihodvuku u okovima, uostalom, ako to poželite. Možda su to zaboravili. Možda ćemo ih na to moratipodsjetiti u nekom trenutku.”

Zakorače kroz visoka vrata uz koja su stajali Vitezovi tjelesne straže s kacigama ukliještenimispod ruke, ali lica toliko pažljivo bezizražajnih kao da imaju spuštene vizire. Na drugoj se straninalazio prostran vrt, sa svih strana okružen kolonadama čiji su bijeli mramorni stupovi bili isklesaniu obliku prolistalog drveća. Iz fontana je prskala voda, svjetlucava na jarkome suncu. Nekolikoogromnih narančastih ptičurina s nogama tankim poput štapića samodopadno se šepurilo po savršenopodrezanoj travi. Bahato su zurile u Jezala niz zakrivljene kljunove dok je uz njih prolazio, kao daništa manje od njega ne sumnjaju da je potpuni varalica.

Zurio je u jarko cvijeće, sjajno zelenilo i fine kipove. Piljio je gore u drevne zidove, obloženecrvenim, bijelim i zelenim penjačicama. Je li zaista moguće da sve to pripada njemu? Sve ovo i cijeliAgriont? Hoda li sada silnim stopama kraljeva iz davnina? Harodovim, Casamirovim i Arnaultovim?Da ti pamet stane. Jezal je morao trepnuti i protresti glavom kao već stotinu puta toga dana, samo dase ne sruši. Zar nije isti čovjek koji je bio prošli tjedan? Protrlja bradu kao da to želi provjeriti, iosjeti ožiljak ispod nje. Isti čovjek koji je pokisnuo do gole kože na onoj golemoj ravnici, koji je bioranjen među kamenjem, koji je jeo polusirovu konjetinu i bio sretan što ju je dobio?

Jezal pročisti grlo. “Bilo bi mi jako drago... ne znam je li to moguće... razgovarati s ocem?”

“Tvoj otac je mrtav.”

Jezal opsuje u sebi. “Naravno da jest, mislio sam... s čovjekom za kojega sam mislio da mi jeotac.”

“Što mislite da bi vam rekao? Da je donosio loše odluke? Da je imao dugove? Da je uzeonovac od mene za to što vas je pristao podići?” “Uzeo je novac?” promrmlja Jezal, jadniji nego ikad.

“Obitelji rijetko posvajaju siročad iz dobre volje, čak i onu koja je vrlo simpatična. Dugovi suriješeni, i više nego riješeni. Ostavio sam upute da morate ići na satove mačevanja čim budete moglidržati mačeve. Da biste trebali imati mjesto u Kraljevoj privatnoj i da vas treba potaknuti dasudjelujete u ljetnom Turniru. Da morate biti dobro pripremljeni ako ovaj dan ikada svane. Izvršio jemoje upute do posljednjeg slova. Ali jasno vam je da bi susret vas dvojice bio iznimno neugodnascena za obojicu. I da bi ga najbolje bilo izbjeći.”

Jezal isprekidano uzdahne. “Naravno. Najbolje izbjeći.” Neugodna mu se pomisao uvuče umisli. “Je li... je li moje ime uopće Jezal?”

“Sad jest kad ste okrunjeni.” Bayaz ga upitno pogleda. “Zašto, vi biste radije neko drugo?”

“Ne. Jasno da ne.” Okrene glavu i zatrepće da se oslobodi suza. Njegov stari život bio je laž.Novi mu se činio još gorom laži. Čak mu je i ime izmišljeno. Hodali su vrtom u tišini jedan trenutak,škripali nogama po šljunku, tako svježem i savršenom da se Jezal zapita čiste li svaki kamenčić ručnosvakoga dana.'

“Lord Isher će se u nadolazećim tjednima i mjesecima mnogo puta obratiti Vašoj Visosti.”

“Hoće?” Jezal se nakašlje pa šmrcne, a onda složi najhrabrije moguće lice. “Zašto?”

“Obećao sam mu da će njegova dva brata postati lordovi komornik i kancelar u Zatvorenomvijeću. Da će njegova obitelj dobiti poseban tretman. To je bila cijena njegove podrške naglasovanju.”

“Razumijem. Onda trebam ispoštovati nagodbu?”

“Nipošto.”

Jezal se namršti. “Nisam siguran da—”

“Kad čovjek stekne moć, odmah se treba distancirati od svih saveznika. Smatrat će da pobjedudugujete njima i nikakve ih nagrade nikada neće zadovoljiti. Radije trebate izdići svoje neprijatelje.Oni će se oduševljavati malim znacima pažnje, svjesni da ih nisu zaslužili. Heugen, Barezin, Skald,Meed, to su ljudi koje trebate uvesti u svoj krug.”

“ABrockane?”

“Nikada Brocka. Bio je preblizu tome da sam uzme krunu da bi ikad prihvatio da zaslužuje ištamanje. Prije ili poslije treba ga gurnuti natrag gdje mu je mjesto. Ali ne prije nego što osiguratepoložaj i steknete pozamašnu podršku.”

“Razumijem”, Jezal ispuše obraze. Očito kraljevanje ne sadrži samo finu odjeću, bahatodržanje i stalnu pretplatu na najveću fotelju.

“Ovuda.” Iz vrta u sjenoviti hodnik s crnim drvenim oplatama u kojem je bila nanizana zbirkaantiknog oružja da ti pamet stane. Probrani kompletni oklopi stajali su u blještavom stavu mirno:košulje od metalnih pločica i lanaca, prsluci od lanaca ili iz dvaju komada metala, svi s utisnutim ilinaslikanim zlatnim suncem Unije. Ceremonijalni dvoručni mačevi visine prosječnog čovjeka i bitnoviše helebarde, bili su pričvršćeni na zid u kićenoj povorci. Ispod njih izloženo je sjekira, okruglih izvjezdastih buzdovana i mačeva zakrivljenih i ravnih, dugih i kratkih, širokih i uskih, dovoljno zacijelu vojsku. Oružje iskovano u Uniji, oružje zaplijenjeno Gurkhulcima, oružje oteto styrijskimžrtvama na krvavim bojištima. Pobjede i porazi ovjekovječeni u čeliku. Visoko iznad, zastavezaboravljenih pukovnija, blistavo poklanih do zadnjeg čovjeka u davnim ratovima, visjele sudronjave i beživotne na pougljenjenim drškama kopalja.

Masivna dvokrilna vrata izdizala su se na drugom kraju te zbirke, crna i neukrašena,primamljiva kao stratište. Sa svake je strane stajao po jedan Vitez glasnik, mrki kao pogrebnici sasjajnim krilatim kacigama. Ljudi kojima dužnost nije bila samo čuvati središte vlade nego iprenošenje kraljevih naloga u bilo koji kutak Unije. Njegovih naloga, Jezal shvati s iznenadnimnapadajem živaca.

“Njegova Visost traži audijenciju kod Zatvorenog vijeća”, zapjevuši Bayaz. Dvojica muškaracapruže ruke i otvore masivna vrata prema sebi. U hodnik poleti srdit glas. “Moramo napraviti još

ustupaka ili će samo dolaziti do daljnjih nemira! Ne možemo samo—”

“Vrhovni suče, mislim da imamo gosta.”

Bijela je odaja bila svojevrsno razočaranje nakon veličanstvenosti ostatka palače. Nije bilanaročito velika. Nije bilo ukrasa na običnim bijelim zidovima. Prozori su bili uski, gotovo kao utamnici, tako da je soba izgledala turobno čak i na suncu. Nije bilo propuha pa je zrak bio neugodnoustajao i zagušljiv. Jedino je pokućstvo bio dugačak stol od tamnog drva na kojem su bile naslaganevisoke hrpe papira i po šest običnih, tvrdih stolica poredanih sa svake strane stola, jedna u dnu i jošjedna, zamjetno viša od svih ostalih, na čelu. Jezalova vlastita stolica, pretpostavio je.

Zatvoreno vijeće ustane kad se nevoljko uvukao u sobu. Najstrašnija moguća selekcija staracaikad okupljena na jednome mjestu, a svaki je od njih zurio ravno u Jezala u napetoj tišini. Poskočikad su se vrata zalupila iza njega, a zasun se spustio tako zastrašujuće konačno.

“Vaša Visosti,” lord komornik se duboko nakloni, “moje kolege i ja prvo bismo vam čestitalina nadasve zasluženom ustoličenju. Svi smatramo da smo u vama dobili dostojnu zamjenu za kraljaGuslava i veselimo se što ćemo vas moći savjetovati i izvršavati vaše naloge u nadolazećimmjesecima i godinama.” Još jedanput se nakloni, a zbirka zastrašujućih staraca zaplješće uljudnimaplauzom.

“O, hvala vam svima”, reče Jezal, ugodno iznenađen, ma koliko se osjećao kao bijedna zamjenaza bilo što. Možda ovo neće biti onako bolno koliko se pribojavao. Stari su mu vuci izgledaliprilično pitomo.

“Dopustite da nas predstavim”, promrmlja Hoff. “Nadlektor Sult, čelnik vaše Inkvizicije.”

“Čast mi je služiti vam, Vaša Visosti.”

“Vrhovni sudac Marovia, glava sudstva.”

“Također, Vaša Visosti, čast mi je.”

“Lorda maršala Varuza vjerujem da već dobro poznajete.”

Stari se vojnik sav rascvao. “Bila mi je čast trenirati vas, Vaša Visosti, i bit će mi častsavjetovati vas nadalje.”

I tako su se redali, i Jezal se svakome redom smiješio. Halleck, lord kancelar. Torlichorm,natkonzul. Reutzer, lord admiral flote, i tako dalje i tako dalje. Konačno ga Hoff povede do visokefotelje na čelu stola i Jezal zasjedne na prijestolje dok se Zatvoreno vijeće i dalje smiješilo. Glupavoim se smiješio odozdo jedan tren, a onda mu sine. “O, molim vas, sjednite.” Starci sjednu, nekolikonjih s očitim bolnim trzajima kad su im stara koljena počela škljocati a stara leđa krčkati. Bayaz sebezbrižno spusti na stolicu u dnu stola, prekoputa Jezala, kao da ondje sjedi cijeli život. Halje sušuškale dok su se stare guzice gnijezdile na ulaštenom drvu i soba postepeno utone u grobnu tišinu.Jedna je stolica uz bok lordu Varuzu bila prazna. Stolica na kojoj bi sjedio lord maršal Burr da nije

na ratištu na Sjeveru. Da nije mrtav. Dvanaest zastrašujućih staraca uljudno je čekalo da Jezalprogovori. Dvanaest staraca za koje je donedavno mislio da zauzimaju sami vrh moći, a sada sviodgovaraju njemu. Takvu situaciju ne bi mogao zamisliti ni u najluđim hedonističkim maštarijama.Pročisti grlo. “Molim vas, nastavite, gospodo. Nastojat ću vas pohvatati u hodu.”

Hoff mu uputi pokorni osmijeh. “Dakako, Visosti. Ako u bilo kojem trenutku zatrebatepojašnjenje, samo recite.”

“Hvala vam,” reče Jezal, “hvala—”

Halleckov neumoljivi glas ga presiječe. “Vratimo se onda uvođenju reda među seljaštvo.”

“Već smo pripremili ustupke!” otrese se Sult. “Ustupke koje su seljaci s veseljem prihvatili.”

“Flaster na zagnojenu ranu!” odvrati Marovia. “Samo je pitanje vremena kad će opet izbitipobuna. Jedini način da to izbjegnemo jest da puku damo što mu treba. Ništa više nego što bi bilopravedno! Moramo ih uključiti u proces upravljanja državom.”

“Uključiti!” podsmjehne se Sult.

“Moramo prebaciti teret poreza na zemljoposjednike!”

Halleck zakoluta očima prema stropu. “Ne opet te besmislice.” “Sadašnji sustav postoji većstoljećima”, drekne Sult.

“Već stoljećima ne djeluje!” dobaci mu Marovia.

Jezal pročisti grlo i glave staraca žustro se okrenu prema njemu. “Ne bi li svaki čovjek mogaoplaćati porez proporcionalno prihodima, bez obzira na to je li u pitanju seljak ili plemić... a onda,možda...” Utihne. Njemu se to činilo kao prilično jednostavna ideja, no sad je svih jedanaestbirokrata zaprepašteno zurilo u njega, kao da je netko nepromišljeno u sobu pustio kućnog ljubimcakoji je sad iznenadno odlučio progovoriti na temu poreza. Na drugom kraju stola Bayaz je u tišiniproučavao nokte. Od njega nije mogao očekivati pomoć.

“O, Vaša Visosti,” započne Torlichorm umirujućim tonom, “takav bi sustav bilo gotovonemoguće provesti.” Pa trepne kao da želi reći, “Kako se uspijevate odjenuti uz toliko nevjerojatnoneznanje?”

Jezal se zarumeni do vrhova ušiju. “Razumijem.”

“Pitanje poreza”, monotonim glasom će Halleck, “strahovito je složeno.” Pa pogleda Jezala kaoda želi reći, “Presloženo pitanje da bi stalo u taj vaš mozak veličine graška.”

“Možda bi bilo bolje, Vaša Visosti, da te zamorne detalje prepustite svojim poniznimslugama.” Marovia mu se sućutno smiješio kao da govori, “Možda bi bilo bolje da držite jezik zazubima i ne dovodite odrasle u neugodnu situaciju.”

“Naravno.” Jezal se posramljeno usuče u svoju fotelju. “Naravno.”

I tako je to trajalo dok se jutro vuklo, a trake svjetla s prozora polako se šuljale preko hrpapapira po prostranom stolu. Malo po malo Jezal je počeo shvaćati pravila te igre. Strahovito složena,a opet strahovito jednostavna. Ostarjeli igrači bili su ugrubo podijeljeni u dvije ekipe. Nadlektor Sulti vrhovni sudac Marovia bili su kapetani i zlobno se sukobljavali oko svake teme, ma koliko nebitne,svaki s po tri pristaše koji su se slagali sa svakom njihovom riječju. Lord Hoff je za to vrijeme, uzbezuspješno asistiranje lorda maršala Varuza, igrao ulogu suca i nastojao graditi mostove prekonepremostivog jaza između tih dvaju utvrđenih tabora.

Jezalova greška nije bila u tome što je pomislio da ne bi znao što reći, iako to dakako nije znao.Greška je bila u tome što je pomislio da itko želi da on nešto kaže. Njima je bilo stalo samo donastavka njihovih jalovih prepiranja. Navikli su se, možda, na vođenje državnih poslova sa slinavimmaloumnikom na čelu stola. Jezal je sada shvatio da su u njemu vidjeli ravnopravnu zamjenu. Počeose pitati jesu li možda u pravu.

“Ako bi Vaša Visost htjela potpisati ovdje... ovdje... i ovdje... i ovdje...”

Pero je strugalo po jednom papiru za drugim, a starački su glasovi monotono tupili,propovijedali i prepirali se međusobno. Sijedi su se starci smiješili, uzdisali i obzirno odmahivaliglavama kad god bi on progovorio pa je govorio sve manje i manje. Maltretirali su ga hvalama izasljepljivali objašnjenjima. Ušuškali su ga u besmislene sate zakona, običaja i tradicije. Polako jetonuo sve niže i niže u neudobnoj stolici. Neki je sluga donio vino pa je pio i napio se i dosađivao se,pa se još više napio i još više dosađivao. Minutu po rastegnutu minutu Jezal je počinjao shvaćati: nepostoji ništa toliko neopisivo zamorno kao što je to najveća moć kad je jednom rastaviš na sastavnedijelove.

“A sad prijeđimo na tužnu temu”, primijeti Hoff kad se zadnja prepirka ugasila nevoljkimkompromisom. “Naš kolega maršal Burr je preminuo. Njegovo tijelo na putu je prema nama saSjevera i bit će pokopano uz najveće počasti. U međuvremenu, međutim, naša je dužnost preporučitizamjenu za njega. Prva je to fotelja u ovoj sobi koju moramo popuniti od smrti uvaženog kancelaraFeekta. Lorde maršale Varuz?”

Stari vojnik pročisti grlo i strese se kao da je shvatio da se sprema otvoriti branu koja bi ih svemogla utopiti. “Imamo dva jasna pretendenta na to mjesto. Obojica su ljudi neupitne hrabrosti iiskustva, čije su zasluge dobro poznate članovima ovoga vijeća. Ne sumnjam da bi i general Poulderi general Kroy bili—”

“Nema ni najmanje sumnje da je Poulder bolji čovjek!” zareži Sult i Halleck se smjesta složi.

“Upravo suprotno!” procijedi Marovia uz ljutito mrmljanje iz svojega tabora, “Kroy jeočigledno bolji izbor!”

Bilo je to područje na kojem je, kao donekle iskusan časnik, Jezal imao osjećaj da bi mogaobiti od neke minijaturne vrijednosti, ali nitko iz Zatvorenog vijeća nije izgledao kao da ga uopćepomišlja pitati za mišljenje. Nadureno klone natrag na stolicu i otpije još jedan srk vina iz kaleža dok

su se stari vuci nastavili zlobno otresati jedni na druge.

“Možda bismo to pitanje trebali opsežnije raspraviti poslije!” lord Hoff presiječe svežučljiviju raspravu. “Njegovu Visost zamaraju finese tog problema, a odluka nije toliko hitna!” Sult iMarovia izazovno su zurili jedan u drugoga, ali ne kažu ništa. Hoff s olakšanjem uzdahne. “Dobro.Sljedeća se točka tiče opskrbe naše vojske u Anglandiji. Pukovnik West u svojim depešama piše—”

“West?” Jezal se naglo uspravi, glasa hrapavog od vina. To mu je ime došlo kao mirisne solionesviještenoj djevojci, čvrsta i pouzdana stijena za koju se uhvatio usred sveg ovog kaosa. Da jebarem West sada ovdje da mu pomogne, sve bi imalo puno više smisla... zatrepće prema stolici kojuje Burr ostavio za sobom, onako praznu uz rame Varuzu. Jezal je možda bio pijan, ali je još uvijekkralj. Pročisti vlažno grlo. “Pukovnik West bit će moj novi lord maršal!”

Nastupi zaprepaštena tišina. Dvanaest staraca samo je zurilo. Onda se Torlichorm blagozasmijulji, kao da kaže, “Kako ćemo ga ušutkati?” “Vaša Visosti, pukovnik West je vaš poznanik ihrabar čovjek, dakako...” Čitavo je Vijeće, izgleda, konačno pronašlo jednu temu oko koje će se svisložiti. “Prvi u proboju Ulriocha i tako to,” promrmlja Varuz odmahujući glavom, “ali zapravo—”

“... mlad je i neiskusan, i...”

“Pučanin je”, reče Hoff podignutih obrva.

“Bilo bi to nedolično kršenje tradicije”, žalosno će Halleck.

“Poulder bi bio daleko bolji!” zareži Sult na Maroviju.

“Kroy je pravi čovjek!” Marovia mu srdito uzvrati.

Torlichorm se medeno nasmiješi, kao dojilja koja pokušava smiriti nestašno dojenče. “Vidite,dakle, Vaša Visosti, ne možemo nikako uzeti u obzir pukovnika Westa—”

Jezalov prazni kalež odbije se od Torlichormove ćele uz glasan prasak i otklapara u kutprostorije. Starac jaukne od šoka i bola pa sklizne sa stolice dok mu se iz dugačke posjekotine krvslijevala po licu.

“Ne možete?!” zaurla Jezal, na nogama i izbečenih očiju. “Usuđuješ mi se reći da ‘ne možete’,ti jebeni stari gade! Vi pripadate meni, svi vi!” Prstom je gnjevno ubadao zrak. “Postojite da mesavjetujete, a ne da mi diktirate! Ja ovdje vladam! Ja!” Zgrabi tintarnicu i zavitla je na drugi krajprostorije. Razleti se udarivši u zid i rasprska veliku crnu mrlju po žbuki i poprska rukavnadlektorova besprijekorno bijelog kaputa crnim mrljama. “Ja! Ja! Treba nam tradicija jebenepokornosti ovdje!” Ščepa snop dokumenata i baci ih u Maroviju, zasipavši zrak šuškavim papirima.“Da nikad više nisam čuo da ‘ne možete’! Nikad!”

Dvanaest pari zgranutih očiju zurilo je u Jezala. Jedan se par smiješio, preko na samome krajustola. To ga još više razgnjevi. “Collem West bit će moj novi lord maršal!” zakrešti pa u srdžbiprevrne stolac. “Na sljedećem ćete se sastanku prema meni odnositi s dužnim poštovanjem ili ću vassve dati strpati u lance! U jebene lance... i... i...” Glava ga je sad počela gadno boljeti. Pobacao je

sve što mu je bilo nadohvat ruke i postajao je očajnički nesiguran kako da nastavi.

Bayaz mrko ustane sa stolice. “Gospodo moja, to će biti sve za danas.” Zatvoreno vijeće nijetrebalo daljnji poticaj. Papiri počnu lamatati, halje šuškati, stolice cviliti dok su se jagmili da prviiziđu iz sobe. Hoff se domogne hodnika. Marovia je slijedio tik iza njega, a onda Sult. Varuzpomogne Torlichormu da ustane s poda i povede ga pod ruku. “Ispričavam se,” hripao je dok su gakrvava lica odvodili prema vratima, “Vaša Visosti, duboko se ispričavam...”

Bayaz je mrko stajao u dnu stola i gledao vijećnike kako žurno napuštaju prostoriju. Jezal jevirkao sa suprotne strane, ukipljen u nekom stanju između daljnje srdžbe i smrtne nelagode, ali sveviše ovo drugo. Činilo mu se da je prošla cijela vječnost dok i zadnji član Zatvorenog vijeća nijekonačno pobjegao van i velika se crna vrata teško zatvorila.

Prvi mag okrene se prema Jezalu i licem mu se iznenada razlegne osmijeh od uha do uha.“Krasno ste to izveli, Visosti, krasno.”

“Molim?” Jezal je bio uvjeren da je napravio budalu od sebe u tolikoj mjeri da to više nikadneće moći ispraviti.

“Vaši će saveznici malo bolje razmisliti prije nego vas opet olako shvate, mislim. Nije to novastrategija, ali nije zbog toga nimalo manje učinkovita. Harod Veliki i sam je bio strahovito ćudljiv ito je izvrsno koristio. Nakon jednog od njegovih ispada bijesa nitko se tjednima ne bi usudiopropitivati njegove odluke.” Bayaz se zasmijulji. “Iako sumnjam da bi čak i Harod pribjegaoranjavanju vlastitog natkonzula.”

“Nije to bio ispad bijesa!” zareži Jezal u kojem se opet raspirio bijes. Ako je već okružengroznim starcima, Bayaz je daleko najveći krivac od svih. “Ako sam ja kralj, tako će se prema meni iodnositi! Ne dopuštam da mi se diktira u mojoj vlastitoj palači! Nitko mi neće diktirati... čak ni...hoću reći...”

Bayaz ga probode pogledom, zelenih očiju zastrašujuće nemilosrdnih, i obrati mu se ledenomirno. “Ako vam je namjera iskaliti bijes na meni, Vaša Visosti, svesrdno bih vam preporučio da tone učinite.”

Jezalov je gnjev ionako bio na rubu zalaza, i sad, pod magovim ledenim pogledom, potpunousahne. “Naravno... oprostite... tako mije žao.” Sklopi oči pa se tupo zagleda u ulaštenu plohu stola.Prije se nikad ni za što nije ispričavao. Sad kad je postao kralj i nije se više morao ispričavatinikome živom, ustanovio je da ne može prestati. “Nisam ovo tražio”, promrmlja nemoćno i klone nastolicu. “Ne znam kako se ovo dogodilo. Nisam to zaslužio.”

“Naravno da niste.” Bayaz polako obiđe stol. “Nitko nikada ne može zaslužiti prijestolje. Zatose morate truditi da ga budete dostojni sada. Svakoga dana. Baš kao što su to činili vaši prethodnici.Casamir. Arnault. Sam Harod.”

Jezal duboko udahne pa izdahne. “U pravu ste, naravno. Kako uspijevate uvijek biti u pravu?”

Bayaz skrušeno podigne ruku. “Uvijek u pravu? Teško. Ali imam prednost dugogodišnjegiskustva i tu sam da vas vodim najbolje što mogu. Fino ste krenuli jednim teškim putem i trebate seponositi sobom kao što se ja ponosim. Postoje, međutim, određeni koraci koje ne možemo odgađati.Glavni među njima je vaše vjenčanje.”

Jezal zine. “Vjenčanje?!”

“Neoženjen kralj je poput stolca s tri noge, Vaša Visosti. Sklon padanju. Vaša je stražnjica tekdotakla tron i sve je samo ne ukorijenjena ondje. Treba vam žena koja će vam pružiti podršku itrebaju vam nasljednici kako bi se vaši podanici osjećali sigurnije. Odgađanje će samo vašimneprijateljima pružiti priliku da djeluju protiv vas.”

Udarci su padali tolikom brzinom da se Jezal morao uhvatiti za glavu, u nadi da će je takospriječiti da se razleti. “Moji neprijatelji?!” Zar se nije uvijek trudio sa svima slagati?

“Zar je moguće da ste toliko naivni? Lord Brock nesumnjivo već spletkari protiv vas. LordIsher se neće vječno držati po strani. Ostali u Otvorenome vijeću podržali su vas iz straha ili su za tobili plaćeni.”

“Plaćeni?!” zine Jezal.

“Takva podrška ne traje vječno, morate se oženiti, a supruga vam mora donijeti moćnesaveznike.”

“Ali imam...” Jezal lizne usne, nesiguran kako da načne tu temu. “Određene veze... u tomsmislu.”

“Ardee West?” Jezal napola zausti da pita Bayaza otkud on zna toliko o njegovim ljubavnimzavrzlamama, no brzo odustane od toga. Na kraju krajeva, starac je po svemu sudeći znao više toga onjemu nego on sam. “Znam kako je to, Jezale. Proživio sam dug život. Naravno da je volite. Naravnoda biste se svega odrekli zbog nje, ovoga časa. Ali vjerujte mi, taj osjećaj neće potrajati.”

Jezal s nelagodom prebaci težinu. Pokuša zamisliti Ardeen nahereni osmijeh, mekoću njezinekose, zvuk njezina smijeha. Utjehu koju mu je pružala dok je bio na ravnici. No sad je bilo teškorazmišljati o njoj a da se ne sjeti njezinih zuba koji su mu se zarivali u usnicu, lica koje ga je žarilood šamara koji mu je opalila, škripu stola koji se klimao ispod njih. Srama, krivnje i komplikacija.Bayazov glas nastavi, nemilosrdno miran, brutalno realan, okrutno razuman.

“Sasvim je prirodno da ste imali veze, ali vaš je dosadašnji život gotov, i vaše veze zajedno snjim. Sada ste kralj i vaš narod traži da se tako i ponašate. Trebaju nešto na što će se ugledati. Neštošto je bez truda uzvišenije od njih. Govorimo o natkraljici Unije. Majci kraljeva. Farmerova kćisklona nepredvidivom ponašanju i ozbiljnom pijanstvu? Ne bih rekao.” Jezal se lecne kad je čuotakav opis Ardee, ali nije to mogao poreći.

“Vi ste kraljev rođeni sin. Žena besprijekornog porijekla dala bi vašoj lozi veću težinu. Dalekoveće poštovanje. Svijet je pun prikladnih žena, Vaša Visosti, redom visokog roda. Kćeri vojvoda,

sestara kraljeva, prelijepih i obrazovanih. Svijet je pun princeza među kojima možete birati.” Jezalosjeti kako mu se dižu obrve. Volio je Ardee, naravno, ali Bayaz je iznio razoran argument. Sadamora razmišljati o toliko toga pored vlastitih potreba. Ako mu je ideja njega kao kralja bila apsurdna,ideja Ardee kao kraljice bila je još triput toliko. Volio ju je, naravno. Na neki način. Ali pun svijetprinceza među kojima može birati? Bila je to rečenica kojoj je bilo silno teško pronaći manu.

“Shvatili ste!” Prvi mag pobjedonosno pucne prstima. “Poslat ću poruku vojvodi Orsu da vampredstavi svoju kćer Terez.” Utješno podigne ruku. “Samo za početak, znate. Talins bi bio moćansaveznik.” Nasmiješi se i prigne bliže pa šapne Jezalu na uho. “Ali ne morate baš sve ostaviti zasobom, ako ste toliko vezani za tu djevojku. Kraljevi često imaju ljubavnice, znate.”

I to je, naravno, presudilo.

SPREMNI ZA NAJGOREG lokta je sjedio u blagovaonici, zurio u stol i jednom rukom masirao bolno bedro. Drugom je

odsutno miješao cijelo bogatstvo u draguljima rašireno na crnoj kožnatoj futroli.

Zašto ja ovo radim? Zašto ostajem ovdje i postavljam pitanja? Mogao bih otići odavde sprvom plimom i nikome ne bi ništa falilo. Možda na turneju po prelijepim gradovima Styrije?Krstarenje po Tisući Otoka? Pa na kraju u udaljeni Thond ili daleki Suljuk da ondje u miruproživim ostatak svojih izobličenih dana, među ljudima koji ne razumiju ni riječ iz mojih usta? Danikoga više ne ozlijedim? Da ništa ne tajim? Da za krive i nedužne, istinu i laži ne marim nimaloviše od ovih ovdje kamenčića.

Dragulji su svjetlucali na svjetlu svijeće, kvrckali jedni o druge, golicali mu prste dok ih jeprovlačio na jednu stranu, pa natrag na drugu. Ali Njegova bi Eminencija plakala da iznenadanestanem. Isto kao i, pretpostavljam, bankarska kuća Valint i Balk. Gdje bih u čitavom KruguSvijeta bio siguran od suza tako moćnih gospodara? I čemu? Da bih po cijele dane sjedio nasvojoj invalidnoj guzici i čekao dolazak ubojica? Da bih mogao ležati u krevetu u bolovima irazmišljati o svemu što sam izgubio?

Namršti se draguljima: čistim, tvrdim i prelijepim. Odabrao sam ja svoje još odavno. Kadsam uzeo novac od Valinta i Balka. Kad sam poljubio službeni prsten. Cak i prije carevih tamnica,kad sam izjahao na most siguran da samo veličanstveni Sand dan Glokta može spasiti svijet...

Muklo kucanje odjekne sobom i Glokta trgne glavom uvis, razjapivši krezuba usta. Samo danije nadlektor—

“Otvorite uime Njegove Eminencije!”

Namršti se od grča koji mu je šibnuo kralješnicom kad se izvukao sa stolice i zagrabio draguljena hrpu. Neprocjenjive svjetlucave šake dragulja. Znoj mu izbije po cijelome čelu.

Što ako nadlektor sazna za moju malu riznicu? Zasmijulji se sam sebi dok je uzimao kožnatufutrolu. Kanio sam vam spomenuti sve to, kunem se, ali nikad nije osvanuo pravi trenutak.Uostalom, to je sitnica - ništa više nego što bi iznosila otkupnina za kralja. Prtljao je prstima podraguljima i u žurbi kvrcne jedan u stranu i on zasjavši padne na pod uz oštri klik, klik.

Još jedno kucanje, ovoga puta glasnije, i teška brava zadrhti od siline udarca. “Otvorite!”

“Evo, stižem!” S mukom se spusti na sve četiri i jaukne tragajući po podu dok mu je vrat goriood bola. Ugleda ga - plosnati zeleni kamičak ležao je na daskama, sjajan na svjetlu vatre.

Imam te, gade! Ščepa ga, za rub se stola povuče na noge pa presavine futrolu, jedanput, dvaput.Nemam je vremena skrivati. Gurne je u košulju, sasvim dolje iza pojasa, pa zgrabi štap i počne šepatiprema vratima, brišući znojno lice, popravljajući odjeću i dajući sve od sebe da se predstavi uhladnokrvnom izdanju.

“Evo me! Nema potrebe za—”

Četiri golema praktikala proguraju se uz njega u stan i umalo ga prevrnu. Iza njih, vani uhodniku, stajala je Njegova Eminencija nadlektor, zlokobno namrgođen i s još dvojicom ogromnihpraktikala iza leđa. Iznenađujuće doba dana za ovako ugodan posjet. Glokta je čuo kako mu onačetvorka topće po stanu, otvara širom vrata i lupa vratima ormara. Ne obazirite se na mene,gospodo, samo se vi raskomotite. Trenutak kasnije umarširaju natrag unutra.

“Prazno”, progunđa jedan iza maske.

“Hah”, podrugljivo će Sult i glatko odlebdi preko praga ogledavajući se oko sebe s prezirnomgrimasom. Moje nove odaje, čini se, nisu nimalo impresivnije od starih. Njegovih šest praktikalazauzelo je položaje uza zidove Gloktine blagovaonice i motrilo, ruku prekriženih na prsima. Puno jeto velikih mrcina da paze na jednog malog bogalja.

Sultove cipele probadale su pod dok je koračao amo-tamo, izbečenih plavih očiju i licaiskrivljenoga gnjevnom grimasom. Ne trebate biti naročito dobri u procjenjivanju osoba dazaključite da ovo nije sretan čovjek. Je li možda saznao koju od mojih ružnih tajni? Koju od mojihmalih neposlušnosti? Glokta osjeti kako mu se uz kralješnicu šulja znojni drhtaj. Nepogubljenjepredstojnice Eider, možda? Moj dogovor spraktikalkom Vitari da ne kažemo baš cijelu istinu?Ugao kožnate vreće nježno mu se zarije u rebro, kad je pomaknuo kukove. Ili samo ona sitnicavezana uz veliko bogatstvo kojim me kupila vrlo sumnjiva banka? - (suton; CroWarez.org)

Glokti se u mislima pojavi nepoznata slika futrole s draguljima kako iznenada klizi iza pojasa irasipava mu dragulje niz nogavice u neprocjenjivom mlazu dok nadlektor i njegovi praktikali zure učudu. Pitam se kako bih to objasnio? Morao je zatomiti cerek kad se toga sjetio.

“Taj smrad Bayaz!” zareži Sult, a ruke u bijelim rukavicama stegnu se u drhtave šake.

Glokta osjeti kako se za najtanju dlaku opušta. Nije u meni problem, dakle. Barem ne još.“Bayaz?”

“Taj ćelavi lažac, taj necereni prevarant, taj prastari šarlatan! Uzurpirao je Zatvoreno vijeće!”Stani, lopov! “Rekao je onom crvu Lutharu da nam naređuje! Rekli ste mi da je on ništavnibeskičmenjak!” Rekao sam vam da je bio ništavni beskičmenjak, ali ste me izignorirali. “Pokazalose da taj prokleti psić ima zube i da ih se ne boji upotrijebiti, i da ga onaj svinjski prvi mag drži napovodcu! Sprda se s nama! Sprda se sa mnom! Sa mnom!” urlao je Sult i ubadao se u prsa skvrčenimprstom.

“Ja—”

“Gonite se s tim svojim isprikama, Glokta! Utapam se u moru prokletih isprika, a trebamodgovore! Trebam rješenja! Trebam znati više o tom lažovu!”

Onda vas ovo možda impresionira. “Već sam, zapravo, bio toliko slobodan da poduzmem nekekorake u tom smjeru.”

“Kakve korake?”

“Uspio sam privesti njegova navigatora”, reče Glokta i dopusti si najblaži mogući osmijeh.

“Navigatora?” Sult ničime nije odavao da je impresioniran. “I što vam je taj zvjezdoznanskiimbecil rekao?”

Glokta zastane. “Da je putovao Starim Carstvom do ruba Svijeta s Bayazom i našim novimkraljem, prije nego što je ovaj ustoličen.” Pokušavao je naći riječi koje će glatko sjesti u Sultovsvijet logike, razloga i urednih objašnjenja. “Da su tražili nekakvu... relikviju iz Staroga doba—”

“Relikvije?” upita Sult i još se jače namršti. “Staro doba?”

Glokta gutne. “Dabome, ali nisu je našli—”

“Dakle sad znamo tisuću stvari koje Bayaz nije napravio? Pih!” Sult srdito raspara zrak rukom.“On je nitko i nije vam rekao baš ništa! Samo nove mitove i gluposti!”

“Naravno, Vaša Eminencijo”, promrmlja Glokta. Nekim je ljudima zbilja nemoguće udovoljiti.

Sult je namršteno zurio u ploču kvadrata ispod prozora i lebdio rukom u bijeloj rukavici iznadfigura kao da se sprema povući potez. “Već sam prestao brojiti koliko ste me puta iznevjerili, ali datću vam posljednju priliku da se iskupite. Još jedanput provjerite tog prvog maga. Pronađite nekuslabu točku, neko oružje koje možemo upotrijebiti protiv njega. On je bolest i moramo gaiskorijeniti.” Ljutito je ubadao jednu od bijelih figura. “Želim ga uništiti! Želim ga dokrajčiti! Želimga vidjeti u Kući pitanja, u lancima!”

Glokta gutne. “Vaša Eminencijo, Bayaz je na sigurnom u palači i daleko izvan mog dosega...njegov nam je štićenik sada kralj...” Dijelom zahvaljujući i našim vlastitim očajničkim naporima.Glokta se umalo suzdržao, ali nije mogao ne postaviti pitanje. “Kako da to izvedem?”

“Kako?” zavrišti Sult. “Kako, ti šepavi crve?” Gnjevno zamahne rukom preko ploče i razbacafigure po podu. Pitam se tko će se morati sagnuti da ih pokupi? Šestorica praktikala, kao da njimaupravlja ton nadlektorova glasa, odvoje se od zidova i prijeteći se nadviju nad sobu. “Da se želimsam baviti svakim detaljem, ne bih trebao vaše bezvrijedne usluge! Gubite se i obavite to, izobličenagnjusobo!”

“Vaša Eminencija je preljubazna”, promrmlja Glokta i još jedanput ponizno pogne glavu.No čak i najbijednijeg psa ponekad treba pogladiti po glavi, ili bi mogao skočiti gospodaru zavrat...

“I provjerite tu njegovu priču kad ste već tamo.”

“Priču, nadlektore?”

“Tu bajku o Carmee dan Roth!” Sultove se oči još više suze, a u korijen nosa usjeku mu se oštrebore. “Ako ne možemo preuzeti povodac, moramo uspavati pseto, jasno?”

Glokta osjeti kako mu oko trza, unatoč naporima da ga primiri. Moramo pronaći način danaglo prikratimo vladavinu kralja Jezala. Opasno. Ako je Unija brod, tek je nedavno isplovila izoluje i gadno je nagnuta. Jednog smo kapetana izgubili. Ako smijenimo i drugoga, brod bi semogao potpuno raspasti. A onda ćemo se svi skupa naći u dubokim, hladnim, nepoznatim vodama.Je li tko za građanski rat? Mrštio se kvadratovskim figurama razbacanim po podu. Ali Njegova jeEminencija rekla svoje. Što je ono Shickel rekla? Kad ti gospodar zada zadatak, daješ sve od sebeda ga izvršiš. Čak i ako je zadatak mračan. A neki od nas skrojeni su isključivo za mračnezadatke...

“Carmee dan Roth i njezino kopile. Saznat ću istinu o tome, Eminencijo, možete se pouzdati umene.”

Sultov podsmijeh zgrči se u još više razine prezira. “Da bar!”

U Kući pitanja bilo je vrlo živo s obzirom na to da je bila večer. Glokta nije vidio nikoga dokje šepao hodnikom, s onom bijedom od zuba utisnutim u usnu, rukom čvrsto stegnutom oko drškeštapa, skliskom od znoja. Nije nikoga vidio, ali je čuo.

Glasove koji grgljaju iza željezom okovanih vrata. Tihi i uporni. Postavljanje pitanja. Visoki iočajni. Pjevanje odgovora. Tu i tamo bremenitom bi se tišinom razlomio poneki vrisak, urlik ilibolni jauk. To uopće ne treba objašnjavati. Severard je bio naslonjen na prljav zid dok je Gloktašepao prema njemu, i s jednom nogom na žbuki nemelodično zviždukao iza maske. “Što je sve ovo?”upita Glokta.

“Neki od ljudi lorda Brocka napili su se i postali preglasni. Pedesetorica njih, napravili supopriličan nered u blizini Četiriju Uglova. Kukali su o pravima, tulili kako je narod prevaren, lajalikako je Brock trebao biti kralj. Oni kažu da su to bile demonstracije. Mi kažemo da je to bilopodrivanje države.”

“Podrivanje države, ha?” Definicija je zloglasno fleksibilna. “Izaberite kojeg kolovođu ipribavite potpise. Anglandija je opet u rukama Unije. Krajnje je vrijeme da je počnemo punitiizdajnicima.”

“Već rade na tome. Još nešto?”

“Pa naravno.” Zongliranje noževima. Jedan padne, još dva polete u zrak. Stalno se sve više iviše oštrica okreće u zraku, sve redom s ubojitim sječivom. “Posjetila me Njegova Eminencijamalo ranije danas. Kratak posjet, ali predug za moj ukus.”

“Posao za nas?”

“Ništa od čega ćeš se obogatiti, ako si se tome nadao.”

“Uvijek se nadam. Ja sam, moglo bi se reći, optimist.”

“Blago tebi.” Ja više naginjem na drugu stranu. Glokta duboko udahne, pa duboko izdahne.“Prvi mag i njegovi odvažni suputnici.”

“Opet?”

“Njegova Eminencija želi informacije.”

“Ali taj Bayaz. Nije li si on dobar s našim novim kraljem?”

Glokta podigne obrve kad je hodnikom odjeknuo prigušen bolan urlik. Blizak? Mogao si jekomotno načiniti kralja od gline. “Zato ga moramo držati na oku, praktikale Severard. Za njegovuvlastitu sigurnost. Moćni ljudi imaju moćne neprijatelje, kao i moćne prijatelje.”

“Mislite da onaj navigator zna još nešto?”

“Ništa što bi poslužilo.”

“Šteta. Baš sam se počeo navikavati na maloga gada. Priča neku genijalnu priču o nekakvojogromnoj ribetini.”

Glokta srkne kroz gole desni. “Zadržite ga gdje jest zasad. Možda će praktikal Frost cijenitinjegove priče.” On ima istančan smisao za humor.

“Ako od navigatora nema koristi, koga da pritisnemo?”

Da, baš, koga? Devetprsti je otišao. Bayaz se uvalio u palaču, a njegov naučnik se gotovonikad ne odvaja od njega. Donedavni Jezal dan Luthar, moramo priznati, sada nam je malo izvandosega... “A ona žena?” Severard podigne pogled. “Što, ona smeđa kuja?”

“Još uvijek je u gradu, zar ne?”

“Zadnje što znam, da.”

“Onda je prati i saznaj što smjera.”

Praktikal zastane. “Zar baš moram?”

“Što? Bojiš se?”

Severard podigne masku i počeše se ispod nje. “Ima ljudi koje bih radije slijedio.”

“Život je niz stvari koje radije ne bismo radili.” Glokta baci pogled na jednu, pa na drugustranu hodnika da bude siguran da nema nikoga. “Moramo postaviti i pokoje pitanje o Carmee danRoth, navodnoj majci našeg sadašnjeg kralja.”

“Koji tip pitanja?”

Prigne se Severardu i tiho mu šapne na uho. “Pitanja poput - je li zbilja rodila dijete prije negošto je umrla? Je li to dijete zbilja bilo plod podivljalih hormona kralja Guslava? Je li to dijete

stvarno ovaj čovjek kojega sada imamo na prijestolju? Znaš koji tip pitanja.” Pitanja koja bi nasmogla uvaliti u puno nevolja. Pitanja koja bi neki mogli nazvati podrivanjem poretka. Na krajukrajeva, definicija je zloglasno fleksibilna.

Severardova maska izgledala je isto kao uvijek, ali ostatak mu je lica bio vidno zabrinut.“Sigurni ste da želimo kopati po tome?”

“A da pitaš nadlektora je li siguran? Meni je zvučao sigurno. Uzmi Frosta da ti pomogne ako tije teško.”

“Ali... što tražimo? Kako ćemo—”

“Kako?” procijedi Glokta. “Da se želim sam baviti svakim detaljem, ne bih trebao tvojeusluge! Idi i obavi to!”

Kad je Glokta bio mlad i lijep, hitar i perspektivan, predmet divljenja i zavisti, mnogo jevremena provodio po krčmama Adue. Iako se ne sjećam da sam ikada ovoliko zaglibio, čak ni unajcrnjim raspoloženjima.

Sada se nije uopće osjećao kao da iskače dok je hramao među gostima. Ovdje je norma bitiinvalidan, a imao je i više zuba od prosjeka. Gotovo svi su imali ružne ožiljke ili onesposobljavajućeozljede, rane ili bradavice kojih bi se i žaba krastača posramila. Bilo je ljudi kojima su lica bilagrublja od kore na ustajaloj kaši. Ljudi koji su se tresli gore nego lišće na vjetru i smrdjeli kao tjedandana stara mokraća. Ljudi koji su izgledali kao da bi prerezali grkljan djetetu samo da naoštre nož.Neka pijana kurva navalila se na stup u pozi koja ne bi napalila ni najočajnijeg mornara. Isti vonjkiselog piva i beznađa, kiselog znoja i prerane smrti kojeg se sjećam s lokacija svojih najgorihekscesa. Samo još jači.

Na kraju smrdljive zajedničke prostorije bilo je nekoliko separea, lučnih vrata punih očajnihsjena i još očajnijih pijanaca. A koga bi čovjek uopće i mislio naći u ovakvom okruženju? Glokta sedogega do zadnje i stane.

“Vidi-vidi. Nisam mislio da ću vas ikad više vidjeti živog.”

Nicomo Cosca izgledao je još gore nego kad ga je Glokta prvi put vidio, ako je to uopćemoguće. Bio je raskrečen na sluzavom zidu, obješenih ruku, glave klonule u stranu, očiju jedvaotvorenih dok je gledao Gloktu kako se s mukom smješta na stolicu prekoputa njega. Koža mu je bilasapunasto blijeda na treperavom svjetlu plamena jedne jedine otužne svijeće, s tamnim kesicamaispod očiju, a po upalom i šiljatom licu premještale su mu se sjene. Osip na vratu još mu se jačeupalio i proširio se na jednu stranu vilice kao bršljan na ruševini. Uz još samo malo truda izgledaobi gotovo bolesno kao ja.

“Superiore Glokta”, zahriplje, glasom hrapavim poput kore stabla. “Baš mi je drago da stedobili moju poruku. Čast mi je obnoviti poznanstvo, unatoč slabim izgledima. Vaš gospodar nijenagradio vaš trud na jugu rezanjem grkljana, je li?”

“Bio sam iznenađen koliko i vi, ali nije.” Iako još uvijek stigne. “Kako je bilo u Dagoski nakonšto sam otišao?”

Styrijac ispuše upale obraze. “U Dagoski je bio kaos, kad već pitate. Mnogo poginulih. Mnogoporobljenih. Događa se to kad Gurkhulci dođu na večeru, ne? Dobri su ljudi loše završili, a ni lošiljudi nisu bitno bolje prošli. Svi su loše završili. I vaš prijatelj general Vissbruck je tako skončao.”

“Čuo sam da si je prerezao grkljan.” Uz oduševljeno odobravanje javnosti. “Kako ste se viizvukli?”

Kut Coscinih usta uvije se prema gore kao da bi se rado nasmiješio, ali nema snage. “Prerušiosam se kao sluškinja i preko kreveta se dočepao izlaza.”

“Genijalno.” Ali vjerojatnije si upravo ti otvorio dveri Gurkhulcima u zamjenu za slobodu.Pitam se bih li i ja učinio isto da sam bio na tvom mjestu. Vjerojatno bih. “I super za nasobojicu.”

“Kažu da je sreća žena. Uvijek je privlače oni koji je najmanje zaslužuju.” “Možda.” Iako mise čini da je ja niti zaslužujem niti privlačim. “Svakako je vrlo zgodno da ste se pojavili u Adui uovome trenutku. Situacija je... nepostojana.”

Glokta začuje nekakav cvileći, šuškavi zvuk i ispod njegove stolice izleti ogroman štakor i natrenutak zastane na otvorenom. Cosca zavuče nespretnu ruku u umrljanu jaknu i šibne njome van.Zajedno s njom izleti nož i sijevne kroz zrak. Zadrhti pogodivši daske dobrih korak-dva od mete.Štakor još jedan tren ostane sjediti, kao da im želi pokazati svoj prezir, a onda šmugne između nogustolova i stolica, i oguljenih čizama gostiju.

Cosca je sisao žute zube dok je puzao iz separea da pokupi bačeni nož. “Nekoć sam sjajnobacao noževe, znate.”

“Nekoć su ljepotice opčinjeno slušale svaku riječ iz mojih usta.” Glokta srkne svoje praznedesni. “Vremena se mijenjaju.”

“Čujem da je tako. Svakakve se promjene zbivaju. Novi vladari znače nove brige. Brige značeposao, ljudima u mojoj profesiji.”

“Moguće je da mi opet zatrebaju vaši specifični talenti, u skorije vrijeme.”

“Ne mogu reći da bih vas odbio.” Cosca nagne bocu, gurne jezik u grlić i poliže zadnje kapi.“Kesa mi je prazna kao presušeni bunar. Toliko prazna, štoviše, da uopće ni nemam kesu.”

Tu ti barem mogupomoči. Glokta provjeri da ih nitko ne gleda, a onda baci nešto po grubojpovršini stola, gledajući kako uz škljocaj odskakuje i vrti se dok se konačno nije zaustavilo predCoscom. Plaćenik uzme predmet palcem i kažiprstom, pruži ga prema plamenu svijeće i zagleda se unjega jednim krvavim okom. “Ovo izgleda kao dijamant.”

“Smatrajte se zaposlenim. Rekao bih da si možete pronaći ponekog istomišljenika kao pomoć.

Neke pouzdane ljude koji ne pričaju okolo i ne postavljaju pitanja. Dobre ljude da vam pomognu.”

“Mislite, loše ljude?”

Glokta se naceri i pokaže rupe između zuba. “Pa, rekao bih da to ovisi o tome jesi liposlodavac ili posao.”

“Pretpostavljam da je tako, zapravo.” Cosca ispusti praznu bocu na loše posložene daske napodu. “A koji je to posao, superiore?”

“Zasada samo da čekate i držite se u sjeni.” Nagne se iz separea i pucne prstima premamrzovoljnoj konobarici. “Još jedna boca ovog pića koje moj prijatelj pije!”

“A poslije?”

“Sigurno ćemo naći neku zanimaciju za vas.” Bolno se na stolici promeškolji prema naprijed iprošapće. “Između nas, čuo sam glasinu da Gurkhulci stižu.”

Cosca se prene. “Opet oni? Moramo li? Ti smradovi ne igraju po pravilima. Bog, pravednost ivjera.” Strese se. “Uznemiruje me to.”

“No, tko god nam kucao na vrata, siguran sam da ćemo moći organizirati junački posljednjiotpor u nepovoljnom položaju i bez nade u olakšanje.” Neprijatelja mi barem ne manjka, uostalom.

Plaćenikove se oči zacakle kad mu je djevojka bubnula bocom pred njega na izvitopereni stol.“Ah, izgubljeni slučajevi. Takvi su mi najdraži.” - (gro.zeraWorC ,notus)

NAVIKA ZAPOVIJEDANJAWest je sjedio u šatoru lorda maršala i beznadno zurio u prazno.U zadnjih godinu dana jedva da

je imao besposlen trenutak.

Sada odjednom nije imao što raditi osim čekati. Stalno je očekivao da semaršal Burr progurakroz preklop i ode do karata sa šakama stegnutim izaleđa. Stalno je očekivao osjetiti njegovuumirujuću prisutnost po taboru,čuti njegov gromki glas kako poziva samovoljne časnike na red. Alinaravnoda neće. Ni sad ni ikad više.

Na lijevoj je strani sjedio štab generala Kroya, svi mrki i ozbiljni u svojim crnim uniformama,uštirkanijim nego ikad. Na desnoj su strani zavaljeni sjedili Poulderovi ljudi, s nemarno otkopčanomgornjom dugmadi u otvorenoj provokaciji vojnicima prekoputa, napuhani kao paunovi koji pokazujuperje repa. Dva su se velika generala i sami mjerkali međusobno, sumnjičavi kao da se nalaze na čeludviju suparničkih vojski na bojištu, i čekali edikt koji će jednoga od njih uzdići u Zatvoreno vijeće, adrugome zauvijek zatrti sve nade. Edikt koji će imenovati novog kralja Unije i njegova novog lordamaršala.

Bit će to Poulder ili Kroy, dakako, i obojica su iščekivali svoju konačnu veličanstvenu pobjedunad onim drugim. U međuvremenu je vojska, a West napose, sjedila paralizirana. Nemoćna. Dalekona sjeveru Cucak i njegovi prijatelji, koji su Westu u divljini život spasili više puta nego što jemogao pobrojati, nesumnjivo se bore za goli život i očajnički očekuju pomoć koja nikad neće stići.

Westu je cijela ta situacija bila gotovo kao da je na vlastitom sprovodu, i to takvom na kojemsu se okupili podsmješljivi, iskeženi, pompozni neprijatelji. Bit će to Poulder ili Kroy, i koji god dabude, njemu je odzvonilo. Poulder ga mrzi gorućom strašću, a Kroy ledenim prezirom. Jedini koji ćepasti brže i potpunije od njega samog bit će Poulder ili Kroy, kojega god je u konačnici Zatvorenovijeće zaobišlo.

Vani nastane nejasno komešanje i sve se glave žustro okrenu da pogledaju. Začuje se brzanjekoraka prema šatoru, i nekoliko časnika nervozno ustane sa stolica. Preklop trgne u stranu i unutrauzvekeće vitez glasnik. Bio je silno visok, a krila na njegovoj kacigi gotovo su parala strop šatorakad se uspravio. Preko oklopljenog ramena imao je kožnatu futrolu s pečatom zlatnog sunca Unije.West se zapilji u nju i zadrži dah.

“Predajte poruku”, urgirao je Kroy, ispruživši ruku.

“Predajte je meni!” otrese se Poulder.

Dva su se muškarca naguravala bez trunke dostojanstva dok ih je vitez glasnik namrštenogledao, ravnodušan. “Je li pukovnik West nazočan?” zapita zvonkim basom. Svi pogledi, a naročitoPoulderov i Kroyev, naglo se okrenu.

West automatski i s oklijevanjem ustane sa stolice. “Ovaj... Ja sam West.”

Vitez glasnik bezbrižno zaobiđe generala Kroya i krene na Westa, zvekećući mamuzama. Otvoridostavljačku torbu, izvadi svitak pergamenta i digne ga uvis. “Po kraljevu nalogu.”

Posljednja ironija u Westovoj nepredvidivoj karijeri bit će, izgleda, dužnost da sam pročitaime čovjeka koji će ga nečasno otpustiti nekoliko trenutaka poslije. Ali ako već mora pasti na vlastitimač, otezanje će samo pojačati bol. Uzme svitak s vitezove metalne rukavice i slomi masivni pečat.Razmota ga dopola i otkrije blok lepršavog rukopisa. Cijela je soba držala dah kad je počeo čitati.

West u nevjerici ispusti cerek. Iako je u šatoru bilo napeto kao u sudnici pred čitanje presude,nije si mogao pomoći. Morao je dvaput pročitati prvi dio da bi uopće i približno počeo upijati.

“Što je tako smiješno?” upita Kroy.

“Otvoreno vijeće izabralo je Jezala dan Luthara za novog kralja Unije, i odsad se zove JezalPrvi.” Opet je morao zatomiti smijeh iako, ako je to šala, nije uopće smiješna.

“Luthar?” netko upita. “Tko je dovraga Luthar?”

“Onaj momak koji je osvojio Turnir?”

Sve je to bilo nekako užasno prikladno. Jezal se oduvijek ponašao kao da je bolji od svihostalih, a sada to, po svemu sudeći, i jest. No sve je to, ma koliko značajno bilo, ovdje bilo sporedno.

“Tko je novi lord maršal?” progunđa Kroy i dva štaba nagrnu naprijed, sada svi na nogama, istanu u nestrpljivi polukrug.

West duboko udahne, pripremi se kao dijete koje se sprema skočiti u ledeni bazen. Razmotasvitak do kraja i preleti pogledom po donjem bloku teksta. Namršti se. Ni Poulderovo ni Kroyevoime nigdje nije bilo spomenuto. Pročita još jedanput, malo pozornije. Koljena mu odjednomzaklecaju.

“Tko je naveden?” Poulder gotovo zakrešti. West zine, ali ustanovi da ne može doći do riječi.Pruži pismo i Poulder mu ga zgrabi iz ruke dok se Kroy bezuspješno trsio proviriti mu preko ramena.

“Ne”, izdahne Poulder, očito došavši do kraja.

Kroy mu otme depešu iz ruke i preleti je pogledom. “Ovo mora da je neka greška!”

Ali vitez glasnik nije tako mislio. “Zatvoreno vijeće nema naviku griješiti. Čuli ste kraljevenaloge!” Okrene se Westu i nakloni se. “Dragi lorde maršale, pozdravljam vas.”

Najbolji i najsjajniji izdanci vojske svi su redom zinuli u Westa razjapljenih usta. “Ovaj... da”,on uspije promucati. “Da, naravno.”

Sat vremena poslije šator je bio prazan. West je sjedio sam za Burrovim pisaćim stolom inervozno slagao i preslagivao pero, tintu, papir i najviše veliko pismo koje je upravo zapečatiokapljom crvenog voska. Namršteno pogleda njega, pa karte na panoima, pa opet spusti pogled na

svoje ruke koje su dokono počivale na izgrebanoj koži, u pokušaju da shvati koji se to vrag dogodio.

Koliko je uspio razabrati, iznenadno je uzdignut na jedan od najviših položaja u Uniji. Lordmaršal West. Izuzev možda Bethoda glavom, bio je najmoćniji čovjek s ove strane Kružnoga mora.Poulder i Kroy morat će ga oslovljavati s “gospodine”. Dobio je mjesto u Zatvorenom vijeću. On!Collem West! Pučanin kojeg su cijeli život prezirali, maltretirali i gledali svisoka. Kako se to uopćemoglo dogoditi? Sigurno ne zaslugama. Ne kroz bilo kakvo djelovanje ili nedjelovanje s njegovestrane. Čistom slučajnošću. Slučajnim prijateljstvom s čovjekom koji mu umnogome nije nipretjerano simpatičan i od kojeg sasvim sigurno nikad nije očekivao nikakve usluge. Čovjekom kojije, pukom srećom koja se može opisati samo kao čudo, sada zasjeo na unijsko prijestolje.

Njegov smijeh u nevjerici bio je kratkog daha. U glavi mu se formirala strahovito neugodnaslika. Princ Ladisla kako leži negdje u divljini s rascopanom glavom, polugol i nepokopan. Westgutne. Da nije bilo njega, Ladisla bi sada bio kralj, a on bi ribao zahode umjesto da se spremapreuzeti zapovjedništvo nad čitavom vojskom. Glava ga je zaboljela pa s nelagodom protrljasljepoočnice. Možda je ipak odigrao ključnu ulogu u vlastitom napredovanju.

Preklop na ulazu u šator zašušti kad se Pike provukao unutra s onim svojim progorjelimosmijehom. “General Kroy je ovdje.”

“Neka se malo znoji.” No upravo se West znojio. Obriše vlažne dlanove jedan o drugi, povučei poravna jaknu uniforme s koje je tek maločas izrezao pukovničke insignije. Morao je ostavljatidojam da je u potpunoj i bezbrižnoj kontroli, jednako onako kako je to maršal Burr uvijek činio.Onako kako je to prije činio maršal Varuz, daleko u sušnim pustarama Gurkhula. Morao je zgnječitiPouldera i Kroya dok je u prilici. Ako to ne učini sad, vječno će im biti prepušten na milost inemilost. Komad mesa rastrgan između dvaju bijesnih pasa. S oklijevanjem podigne pismo i pruži gaPikeu.

“Zar ne možemo jednostavno objesiti obojicu, gospodine?” upita osuđenik dok ga je uzimao.

“Da bar. Ali ne možemo bez njih, ma koliko bili naporni. Novi kralj i novi lord maršal, obojicaljudi za koje manje-više nitko nikada nije čuo. Vojnicima trebaju vođe koje poznaju.” Duboko udahnena nos napuhne prsa. Svatko mora napraviti svoj dio, i to je sve. Piskutavo izdahne. “Uveditegenerala Kroya, molim vas.”

“Da, gospodine.” Pike makne preklop u stranu i zadere se, “Generale Kroy!”

Kroyeva crna uniforma s izvezenim zlatnim lišćem oko ovratnika, bila je toliko uštirkana da jebilo pravo čudo što se uopće može micati. Uspravi se i stane u drhtav stav mirno, očiju uperenih uprazno. Salutirao je besprijekorno, svaki mu je dio tijela bio u propisanom položaju, a ipak je nekakouspio jasno pokazati svoj prezir i razočaranje.

“Prvo bih vam htio čestitati,” protisne, “lorde maršale.”

“Hvala vam, generale. Krasno ste to sročili.”

“Veliko je to promaknuće za nekoga tako mladog, tako neiskusnog—”

“Profesionalni sam vojnik već nekih dvanaest godina i borio sam se u dvama ratovima inekoliko bitaka. Čini se da Njegovo Veličanstvo kralj smatra da sam dovoljno prokušan.”

Kroy pročisti grlo. “Dakako, lorde maršale. Ali novi ste na ovim visinama zapovjednehijerarhije. Po mome mišljenju, bilo bivam mudro potražiti pomoć nekog iskusnijeg čovjeka.”

“Apsolutno se slažem.”

Kroy mrvicu podigne jednu obrvu. “Drago mi je to čuti.”

“Taj bi čovjek, bez imalo dvojbe, trebao biti general Poulder.” Njemu u prilog, Kroyevo selice nije pomaknulo. Iz nosa mu iziđe tih cijuk. Jedina naznaka njegova, West je bio siguran,beskrajnog očaja. Bio je povrijeđen kad je tek došao. Sad je bio izbezumljen. Pravi čas da mu zarijenož do drške. “Oduvijek sam se divio načinu na koji general Poulder pristupa vojničkome pozivu.Njegovu žaru. Njegovoj energiji. On je, po meni, pravo oličenje idealnog časnika.”

“Upravo tako”, procijedi Kroy kroz stisnute zube.

“Prihvatit ću njegove savjete na brojnim područjima. Samo nam se u jednom pitanju mišljenjarazilaze.”

“A da?”

“Glede vas, generale Kroy.” Kroyevo lice poprimi boju očerupane kokosi, a trag prezirabrzopotezno je zamijenila izričita nijansa jeze. “Poulder je izrazio mišljenje da bismo vas trebalismjesta razriješiti dužnosti. Ja sam više sklon dati vam još jednu priliku. Naredniče Pike?”

“Gospodine.” Bivši kažnjenik elegantno istupi i pruži pismo. West ga preuzme i pokaže gageneralu.

“Ovo je pismo za kralja. Počinjem tako da ga podsjećam na sretne godine u kojima smozajedno služili u Adui. Zatim mu detaljno iznosim razloge za vaš momentalni nečasni otpust. Vašuneumoljivu tvrdoglavost, generale Kroy. Vašu sklonost prisvajanju tuđih zasluga. Vašu beživotnunefleksibilnost. Vašu nesavladivu nespremnost na suradnju s drugim časnicima.” Kroyevo lice je, akoje to uopće moguće, postepeno još više blijedjelo i usukavalo se dok je zurio u presavinuti papir.“Najiskrenije se nadam da ga nikad neću morati poslati. Ali hoću, na makar najmanju provokacijuupućenu meni ili generalu Poulderu, je li to jasno?”

Kroy je izgledao kao da se muči s pronalaskom riječi. “Savršeno jasno,” zakrešti na kraju,“lorde maršale.”

“Izvrsno. Strahovito kasnimo s polaskom na dogovoreni sastanak s našim sjevernimsaveznicima, a ja mrzim kasniti na dogovore. Zasad ćete prebaciti konjicu pod moje zapovjedništvo.Povest ću ih na sjever zajedno s generalom Poulderom, u potjeru za Bethodom.”

“A ja, gospodine?”

“Nešto se Sjevernjaka zadržalo u brdima iznad nas. Vaš će zadatak biti da ih počistite ioslobodite cestu do Carleona kako bi naš neprijatelj stekao dojam da glavnina naših snaga nije otišlana sjever. Ako u tome uspijete, možda ću vam biti voljan povjeriti još neki zadatak. Sve ćetepripreme obaviti do osvita zore.” Kroy zine kao da se namjerava potužiti na neizvedivost togzahtjeva. “Imate li što za dodati?”

General se brzo predomisli. “Ne, gospodine. Do osvita zore, naravno.” Čak uspije natjerati liceu oblik pomalo nalik na osmijeh.

West se nije trebao odveć truditi da mu uzvrati osmijeh. “Drago mi je da ste prigrlili priliku dase iskupite, generale. Voljno.” Kroy još jedanput žustro salutira, okrene se na peti, zapne nogom zasablju i pomalo kaotično otetura iz šatora.

West duboko udahne. U glavi mu je bubnjalo. Više od svega želio je prileći na koji trenutak, alinije imao vremena. Još jedanput poravna jaknu uniforme. Ako je preživio onu noćnu moru putovanjana sjever kroz snijeg, preživjet će i ovo. “Uvedite generala Pouldera.”

Poulder se došepuri u šator kao oslobodilac i traljavo salutira, onoliko pompozno i kićenokoliko je Kroy to učinio kruto. “Lorde maršale West, izrazio bih vam najiskrenije čestitke naneočekivanom promaknuću.” Neuvjerljivo se nasmiješi, no West mu ne uzvrati. Samo je sjedio imrštio se Poulderu kao da je ovaj problem koji razmišlja nemilo riješiti. Sjedio je tako neko vrijemei šutio. Generalove su oči počele nervozno zvjerati po šatoru. Apologetski se nakašlje. “Slobodnopriupitam, lorde mašale, o čemu ste razgovarali s generalom Kroyem?”

“Oh, o svemu i svačemu.” West zadrži kameno lice. “Mojem poštovanju prema generalu Kroyuu svim vojničkim pitanjima nema kraja. Vrlo smo slični, on i ja. Njegova preciznost. Njegovaposvećenost detaljima. On je, po meni, pravo oličenje idealnog časnika.”

“On je iznimno uspješan časnik”, Poulder uspije procijediti.

“Jest. Vrlo sam naglo uzdignut na ovaj položaj i smatram da mi je potreban stariji čovjek,čovjek s bogatim iskustvom, da mi bude... mentor, nazovimo to tako, sad kad više nema maršalaBurra. General Kroy bio je toliko ljubazan da mi pristane služiti u takvoj ulozi.”

“Je li?” Na Poulderovu se čelu formirao sjajan znoj.

“Iznio je cijeli niz izvrsnih prijedloga koje sam već počeo primjenjivati. Samo se u jednompitanju nismo složili.” Složi prste u piramidu na stolu pred sobom i strogo preko njih pogledaPouldera. “To pitanje ste vi, generale Poulder. Vi.”

“Ja, lorde maršale?”

“Kroy je urgirao da vas smjesta otpustimo.” Poulderovo mesnato lice brzo je poprimaloružičastu boju. “Ali ja sam vam odlučio pružiti još jednu, posljednju priliku.”

West uzme isti onaj papir koji je pokazao Kroyu. “Ovo je pismo za kralja. Počinjem zahvalomza promaknuće, raspitujem se za njegovo zdravlje, podsjećam ga na naše čvrsto privatnoprijateljstvo. Nastavljam s detaljnim iznošenjem razloga za vaše trenutno nečasno otpuštanje. Vašunedoličnu bahatost, generale Poulder. Vašu sklonost prisvajanju tuđih zasluga.

Vašu nevoljkost pri izvršavanju naredbi. Vašu tvrdoglavu nesposobnost surađivanja s drugimčasnicima. Najiskrenije se nadam da ga nikad neću morati poslati. Ali hoću, na najmanju provokaciju.Najmanju provokaciju upućenu meni ili generalu Kroyu, jesmo li se razumjeli?”

Poulder gutne, sjajan od znoja po cijelom rumenom licu. “Jesmo, lorde maršale.”

“Odlično. Generalu Kroyu povjerio sam uspostavljanje kontrole nad brdima između nas iCarleona. Dok ne pokažete da ste zaslužili odvojeno zapovjedništvo, ostat ćete uz mene. Želim davaša divizija bude spremna za pokret na sjever prije zore, s najbržim jedinicama na čelu. Našisjeverni saveznici uzdaju se u nas, a ja ih ne kanim iznevjeriti. U osvit zore, generale, i najbržemoguće.”

“Najbrže moguće, dakako. Možete se osloniti na mene... gospodine.”

“Nadam se, unatoč svojim zadrškama. Svatko mora napraviti svoj dio, generale Poulder.Svatko.”

Poulder trepne i promigolji ustima, napola se okrene da će otići, malo zakašnjelo se sjetisalutirati pa odmaršira iz šatora. West je gledao kako preklop sasvim lagano leluja na vjetru izvana, aonda uzdahne, zgužva papir šakom i baci ga u kut. Ipak je to bio samo prazan list papira.

Pike digne jednu ružičastu, pretežno ćelavu obrvu. “Ljupko ste to izveli, gospodine, ako smijemprimijetiti. Čak ni po logorima nisam vidio bolje laganje.”

“Hvala, naredniče. Sad kad sam počeo, počeo mi se sviđati ovaj posao. Otac me uvijekupozoravao na neistine, ali između nas, on je bio najobičnije govno, kukavica i promašen slučaj. Daje sad ovdje, pljunuo bih mu u lice.”

West ustane, odšeta do karte u najvećem mjerilu i stane pred nju s rukama sklopljenim iza leđa.Isto kao što bi to učinio maršal Burr, sine mu. Proučavao je razmrljani otisak prsta u planinama gdjeje Crummock-i-Phail pokazao da se nalazi njegova tvrđava. Prođe rutom do trenutačne pozicijeunijske vojske, daleko na jugu, i namršti se. Bilo mu je teško povjerovati da je neki unijski kartograf ipribližno mogao osobno ispitati teren, a raskošni oblici brda i rijeka imali su nepogrešivu aromuimprovizacije.

“Što mislite koliko će nam trebati da dođemo onamo, gospodine?” upita Pike.

“Nemoguće je odrediti.” Sve i da krenu istog trena, što nije bilo vjerojatno. Sve i da Poulderučini što mu je rečeno, što je bilo još manje vjerojatno. Sve i da je karta barem poluispravna, što jeznao da nije. Mrko zatrese glavom. “Nemoguće je odrediti.”

PRVI DANNebo na istoku upravo se počelo žariti, dugačke trake ružičastihoblaka i dugačke trake crnih

oblaka protezale su se na svjetloplavoj pozadini, a magloviti su sivi obrisi planina pod njima bilizarezani i zubatikao mesarski nož. Nebo na zapadu još uvijek je bilo tamnoželjezna masa- hladno ineutješno.

“Krasan dan za to”, reče Crummock.

“Aha.” No Logen nije bio siguran da takvo što uopće postoji.

“Dakle, ako se Bethod ne pojavi i ništa ne uspijemo ubiti, barem ste vi dečki napravili čuda smojim zidinama, ne?”

Čudesno kako je dobro i kako brzo čovjek u stanju pokrpati zid kad mu o toj hrpi kamenjamožda ovisi život. Nekoliko kratkih dana i cijelu su dužinu zida nadogradili u visinu i ožbukali teposjekli veći dio bršljana. Iz unutrašnjosti utvrde, gdje je tlo bilo dosta više, nije izgledao tolikozastrašujuće. Izvana je bio visine triju visokih ljudi od dna do staze na vrhu. Iznova su napraviliparapet koji je na vrhu bio visine vrata i imao obilje dobrih utora za pucanje i bacanje kamenja.Ispred zidina su iskopali pristojan jarak i obložili ga naoštrenim kolcima.

Još uvijek su kopali, dolje na lijevoj strani gdje se zid spajao s liticom i gdje se bilo najlakšepopeti preko njega. Bio je to Dowov dio i Logen ga je čuo kako se dere na svoje dečke kroz struganjelopata. “Počnite kopati, lijeni govnari!” i tome slično, i tako cijeli dan. I to je način da natjeraščovjeka na rad, Logen pomisli.

Jarak su posebno duboko iskopali ravno ispred starih dveri. Lijep podsjetnik svima da neplaniraju otići odatle. No još uvijek je to bila najslabija točka i to nikome ne bi promaklo. Ondje ćeLogen biti ako Bethod dođe. Ravno u sredini, na dijelu zida koji pokriva Cvokot. I sad je stajao navratima, nedaleko od Logena i Crummocka, s dugom kosom koja je lamatala oko njega na propuhu, ipokazivao još neke pukotine koje je još trebalo zažbukati.

“Zid izgleda dobro!” dovikne mu Logen.

Cvokot se osvrne, promigolji ustima pa pljune preko ramena. “Aha”, progunđa pa mu okreneleđa.

Crummock se prigne Logenu. “Ako dođe do bitke, morat ćeš paziti leđa od njega, KrvavaDevetko.”

“I ja mislim.” Žiža bitke dobro je mjesto za poravnavanje računa s nekim na vlastitoj strani.Jednom kad bitka prođe, nitko ne gleda pozorno jesu li trupla probodena sprijeda ili straga. Svi suprezauzeti plakanjem nad vlastitim posjekotinama, ili kopanjem, ili bježanjem. Logen se nadugozagleda u kršnog brđanina. “Puno se ljudi moram paziti ako dođe do bitke. Nismo si ni mi tako dobrida ti ne bi mogo bit jedan od njih.”

“I obratno”, reče Crummock i naceri se cijelim bradatim licem. “Obojicu nas prati glas da nebiramo previše koga ubijamo jednom kad bitka počne. Ali nije to loše. Od previše povjerenja čovjekpostane traljav.”

“Previše povjerenja?” Davno su prošla vremena kad je Logen ičega imao previše osimneprijatelja. trzne palcem prema kuli. “Odoh ja gore, idem provjeriti jesu li što vidjeli.”

“Nadam se da jesu!” reče Crummock i protrlja debele dlanove. “Nadam se da će gad danasdoći!”

Logen skoči sa zidina i počne hodati kroz utvrdu, ako se to moglo tako nazvati, uz karlove ibrđane koji su sjedili u grupicama i jeli, pričali ili laštili oružje. Nekoliko njih koji su stražarilipreko noći zamotalo se u deke i spavalo. Prođe uz tor gdje su se ovce sklupčale zajedno, bitno manjenjih nego što ih je bilo. Prođe uz improviziranu kovačnicu postavljenu u blizini kamene šupe, gdje jenekoliko čađavih muškaraca ispuhivalo mijeh, a još jedan lijevao metal u kalupe za strelice. Trebatće im prokleto puno strelica ako Bethod dođe u goste. Stigne do uskih stepenica usječenih u okomicustijene i počne se penjati po dvije odjedanput, iznad utvrde do vrha kule.

Gore je bila velika hrpa kamenja za bacanje, na tom grebenu u planini, i šest velikih bačvidupkom punih strijela. Probrani strijelci stajali su na svježe ožbukanim parapetima, ljudi s najboljimvidom i sluhom koji su čekali da primijete Bethoda. Logen među ostalima ugleda Cucka, s Mrkim sjedne strane i Tulom s druge.

“Šefe!” Logenu je još uvijek osmijeh dolazio na lice kad bi to rekao. Dugo su vremenafunkcionirali obrnuto, ali ovako je bilo puno bolje, što se njega tiče. Barem nitko nije non-stop bio ustrahu. Barem ne od vlastitog šefa. “Vidite li što?”

Cucak se s osmijehom okrene i pruži mu pljosku. “Puno toga, zapravo.”

“A”, reče Mrki. Sunce je sada izlazilo iza planina i paralo oblake svijetlim prugama, zagrizalou sjene na okrutnoj zemlji, progorijevalo jutarnju izmaglicu. Prostrane vrištine smjelo su se ibezbrižno uzdizale na obje strane, zamrljane žutozelenom travom i paprati na padinama, i prugamagolog kamena koje su izbijale iz smeđih vrhova. U podnožju je gola dolina bila tiha i mirna. Istočkanatrnovitim grmljem i skupovima zakržljalog drveća, nabrana koritima presušenih potoka. Jednakoprazna kao što je bila i dan prije, i dan prije toga i svaki dan otkad su došli ovamo.

Podsjećalo je to Logena na njegovu mladost, kad se znao penjati u Visine, sam. Danima bi setako okušavao u srazu s planinama. Prije nego stoje njegovo ime postalo svima dobro poznato. Prijenego što se oženio i dobio djecu, i prije nego što su mu se žena i djeca vratili u blato. Sretne dolineprošlosti. Uvuče dug, hladan udah visinskog zraka pa ga ispuhne. “Ovo je bome pravo mjesto što sepogleda tiče, ali mislio sam, jesmo li vidjeli kakvu naznaku našeg starog prijatelja?”

“Misliš na Bethoda, pravog okrunjenog kralja Sjevernjaka? Ne, ni traga. Ni vlasi.”

Tul zatrese velikom glavom. “Očekivao bi’ da dosad bude bar nekog traga da je mislio doći.”

Logen progrglja malo vode po ustima i ispljune je preko zida kule, a onda je gledao kako serasprskava dolje na stijenama. “Možda neće nasjesti.” Vidio je vedriju stranu Bethodova nedolaska.Osveta je sasvim zgodna ideja ovako izdaleka, ali dolaženje do nje izbliza nije baš tako lijepo.Pogotovo kad je protivnika deset puta više i nemaš kamo pobjeći.

“Možda i neće”, reče Cucak čeznutljivo. “Kako zidine?”

“Dobro, samo da ne donesu sa sobom neke ljestve ili tako nešto. Što misliš koliko ćemo moratičekati dok—”

“A”, progunđa Mrki i uperi dugački prst prema dolini.

Logen ugleda tračak kretanja ondje dolje. Pa opet. Gutne. Nekoliko ljudi, možda, kako sešuljaju između kamenih gromada kao kukci kroz šljunak. Osjetio je kako se posvuda oko njega ljudinapinju, začuje ih kako mrmljaju. “Sranje”, procijedi. Postrance pogleda Cucka i Cucak pogledanjega. “Izgleda da je Crummockov plan upalio.”

“Čini se da jest. Barem što se tiče toga da Bethod dođe za nama.”

“Aha. Preostaje nam malo zeznutiji dio.” Dio koji će ih najvjerojatnije sve doći glave, noLogen je znao da svi o tome razmišljaju bez obzira na to što nije rekao ni riječ.

“Sad se samo nadajmo da će Unijci održati svoj dio dogovora”, reče Cucak.

“Nadajmo se.” Logen se pokuša nasmiješiti, ali to nije dobro ispalo. Nadanje mu nikad nije bašupalilo.

Jednom kad su počeli dolaziti, dolina se brzo punila ravno Cucku pred očima. Fino i čisto,onako kako je Bethod uvijek sve radio. Zastave su postavljene između dviju okomica stijena, tridobra dometa strijela od njih, a oko njih su se gusto zbili karlovi i vazali, i svi redom gledali goreprema njihovim zidinama. Sunce se penjalo visoko na plavo nebo sa samo nekoliko krpica oblakakoji su bacali sjene pa je sva ta masa željeza bljeskala i svjetlucala kao more na mjesečini.

Svi su im simboli bili ondje, sve najbolje od Bethoda još iz davnih vremena - Bjelobok,Goring, Snježnobijeli, Malokost. Bilo je i drugih - oštri i zubati simboli s druge strane Crinne.Divljaci koji su sklopili mračne i krvave dogovore s Bethodom. Cucak ih je čuo kako tule i dozivajuse čudnim zvucima kakve bi ispuštale životinje u šumi.

Bila je to dojmljiva ekipa, sve u svemu, i Cucak je duž zida osjetio miris straha i sumnje gustpoput juhe. Mnogo nemirnih prstiju na oružju, mnogo glodanja usnica. Svim se silama trudio zadržatiopak i bezbrižan izraz lica kao što bi to Trodrvaš napravio. Kao što i priliči jednome šefu. Ma kolikomu i samome koljena htjela klecati.

“Koliko ih je sad, što misliš?” upita Logen.

Cucak prođe pogledom po njima, razmišljajući o tome. “Osam tisuća, što ti misliš, ili moždadeset?”

Stanka. “Tako sam i ja nekako mislio.”

“Puno više neg’ nas u svakom slučaju”, Cucak reče, još uvijek tihim glasom.

“Aha. Ali bitke ne dobivaju uvijek oni kojih ima više.”

“Naravno da ne.” Cucak je mrdao usne dok je gledao sve te ljude. “Ali uglavnom da.” Puno setoga događalo dolje, na čelu; lopate su bljeskale i jarak i bedem počeli su poprimati oblik cijelomširinom doline.

“I oni malo kopaju”, progunđa Dow.

“Uvijek je bio temeljit taj Bethod”, reče Cucak. “Bez žurbe. Sve kako treba.”

Logen kimne. “Želi se pobrinuti da nitko od nas ne pobjegne.”

Cucak začuje Crummockov smijeh iza leđa. “Ali bježanje nije bio cilj svega ovoga, ne?”

I Bethodov se barjak sada razvijao, blizu začelja, ali ipak dosta visoko iznad svih ostalih.Ogromno čudo, crveni krug na crnoj podlozi. Cucak je namršteno gledao kako vijori na vjetru. Sjećaose kako ga je ugledao nekoliko mjeseci prije, još u Anglandiji. Još dok je Trodrvaš bio živ, a iCathil. Prođe jezikom po kiselim ustima.

“Kralj jebenih Sjevernjaka”, promrsi.

Petorica ljudi istupe s pročelja gdje su kopali i počnu hodati prema zidinama. Petorica njih,redom u poštenim oklopima, a jedan na čelu širom raširenih ruku.

“Vrijeme za laprdanje”, promrsi Dow, a onda hračne dolje u jarak. Petorka je došla blizu,ravno pred pokrpane dveri, a duge košulje od veriga prigušeno su sjajile na sve jačem suncu. Prvi odnjih imao je dugu bijelu kosu i jedno bijelo oko i nije ga se bilo preteško sjetiti. Bjelooki Hansul.Izgledao je starije nego prije, ali ne vrijedi li to za sve njih? Upravo je on od Trodrvaša tražio da sepredaju, dolje kod Uffritha, i dobio odgovor nek odjebe. Na njega su u Heonanu bacali govna odozgo.On je Crnom Dowu, Tul Duruu i Hardingu Mrkome nudio dvoboje. Dvoboje protiv Bethodovašampiona. Dvoboje protiv Krvave Devetke. Puno se on napričao za Bethoda, a puno se i nalagao.

“Je l' to Serooki Hansul dolje?” iskezi mu se Crni Dow. “Još uvijek Bethodu pušiš kurčinu?”

Stari im se ratnik nakesi odozdo. “Čovjek nekako mora prehraniti obitelj, zar ne, a kurčevi sviimaju uglavnom isti okus ako mene pitaš! Nemojte se praviti da i vama svima u nekom trenutku ustanisu imala dovoljno slan okus!”

Bio je donekle u pravu glede toga, Cucak je morao priznati. Na kraju krajeva, svi su se oni isami borili za Bethoda. “Po što si došao, Hansule?” vikne. “Bethod nam se želi predati, je P to?”

“Čovjek bi pomislio da želi, kad ste ga tako brojčano nadmašili, ali nisam zato došao. Spremanse boriti, kao i uvijek, no ja sam više za priču nego za borbu pa sam ga nagovorio da vam da šansu

svima. Dolje su mi dva sina, među ostalima, i slobodno me nazovite sebičnim, ali radije ih nećuizlagati pogibelji. Nadam se da ćemo možda razgovorom riješiti ovu situaciju.”

“Ne čini mi se to vjerojatnim!” poviče Cucak. “Ali pokušaj ako baš moraš, ionako nemamnekog pametnijeg posla danas!”

“Evo u čemu je stvar, onda! Bethodu se ne da baš tratiti vrijeme, znoj i krv na penjanje prekoove hrpe govana koju nazivate zidom. Ima posla s lužnjacima koja želi riješiti. Ne moram vam se nitruditi govoriti u koliko ste se gadnom škripcu našli. Ima nas barem deset puta više nego vas.

I puno više od toga, a nemate kuda odavde. Bethod veli da svi koji se žele predati odmah mogumirno otići. Samo moraju predati oružje.”

“I glave odmah nakon toga, je 1’?” drekne Dow.

Hansul duboko udahne, kao da nije ni očekivao da će mu povjerovati. “Bethod je rekao da svikoji žele ići, slobodno mogu. Dao je riječ.”

“Jebeš njegovu riječ!” Dow mu se podsmjehne, i cijelom dužinom zida ljudi su podrugljivodobacivali i pljuvali u znak slaganja. “Misliš da ga nismo svi već deset puta vid’li kako gazi svojuriječ? Ja sam je pun kurac više puta pogazio!”

“Laži, naravno,” zasmijulji se Crummock, “aP to je tradicija, ne? Prvo se malo naslušat laži pada možemo na prljavi posao. Uvrijedilo bi nas da nam nisu bar nešto pokušali uvaljati. Bilo tko,onda?” vikne dolje. “A Crummock-i-Phail, je P i on može slobodno ići? A Krvava Devetka?”

Hansulovo se lice objesi na spomen tog imena. “Istina je, znači? Devetprsti je gore?”

Cucak osjeti kako se Logen provukao uz njega i pokazao se na zidu. Bjelooki problijedi iramena mu se objese. “Dobro,” začuje ga Cucak kako tiho govori, “onda će morat bit krvi.”

Logen se lijeno navali preko zida i probode Hansula i njegove karlove pogledom. Onimgladnim, praznim pogledom, kao da bira koju će ovcu iz stada prvu zaklati. “Reci Bethodu da ćemoizaći.” Napravi pauzu. “Jednom kad vas pobijemo do jebenog zadnjeg.”

Valić smijeha proširi se zidina i ljudi počnu podrugljivo dobacivati i mahati oružjem u zraku.Nisu to bile naročito smiješne riječi, nego okrutne, a to su upravo i trebali čuti, Cucku se činilo.Dobar način da ih oslobodi straha, makar na tren. Čak se i sam uspio malo nasmiješiti.

Bjelooki je samo stajao pred njihovim klimavim dverima i čekao da se momci stišaju. “Čujemda si ti sad šef ovim dečkima, Cucak. Pa ne trebaš više slušati naredbe ovog krvožednog mesara. Je1’ to i tvoj odgovor? Tako stvari stoje?”

Cucak slegne ramenima. “A nego kako si ti mislio da će bit? Nismo došli ovamo razgovarati,Hansul. A sad možeš slobodno odjebati natrag.”

Još smijeha i još klicanja, a onda jedan momak s Cvokotova dijela zida spusti hlače i turne golu

guzicu preko parapeta. I to je bilo to od pregovora.

Bjelooki zatrese glavom. “Dobro onda. Reći ću mu. Natrag u blato sa svima vama skupa, menise čini, i to posve zasluženo. Možete mrtvima reći da sam pokušao, kad ih vidite!” Počne pažljivokoračati nizbrdo prema dolini, i četiri karla za njim.

Logen se, posve iznenada, nadvije naprijed. “Potražit ću ti sinove, Hansul!” zaurla tako da muje sve slina poletjela u vjetar iz iskeženih, iscerenih usta, “Kad počne posao! Reci Bethodu da gačekam! Reci im svima da ih čekam!” Neobičan je muk zavladao zidom i ljudima na njemu, dolinom iljudima u njoj. Onaj tip muka koji ponekad dođe prije bitke, kad ni jedna strana ne zna što da očekuje.Isti onaj muk koji je Logen osjetio u Carleonu prije nego što je isukao mač i urliknuo “juriš”. Prijenego što je ostao bez prsta. Prije nego što je postao Krvava Devetka. Davno, davno kad je sve jošbilo jednostavnije.

Bethodu je rov bio dovoljno dubok pa su vazali odložili lopate i povukli se iza njega. Cucak sepo stepenicama popeo natrag na kulu, nesumnjivo primio luk u ruke uz bok Mrkome i Tulu, i čekao je.Crummock je bio iza zida sa svojim brđanima, poredanim, divljim i spremnim. Dow je sa svojimdečkima bio na lijevoj strani. Crvenkapi sa svojim dečkima bio je desno. Cvokot je bio nedaleko odLogena; obojica su stajali iznad dveri i čekali.

Zastave dolje u dolini vijorile su i lagano šuškale na vjetru. Čekić zazvoni jedanput, dvaput,triput u utvrdi iza njih. Neka ptica zapjeva visoko iznad njih. Netko negdje nešto prošapće, a onda sveutihne. Logen sklopi oči, zabaci lice gore i osjeti vruće sunce i hladan vjetrić Visina na koži. Sve jebilo tiho kao da je sam, kao da oko njega nema deset tisuća ljudi koji samo čekaju da se pobiju. Takotiho i mirno da se gotovo nasmiješio. Bi li takav bio život da nikad nije primio mač u ruke?

Na neka tri udaha, Logen Devetprsti bio je čovjek mira.

A onda je začuo zvuk ljudi u pokretu pa otvori oči. Bethodovi su se karlovi vukli premarubovima doline, red za redom ratnika koji su škripali nogama i štropotali opremom. Ostavili sukamenitu stazu, otvoreni prostor u sredini. Iz tog razmaka pojave se crni obrisi koji su se rojili prekorova kao ljuti mravi iz razbijenog mravinjaka, kipjeli su uzbrdo prema zidinama u bezobličnoj masiiskrivljenih udova, iskeženih usta i oštrih kandži.

Shanke, a čak ih ni Logen nikad nije vidio ni upola toliko na jednom mjestu. Dolina ih je bilaprepuna - te ćeretave, zveketave, kreštave najezde.

“Jebenih mi mrtvih”, netko prošapće.

Logen se pitao bi li trebao viknuti nešto ljudima na zidinama oko sebe. Da li da poviče,“Mirno!” ili “Pozor!” Nešto čime bi malo osokolio svoje dečke kao što bi vođa i trebao. Ali čemu?Svaki od njih već se borio i zna svoj posao. Svaki od njih zna da se mora boriti ili umrijeti, a čovjekaništa ne može ohrabriti više od toga.

Zato Logen stisne zube, čvrsto ovije prste oko hladne drške Tvorčeva mača, izvuče metalprigušenog sjaja iz izgrebanih korica i nastavi gledati kako Tupoglavci dolaze. Najistureniji su sada

bili možda Što koraka od njih i brzo su se približavali.

“Pripremi lukove!” zagrmi Logen.

“Lukovi!” ponovi Cvokot.

“Strijele!” začuje se Dowov hrapavi krik malo dalje niz zid, urlik Crvenkapoga s druge strane.Svuda oko Logena lukovi su škripali dok su ih napinjali, ljudi su nišanili stisnutih zuba, mrkih imusavih lica. Tupoglavci su bezbrižno dolazili, sjajnih zuba, izbeljenih jezika, ogorčenih očijuzacakljenih od mržnje. Skoro sada, vrlo skoro. Logen prevrne dršku mača u ruci.

“Skoro”, prošapće.

“Onda počni pucati, jebote!” Cucak odapne strijelu u gomilu Shanki. Svuda oko njega zujale sustrune i prva salva šibne dolje. Strijele su promašivale mete, odbijale se od kamenja i vrtjele ustranu, strijele su pronalazile mete i uz cvilež obarale Tupoglavce u kaos crnih udova. Ljudi suposezali za novima, mirni i trijezni, najbolji strijelci u cijeloj vojsci i svjesni toga.

Lukovi su škljocali i strijele cvrkutale, Shanke su umirali dolje u dolini, a strijelci su nišanili,fino polako, odapinjali strijele pa prelazili na sljedeće. Cucak začuje naredbu odozdo i ugleda trzaj itreperenje strijela koje su letjele sa zidina. Još je Tupoglavih padalo, bacakalo se i batrgalo nazemlji.

“Lako kao da gnječimo mrave u zdjeli!” netko vikne.

“Je!” progunđa Cucak. “Samo što se mravi neće popet iz zdjele i odsjeć ti jebenu glavu! Manjepriče, više strijela!” Gledao je kako prvi Shanka dolazi do njihova svježe iskopanog rova, glavinjaunutra, pokušava povući kolce dolje i grebe po dnu zida.

Tul podigne ogroman kamen iznad glave, nagne se preko zida i urliknuvši ga zavitla dolje.Cucak je vidio kako je tresnuo Shanki na glavu dolje u jarku i prosuo mu mozak, crven po kamenju,vidio kako se odbija i kotrlja na druge, zanijevši dvojicu u stranu. Još ih je popadalo; skvičali su doksu strijele letjele u njih, ali iza ih je bilo napretek koji su klizili u jarak, rojili se jedni preko drugih.Natiskali su se do zida, raširili se čitavom njegovom dužinom, a nekoliko je njih bacalo koplja naljude na vrhu ili nespretno ispaljivalo strijele.

Sad su se počeli penjati, zabadajući kandže u rupičasti kamen, povlačiti se gore, sve više.Polako preko većine zida, s kojeg su ih skidale kamenčuge i strijele odozgo. Brže na drugoj strani,skroz slijeva, najdalje od Cucka i njegovih momaka gdje je Crni Dow držao stražu. Još i brže okodveri gdje se za kamen držalo još nešto bršljana.

“Kvragu, aF se ti gadovi znaju penjati!” procijedi Cucak prtljajući po sljedećoj strijeli.

“A”, progunđa Mrki.

Shankina ruka pljusne na vrh parapeta, zakrivljena kandža zastruže po kamenu. Logen je gledaokako za njom dolazi ruka, izobličena i ružna, s krpicama gustih crnih dlaka i sa žilavim debelim

tetivama. Zatim se pojavi plosnati vrh njegove ćelave glave, golema kvrga spuštenih vjeđa, velikaširom razjapljena čeljust, oštri zubi sluzavi od sline. Duboko usađene oči susretnu njegove. Logenovmač rascijepa mu lubanju sve do plosnatog batrljka od nosa i izbije mu jedno oko iz duplje.

Ljudi su odapinjali strijele i saginjali se kad su se strijele odbijale od kamena. Kopljeproleluja iznad Logenove glave. Odozdo je čuo kako Shanke grebu i čupaju vrata, nabijaju po njimapalicama i maljevima, čuo ih je kako vrište od bijesa. Shanke su siktali i kreštali dok su sepokušavali prebaciti preko parapeta, a ljudi su ih sjekli mačevima i sjekirama, gurali ih kopljima sazida.

Čuo je Cvokota kako urla, “Maknite ih od vrata! Dalje od vrata!” Ljudi su glasno psovali.Jedan karl koji se bio nagnuo preko parapeta sad se prevali natrag i počne kašljati. Bio je probodenShankinim kopljem, tik ispod ramena, a vršak strijele nadigao mu je košulju s leđa. Zatrepće u svinutidržak strijele i zausti s namjerom da nešto kaže. Zastenje, napravi nekoliko teturavih koraka, a ondase neki veliki Tupoglavac počne penjati preko parapeta za njim, s rukom ispruženom preko kamena.

Tvorčev mač zasiječe duboko u nju malo ispod lakta i poprska Logenovo lice ljepljivimmrljama. Oštrica zahvati kamen i šaka mu zapjeva, a on sam zaglavinja dovoljno da se Shanka uspijeprebaciti preko, iako mu je mlitavu ruku držala samo traka kože i tetiva, a krv mu slinila van udugačkim štrcajima.

Krenuo je na Logena drugom kandžom, no on mu uhvati zapešće, šutne mu koljeno u stranu iobori ga na pod. Prije nego je stigao ustati, zasjekao mu je dugačku posjekotinu u leđa, tako da su se udubokoj rani vidjele krhotine bijele kosti. Shanka se bacakao i otimao, šikljajući krv na sve strane, iLogen ga čvrsto uhvati za vrat, digne natrag preko zida i baci dolje. Pao je i sletio na drugog koji setaman počeo penjati. Obojica se razlijepe po jarku, a jedan se ostane koprcati sa slomljenim kolcemu vratu.

Neki mladi dečko je stajao u blizini i zijevao, s lukom koji mu je mlitavo visio u ruci.

“Jesam li rekao da prestaneš pucati, jebote?” Logen drekne na njega, i on trepne, drhtavomrukom zatakne strijelu i požuri natrag do parapeta. Sve je bilo puno ljudi koji su se borili, vikali,odapinjali strijele i vitlali mačevima. Vidio je tri karla kako kopljima bodu nekog Tupoglavca. Vidioje Cvokota kako je drugoga raspalio u križa i krv poleti u zrak u tamnim prugama. Vidio je nekogčovjeka kako je raspalio Tupoglavog štitom u lice, baš kad se popeo na vrh zidina, i odbacio ga ubezdan. Logen zasiječe šaku nekog Shanke, a onda se posklizne na lokvu krvi, padne na bok i gotovose pritom probode. Otpuže korak-dva pa se nespretno pridigne. Odsiječe ruku nekom Shanki koji sebacakao uokolo, već proboden kopljem karla, dopola precijepa vrat drugome čim se pokazao iznadparapeta. Logen zatetura za njim i baci pogled preko.

Jedan je Shanka još uvijek bio na zidu i Logen je taman pokazao na njega kad je s kule doletjelastrijela i pogodila ga u leđa. Stropošta se u jarak i nabije na kolac. Oni oko vrata bili su sviposmicani, zgnječeni kamenjem i načičkani slomljenim strijelama. Bilo je to to od centra, a i stranakoju pokriva Crvenkapi bila je već očišćena. Na lijevoj ih je strani ostalo još nekoliko gore nazidinama, no Dowovi su ih dečki već imali pod kontrolom. I u trenu dok je Logen gledao, nekoliko jenjih u krvi odletjelo u jarak.

U dolini su počeli oklijevati, polako uzmicati, kreštati i cviliti, a strijele Cuckovih strijelacajoš uvijek su pljuštale po njima. Izgleda da čak i Shankama može biti dosta. Počeli su bježati, jurišatinatrag prema Bethodovu rovu.

“Sredili smo ih!” netko se zadere, a onda svi počnu klicati i urlati. Momak s lukom sad je njimemahao iznad glave i cerio se kao da je sam samcat pobijedio Bethoda.

Logen nije slavio. Namršteno je promatrao veliku skupinu karlova onkraj rova i Bethodovezastave koje su im se vijorile iznad glava na vjetru. Ovo je možda bilo kratko i krvavo, no većsljedeći put kad dođu vjerojatno će biti ne toliko kratko i puno krvavije. Odlijepi bolnu šaku s drškeTvorčeva mača, nasloni je na parapet pa sklopi dlanove da zaustavi drhtanje. Duboko udahne.

“Još uvijek sam živ”, prošapće.

Logen je sjedio i oštrio noževe, i vatra je bljeskala na oštricama dok ih je okretao ovamo ionamo, gladio ih brusom, slinio prst i brisao mrlje da budu lijepi čisti. Nikad ih dosta, i to ječinjenica. Naceri se kad se sjetio što bi mu Ferro na to odgovorila. Osim ako padneš u rijeku i utopišse od težine sveg tog željeza. Na jedan se uzaludni trenutak zapita hoće li je

Ikad više vidjeti, ali nije mu se činilo izglednim. Treba ipak biti realan, a preživljavanjesutrašnjeg dana činilo mu se jako ambicioznim.

Mrki je sjedio prekoputa njega, i kresao neke ravne štapove da ih upotrijebi kao drške zastrijele. Bilo je još mrvicu sjaja sumraka na nebu kad su tek sjeli skupa. Sad je bilo mračno kao urogu, osim prašnjavih zvijezda, a nitko od njih nije rekao ni riječ cijelo to vrijeme. To vam jeHarding Mrki, a Logenu je to sasvim odgovaralo. Ugodna tišina mnogo mu je draža od zamornograzgovora, ali ništa ne traje vječno.

Zvuci ljutitih koraka približavali su se iz tame i Crni Dow domaršira do vatre, a Tul iCrummock odmah za njim. Na licu je imao namrgođeni izraz dovoljno crn da mu opravda ime, okopodlaktice prljavi zavoj s dugom prugom skorene tamne krvi.

“Zaradio si posjekotinu, ha?” upita Logen.

“Pih!” Dow se spusti pokraj vatre. “Obična ogrebotina. Jebeni Tupoglavci! Sve ću ih spaliti!”

“A vi ostali?”

Tul se naceri. “Jako sam nažuljao dlanove dižući kamenje, ali žilav sam ja gad. Preživjet ću jato.” (suton; CroWarez.org)

“A ja sam još uvijek očajno besposlen,” reče Crummock, “budući da mi djeca čuvaju oružje iizrezuju strijele iz mrtvaca. Dobar je to posao za djecu, nauči ih da im bude ugodno u društvu leševa.Mjesec me želi vidjeti u borbi, doduše, a i ja bih to želio.”

Logen srkne kroza zube. “Dobit ćeš svoju priliku, Crummock, ja se ne bih brinuo oko toga.Bethod ih ima dovoljno za sve, rekao bih.”

“Nikad nisam vidio Tupoglavce da ovako napadaju”, Dow je razmišljao naglas. “Ravno nadobro čuvani zid bez ljestava, bez alata. Nisu previše pametni ti Tupoglavi, ali nisu ni glupi. Onivole zasjede. Vole zaklone, i skrivanje i šuljanje. Znaju biti ludo neustrašivi kad moraju, ali da ovakonapadnu, vlastitim izborom? To nije prirodno.”

Crummock se zasmijulji, glasnim strugavim grohotom. “Nije prirodno ni da se Shanke bore zajednu ekipu ljudi protiv druge. Ovo nisu prirodna vremena. Možda ih je Bethodova vještica nekakozačarala da ih potjera. Skuhala neko bajanje ili ritual da nafila ta stvorenja mržnjom prema nama.”“Plesala je gola oko zelene vatre i sve ostalo sigurno”, reče Tul. “Mjesec će se pobrinuti z$ nas,prijatelji moji, ne brinite što se toga tiče!” Crummock zaštropoće kostima oko vrata. “Mjesec nas svevoli i ne možemo umrijeti dokle—”

“Reci to svima onima koji su se danas vratili u blato.” Logen trzne glavom prema svježeiskopanim grobovima u dnu utvrde. Nisu se vidjeli u mraku, ali bili su ondje. Nekih dvadesetakduguljastih grba isprevrtane i zbijene zemlje.

No kršni se brđanin samo nasmiješi. “Ja bi’ ih, doduše, nazvao sretnicima, zar ne mislite tako?Oni su bar dobili svaki svoj krevet, zar ne? Mi ćemo biti sretni ako ne završimo u rakama podesetorica jednom kad zbilja zagusti. Inače živi neće imati gdje spavati. Rake za dvadesetoricu!Recite mi da niste to već vidjeli, ili i sami fino kopali rupe.”

Logen ustane. “Možda i jesam, ali nije mi se nimalo svidjelo.”

“Naravno da jesi!” Crummock zagrmi za njim. “Nemoj mi prodavati te fore, Krvava Devetko!”

Logen se nije osvrtao. Još uvijek je bilo baklji na zidinama, svakih desetak koraka, svijetliplamen u mraku s bijelim točkicama kukaca koje su oko njih lebdjele. Ljudi su stajali na tom svjetlu,naslonjeni na koplja, s čvrsto stegnutim lukovima u rukama, isukanih mačeva i motrili noć da ne bibilo kakvih iznenađenja. Bethod je oduvijek volio iznenađenja, i Logen je bio prilično siguran da ćeih dobiti prije nego što sve prođe, ovako ili onako.

Dođe do parapeta, položi ruke na vlažan kamen i namršteno se zagleda u vatre koje su gorjele umračnoj dolini. Bethodove vatre, daleko u tami, i njihove vlastite, kresovi koje su složili i zapalilineposredno ispod zida da pokušaju uhvatiti lukave gadove koji bi im se mogli probati prišuljati.Bacale su treperave krugove po sjenovitom kamenju, i tu i tamo pokoje izvitopereno truplo kojegTupoglavca, sasječeno i bačeno sa zidina ili izbušeno strijelama.

Logen osjeti da se netko miče iza njega i leđa mu se naježe, a oči kliznu od kuta do kuta. Moždaje Cvokot došao poravnati račune i gurnuti ga sa zida. Cvokot ili netko od stotina drugih koji su došliispraviti neku nanesenu im nepravdu koju je Logen zaboravio, ali oni nikada neće. Pobrine se da muruka bude blizu noža, iskezi zube i spremi se na nagli okret i napad.

“Dobro smo se držali danas, a?” reče Cucak. “Izgubili smo manje od dvadesetorice.”

Logen ponovno počne normalno disati i spusti ruku. “Dobro smo se držali. Ali Bethod je tekpočeo. Ispipava da vidi gdje smo najslabiji, da vidi može li nas iscrpiti. Zna da vrijeme igra ulogu.

Ono je nešto najvrednije što postoji, u ratu. Dan ili dva njemu vrijedi puno više od hrpeTupoglavaca. Ako nas uspije brzo skršiti, mislim da će podnijeti gubitke.”

“Najbolje bi onda bilo izdržati, ha?”

Dolje u tami, daleko i zvonko, Logen je uspio razabrati zveket i lomot kovača i stolara. “Gradetamo dolje. Sve što im treba da nam se popnu na zidine i zatrpaju jarak. Puno ljestava i svega ostalog.Sredit će nas brzo ako može, Bethod, ali sredit će nas i polako ako bude morao.”

Cucak kimne. “No, kao što rekoh. Najbolje bi bilo izdržati. Ako sve bude išlo po planu, Unijciće uskoro doći.”

“I bolje im je. Planovi se uvijek nekako izjalove kad se čovjek na njih osloni.”

TAKO SLATKA TUGANjegova Blistavost, nadvojvoda od Osprije, želi biti u najboljimodnosima...”

Jezal nije mogao puno toga osim sjediti i smješkati se kao što je sjedio i smješkao se cijeli tajbeskonačni dan. Boljelo ga je lice, i stražnjica, od toga. Veleposlanikovo je blebetanje neometanotrajalo, popraćeno teatralnim gestikuliranjem. Tli i tamo bi na trenutak zaustavio rijeku blebetanja danjegov prevoditelj može prevesti njegove otrcane fraze na zajednički jezik. Nije se ni trebao truditi.

“... silni grad Ospria oduvijek se ponosila što se ubraja među najprisnije prijatelje vašegznamenitog oca, kralja Guslava, a sada traži tek nastavak prijateljstva s vladom i narodom Unije...”

Jezal je sjedio i smješkao se cijelo dugo jutro na svojem draguljima optočenom prijestolju navisokome mramornom podiju, dok su se veleposlanici iz cijeloga svijeta dolazili izraziti laskavepozdrave. Sjedio je dok se sunce dizalo na nebu i nemilosrdno se slijevalo kroz visoke prozore,ljeskalo se na pozlaćenim štukaturama kojima je bio optočen svaki centimetar zida stropa, blještalo uvelikim zrcalima, srebrnim svijećnjacima i golemim vazama, bacalo raznobojne vatre iz zveckavihstaklenih perli na trima orijaškim lusterima.

"... nadvojvoda želi još jedanput izraziti svoje bratsko žaljenje glede onog malog izgredaprošloga proljeća i uvjerava vas da se ništa slično neće ponoviti, pod uvjetom da westportski vojniciostanu sa svoje strane granice...”

Sjedio je cijelo beskrajno poslijepodne dok je u prostoriji postajalo sve više i više vruće,meškoljio se dok su se predstavnici velikih svjetskih vođa klanjali i svrdlali s istim mlakimčestitkama na desetak svjetskih jezika. Sjedio je dok je sunce zalazilo, kad je zapaljeno i postavljenona stotine svijeća, koje su mu žmirkale iz ogledala, zamračenih prozora i izrazito ulaštenog poda.Sjedio je, smješkao se i slušao hvale od ljudi za čije zemlje jedva da je čuo prije početka togbeskrajnog dana.

.. Njegova se Blistavost nadalje nada i uzda da će neprijateljstvima između vaše velike nacije iGurkhulskog Carstva uskoro doći kraj i da će se ponovno uspostaviti slobodna trgovina oko Okruglogmora.” veleposlanik i prevoditelj pristojno zastanu jedan rijetki trenutak i Jezal se uspije prenuti iodržati usporen govor. “I mi se nadamo sličnome. Molim prenesite nadvojvodi našu zahvalu nadivnome daru.” Dva su lakeja u međuvremenu oteglila golemu škrinju na jednu stranu i smjestile je uzostalo kičasto smeće koje je Jezal nakupio toga dana.

Još styrijskog brbljanja zaori se prostorijom. “Njegova Blistavost želi prenijeti najsrdačniječestitke Vašoj Uzvišenosti na skorašnjem vjenčanju s princezom Terez, Draguljem Talinsa, zasigurnonajvećoj ljepotici u čitavom Krugu Svijeta.” Jezal se jedva natjera da zadrži osmijeh od uha do uha.Toliko je puta toga dana čuo da o tome dogovorenom braku govore kao da je to već gotova stvar daje već izgubio volju ispravljati tu zabludu gotovo se, štoviše, počeo smatrati zaručenim. Stalo mu jejedino do toga da audijencije već jednom završe pa da si uzme malo vremena da se malo opusti umiru.

“Njegova nam je Blistavost nadalje naložila da Vašoj Uznositosti zaželimo dugu i sretnuvladavinu,” objasni prevoditelj, “te mnogo nasljednika kako bi se vaša loza nastavila u nesmanjenomsjaju.” Jezal na silu rastegne osmijeh za još jedan zub i nakloni se. “Ugodnu vam večer želim!”

Osprijski veleposlanik nakloni mu se s teatralnim zamahom, skinuvši golemi šešir sraznobojnim perjem koje je entuzijastično lamatalo uokolo. Zatim se natraške povuče po sjajnomepodu, još uvijek pognut. Nekako je uspio izići na hodnik a da se ne prevali na leđa i velika se vrata,urešena zlatnim listićima, bešumno zatvore za njim.

Jezal strgne krunu s glave i baci je na jastuk pokraj prijestolja, trljajući nažuljane tragove okoznojnog tjemena jednom rukom, dok je drugom natezao izvezeni ovratnik da ga malo otpusti. Ništanije pomagalo. Još uvijek je osjećao vrtoglavicu, slabost i nesnosnu vrućinu.

Hoff se već došao umiljavati Jezalu s lijeve strane. “Bio je to zadnji veleposlanik, VašaVisosti. Sutra ćemo biti zauzeti s midderlandskim plemstvom. Jedva čekaju da odaju počast—”

“Puno počasti i malo pomoći, kladim se!”

Hoff se uspije zagušujuće lažno nacerekati. “Ha, ha, ha, Vaša Visosti. Od zore traže audijencije,a nismo ih htjeli uvrijediti—”

“Prokletstvo!” procijedi Jezal pa skoči i protrese noge u uzaludnom pokušaju da si odlijepihlače sa znojne pozadine. Strgne grimizni pojas preko glave i baci ga u stranu, razdrlji pozlaćenigerok i pokuša ga svući, no na kraju mu jedna ruka zapne za manšetu pa je morao izvrnuti prokletinjunaopako prije nego što je se konačno oslobodio.

“Kvragu!” Zavitla ga na mramorni podij, na rubu da počne skakati po njemu dok se ne raspadnena komadiće. A onda se pribere. Hoff je oprezno odstupio jedan korak i mrštio se kao da je upravootkrio da mu je divni novi zamak pun crvotočine. Probrani sluge, paževi i vitezovi, i glasnici itjelesna straža, svi su zamišljeno zurili pred sebe i svim se silama trudili glumiti kipove. Daleko umračnom kutu prostorije stajao je Bayaz. Oči su mu bile utonule u sjenu, ali lice mu je bilo mrko ikameno.

Jezal se zarumeni kao školarac kojeg su pozvali na red i stavi ruku preko očiju. “Strahovitonaporan dan...” Požuri niz stepenice s podija pa pognute glave napusti dvoranu za audijencije.Treštanje zakašnjelih i distoniranih fanfara slijedilo ga je niz hodnik. Kao i, nažalost, prvi mag.

“Ovo nije bilo elegantno”, reče Bayaz. “Rijetki napadaji bijesa čine čovjeka zastrašujućim.Česti ga ispadi čine smiješnim.”

“Ispričavam se”, progunđa Jezal kroz stisnute zube. “Kruna je velik teret.”

“Velik teret, ali i velika čast. Raspravljali smo, koliko se ja sjećam, o tome da morate nastojatibiti je vrijedni.” Mag ostavi značajnu pauzu. “Možda biste se mogli truditi više.”

Jezal protrlja bolne sljepoočnice. “Samo trebam trenutak samoće, to je sve. Samo trenutak.”

“Uzmite vremena koliko vam god treba. Ali ujutro imamo posla, Vaše Veličanstvo. Posla kojine možemo izbjeći. Midderlandsko plemstvo neće čekati da vam čestita. Vidimo se u zoru kad ćetebiti puni energije i entuzijazma, siguran sam.”

“Da, da!” Jezal se otrese preko ramena. “Prepun!”

Bane u malo dvorište, s triju strana okruženo sjenovitim kolonadama, i ostane mirno stajati usvježoj večeri. Strese se, zažmiri, pusti glavu da padne otraga i duboko, polako udahne. Minutasamoće. Pitao se je li, osim pišanja i spavanja, prva koju je dobio od onog sumanutog dana u Vijenculordova.

Postao je žrtvom, ili možda uživaocem, najveće moguće pogreške. Nekako su ga svi zamijeniliza kralja, a zapravo je posve očito najobičniji sebični, tupavi idiot koji jedva da je ikad u životumislio više od dana unaprijed. Svaki put kad bi ga netko oslovio s “Vaša Visosti” osjećao se sve višei više kao prevarant, a sa svakim je trenutkom osjećao sve veću krivnju i iznenađenje što ga još nisurazotkrili.

Lutao je po savršenom travnjaku i ispustio dug, samosažalan uzdah. Zapne mu u grlu. Uzsuprotna je vrata stajao vitez tjelesne straže, u stavu mirno toliko ukočenom da ga je Jezal jedvaopazio. Opsuje ispod glasa. Zar ga ne mogu pustiti da bude sam ni pet minuta? Mrštio se dok mu jeprilazio. Čovjek mu se činio nekako poznatim. Golem krupan momak obrijane glave i sa zamjetnimpomanjkanjem vrata...

“Bremer dan Gorst!”

“Vaša Visosti”, reče Gorst, a oklop mu zazveči kad je raspalio mesnatom šakom po ulaštenomprsnom oklopu.

“Tako mi je drago da vas vidim!” Jezalu je taj tip bio antipatičan otkad ga je prvi put ugledao,a to što ga je mlatio po mačevalačkom ringu, bez obzira na to pobijedio Jezal na kraju ili ne, nijenimalo popravilo njegovo mišljenje o tom bezvratom siledžiji. Sada mu je, međutim, sve što makar inalikuje poznatom licu bilo poput čaše vode u pustinji. Jezal čak ustanovi da je posegnuo i stisnuonjegovu masivnu ruku kao da su stari prijatelji, i morao se prisiliti da je pusti.

“Vaša Visost mi je ukazala veliku čast.”

“Molim te, nemoj me tako zvati! Kako si dospio u službu obitelji? Mislio sam da služiš u stražilorda Brocka?”

“To mi mjesto nije odgovaralo”, reče Gorst neobično visokim, piskutavim glasom. “Imao samsreću dobiti posao u vitezovima tjelesne straže prije koji mjesec, Vaša Vi—” Prekine se.

Jezalu se u glavu uvuče jedna ideja. Ogleda se preko ramena, no nije bilo nikoga u blizini. Vrtje bio spokojan poput groblja, a sjenovite arkade mirne poput grobnica. “Bremer... mogu te zvatiBremer, je li?”

“Pretpostavljam da me moj kralj može zvati kako god hoće.”

“Pitam se... mogu li te zamoliti za uslugu?”

Gorst trepne. “Sto god Vaša Visost poželi.”

Jezal se naglo okrene kad je čuo da se vrata otvaraju. Gorst zakorači u kolonade tiho zveckajućioklopom. Za njim je tiho išla silueta ogrnuta plaštem i s kapuljačom na glavi. Staro je uzbuđenje jošuvijek bilo prisutno kad je maknula kapuljaču i zraka joj svjetlosti s prozora odozgo prešla prekodonjeg dijela lica. Vidio je svijetlu krivulju njezina obraza, jednu stranu usta, obris nosnice, sjajočiju u sjeni, i to je bilo sve.

“Hvala, Gorste”, reče Jezal. “Možeš nas ostaviti.” Kršni momak bubne se u prsa, odstupinatraške kroz dovratak i zatvori vrata za sobom. Nije to ni izbliza bio prvi put da se susreću utajnosti, dakako, ali situacija je sada bila drugačija. Pitao se hoće li završiti s poljupcima i nježnimriječima, ili će samo završiti. Početak je bio sve samo ne obećavajući.

“Vaša Veličanstvenosti”, reče Ardee glasom prepunim ironije. “Koja iznimna čast. Bih litrebala pasti ničice? Ili da izvedem kniks?”

Ma koliko joj okrutne bile riječi, od njezina mu je glasa još uvijek zastajao dah. “Znaš li touopće?”

“Pa zapravo i ne baš. Nisu me odgajali za pristojno društvo, a sad me taj nedostatak ubija.”Zakorači naprijed i namršteno se zagleda u mračni vrt. “Kad sam bila mala, u najluđim sammaštarijama sanjala da budem pozvana u palaču kao gošća samoga kralja. Jeli bismo fine kolače, pilifino vino i vodili fine razgovore o važnim stvarima do duboko u noć.” Ardee nasloni ruke na prsa izatrepće. “Hvala vam što ste ispunili bijedne snove jedne sirotice kao što sam ja, pa makar samonačas. Drugi mi jadnici neće vjerovati kad im ispričam!”

“Svi smo nemalo šokirani ovakvim razvojem događaja.”

“O, bogme jesmo, Vaše Veličanstvo.”

Jezal se lecne. “Nemoj me tako zvati. Ne ti.”

“A kako bih vas trebala zvati?”

“Mojim imenom. Dakle, Jezal. I budimo na ‘ti’. Kao što je bilo nekada... molim te.”

“Ako baš moram. Obećao si mi, Jezale. Obećao si mi da me nećeš iznevjeriti.”

“Znam da jesam, i mislio sam održati obećanje... ali činjenica je...” Bio on kralj ili ne, mučiose s nalaženjem pravih riječi jednako kao i uvijek, a onda ih je sve izverglao u idiotskoj bujici. “Nemogu te oženiti! Sigurno bih da nisam...” Digne ruke u zrak i bespomoćno ih pusti da padnu. “Da senije dogodilo sve ovo. Ali dogodilo se i ja tu ništa ne mogu. Ne mogu te oženiti.”

“Naravno da ne možeš.” Usta joj se ogorčeno iskrive. “Obećanja su za djecu. Nisam to nikad

smatrala pretjerano vjerojatnim, čak ni prije. Čak i u svojim najrealnijim trenucima. Sad mi se cijelata ideja čini smiješnom. Kralj i seljančica. Apsurdno. Ni najotrcanija knjiga ne bi se to usudilapredložiti.”

“To ne mora značiti da se više nikad nećemo vidjeti.” Nesigurno zakorači prema njoj.“Situacija će biti drugačija, naravno, ali svejedno možemo pronaći trenutke...” Pruži ruku prema njoj,polako, nespretno. “Trenutke u kojima ćemo biti zajedno.” Dotakne joj lice, nježno, i osjeti isto onogrešno uzbuđenje kao uvijek dosad. “Možemo biti mi kao prije. Ne bi se morala brinuti. Za sve bih sepobrinuo...”

Ona ga pogleda u oči. “Dakle... htio bi da budem tvoja kurva?”

On trzne glavom unazad. “Ne! Naravno da ne! Mislim... htio bih da mi budeš...” Što je mislio?Očajnički je pokušavao naći bolju riječ. “Ljubavnica?”

“Aha, razumijem. A kad se oženiš, što ću onda biti? Što misliš kojom bi me riječi tvoja kraljicaopisala?” Jezal gutne i zagleda se u svoje cipele. “Kurva je uvijek kurva, koju god riječ upotrijebio.Lako je se zasititi i još ju je lakše zamijeniti. A kad me se zasitiš i nađeš druge ljubavnice? Kako ćeme onda ljudi zvati?” Ona ogorčeno otpuhne. “Ja sam ološ i svjesna sam toga, ali ti očito imaš jošgore mišljenje o meni nego ja sama.”

“Nisam ja kriv.” Osjeti kako mu suze naviru na oči. Bol ili olakšanje, bilo je teško razlučiti.Gorka slitina oboga, možda. “Nisam ja kriv.”

“Naravno da nisi. Ne krivim tebe. Krivim sebe. Nekoć sam mislila da nemam sreće, ali mojbrat je bio u pravu. Loše izabirem.” Pogleda ga s istim onim procjenjujućim izrazom u tamnim očimakoji je imala kad su se prvi put vidjeli. “Mogla sam naći nekog dobrog čovjeka, ali izabrala samtebe. Trebala sam biti pametnija.” Pruži ruku i dotakne mu lice, obriše mu palcem suzu s obraza.Onako kako je to učinila kad su se prošli put rastajali, u parku na kiši. No onda je postojala nada daće se opet vidjeti. Sada je nije bilo. Ona uzdahne i pusti ruku da padne, pa se natmureno zagleda uvrt.

Jezal trepne. Je li moguće da je to sve? Žudio je za tim da joj uputi barem neku posljednjunježnu riječ, ili barem neki gorko-slatki zbogom, ali um mu je bio prazan. Kakve bi riječi uopćemogle išta promijeniti? S njima je svršeno i daljnji bi razgovor bio tek sol na ranu. Uzaludan trud.Stisne zube i obriše zadnje vlažne pruge s lica. Ima ona pravo. Kralj i seljančica. Ima li ištasmješnije od toga?

“Gorst!” vikne. Vrata zacvile i otvore se i mišićavi se stražar pojavi iz sjene, ponizno pognuteglave. “Možete otpratiti damu natrag kući.”

On kimne i odstupi s vrata u stranu. Ardee se okrene i počne hodati prema njima, navukavšikapuljaču, a Jezal ju je gledao kako odlazi. Pitao se hoće li zastati na pragu i osvrnuti se, hoće li imse pogledi susresti pa da imaju taj posljednji zajednički trenutak. Hoće li mu još taj jedan posljednjiput zastati dah. Posljednji mu put zastati srce.

Ali nije se okrenula. Bez i najmanjeg oklijevanja prošla je kroz vrata i nestala, i Gorst za njom,i Jezal je ostao u vrtu obasjanom mjesečinom. Sam.

POKUPITI SJENUFerro je sjedila na krovu hale s nogama pod sobom i škiljila od jakogsunca. Gledala je

brodove i ljude kako se slijevaju s njih. Čekala je

Yulweija. Zato je dolazila svaki dan.

Trajao je rat između Unije i Gurkhula, besmislen rat s puno priče i nimalo borbe, pa brodovi zaKantu nisu plovili. Ali Yulwei se kretao kuda je htio. Mogao bi je odvesti natrag na jug da se moženastaviti osvećivati Gurkhulcima. Dok on ne dođe, bila je zarobljena s rozima. Skrgutala je zubima,stiskala šake i mrštila se vlastitoj beskorisnosti. Vlastitoj dosadi. Protraćenom vremenu. Molila bi seBogu da Yulwei dođe.

Samo što Bog nikad ne sluša.

Jezal dan Luthar, onakva budaletina, iz razloga koje nije mogla shvatiti, dobio je krunu i postaokralj. Bayaz, za kojeg je Ferro bila sigurna da stoji iza svega toga, sad je svaki trenutak provodio snjim. Još uvijek ga je pokušavao pretvoriti u vođu kojeg će ljudi slijediti, nesumnjivo. Isto kao što jepokušavao cijelim putem preko ravnice i natrag, bez bogzna kakvog uspijeha.

Jezal dan Luthar, kralj Unije. Devetprsti bi se tome dugo i glasno smijao da je to mogao čuti.Ferro se nasmiješi kad ga je zamislila kako se smije. Onda ustanovi da se smiješi pa se natjera daprestane. Bayaz joj je obećao osvetu, a nije joj dao ništa i ostavio ju je ovdje nasukanu, nemoćnu.Nije se imala čemu smiješiti.

Sjedila je i gledala brodove, čekajući Yulweija.

Nije čekala Devetprstoga. Nije se nadala vidjeti njega kako se vuče po doku. To bi bilabudalasta, djetinjasta nada kakva dolikuje budalastom djetetu kakvo je bila kad su je Gurkhulciporobili. Ne bi se on predomislio i vratio. Ona se za to pobrinula. Čudno, doduše, kako joj se stalnočinilo da ga vidi negdje u gomili.

Lučki su je radnici počeli prepoznavati. Neko su joj vrijeme dovikivali. “Siđi dolje, medena,daj mi pusu!” jedan joj je dobacio i njegovi su se prijatelji smijali. Onda mu je Ferro bacila polacigle u glavu i prevalila ga u more. Nakon što su ga upecali van, nije joj više imao što reći. Nitko odnjih nije, a njoj je to sasvim odgovaralo.

Sjedila je i gledala brodove.

Sjedila je dok se sunce nije spustilo, bacilo svijetli žar na dna oblaka i počelo se ljeskati nalelujavim valovima. Dok se gužva nije prorijedila, kola prestala voziti, a vika i graja dokovaizblijedjele u prašnjavi muk. Sve dok joj povjetarac nije postao hladan za kožu.

Yulwei neće doći danas.

Spusti se s krova hale i krene pokrajnjim uličicama prema Medijani. Sinulo joj je to kad je

hodala tom širokom ulicom i mrštila se prolaznicima s kojima se mimoilazila. Netko je slijedi.

Dobro je to radio, i oprezno. Ponekad bliže, ponekad dalje iza nje. Držao se podalje odvidokruga, ali nikad se nije skrivao. Nekoliko je puta skrenula da se uvjeri, a on je uvijek išao zanjom. Bio je sav u crnome, s dugom mlitavom kosom i maskom koja mu je zaklanjala dio lica. Sav ucrnome, kao sjena. Kao oni ljudi koji su naganjali nju i Devetprstoga prije nego što su krenuli zaStaro Carstvo. Gledala ga je krajičkom oka, nikad izravno, nije mu davala do znanja da zna.

Brzo će to i sam otkriti.

Skrene u neku prljavu uličicu, stane i pričeka iza ugla. Naslonjena na čađavi kamen, držala jedah. Luk i mač su joj možda daleko, ali šok je jedino oružje koje treba. Šok i vlastite ruke, i noge, izubi.

Čula je kako se približavaju koraci. Oprezni koraci tabanali su niz ulicu, tako tihi da ih je jedvačula. Primijeti da se smiješi. Dobar je osjećaj bio imati neprijatelja, imati smisao. Vrlo dobar nakontoliko vremena bez toga. Ispunio je prazninu u njoj, makar samo na trenutak. Zaškrguće zubima i osjetikako joj u grudima navire gnjev. Vruć i uzbudljiv. Siguran i poznat. Poput poljupca starog ljubavnikakoji joj je silno nedostajao.

Kad je zašao za ugao, ona je već zamahnula šakom. Prasak mu zaroni u lice i on zatetura. Onapožuri za njim, raspali ga prvo jednom rukom, pa drugom, lansira mu glavu desno, pa lijevo. On sepokuša dočepati noža, no bio je usporen i omamljen i oštrica je jedva napustila korice prije nego štomu je ona čvrsto zgrabila zapešće. Laktom mu trgne glavu unatrag, pogodi ga u vrat tako da jezagrgljao. Istrgne mu nož iz mlitave ruke, zavrti se i mlatne ga nogom u trbuh tako da se presavinuo.Koljenom ga raspali u masku i lansira ga na leđa u prašinu. Krene za njim dolje, čvrsto mu omotanoge oko struka, rukom mu se nasloni na prsa i prisloni mu njegov vlastiti nož na vrat.

“Vidi ti to”, prošapće mu u lice. “Uhvatila sam sjenu.”

“Glugh”, začuje se iza maske, a oči su mu još uvijek kolutale.

“Teško je pričati s time, je li?” I trzajem noža strgne mu trakice maske, ostavivši oštricom duguogrebotinu. Nije izgledao toliko opasno bez nje. Bio je mnogo mlađi nego što je mislila, s točkastimosipom po bradi i paperjastim brčićima na gornjoj usni. On strese glavom i oči mu se ponovnofokusiraju. Zareži, pokuša se iskobeljati, no ona ga je čvrsto držala, a i dodir noža na vratu ubrzo gaje umirio.

“Zašto me pratiš?”

“Ne pratim, jebo—”

Ferro nikad nije bila strpljiva žena. Ovako dok je jahala svoju sjenu, bilo joj se lako propeti iraspaliti ga laktom u lice. On se svim silama trudio obraniti, no cijela je njezina težina bila nanjegovim kukovima pa je bio bespomoćan. Rukom se probijala kroz njegove dlanove u usta, nos,obraz, mlatila njegovom glavom u masne kamene kocke. Četiri takva udarca i prestao se opirati.

Glava mu klone unazad i ona opet čučne nad njega i metne mu nož pod vrat. Krv mu je grgljala na nosi usta i tekla sa strane niz lice u tamnim prugama.

“Je 1’ me sad pratiš?”

“Ja samo motrim.” Glas mu je škljocao u krvavim ustima. “Ja samo motrim. Ne naređujem ja.”

Ni gurkhulski vojnici nisu naredili ubijanje Ferrina naroda i njezino porobljavanje. To ne značida su nevini. To ne znači da su sigurni od nje. “Nego tko?”

On se nakašlje i lice mu trzne, a iz natečenih nosnica isteku mjehurići krvi. Ništa više. Ferro sesmrkne.

“Što?” Pomakne nož niže i vrškom mu bočne bedro. “Misliš da nisam nikad odrezala nečijikurac?”

“Glokta”, promumlja on, sklopivši oči. “Radim za Gloktu.”

“Glokta.” To joj ime nije predstavljalo ništa, ali bilo je nekakav početak.

Klizne nožem natrag gore, sve do vrata. Kvrga u grlu digne mu se pa spusti, i pritom očešesječivo noža. Ona stisne zube i promigolji prstima oko drške, namršteno gledajući dolje. U kutovimaočiju počele su mu se cakliti suze. Najbolje da to obavi i skine s vrata. Najsigurnije. No bilo joj jeteško pomaknuti ruku.

“Daj mi razlog da to ne učinim.”

Suze mu navru i skliznu sa strane niz krvavo lice. “Moje ptice”, prošapće.

“Ptice?”

“Neće ih imati tko nahraniti. Zaslužio sam to, sasvim sigurno, ali moje ptice... nisu ništanapravile.” Ona ga pogleda suženim očima.

Ptice. Čudno za što sve ljudi moraju živjeti.

Njezin je otac imao pticu. Sjećala je se, u kavezu obješenom na stalku. Beskorisno stvorenjekoje nije znalo ni letjeti, samo se držalo za grančicu. Naučio ju je govoriti. Sjećala se da ga jegledala kako je hrani kad je bila mala. Davno, prije nego što su Gurkhulci došli.

“Sssss”, zasikće mu u lice i pritisne nož na vrat tako da se sav usukao. Zatim makne oštricu,ustane i stane nad njega. “Trenutak kad te sljedeći put ugledam bit će ti posljednji u životu. Vrati sesvojim pticama, sjeno.”

On kimne, razrogačenih suznih očiju, pa se okrene i odbrza mračnom uličicom u sumrak. Kad jeprelazila most, bacila je nož. Nestao je uz pljusak i po žabokrečinastoj se vodi rašire valići ukoncentričnim, sve većim krugovima. Najvjerojatnije je napravila pogrešku što ga je ostavila na

životu. Milost je uvijek pogreška, u njezinu iskustvu.

No izgleda da je danas milosrdne volje.

PITANJAPukovnik Glokta bio je sjajan plesač, dakako, no s ovako ukočenomnogom bilo mu je teško

istinski zablistati. Neprestano zujanje muha bilo mu je još jedna smetnja, a ni partnerica mu nijepomagala. Ardee Westsasvim je lijepo izgledala, no njezino je neprekidno hihotanje postajalozaistairitantno.

“Prestani s tim!” otrese se pukovnik dok ju je vrtio po laboratoriju adeptusa od medicine ukojem su uzorci po staklenkama pulsirali i klimusali se u ritmu glazbe.

“Dijelom pojedeno”, cerio se Kandelau, jednog oka strahovito povećanog iza povećala. Pokažedolje prema pinceti. “Ovo je stopalo.”

Glokta razmakne grmlje s jednom rukom preko lica. Ondje je ležalo izmesareno truplo,svjetlucavo crveno, jedva prepoznatljivo kao ljudsko biće. Ardee se smijala i smijala kad ga jevidjela. “Dijelom pojedeno!” zasmijulji se. Pukovniku Glokti situacija nije bila ni najmanje zabavna.Zujanje muha postajalo je sve glasnije i glasnije, i prijetilo je da će posve zagušiti glazbu. Još gore, uparku je strahovito zahladnjelo.

“Baš sam nemaran”, začuje glas iza leđa.

“Kako to mislite?”

“Samo tako ostaviti tijelo. Ali ponekad je bolje biti brz nego biti oprezan, zar ne, bogalju?”

“Sjećam se ovoga”, promrmlja Glokta. Još je više zahladnjelo i drhtio je kao šiba. “Sjećam seovoga!”

“Naravno”, prošapće glas. Ženski glas, ali ne Ardeen. Tih i siktav glas od kojeg mu oko počnetitrati.

“Što ja mogu učiniti?” Pukovnik osjeti kako mu se želudac diže. Rane u crvenom mesu suzijevale. Muhe su bile toliko glasne da je jedva čuo odgovor.

“Možda da odeš do Sveučilišta i pitaš za savjet.” Ledeni dah očeše mu vrat i leđa mu zadrhte.“A kad si već ondje... mogao bi ih pitati za Sjeme.”

Glokta posrne na dno stepenica i zatetura u stranu, navali se na zid hripajući dahom prekomokrog jezika. Lijeva mu je noga drhtjela a lijevo oko trzalo, kao da su spojeni žicom bola koja muse zarezuje u guzicu, trbuh, leđa, rame, vrat, lice i zateže se sa svakim pokretom, ma koliko sitnim.

Prisili se da ostane miran. Da diše duboko i polako. Natjera mozak da zaboravi bol i usmjeri sena druge stvari. Kao što je Bayaz i njegova propala potraga za Sjemenom. Na kraju krajeva,Njegova Eminencija čeka, a on nije poznat po svojem strpljenju. Protegne vrat na jednu, pa drugustranu i osjeti kako mu kosti pucketaju između izobličenih lopatica. Zarije jezik natrag u desni iodgega se od stepenica u tamu stelaža.

Nisu se mnogo promijenile u zadnjih godinu dana. A vjerojatno ni stoljećima prije toga.Nadsvođeni prostori vonjali su na plijesan i starost, osvijetljeni tek s nekoliko treperavih, prljavihsvjetiljki, a obješene police protezale su se daleko u lelujave sjene. Vrijeme je da opet prokopam poprašnjavom otpadu povijesti. Ni adeptus od povijesti nije izgledao kao da se bogzna kolikopromijenio. Sjedio je za zamrljanim stolom, zadubljen u nekakvu pljesnivu hrpu papira na svjetlumigoljavog plamena samo jedne svijeće. Podigne škiljavi pogled kad je Glokta dohramao bliže.

“Tko je?”

“Glokta.” Sumnjičavo se zapilji u sjenoviti svod. “Što vam se dogodilo s vranom?”

“Crkla”, progunđa prastari knjižničar žalosno.

“Otišla je u povijest, moglo bi se reći!” Starac se ne nasmiješi. “No dobro. Sve nas to čeka.” Aneke prije nego druge. “Imam pitanja za vas.”

Adeptus od povijesti protegne se naprijed preko stola i pogleda Gloktu orošenim očima kao danikad prije nije vidio ljudsko biće. “Sjećam se ja vas.” Čuda se ipak događaju, znači? “Ispitivali steme o Bayazu. Prvome naučniku velikoga Juvensa, prvome slovu abecede u—”

“Da, da, prošli smo sve to.”

Starac se nadureno namršti. “Jeste li mi donijeli onaj svitak?”

“Tvorac pade u plamenu i tako dalje? Bojim se da nisam. Kod nadlektora je.”

“Gah. I previše sam se naslušao o tom čovjeku ovih dana. Oni gore stalno tupe o njemu.Njegova Eminencija ovo, Njegova Eminencija ono. Dozlogrdilo mije slušati o tome!” Znam jakodobro kako vam je. “Svi su u kaosu ovih dana. Kaosu i panici.”

“Mnogo je promjena gore. Imamo novoga kralja.”

“Znam to! Guslava, je li?”

Glokta umorno uzdahne dok se spuštao na stolicu s druge strane stola. “Da, da, upravonjega.” Kasni samo tridesetak godina. Čudi me da ne misli da je Harod Veliki još uvijek naprijestolju.

“Što hoćete ovoga puta?”

Ah, glavinjati u tami u potrazi za odgovorima koji mi uvijek za dlaku izmiču. “Zanima meSjeme.”

Naborano se lice ne pomakne. “Što?”

“Spominje se na vašem ljubljenom svitku. Ono što su Bayaz i njegovi čarobni prijatelji tražili uKući Tvorca nakon Kanediasove smrti. Nakon Juvensove smrti.”

“Pih!” Adeptus odmahne rukom, a obješena mu koža ispod zapešća zaleluja. “Tajne, moći. Sveje to metafora.”

“Bayaz izgleda ne misli tako.” Glokta privuče stolicu bliže i progovori tiše. Iako zasigurnonema nikoga tko bi čuo ili mario sve da i čuje. “Čuo sam da je to dio Druge Strane, zaostao izStaroga doba kad su vrazi hodali zemljom. Utjelovljenje same biti magije.”

Starac zahriplje šuškavim smijehom i pokaže trulu spilju od usta s manje zuba čak i odGlokte. “Nisam vas doživio kao praznovjernog čovjeka, superiore.” Nisam to ni bio kad sam prošliput došao ovamo s pitanjima. Prije posjeta Tvorčevoj kući, prije susreta s Yulweijem, prije negošto sam vidio kako se Shickel smiješi dok je pale. Kako su to bila sretna vremena, prije nego štosam čuo za Bayaza, kad su stvari još imale smisla. Adeptus otare suzne oči artritičnom sprdnjomod ruke. “Gdje ste to čuli?”

Ah, od jednog navigatora sa stopalom na nakovnju. “Nije važno gdje.”

“Eto, znate više o tome nego ja. Ja sam jednom čitao da kamenje ponekad pada s neba. Nekikažu da su to fragmenti zvijezda. Neki kažu da su to krhotine bačene iz kaosa pakla. Opasni na dodir.Strahovito hladni.”

Hladni? Glokta gotovo osjeti onaj ledeni dah za vratom pa promigolji ramenima i natjera se neosvrnuti se. “Pričajte mi o paklu.” Iako mislim da o toj temi već znam više od većine.

“Ha?”

“O paklu, stari. O Drugoj Strani.”

“Kažu da otamo dolazi magija, ako vjerujete u takve stvari.”

“Naučio sam da treba biti otvorenoga uma za takve teme.”

“Otvoreni um je kao otvofena rana, sklona—”

“Da, čuo sam, ali razgovaramo o paklu.”

Knjižničar obliže obješene usne. “Legenda kaže da je postojalo vrijeme kad su naš svijet isvijet odozdo bili jedno, a đavli hodali zemljom. Veliki ih je Euz prognao i izrekao Prvi zakon -zabranu svakog dodira s Drugom stranom, razgovora s đavlima i diranja vrata koja dijele dvasvijeta.”

“Prvi zakon, ha?”

“Njegov sin Glustrod, gladan moći, zanemario je očeva upozorenja i istraživao je tajne,dozivao đavle i huškao ih na svoje neprijatelje. Kažu da je njegova glupost dovela do uništenjaAulcusa i pada Staroga Carstva i daje, kad je uništio samoga sebe, ostavio odškrinuta vrata... alinisam ja stručnjak za sve to.”

“Tko jest?”

Starac se namršti. “Ovdje je bilo knjiga. Vrlo starih. Prelijepih knjiga, iz vremena MajstoraTvorca. Knjiga o Drugoj Strani. O međi između dvaju svjetova. O dverima i ključanicama. Knjiga oOdavateljima tajni i njihovu dozivanju i huškanju. Hrpa izmišljotina ako mene pitate. Mitovi ifantazije.”

“Bilo je knjiga?”

“Nestale su s mojih polica, ima već nekoliko godina.”

“Nestale? Pa gdje su?”

Starac se namršti. “Zanimljivo da me to baš vi pitate—”

“Dosta!” Glokta se okrene najbrže što je mogao da pogleda iza sebe. Silber, sveučilišniadministrator, stajao je u podnožju stepenica s neobično zgroženim i iznenađenim izrazom naukočenom licu. Otprilike kao da je vidio duha. Ili čak demona. “To bi bilo sasvim dosta, superiore!Zahvaljujemo vam se na posjetu.”

“Dosta?” I Glokta se namršti. “Njegova Eminencija neće biti—”

“Ja znam što će Njegova Eminencija biti, a što neće—” Neugodno poznat glas. Superior Goylepolako se spuštao po stepenicama. Zaobiđe Silbera i prođe sjenovitim podom između polica. “I jakažem dosta. Najsrdačnije vam se zahvaljujemo na posjetu.” Nagne se naprijed i oči mu gnjevnoiskoče iz glave. “Neka vam to bude posljednji!”

U dvorani za blagovanje došlo je do zapanjujućih promjena otkad je Glokta sišao u podrum.Večer se smračila s druge strane prljavih prozora, a svijeće su zapaljene u zatamnjenimsvijećnjacima. /, naravno, tu je još dvadesetak vrlo raznolikih praktikala Inkvizicije.

Dva kosooka domoroca iz Suljuka sjedila su i zurila u Gloktu preko maski, kao da su blizanci, scrnim čizmama na drvenom stolu ispred njih. Tri tamnoputa muškarca stajala su blizu jednog mračnogprozora, obrijanih glava, svaki sa sjekirom za pojasom i štitom preko leđa. Veliki visoki praktikaluzdizao se kod kamina, dug i tanak kao breza i s plavom kosom koja mu je visjela preko maskiranoglica. Pored njega bio je jedan niski, gotovo patuljast, s pojasom načičkanim noževima.

Glotka prepozna golemog Sjevernjaka po imenu Kamenorezac od prošlog posjeta Sveučilištu.Ali izgleda kao da je pokušavao razbijati kamenje licem otkad smo se zadnji put vidjeli, i to vrlouporno. Obrazi su mu bili grbavi, vjeđe vijugave, korijen nosa naginjao je izrazito ulijevo. Njegovoje skršeno lice bilo gotovo jednako uznemirujuće kao i ogromni malj koji je držao u masivnimšačetinama. Ali ne baš.

I tako su se redali, najneobičnija i najstrašnija kolekcija ubojica koju je bilo moguće sabrati najednome mjestu, a usto i naoružana do zuba. A izgleda da je superior Goyle nadopunio svoj cirkusnakaza. U sredini, i naoko vrlo udomaćena, stajala je praktikalka Vitari koja je prstom pokazivala uraznim smjerovima i izdavala naredbe. Nitko ne bi pomislio da je majčinski tip kad je ovako sada

vidi, ali valjda svi imamo neke svoje skrivene talente. Glokta digne ruku u zrak. “Koga to ubijamo?”

Svi se pogledi okrenu prema njemu. Vitari domaršira k njemu s namrštenim borama prekopjegavog korijena nosa. “Kog vraga vi ovdje radite?” “I ja bih vas mogao isto pitati.”

“Ako znate što vam je pametno, nećete ništa ispitivati.”

Glokta joj iskezi krezubi osmijeh. “Da znam što mi je pametno, ne bih ostao bez svih zuba, apitanja su sve što mi je ostalo. Što ima u ovoj prastaroj hrpi prašine a da vas zanima?”

“To se mene ne tiče, a vas još manje. Ako tražite izdajnike, možda da prvo provjerite uvlastitoj kući, može?”

“A što bi to trebalo značiti?”

Vitari mu se prigne posve blizu i prošapće kroz masku. “Spasili ste mi život pa ću vam uzvratitiuslugu. Nestanite odavde. Nestanite i držite se podalje.”

Glokta se gegao prilazom do masivnih vrata. Što se Bayaza tiče, nismo nimalo napredovali.Ničime što bi vratilo jedan od rijetkih osmijeha na lice Njegove Eminencije. Dozivanja i huškanja.Bogovi i vragovi. Stalno se nova pitanja otvaraju. Nestrpljivo okrene ključ u ključanici, jedvačekajući da sjedne i makne teret s drhtave noge. Što je Goyle radio na sveučilištu? Goyle, Vitari idvadeset i nešto praktikala, svi naoružani kao da idu u rat? Napravi trzav korak preko praga.Mora postojati neko—

“Gah!” Osjeti kako mu se štap oteo iz ruke pa zatetura u stranu hvatajući se za zrak. Nešto garaspali u lice i napuni mu glavu zasljepljujućim bolom. Sljedeći ga tren pod pogodi u leđa i izbije muzrak dugačkim uzdahom. Treptao je i slinio, usta slankastih od krvi, a mračna se soba sumanutovrtjela oko njega. Ajme meni, ajme meni. Šaka u lice, ako se ne varam. Nikad ne gubi na snazi.

Neka ga ruka zgrabi za ovratnik kaputa i povuče uvis, a tkanina mu se zareže u grlo tako da jezakreštao kao zadavljena kokos. Druga ga ruka primi za pojas i tako su ga nosili, dok su mu sekoljena i prsti čizama mlitavo strugali po daskama. Iz refleksa se slabašno opirao, ali je uspio postićisamo da ga leđa probodu.

Vrata kupaonice tresnu mu u glavu pa se otvore treskom u zid, a onda su ga kroz mračnuprostoriju vukli do kade, još uvijek pune prljave vode od jutra. “Čekajte!” grakne dok su ga s mukomturali preko ruba. “Tko ste-blghhhh!”

Hladna mu se voda ovije oko glave, mjehurići polete uz lice. Držali su ga ondje, a on se opirao,očiju izbuljenih od šoka i panike, dok nije pomislio da će mu se pluća rasprsnuti. Onda su ga izvukliza kosu, a voda mu se slijevala niz lice i pljuštala u kadu. Jednostavna tehnika, ali neporecivoučinkovita. Uvelike mi je neugodno. Grčevito udahne. “Što ho- blarghhh!”

Natrag u tamu, a onoliko daha koliko je uspio uzeti izgrglja u prljavu vodu. No tko god to bio,dao mi je disati. Ne ubijaju me. Samo me omekšavaju. Omekšavaju za ispitivanje. Smijao bih se

ironiji svega toga... da imam zraka... u tijelu... Gurao je kadu i koprcao se po vodi. Uzaludno jemlatarao nogama, ali ruka na njegovu vratu bila je kao od čelika. Želudac mu se stisne i rebra nadmuu očajničkom pokušaju da uvuče zrak. Ne diši... ne diši... ne diši! Taman je usisao puna pluća prljavevode kad su ga istrgnuli iz kade i bacili na parket, i on ostane kašljati, dahtati i povraćati, sveodjedanput.

“Ti si Glokta?” Ženski glas, odsječan i grub, s tvrdim kantičkim naglaskom.

Ona čučne pred njega, balansirajući na prstima, sa zapešćima položenim na koljena tako da sujoj dugi smeđi dlanovi mlitavo visjeli. Na sebi je imala mušku košulju, labavu oko žgoljavih ramena,mokrih rukava zavrnutih oko koščatih zapešća. Crna joj je kosa bila kratko odrezana i stršala joj je sglave u masnim čupercima. Imala je tanak, blijed ožiljak niz grubo lice, namrgođene tanke usne, nonajodbojnije su od svega bile njezine oči, sjajne i žute na slabom svjetlu iz hodnika. Nije ni čudo daje Severard oklijevao kad sam mu rekao da je prati. Trebao sam ga poslušati.

“Ti si Glokta?”

Nije imalo smisla poricati. Drhtavom rukom obriše gorku slinu s brade. “Ja sam Glokta.”

“Zašto si me pratio?”

Bolno se pridigne u sjedeći položaj. “Zašto misliš da ću išta reći na—” Njezina ga šaka pogodiu vrh brade, trzne mu glavom unatrag i izmami grcaj iz njega. Donja vilica prasne u desnu stranu ijedan mu zub probuši rupu u dnu jezika. Klone uza zid, tamna mu se soba zavrti, a oči ispune suzama.Kad je ponovno izoštrio sliku, ona je zurila u njega, suženih žutih očiju. “Nastavit ću te udarati dokmi ne počneš odgovarati, ili dok ne umreš.”

“Zahvaljujem.”

“Zahvaljuješ?”

“Mislim da si mi mrvicu opustila vrat.” Glokta joj se nasmiješi i pokaže onih nekoliko krvavihzuba. “Dvije sam godine bio zarobljenik Gurkhulaca. Dvije sam godine proveo u mraku carevihtamnica. Dvije su me godine sjeckali, rezbarili i pekli. Misliš da me plaši pomisao na dva-trišamara?” Zacereka joj se u lice krvavim osmijehom. “Više me boli dok pišam! Misliš da se bojimsmrti?” Napravi grimasu od boli koja mu je ošinula kroz kralješnicu kad se nagnuo prema njoj.“Svako jutro... kad se probudim živ... za mene je razočaranje! Ako želiš moje odgovore, morat ćeš timeni dati svoje. Milo za drago.”

Netremice je zurila u njega jedan dugi trenutak. “Bio si zarobljenik Gurkhulaca?”

Glokta preleti rukom preko svojeg izobličenog tijela. “Oni su mi sve ovo pružili.”

“Hm. Onda smo oboje izgubili nešto zbog Gurkhulaca.” Sjedne na prekrižene noge. “Pitanja.Milo za drago. Ali ako mi pokušaš lagati—” “Pitanja, dakle. Ne bih ispunio svoju ulogu kao domaćinda te ne pustim da počneš prva.”

Ona se ne nasmiješi. Doduše, i ne izgleda mi kao neki šaljivi tip. “Zašto me pratiš?”

Mogao bih lagati, ali čemu? A onda mogu umrijeti i govoreći istinu. “Motrim Bayaza. Vas stemi dvoje izgledali kao prijatelji, a Bayaza je ovih dana teško pratiti. Pa onda pratim tebe.”

Ona se namrgodi. “Nije on meni nikakav prijatelj. Obećao mije osvetu, samo to. Još uvijek tonije ispunio.”

“Život je pun razočaranja.”

“Život su sama razočaranja. Postavi pitanje, kljasti.”

Jednom kad dobije svoje odgovore, hoće li opet biti vrijeme za kupanac, ovoga puta mojposljednji? Njezine ravnodušne žute oči nisu ništa odavale. Prazne, kao oči životinje. Ali imam liizbora? Poliže krv s usana pa se nasloni na zid. A onda mogu umrijeti i malko pametniji. “Stoje toSjeme?”

Namrštena joj se grimasa još mrvicu više smrkne. “Bayaz je rekao da je to oružje. Oružje vrlovelike moći. Dovoljno veliko da pretvori Shaffu u prah. Mislio je da je skriveno na rubu Svijeta, alibio je u krivu. Nije bio sretan što je bio u krivu.” Mrštila mu se jedan tihi trenutak. “Zašto motrišBayaza?”

“Zato što je oteo krunu i stavio je na glavu beskičmenjačkog crva.”

Ona otpuhne. “U tome se barem slažemo.”

“Ima ljudi u mojoj vladi koje brine smjer u kojem bi nas mogao povesti. Ljudi koji su dubokozabrinuti.” Glokta lizne jedan krvavi zub. “Kamo nas vodi?”

“On meni ništa ne govori. Ja ne vjerujem njemu, a on ne vjeruje meni.”

“I u tome se slažemo.”

“Namjeravao je upotrijebiti to Sjeme kao oružje. Nije ga pronašao pa mora naći druga oružja.Rekla bih da vas vodi u rat. Rat protiv Khalula i njegovih Žderača.”

Glokta osjeti bujicu trzaja kako mu se uspinje uz lice i kapak mu zatitra. Prokleta izdajničkahladetina! Njezina glava trzne u stranu. “Znaš za njih?”

“Sreli smo se u prolazu.” Hah, ne može naškoditi. “Uhvatio sam jednoga u Dagoski. Ispitivaosam ga.”

“Što ti je rekao?”

“Pričao je o pravednosti i pravdi.” Dvjema stvarima s kojima se nikad nisam susreo. “Pričaoje o ratu i žrtvovanju.” Dvjema stvarima s kojima sam se susretao i previše. “Rekao je da je tvojprijatelj Bayaz ubio njegova gospodara.” Žena i ne trepne. “Rekao je da njegov otac, prorok Khalul,

želi osvetu.”

“Osveta”, procijedi ona i stisne šake. “Dat ću ja njima osvetu!”

“Što su ti učinili?”

“Pobili su mi narod.” Ona ispruži noge. “Od mene su napravili robinju.” Glatko ustane na nogei nadvije se nad njega. “Oteli su mi moj život.”

Glokta osjeti kako mu ugao usana trza prema gore. “Još nešto što imamo zajedničko.” 1 slutimda je moje posuđeno vrijeme isteklo.

Ona posegne dolje i zagrabi pune šake njegova mokrog kaputa. Povuče ga s podazastrašujućom snagom, tako da su mu se leđa vukla uza zid. Tijelo pronađeno kako pluta u kadi...? Osjeti da su mu se nosnice posve raširile, i srce mu počne lupati u iščekivanju. Ne sumnjam daće se moje oronulo tijelo opirati najbolje što može. Neodoljiva je to reakcija na nedostatak zraka.Nepobjedivi instinkt za disanjem. Ne sumnjam da ću se koprcati i migoljiti, jednako kao što seTulkis, gurkhulski izaslanik, koprcao i migoljio kad su ga vješali i prosipali mu crijeva nizašto.

Trudio se svim izvitoperenim snagama i dalje vladati sobom, stajati najbliže ravnome štomože. Uostalom, bio sam ja nekoć ponosan momak, iako je to sad vrlo daleko iza mene. Nije to niizbliza kraj kakvome se pukovnik Glokta nadao. Da ga u kadi utopi žena u prljavoj košulji. Hoće lime naći navaljenog preko ruba kade, s guzicom u zraku? No zar je to uopće važno? Nije važnokako si umro, nego kako si živio.

Ona mu pusti kaput, poravna mu prednjicu pljesnuvši je dlanom. A kakav mije život biozadnjih par godina? Što ja to imam a da bi mi istinski nedostajalo? Stepenice? Juhu? Bolove?Ležanje u mraku dok me izjedaju uspomene na sve što sam radio? Buđenje ujutro uz miris vlastitihgovana? Hoće li mi nedostajati ispijanje čaja s Ardee West? Možda malo. Ali hoće li minedostajati ispijanje čaja s nadlektorom? Gotovo mi dođe da se zapitam zašto to nisam i samučinio, prije mnogo godina. Zagleda se u oči svojeg ubojice, tvrde i sjajne poput žutog stakla, inasmiješi joj se. Osmijehom najčišćeg olakšanja. “Spreman sam.”

“Za što?” ona mu nešto tutne u mlitavu ruku. Dršku njegova štapa. “Ako imaš još nedovršenogposla s Bayazom, mene izostavi iz toga. Sljedeći put neću biti ovako blaga.” Polako uzmakne premavratima, svijetlome četverokutu na sjenovitom zidu. Okrene se, a onda zvuci njezinih čizama odmaknuniz hodnik. Osim tihog kapanja vode s njegova mokrog kaputa, sve je utihnulo.

I tako sam, izgleda, preživio. Opet. Glokta podigne obrve. Možda je trik u tome da to nesmiješ željeti. (suton; CroWarez.org)

ČETVRTI DANBio je prava rugoba, taj istočnjak. Ogromna mrcina u smrdljivim,poluštavljenim krznima i

dijelu hrđave pancirne košulje, više za ukras nego za zaštitu. Masna crna kosa, ponegdje podignutagrubo kovanimsrebrnim prstenovima, posve mokra od lagane kišice. Imao je velik ožiljakniz jedanobraz i još jedan preko čela, kao i bezbrojne zareze i brazgotineod manjih rana i čireva iz mlađihdana, nos spljošten i svinut u stranupoput ulubljene žlice. Oči su mu bile čvrsto stisnute odnaprezanja, žutizubi iskeženi, a prednja dva nije imao pa je u udubinu pritisnuo sivi jezik.Bilo je tolice koje je sve svoje dane gledalo rat. Lice koje je živjelo odmača, sjekire i koplja i svaki danživota brojalo kao bonus.

Logen je gotovo imao osjećaj da se gleda u ogledalo.

Držali su se čvrsto kao par loših ljubavnika, slijepih za sve oko njih.Vukli su se naprijed-natragi teturali kao posvađani pijanci. Čupali su sei vukli, grizli i grebali, stezali i trgali, napregnuti uukipljenom gnjevu, ipuhali kiseli dah jedan drugome u lice. Bio je to ružan, zamoran i smrtonosanples, a cijelo je vrijeme padala kiša.

Logen dobije bolan udarac u trbuh, a onda se morao zakrenuti i izmigoljiti da uguši drugi.Malodušno ga pokuša pogoditi glavom u glavu, aliuspije samo okrznuti Rugobino lice čelom. Zamalose poplete, posrne,osjeti da istočnjak prebacuje težinu u pokušaju da pronađe stav iz kojegće gaoboriti. Logen ga uspije bedrom raspaliti u jaja prije nego što jestigao, dovoljno da mu ruke na trenpopuste, dovoljno da provuče rukudo Rugobina vrata.

Logen natjera tu ruku gore, centimetar po bolni centimetar, gmižući ispruženim kažiprstompreko istočnjakova rupičastog lica dok je ovaj ukrižgledao odozgo u njega, pokušavajući izmaknutiglavu s puta. Njegova rukabolno čvrsto stegne Logenovo zapešće u pokušaju da ga odgurne odsebe,no Logen je spustio rame i dobro rasporedio težinu. Prst mu odmakne uz iskrivljena usta, prekogornje usne, u Rugobin svinuti nos i Logen osjeti kako se njegov slomljeni nokat zariva u mesoiznutra. Savije prst, iskezi zube, i promigolji koliko je god mogao.

Istočnjak je siktao i batrgao se, ali bio je zakvačen. Nije imao izbora nego da zgrabi Logenovozapešće drugom rukom i pokuša izvući prst koji mu je derao nos s lica. No time je Logenu oslobodiojednu ruku.

On zgrabi nož i zastenje dok ga je ubadao, trzajući rukom unutra i van. Bili su to brzi udarci,samo s oštricom na kraju. Nož je šljapkao u istočnjakovoj utrobi, i bedru, i ruci i prsima, a krv jetekla u dugim mlazovima, zalijevala ih obojicu i kapala u lokve pod njihovim čizmama. Jednom kadga je dovoljno izbo, Logen ga primi za kaput, digne ga u zrak, stisnuvši čeljust od napora, i zaurla dokga je bacao preko grudobrana. Ovaj se sunovratio, mlitav kao leš, što će uskoro i postati, i tresne natlo među svoje suborce.

Logen se nagne preko parapeta, grcajući da dođe do vlažnog zraka, a kapljice kiše lepršale sudolje, od njega. Na stotine ih je, činilo mu se, miljelo po moru blata u podnožju zida. Divljaci, došliiza Crinne, gdje jedva da uopće govore i nimalo ne mare za mrtve. Svi su bili natopljeni kišom i

poprskani blatom, skrivali su se iza grubo izrađenih štitova i vitlali grubo izrađenim oružjem, punimšiljaka i vrlo brutalnim. Zastave su im lepršale na kiši iza njih, od kostiju i nepravilnih koža, sablasnesjene na pljusku.

Neki su nosili klimave ljestve naprijed ili podizali bačene, pokušavali ih uglaviti što bliže zidui pogurati ih gore dok su kamenje, koplja i mokre strijele pljuštali i pljaskali u blato. Drugi su sepenjali sa štitovima podignutim iznad glava, po dvoma ljestvama na Dowovoj strani, jednima kodCrvenkapoga, ijednima odmah lijevo od Logena. Nekoliko kršnih divljaka mlatilo je golemimsjekirama po izudaranim vratima, i sa svakim udarcem letjeli su mokri iveri. Logen je pokazivaoprema njima i uzalud urlao u vodurinu. Nitko ga nije čuo, a nije ni mogao uz strahovitu bukupljuštanja kiše, prasaka, muklih udaraca, struganja, mačeva po štitovima, kopalja u meso, bojnihpokliča i bolnih krikova.

Iščeprka svoj mač iz lokvi na prolazu, matirani metal koji se ljeskao od kapljica vode. Odmahdo njega jedan je Cvokotov karl bio u srazu s istočnjakom koji je uspuzao s vrha ljestava. Razmijenilisu nekoliko udaraca, sjekira raspali o štit pa mač zazuji kroz prazan zrak. Istočnjakova ruka kojom jedržao sjekiru ponovno krene u zrak i Logen je odsiječe u laktu, zabije mu se u leđa i prevali ga ukrikovima naglavce. Karl ga dokrajči rascopavši mu potiljak, a onda uperi krvavi mač Logenu prekoramena.

“Tamo!”

Još jedan istočnjak s velikim kukastim nosom taman je došao do vrha ljestava, nagnuo se prekogrudobrana i već uzimao zamah spremnim kopljem. Logen urlikne dok je jurišao na njega.

Oči mu se razrogače i koplje zaleluja, prekasno da ga baci. Pokuša se izmaknuti s puta, držećise slobodnom rukom za mokro drvo, no samo uspije potegnuti ljestve tako da su zastrugale pogrudobranu. Logenov ga mač ubode ispod ruke i on zalamata unatrag i zastenje, ispustivši koplje izasebe. Logen opet ubode prema njemu, posklizne se i propadne predaleko, i zamalo mu padne unaručje. Nosonja ga ščepa i pokuša povući preko parapeta. Logen ga drškom mača raspali u lice iodbije mu glavu unatrag, izbije mu nekoliko zuba drugim udarcem. Treći ga onesvijesti i on padnenatraške s ljestvi, stropošta se i potegne jednoga od svojih prijatelja za sobom u blato.

“Donesi motku!” Logen zaurla na karla s mačem.

“Što?”

“Motku, kretene!”

Karl uzme mokar komad drveta i baci ga kroz kišu. Logen ispusti mač i uglavi razgranati kraj najedne od uspravljenih ljestvi pa počne gurati koliko je dug i širok. Onaj karl dođe i pridoda svojutežinu, i ljestve zaškripe, zalelujaju i počnu se prevaljivati unatrag. Iznad grudobrana se promoli licenekog istočnjaka, sasvim iznenađeno. Ugleda motku. Ugleda Logena i karla kako na nju reže.Stropošta se s ljestava dok su padale unatrag, na glave onih dolje smradova malo dalje uza zid, još sujedne ljestve gurnuli opet gore i istočnjaci su se počeli uspinjati sa štitovima iznad glava dok suCrvenkapi i njegovi dečki bacali kamenje na njih. Neki su se popeli navrh Dowova dijela zida i čuo

je galamu otamo, zvuke ubijanja. Logen je glodao krvavu usnu i pitao se da li da se probije onamo ipomogne momcima, ali odustane od te ideje. Trebat će ga ovdje vrlo skoro.

I tako uzme Tvorčev mač, kimne karlu koji mu je pomogao i ostane stajati da dođe malo dodaha. Čekao je istočnjake da dođu opet, i svuda oko njega ljudi su se borili, ubijali i umirali.

Vrazi u hladnom, mokrom, krvavom paklu. I tako već četiri dana, a imao je osjećaj da je ovdjecijelu vječnost. Kao da nikad nije otišao. Možda i nije.

Kao da Cucku život nije bio već dovoljno težak, još je morala i kiša padati.

Vlaga je bogme najgora noćna mora svakoga strijelca. Osim možda da ih pregaze konjanici, alito nije bilo izgledno gore na kuli. Lukovi su bili skliski, strune rastezljive, pera raskvašena, i sve jeto bilo zaslužno za vrlo neučinkovito gađanje. Kiša ih je stajala prednosti i to je bilo zabrinjavajuće,no mogla bi ih stajati i više do kraja dana. Tri su mrcinska divljaka navalila navrata, dvojica sumlatila masivnim sjekirama, a treći je pokušavao uvaliti polugu u pukotine koje su napravili iraskoliti drvo.

“Ako ih ne sredimo, razvalit će ta vrata!” Cucak vikne promuklim glasom u mokar vjetar.

“A”, reče Mrki i kimne, a voda mu šibne s kuštrave čupe.

Trebalo je podosta urlanja između njega i Tula, no Cucak je uspio postrojiti ekipu svojihmomaka na klizavom parapetu. Šezdeset mokrih lukova svi upereni odjedanput, svi napeti uz škripu,svi usmjereni dolje prema dverima. Šezdeset je ljudi ciljalo, namrštenih i mokrih do kože, i svakimtrenom sve mokrijih.

“Dobro, pucaj!”

Lukovi odapnu manje-više zajedno, prigušenim zvukom. Strijele zalelujaju prema dolje, odbijuse od mokrog zida, zabodu se u hrapavo drvo dveri, načičkaju zemlju posvuda gdje je nekoć bio jarakprije nego što je postao tek još jedna hrpa blata. Ne bi se to moglo nazvati preciznim, ali bilo je topuno strijela pa ako ne možeš dobiti kvalitetu, i kvantiteta će odraditi svoje. Desni istočnjak ispustisjekiru, s trima strijelama u prsima i jednom u nozi. Onaj lijevi se posklizne i padne na bok, zakoprcase prema zaklonu sa strijelom u ramenu. Onaj s polugom padne na koljena mlateći rukama i grabajućiiza sebe u pokušaju da dohvati strijelu koja ga je pogodila u križa.

“Dobro! Super!” Cucak vikne. Nitko od ostalih nije izgledao kao da jedva čeka okušati se nadverima ovoga časa, i na tome su mogli biti zahvalni. Još uvijek ih je sasvim dovoljno pokušavalo sljestvama, ali s tim se zadatkom bilo teže okušati odavde odozgo. Mogli bi jednako lako pogoditisvoje dečke na zidovima kao i neprijatelje po ovakvom vremenu. Cucak zaškrguće zubima i otpustibezazlenu, vijugavu mokru strijelu dolje u uskovitlanu gomilu. Ne mogu ništa. Zidine su Cvokotovposao, i Dowov i Crvenkapov. Zidine su Logenov posao.

Začuje se prasak, glasan kao da se nebo ruši. Svijet postane vrtoglavo svijetao i kašastousporen, a zvuci su svi odjekivali. Logen zatetura kroz to snovoliko mjesto, mač mu zalamata iz

mutavih prstiju, i on posrne uza zid i uhvati se s njim ukoštac dok se vrtio naokolo, pokušavajućishvatiti što se dogodilo, ali bez uspjeha.

Dva su se čovjeka natezala oko koplja, hrvala se i trzala amo i tamo, a Logen se nije mogaosjetiti zašto. Neki dugokosi muškarac dobije jak polagan udarac toljagom po štitu, par ivera poletizrakom, a onda zamahne sjekirom u luku, iskeženih sjajnih zuba, zahvati divljaka po nogama i oboriga na pod. Posvuda je bilo ljudi, mokrih i bijesnih, prljavih i zamrljanih krvlju. Bitka, možda? Nakojoj je on strani?

Logen osjeti da ga nešto toplo škaklja u oku pa ga dotakne rukom. Namršti se crvenim prstimakoji su postajali ružičasti kako je kiša kapala po njima. Krv. Netko ga je lupio po glavi, onda? Ili jeto sanjao? Sjećanje, odavno.

Okrenuo se taman prije nego što se toljaga stuštila i razbila mu lubanju kao jaje, uhvati nekogdlakavog gada za zapešće objema rukama. Svijet odjednom postane brz, glasan. A glavom mu počnepulsirati bol. Zatetura prema parapetu, zagledan u prljavo, bradato, ljutito lice, zbijeno blizu uznjegovo.

Logen jednom rukom pusti toljagu i počne grabati po remenu u potrazi za nožem. Nije gauspijevao napipati. Koliko je vremena proveo oštreći sve te noževe, a sad kad mu treba, nema nijednoga pri ruci. A onda mu sine. Nož koji je tražio uglavljen je u onog ružnog smrada koji je sadnegdje dolje u blatu u podnožju zidina. Počne pipati po drugoj strani remena, još uvijek se hrvajući stoljagom, ali je tu bitku polako gubio budući da je imao samo jednu ruku na raspolaganju. Logen sepolako izvijao unatrag preko grudobrana. Prsti mu nađu dršku noža. Dlakavi istočnjak istrgne toljagu ipodigne je u zrak, širom razjapi usta i ispusti smrdljiv urlik.

Logen ga probode ravno kroz lice, i oštrica mu prođe kroz jedan obraz i izađe na drugi,pokupivši usput nekoliko zuba. Urlik Dlakavoga pretvori se u visok jauk i on ispusti toljagu i oteturaod njega izbečenih očiju. Logen sklizne dolje i ščepa mač ispod uskomešanih nogu dvojca koji seborio za koplje, pričeka trenutak da mu se istočnjak malo približi, a onda ga zasiječe kroz stražnji diobedra i obori ga uz krik tako da se onaj karl može pobrinuti za njega.

Dlakavi je još uvijek balavio krv, s jednom rukom na dršci noža koji mu je probio lice,pokušavajući ga izvući. Logenov mu mač napravi crvenu posjekotinu kroz mokra krzna na boku iobori ga na koljena. Sljedeći mu zamah rascijepa glavu napola.

Ni deset koraka od njega Cvokot je bio u gadnoj nevolji, s trojicom istočnjaka za vratom i jošjednim koji se upravo uspinjao na vrh ljestava, a svi su njegovi dečki bili zauzeti u pozadini. Stresese kad je primio težak udarac čekićem po štitu, zatetura natraške i sjekira mu ispadne iz ruke i zveknena kamen. Logenu prođe kroz glavu da bi mu bilo znatno bolje kad bi Cvokotu netko spljoštio glavu.Ali vrlo bi vjerojatno on bio sljedeći.

Stoga duboko udahne i zaurla dok je jurišao.

Prvi se okrenuo taman na vrijeme da mu rascopa lice umjesto zatiljka. Drugi je podignuo štit,no Logen zamahne nisko i zasiječe mu ravno kroz goljenicu, i ovaj zavrišti i prevali se na leđa dok

mu je krv šikljala u lokve vode na prolazu. Treći je bio ogromna mrcina, divlje crvene kose koja muje stršala s glave na sve strane. Držao je Cvokota omamljenog i na koljenima uz parapet, s klonulimštitom i posjekotinom na čelu iz koje je tekla krv. Crvenokosi digne veliki čekić da dovrši posao.Logen ga probode kroz leđa prije nego što je stigao, i duga oštrica prođe kroz njega sve do drške.Nikad se ne bori s čovjekom lice u lice ako ga možeš ubiti s leđa, Logenov je otac uvijek govorio, ato je bio jedan dobar savjet kojega se uvijek nastojao držati. Crvenokosi se bacakao i cvilio, luđačkise grčio s posljednjim udasima, vukući Logena za sobom za dršku mača, no nije mu trebalo dugo dapadne.

Logen uhvati Cvokota ispod ruku i povuče ga na noge. Jako se namrgodio kad mu se opetizoštrila slika, kad je vidio tko mu pomaže. Sagne se i pokupi s kamenog poda sjekiru koja mu jeispala. Logen se na trenutak zapita hoće li mu je zakopati između očiju, no Cvokot je samo stajao, a izposjekotine mu se na glavi niz mokro lice slijevala krv.

“Iza tebe”, reče Logen i kimne mu preko ramena. Cvokot se okrene i Logen učini isto, i stajalisu tako leđa uz leđa. Sad je gore bilo već troje ili četvero ljestava, oko dveri, a bitka se na zidinamarazdvojila u nekoliko odvojenih, krvavih malih okršaja. Istočnjaci su se penjali preko parapeta, urlalisvoje beznačajno ćeretanje, a gruba su im lica i grubo oružje sjajili od vode dok su nasrtali naLogena dužinom zida, a drugi se dizali gore. Iza sebe je čuo zveket i stenjanje Cvokota koji se borio,ali nije na to obraćao pažnju. Mogao se nositi samo s onime što je pred njim. Treba biti realan s timstvarima.

Odgega se natraške, pokazujući umor koji je samo napola hinio, a onda, kad je prvi od njihnasrnuo, stisne zube i skoči naprijed, zasiječe ga posred lica i ovaj odglavinja vrišteći i s rukompreko očiju. Logen se zabije u drugoga koji ga pogodi štitom u prsa, čiji ga rub zakači ispod bradetako da se ugrizao za jezik.

Logen se zamalo popikne preko opruženog trupla nekog poginulog karla, no uspravi se taman navrijeme, zavitla mačem i ne pogodi ništa, zatetura za njim i osjeti kako mu se nešto u prolazu zasjeklou nogu. Zastenje i poskoči, mašući mačem oko sebe, posve izvan ravnoteže. Nasrne na neko krzno upokretu, noga mu popusti i on se zabuši u nekoga. Padnu zajedno i Logenova glava tresne u kamen.Zakotrljaju se i Logen se izbori za položaj na vrhu, urlajući i slineći, upetlja prste u istočnjakovumasnu kosu i raspali mu licem u kamen, i opet i opet sve dok mu se lubanja nije smekšala. Odvuče seod njega, začuje zveket oštrice na putu gdje je maločas bio, pridigne se na koljena s mačem ulabavom stisku ljepljive ruke.

Klečao je tako dok mu se licem slijevala voda, i uvlačio zrak. Još ih je dolazilo na njega, a nijeimao kamo pobjeći. Noga ga je boljela, nije imao snage u rukama. Glava mu je bila lagana, kao da bimogla odlebdjeti. Nije više imao snage za borbu, gotovo uopće. Još ih je dolazilo na njega, jedan načelu s debelim kožnatim rukavicama s golemim maljem u rukama, čija je bodljikava glava bila crvenaod krvi. Izgledala je kao da je njome već rascopao neku lubanju, a Logenova će biti sljedeća. Ondaće Bethod konačno pobijediti.

Logen osjeti kako mu neki hladni osjećaj probada utrobu. Težak, prazan osjećaj. Zgloboviprstiju škljocali su mu kad su mu se mišići šaka ukočili stežući mač bolno čvrsto. “Ne!” procijedi.“Ne, ne, ne.” Ali mogao je komotno reći ne i kiši. Onaj se hladni osjećaj proširi, sve do Logenova

lica, i rastegne mu usne u krvav osmijeh. Rukavice se primaknu bliže, a malj zastruže po mokromkamenu. Ovaj se osvrne preko ramena.

Glava mu se raspadne i počne šikljati krv. Crummock-i-Phail rikao je kao razbješnjeli vepar,kosti su mu letjele oko vrata, a veliki mu se malj vrtio i vrtio oko glave u velikim krugovima.Sljedeći istočnjak pokuša uzmaknuti, držeći štit visoko. Crummock objema rukama zamahne maljem,pokosi mu noge tako da se ovaj sve zakotrljao i završio s nosom na kamenu. Golemi brđanin doskočina prolaz, okretan kao plesačica unatoč svoj svojoj masi, zahvati sljedećega udarcem u trbuh koji galansira kroz zrak i ostavi ga sklupčanog uz grudobran.

Logen je gledao kako jedna skupina divljaka ubija drugu, teško disao dok su Crummockovidečki klicali i urlali, s bojom na licima koja se razmrljala na kiši. Slijevali su se na zidine, sjekli poistočnjacima svojim grubim mačevima i sjajnim sjekirama, tjerali ih natrag i odgurivali im ljestve,bacali im trupla preko parapeta dolje u blato.

Klečao je ondje u lokvi, naslonjen na hladnu dršku Kanediasova mača čiji je vrh bio zariven ukameni prorez. Sagnuo se i teško disao, hladna mu se utroba stezala unutra, pa van, iritirana su muusta bila slana a nos pun vonja krvi. Nije se usudio dići pogled. Stisne zube, sklopi oči i hračnekiselu slinu na kamen. Potjera onaj hladni osjećaj u trbuhu dolje i on se pokunjeno povuče, baremzasad, i ostavi mu samo bolove i umor na brigu.

“Izgleda da je smradovima dosta”, začuje se Crummockov nasmijani glas kroz kišicu. Brđaninotvorenih usta zabaci glavu, isplazi jezik na kišu pa obliže usne. “Dobar si posao napravio danas,Krvava Devetko. Nije da mi nije poseban gušt gledati tebe na djelu, ali drago mije da sam odradiosvoj dio.” Digne svoj veliki, dugački čekić jednom rukom i zavrti ga kao da je grančica vrbe,zagledan u veliku krvavu mrlju na njegovoj glavi na koju se zalijepio pramen kose, a onda se naceriod uha do uha.

Logen pogleda gore u njega, s jedva dovoljno snage da digne glavu. “0 da. Dobar posao. Mićemo sutra na zaleđe, onda, može, kad si ti tako nabrušen? Ti preuzmi jebeni zid.”

* * *

Kiša je popustila, samo je lagano slinila i sipila. Svjetlucanje sunca na zalasku probilo se krozobješene oblake i ponovno razotkrilo Bethođov tabor, njegov blatnjavi rov i zastave, šatorerazbacane po dolini. Cucak zaškilji, učinilo mu se da vidi nekoliko ljudi kako stoje i gledajuistočnjake kako trče natrag, odbljesak sunca u nečemu. Možda dalekozoru, poput onih koje Unijcikoriste, obično da gledaju na krivu stranu. Cucak se pitao je li to Bethod dolje, gleda li kako sesituacija razvija. Bilo bi baš tipično za Bethoda da si je nabavio dalekozor.

Osjeti veliku ruku kako ga tapša po ramenu. “Zašamarali smo ih, šefe,” zagrmi Tul, “i todobro!”

U to nije bilo sumnje. Puno je mrtvih istočnjaka bilo razbacano po blatu u podnožju zida, punosu ranjenih odnijeli njihovi suborci ili su se sami polako i bolno vukli natrag prema svojim linijama.Međutim, i na njihovoj je strani zida bilo poprilično mnogo poginulih. Cucak je vidio gomilublatnjavih leševa dolje u dnu utvrde gdje su ih pokapali. Čuo je nečiji vrisak. Teške i gadne krikove,onakve kakve čovjek ispušta kad mu treba odrezati ud, ili kad je već ostao bez kojega.

“Zašamarali smo ih, da,” Cucak promrmlja, “ali i oni su nas. Nisam siguran koliko takvihšamara možemo podnijeti.” Bačve u kojima su držali strijele sada su bile tek polupune, a kamenja jeskoro nestalo. “Trebalo bi poslati nekoga od dečki da prebere po mrtvima!” vikne on ljudima prekoramena. “Da uzmemo što možemo, dok još možemo!”

“U ovakvim trenucima strijela nikad dosta”, reče TU1. “Kol’ko smo onih crinnskih smradovapobili danas, reko bi’ da ćemo večeras imati više kopalja nego što smo ih imali jutros.”

Cucak se uspije nasmiješiti. “Lijepo od njih da su nam donijeli nešto s čime ćemo se boriti.”

“Aha. Mislili su da će im brzo dosaditi ako ostanemo bez strijela.” Tul se nasmije pa potapšaCucka po leđima jače nego ikad, dovoljno jako da mu zubi zacvokoću. “Dobri smo bili! Dobri smobili! Još uvijek smo živi, ne?” “Neki od nas jesu.” Cucak spusti pogled na truplo jedinoga koji jepoginuo na kuli. Stari momak, pretežno sijed, s grubo izrađenom strijelom koja mu je probila vrat.Koji je to peh bio, pokupiti strijelu po ovako mokrom danu, ali u okršajima je to tako, ili imaš srećeili nemaš. Namršteno pogleda dolinu koja se mračila. “Gdje su dovraga ti Unijci?”

* * *

Barem je kiša prestala. Treba biti zahvalan na malim stvarima u životu, kao za nekakvuzadimljenu vatru kad je sve mokro. Treba biti zahvalan barem na malim stvarima kad ti je svakaminuta možda i posljednja.

Logen je sjedio sam uz kržljavu vatru i nježno trljao desni dlan. Bio je nažuljan, ružičast,ukočen od stiskanja grube drške Tvorčeva mača cijeli dan, sa žuljevima na pregibima prstiju. Glavamu je bila puna masnica. Posjekotina na nozi malo ga je pekla, ali je još uvijek mogao dosta dobrohodati. Mogao je završiti i puno gore. Sad su zakopali još preko šezdeset ljudi i stavljali su ih u jamepo desetak, baš kao što je Crummock rekao da će biti. Preko šezdeset njih vratilo se u blato, advostruko ih je toliko bilo ozlijeđeno, mnogi teško.

S velike je vatre čuo Dowa kako gunđa o tome kako je probo nekog istočnjaka u jaja. Čuo jeTulov gromoglasni smijeh. Logen se više uopće nije osjećao kao da im pripada. Možda nikad i nije.Ekipi ljudi s kojima se borio i koje je porazio. Čije je živote poštedio ni iz kakvog razumnog razloga.Ljudi koji ga mrze više nego smrt, ali su ga obvezni slijediti. Teško da su mu više prijatelji negoCvokot. Možda mu je Cucak jedini pravi prijatelj u cijelom Krugu Svijeta, a čak se i u njegovimočima Logenu povremeno činilo da vidi onaj stari trag straha. Pitao se vidi li ga i sad dok se Cucakpribližavao iz mraka.

“Misliš da će doći noćas?” upita.

“Prije ili poslije pokušat će u mraku,” reče Logen, “ali ja bih rekao da će to ostaviti za nekunoć kad budemo više izmoreni.”

“Ti budeš izmoreniji od ovoga?”

“A valjda ćemo saznati.” Logen napravi grimasu dok je protezao bolne noge. “Stvarno mi sečini da su ova sranja prije bila lakša.”

Cucak otpuhne. Nije to bio smijeh, zapravo. Više je Logenu davao do znanja da ga je čuo.“Sjećanja zbilja znaju raditi čuda. Sjećaš se Carleona?”

“Naravno da da.” Logen pogleda izgubljeni prst pa stisne šaku da izgleda kao što je uvijekizgledala. “Čudno kako se u ono vrijeme sve činilo jednostavnim. Za koga se boriš i zašto. Ne mogureći da me to ikad mučilo.”

“Mene je mučilo”, reče Cucak.

“Je? Trebao si nešto reći.”

“Bi li me poslušao?”

“Ne. Vjerojatno ne bih.”

Sjedili su tako minutu, u tišini.

“Misliš da ćemo preživjeti ovo?” upita Cucak.

“Možda. Ako se Unijci pojave sutra, ili prekosutra.”

“Misliš da hoće?”

“Možda. Možemo se samo nadati.”

“Nadanje ne pomaže da se nešto ostvari.”

“Obično bude upravo suprotno. Ali svaki dan koji preživimo je prilika. Možda ovoga putaupali.”

Cucak se mrštio treperavom plamenu. “Puno je to upitnika.”

“To ti je rat.”

“Tko bi pomislio da ćemo se osloniti na hrpu južnjaka da nam riješe probleme umjesto nas,ha?”

“Rekao bih da ih treba riješiti kako god znaš i umiješ. Treba biti realan.” “Onda ćemo bitirealni. Misliš da ćemo preživjeti sve ovo?”

Logen nakratko razmisli o tome. “Možda.”

Neke čizme došljapkaju kroz blato i Cvokot tiho priđe vatri. Oko glave mu je bio zamotan sivizavoj, na mjestu gdje je zadobio posjekotinu, a ispod njega mu je visjela mokra i masna kosa.

“Šefe”, reče.

Cucak mu se nasmiješi dok je ustajao pa ga potapša po ramenu. “Dobro je, Cvokote. Dobarsmo posao obavili danas. Drago mi je da si nam došao, momče. Svima nam je drago.” Uputi Logenudug pogled. “Svima nama. Mislim da ću se probati odmoriti na koju minutu. Vidimo se kad opetdođu, dečki. Najvjerojatnije će to biti vrlo skoro.” Odšeta u noć i ostavi Cvokota i Logena da segledaju.

Vjerojatno je Logen trebao primaknuti ruku nožu, paziti na nagle pokrete i slično. No bio jepreumoran i prebolan za to. I tako je samo sjedio i gledao. Cvokot stisne usne i čučne prekoputavatre, polako i neodlučno, kao da se sprema pojesti nešto za što zna da je pokvareno, ali nema izbora.

“Da sam ja bio na tvom mjestu,” reče on nakon nekog vremena, “pustio bih one gadove da meubiju danas.”

“Prije par godina to bih sigurno napravio.”

“Što se promijenilo?”

Logen se namršti dok je razmišljao o tome. Onda slegne bolnim ramenima. “Nastojim biti boljinego što sam bio.”

“Misliš da je to dovoljno?”

“A što drugo mogu?”

Cvokot se namršti vatri. “Htio sam reći...” Promućka riječi u ustima i ispljune ih. “Da samzahvalan, valjda. Spasio si mi život danas, znam to.” Nije baš bio presretan što to govori, a Logen jeznao i zašto. Teško je kad ti uslugu napravi čovjek kojeg mrziš. Teško ga je nakon toga jednakomrziti. Gubitak neprijatelja zna biti gori od gubitka prijatelja ako si ga dovoljno dugo imao.

I tako Logen još jednom slegne ramenima. “Ma ništa. To je nešto što bi čovjek trebao napravitiza svoju ekipu, samo to. Ja tebi puno više dugujem. Svjestan sam toga. Ne mogu ti se nikad odužiti zaono što ti dugujem.”

“Ne možeš. Al’ ovo je bar nekakav početak što se mene tiče.” Cvokot ustane i odstupi jedankorak. Onda stane i okrene se, a odsjaj vatre zatreperi mu na jednoj strani grubog, srditog lica.“Nikad to nije tako jednostavno, zar ne, da je čovjek samo dobar ili samo loš? Čak ni ti. Čak niBethod. Bilo tko.”

“Nije.” Logen je sjedio i gledao plamen kako se miče. “Ne, nikad nije tako jednostavno. Svi miimamo svoje razloge. I dobri ljudi i loši ljudi. Sve je to pitanje gledišta.”

SAVRSEN PARJedan od Jezalovih bezbrojnih lakeja stajao je na klupici i s namrštenom preciznošću spuštao

krunu njemu na glavu, a jedini je ogromni dijamant blještao precizno svijetlo. Sasvim malo je zakrenelijevo-desno, i krzneni rub čvrsto stegne Jezalovu lubanju. Siđe, pomete klupicu pa promotri rezultat.Kao i još šest njegovih kolega. Jedan od njih zakorači naprijed da ugodi precizan položaj Jezalovazlatom izvezenog rukava. Drugi se namrgodi i kvrcne minijaturno zrnce prašine s njegova djevičanskibijelog ovratnika.

“Izvrsno”, reče Bayaz zamišljeno kimajući sam za sebe. “Rekao bih da ste spremni za svojevjenčanje.”

Neobično je u svemu tome, sad kad je Jezal uhvatio rijedak trenutak da o tome razmisli, to štoničime, koliko je njemu poznato, nije pristao vjenčati se. Niti je koga zaprosio niti je prihvatioprosidbu. Nikad zapravo nije ni na što rekao “da”. A ipak se, eto, pripremao stupiti u brak za samonekoliko sati, i to sa ženom koju jedva da je uopće upoznao. Nije mu promakla činjenica da su, da bise sve provelo tako brzo, pripreme morale početi dosta prije nego što je Bayaz uopće spomenuo tuideju. Možda čak prije nego što je Jezal okrunjen... no pretpostavljao je da to i nije neko iznenađenje.Od krunidbe bespomoćno pluta od jednog neshvatljivog događaja do drugog, kao čovjek koji jepreživio brodolom i sad nastoji držati glavu nad vodom, bez kopna na vidiku i nevidljivim,neodoljivim strujama nošen tko zna kamo. Samo značajno bolje odjeven.

Polako je počeo shvaćati da čovjek, što moćniji postaje, to zapravo manje izbora ima. KapetanJezal dan Luthar mogao je jesti što god mu se prohtjelo, spavati s kim god mu se prohtjelo, viđatikoga god mu se prohtje lo. Njegova Veličanstvenost kralj Jezal Prvi, pak, bio je sputan nevidljivimlancima tradicije, očekivanja i odgovornosti, a koji su mu propisivali svaki, pa i najmanji aspektpostojanja.

Bayaz tankoćutno zakorači naprijed. “Možda da ovdje otkopčamo gornje dugme—”

Jezal se pomalo razdraženo trgne u stranu. Pažnja koju je prvi mag posvećivao svakom inajmanjem detalju njegova života postajala je i više nego zamorna. Činilo mu se da ni na zahod nesmije a da stari gad ne turne svoj nos u rezultat. “Znam zakopčati kaput!” otrese se. “Da vas očekujemovdje večeras kad dovedem svoju novu ženu u bračnu ložnicu, s uputama kako da najboljeupotrijebim pimpek?”

Lakeji se nakašlju i odvrate pogled pa šmugnu prema krajevima odaje. Sam Bayaz nije se nismiješio ni mrštio. “Uvijek sam ovdje na raspolaganju Vašem Veličanstvu, ali nadao sam se da ćetese na tom području snaći i sami.”

“Nadam se da si spremna za naš mali izlazak. Spremam se cijelo jut—” Ardee se ukipi kad jedigla pogled i ugledala Gloktino lice. “Što se tebi dogodilo?”

“Što, ovo?” Mahne rukom prema šarolikoj masi masnica. “Neka mi je Kantežanka upala uodaje usred noći, izudarala me i zamalo utopila u kadi.” Iskustvo je to koje ne bih preporučio.

Očito mu nije povjerovala. “Što se stvarno dogodilo?”

“Pao sam po stepenicama.”

“Ah. Stepenice. Znaju biti okrutna gamad kad nisi najstabilniji na nogama.” Lagano orošenimočima zagleda se u polupraznu čašu.

“Pijana si?”

“Poslijepodne je, zar ne? Nastojim uvijek biti pijana u ovo doba. Jednom kad započneš nekiposao, trebaš mu se u potpunosti posvetiti. Barem mi je tako otac govorio.”

Glokta je promotri suženim očima, a ona mu uzvrati istom mjerom preko ruba čaše. Ne drhtijoj usna, nema tragičan izraz ni tragove gorkih suza na licu. Nije izgledala ništa manje sretnonego inače. Ili ništa nesretnije, barem. Ali dan vjenčanja Jezala dan Luthara ne može joj bitiradostan događaj. Nitko ne voli biti nogiran, bez obzira na okolnosti. Nitko ne voli biti ostavljen.

“Ne moramo ići, znaš.” Glokta se trzne kad je bezuspješno pokušao malo protegnuti usahlunogu, a sami trzaj pokrene val bolova kroz rasječene usne i po natučenom licu. “Ja se sigurno nećubuniti ako danas više ne budem morao napraviti ni korak. Možemo ostati ovdje sjediti i razgovarati oglupostima i politici.”

“Pa da propustimo kraljevu svadbu?” zine Ardee s jednom rukom prislonjenom na prsa uhinjenom užasu. “Ali obavezno moram vidjeti što će princeza Terez odjenuti! Kažu da je onanajljepša žena na svijetu, a čak se i ološ poput mene mora na nekoga ugledati.” Zabaci glavu i iskapipreostalo vino. “To što sam se jebala s mladoženjom nije isprika da propustim vjenčanje, znaš.”

Admiralski brod nadvojvode Orsa od Talinsa plovio je polako, promišljeno, veličanstvenonaprijed, s ni četvrtinom maksimalne brzine, a vojska je galebova lepršala i dozivala se na raskošnoplavom nebu iznad njega. Bio je to daleko najveći brod koji je Jezal, ili bilo tko iz goleme svjetinekoja se poredala po dokovima i nagurala po krovovima i prozorima zgrada duž obale, ikada u životuvidio.

Bio je nakićen samo najfinijom opremom: šarene zastavice lepršale su s konopa između trijuvisokih jarbola na kojima su visjele jarke zastave, crni križ Talinsa i zlatno sunce Unije, jedna dodruge u čast radosnog događaja. No zbog toga nije izgledao nimalo manje opasno. Izgledao je kao štobi Logen Devetprsti izgledao u kicoškoj jakni. Još uvijek nepogrešivo kao ratnik, i samo još višesurovo, a ne manje, zahvaljujući kičastom ruhu u kojem mu je vidno neudobno. Kao prijevoznosredstvo koje dovodi jednu udavaču u Aduu, i to Jezalovu buduću mladenku, to je silno plovilo bilosve samo ne ohrabrujuće. Davalo je naslutiti da bi nadvojvoda Orso mogao biti zastrašujuća pojavakao tast.

Jezal je sada vidio mornare kako gmižu među mirijadom užadi kao mravi kroz grmlje, spuštajukilometre jedara izvježbanom brzinom. Pustili su da silni brod plovi naprijed vlastitom inercijom, anjegova golema sjena padne na dokove i baci pola odbora za doček u tamu. Uspori, a zrakom zaoriškripa greda i konopa. Polako se zaustavi i zasjeni druge brodove, koji su sada izgledali tako sićušno

privezani s obiju strana, kao što bi tigar zasjenio mačiće. Zlatna figura na pramcu, žena u dvostrukojveličini od prirodne s kopljem uperenim u nebesa, prijeteći je svjetlucala visoko iznad Jezaloveglave.

Na sredini doka, gdje je gaz najdublji, nalazio se posebno za ovu priliku izgrađeni mol. Niz tulagano nakošenu rampu kraljevska se delegacija Talinsa spuštala u Aduu, poput posjetitelja s nekedaleke zvijezde gdje su svi bogati, prekrasni i bezbrižno sretni.

S obiju strana marširale su kolone bradatih čuvara, svi u identičnim crnim uniformama i skacigama ulaštenim do bolnog stupnja zrcalnog blještavila. Između njih, u dva reda po šest išlo jedvanaest dvorskih dama, sve nakićene crvenim, plavim ili jarkoljubičastim svilama, sve jednakodivne kao i sama kraljica.

No nitko u zapanjenom mnoštvu na rivi nije mogao ni najmanje sumnjati tko je u središtupažnje. Princeza Terez klizila je na čelu: visoka, vitka, nepojmljivo veličanstvena, graciozna kaocirkuska plesačica i dostojanstvena kao kakva carica iz legendi. Njezina djevičanski bijela haljinabila je izvezena svjetlucavim zlatom, sjajna joj je kosa bila boje ulaštene bronce, ogrlica sazastrašujućim dijamantima blještala joj je na blijedim prsima na jarkome suncu. Dragulj Talinsa utom se trenutku činilo kao uistinu prikladno ime. Terez je izgledala čisto i očaravajuće, ponosno iblistavo, čvrsto i prelijepo kao besprijekoran dragi kamen.

Kad je stupila na kamen, gomila eruptira zaglušujućim klicanjem a cvjetne latice polete upažljivo orkestriranim kaskadama s prozora visokih zgrada. I tako je napredovala prema Jezaluveličanstveno dostojanstveno, s glavom bahato visoko, s rukama ponosno sklopljenim pred njom, pomekom tepihu i kroz mirisnu maglicu treperavih ružičastih i crvenih latica.

Nazvati to nevjerojatnim ulaskom na scenu bilo bi epski preblago rečeno.

“Vaša Veličanstvenosti”, promrmlja ona i nekako uspije izvesti da se on osjeća skrušeno dok jeizvodila kniks, a iza nje se dvorske dame povedu za njom, a čuvari se duboko naklone, svibesprijekorno koordinirani. “Moj otac, nadvojvoda Orso od Talinsa najdublje se ispričava,” iponovno ustane savršeno uspravno kao da je vuku nevidljivi konci, “ali hitni poslovi u.Styrijispriječili su ga da prisustvuje našem vjenčanju.”

“Vi ste sve što nam je potrebno”, zakrešti Jezal, pa trenutak poslije opsuje u sebi kad je shvatioda je potpuno zanemario propisanu formu ophođenja. Nekako mu je bilo teško razmišljati svojomglavom u takvim okolnostima. Terez je sada bila još više očaravajuća nego kad ju je prošli put vidio,prije godinu dana ili više, kad se žučljivo prepirala s princem Ladislom na banketu priređenom unjegovu čast. Sjećanje na njezino zlobno vrištanje nije ga ni najmanje osokolilo, ali istini za volju, niJezal ne bi bio previše oduševljen da se on mora udati za Ladislu. Na kraju krajeva, taj je čovjek biopotpuni kreten. Jezal je bio potpuno drugačiji tip osobe i nesumnjivo može očekivati drugačijiodaziv. Barem se nadao.

“Molim vas, Visosti” i pruži joj ruku. Ona položi svoju na njegovu, naizgled lakšu od pera.

“Vaše je Veličanstvo preljubazno.”

Kopita sivih konja zatopću po pločniku, a kotači kola glatko zabruje. Zapute se prema Kraljevuputu s četom Vitezova tjelesne straže koja je u zbijenoj formaciji jahala oko njih s blještavim oružjemi oklopima, kroz aveniju čiji je svaki korak bio ispunjen oduševljenim pukom, uz vrata i prozorekrcate nasmiješenim podanicima. Svi su došli pozdraviti novoga kralja i ženu koja će im uskoropostati kraljicom.

Jezal je bio svjestan da pokraj nje zacijelo izgleda kao potpuni idiot. Nezgrapan, plebejski,nekulturan telac koji nema ni najmanje pravo sjediti s njom u istoj kočiji, osim ako joj možda ne služikao klupica za noge. Nikad se u životu nije osjećao uistinu inferiorno. Nije mogao vjerovati da ćeoženiti ovu ženu. Danas. Ruke su mu se tresle. Potpuno tresle. Možda im nekakve iskrene riječipomognu da se oboje opuste.

“Terez...” Ona nastavi dostojanstveno mahati svjetini. “Jasno mije... da se mi uopće nepoznajemo, ali... volio bih te upoznati.” Jedva primjetan trzaj njezinih usta bio je jedini znak da ga jeuopće čula. “Znam da ti je ovo zacijelo strahovit šok, jednako kao i meni. Nadam se da, ako moguišta učiniti... da ti olakšam, da—”

“Moj otac smatra da je za interese moje domovine ovaj brak najbolje rješenje, a kćerina jedužnost da se pokori. Nas koji smo rođeni na visokim položajima dugo se priprema da se žrtvujemo.”

Njezina savršena glava glatko se okrene na savršenom vratu i ona se nasmiješi. Bio je topomalo usiljen osmijeh, možda, ali zbog toga nimalo manje očaravajući. Bilo mu je teško povjerovatida je tako glatko i savršeno lice sazdano od krvi i mesa kao i svako drugo. Izgledalo je kao porculanili ulašten kamen. Gledati ga kako se miče pričinjalo je stalan, čaroban užitak. On se zapita jesu li jojusne hladne ili tople. Vrlo bi to rado saznao. Prigne mu se blizu i nježno položi dlan na njegovunadlanicu. “Zaista bi trebao mahati”, promumlja ona, glasom punim styrijske pjesme.

“Hm, da,” zakrešti on, vrlo suhim ustima, “da, naravno.”

Glokta je stajao uz Ardee i mrštio se vratima Vijenca lordova. Iza tih visokih vrata, u velikojkružnoj dvorani, održavala se ceremonija. O, sretnog sretnog dana! Mudre opomene vrhovnog sucaMarovije negdje odjekuju od pozlaćene kupole, a sretni par izgovara svoje svečane zavjetebezbrižnih srca. Samo su rijetki sretnici pripušteni unutra da tome svjedoče. Mi ostali moramo im seklanjati izdaleka. A poprilična se gomila okupila upravo s tom nakanom. Prostrani Trg maršala bioje krcat. Glokti su uši bile začepljene njihovim uzbuđenim trkeljanjem. Ulizivačka rulja, svi jedvačekaju da se Njihova božanska Veličanstva pojave.

Nestrpljivo se ljuljao amo-tamo, iz jedne strane u drugu, pravio grimase i siktao, pokušavajućiprobuditi cirkulaciju u bolnim nogama i primiriti grčeve. Ali ovako dugotrajno stajanje na mjestu je,da skratim priču, mučenje. “Koliko dugo može trajati jedno vjenčanje?”

Ardee podigne jednu tamnu obrvu. “Možda nisu mogli skinuti ruke jedno s drugoga pa suzauzeti konzumiranjem braka odmah tamo na podu Vijenca lordova.”

“Koliko dugo, dovraga, može trajati jedna konzumacija?”

“Nasloni se na mene ako trebaš”, reče ona i pruži mu lakat.

“Bogalj koji se oslanja na pijanicu da ostane na nogama?” Glokta se namršti. “Koji smo mipar.”

“Onda padni ako ti je to draže, i izbij si preostale zube. Ja se zbog toga neću pretjeranouzrujavati.”

Možda da prihvatim njezinu ponudu, makar na trenutak. Na kraju krajeva, može li škoditi?No onda se zaore prvi prodorni povici, pa uskoro sve više i više sve dok od razdraganog mnoštvanije počeo pulsirati zrak. Vrata Vijenca lordova konačno su se polako otvarala i kralj i kraljicapojave se na jarkome suncu držeći se za ruke.

Čak je i Glokta morao priznati da su uistinu divan par. Poput mitskih monarha stajali su okićeniblistavom bjelinom, urešeni svjetlucavim vezom, s jednakim zlatnim suncima na leđima njezinedugačke haljine i njegova dugačkog kaputa koja su se ljeskala kad su se okretali prema gomili. Obojevisoki, vitki, graciozni, oboje okrunjeni sjajnim zlatom i po jednim blještavim dijamantom. Obojetako mladi i tako lijepi, s čitavim sretnim, bogatim i moćnim životima pred sobom. Hura! Hura zanjih! Smežurano govno od mojeg srca rascvalo se od sreće!

Glokta nasloni ruku na Ardeen lakat, nagne se prema njoj i nasmiješi se svojim najnaherenijim,najkrezubijim, najgrotesknijim osmijehom. “Je li naš kralj stvarno naočitiji nego ja?”

“Koja uvredljiva glupost!” Ona se isprsi i zabaci glavu pa ošine Gloktu podsmijehom svisoka.“A ja blistam više nego Dragulj Talinsa!”

“O, blistaš, draga moja, apsolutno blistaš. Pokraj nas izgledaju kao prosjaci!”

“Kao ološ.”

“Kao bogalji.”

Cerekali su se zajedno dok je kraljevski par veličanstveno klizio trgom u pratnji dvadesetoricebudnih vitezova tjelesne straže. Zatvoreno vijeće išlo je za njima na pristojnoj udaljenosti, jedanaestdostojanstvenih staraca s Bayazom u svojem čarobnjačkom ruhu i s osmijehom gotovo jednakorazdraganim kao i sam veličanstveni par.

“Nije mi bio ni simpatičan,” promrmlja Ardee ispod glasa, “u početku. Ne pretjerano.” Tovrijedi za nas oboje, svakako.

“Nema potrebe za suzama. Previše si ti bistra da bi bila zadovoljna s tupavcem poput njega.”

Ona oštro udahne. “Sigurna sam da si u pravu. Ali bilo mi je tako dosadno, i bila sam takousamljena i umorna.” I pijana, ne sumnjam. Ona beznadno slegne ramenima. “Uz njega sam seosjećala kao da nisam tek teret. Osjećala sam se... poželjno.”

A zašto misliš da ja želim slušati o tome? “Poželjno, kažeš? Baš krasno. A sada?”

Ona očajno spusti pogled na tlo, i Glokta osjeti najsitnije zrnce krivnje. Ali krivnja istinski bolisamo kad čovjek nema drugih briga.

“Nije to ni izbliza bila prava ljubav.” Ugleda kako joj se tetive na vratu miču kad je gutnula.“Ali nekako sam uvijek mislila da ću ja napraviti budalu od njega.”

“Hm.” Kako rijetko bilo tko od nas dobije ono što očekuje.

Kraljevska je povorka polako nestajala s vidika, zadnji su veličanstveni dvorani kaskali zanjima, a ushićeni se pljesak selio prema palači. Prema njihovoj blistavoj budućnosti, a mi mračnetajne nipošto nismo pozvani.

“Ovdje stojimo mi”, promrmlja Ardee. “Odbačeni.”

“Prokleti otpatci.”

“Trule stapke.”

“Ja se na tvom mjestu ne bih previše brinuo.” Glokta uzdahne. “Ti si još uvijek mlada, pametnai donekle zgodna.”

“Koji su to epski komplimenti.”

“Imaš sve zube i obje noge. To ti je već zamjetna prednost u odnosu na neke od nas. Nesumnjam da ćeš ubrzo ščepati nekog drugog plemićkog idiota, i nikome ništa.”

Ona mu okrene leđa i pogrbi se, a on pretpostavi da je počela i usnicu gristi. Strese se ipruži ruku s namjerom da joj je položi na rame... Istu onu ruku koja je nasjeckala prste Seppa danTeufela, koja je iščupala bradavice s prsa inkvizitora Harkera, koja je raskomadala jednoggurkhulskog poslanika i spalila drugog, koja je slala nevine ljude da trunu u Anglandiji, i takodalje, i tako dalje... Trgne ruku od nje i pusti je da padne. Bolje da isplače sve suze ovoga svijetanego da je takne ta ruka. Utjeha dolazi s drugih izvora i odlazi na druge destinacije. Namrštenopogleda po trgu i pusti Ardee s njezinim jadima.

Gomila nastavi klicati.

Bio je to veličanstven događaj, dakako. Nije se štedjelo ni na trudu ni na sredstvima. Jezala ninajmanje ne bi začudilo da ima pet stotina gostiju, od čega ih možda dvanaestoro zna u nekomznačajnijem smislu. Gospode i dame Unije. Velikani Zatvorenog i Otvorenog vijeća. Najbogatiji inajmoćniji, odjeveni u najbolje što imaju i s najboljim manirama.

Dvorana zrcala bila je prikladno mjesto za takvu svadbu. Najspektakularnija odaja u čitavojpalači, velika kao bojište a doimala se još većom zahvaljujući zrcalima koja su prekrivala sve zidovei stvarala uznemirujući dojam desetaka drugih veličanstvenih svadbi u desetak susjednih balskihdvorana. Mnoštvo je svijeća treperilo i lelujalo po stolovima, u svijećnjacima po zidovima i međukristalnim lusterima visoko iznad njih. Njihova je blaga svjetlost sjajila po srebrnini, svjetlucala udraguljima na gostima i reflektirala se u tamnim zidovima, sjajila u daleke polumračne daljine:

milijun točaka svjetlosti poput zvijezda na mračnom noćnom nebu. Desetak najboljih unijskihglazbenika sviralo je nenametljivu i očaravajuću glazbu koja se miješala sa žamorom zadovoljnihrazgovora, zveckanjem i klopotanjem starog bogatog plemstva i novog pribora za jelo.

Bila je to vesela proslava. Večer života. Gostima.

Jezalu je bila nešto posve drugo, a ni sam nije bio siguran što točno. Sjedio je pokraj svojekraljice za pozlaćenim stolom, gdje je na njih dvoje dolazilo deset puzavih slugu, i bili su potpunoizloženi pogledima cjelokupnih svatova kao da su par rasnih izložaka u zoološkom vrtu. Jezal jesjedio u maglici nelagode, u snenoj tišini iz koje bi se kao bolestan zec s vremena na vrijeme prenuokad bi ga neki napudrani lakej zaskočio s povrćem. Terez je sjedila njemu zdesna i tu i tamo biminucioznom vilicom probola najsitniji zalogaj hrane, podignula ga, prožvakala i progutala selegantnom preciznošću. Jezal nikad nije ni pomislio da je moguće lijepo jesti. Sad je shvatio da jebio u zabludi.

Jedva se sjećao odjekujućih riječi vrhovnoga suca koje su ih, pretpostavljao je, nepovratnozdružile. Nešto o ljubavi i sigurnosti nacije, maglovito se prisjećao. No vidio je prsten koji jeomamljeno nataknuo Terez u Vijencu lordova, golem krvavocrven kamen koji joj je svjetlucao nadugom srednjem prstu. Zvakao je komadić najfinijeg mesa a imao mu je okus po blatu. Sada su muž ižena.

Sad je uviđao da je Bayaz bio u pravu, kao i uvijek. Narod žudi za nečime što je bez imalotruda uzvišenije od njih samih. Možda nisu svi dobili kralja kakvog su željeli, ali nitko nije mogaoporeći da je Terez bila sve što jedna kraljica mora biti, pa i više. Sama pomisao na Ardee West natom pozlaćenom prijestolju bila je apsurdna. Pa ipak, Jezal osjeti žalac krivnje kad mu je ta idejanadošla, a odmah za njom uslijedio je i mnogo jači žalac tuge. Bila bi mu velika utjeha kad bi imao skime razgovarati. Bolno uzdahne. Ako već mora provesti život s ovom ženom, morat će i razgovarati.Što prije počnu, pretpostavi, to bolje.

“Čujem da je Talins... najljepši grad na svijetu.”

“Dabome,” reče ona oprezno formalno, “ali i Adua ima svojih draži.” Utihne i beznadno spustipogled na svoj tanjur.

Jezal pročisti grlo. “Malo se... teško naviknuti na ovo.” Pokuša se malkice nasmiješiti.

Ona trepne pa se zagleda u sobu. “Jest.”

“Plešeš li?”

Glatko okrene glavu da ga pogleda, bez i najmanjeg vidljivog micanja ramena. “Malo.”

On odgurne stolicu i ustane. “Onda, jeste li za ples, Vaša Visosti?”

“Ako je vama po volji, Vaša Visosti.”

Kako su odmicali prema sredini velikog podija, žamor postepeno utihne. Dvorana zrcala utone

u grobnu tišinu, osim lupanja njegovih ulaštenih čizama i njezinih ulaštenih cipela po blistavomkamenu. Jezal gutne kad su zauzeli pozicije, s triju strana okruženi dugačkim stolovima i mnoštvomveličanstvenih gostiju koji su ih svi odreda promatrali. Osjetio je isto ono iščekivanje bez daha, strahi uzbuđenje koje je osjećao kad bi ulazio u mačevalački ring s nepoznatim protivnikom, predgromoglasnom publikom.

Stajali su mirno kao kipovi i gledali se u oči. On joj pruži ruku, dlanom prema gore. I ona pružiruku, no umjesto da primi njegovu, čvrsto nasloni svoju nadlanicu na njegovu i pogurne je gore takoda su im prsti bili vodoravni. Podigne jednu obrvu samo za mrvicu. Tihi izazov koji nitko drugi udvorani nikako nije mogao vidjeti.

Prva duga, rastegnuta nota zajeca iz žica i odjekne odajom. Oni krenu, počnu kružiti jedno okodrugoga prenaglašeno sporo; rub Terezine haljine šuštao je po podu a stopala joj se nisu vidjela pa sečinilo da klizi, a ne korača, dok joj je brada bila bolno visoko uzdignuta. Kretali su se prvo u jednustranu, pa u drugu, a u zrcalima oko njih tisuću se drugih parova kretalo u ritmu, protezalo se usjenovite daljine, svi okrunjeni i odjeveni u besprijekornu bjelinu i zlato.

Kad je počela druga fraza i drugi se instrumenti pridružili, Jezal je počeo shvaćati da ga jepotpuno deklasirala, gore nego Bremer dan Gorst ikada. Terez se kretala tako besprijekornograciozno da je bio siguran da bi mogla balansirati čašu vina na glavi a da ne prolije ni kap. Glazbaje bivala sve glasnija, brža, smjelija, a Terezini su pokreti dobivali na brzini i smjelosti zajedno snjom. Činilo se kao da ona nekako pruženim rukama upravlja glazbenicima, toliko su savršeno bilipovezani. Pokušavao ju je voditi, a ona ga je s takvom lakoćom obilazila. Hinila je da će na jednustranu, a onda bi se zavrtjela na drugu, a Jezal samo što nije završio na dupetu. Izmicala se i vrtjelamajstorski prikriveno i ostavila ga da se zaletava u prazno.

Glazba je još više ubrzavala a glazbenici silno usredotočeno gudili i prebirali. Jezal jeuzaludno pokuša uhvatiti, no Terez izmigolji, zaslijepivši ga bujicom suknji koje je jedva uspijevaopratiti. Gotovo ga poplete nogom koja je nestala prije nego što je shvatio što ga je snašlo, zabaciglavu i umalo mu iskopa oko krunom. Krema Unije gledala je u opčinjenoj tišini. Čak je i Jezalpostao zabezeknut promatrač. Davao je sve od sebe da ostane na približno pravim mjestima da neispadne baš potpuna budala.

Nije bio siguran osjeća li olakšanje ili razočaranje kad je glazba ponovno usporila a ona mupružila ruku kao da je dragocjeno blago. On prisloni svoju nadlanicu na nju i počnu kružiti jedno okodrugoga, sve bliže i bliže. Kad je zadnji refren zajecao iz instrumenata, ona se privine uz njega,leđima uz njegova prsa. Polako su se okretali, pa još polaganije, i nos mu je bio pun mirisa njezinekose. Na zadnju dugu notu ona polako potone natraške i on je polako spusti, ona ispruži vrat, glava jojklone, a delikatna kruna zamalo očeše pod. A onda nastupi tišina.

Prostorijom odjekne ushićen aplauz, no Jezal ga je jedva čuo. Bio je prezauzet zurenjem u svojuženu. Obrazi su joj sada dobili laganu boju, lagano razmaknute usne otkrile su savršene sjekutiće, alinije čeljusti, ispruženog vrata i krhkih ključnih kostiju bile su ocrtane sjenama i omeđenesvjetlucavim dijamantima. Niže dolje, prsa su joj se nadimala i spuštala u korzetu od ubrzanogdisanja, a u dekolteu se nazirao jedva primjetan, očaravajući sjaj znoja. Jezal bi se vrlo rado i samonamo uglavio. Zatrepće i osjeti oštar dah i u vlastitom grlu.

“Vaša Visosti, ako biste bili ljubazni”, promrmlja ona.

“Ha? A... naravno.” Zamahom je vrati na noge, uz neumoran aplauz publike. “Plešete...veličanstveno.”

“Vaša Visost je preljubazna”, odgovori ona s jedva primjetnim osmijehom, ali ipak osmijehom.On je tupavo zurio u nju. Njegov strah i zbunjenost za vrijeme trajanja jednog jedinog plesa glatko suse preobrazili u vrlo ugodno uzbuđenje. Načas je uspio zaviriti ispod ledene ljušture i očito jenjegova nova kraljica žena rijetke i vatrene strasti. Bila je to njezina skrivena strana koju se sadasilno veselio što će podrobnije istražiti. Veselio se tako jako, štoviše, da je morao odvratiti pogled izagledati se u kut, namršten dok je pokušavao razmišljati o nečem drugom da se napetošću u hlačamane osramoti pred okupljenim uzvanicima.

Bayaz koji se cerio u kutu bio je upravo to što mu je trebalo, i starčev mu hladan osmijeh ohladižudnju uvjerljivo kao kanta ledene vode.

* * *

Glokta je ostavio Ardee u njezinoj prenamještenoj dnevnoj sobi i s odlučnom namjerom da sejoš više napije, i sve otad bio je tmurno raspoložen. Cak i za mene. Čovjeka ništa ne razvedri boljeod boravka u društvu nekoga tko je još očajniji od njega. Nevolja je u tome da, kad njihov jad ode,tvoj se vrati dvostruko hladniji i turobniji.

Srkne još pola gutljaja juhe iz žlice, namršti se dok je gutao taj presoljeni napoj. Pitam sekoliko se divno kralj Jezal upravo zabavlja? Dok ga svi hvale i dive mu se, dok uživa u najboljojhrani i najboljem društvu. Spusti žlicu u tanjur, lijevo mu oko počne trzati, pa se lecne od valićabolova kroz leđa i niz nogu. Osam godina otkad su me Gurkhulci pustili, a još uvijek sam njihovzarobljenik, i uvijek ću biti. Zarobljen u ćeliji ne većoj od vlastitog sakatog tijela.

Vrata se škripom otvore i Barnam se dovuče unutra da pokupi tanjur. Glokta prijeđe pogledomod polumrtve juhe do polumrtvog starca. Najbolja hrana i najbolje društvo. Nasmijao bi se da mu torasječene usne dozvoljavaju.

“Gotovi, gospodine?” upita sluga.

“Najvjerojatnije.” Nisam uspio iz guzice iščupati neki način da uništimo Bayaza, i zato ćeNjegova Eminencija biti nezadovoljna. Koliko nezadovoljan može postati, pitam se, prije nego štopotpuno izgubi strpljenje? Ali što se tu može?

Barnam odnese tanjur i povuče vrata za sobom, a Glokta ostane sam sa svojom boli. Što samučinio da ovo zaslužim? A što je Luthar učinio? Zar nije isti kao što sam ja bio? Arogantan, tašt isebičan ko sam vrag? Je li bolji čovjek od mene? Zašto je onda mene život tako okrutno kaznio, anjega tako bogato nagradio?

No Glokta je već znao odgovor. Iz istog razloga zbog kojeg nevini Sepp dan Teufel čami uAnglandiji sa skraćenim prstima. Iz istog razloga zbog kojeg je odani general Vissbruck poginuo uDagoski, a izdajnička predstojnica Eider ostala na životu. Iz istog razloga zašto je Tulkis,gurkhulski izaslanik, izmesaren pred razularenom svjetinom za zločin koji nije počinio.

Zarije bolan jezik u jedan od malobrojnih preostalih zuba. Život nije pošten.

Jezal se šepurio hodnikom kao u snu, ali ne više u onoj paničnoj noćnoj mori kao jutros. U glavimu se vrtjelo od svih pohvala, aplauza i odobravanja. Tijelo mu je bridjelo od plesa, vina i, sve više,požude. Pokraj Terez, prvi se put u svojoj kratkoj vladavini uistinu osjećao kao kralj. Dragulji imetal, svila i vez, i blijeda, glatka koža uzbudljivo su sjajili na blagom svjetlu svijeća. Večer je nakraju ispala pravi užitak, a noć je obećavala samo još bolje. Terez možda izdaleka izgleda tvrdo kaodragi kamen, ali Jezal ju je držao u naručju i znao je da je to daleko od istine.

Par plahih sluga držalo je velika oplatom obložena vrata kraljevske ložnice otvorenima, a onda

ih bešumno zatvore kad su kralj i kraljica Unije uklizili unutra. Golemi je krevet dominirao drugimkrajem odaje, a lepeze visokih pera na kutovima baldahina bacale su duge sjene na pozlaćeni strop.Raskošne su zelene zavjese bile zamamno razmaknute, a svileni prostor iza njih bio je ispunjenprimamljivim sjenama.

Terez napravi nekoliko polaganih koraka u odaju ispred njega, pognute glave, a Jezal okreneključ u ključanici uz dug, gladak štropot bradice ključa. Disanje mu se ubrza kad je zakoračio zasvojom ženom, pružio ruku i nježno je položio na njezino golo rame. Osjeti kako se mišići napinjupod njezinom glatkom kožom, nasmiješi se njezinoj nervozi, tako sukladnoj njegovoj. Zapita se bi litrebao nešto reći da je malo smiri, ali koji bi bio smisao? Oboje znaju što sada mora uslijediti, aJezal je, barem, bio nestrpljiv da počne.

Priđe joj bliže, klizne joj slobodnom rukom oko struka, prelazeći dlanom po gruboj svili.Usnama joj okrzne vrat, jedanput, dvaput, triput. Uroni joj nosom u kosu, udahne njezin miris i nježnojoj ga izdahne uz lice. Osjeti kako je zadrhtjela od njegova daha na koži, no to ga samo osokoli.Klizne joj prstima preko ramena do grudi i dijamanti mu očešu nadlanicu dok ju je uvlačio u njezinkorzet. Privije joj se još bliže, nasloni joj se na leđa i zadovoljno zaprede, gurkajući ugodno kitu unjezinu pozadinu kroz odjeću—

Ona se u trenu istrgne od njega, zine i pljusne ga po licu tako da mu je sve zazvonilo u glavi.“Prljavi smrade!” zakrešti mu u lice da joj je sve slina letjela iz iskrivljenih usta. “Ti prokleti kurvinsine! Kako me se usuđuješ dirati! Ladisla je bio kreten, ali je barem bio čiste krvi!”

Jezal je blenuo, s jednom rukom pritisnutom na užareno lice, cijeloga tijela ukočenog od šoka.“Ali ja— uuuf!”

Njezino ga koljeno pogodi između nogu s nemilosrdnom preciznošću, izbije mu zrak iz prsa, natrenutak ga zaljulja bez daha, a onda ga složi kao malj kuću od karata. Dok je stenjući klizio na tepih utoj posebnoj, probadajućoj agoniji koju samo udarac u jaja može proizvesti, slaba mu je utjeha bilaspoznaja da je bio u pravu.

Njegova je kraljica sasvim izvjesno žena rijetke i vatrene strasti.

Suze koje su mu tako obilato navirale na oči nisu bile samo posljedica bola, strahovitogiznenađenja i privremenog razočaranja, bile su, sve više i više, proizvod duboke prestravljenosti.Izgleda da je najozbiljnije pogriješio u prosudbi Terezinih osjećaja. Smiješila se za gomile, ali sada,nasamo, pokazivala je samo i isključivo prezir prema njemu i svemu što on predstavlja. Činjenicu daje rođen kao kopile teško da će ikad moći promijeniti. Kako mu se sada činilo, prvu će bračnu noćprovesti na podu kraljevske ložnice. Kraljica je već odbrzala na drugi kraj sobe, i zavjese krevetabile su mu čvrsto zatvorene.

SEDMI DANIstočnjaci su noćas opet došli. Prišuljali su se u mraku, pronašli mjestoda se popnu unutra i

ubili stražara. Onda su postavili ljestve i cijela ih se gomila ušuljala unutra prije nego što su ihotkrili. Krikovi su probudiliCucka koji je ionako jedva spavao, pa se u tami zakoprcao iz sna,savzapetljan u deku. Neprijatelji u utvrdi, ljudi su jurili i vikali, sjene u mraku,i sve je zaudaralo napaniku i kaos. Ljudi su se borili na svjetlu zvijezda,svjetlu baklji i bez ikakvog svjetla, mačevi suvitlali bez ikakvog pojmakamo su usmjereni, čizme su se popikavale i razbacivale pljuskovejarkihiskri iz dogorjelih taborskih vatri.

Na kraju su ih svladali. Stjerali su ih uza zid i sasjekli ih pa su samo trojica doživjeli priliku dabace oružje i predaju se. Ispostavilo se da im je to bila grdna pogreška. Mnogo je ljudi poginulo uzadnjih sedam dana. Svaki put kad bi sunce zašlo, grobova je bilo sve više. Nitko nije bio pretjeranomilosrdno raspoložen, sve da je uopće bio takav i na samom početku, a takvih nije bilo mnogo. I tako,kad su uhvatili tu trojicu, Crni ih je Dow svezao na zid da ih Bethod i svi ostali mogu vidjeti. Svezaoih je u oštru plavu zoru kad su se prve zrake svjetla tek probile na crno nebo, polio ih uljem i zapalio.Jednog po jednog je tako obradio. Tako da ostali vide što ih čeka i da počnu vrištati prije nego dođuna red.

Cucak nije baš bio nešto za gledanje ljudi kako gore. Nije volio slušati njihovo vrištanje icvrčanje masti. Nije se smiješio kad bi mu se nos napunio mučno slatkim vonjem pečenog mesa. Alinije ih pomišljao ni spriječiti. Ponekad je vrijeme za mekane odluke, ali ovo nije bilo takvo vrijeme.Milost i slabost u ratu su jedno te isto, a za lijepo ponašanje nema nagrada. Naučio je to od Bethoda,još odavno. Možda će sada istočnjaci dvaput razmisliti prije nego što opet dođu pod okriljem noći isvima zajebu doručak.

Moglo bi pomoći i da malo očeliči ostatak Cuckove ekipe, osim toga, jer ih je nemali broj većimalo crve u guzici. Neki su momci pokušali pobjeći dvije noći prije. Napustili su svoje položaje iodšuljali se preko zida u mraku, pokušali se spustiti u dolinu. Bethod sad ima njihove glave nakopljima pred svojim rovom. Desetak natučenih kvrga s kosama koje lamataju na vjetru. Jedva im sevide lica sa zidina, ali nekako se činilo da imaju srdit, uzrujan izraz. Kao da krive Cucka što ih jeuvalio u sve ovo. Kao da nema dovoljno briga s predbacivanjima još uvijek živućih.

Namršteno je gledao dolje u Bethodov tabor, obrise njegovih šatora i znakova koji su se, crni,tek počeli pomaljati iz magle i mraka, i pitao se što može učiniti, osim stajati ovdje i čekati. Svi su sedečki uzdali u njega, nadali se da će izvući neki čarobni trik i izvući ih odavde žive. Ali Cucak nijeznao nikakve čarolije. Dolina, zidine i nikakav izlaz. Nedostatak izlaza bio je cijeli smisao njihovaplana. Pitao se mogu li izdržati još jedan dan. No, to se pitao i jučer ujutro.

“Što Bethod planira za danas, što mislimo?” promrmlja sebi u bradu. “Što planira?”

“Masakr?” progunđa Mrki.

Cucak ga mrko pogleda. “Ja bih možda izabrao riječ napad, ali ne bi me iznenadilo da budekako si ti rekao, prije nego dan prođe.” Skupi oči i zapilji se u sjenovitu dolinu u nadi da će vidjeti

ono čemu se nadao zadnjih sedam dugih dana. Neki znak da Unijci dolaze. Ali nije vidio ništa. IspodBethodova prostranog tabora, njegovih šatora i zastava, i njegove mase ljudi, nije bilo ničega osimgole, prazne zemlje i magle koja se držala sjenovitih udolina.

Tul ga mune u rebra ogromnim laktom i uspije nabaciti osmijeh. “Nisam baš siguran u ovajplan. Čekanje Unijaca i sve to. Zvuči mi nekako riskantno, ako mene pitaš. Stignem li se sadpredomisliti?”

Cucak se ne nasmije. Nije u njemu više ostalo smijeha. “Ne baš.” “Ne.” Orijaš ispuhne težakuzdah. “Nisam ni mislio.”

Sedam dana otkad su Shanke prvi put napali zidine. Sedam dana, a činilo se da je prošlo sedammjeseci. Logenu gotovo da nije ostao ni jedan jedini mišić koji ga nije bolio od naprezanja. Bio jeprekriven stotinama masnica, tisućama ogrebotina i milijunima zareza, ranica i opeklina. Dugačkaposjekotina na nozi bila mu je u zavoju, rebra su mu bila čvrsto povezana koliko su ga u njih udarali,imao je nekoliko povelikih krasti na vlasištu, rame mu je bilo kruto kao drvo na mjestu gdje je dobioudarac štitom, zglobovi na prstima bili su mu oguljeni i natečeni jer je umjesto istočnjaka šakompogodio kamen. Cijeli je bio jedno ogromno bolno mjesto.

Ni ostatak ekipe nije bitno bolje prošao. Vjerojatno nije bilo jednog jedinog čovjeka u utvrdikoji nije zadobio barem nekakvu ozljedu. Čak je i Crummockova kći negdje pokupila ogrebotinu.Jedan od Cvokotovih dečki prekjučer je ostao bez prsta. Malog prsta lijeve ruke. Sad je gledao unjega, čvrsto zamotanog u prljavu, krvavu krpu, i tresao se.

“Peče, je 1’ da?” reče i digne pogled prema Logenu, skvrči ostale prste pa ih opet izravna.

Logen bi ga vjerojatno trebao žaliti. Sjećao se bola, i još goreg razočaranja. Teško je bilopovjerovati da više nećeš imati taj prst, nikad više u životu. No žaljenja mu nije ostalo ni za kogaosim za sebe. “Bome da”, progunđa.

“Imam osjećaj kao da je još uvijek tu.”

“Aha.”

“Prođe li taj osjećaj?”

“S vremenom.”

“Koliko vremena?”

“Više nego što nam je ostalo, najvjerojatnije.”

Čovjek kimne, polako i mrko. “Aha.”

Sedam dana i činilo se da je čak i hladnome kamenu i mokrome drvu utvrde već dosta svega.Novi su se parapeti trusili i objesili, zatim su ih poduprli najbolje što su mogli, no opet su se strusili.Vrata su nacijepana u trulo triješće i sunce je sjalo kroz rascijepane pukotine iza kojih su nagomilali

kamenčuge. Malo jači udarac prevalio bi ih samo tako. Malo jači udarac prevalio bi i Logenauostalom, s obzirom na to u kakvom je stanju.

Otpije gutljaj kiselkaste vode iz pljoske. Došli su do ustajalih zaliha na dnu bačvi. I s hranomsu bili pri kraju, i sa svime ostalim. Nade je pogotovo bivalo sve manje i manje. “Još uvijek samživ”, prošapće on sebi u bradu, ali nije bilo slavljeničkog tona u njegovu glasu. Bilo ga je još manjenego inače. Civilizacija mu možda nije bila baš po volji, ali meki krevet, čudno mjesto za pišanje imalo prezira na licima žgoljavih idiota sada mu se nije činilo kao tako loša opcija. Po tisućiti se putpitao zašto se uopće vraćao kad je začuo glas Crummocka-i-Phaila iza sebe.

“Oho-ho, Krvava Devetko. Izgledaš umorno, čovječe.”

Logen namršteno podigne pogled. Brđaninovo sumanuto trkeljanje počelo ga je ozbiljnoiritirati. “Bilo je puno posla ovih dana, ako nisi primijetio.”

“Jesam, a i sam sam odradio svoj dio, nisam li, ljepote moje?” Njegovo troje djece razmijenipoglede.

“Da?” reče djevojčica sitnim glasićem.

Crummock ih namršteno pogleda. “Ne sviđa vam se više ova igra, ha? A tebi, Krvava Devetko?Mjesec se prestao smiješiti, je li? Bojiš se, ha?” Logen prostrijeli debeloga gada dugim, mrkimpogledom. “Umoran sam, eto što, Crummock. Umoran od tvoje utvrde, tvoje hrane, a najviše od svegaumoran sam od tvoje jebene priče. Ne vole svi tvoje usrano laprdanje kao ti sam. A da ti lijepoodjebeš odavde i pokušaš si nabiti vražji mjesec u guzicu?”

Crummockove usne razvuku se u osmijeh, i iz smeđe mu se brade ukaže polukrug žutih zuba.“Takvog te volim, čovječe.” Jedan od njegovih sinova, onaj koji je nosio koplje, potezao ga je zakošulju. “Kog vraga hoćeš, sine?”

“Što će biti ako izgubimo, tata?”

“Ako što?” progunđa Crummock i ćušne sina za uho krupnom šačetinom tako da je završio sglavom u zemlji. “Na noge lagane! Neće ovdje biti gubljenja, sine!”

“Ne dok nas mjesec voli”, promrmlja njegova sestra, ali ne tako glasno.

Logen je gledao momčića kako s mukom ustaje, s rukom preko krvavih usta i kao da je na rubuplača. Bio mu je poznat taj osjećaj. Vjerojatno je trebao nešto reći o takvom postupanju s djecom.Možda bi i rekao prvog dana, ili čak drugog. Ali sad ne. Bio je preumoran, prebolan i previšeuplašen da bi mu bilo pretjerano stalo.

Crni Dow došeta do njih, s nečime ne predaleko od osmijeha na licu. Bio je on jedini čovjek učitavom taboru za kojeg bi se moglo reći da je bolje volje nego inače, a kad se Crni Dow počnesmiješiti, znaš da si u gadnim govnima.

“Devetprsti”, progunđa.

“Dow. Ponestalo ti ljudi za spaljivanje, a?”

“Rekao bi’ da će mi ih Bethod uskoro poslati.” Kimne prema zidinama. “Što misliš, što će namdanas poslat?”

“Nakon onoga što smo im jučer priredili, mislim da je crinnskim smradovima već laganodosta.”

“Prokleti divljaci. Mislim da i je.”

“A Shanki nema sad već nekoliko dana.”

“Četiri dana otkad je nahuškao Tupoglavce na nas.”

Logen zaškilji gore u nebo koje je polako svijetlilo. “Izgleda da će danas biti lijepo vrijeme.Dobro vrijeme za oklopnjake, mačeve i redove rame uz rame. Dobro vrijeme da nas pokušadokrajčiti. Ne bi me iznenadilo da danas pošalje karlove.”

“Ni mene.”

“Najbolje koje ima,” reče Logen, “od davnih dana. Ne bi me iznenadilo da nam se Bjelobok iGoring, i Snježnobijeli, i jebeni Malokost i svi ostali došeću do dveri poslije doručka.”

Dow otpuhne. “Najbolji koje ima? Prava hrpa pičkica, svi po redu.” Pa okrene glavu i pljune ublato.

“Ne kanim ti proturječiti.”

“A da? Nisi li se borio uz njih svih onih teških i krvavih godina?”

“Jesam. Ali ne mogu reći da su mi se ikad previše sviđali.”

“Pa, ako ti je to ikakva utjeha, sumnjam da si i ti njima pretjerano drag ovih dana.” Dow muuputi dug pogled. “Kad ti je Bethod prestao odgovarati, a, Devetprsti?”

Logen mu uzvrati pogled. “Teško je reći. Malo po malo, rekao bi’. Možda je postajao sve većigad kako je vrijeme odmicalo. A možda sam ja to prestajao biti.”

“A možda na jednoj strani nema mjesta za dva tako velika gada kao što ste vas dvojica.”

“A ne znam.” Logen ustane. “Ti i ja baš fino surađujemo.” Odmaršira od Dowa razmišljajućikako je lako bilo s Malacusom Quaijem, Ferro Maljinn, pa čak i s Jezalom dan Lutharom.

Sedam dana a svi su se već počeli gložiti. Svi ljuti, svi umorni. Sedam dana. Jedina mu jeutjeha bilo to što ih ne može biti još puno.

“Dolaze.”

Cuckove oči skrenu u stranu. Kao i s većinom izjava koje Mrki izvali, ni ovo nije imalo smislagovoriti. Svi su vidjeli jasno kao izlazeće sunce. Bethodovi su karlovi krenuli.

Nije im se žurilo. Prilazili su ukočeno i mirno, s oslikanim štitovima pred sobom, očijuprikovanih na dveri. Zastave su im vijorile iznad glava. Simboli koje je Cucak prepoznao iz davnihdana. Pitao se s kolikima se od tih ljudi borio rame uz rame. Koliko je njihovih lica mogao spojiti simenom. S koliko je njih pio, jeo, smijao se, a sad će morati dati sve od sebe da ih pospremi natrag ublato. Duboko udahne. Bojište nije mjesto za sentimentalnost, Trodrvaš mu je jednom rekao i on je todobro upamtio.

“Dobro!” Digne ruku kad su ljudi oko njega na kuli pripremili lukove. “Zadržite ih još malo!”

Karlovi su stupali kroz preorano blato i izlomljeno kamenje na mjestu gdje se dolina sužavala,uz tijela istočnjaka i Shanki, koja su ostala izvitoperena gdje su i pala, sasječena, isprebijana, ilinačičkana polomljenim strijelama. Nisu oklijevali ni ispadali iz ritma, taj zid štitova koji se mijenjaodok su dolazili, ali se nije prekidao. Ni za najmanju pukotinu.

“Marširaju gusto”, promrsi Tul.

“Aha. Pregusto, gadovi.”

Sad su već primakli blizu. Dovoljno blizu da Cucak mora pokušati sa strijelama. “Dobro,momci! Ciljajte visoko i pustite ih da padnu!” Prva salva zazuji s kule, poleti u visokom luku i počnepadati na zbijenu kolonu. Pomaknu štitove da ih dočekaju i strijele muklo zapljušte po drvu, počnuodskakivati od kaciga i odbijati se od oklopa. Nekoliko ih pronađe metu i začuje se krik. Počele su sepomaljati rupe, tu i tamo, no ostali ih samo prekorače i nastave se vući prema zidinama.

Cucak namršteno pogleda bačvu u kojima su držali strijele. Sada je bila manje od četvrtinepuna, a većina ih je bila iskopana iz mrtvaca. “Pažljivo sad! Dobro nišanite, momci!”

“A”, reče Mrki i pokaže prema dolje. Poprilična grupa ljudi trčkarala je iz rova, odjevena ukrutu kožu i s čeličnim kapama. Postroje se u nekoliko urednih redova, kleknu i posvete se oružju.Ravnim lukovima kakve koriste Unijci.

“Dolje!” vikne Cucak.

Ti mali gadni lukovi zaštropoću i ispljunu. Većina momaka na kuli već se dotad odavno sagnulaiza parapeta, ali jedan je optimist koji se nagnuo preko dobio strijelu u usta, zaljuljao se i prevalio utišini s kule. Još je jedan pogođen u prsa i sad je hripavo disao, kao vjetar kroz raskoljen bor.

“Dobro! Ajmo im uzvratit!” Svi ustanu u isti tren i ispucaju salvu, uz brujanje struna, i zasipajuone smradove zaranjajućim strijelama. Njihovi lukovi možda nisu imali takav domet, ali s njihove suvisine strijele svejedno silovito padale, a Bethodovi se strijelci nisu imali iza čega sakriti. Podostaih je popadalo ili počelo puzati odatle, uz vrisku i cviljenje, ali red iza se progura naprijed polako isigurno, pa kleknu i naciljaju lukovima.

Još jedan roj strijela dozuji gore. Ljudi su se saginjali i bacali se na pod. Jedna prozuji tik uz

Cuckovu glavu pa kvrcne od kamene litice iza njega. Čista sreća da ga nije prikucala. Nekolikodrugih nije bilo te sreće. Jedan je momak ležao na leđima s nekoliko strijela u prsima, piljio u njih išaptao “sranje” sebi u bradu, stalno iznova.

“Gadovi!”

“Ajmo im vratit!”

Strijele i strelice počele su lepršati u oba smjera, ljudi su vikali i nišanili, svi ljuti i stisnutihzuba. “Pozor!” vikao je Cucak. “Pozor!” ali nitko ga nije baš čuo. S prednošću koju im je pružalavisina i zaklonom koji su im pružale zidine, Cuckovim momcima nije trebalo dugo da preuzmuvodstvo. Bethodovi strijelci počeli su se brže-bolje povlačiti, onda ih je nekoliko bacilo duge lukovei dalo se u bijeg, pri čemu je jedan dobio strijelu u leđa. Ostali su počeli bježati iz rova, ostavljajućiranjene da gmižu u blatu.

“A”, reče Mrki opet. Dok su oni bili zauzeti razmjenjivanjem strijela, karlovi su se domoglisamih dveri, s oklopima iznad glava da ih zaštite od kamenčuga i strijela koje su brđani izbacivali.Jarak su zatrpali dan ili dva prije i sad se kolona razdvoji u sredini i oni ljudi u oklopima od lanacakretali su se kao da dodaju nešto prema naprijed. Cucak načas ugleda o čemu se radi. Bilo je todugačko, tanko deblo, odsječeno da ga upotrijebe kao ovna, sa skraćenim granama da ga ovi mogučvršće primiti i njime zamahnuti. Cucak začuje prvi cijepajući prasak kad je udario u njihove bijednedveri.

“Sranje”, promrmlja.

Grupice vazala sad su jurišale naprijed, lako naoružane i lako oklopljene, s ljestvama međusobom, računajući na brzinu da se domognu zidinama. Dosta ih je palo, nabodeni kopljima istrijelama, pogođeni kamenjem. Neke od njihovih ljestava odgurnute su natrag, ali bili su brzi iodvažni, i držali su se svojeg zadatka. Uskoro je na zidinama bilo nekoliko grupica, a još ih se guralopo ljestvama za njima; borili su se s Crummockovim ljudima i nadvladavali ih pukom svježinom ibrojnošću.

Sad se začuje glasan prasak i vrata padnu. Cucak je vidio kad je onaj ovan zadnji put zamahnuoi provalio ravno kroz jedno krilo vrata. Karlovi su se mučili s drugim i otvorili ga, a nešto kamenjaodskoči im od štitova otkotrlja se u stranu. Nekolicina njih na čelu počne se probijati naprijed krozdveri.

“Sranje”, reče Mrki.

“Prošli su”, izdahne Cucak dok je gledao kako Bethodovi karlovi naviru kroz tu usku rupu uoklopljenoj plimi, gazeći smrskana vrata teškim čizmama, guraju kamenje iza njih s puta, podignutihštitova oslikanih šarenim bojama, s isukanim ulaštenim oružjem. S obiju strana vazali su se rojili poljestvama na zid i pritiskali Crummockove ljude sve dalje po prolazima. Kao rijeka koja je probilabranu, Bethodova se vojska ulila u provaljenu utvrdu, prvo u kapljicama, a onda u poplavi.

“Silazim!” zareži Tul i isuče svoj golemi dvoručni mač iz korica.

Cucak ga pomisli odgovoriti, no onda samo kimne, umoran, i ostane gledati za Gromoglavimkoji je jurišao niz stepenice, nekolicina drugih za njim. Nije im imalo smisla stati na put. Činilo se dase vrijeme brzo primiče.

Vrijeme da svatko od njih odluči gdje će umrijeti.

* * *

Logen ih je vidio kad su navalili kroz vrata, po rampi i u utvrdu. Vrijeme kao da je bilousporeno. Vidio je svaki simbol na svakom štitu oštro istaknut na jutarnjem suncu - crno stablo,crveni most, dva vuka na zelenoj podlozi, tri konja na žutoj podlozi. Metal je sjajio i bljeskao - obrubštitova, karike oklopa, vršci kopalja, oštrice mačeva. Nadirali su, izvikivali bojne pokliče visokim ipištavim glasovima, isto kao što su to činili godinama. Dah se vukao kroz Logenov nos, unutra i van.Vazali i brđani borili su se na zidinama kao da su pod vodom i zvučali su muklo i prigušeno. Dlanovisu mu se znojili, škakljali su ga i svrbjeli dok je gledao karlove kako provaljuju. Nije mu se činiloistinitim da će morati jurišati na te gadove i pobiti što više može. Koja glupa ideja.

Osjetio je onaj snažni poriv, koji uvijek osjeti u ovakvim trenucima, da se okrene i počnebježati. Svuda oko sebe osjećao je strah ostalih, njihovo nesigurno meškoljenje, njihovo laganoodmicanje natraške. Razuman je to bio instinkt, osim što sada nisu imali kamo bježati. Nikamo osimnaprijed, u zube neprijatelja, i nadati se da će ih potjerati van prije nego što se ukopaju. Nije seimalo o čemu razmišljati. Bila im je to jedina prilika.

Stoga Logen visoko podigne Tvorčev mač, besmisleno zaurla i počne trčati. Začuje povike okosebe, osjeti da se ljudi kreću s njim, sudaranje i štropotanje oružja. Tlo, zidine i karlovi premakojima je jurišao poskakivali su i klimusali se. Čizme su mu bubnjale po zemlji, a njegovo je ubrzanodisanje šumilo i hrlilo zajedno s vjetrom.

Vidio je kako se karlovi žure postaviti štitove ne bi li formirali zid, pripremiti koplja i ostalooružje, no bili su u kaosu nakon što su nahrlili kroz uska vrata i zbunjeni urlajućom masom ljudi kojijurišaju na njih. Bojni pokliči zamru im u grlima, a lica im se objese iz pobjedničkog slavlja u šok.Nekoliko njih na rubovima počelo se kolebati pa nesigurno zastane i počne se vući natraške, a ondasu Logen i ostali bili na njima.

Uspije izbjeći lelujavo koplje i pošteno zasjeci oklop svom silinom zaleta i oboriti čovjekakoji ga je držao naglavce u blato. Logen mu zasiječe nogu kad je pokušao ustati i oštrica presiječeoklop i ostavi mu dugačku posjekotinu u mesu, tako da je uz vrisak opet pao. Logen zamahne nadrugog karla, osjeti kako Tvorčev mač cvili po metalnom rubu štita i klizi u meso. Čovjek zagrglja paispovraća krv po prednjici dugog oklopa od veriga.

Logen je vidio kako je nečija sjekira bubnula u kacigu i ostavila u njoj ulubinu veličine šake.Zavrti se s puta ubodu koplja i ono se zabije u rebra čovjeka do njega. Mač zasiječe u štit i lansirakrhotine Logenu u oči. On trepne i izmakne se, prokliže u blatu, zacijepa neku ruku koja ga je zgrabilaza kaput i osjeti kako puca i lamaće u rukavu od lanaca. Oči zakolutaju na krvavom licu. Nešto gapogurne s leđa i umalo ga nabije na mač.

Jedva je bilo mjesta za zamah, a onda nije uopće bilo mjesta. Ljudi su se gurali odostraga,gurali se kroz dveri i dodavali svoju napregnutu, bezumnu težinu gužvi u sredini. Logena su potpunozgnječili, rame uz Tame. Ljudi su dahtali i stenjali, gurali se i laktarili, ubadali noževima i kopali

prstima po licima. Učinilo mu se da vidi Malokosta u gužvi; režao je iskeženih zuba, duge sijede kosekoja je raskuštrano visjela ispod kacige optočene zlatnim viticama i poprskane crvenim prugama, iurlao toliko da je promukao. Logen se pokuša progurati do njega, no slijepe su ga struje bitke otrgnuleu drugom smjeru i razdvojile ih.

Ubode nekoga ispod oboda štita, lecne se kad je osjetio da mu se nešto žarilo u kuk. Dugo,polagano žarenje koje je postajalo sve gore i gore. Režao je dok ga je oštrica rezala, ni zamahnuta niporinuta, samo je ondje stajala dok su ga stiskali na nju. Mlatio je laktovima, glavom, uspio seotrgnuti od bola, osjeti vlažnost krvi niz nogu. Nađe se na mjestu s nešto prostora, oslobodi rukukojom drži mač, zasiječe po štitu, raskoli nečiju glavu u povratku, a onda ga netko nagura ravno u njui lice mu se zarije u topli mozak.

Krajičkom oka ugleda kako neki štit naglo udara prema gore. Rub ga zahvati u vrat, ispodbrade, trgne mu glavu natrag i ispuni mu lubanju zasljepljujućim svjetlom. Prije nego što se snašao,valjao se, kašljao i plazio po blatu među čizmama.

Vukao se nikamo, grčevito grabio zemlju, pljuvao krv, a čizme su šljapkale i upirale su u blatuposvuda oko njega. Puzao je kroz mračnu, zastrašujuću, promjenjivu šumu nogu, a krikovi boli ignjeva probijali su se odozgo zajedno s treperavim svjetlom. Noge su ga šutale, gazile, izudaralesvaki dio njega. Pokuša se pridići, a onda ga nečija čizma u usta opet omlitavi. Zakotrlja se, dahćući,i ugleda bradatog karla u istome stanju, za kojeg nikako nije mogao odrediti na čijoj je strani, kako sepokušava pridignuti iz blata. Pogledi im se sretnu na trenutak, a onda svjetlucavo koplje sune odozgoi ubode karla u leđa, jedanput, dvaput, triput. On omlitavi i kroz bradu mu zagrglja krv. Leševa je bilona sve strane, na trbusima i na bokovima, ležali su među ispuštenom i polomljenom opremom,odbačeni i razbacani kao dječje igračke, a neki su se od njih još uvijek trzali, grčevito grabili istenjali.

Logen zakrešti kad mu je nečija čizma svom snagom šljapnula na ruku i zgnječila mu prste ublato. Ispetlja nož ispod pojasa pa počne slabašno rezati po pripadajućoj potkoljenici, stisnutihkrvavih zuba. Nešto ga raspali po tjemenu i opet ga opruži na pod.

Svijet mu je bio bučna magla, bolna mrlja, masa nogu i ljutnje. Nije znao kamo gleda, što jegore, a što dolje. U ustima je osjećao okus metala, i žeđ. Imao je krvi u očima, blata u očima, u glavimu je bubnjalo i povraćalo mu se.

Povratak na Sjever i osveta. Gdje mu je bila jebena pamet?

Netko vrisne, proboden strijelom iz ravnog luka, no Cucak nije imao vremena brinuti se onjemu.

Bjelobokovi su vazali bili na zidinama ispod kule i nekoliko ih se probilo okolo i na stepenice.Sad su jurišali gore po njima, ili barem najbliže moguće jurišu po tim uskim stepenicama. Cucakispusti luk i počne čeprkati mač iz korica, a u drugoj ruci pripremi nož. Neki od ostalih uzmu koplja iokupe se oko vrha stepenica dok su se vazali približavali vrhu. Cucak gutne. Nikad mu se nisupretjerano sviđale ovakve bitke, prsa o prsa, tek na udaljenost sjekire od neprijatelja. On se radijedržao pristojne udaljenosti, ali ovi to gadovi izgleda nisu imali na umu.

Na vrhu stepenica započne nekakav nespretni okršaj gdje su hranitelji ubadali kopljima,pokušavajući odgurnuti vazale, a oni su uzvraćali istom mjerom i gurali njih štitovima nastojećistvoriti uporište, svi oprezni da ne bi slučajno završili u strmom padu ravno natrag u blato.

Jedan se zaleti kroz njih s kopljem, urlajući iz petnih žila, a Mrki ga pogodi u lice, hladan kaoništa, s ni korak-dva udaljenosti. Ovaj zatetura korak dva, presavinut s perjem strijele koja su mustršala iz usta i vrhom koji mu je stršao iz šije, a onda mu Cucak otfikari tjeme mačem i lansira mutruplo na pod.

Golemi karl neobuzdane riđe kose dojuri sa stepenica vitlajući velikom sjekirom i ričući kaoluđak. Zaobiđe koplje pa obori strijelca udarcem koji je rasprskao krv po zidu litice pa se zaleti krozsve tako da mu se ekipa sve rastrčala s puta.

Cucak zadrhti, pokušavajući izgledati kao idiot, a onda kad se sjekira spustila, on se izmakneulijevo i oštrica ga promaši za dlaku. Riđokosi karl posrne, umoran od trčanja po zidu i penjanja posvim onim stepenicama najvjerojatnije. Dug je to uspon, pogotovo kad te na kraju čeka samo vlastitasmrt. Cucak ga snažno šutne u stražnju stranu koljena i noga mu poklekne i on zaurla kad je zateturaoprema rubu stepenica. Cucak zamahne mačem na njega, zareže mu posjekotinu preko leđa, dovoljnojako da ga baci preko ruba. Ovaj ispusti sjekiru i zavrišti dok se prevrtao leteći kroz zrak.

Cucak osjeti da se nešto miče i okrene se taman na vrijeme da vidi još jednog karla kako ide nanjega s boka. Zavrti se i glatko odbije prvi zamah mača, dahne kad je osjetio drugi hladni mukliudarac na nadlaktici, začuje zveket vlastitog mača kad mu je ispao iz mlitave ruke. trzne se u stranupred još jednim zamahom, popikne se i padne na leđa. Vazal navali na njega, digne mač da gadokrajči, no prije nego što je napravio više od koraka, Mrki se hitro stvori pokraj njega, uhvati muruku kojom je držao mač i prikuje je na mjestu. Cucak se uspentra na noge, zdravom rukom čvrstouhvati nož i ubode vazala ravno u prsa. Ostanu tako njih trojica, čvrsto zapetljani zajedno, mirniusred svog tog ludila, onoliko vremena koliko je čovjeku trebalo da umre. Onda Cucak oslobodi nož,a Mrki ga pusti da padne.

Izvukli su se gore na kuli, barem zasad. Samo je još jedan vazal ostao na nogama, i predCuckovim očima nekoliko njegovih momaka opkolilo ga je uz parapet i kopljima ga odguralo preko.Posvuda su bila pobacana trupla. Nekoliko desetaka vazala i možda još upola toliko Cuckovih dečki.Jedan od njih bio je naslonjen na liticu i prsa su mu se nadimala dok je disao, lica blijedog kao krpa,s krvavim rukama na rasporenom trbuhu.

Cucku ruka nije radila kako treba, prsti su mu se beskorisno klatili. Podigne rukav i ugledadugačku posjekotinu, od lakta gotovo do zapešća, iz koje je polako tekla krv. Želudac mu se digne ion iskašlje i ispljune malo goruće bljuvotine. Na tuđe se rane možeš naviknuti. Posjekotine navlastitom tijelu uvijek su nekako jezive.

Dolje ispod njih, unutar zida, bitka je bila slijepljena i ništa doli uskovitlana, zbijena masa.Cucak nije uspijevao razlučiti tko je na kojoj strani. Stajao je ukipljen s krvavim nožem u jednojkrvavoj ruci. Sada nije bilo odgovora ni planova. Sad je svatko prepušten sebi. Bit će prava srećaako uopće prežive dan, a on je već lagano sumnjao da mu je ostalo baš toliko sreće. Osjeti kako ganetko povlači za rukav. Mrki. Pogledom poprati njegov ispruženi prst.

Iza Bethodova tabora, dolje u dolini, približavao se velik oblak prašine, smeđa izmaglica.Ispod nje, svjetlucavi na jutarnjem suncu, oklopi konjanika. Rukom čvrsto stegne zapešće Mrkome, inada mu odjednom opet zatinja. “Jebeni Unijci!” izdahne, jedva se usuđujući povjerovati u to.

West je škiljio kroz dalekozor, pa ga spusti i zapilji se u dolinu, pa opet zaškilji kroza nj.“Sigurni ste?”

“Da, gospodine.” Jalenhormovo krupno, iskreno lice bilo je isprugano prašinom odosmodnevnog bjesomučnog jahanja. “I izgleda da se još uvijek drže, jedva jedvice.”

“Generale Poulder!” otrese se West.

“Da, lorde maršale?” promrmlja Poulder s novostečenim premazom udvornosti.

“Je li konjica spremna za napad?”

General trepne. “Nisu postrojeni kako treba, naporno su jahali zadnjih dana, a i jurišali biuzbrdo po neravnom terenu i na snažnog i odlučnog neprijatelja. Učinit će što god naredite, dakako,lorde maršale, ali možda bi bilo razborito pričekati pješadiju—”

“Razboritost je luksuz.” West namršteno pogleda gore prema tom bezazlenom prostoru izmeđudviju padina. Napasti odmah dok se Cucak i njegovi Sjevernjaci još uvijek drže? Mogli bi iskoristitiprednost iznenađenja i zbiti Bethoda u sredini, ali konjica bi jurišala uzbrdo, a ljudi i životinjeneorganizirani su i iscrpljeni od bespoštednog marširanja. Ili da čekaju dolazak pješadije, koja je jošnekoliko sati odavde, i organiziraju dobro isplaniran napad? Ali dotad će Cucak i njegovi prijateljibiti poklani do posljednjeg čovjeka, njihova utvrda osvojena, a Bethod fino pripremljen na napadsamo s jedne strane?

West je glodao usnu i pokušavao ne misliti o tisućama života koji ovise o njegovoj odluci.Napad smjesta povlačio je za sobom veći rizik, ali bi mogao donijeti i veću nagradu. Priliku dazavrše rat u roku od jednog krvavog sata. Možda više nikad ne uhvate kralja Sjevernjaka na krivojnozi. Što mu je ono Burr rekao one noći prije nego što je umro? Ne možeš biti veliki vođa bezodređene... nemilosrdnosti.

“Pripremite juriš i postrojite pješadiju na ulazu u dolinu čim stignu. Ne smijemo dopustiti daBethod ili bilo tko od njegovih snaga utekne. Ako već moramo prinijeti žrtve, namjera mi je da barembudu smislene.” Poulder je izgledao sve samo ne uvjeren. “Prisilit ćete me da se složim s generalomKroyem i njegovom procjenom vaših borbenih kvaliteta, generale Poulder? Ili ćete mi dokazati dasmo nas dvojica u krivu?”

General odrješito salutira, a brkovi mu zatitraju novom žustrinom. “S najdubljim poštovanjem,gospodine, dokazat ću vam da ste u krivu! Smjesta ću zapovjediti napad!”

Podbode svog vranca i poleti uzbrdo, prema mjestu na kojem se okupljala prašnjava konjica, anekoliko članova njegova štaba pođe za njim. West se promeškolji u sedlu i nastavi zabrinuto glodatiusnu. Juriš uzbrdo, na odlučnog neprijatelja.

Pukovnik Glokta nesumnjivo bi se nacerio tako smrtonosnom riziku. Princ Ladisla odobravaobi takav nonšalantni nemar za tuđe živote. Lord Smund bi ga potapšao po leđima, govorio o energiji ižustrini i nudio vino.

A gle samo što se dogodilo tim trima junacima.

* * *

Logen začuje silan urlik, jedva čujan i dalek. Svjetlo dopre do njegovih poluzatvorenih očijukao da se bitka razdvojila. Sjene su treperile. Velika čizma šljapne u blato pred njegovim licem.Glasovi su galamili, daleko gore. Osjeti kako ga netko grabi za košulju i vuče kroz blato, dok su nogei ruke mlatile svuda oko njega. Ugleda nebo, bolno svijetlo, zatrepće u njega i zabalavi. Ostane mirnoležati, mlitav kao krpa.

“Logen! Si dobro? Gdje te boli?”

“Ja—” zakrešti, a onda se zakašlje.

“Prepoznaješ me?” Nešto pljusne Logena po licu, utuvi mu neke usporene misli u glavu.Kuštravi se obris nadvije nad njega, mračan pred svijetlim nebom. Logen zaškilji u njega. Tul DuruGromoglavi, ako se ne vara. Kog vraga on tu radi? Razmišljanje mu je bilo bolno. Što je više Logenrazmišljao, to ga je više boljelo. Čeljust mu je bridjela i činilo mu se da je dvostruko veća negoinače. Svaki mu je dah bio drhtav, slinav grcaj.

Iznad njega, gorostasova su se usta micala i riječi su se orile i odzvanjale u Logenovim ušima,ali nije čuo ništa osim buke. Noga ga je neugodno peckala, negdje daleko, a vlastito mu je srceskakalo, trzalo i lupalo u glavi. Čuo je zvukove, zveket i štropot koji su se sa svih strana obrušavalina njega, i sami su ga zvukovi boljeli, a čeljust ga je od njih još gore, nepodnošljivo žarila.

“Daj...” Zrak je zastrugao i zaškljocao, ali nikakav zvuk nije htio doći. Više to nije bio njegovglas. Pruži ruke zadnjim snagama, stavi dlan na Tulova prsa i pokuša ga odgurnuti, no ljudina ga samoprimi za ruku i pritisne je svojom.

“Sve je u redu”, progunđa. “Imam te.”

“Aha”, prošapće Logen i osmijeh mu se raširi krvavim ustima. Sčepa tu veliku rukuiznenadnom, zastrašujućom snagom i drugom rukom pronađe dršku noža, ututkanog na toplome njemuuz kožu. Dobra oštrica sune van, brza kao zmija i jednako ubojita, i zarije se u orijašev debeli vratsve do drške. Izgledao je iznenađeno dok mu se vruća krv slijevala iz rasporenog grla, slinavila izotvorenih usta, natapala mu masivnu bradu, kapala mu iz nosa i niz prsa, ali nije trebao bitiiznenađen.

Taknuti Krvavu Devetku značilo je dotaći smrt, a smrt nema miljenike i ne pravi iznimke.

Krvava Devetka ustane, zgura golemo truplo sa sebe, i njegova se crvena šaka stegne okoorijaševa mača, masivnog komada metala sjajnog poput zvijezda, pravedničkog oružja za posao kojiga je čekao. Toliko posla.

No dobar je posao najbolji blagoslov. Krvava Devetka zine i ispusti svu svoju neograničenu

ljubav i beskrajnu mržnju jednim dugim krikom. Tlo je jurilo pod njim, a ustalasana, uskomešana,prelijepa bitka pruži ruke i obujmi ga u svoj meki zagrljaj, i on se nađe doma.

Lica mrtvaca su se pomicala, maglila oko njega, urlala svoje kletve i izražavala svoju ljutnju.No njihova ga je mržnja samo snažila. Dvoručni je mač bacao ljude s puta i ostavljao ih, izobličene ipolomljene, sasječene i slinave, zavijajući od sreće. Tko se s kime bori njega se nije ticalo. Živi suna jednoj strani, a on na drugoj, i klesao je crven i pravičan put kroz njihove redove.

Sjekira zabljesne na suncu, sjajan luk poput mladog mjeseca, i Krvava Devetka klizne ispodnje, udari čovjeka teškom čizmom. Podigao je štit, ali veliki je mač raskolio naslikano stablo, i drvoispod njega, i ruku iza njega, rastvorio oklop od karika kao da je najobičnija paukova mreža irasporio mu trbuh kao vreću ljutih guja.

Neki se dječak prepadne i odgmiže natraške, držeći veliki štit i sjekiru toliko veliku da je nijemogao podići. Krvava Devetka smijala se njegovom strahu, iskeženih sjajnih zuba, nasmiješen. Nekisitni glasić šaptom ga je pokušao obuzdati, no Krvava ga je Devetka jedva čula. Njegov mač velikimzamahom rascijepa i veliki štit i sitno tijelo i rasprska krv po zemlji i kamenju i zgranutim licimapromatrača.

“Dobro”, reče i pokaže svoj krvavi osmijeh. On je Veliki Ujednačitelj. Muškarac ili žena,mlado ili staro, sa svima je postupao potpuno jednako. U tome je brutalna ljepota, užasna simetrija,savršena pravda. Nema bijega i nema isprika. Krene naprijed, viši od planina, i ljudi su se micali,mrmljali i širili se pred njim. Krug štitova, naslikanih simbola, procvjetalog drveća, namreškanevode i iskeženih lica.

Njihove su mu riječi golicale uši.

“To je on.”

“Devetprsti.”

“Krvava Devetka!”

Krug straha s njim u središtu, i bili su mudri što se boje.

Njihove smrti bile su ispisane u obrisima slatke krvi na gorkome tlu. Njihove smrti šapuću uzujanju muha na truplima s druge strane zidina. Njihove su im smrti otisnute na licima, nošenevjetrom, zatočene u neravnoj liniji između planina i neba. Mrtvaci, svi redom.

“Tko će sljedeći u blato?” prošapće on.

Neki odvažni karl istupi, sa štitom u ruci na kojem je bila zmija smotana u klupko. Prije negošto je uopće stigao podići koplje, mač Krvave Devetke već je napravio velik krug, iznad vrhanjegova štita a ispod dna njegove kacige. Vrh oštrice otme mu čeljust iz glave, usiječe se u ramečovjeka do njega, zagrize mu duboko u prsa i zarije ga u zemlju, i krv mu poleti iz nijemih usta. Još sejedan čovjek nadvije nad njega i mač se sruči na njega kao zvijezda padalica, zdrobi mu kacigu ilubanju ispod nje sve do usta. Tijelo klone na leđa i otpleše veseli ples na zemlji.

“Plesi!” smijao se Krvava Devetka i mač se vrtio oko njega. Ispunio je zrak krvlju,polomljenim oružjem i dijelovima ljudi, i sve su te dobre stvari ispisivale tajna slova i opisivalesvete uzorke koje je samo on vidio i razumio. Oštrice su ga ubadale i češale i ukopavale se u njega,ali nije to bilo ništa. Svaki je trag na svojoj gorućoj koži vratio stostruko, i Krvava se Devetkasmijao, a vjetar i vatra i lica na štitovima smijali su se s njim i nisu mogli prestati.

On je oluja u Visinama, njegov je glas užasan kao grmljavina, njegova ruka brza, ubojita,nemilosrdna kao munja. Probije mačem nekom čovjeku trbuh, iščupa ga natrag i drugome razvali ustadrškom, slobodnom mu rukom otme koplje i baci ga trećemu kroz vrat, širom razjapi bok nekom karluu prolazu. Vrtio se, okretao, kotrljao, opijeno omamljen, rigao je vatru i smijeh. Iskovao je nov krugoko sebe. Krug širok koliko je orijašev mač bio dug. Krug u kojem svijet pripada njemu.

Njegovi su neprijatelji sada virili izvan te granice, odmicali se od nje, puni straha. Znaju ga,vidio im je to na licima. Čuli su šaputanja o njegovu radu i sad im je očitao krvavu lekciju pa znajuda je istinita, i on se smiješio njihovu prosvjetljenju. Najistureniji od njih pokaže mu otvoren dlan pase sagne i položi sjekiru na tlo.

“Oprošteno ti je”, prošapće Krvava Devetka i odbaci svoj mač uz zveket na zemlju. Ondanasrne naprijed i ščepa čovjeka za vrat i objema ga rukama digne u zrak. Ovaj se koprcao i bacakao imigoljio, no stisak Krvave Devetke bio je nabujali led od kojega se rasprkavaju i same kosti zemlje.

“Oprošteno ti je!” Ruke su mu bile od željeza, i palci su se zarivali sve dublje i dublje u njegovvrat sve dok ispod njih nije navrla krv pa digne truplo koje se koprcalo koliko je god mogao pružitiruke i ostane ga držati iznad glave sve dok se nije umirilo. Baci ga u stranu i ono padne u blato iprevrne se nekoliko puta na način koji ga je poprilično razveselio.

“Oprošteno...” Hodao je prema portalu svjetlosti kroz skutrenu gomilu koja se udaljavala odnjega kao ovce pred vukom i ostavljala u sredini blatnu stazu posutu svojim odbačenim štitovima ioružjem. Na drugoj strani, na suncu, sjajni oklopljeni konjanici kretali su se prašnjavom dolinom, smačevima koji su svjetlucali dok su se dizali i padali, i okupljali su rastrčane figure u raznimsmjerovima, jašući pod visokim barjacima koji su se lagano mreškali na vjetru. Stajao je na tomneravnom ulazu, s rascijepanim vratima pod čizmama i leševima prijatelja i neprijatelja razbacanimoko njega, i slušao povike ljudi koji su slavili pobjedu.

I Logen sklopi oči i udahne.

PREVIŠE GOSPODARAU natoč tome što je vani bio vruć dan, prostorija banke bila je hladno, mračno, sjenovito

mjesto. Mjesto puno šapata i tihih jeka, sazdano od oštrog, tamnog mramora nalik na novu grobnicu.Ono malotankih sunčevih zraka što se uspjelo probiti kroz uske prozore bilo je punokrivudavihtrunaka prašine. Nije bilo nikakvog posebnog mirisa. Osimsmrada neiskrenosti koji je čak i menigotovo neizdrživ. Okolina je moždačišća od Kuće pitanja, ali sve mi se čini da je međukriminalcima više istine.

Nije bilo hrpa sjajnih zlatnih poluga na vidiku. Nije bilo ni jednog jedinog novčića. Samo pera,tinta i snopovi dosadnih papira. Zaposlenici Valinta i Balka nisu bili umotani u veličanstvene haljekakve je nosio predstojnik Kault iz Gilde tekstilaca. Nisu nosili blještave dragulje kao predstojnicaEider iz Gilde začinara. Bili su to čovječuljci u sivome i s ozbiljnim izrazima na licu. Jedini je sjajdolazio od ponekog para usredotočenih naočala.

Tako dakle izgleda pravo bogatstvo. Ovakav dojam ostavlja prava moć. Šturi hram zlatnebožice. Promatrao je činovnike kako obrađuju svoje uredne hrpe dokumenata, za svojim urednimstolovima posloženim u uredne redove. Evo akolita, uvode ih u najniže misterije crkve. Oči muskrenu na ljude koji čekaju. Trgovci i zelenaši, vlasnici trgovina i fiškali, prodavači i prevaranti kojisu stajali u dugim redovima ili nervozno čekali po tvrdim stolicama uz tvrde zidove. U finoj odjeći,možda, ali s tjeskobnim gestama. Plaha pastva, spremna pasti ničice ako božanstvo trgovine odlučipokazati svoju osvetoljubivu crtu.

Ali ja nisam njezino biće. Glokta se progura uz najduži red, glasno cvileći vrhom štapa popločicama i režeći, “Ja sam invalid!” kad bi se neki od trgovaca drznuo pogledati u njegovu smjeru.

Činovnik zatrepće u njega kad je došao na čelo reda. “Kako vam mo—”

“Mauthis”, drekne Glokta.

“A tko da mu kažem—”

“Invalid.” Odvedite me vrhovnome svećeniku da okajem svoje zločine u novčanicama.

“Ne mogu samo tako—”

“Očekuju vas!” Drugi činovnik, nekoliko redova iza, ustao je od stola. “Pođite za mnom, molimvas.”

Glokta se krezubo nakesi nesretnom redu dok je šepao između stolova prema vratima nadalekom, oplatama prekrivenom zidu, no osmijeh mu nije potrajao. Iza njih se pružao niz visokihstepenica na koje se pomalo probijalo svjetlo iz uskog prozora na vrhu.

Što je to s moći da mora biti više u zraku nego svi ostali? Zar čovjek ne može biti moćan uprizemlju? Proklinjao je sve po spisku i s mukom se uspinjao za svojim nestrpljivim vodičem, a ondaje strugao beskorisnom nogom po dugom hodniku s brojnim vratima s obiju strana. Činovnik se nagne

naprijed i ponizno pokuca na jedna, pričeka prigušeno “Da?” pa ih otvori.

Mauthis je sjedio za monumentalnim stolom i gledao Gloktu kako hrama preko praga. Lice muje moglo komotno biti istesano iz drva, toliko je topline i dobrodošlice pokazivalo. Na prostranstvukože boje krvi pred njim, pera, tinta i uredne hrpe papira bili su posloženi s nemilosrdnompreciznošću regruta na paradnom poligonu.

“Posjetitelj kojeg ste očekivali, gospodine.” Činovnik požuri naprijed sa snopom dokumenata.“A i na ovo ovdje biste trebali obratiti pažnju.”

Mauthis okrene hladne oči prema njima. “Da... da... da... da... sve to za Talins...” Glokta niječekao da ga ponude. A i predugo me već boli da bih se pravio da nije tako. Teturavo zakorači paklone na najbližu stolicu, a kruta mu koža neudobno zaškripi pod bolnom stražnjicom. Ali poslužit će.

Papiri su šuškali dok ih je Mauthis listao, strugajući perom svoj potpis na dnu svakoga. Nazadnjem stane. “I ne. Ovo moramo odmah naplatiti.” Posegne naprijed i uzme pečat, čija je drvenadrška bila izlizana od dugogodišnje uporabe, pa ga pažljivo zaljulja u posudici crvene tinte. Bubne napapir s uznemirujućom konačnošću. A je li i život nekog trgovca zgnječen pod tim pečatom, štomislimo? Jesu li to propast i očaj, tako bezbrižno udijeljeni? Jesu li to žena i djeca bačeni naulicu? Ovdje nema krvi, nema krikova, a ipak, ljudi budu uništeni jednako potpuno kao i u Kućipitanja, a uz gotovo nikakav trud.

Gloktin pogled slijedio je činovnika dok je žurio van s dokumentima. Ili je to samo priznanicana deset penija, odbijena? Tko bi znao? Vrata se polako uvuku i precizno uz najtiši mogući škljocajzatvore.

Mauthis napravi pauzu tek toliko da poravna pero točno s rubom stola, a onda podigne pogledprema Glokti. “Uistinu sam vam zahvalan što ste se tako promptno odazvali.”

Glokta otpuhne. “Ton vaše poruke nije zvučao kao da ostavlja prostora odgađanju.” Lecne sekad je objema rukama podignuo bolnu nogu i prebacio prljavu čizmu na stolicu pokraj sebe. “Nadamse da ćete mi uzvratiti uslugu i promptno prijeći na stvar. Iznimno sam zaposlen.” Moram uništavatimagove i svrgavati kraljeve, a ako ne uspijem ni jedno od toga, imam hitan dogovor da mi prerezuvrat i bace me u more.

Mauthisovo lice i ne trzne. “Još jedanput, čujem da moji nadređeni nisu najzadovoljnijipravcem kojim je krenula vaša istraga.”

A je li? “Vaši su nadređeni ljudi dubokih džepova i plitkoga strpljenja. Što je sad uvrijedilonjihove delikatne osjećaje?”

“Vaša istraga o porijeklu našeg novog kralja, Njegova Uzvišenog Veličanstva Jezala Prvog.”Glokta osjeti kako mu oko počinje trzati pa ga poklopi rukom i ogorčeno srkne desni. “Preciznije,vaše propitivanje osobe Carmee dan Roth, okolnosti njezine prerane smrti i bliskosti njezinaprijateljstva s našim prethodnim kraljem, Guslavom Petim. Jesam li dovoljno blizu stvari za vašukus?”

I bliže nego što bih volio, zapravo. “Te su istrage jedva započele. Iznenađuje me da su vašinadređeni tako dobro obaviješteni. Dobivaju li informacije putem kristalne kugle, ili čarobnogzrcala?” Ili od nekoga iz Kuće pitanja tko voli pričati? Ili nekoga još bližeg meni čak i od toga,možda?

Mauthis uzdahne, ili barem dopusti da mu nešto zraka iziđe iz lica. “Rekao sam vam dapretpostavite da znaju sve. Ustanovit ćete da to nije pretjerivanje, pogotovo ako ih pokušate prevariti.Vrlo bih vam toplo savjetovao da ne krenete tim putem.”

“Vjerujte mi kad vam kažem”, promrmlja Glokta kroz stisnute usne, “da mene ni najmanje nezanima tko su kraljevi roditelji, ali Njegova je Eminencija to zatražila i željno iščekuje izvještaj otijeku moje istrage. Što bih mu trebao reći?”

Mauthis je zurio u njega lica punog suosjećanja. Onoliko suosjećanja koliko bi jedan kamenimao za drugi. “Moje poslodavce nije briga što ćete vi njemu reći, pod uvjetima da udovoljitenjihovu nalogu. Jasno mi je da ste se našli u teškom položaju, ali otvoreno govoreći, superiore, nevidim da imate izbora. Pretpostavljam da biste mogli otići nadlektoru i iznijeti mu cijelu povijestnašeg poznanstva. Dar koji ste primili od mojih poslodavaca, uvjete pod kojima ste ga dobili, ustupkekoje ste već napravili radi nas. Možda će Njegova Eminencija biti blaža prema vašoj podijeljenojlojalnosti nego što se doima.”

“Hah”, otpuhne Glokta. Da te ne znam, možda bih to shvatio kao šalu. Njegova Eminencijasamo je mrvicu blaža od škorpiona i obojica to znamo.

“Ili možete isposlovati svoju obavezu prema mojim poslodavcima i učiniti što zahtijevaju.”

“Tražili su usluge kad sam potpisao vražju priznanicu. Sad već zahtijevaju? Gdje to prestaje?”

“To vam ja ne mogu reći, superiore. A ni vi niste u poziciji da pitate.” Mauthisove oči skrenuprema vratima. Nagne se preko stola i progovori tiho i blago. “Ali ako je vjerovati mojem iskustvu...neće stati. Moji su poslodavci platili. A oni uvijek dobiju ono za što su platili. Uvijek.” Glokta gutne.Čini se da su, u ovom slučaju, platili moju bijednu pokornost. To inače ne bi bio problem, dakako,jer sam jednako bijedan kao i bilo tko drugi, ako ne i više. Ali nadlektor zahtijeva isto to. Dvadobro obaviještena i nemilosrdna gospodara u direktnoj opoziciji prekasno počinju biti jedanpreviše. Dva previše, neki bi rekli. No kao što je to Mauthis ljubazno objasnio, nemam izbora.Potegne čizmu sa stolice, ostavivši dugu prugu zemlje na koži, pa bolno prebaci težinu da započnebolan proces ustajanja. “Je li to sve ili vaši poslodavci žele samo da odbijem poslušnostnajmoćnijem čovjeku u Uniji?”

“Žele i da ga motrite.”

Glokta protrne. “Žele što?”

“U zadnje je vrijeme bilo puno promjena, superiore. Promjene donose nove prilike, ali previšepromjena loše je za posao. Moji poslodavci drže da bi jedan period stabilnosti bio svima u interesu.Zadovoljni su situacijom.” Mauthis skupi stisnute blijede šake na crvenoj koži. “Brine ih da neki ljudi

u vladi možda nisu zadovoljni. Da će možda htjeti još promjena. Da bi njihovi ishitreni postupcimogli dovesti do kaosa. Naročito ih brine Njegova Eminencija. Žele znati što radi. Što smjera. Žele,prije svega, znati što radi na Sveučilištu.”

Glokta prasne u zaprepašten smijeh. “Je li to sve?”

Mauthis ne primijeti ironiju. “Zasad. Za vas bi bilo najbolje da iziđete na stražnji ulaz. Mojiposlodavci očekuju novosti za tjedan dana.”

Glokta se mrgodio dok se s mukom spuštao po uskom stepeništu na začelju zgrade, postrancekao rak, a na čelu mu se sjajio znoj, i to ne samo od truda. Kako su mogli znati? Prvo to da sam seraspitivao o smrti princa Raynaulta, suprotno nalozima od nadlektora, a sad to da se raspitujem omajci našeg Veličanstva po nadlektorovu nalogu? Pretpostavljamo, naravno, da znaju sve, alinitko ne zna sve ako im netko ne kaže.

Tko je... progovorio?

Tko se raspitivao i o princu i o kralju? Tko je prije svega odan novcu? Tko me već jedanputizdao da spasi vlastitu kožu? Glokta zastane na tren, na sredini stepenica, i namršti se. Ajme meni.Sto, sad je svatko prepušten sebi? Ili je to oduvijek tako bilo?

Bolovi koji su šibnuli uz njegovu usahlu nogu bili su mu jedini odgovor.

SLATKA POBJEDAWest je sjedio, ruku prekriženih na luku sedla, i tupo zurio goreu prašnjavu padinu.

“Pobijedili smo”, reče Pike, glasom bez emocija. Istim glasom kojim bi rekao i, “Izgubili smo.”

Nekoliko dronjavih zastava još uvijek je stajalo i beživotno visjelo. Bethodov vlastiti golemistijeg bio je srušen i pregažen pod naletom konjskih kopita i sad je njegov izlizan okvir stršao podiskrivljenim kutom iznad prašnjave magle koja se slijegala, nalik na oglodane kosti. Prikladan simbolza iznenadan pad kralja Sjevernjaka.

Poulder zauzda konja pokraj Westa, smiješeći se afektirano poprištu pokolja kao učitelj mirnojučionici.

“Kako smo prošli, generale?”

“Po svemu sudeći, imamo velike gubitke, gospodine, pogotovo u prvim redovima, alineprijatelj je uvelike uhvaćen nespreman. Većina njihovih najboljih trupa već su bile počele napad nautvrdu. Jednom kad ih je naša konjica natjerala na bijeg, stjerali smo ih sve do zidina! Poharali smoim tabor.” Poulder frkne nosom i brkovi mu zgađeno zadrhte. “Nekoliko stotina onih vražjih Shankismo zaklali, a bitno veći broj potjerali smo u brda na sjever odakle će se, sumnjam, biti vrlo nesklonivraćati. Napravili smo pokolj među Sjevernjacima koji bi zadovoljio i kralja Casamira glavom, aostali su položili oružje. Nagađamo da je zarobljenika oko pet tisuća, gospodine. Bethodova jevojska poprilično skršena. Skršena!” Zasmijulji se kao školarka. “Nitko ne može poreći da ste danaspošteno i potpuno osvetili smrt princa prestolonasljednika Ladisle, lorde maršale!”

West gutne. “Naravno. Pošteno i potpuno osvetio.”

“Majstorski potez, iskoristiti naše sjevernjačke saveznike kao mamac. Odvažan i odlučanmanevar. Čast mi je, i uvijek će biti, što sam odigrao svoj mali dio u tome! Sjajan dan za unijskuvojsku! Maršal Burr bio bi ponosan da je to mogao vidjeti!”

West nikad u životu nije očekivao čuti pohvale iz usta generala Pouldera, no sad kad je tajveliki trenutak došao, ustanovio je da u njemu ne može uživati. Nije učinio ništa hrabro. Nije ničimeriskirao vlastitu kožu. Nije učinio ništa osim što je naredio juriš. Bio je nažuljan od sedla, a kosti ičeljust boljele su ga od stalnog stiskanja zuba od zabrinutosti. Čak mu je i govorenje predstavljalonapor. “Je li Bethod među mrtvima ili je zarobljen?”

“Konkretno vam ne bih znao reći tko je sve zarobljen, gospodine. Moguće je da je u rukamanaših sjevernih saveznika.” Poulder se isprekidano zacereka. “U tom slučaju, sumnjam da će još dugobiti s nama, je li, maršale? Je li, naredniče Pike?” Cerio se dok je oštro povlačio prst preko trbuha ipucao jezikom. “Krvavi križ za njega, ne bi me uopće čudilo! Nije li to njihov običaj, timdivljacima? Krvavi križ, zar ne?”

West nije vidio što je tu smiješno. “Pobrinite se da zarobljenici dobiju hranu i vodu, kao i

pomoć za ranjenike koliko im god možemo pružiti. Moramo biti dostojanstveni i u pobjedi.” Zvučalomu je to kao nešto što bi vođa trebao reći nakon bitke.

“Upravo tako, lorde maršale.” I Poulder elegantno salutira, kao pravi primjer poslušnogpomoćnika, a onda zakrene konja i odgalopira u stranu.

West se spusti s konja, pribere se na trenutak, a onda se počne pješice vući uzbrdo. Pike pođeza njim, s isukanim mačem.

“Treba uvijek biti oprezan, gospodine”, reče.

“Da”, promrmlja West. “Rekao bih da je tako.”

Duga je padina bila posuta ljudima, živim i mrtvim. Trupla unijskih konjanika ležala su gdje sui pala. Vidari su njegovali ranjenike krvavim rukama i mrkih lica. Neki su ljudi sjedili i plakali,možda uz pale drugove. Neki su tupo zurili u svoje rane. Drugi su tulili i grgljali, vrištali za pomoćiili vodom. Treći su žurili da im to donesu. Posljednja ljubaznost za umiruće. Duga povorka mrkihzarobljenika vijugala je niz dolinu uz okomicu stijene, pod budnim okom unijskih vojnika na konjima.U blizini su bile isprepletene hrpe predanog oružja, gomile oklopa, snopovi oslikanih štitova.

West se polako probijao kroz ostatke donedavnog Bethodova tabora koji je u roku od mahnitihpola sata pretvoren u veliko prostranstvo smeća, pobacanog po goloj stijeni i tvrdoj zemlji.Iskrivljena tijela ljudi i konja bila su pomiješana s pregaženim konstrukcijama šatora, poderanim irazvučenim platnima, rasprsnutim bačvama, polomljenim škrinjama, priborom za kuhanje, ipopravljanje, i borbu. Sve ugaženo u razrovano blato, s razmrljanim otiscima kopita i čizama.

Usred sveg tog kaosa bili su čudni otoci spokoja, gdje se sve doimalo netaknutim, jednakimkakvo je bilo prije nego je West naredio juriš. Poneki je lonac još uvijek visio iznad tinjajuće vatre,a unutra se krčkao gulaš. Komplet kopalja uredno poslaganih jedna na druga, s tronošcem i brusom ublizini, spremnih za oštrenje. Tri razmotane prostirke u savršenom trokutu, s još uvijek složenimdekama na uzglavlju svake, sve fino i uredno osim što je preko njih ležao opružen neki čovjek, asadržaj njegove raskoljene lubanje bio je razliven po svijetloj vuni.

Nedaleko iza toga neki je unijski časnik klečao u blatu i držao drugoga u naručju. Onaj nakoljenima bio je njegov stari prijatelj poručnik Brint. Onaj koji je mlitavo ležao bio je njegov stariprijatelj poručnik Kaspa. Iz nekog razloga, West osjeti gotovo nesavladiv poriv da nastavi hodatidalje uzbrdo bez zaustavljanja i pravi se da ih nije vidio. Morao se natjerati da ode onamo, i usta muse napune kiselom slinom.

Brint digne pogled, blijedog lica ispruganog suzama. “Strijela”, prošapće. “Samo zalutalastrijela. Nije ni mač isukao.”

“Koji peh”, progunđa Pike. “Koji peh.”

West je zurio dolje. Zbilja peh. Vidio je na rubu Kaspine brade, tik ispod čeljusti, odlomljenodrvo strijele, ali bilo je iznenađujuće malo krvi, malo ikakvih tragova. Blatna mrlja niz rukav njegove

uniforme i to je bilo sve. Unatoč činjenici da je zapravo ukriž zurio u prazno, West nije mogaozatomiti osjećaj da ga Kaspa gleda ravno u oči. Usne su mu bile mrzovoljno iskrivljene, obrveoptuženički nabrane. Westu je skoro došlo da ga napadne zbog toga, da ga pita kog mu to vraga znači,a onda se morao podsjetiti da je čovjek mrtav.

“Pismo, znači,” West promrmlja, kršeći prste, “za njegovu obitelj.”

Brint očajno šmrcne, što Westa iz nekog razloga strahovito razbjesni. “Da, pismo.”

“Da. Naredniče Pike, za mnom.” West nije mogao stajati ondje više ni trenutka. Okrene leđaprijateljima, jednom živom i jednom mrtvom, i odmaršira dalje uz dolinu. Davao je sve od sebe da nerazmišlja o činjenici da bi, da on nije naredio napad, jedan od najugodnijih i najdobroćudnijih ljudikoje poznaje još uvijek bio živ. Čovjek možda ne može biti vođa bez određene nemilosrdnosti. Samošto nemilosrdnost nije uvijek lagana.

On i Pike gacali su preko bedema rahle zemlje i kroz ugaženi rov, i dolina se polako sužavala,a visoke kamene litice približavale se s obiju strana. Ovdje je bilo još trupala. Sjevernjaka i onakvihdivljaka kakve su zatekli u Dunbrecu, kao i Shanki, svi obilato posipani po neravnom tlu. West jesada vidio zid utvrde, tek mahovinom obraslu grbu u krajoliku s još mrtvaca raštrkanih u podnožju.

“Izdržali su unutra sedam dana?” promrmlja Pike.

“Čini se da jesu.”

Jedini su ulaz bila prosta vrata u sredini zida, čija su krila skršena ležala na tlu. Unutra sečinilo da se nalaze tri neobična obrisa. Kad se približio, West s nelagodom shvati o čemu je riječ.Tri su čovjeka visjela mrtva na užadi, obješena za vrat s vrha zidina, a mlitave su im se čizme laganoklatile u visini prsa. Mnogo se mrkih Sjevernjaka bilo okupilo oko dveri, i pomalo zadovoljnogledalo trupla kako se njišu. Jedan uputi naročito okrutan osmijeh Westu i Pikeu kad su se približili.

“Vidi ti to, pa to je moj dobri stari prijatelj Bijesni”, reče Crni Dow. “Malo ste zakasnili nazabavu, a? Uvijek si bio usporen, momče.”

“Imali smo poteškoća. Maršal Burr je umro.”

“Vratio se u blato, a? E pa barem je u dobrome društvu. Puno je dobrih ljudi pošlo istim putemu zadnjih nekoliko dana. Tko vam je sad šef?”

West duboko udahne. “Ja sam.”

Dow prasne u smijeh, a West ga je gledao kako se smije, s laganim osjećajem mučnine. “Velikišef Bijesni, tko bi rekao?” i uspravi se pa posprdno salutira na unijski način dok su se trupla iza njegavrtjela ovamo-onamo. “Moraš upoznati moje prijatelje. I oni su svi velike face. “Ovaj ovdje jeCrendel Goring, borio se za Bethoda još od davnih dana.” Pa digne ruke i pogurne jedno truplo, i onose nastavi ljuljati amo-tamo.

“Ovaj ovdje je Bjelobok, i boljeg čovjeka od njega nisi mogao naći ako je trebalo ubijati

seljake i otimati im zemlju.” Pogurne i sljedećeg i zavrti ga ukrug oko osi u jednu stranu, pa u drugu,onako mlitavih i obješenih udova.

“A ovaj ovdje je Malokost. Najopakiji gad kojeg sam ikad objesio.” Zadnji je čovjek biogotovo raskomadan, zlatni mu je oklop bio izudaran iulubljen, a velika rana preko prsa i obješenasijeda kosa pune krvi. Jedna mu je noga bila odsječena ispod koljena i tlo ispod njega okaljala jelokva sasušene krvi.

“Što se njemu dogodilo?” upita West.

“Malokostu?” Golemi debeli brđanin Crummock-i-Phail bio je jedan od okupljenih. “Sasjeklisu ga u bitki do zadnjega čovjeka tamo unutra.”

“Bome jesu”, reče Dow i još se više nego inače iskesi Westu. “Ali to nije razlog da ga sad neobjesimo, meni se čini.”

Crummock se nasmije. “Baš nikakav razlog!” Potom se nasmiješi trima truplima koja su sevrtjela i vrtjela, i škripala na užadi. “Baš su jedan lijep prizor, zar ne, dok ovako vise? Kažu damožeš vidjeti sve ljepote ovoga svijeta u načinu na koji se obješeni čovjek njiše.”

“Tko to kaže?” upita West.

Crummock slegne golemim ramenima. “Oni.”

“Oni, a?” West proguta mučninu pa se kroz obješena tjelesa probije u utvrdu. “Stvarno sukrvoločna ekipa.”

Cucak potegne još jedan gutljaj iz pljoske. Dosad se već poprilično napio. “Dobro. Obavimo toonda.”

Strese se kad mu je Mrki zabio iglu, razvuče usne i sikne kroz zube. Fino bockanje i nelagodada pojačaju ono tupo pulsiranje. Igla je prolazila kroz kožu i vukla za sobom konac, a Cucka je rukapekla sve jače i jače. Otpije još jedan gutljaj, zaljulja se naprijed-natrag, no nije pomoglo. “Sranje”,procijedi. “Sranje, sranje!”

Mrki ga pogleda odozdo. “Onda nemoj gledati.”

Cucak okrene glavu. Odmah mu za oko zapne unijska uniforma. Crveno platno usred sve onesmeđe zemlje. “Bijesni!” vikne Cucak i osjeti osmijeh na licu čak i uz bol. “Drago mi je da si stigao!Stvarno drago!”

“Bolje ikad nego nikad.”

“Tu ti nemam što prigovoriti. To je činjenica.”

West namršteno pogleda Mrkoga koji mu je šivao ruku. “Si dobro?” “A ono. Tul je mrtav.”

“Mrtav?” West je zurio u njega. “Kako?”

“To je bitka, zar ne? Mrtvaci su poanta cijele te predstave.” Zamahne pljoskom oko sebe.“Sjedim ovdje i razmišljam što sam mogao napraviti drugačije. Spriječiti ga da siđe po stepenicama,ili otići s njim i čuvat mu leđa, ili srušiti nebo, sve takve neke glupe ideje, a ni jedna od njih nepomaže ni mrtvima ni živima. Pa ipak, izgleda da ne mogu prestati razmišljati.” West se namrštipreoranoj zemlji. “Valjda je to igra u kojoj nema pobjednika.”

“A, jebemti!” Cucak zareži kad mu se igla opet zabola u ruku, pa baci praznu pljosku koja jošnekoliko puta odskoči. “Cijela ta jebena glupost nema pobjednika, ipak, zar ne? Serem se ja na sveto, eto!”

Mrki izvadi nož i prereže konac. “Mrdaj prstima.” Cucka je cijela ruka pekla dok je stiskaošaku, ali se prisili skvrčiti prste i zareži od bola kad ih je čvrsto stisnuo.

“Izgleda dobro”, reče Mrki. “Imao si sreće.”

Cucak se očajno ogleda po poprištu pokolja. “Ovako onda izgleda sreća, ha? Uvijek sam sepitao.” Mrki slegne ramenima pa otrgne komad tkanine za zavoj.

“Imate Bethoda?”

Cucak podigne pogled prema Westu, otvorenih usta. “Nije kod vas?”

“Puno je zarobljenika, ali on nije među njima.”

Cucak okrene glavu i s gađenjem pljune u blato. “Ni njegova vještica, ni njegov Strahotni, nioba njegova napuhnuta sina, kladim se.”

“Pretpostavljam da jašu za Carleon najbrže što mogu.”

“Najvjerojatnije.”

“Pretpostavljam da će pokušati okupiti novu vojsku, pronaći nove saveznike, pripremiti se zaopsadu.”

“Ne bi me čudilo.”

“Moramo poći za njim čim osiguramo zarobljenike.”

Cucak osjeti iznenadan val beznađa, gotovo dovoljno jak da ga obori s nogu. “Tako mi mrtvih.Bethod je utekao.” Nasmije se pa već sljedeći tren osjeti kako ga suze bockaju u očima. “Hoće liikada bit kraja ovome?”

Mrki završi vezanje zavoja i čvrsto ga priveže. “Gotov si.”

Cucak ga pogleda. “Gotov? Počinje mi se činiti da nikad neću biti gotov.” Ispruži ruku.

“Pomozi mi da se dignem, može, Bijesni? Moram ići pokopati prijatelja.”

Sunce je već bilo nisko kad su položili Tula u zemlju, tek je provirivalo preko vrhova planina idodirivalo rubove oblaka zlatom. Dobro vrijeme za pokapanje dobrog čovjeka. Stajali su oko groba,gusto zbijeni. I mnoge su druge pokapali, tužne su se riječi plakale i šaputale na sve strane, ali Tulasu jako voljeli, više nego bilo kog drugog, pa se okupilo poprilično mnoštvo. Pa ipak, oko Logena jebila rupa. Prazan prostor širine čovjeka. Takav je prostor imao davnih dana, prostor u koji se nitkonije usudio stati. Logen im nije mogao zamjeriti. I sam bi pobjegao kad bi mogao.

“Tko želi nešto reći?” upita Cucak i pogleda ih, jednog po jednog. Logen je zurio u svoje noge,nije ga mogao ni pogledati u oči, a kamoli govoriti. Nije bio siguran što se dogodilo u bitki, alimogao je naslutiti. Mogao je naslutiti dosta toga, sudeći po onome čega se jest sjećao. Ogleda se okosebe, oblizujući razbijenu usnicu, no ako je još netko nešto slutio, zadržao je to za sebe.

“Nitko neće reći ni riječ?” upita Cucak još jedanput, i glas mu počne pucati.

“Jebiga, onda ću valjda morat ja, a?” I Crni Dow istupi naprijed. Polako prijeđe pogledom pookupljenima. Pogotovo se dugo zadrži na Logenu, njemu se činilo, no vjerojatno su se to samonjegove brige poigravale s njim.

“Tul Đuru Gromoglavi”, reče Dow. “Vratio se u blato. Mrtvi znaju da nismo uvijek imali istepoglede na stvari, on i ja. Često se oko ničeg nismo slagali, ali možda je to moja krivica, jer ja unajboljem slučaju moram svima kontrirati. Sad mi je žao, mislim. Sad kad je kasno.” Isprekidanoudahne.

“Tul Duru. Svaki čovjek na Sjeveru znao je njegovo ime, i svaki ga je čovjek izgovarao spoštovanjem, čak i njegovi neprijatelji. Bio je on čovjek... koji ti da je nadu, rekao bi’. Koji ti da jenadu. ‘Oćeš snagu, je li? ‘Oćeš hrabrost? ‘Oćeš nešto napraviti dobro i pošteno, po starom?” Kimneprema svježe ispremetanoj zemlji. “Evo vam ga. Tul Duru Gromoglavi. Ne trebate tražiti dalje. Jasam manji sad kad njega više nema, a i svi vi.” I Dow se okrene i odmaršira od groba u suton,spuštene glave.

“Svi smo manji”, promrmlja Cucak, zagledan u zemlju s bljeskom suze u oku. “Dobre riječi.”Svi su izgledali slomljeno, svi koji su stajali oko groba do jednoga. West i njegov čovjek Pike, iCvokot, pa čak i Mrki. Svi su bili slomljeni.

Logen se želio osjećati kao oni. Želio je plakati. Zbog smrti jednog dobrog čovjeka. Zbogčinjenice da ju je možda upravo on skrivio. Ali suze nisu htjele doći. Mrštio se svježe ispremetanojzemlji dok je sunce tonulo za planine i utvrda se u planinama mračila, i osjećao je manje nego ništa.

Ako želiš postati nov čovjek, moraš se držati novih mjesta, raditi nove stvari, s ljudima koji teprije nisu poznavali. Ako se vratiš starim običajima, što drugo možeš biti nego onaj stari? Treba bitirealan. Igrao se novog čovjeka, ali sve su to bile laži. Najgore za prozreti. One koje govoriš samomesebi. On je Krvava Devetka. To je činjenica, i koliko god se on izvrtao i migoljio i želio biti netkodrugi, nije mogao pobjeći. Logen je htio mariti.

Ali Krvava Devetka ne mari ni za što.

NEUGODNA BUĐENJAJezal se smiješio kad se počeo buditi. Završili su s ovom vratolomnommisijom i uskoro će opet

biti u Adui. Opet u Ardeenu naručju. Na toplom i sigurnom. Zašušuri se pod dekama od te pomisli. Aonda senamršti. Odnekud je čuo kucanje. Mrvicu rastvori oči. Netko je siktao nanjega s drugog krajasobe, i on okrene glavu.

Ugleda Terezino lice koje ga je, blijedo u tami, strijeljalo pogledom između zavjesa baldahinai zadnjih mu se nekoliko tjedana vrati u strahovitoj lavini. Izgledala je isto kao onog dana kad ju jeoženio, to svakako, a ipak mu se sad savršeno lice njegove kraljice činilo ružnim i mrskim.

Kraljevska je ložnica postala bojište. Granicu, čuvanu nepokolebljivo ustrajno, činila jenevidljiva linija između vrata i kamina, a koju je Jezal prelazio na vlastitu odgovornost. Druga stranasobe bila je styrijski teritorij, a silni je krevet bio Terezina najjača utvrda, čiji su bedemi po svemusudeći neprobojni. Druge noći njihova braka, u nadi da je možda u prvoj došlo do nekognesporazuma, krenuo je u malodušan napad iz kojeg je izašao razbijenoga nosa. Otad se beznadnopomirio s činjenicom da ga čeka duga i uzaludna opsada.

Terez je bila prava majstorica obmane. On bi spavao na podu, ili nekom komadu pokućstvakoji nikad nije bio dovoljno dugačak za njega, ili gdje god ga volja, glavno da ne spava s njom. Ondabi mu se za doručkom smiješila i pričala ni o čemu, ponekad čak naklono nježno položila ruku nanjegovu kad je znala da ih netko gleda. Ponekad bi čak i njega uvjerila da je sad sve u redu, no čimbi ostali sami, okrenula bi mu leđa i izudarala ga šutnjom i probadala ga pogledima tako epskogprezira i gađenja da bi mu sve bilo mučno.

Ni njezine dvorske dame nisu se prema njemu odnosile s bitno manje prezira kad god bi imao tunesreću da se nađe u njihovu šaputavom društvu. Jedna ga je naročito, grofica Shalere, navodnonajbolja prijateljica njegove supruge još od malih nogu, uvijek odmjeravala s ubojitom mržnjom.

Jednom je prilikom upao u salon gdje je svih dvanaest sjedilo oko Terez i mrmljalo nastyrijskom. Osjećao se kao seljačić koji je nabasao na sijelo oku iznimno ugodnih vještica kojebajaju neku mračnu kletvu. Vjerojatno neku namijenjenu upravo njemu. Uz njih se osjećao kaonajniža, najodvratnija životinja na svijetu. A bio je kralj, u vlastitoj palači.

Iz nekog je razloga živio u neobjašnjivom strahu da će netko spoznati istinu, no ako je itko odsluga shvatio, zadržali su to za sebe. Pitao se bi li trebao nekome reći, ali kome? I što? Lordekomorniče, dobar dan. Moja se žena odbija ševiti sa mnom. Vaša Eminencijo, drago mi je. Moja mežena neće ni pogledati. Vrhovni suče, kako ste? E da, kraljica me prezire. Najviše od svega bojao sereći Bayazu. Zadržao je maga na odstojanju od svojeg privatnog života, i to u priličnonedvosmislenim uvjetima, i sad ne može samo tako dopuzati k njemu po pomoć.

I tako je živio tu bajku, očajan i zbunjen, i sa svakim danom glumljenja bračne sreće sve mu jeteže bilo vidjeti ikakav izlaz iz te situacije. Cijeli mu se život razvio pred očima - život bez ljubavi,bez prijatelja i spavanje na podu.

“No?” procijedi Terez.

“Što no?” zareži i on na nju.

“Vrata!”

Kao na znak, začuje se silovito nabijanje po vratima, tako da su sve zaštropotala u okviru. “IzTalinsa nikad ne dolazi ništa dobro”, prošapće Jezal ispod glasa, dok je razgrtao deke i pridizao se stepiha, pa srdito zatetura preko sobe i okrene ključ u bravi.

Vani na hodniku stajao je Gorst, u punom oklopu, s isukanim mačem i s fenjerom u ruci, koji muje bacao oštro svjetlo na jednu stranu masivnog, zabrinutog lica. Negdje dalje iz hodnika dopiralo jeodzvanjanje koraka, zbunjeno vikanje i treperenje fenjera u daljini. Jezal se namršti, odjednom posvebudan. Nije mu se sviđalo kako to izgleda.

“Vaša Visosti”, reče Gorst.

“Koji se to vrag zbiva?”

“Gurkhulci su izvršili invaziju na Midderland.”

Ferrine oči naglo se otvore. Skoči s počivaljke, stane široko u borbeni stav s iščupanom nogomstola čvrsto stegnutom u šaci. Opsuje ispod glasa. Zaspala je, a ništa se dobro ne dogodi kad to učini.No u sobi nije bilo nikoga.

Samo mrak i tišina.

Nije bilo traga invalidu i njegovim slugama s crnim maskama. Nije bilo traga ni oklopljenimstražarima koji je sumnjičavo gledaju kad god korakne popločanim hodnicima ovog prokletog mjesta.Samo najtanji mogući prorez svjetlosti ispod oplaćenih vrata koja su vodila do Bayazove sobe. To itiho mrmljanje glasova. Ona se namršti i odgaca onamo, pa tiho klekne uz ključanicu.

“Gdje su se iskrcali?” Bayazov glas, prigušen kroz drvo.

“Prvi su brodovi pristali u sivome sumraku, na praznim plažama na jugozapadnom roguMidderlanda, u blizini Kelna.” Yulwei. Ferro osjeti treperavo uzbuđenje, a dah joj je brzo i hladnoprolazio kroz nosnice. “Jeste li spremni?”

Bayaz otpuhne. “Ne možemo biti manje spremni. Nisam očekivao da će Khalul tako skoropovući potez, i tako iznenadno. Iskrcali su se u noći, je li? Nenajavljeno. Zar ih lord Brock nije vidioda dolaze?”

“Rekao bih da ih je itekako vidio i pružio im dobrodošlicu po prethodno sklopljenomdogovoru. Nesumnjivo su mu obećali unijsko prijestolje jednom kad Gurkhulci zdrobe svaki otpor iobjese vaše kopile s agriontskih dveri. Bit će kralj - podanik velikog Uthmana-ul-Doshta, dakako.”“Veleizdaja.”

“Nimalo posebna. Ne bi uopće trebala šokirati takve kao što smo mi, zar ne, brate? Vidjeli smoi gore, mislim, a možda smo gore i počinili.” “Ponekad treba djelovati.”

Ona začuje Yulweijev uzdah. “Nikad to nisam poricao.”

“Koliko Gurkhulaca?”

“Nikad ne dolaze po jedan ili dvojica. Pet legija možda, zasad, ali to je tek izvidnica. Dolazi ihjoš mnogo. Tisuće. Cijeli Jug kreće u rat.”

“Je li Khalul s njima?”

“Zašto bi bio? Ostao je u Sarkantu, u svojim osunčanim vrtovima na planinskim terasama, ičeka vijesti o tvojem uništenju. Mamun ih vodi. Plod pustinje, triput blagoslovljen i triput—”

“Znam kojim se imenima zove, oholi crv!”

“Kako god se zvao, postao je jak, i Stotina riječi zajedno s njim. Ovdje su zbog tebe, brate.Došli su. Da ja hodam tvojim stopama, ja bih otišao. Daleko na hladni Sjever dok još ima vremena.”

“I što onda? Neće li poći za mnom? Zar da bježim do ruba Svijeta? Bio sam ondje, nema dugo,i nije mi pretjerano privlačan. Imam još karata koje trebam odigrati.”

Duga stanka. “Pronašao si Sjeme?”

“Ne.”

Još jedna stanka. “Nije mi žao. Petljati s takvim silama... Zaobilaziti Prvi zakon, ako ne i kršiti.Zadnji put kad je upotrijebljeno, razorilo je Aulcus i umalo uništilo cijeli svijet. I bolje da ostanezakopano.”

“Čak i ako su s njim zakopane i naše nade?”

“I veće su stvari na kocki od mojih nada, ili tvojih.”

Ferro je boljela briga za Bayazove nade, ili Yulweijeve, uostalom. Obojica su je prevarili.Nagutala se njihovih laži, njihovih tajni i obećanja. Već predugo nije radila ništa osim što je pričala ičekala, pa onda opet pričala. Uspravi se, digne nogu pa ispusti bojni poklič. Petom pogodi bravu iizbije je iz okvira vrata, i vrata se drhtajem otvore. Dva su muškarca sjedila za obližnjim stolom, isamo je jedna svjetiljka bacala svjetlo na jedno tamno lice ijedno blijedo. Treća je figura sjedila usjeni u suprotnom kutu. Quai, tih i utonuo u tamu.

“Zar nisi mogla kucati?” zapita je Bayaz.

Yulweijev je osmijeh bio svijetla krivulja na njegovoj tamnoj koži. “Ferro! Drago mi je vidjetida si još uvijek—”

“Kad dolaze Gurkhulci?”

Osmijeh mu izblijedi i on ispusti težak uzdah. “Vidim da se nisi naučila strpljivosti.”

“Naučila sam se, a onda mi je ponestalo. Kad dolaze?”

“Uskoro. Izvidnice im već napreduju kroz Midderland, osvajaju sela i opsjedaju utvrde,osiguravaju teritorij za ostale koji će doći za njima.” “Netko bi ih trebao zaustaviti”, promrmljaFerro i zarije nokte u dlanove. Bayaz se nasloni na stolicu, a na grubom mu se licu nakupe sjene.“Čitaš mi misli. Sreća nam se preokrenula, je li, Ferro? Obećao sam ti osvetu, i sad nam zrela ikrvava pada ravno u krilo. Uthmanova se vojska iskrcala. Tisuće Gurkhulaca spremnih za rat. Već zadva tjedna mogli bi biti pred gradskim dverima.”

“Dva tjedna”, prošapće Ferro.

“Ali ne sumnjam da će im prije toga ususret krenuti nešto unijskih vojnika. Mogao bih tipriskrbiti mjesto među njima ako ne možeš čekati.” Već se dovoljno načekala. Tisuće Gurkhulacaspremnih na rat. Osmijeh joj trgne kut usana, a onda se stane širiti i širiti sve dok je obrazi nisuzaboljeli.

DIO DRUGI“Posljednji argument kraljeva”

Ugravirano na topove Luja XIV.

BROJ MRTVIHU selu je bilo tiho. Onih nekoliko kuća sagrađenih od starog kamena, s krovovima od škriljevca

prekrivenog mahovinom, izgledalo je napušteno. Jedini život na poljima iza sela, većinom nedavnopožnjevenim i preoranim, bila je šačica bijednih vrana. Pored Ferro zvono je u zvoniku tiho škripalo.Rasklimani kapci na nekom prozoru ljuljali su se i lupali. Nekoliko skvrčenih listova palo je u naletuvjetra i lagano treperilo prema praznom trgu. Na obzoru su se tri stupa tamnog dima jednako laganodizala prema teškome nebu.

Gurkhulci dolaze, a oni su uvijek voljeli paliti.

“Maljinn!” Major Vallimir je bio dolje, uokviren vratima u podu, i Ferro ga namršteno pogledaodozgo. Podsjećao ju je na Jezala dan Luthara kad ga je prvi put vidjela. Punašno bijelo liceispunjeno iritantnom mješavinom panike i nadutosti. Bilo je sasvim očito da nikad nije postaviozasjedu ni za kozu, a kamoli za gurkhulsku izvidnicu. Pa ipak se pretvarao da je najpametniji. “Vidišli išta?” procijedi joj već peti put u sat vremena.

“Vidim da dolaze”, Ferro mu progunđa.

“Koliko njih?”

“Još uvijek dvanaest.”

“Koliko su daleko?”

“Sad već možda petnaest minuta jahanja, a tvoje ih ispitivanje neće ubrzati.”

“Kad budu na trgu, signalizirat ću dvama pljeskovima.”

“Pazi da ne promašiš jednu ruku drugom, rozi.”

“Rekao sam ti da me ne zoveš tako!” Kratka pauza. “Moramo zarobiti jednoga od njih, zaispitivanje.”

Ferro frkne nosom. Zarobljavanje i ostavljanje Gurkhulaca na životu nije joj bilo po ukusu.“Vidjet ćemo.”

Okrene se opet obzoru i uskoro začuje Vallimira kako naređuje dijelu svojih ljudi. Ostali subili razbacani po drugim kućama, skriveni. Čudna skupina zaostalih vojnika. Bilo je nekolikoveterana, ali većina su bili još mlađi i nervozniji od Vallimira. Ferro poželi, i to ne prvi put, da jeDevetprsti s njima. Sviđao se on njoj ili ne, nitko nije mogao poreći da čovjek zna što radi. S njim jeFerro znala što može očekivati. Konkretno iskustvo ili, povremeno, ubojiti gnjev. I jedno i drugo bilobi korisno.

Ali Devetprsti nije ovdje.

I tako je Ferro stajala na širokom prozoru zvonika, sama, i namršteno gledala valovita poljaMidderlanda i promatrala kako se jahači približavaju. Dvanaest gurkhulskih izviđača koji su uslobodnoj formaciji kasali stazom. Uskomešane točkice na svijetloj prugi između kolaža tamnezemlje.

Usporili su kad su prošli uz prvi drveni štagalj, i raširili se. Velika gurkhulska vojska brojit ćevojnike sa svih krajeva Carstva, borce iz dvadeset različitih pokorenih provincija. Ovih dvanaestizviđača bili su Kadiri, sudeći po izduženim licima i uskim očima, bisagama od tkanina s uzorkom,lagano naoružani lukovima i kopljima. Neće biti neka osveta ako ih ubije, ali bar nešto. Popunit ćeprazninu zasad. Prazninu koja već predugo postoji.

Jedan se od njih prepao kad je vrana zalepršala s kržljavog drveta. Ferro zadrži dah, sigurna daće Vallimir ili jedan od njegovih šeprtljavih rozih, odabrati upravo taj trenutak da se popikne ili takonešto. No vladala je tišina kad su jahači oprezno i polako ujahali na seoski trg, njihov vođa s rukom uzraku u znak opreza. Pogledao je ravno prema njoj, no nije vidio ništa. Uobražene budale. Vide samoono što žele vidjeti. Selo iz kojega su svi pobjegli, shrvani strahom od careve nenadmašne vojske.Šaka joj se čvrsto stegne oko luka. Naučit će oni.

Ona će ih podučiti.

Vođa je imao komad mlohavog papira u ruci, i zurio je u njega kao da je poruka na jeziku kojine razumije. Možda karta. Jedan od njegovih ljudi zauzda konja i sklizne iz sedla pa uzme uzde ipovede ga prema mahovinom obraslom koritu. Još dvojica opušteno su sjedila na konjima,razgovarala i cerila se, mahala rukama i pričala viceve. Četvrti je nožem čistio nokte. Jedan jepolako jahao oko ruba trga, naginjao se sa sedla i virio kroz prozore kuća. Tražio je što bi ukrao.Jedan od onih koji su pričali viceve grohotom se nasmije.

A tada iz kuća odjeknu dva oštra pljeska.

Izviđa! pokraj korita upravo je punio pljosku kad mu se Ferrina strijela zarila u prsa. Čuturicamu se otkotrlja iz ruke, a iz grlića poteku sjajne kapi. Ravni lukovi zaštropoću s prozora. Izviđači suvikali i ogledavali se.

Jedan konj zatetura postrance i prevrne se, dižući uskomešanim kopitima oblake prašine, pasvojom težinom zgnječi svog jahača koji je vrištao.

Unijski vojnici krenu u juriš iz zgrada, urlajući i sa spremnim kopljima. Jedan od jahača napolaje isukao mač kad ga je probila strijela iz ravnog luka, i on mlitavo padne sa sedla. Ferrina drugastrijela pogodi drugoga u leđa. Onaj koji je čistio nokte zbačen je s konja i zateturao je na noge tamanna vrijeme da ugleda unijskog vojnika kako juriša na njega s kopljem. Baci nož i digne ruke u zrakprekasno jer je svejedno pregažen, s vrhom koplja koji mu je krvav stršao iz leđa dok je padao.

Dvojica su pojurila u pravcu iz kojeg su i došli. Ferro nanišani jednoga, no kad su došli douske uličice, kroz ulaz u nju se čvrsto zategne uže. Obojica izlete iz sedala i povuku unijskog vojnikaiz zgrade uz jauk tako da je nekoliko koraka poskakivao naglavce, s užetom čvrsto ovijenim oko ruke.Jedna od Ferrinih strijela između lopatica pogodi izviđača dok se pokušavao pridignuti iz prašine.

Drugi se odvukao nekoliko omamljenih koraka prije nego ga je unijski vojnik pogodio mačem u glavutako da mu je stražnji dio glave ostao visjeti.

Od njih dvanaestorice, samo je vođa uspio pobjeći iz sela. Podbo je konja prema uskoj ogradiizmeđu dviju kuća, preskočio je tako da su kopita zaštropotala po gornjoj prečki. Odgalopirao je pogrubom strništu požnjevenog polja, skutren nisko uz sedlo, zarivajući pete u konjska stegna.

Ferro nadugo, polako nanišani i osjeti kako joj osmijeh razvlači kutove usana. Sve u trenutku,procijenila je način na koji sjedi u sedlu, brzinu konja, visinu zvonika, osjetila vjetar na licu, težinustrijele, rastezljivost drveta, strunu koja joj se urezala u usnu. Gledala je strijelu kako leti, vijugaviiver na sivome nebu, i konja koji je strijeli hitao ususret.

Ponekad je Bog velikodušan.

Vođa izvije leđa i stropošta se sa sedla, pa se zakotrlja nekoliko puta po prašnjavoj zemlji, aposvuda oko njega u zrak polete mrljice blata i polomljene stabljike. Njegov bolni krik dopre doFerrina uha tren poslije. Usne joj se razmaknu još dalje sa zuba.

“Hah!” Prebaci luk preko ramena, sklizne niz ljestve, izleti kroz stražnji prozor i odjuri prekopolja. Čizme su joj muklo bubnjale po rahloj zemlji između skupova strnova, ruke stegnute oko drškemača.

Čovjek je cvilio na zemlji dok se pokušavao odvući do konja. Jedan je očajni prst zakvačio zastremen kad je čuo Ferrine ubrzane korake iza leđa, no srušio se natrag uz jauk kad se pokušaopridići. Ležao je na boku kad je ona dojurila do njega, i nož joj ljutito prosikće iz drvenih korica. Očimu skrenu prema njoj, divlje od bola i straha.

Tamno lice, poput njezina.

Nimalo posebno lice od četrdesetak godina, s neravnomjernom bradom, blijedim madežom najednom obrazu i slojem prašine na drugom, i sjajnim znojem na čelu. Stajala je nad njim, i sunce jojje blještalo na oštrici zakrivljenog mača.

“Daj mi razlog da to ne učinim”, ustanovi da je na kraju rekla. Čudno da je to rekla, i to jednomvojniku Careve vojske od svih na svijetu. Na vrućini i prašini kantskih Pustara nije imala običajpružati prilike. Možda se nešto u njoj promijenilo, tamo na vlažnom i poharanom zapadu svijeta.

Zurio je uvis jedan trenutak, drhtavih usana. “Ja...” grakne. “Moje kćeri! Imam dvije kćeri!Molim za priliku da ih vidim udane..

Ferro se namrgodi. Nije ga trebala pustiti da počne pričati. Otac kćeri. Baš kao što je onajednom imala oca, bila kći. Ovaj joj čovjek ničime nije naudio. Nije nimalo više Gurkhulac nego štoje ona. Nije izabrao ratovati, najvjerojatnije, niti je imao izbora nego da učini što mu je velikiUthman- ul-Dosht naredio.

“Otići ću... kunem se Bogom... vratit ću se ženi i kćerima...”

Strijela ga je pogodila tik ispod ramena i glatko prošla, prelomila se kad je pao na tlo. Vidjelaje otkrhnutu dršku ispod njegove ruke. Promašila mu je pluće, sudeći po tome kako govori. Neće gaubiti. Barem ne odmah. Ferro bi mu mogla pomoći da se popne na konja i on bi otišao, s dobrimšansama da preživi.

Izviđač pruži drhtavu ruku uvis, s krvavom mrljom na dugome palcu. “Molim te... ovo nije mojrat—”

Mač mu zasiječe duboku ranu u lice, kroz usta i rastoči mu donju čeljust. On piskutavo jaukne.Sljedeći mu zamah gotovo odrubi glavu. On se prevrne i tamna krv poteče na tamnu zemlju, hvatajućise za strnište požnjevenog žita. Mač mu probije zatiljak i on se umiri.

Izgleda da Ferro ipak nije tako milostivo raspoložena danas.

Konj izmesarenog izviđača tupo je zurio u nju. “Što je?” otrese se ona. Možda se promijenilatamo na zapadu, ali nitko se ne mijenja baš previše. Jedan vojnik manje u Uthmanovoj vojsci dobra jestvar, otkud god da je došao. Nije se imala zašto ispričavati. Pogotovo ne nekom konju. Zgrabi muuzde i trgne ih.

Vallimir je možda roza budala, ali Ferro je morala priznati da je dobro organizirao zasjedu.Deset je izviđača ležalo mrtvo na seoskom trgu, odjeća im lamaće na vjetru, a krv im je razmrljanapo prašnjavom podu. Jedina unijska žrtva onaj je idiot kojega je potegnulo vlastito uže, sav punprašine i ogrebotina.

Dobar posao su obavili, zasad.

Neki vojnik gurne jedno truplo čizmom. “Tako dakle izgledaju Gurkhulci, ha? Sad više nisutako strašni.”

“Nisu ovo Gurkhulci”, reče Ferro. “Kadirska izvidnica, ljudi koje su silom natjerali u službu.Nisu htjeli biti ovdje ništa više nego što ste vi htjeli da budu.” Čovjek se zapilji u nju, zbunjen irazdražen. “Kanta je puna ljudi. Nisu svi tamnoputi Gurkhulci, niti se svi mole njihovu Bogu niklanjaju njihovu Caru.”

“Većina to čini.”

“Većina nema izbora.”

“Svejedno su nam neprijatelji”, podrugljivo će on.

“Nisam rekla da ih trebamo poštedjeti.” Progura se uz njega i vrati u zgradu sa zvonikom. Posvemu sudeći, Vallimir je ipak uspio uhvatiti zarobljenika. On i još neki bili su nervozno okupljenioko jednog od izviđača koji je klečao s rukama čvrsto svezanim iza leđa. Imao je krvavu ogrebotinuna obrazu i zurio uvis onim pogledom koji zarobljenici obično imaju.

Uplašen.

“Gdje... je... glavnina... vaše... vojske?” Vallimir je ispitivao.

“Ne govori vaš jezik, rozi,” otrese se Ferro,”i to što galamiš neće nimalo pomoći.”

Vallimir se ljutito okrene prema njoj. “Možda smo trebali sa sobom povesti nekoga tko govorikantički”, reče on vrlo ironično.

“Možda.”

Uslijedi dugačka stanka u kojoj je Vallimir čekao da ona kaže još nešto, no nije rekla ništa.Nakon nekog vremena, duboko uzdahne. “Govoriš li ti kantički?”

“Naravno.”

“Bi li onda bila ljubazna i postavila mu par pitanja za nas?”

Ferro srkne zrak kroz zube. Traćenje vremena, ali ako to već mora učiniti, bolje da to budebrzo. “Što da ga pitam?”

“Pa... koliko je daleko gurkhulska vojska, koliko ih ima, kojom rutom dolaze, znaš—”

“Hah.” Ferro čučne pred zarobljenika i pogleda ga ravno u oči. I on je gledao nju, bespomoćani uplašen, nesumnjivo se pitajući što ona radi s tim rozima. I sama se to pitala.

“Tko si ti?” prošapće on.

Ona izvuče mač i pruži ga uvis. “Odgovarat ćeš mi na pitanja ili ću te ubiti ovim nožem. Eto tkosam ja. Gdje je gurkhulska vojska?”

On obliže usne. “Možda... dva dana marša odavde, južno.”

“Koliko ih je?”

“Više nego što mogu pobrojati. Na tisuće. Ljudi iz pustinja i s ravnica i—”

“Kojom rutom dolaze?”

“Ne znam. Nama je samo rečeno da jašemo do ovog sela i provjerimo je li prazno.” Gutne, akvrga na znojnome vratu poskoči gore, pa dolje. “Možda moj kapetan zna više—”

“Ssss”, sikne Ferro. Njegov kapetan više nikome neće ništa govoriti sad kad mu je izrezbarilaglavu. “Puno njih,” otrese se ona Vallimiru na službenom jeziku, “i još ih više dolazi, dva dana maršaodavde. Ne zna im rutu. Što sad?”

Vallimir protrlja svijetle čekinje na čeljusti. “Pretpostavljam... da bismo ga trebali odvestinatrag u Agriont. Predati ga Inkviziciji.”

“Ne zna ništa. Samo će nas usporavati. Trebali bismo ga ubiti.” “Predao se! Da ga sad ubijemo,bilo bi to umorstvo, bio rat ili ne.” Vallimir pozove jednog od svojih vojnika. “Ne želim to imati nasavjesti.” “Ja želim.” Ferrin nož glatko klizne u izviđačevo srce, pa van. Usta i oči širom mu seotvore. Krv mu je u mjehurićima izlazila kroz prerezanu tkaninu na prsima i brzo se širila u tamnomekrugu. On blene u to i ispusti dug šišajući zvuk.

“Glgh...” Glava mu padne otraga, tijelo klone. Ona se okrene vojnicima koji su zinuli u nju,blijedih lica napuhnutih od šoka. Bio im je to možda težak dan. Puno toga je trebalo naučiti, no uskoroće se naviknuti.

Ili to, ili će ih Gurkhulci pobiti.

“Žele vam spaliti imanja, sela i gradove. Žele vam porobiti djecu. Žele da se svi na svijetumole Bogu kao oni, istim riječima kao i oni, i da vaša zemlja postane provincija njihova Carstva. Jato znam.” Ferro obriše oštricu u rukav mrtvačeve tunike. “Jedina razlika između umorstva i rata ubroju je mrtvih.”

Vallimir je jedan čas zurio u truplo svojeg zarobljenika, zamišljeno napućenih usana. Ferro sezapita ima li možda više kičme nego što je mislila da ima. Na kraju se okrene prema njoj. “Štopredlažeš?”

“Možemo čekati ovdje da ih dođe još. Možda ovaj put sredimo i kojeg pravog Gurkhulca. Alito bi moglo značiti da će ih biti previše za nas par.” “Onda?”

“Istok ili sjever, postavimo još koju ovakvu stupicu.”

“I porazimo Carevu vojsku dvanaestoricu po dvanaestoricu? Malim koracima.”

Ferro slegne ramenima. “Mali koraci u pravome smjeru. Osim ako niste vidjeli dovoljno pa seželite vratiti iza svojih zidina.”

Vallimir joj se namršti a onda se nakon nekog vremena okrene jednome od svojih, krupnomeveteranu s ožiljkom na obrazu. “Ima jedno selo malo istočno odavde, zar ne, naredniče Forest?”

“Da, gospodine. Marlhof je tek petnaestak kilometara odavde.”

“Hoće li ti to odgovarati?” upita Vallimir i upitno pogleda Ferro. “Mrtvi Gurkhulci miodgovaraju. To je sve.”

LIŠĆE NA VODICarleon”, reče Logen.

“Aha”, reče Cucak.

Čučao je ondje, na rukavcu rijeke, pod tmurnim oblacima. Oštri obrisi zidina i kula na strmimobalama iznad brzih voda, gore gdje je nekoć stajao Skarlingov dvor. Krovovi od škriljevca ikamene kuće nagurane gusto na dugačkoj padini, zbijene ukrug oko podnožja brda i s još jednimzidinama izvana, sve s hladnim, oštrim sjajem od kiše koja je upravo prestala padati. Cucak nijemogao reći da mu je drago što opet vidi taj grad. Svaki je posjet dosad ispao loše.

“Ponešto se promijenio od one bitke, prije mnogo godina.” Logen je gledao u otvoreni dlan imigoljio batrljkom izgubljenog prsta.

“Onda nije bilo ovih zidina okolo.”

“Nije. Al’ nije bilo ni unijskih vojnika okolo.”

Cucak nije mogao poreći da ga tješi ta činjenica. Unijske straže protezale su se kroz praznapolja oko grada u vijugavoj liniji nasipa, kolaca i ograda, a oko njih su se muvali ljudi, i prigušeno bisunce tu i tamo uhvatilo kakvu metalnu površinu. Tisuće ljudi, dobro naoružanih i spremnih na osvetu,stjerali su Bethoda u kut.

“Siguran si da je unutra?”

“Ne vidim kamo bi drugamo mogao otići. Većinu najboljih dečki izgubio je gore u planinama.Mislim da više nema prijatelja.”

“Svi ih imamo manje nego prije”, Cucak promrmlja. “Valjda ćemo samo sjediti ovdje.Vremena imamo, na kraju krajeva. Napretek. Sjedimo i gledamo travu kako raste, i čekamo da seBethod preda.”

“Aha.” Ali Logen nije izgledao kao da vjeruje u to.

“Aha”, reče Cucak. Ali predaja samo tako nije zvučala kao nešto što bi Bethod kojeg onipoznaju učinio.

Okrene glavu kad je začuo topot brzih kopita na cesti i ugleda jednog od onih glasnika skacigama nalik na bijesnu kokos kako juri između drveća prema Westovu šatoru, na konju dobranozapjenjenom od žustrog jahanja. Zauzda ga u strmoglavoj žurbi, umalo izleti sa sedla dok se takožurio sjahati, zaglavinja uz nekoliko časnika koji su zurili u njega i kroz preklop šatora. Cucak osjetionaj dobro poznati teret zabinutosti u utrobi. “Ovo mi smrdi na loše vijesti.”

“Zar postoje ikakve druge?”

Sad je ondje došlo do nekakvog komešanja, vojnici su se razgalamili i počeli lamatati rukama.“Bolje da odemo vidjeti što je bilo”, promrsi Cucak, iako bi najradije produžio u suprotnom smjeru.Crummock je stajao blizu šatora i mrštio se strci.

“Nešto se dešava”, reče brđanin. “Ali ne razumijem ništa što ovi Južnjaci govore ili rade.Majke mi, svi su oni ludi.”

Ludi je žamor bome dopirao iz šatora kad je Cucak odmaknuo preklop. Unijski su časnici biliposvuda i u svinjskom kaosu. West je bio u sredini, lica blijedog poput svježeg mlijeka, šakastisnutih ni oko čega.

“Bijesni!” Cucak ga uhvati za ruku. “Koji se to vrag događa?”

“Gurkhulci su izvršili invaziju na Midderland.” West oslobodi ruku i počne vikati.

“Tko, što, kako?” promrmlja Crummock.

“Gurkhulci.” Logen se zabrinuto namršti. “Smeđi narod, s dalekog juga. Okrutan narod, posvemu što sam čuo.”

Pike im priđe, spaljenog lica posve mrkog. “Iskrcali su vojsku s mora. Dosad su već moždadošli do Adue.”

“Čekaj, samo malo.” Cucak nije znao ništa o Gurkhulcima, ni o Adui ni o Midderlandu, ali lošmu je osjećaj svakim trenom postajao sve gori. “Što nam točno govoriš?”

“Naređeno nam je da se vratimo kući. Odmah.”

Cucak se zapilji. Trebao je znati da neće sve ići tako jednostavno. Opet zgrabi Westa za ruku iupre prljavi prst prema Carleonu. “Nemamo ni približno dovoljno ljudi koliko nam treba za opsadugrada bez vas!”

“Znam,” reče West, “i žao mije. Alija tu ne mogu ništa. Idite generalu Poulderu!” otrese se nanekog škiljavog momka. “Recite mu da smjesta pripremi svoju diviziju za marš prema obali!”

Cucak zatrepće, osjetivši mučninu u želucu. “Onda smo se sedam dana borili u Visinamauzalud?” Uvijek bi ga iznenadilo kako se brzo nešto može raspasti kad se na to osloniš. “To je ondato. Natrag u šumu, na hladnoću, bježanje i ubijanje. Nema tome kraja.”

“Možda ima drugi način”, reče Crummock.

“Kakav način?”

Šef brđana lukavo se cerio. “Ti znaš, zar ne, Krvava Devetko?”

“Aha. Znam.” Logen je izgledao kao netko tko zna da će visjeti i sad samo traži s kojeg drvetada se objesi. “Kad morate krenuti, Bijesni?” West se namršti. “Imamo puno ljudi i ne tako puno puta.

Poulderova divizija sutra, mislim, a Kroyeva prekosutra.”

Crummockov se osmijeh još malo razvuče. “Dakle, sutra će cijeli dan ovdje biti gomile ljudi,ukopani oko Bethoda kao da nikada ne idu nikamo, ha?”

“Pretpostavljam da bi moglo biti tako.”

“Daj mi sutrašnji dan”, reče Logen. “Daj mi samo to i možda uspijem sve srediti. Onda ću poćina jug s vama i povesti koga god mogu. Imaš moju riječ. Pomoći ćemo vam s Gurkhulcima.”

“Što može značiti jedan dan?” upita West.

“Da,” promrmlja Cucak, “što je jedan dan?” Problem je bio u tome što je već slutio odgovor.

Voda je žuborila pod starim mostom, uz drveće i niz zelenu padinu brijega. Dolje premaCarleonu. Logen je gledao nekoliko žutih listova koji su plutali na njoj, vrtjeli se ukrug i vukli se uzmahovinom obraslo kamenje. Želio je da i sam može otplutati, ali nije mu se to činilo vjerojatnim.

“Ovdje smo se borili”, reče Cucak. “Trodrvaš i Tul, Dow i Mrki, i ja. Forley je pokopannegdje u onoj šumi.”

“Želiš otići gore?” upita ga Logen. “Posjetiti ga, vidjeti je li—” “Čemu? Sumnjam da bi mi tobilo od neke koristi, a njemu sasvim sigurno ne bi. Ništa ne bi. Tako je to kad si mrtav. Siguran si zaovo, Logen?” “Vidiš li ti drugi način? Unijci neće ostati. Možda nam je ovo zadnja prilika dadokrajčimo Bethoda. Nemamo baš puno toga za izgubiti, ne?”

“Samo život.”

Logen duboko udahne. “Ne mogu se sjetiti puno ljudi koji ga smatraju nešto vrijednim. Idešdolje?”

Cucak odmahne glavom. “Mislim da ću ostati ovdje gore. Već mi je puna kapa Bethoda.”

“Dobro onda. Dobro.” Bilo je to kao da su svi trenuci Logenova života, sve što je rekao inapravio, vodili do ovoga. Sada uopće nije imao izbora.

Možda nikad nije ni imao. Bio je kao lišće na vodi - struja ga je nosila prema Carleonu i on toničime nije mogao promijeniti. Podbode konja petama i pođe nizbrdo sam, niz zemljani put uz potokkoji je žuborio.

Sve je izgledalo jasnije nego inače kako je dan prolazio. Jahao je uz drveće čije vlažno lišćesamo što nije palo - zlatnožuto, užareno narančasto, jarkoljubičasto, svih boja vatre. Dolje prema dnudoline kroz težak zrak, s tek tračkom jesenje magle koja ga je žarila u grlu. Škripanje sedla, štropotormi, topot kopita po mekom tlu, sve je bilo prigušeno. Kasao je kroz prazna polja, prerovano blatoistočkano korovom, uz unijske straže, rov i liniju zašiljenih kolaca, tri dometa strijela od zidina.Vojnici su ga otamo, u jaknama sa zakovicama i s metalnim kapama, namrštenih lica gledali kakoprolazi.

Povuče uzde i uspori konja u hod. Otklapara preko drvenog mosta, jednog od Bethodovihnovih, ispod kojeg je rijeka nabujala od jesenjih kiša. Uz laganu uzbrdicu prema zidinama koje su sezlokobno dizale iznad njega. Visoke, strme, tamne i naoko čvrste. Zastrašujući komad zida, pravooličenje. Nije vidio ljude u prorezima na kruništu bedema, ali je pretpostavljao da su sigurno ondje.Gutne i slina mu se nekako nespretno pomakne u grlu, a onda se natjera sjesti posve uspravno u sedlui počne se praviti da nije sav izrezan i u bolovima od sedam dana bitke u planinama. Zapita se hoće ličuti škljocaj luka, osjetiti ubod bola a onda se izvrnuti u blato, mrtav. Koja bi to sramotna pjesmabila.

“Vidi, vidi!” začuje se dubok glas i Logen ga smjesta prepozna. Tko bi to drugi bio negoBethod?

Čudno, ali bilo mu je drago što ga čuje, na najkraći mogući trenutak. Dok se nije sjetio sve onezle krvi između njih. Dok se nije sjetio da se mrze. Možeš imati neprijatelje koje nikad zapravo neupoznaš, Logen ih je imao napretek. Možeš ubijati ljude koje uopće ne poznaješ, često je to radio. Aline možeš istinski mrziti čovjeka ako ga prije toga nisi volio, a tračak te ljubavi uvijek negdjezaostane.

“Bacim pogled sa svojih dveri i tko mi to dojaše ravno iz prošlosti?” Bethod mu vikne.“Krvava Devetka! Možeš li vjerovati? Organizirao bih gozbu, ali nemamo baš viška hrane ovdjeunutra!” Stajao je ondje na parapetu, visoko iznad dveri, sa šakama na kamenu. Nije se podrugljivocerio. Nije se smiješio. Nije radio baš ništa.

“Nije li to kralj Sjevernjaka!” Logen mu dovikne. “Još uvijek imaš svoju zlatnu kapu, ha?”

Bethod dotakne kolut oko glave, a veliki mu dragulj na čelu zabljesne na zalazećem suncu.“Zašto ne bih imao?”

“Da vidimo.Logen pogleda lijevo-desno, gore-dolje po golim zidinama. “Pa ono, ostalo ti jedrek toga nad čim bi kraljevao, koliko ja vidim.” “Hah. Valjda smo obojica usamljeni. Gdje su tiprijatelji, Krvava Devetko? One ubojice koje si volio imati oko sebe. Gdje su Gromoglavi, Mrki,Cucak, i onaj smrad Crni Dow?”

“Svi su gotovi, Bethode. Poginuli, gore u planinama. Mrtvi kao Skarling. I oni i Malokost,Goring i Bjelobok, i još mnoštvo drugih.”

Bethod se nato smrkne. “Nema se čemu klicati, ako mene pitaš. Korisni su to ljudi otišli natragu blato, ovako ili onako. Neki moji prijatelji, neki tvoji. Nikad nema sretnog ishoda s nama dvojicom,zar ne? Loši smo kao prijatelji, još gori kao neprijatelji. Po što si došao, Devetprsti?”

Logen je samo sjedio jedan trenutak i razmišljao o drugim vremenima kad je napravio ovo štose spremao učiniti sad. O izazovima koje je iznio, i njihovim ishodima, a među svime time nije bilosretnih uspomena. Ako se nešto može reći za Logena Devetprstog, može se reći da oklijeva. Ali drugemogućnosti nema. “Došao sam te izazvati!” urlikne, i zvuk odjekne od vlažnog, tamnog zida i polakoumre u magolovitom zraku.

Bethod zabaci glavu i nasmije se. Smijeh bez previše veselja, Logenu se činilo. “Tako mimrtvih, Devetprsti, ti se nikad ne mijenjaš. Ti si kao neki stari pas kojeg nitko ne može spriječiti dalaje. Izazov? Oko čega se još uopće imamo boriti?”

“Ako ja pobijedim, ti otvaraš dveri i pripadaš meni. Moj si zarobljenik. Ako izgubim, Unijci sepakiraju i plove kući, a ti si slobodan.”

Bethodov osmijeh polako izblijedi, a oči mu se sumnjičavo suze. Logen je znao taj pogled izdavnih vremena. Mozganje o izgledima, prebiranje po razlozima. “To mi zvuči kao zlatna ponuda, sobzirom na to u kakvom sam škripcu. Teško mije povjerovati. Što od toga imaju tvoji južnjačkiprijatelji?” Logen otpuhne. “Oni će čekati ako baš moraju, ali nije njima pretjerano stalo do tebe,Bethode. Ti njima ne predstavljaš ništa, uz sve tvoje hvalisanje. Isprašili su ti već tur po čitavomSjeveru i misle da ih ionako više nećeš gnjaviti. Ako pobijedim, dobivaju tvoju glavu. Ako izgubim,mogu ranije kući.”

“Ja im ne predstavljam ništa, ha?” Bethod se žalosno nasmiješi. “Zar je na to spalo, nakon svegmojeg truda, znoja i muka? Jesi li sretan, Devetprsti? Što vidiš da je sve za što sam se borio otišlo uprah?”

“Zašto ne bih bio? Za to možeš kriviti samoga sebe, i nikog drugog. Ti si nas doveo dovde.Prihvati izazov, Bethode, onda će možda bar jedan od nas imati mira!”

Kralj Sjevernjaka zabuljio se dolje, razrogačenih očiju. “Nemam koga drugog kriviti? Ja? Kakobrzo svi zaboravljamo!” Zgrabi lanac s ramena i zazvecka njime. “Misliš da sam htio ovo? Misliš dasam tražio išta od ovoga? Samo sam želio još komadić zemlje da prehranim svoje ljude, da dokinemvelike klanove koji su me pritiskali. Samo sam htio izvojevati koju pobjedu kojom ću se moćiponositi, da svojim sinovima ostavim nešto bolje nego što je meni moj otac ostavio.” Nagne senaprijed, držeći se rukama za bedeme. “Tko je uvijek morao gurati korak dalje? Tko mi nikad nijedao da stanem? Tko je morao okusiti krv, a onda bi se, kad bi je okusio, njome opio i od nje poludio inikad se nije mogao zasititi?” Upre prstom prema dolje. “Tko drugi nego Krvava Devetka?”

“Nije tako bilo”, progunđa Logen.

Bethodov je smijeh grubo odzvanjao na vjetru. “A nije? Ja sam htio pregovarati sa ShamomBezdušnim, ali ti si ga morao ubiti! Ja sam se pokušao nagoditi s Heonanom, ali ti si morao otići gorei poravnati račune i započeti još deset novih! Mir, kažeš? Preklinjao sam te da me pustiš da sklopimmir u Uffrithu, ali ti si se morao boriti s Trodrvašem! Na koljenima sam te molio, ali ti si morao bitinajveće ime Sjevera! A onda kad si ga porazio, prekršio si riječ koju si mi dao i ostavio ga na životu,kao da nema ništa važnije od tvojeg prokletog ponosa!”

“Nije tako bilo”, reče Logen.

“Nema čovjeka na Sjeveru koji ne zna istinu o tome! Mir? Hah! Što s Čegrtušom, ha? Ja bih mupustio sina za otkupninu i svi smo mogli doma sretni, ali ne! Što si mi ono bio rekao? Lakše jezaustaviti Bjelotok nego Krvavu Devetku! Onda si mu morao pribiti glavu na moju zastavu da je cijelisvijet vidi, tako da osvetama nikad ne bude kraja! Svaki put kad sam pokušao stati, ti si me vukao

dalje, sve dublje i dublje u glib! Sve dok više nije bilo zaustavljanja! Sve dok nije ostalo samoubijati ili biti ubijen! Sve dok nisam morao pokoriti cijeli Sjever! Ti si me postavio za kralja,Devetprsti. Koji si mi izbor ostavio?”

“Nije tako bilo”, prošapće Logen. Ali znao je da jest.

“Uvjeravaj ti sebe da sam ja uzrok svih tvojih nevolja ako te to veseli! Uvjeravaj sebe da samja nemilosrdan, ubojit, krvožedan, ali zapitaj se od koga sam to naučio. Imao sam najboljeg učitelja!Pravi se da si dobar čovjek ako ti je po volji, čovjek koji ima izbora, ali obojica znamo što sizapravo. Mir? Nikad ti nećeš imati mira, Krvava Devetko. Ti si sazdan od smrti!”

Logen bi to rado porekao, ali bila bi to samo nova gomila laži. Bethod ga uistinu poznaje.Bethod ga uistinu razumije. Bolje nego itko. Njegov najgori neprijatelj, ali još uvijek najboljiprijatelj. “Zašto me onda nisi ubio kad si imao priliku?”

Kralj Sjevernjaka se namršti kao da mu nešto nije jasno. Onda opet prasne u smijeh. Vrištao jeod smijeha. “Ne znaš zašto? Stajao si pokraj njega i još uvijek ne znaš? Ništa nisi naučio od mene,Devetprsti! Nakon svih ovih godina još uvijek dopuštaš da te kiša spere kako god poželi!”

“Što želiš reći?” zareži Logen.

“Bayaz!”

“Bayaz? Što s njim?”

“Bio sam ti spreman urezati krvavi križ, potopiti ti truplo u močvaru zajedno s ostatkom tvojihneprilagođenih idiota i bio bih sav sretan, sve dok se taj stari lažljivac nije pojavio!”

“I?”

“Dugovao sam mu uslugu, a on je htio da te pustim. To staro vražje zabadalo spasilo ti jebezvrijednu kožu, i ništa drugo!”

“Zašto?” progunđa Logen, koji nije znao što da misli o svemu tome, ali mu nije bilo drago da zato saznaje dugo nakon svih ostalih.

No Bethod se samo cerekao. “Možda nisam puzao dovoljno za njegov ukus. Ali tebe je spasio,ti ga pitaj zašto ako dovoljno dugo poživiš. Ali sumnjam da hoćeš. Prihvaćam tvoj izazov! Ovdje.Sutra. U osvit zore.” Protrlja ruke. “Čovjek na čovjeka, a o krvavom ishodu ovisi budućnost Sjevera!Kao nekada, je li, Logene? Kao u stara dobra vremena? U sunčanim dolinama prošlosti? Bacimokocke zajedno, još jedanput, može?” Kralj Sjevernjaka polako odstupi i udalji se od kruništa bedema.“Nešto se ipak promijenilo, doduše. Sad imam novog viteza! Uostalom... što si mi ono govorio...?”Smijeh mu polako ishlapi u suton. “Treba biti realan!”

“Dobar komad mesine”, reče Mrki.

Topla vatrica i dobar komad mesine dvije su stvari na kojima treba biti zahvalan, i bilo je

vremena kad je Cucak imao bitno manje, ali od gledanja kako krv kapa iz tog komada ovčetine bilomu je mučno. Podsjećalo ga je na krv koja je potekla iz Shame Bezdušnog kad ga je Logen raskolio.Prije godinu dana možda, no Cucak je vidio sliku jasno kao da je bilo jučer. Čuo je urlike ljudi,sudaranje štitova. Osjećao je smrad užeglog znoja i svježe krvi na snijegu.

“Tako mi mrtvih”, progunđa Cucak, ustiju slinavih kao da će svaki čas povratiti. “Kako možešsada razmišljati o hrani?”

Dow se zubato nakesi. “Naše gladovanje neće pomoći Devetprstom. Ništa neće. U tome jepoanta dvoboja, zar ne? Sve se svodi na jednog čovjeka.” Ubode meso nožem i krv zacvrči u vatru.Zatim sjedne natrag, zamišljen. “Misliš da on to može? Zbilja? Sjećaš se onog stvora?” Cucak osjetiduh mučnoga straha koji je osjećao u onoj magli, i strese se od glave do čizama. Najvjerojatnijenikad neće zaboraviti prizor onog diva kako se pomalja iz polumraka, prizor njegove oslikane šakekako se diže i zvuk koji je napravila kad se zarila u Trodrvaševa rebra i izbila život iz njega.

“Ako itko to može,” progunđa kroz stisnute zube, “onda to može Logen.”

“A”, progunđa Mrki.

“Da, aP mislite li da hoće? To vas pitam. To, i što će se dogoditi ako ne uspije?” Bilo je topitanje na koje se Cucak nije usudio ni početi smišljati odgovor. Logen će biti mrtav, za početak.Onda više neće biti opsade Carleona. Cucku nakon planina nije ostalo dovoljno ljudi ni da opkolikahlicu, a kamoli najbolje utvrđeni grad Sjevera. Bethod će moći što god poželi - potražiti pomoć ipronaći nove prijatelje, ponovno se baciti na ratovanje. Nitko nije opasniji zbijen u kut.

“Logen to može”, prošapće, stisne šake i osjeti kako ga duga posjekotina na ruci žari. “Mora.”

Zamalo padne u vatru kad ga je mesnata šačetina raspalila po leđima. “Tako mi mrtvih, nikadnisam vidio toliko turobnih faca oko jedne vatre!” Cucak se lecne. Samo mu je taj ludi brđanin falioda mu popravi raspoloženje, ovako naceren u noći i s djecom iza leđa, redom s velikim oružjem naramenima.

Crummocku je sad ostalo samo dvoje, budući da je jedan od njegovih sinova poginuo gore uplaninama, ali nije izgledao pretjerano uzrujan zbog toga. Ostao je i bez koplja, prelomilo se u nekomIstočnjaku, što je volio naglašavati, pa opet nije morao ništa nositi sam. Nijedno od njegove djecenije baš mnogo govorilo nakon bitke, barem ne koliko je Cucak čuo. Nije više bilo priča koliko je tkoljudi pobio. Pogled izbliza zna donijeti žalostan gubitak entuzijazma za ratnički život. Cucak je vrlodobro znao kako to ide.

Pa ipak, samome Crummocku nije bilo nimalo teško ostati prpošan. “Kamo se Devetprstidjenuo?”

“Osamio se. Uvijek je volio tako prije dvoboja.”

“Mmm.” Crummock pogladi kosti prstiju oko vrata. “Razgovara s mjesecom, kladim se.”

“Sere u gaće, prije bih rekao.”

“Dobro, dokle god sranje obavi prije bitke, mislim da mu nitko ne može prigovarati.” Naceri seod uha do uha. “Nikoga mjesec toliko ne voli kao Krvavu Devetku, kažem ja vama! Nikoga ucijelome Krugu Svijeta. Ima solidne šanse pobijediti pošteno, a to je najviše čemu se itko moženadati protiv onog đavla, što li. Ima samo jedan problem.”

“Samo jedan?”

“Nema poštene borbe dokle god je ona prokleta vještica živa.”

Cucak osjeti da su mu ramena još više klonula. “Kako to misliš?”

Crummock je vrtio ukrug jedan od drvenih simbola na ogrlici. “Ne mogu zamisliti da bi pustilada Bethod izgubi, i ona zajedno s njim, a ti? Vještica pametna kao što je ona? Ima svakakvih magijakoje može umiješati. Svakakvih blagoslova i uroka. Raznoraznih načina na koje vještica možepogurnuti rezultat na njihovu stranu, kao da nije već dovoljno pogurnut.”

“Ha?”

“Želim reći sljedeće. Netko je mora zaustaviti.”

Cucak je mislio da se ne može gore osjećati. Sad je znao da može. “Sretno ti bilo s time”,promrmlja.

“Ha, ha, momče, ha, ha. I ja bih to rado izveo, ali imaju popriličan komad zida tamo dolje, a jane bih bio baš nešto u penjanju preko njega.” Crummock se pljesne debelom ručetinom po debelomtrbuhu. “Imam duplo previše mesa za to. Ne, nama za taj zadatak treba netko malen, ali s velikimmudima. Uopće ne sumnjam u to, a i mjesec to zna. Čovjek nadaren za šuljanje uokolo, oštrog oka isigurnog koraka. Treba nam netko brze ruke i brzog uma.” Pogleda Cucka pa se naceri. “E sad, gdjećemo naći takvog čovjeka, što ti misliš?”

“Znaš što?” Cucak zarije lice u dlanove. “Nemam,jebenog pojma.”

Logen prinese ulubljenu pljosku usnama i otpije gutljaj. Osjeti peckanje oštrog alkohola najeziku, peckanje u grlu, onaj stari poriv da proguta. Nagne se naprijed, napući usne i ispuhne ga usitnim kapljicama. Vatreni mlaz poleti u hladan noćni zrak. Zapilji se u tamu, ali nije vidio ništa osimcrnih obrisa debala i pomičnih crnih sjena koje je njegova vatra bacala između njih.

Protrese pljosku amo-tamo i začuje zadnji gutljaj kako šljapka unutra. Slegne ramenima, stavi jeu usta, nagne do kraja i osjeti kako ga žari sve do želuca. Neka duhovi podijele s njim večeras. Posvoj prilici, nakon sutrašnjeg ih dana neće više dozivati.

“Devetprsti.” Glas zašuška na njega poput lišća koje pada.

Jedan duh šmugne iz sjene i dođe na svjetlo vatre. Nije pokazivao da ga je prepoznao, i Logenustanovi da osjeća olakšanje. Nije bilo ni optuživanja, ni straha ni nepovjerenja. Nije ga bilo brigašto je on i što je učinio.

Logen baci praznu pljosku na pod pored sebe. “Sam si?”

“Da.”

“Ha, nikad nisi sam ako sa sobom doneseš smijeh.” Duh ne reče ništa. “Valjda je smijeh zaljude, a ne za duhove.”

“Da.”

“Ne pričaš baš mnogo, ha?”

“Nisam ja tebe zvao.”

“Istina.” Logen se zagleda u vatru. “Sutra se moram boriti s jednim čovjekom. Jednim kojegazovu Fenris Strahotni.”

“Nije on čovjek.”

“Znaš za njega onda?”

“Star je.”

“U tvojim okvirima?”

“Ništa nije staro u mojim okvirima, ali on seže iz Staroga doba, ako ne i dalje. Tada je imaodrugog gospodara.”

“Kojeg gospodara?”

“Glustroda.”

Ime mu je došlo kao nož u uho. Ni jedno mu ime ne bi bilo neočekivanije, a ni manjedobrodošlo. Hladan je vjetar puhao među drvećem, i Logena obuzmu uspomene na nagomilaneruševine Aulcusa i leđa mu zadrhte. “Ima li šanse da je to neki drugi Glustrod, a ne onaj koji je umalorazorio pola svijeta?”

“Nema drugog. On je ispisao simbole na Fenrisovoj koži. Simbole na starome jeziku, đavoljemjeziku, na njegovoj lijevoj strani. Meso je iz svijeta odozdo. Gdje je Glustrodova riječ napisana,Fenrisa je nemoguće raniti.”

“Nemoguće ga je raniti? Imalo?” Logen načas razmisli. “Zašto nije pisao na obje strane?”

“Pitaj Glustroda.”

“Sumnjam da je to baš vjerojatno.”

“Nije.” Duga stanka. “Što ćeš učiniti, Devetprsti?”

Logen se zapilji u stranu među drveće. U tom mu se trenu nekako sviđala ideja da se dade u trki nikad se više ne osvrne. Ponekad je bolje živjeti u strahu nego umrijeti dok djeluješ, ma štoLogenov otac govorio.

“Prije sam već bježao,” promrmlja, “i samo sam napravio puni krug. Za mene je Bethod nakraju svakog puta.”

“Onda je to sve od našeg razgovora.” Duh ustane od vatre.

“Možda se opet vidimo.”

“Ne vjerujem. Magija otječe iz svijeta, i moj soj spava. Ne vjerujem. Sve ako i porazišStrahotnoga, a ne vjerujem da hoćeš.”

“Poruka nade, ha?” Logen otpuhne. “Sretno ti bilo.”

Duh izblijedi natrag u tamu i nestane. Nije Logenu poželio sreću. Nije ga bilo briga.

AUTORITETBio je to turoban i deprimirajući sastanak, čak i za Zatvoreno vijeće.Vrijeme onkraj uskih

prozora bilo je tmurno i oblačno, obećavalo je oluje koje nije donosilo i zavilo je bijelu odaju uprohladan polumrak.S vremena na vrijeme jaki bi zapuši vjetra zaštropotali starimprozorskimkapcima i Jezal bi se prenuo i zadrhtio u svojem ogrtaču s krznenim obrubom.

Mrki izrazi na dvanaest starih lica nisu mu ni približno grijali kosti. Lord maršal Varuz stisnuoje čeljust i bio sav strogo odlučan. Lord komornik Hoff stezao je svoj pehar kao što se utopljenik držiza posljednji komadić čamca. Vrhovni sudac Marovia mrštio se kao da se sprema izreći smrtnu kaznusvima okupljenima, uključujući i samoga sebe. Tanka usna nadlektora Suita bila je konstantnoiskrivljena dok je hladnim očima klizio od Bayaza preko Jezala do Marovije i natrag.

Prvi je mag pak bijesno zurio niz stol. “Iznesite nam situaciju, lorde maršale Varuz, molimvas.”

“Situacija je, iskreno, gadna. Aduom vlada strka. Možda trećina stanovništva već je pobjegla.Gurkhulska blokada znači da malo robe dolazi do tržišta. Uveli smo policijski sat, no neki građani idalje iskorištavaju svaku priliku za pljačkanje, krađu i nemire dok su snage sigurnosti zauzete nadrugim mjestima.”

Marovia zatrese glavom, i siva mu se brada lagano zaljulja. “A očekivati možemo samo da ćese situacija još više pogoršavati kako se Gurkhulci budu približavali gradu.”

“A približavaju se,” reče Varuz, “brzinom od nekoliko kilometara na dan. Činimo sve štomožemo ne bismo li ih osujetili, ali s ovako ograničenim resursima... mogli bi pred gradskim dverimabiti već za tjedan dana.” Začuje se nekoliko šokiranih uzdaha, izdahnutih zakletvi, nervoznihpogledavanja. “Tako brzo?” Jezalov glas lagano pukne dok je to izgovarao. “Bojim se da da, VašeVeličanstvo.”

“Kolike su gurkhulske snage?” upita Marovia.

“Procjene se znatno razilaze. Trenutačno, međutim...” Varuz zabrinuto srkne kroz zube, “Izgledada raspolažu s barem pedeset tisuća.”

Uslijedi još oštrih udaha, ne isključivši ni onaj iz Jezalova grla. “Zar toliko?” promrmljaHalleck.

“I još se tisuće svakoga dana iskrcavaju kod Kelna”, doda admiral Reutzer, nimalo nepopravivši atmosferu. “Uz najbolji dio naše mornarice na putu da pokupi vojsku nakon pustolovine nasjeveru, nemoćni smo da ih zaustavimo.”

Jezal obliže usne. Zidovi uske sobe svakim trenutkom kao da su se sve više približavali. “Anaše trupe?”

Varuz i Retzer načas se pogledaju. “Imamo dvije pukovnije Kraljeve privatne, jednu pješadije,

jednu konjice, nekih šest tisuća ljudi sve zajedno. Siva straža kojoj je zadaća obrana samog Agriontabroji četiri tisuće. Vitezovi glasnici i tjelesna straža čine elitne postrojbe od nekih pet stotina. Usto sutu i neborački vojnici - kuhari, konjušari, kovači i slični - koje bismo mogli naoružati ako bude hitno—”

“Vjerujem da se to računa”, primijeti Bayaz.

“—možda još nekoliko tisuća. Gradska bi ophodnja mogla biti od neke koristi, ali oni ni izblizanisu profesionalni vojnici.”

“Što s plemićima?” upita Marovia. “Gdje je pomoć od njih?”

“Vrlo rijetki su poslali ljude,” Varuz će mrko, “drugi su poslali samo isprike. Većina... čak nito.”

“Ograđuju se.” Hoff zatrese glavom. “Brock je proširio glas da će biti gurkhulskog zlata za svekoji mu pomognu i gurkhulske milosti za one koji stanu uz njega.”

“Oduvijek je bilo tako”, žalosno će Torlichorm. “Plemiće zanima samo njihova dobrobit!”

“Onda moramo otvoriti oružarnice,” reče Bayaz, “i ne smijemo štedjeti na njihovu sadržaju.Moramo naoružati sve građane koji mogu držati oružje. Moramo naoružati radničke gilde, obrtničkegilde i udruge veterana. Čak i prosjaci na ulici moraju biti spremni na borbu.”

Sve je to divno i krasno, pomisli Jezal, ali ne bih baš rado povjerio svoj život legiji prosjaka.“Kad se lord maršal West vraća s vojskom?”

“Ako je jučer primio zapovijed, trebat će mu barem mjesec dana da se iskrca i bude namspreman priteći u pomoć.”

“Što znači da moramo izdržati nekoliko tjedana opsade”, promrmlja Hoff i zatrese glavom.Prigne se Jezalovu uhu i tiho progovori, kao da su školarke koje odaju jedna drugoj tajne. “VašeVeličanstvo, možda bi bilo razborito da vi i vaše Zatvoreno vijeće napustite grad. Da premjestitesjedište vlade dalje na sjever, izvan puta gurkhulske navale, odakle ćemo moći sigurnije organiziratikampanju. U Holsthorm, možda, ili—”

“Ne dolazi u obzir”, strogo će Bayaz.

Jezal nije mogao poreći da ta ideja zvuči primamljivo. Otok Shabulyan u tom mu se trenutkučinio kao idealno mjesto za preseljenje vlade - no Bayaz je bio u pravu. Harod Veliki ne bi razmatraoideju povlačenja, a nije to, nažalost, mogao ni Jezal.

“Borit ćemo se s Gurkhulcima ovdje”, reče.

“Bio je to samo prijedlog,” reče Hoff, “samo oprez.”

Bayaz ga nadglasa. “U kakvom su stanju gradske zidine?”

“U suštini, imamo tri koncentrične linije bedema. Sam Agriont je, dakako, naš posljednjibastion.”

“Ali neće dotle doći, zar ne?” zasmijulji se Hoff, ni najmanje uvjerljivo. Varuz odluči neodgovoriti. “Oko njih su Arnaultove zidine, koje okružuju najstarije i najvažnije dijelove grada -između ostalog Agriont, Medijanu, glavne dokove i Četiri Ugla. Casamirove zidine naša su vanjskalinija obrane - slabije su, niže i znatno duže od Arnaultovih. Između tih dvaju zidina protežu se manjizidovi, poput žbica na kotačima, koje dijele vanjski gradski prsten na pet četvrti, od kojih svakumožemo odcijepiti ako je neprijatelj osvoji. Postoje još neka prigrađena naselja izvan Casamirovihzidina, ali njih smjesta moramo evakuirati.”

Bayaz je posadio laktove na rub stola, mesnatih šaka skupljenih zajedno. “S obzirom nabrojnost i kvalitetu naših snaga, najbolje bi nam bilo da evakuiramo vanjske četvrti grada i obranuusredotočimo na znatno kraće i čvršće linije Arnaultovih zidina. Možemo ostaviti začelne odrede kojiće se boriti u vanjskim četvrtima, gdje će nam bolje poznavanje ulica i zgrada ići u prilog—”

“Ne”, reče Jezal.

Bayaz ga fiksira prijetećim pogledom. “Visosti?”

Ali Jezal se nije dao zastrašiti. Već mu je neko vrijeme svitalo da se, ako prepusti magu danjime upravlja u svakoj situaciji, nikad neće izvući ispod njegove čizme. Možda je vidio kako jeBayaz vlastitim mislima natjerao čovjeka da eksplodira, ali nije bilo baš vjerojatno da će isto učinitii s kraljem pred njegovim vlastitim Zatvorenim vijećem. Ne sad kad im Gurkhulci svima dišu za vrat.

“Ne kanim prepustiti veći dio svoje prijestolnice najstarijem neprijatelju Unije bez imaloborbe. Branit ćemo Casamirove zidine i boriti se za svaki korak teritorija.”

Varuz dobaci pogled Hoffu, a komornik jedva primjetno podigne obrve. “Ovaj... dakako, VašeVeličanstvo. Svaki korak.” Nastupi neugodna tišina dok se nezadovoljstvo prvoga maga nadvijalonad grupom, teško poput olujnih oblaka nad gradom.

“Može li moja Inkvizicija ičime doprinijeti?” grakne Jezal, dajući sve od sebe da provedediverziju.

Sultove oči hladno polete prema njegovima. “Naravno, Vaše Veličanstvo. Dobro nam jepoznato koliko Gurkhulci vole intrige. Ne sumnjamo da već imaju špijune unutar zidina Adue. Moždačak u samom Agriontu. Privodimo sve građane kantskoga porijekla. Moji inkvizitori danonoćno radeu Kući pitanja. Nekoliko je špijuna već priznalo.”

Marovia otpuhne. “Onda pretpostavljamo da gurkhulska ljubav prema intrigama nije tolika dabi uposlili bjelopute agente?”

“U ratu smo!” procijedi Sult i pogledom prostrijeli vrhovnog suca. “Ugrožena je samasuverenost naše nacije! Nije vrijeme za vaše trkeljanje slobodi, Marovia!”.

“Upravo suprotno, baš je sad vrijeme!”

Dva su se starca nastavila prepirati, napinjući svačije živce do ruba pucanja. Bayaz je umeđuvremenu utonuo natrag u fotelju, prekrižio ruke gledao Jezala s izrazom smirenog razmatranjakoji je, ako išta, bio još strasniji od namrgođenog. Jezal je osjećao kako ga sve više tlači briga. Kakogod da se okrene, balansirao je na rubu da bude najkraći i najkatastrofalniji vladar u povijesti Unije.

“Žao mije što sam morao poslati po Vaše Veličanstvo”, piskutao je Gorst svojim glasićemdjevojčice.

“Naravno, naravno.” Lupkanje peta Jezalovih ulaštenih čizama ljutito je odjekivalo oko njih.

“Nisu ni moje moći neograničene.”

“Dakako.” (gro.zeraWorC ,notus)

Jezal objema rukama pogurne i otvori dvokrilna vrata. Terez je posve uspravno sjedila usredpozlaćene odaje iza njih i bijesno svisoka zurila u njega na način koji mu je već postao izluđujućepoznat. Kao da je kukac u njezinoj salati. Nekoliko styrijskih dama podigne pogled, a onda se vratesvojim poslovima. Soba je bila zakrčena škrinjama i sanducima u koje je uredno spakirana odjeća.Sve je upućivalo na zaključak da kraljica Unije namjerava napustiti prijestolnicu, i to uopće neobavijestivši vlastitoga supruga.

Jezal zaškrguće već ionako bolnim zubima. Mučilo ga je podmuklo Zatvoreno vijeće, podmukloOtvoreno vijeće i podmukli narod. Otrovnu podmuklost svoje žene bilo mu je gotovo nemogućepodnijeti. “Koji je ovo vrag?”

“Ja i moje dame teško da vam možemo pomoći u vašem ratu protiv Cara.” Terez glatko okrenesvoju savršenu glavu od njega. “Vraćamo se u Talins.”

“Nemoguće!” procijedi Jezal. “Gurkhulska vojska koja broji tisuće i tisuće obrušava se nagrad! Moj narod masovno bježi iz Adue, a oni koji su ostali za dlaku su od posvemašnje panike! Vašodlazak u ovom trenutku poslao bi posve pogrešnu poruku! Ne mogu to dopustiti!”

“Vaše Veličanstvo se to ne tiče!” obrecne se grofica Shalere koja je doklizila prema njemu poulaštenom podu.

Kao da Jezal nema dovoljno briga sa samom kraljicom, sad se morao prepucavati i s njezinimpratiljama. “Zaboravljate gdje vam je mjesto”, zareži on na nju.

“Vi zaboravljate!” Korakne prema njemu iskrivljenog lica. “Zaboravljate da ste obično kopile ito s ožilj—”

Jezalova nadlanica zvonko pljusne u njezina iskežena usta i ona zatetura natraške uz ružangrgljaj. Popikne se na vlastitu haljinu i sruši na pod, a jedna joj cipela odleti sa stopala u drugi kutsobe.

“Ja sam kralj, a ovo je moja palača. Ne dopuštam da mi se na ovaj način obraća jedna

napuhana služavka.” Glas mu je izašao iz usta jednoličan, hladan i zastrašujuće zapovjedan. Nijeuopće zvučao kao njegov, ali čiji bi inače bio? On je bio jedini muškarac u sobi. “Vidim da sam biodebelo prevelikodušan s vama i da ste moju velikodušnost pobrkale sa slabosti.” Jedanaest je damazurilo u njega, kao i njihova pala družica, sklupčana na podu i s rukom na krvavim ustima. “Ako ikojaod vas vještica ima želju napustiti ove nemirne obale, sredit ću vam prolaz, ma i sam ću drage voljeveslati. Ali vi, Vaša Visosti, ne idete nikamo.”

Terez je bila skočila sa stolice i bijesno ga gledala, sva ukočena. “Bezdušni siledžijo—”počela je siktati.

“Možda oboje cijelim srcem želimo da nije tako!” zagrmi on i nadglasa je. “Ali oženjeni smo!Vrijeme za prigovore na račun mojih roditelja, ili moje osobe, ili bilo kojeg drugog aspekta našesituacije bilo je prije nego što si postala kraljica Unije! Možeš me prezirati koliko god te volja,Terez, ali ti... ne ideš... nikamo.” I Jezal očeše zabezeknute dame prijetećim pogledom, okrene se naulaštenim petama i odmaršira iz prozračnog salona.

Prokletstvo kako ga je boljela ruka.

KRUGBližila se zora, siva glasina, najblaži dodir svjetlosti oko dostojanstvenih obrisa carleonskih

zidina. Zvijezde su sve izblijedjele u nebo boje kamena, ali mjesec se još uvijek držao, tik iznadvrhova stabala, naizgleddovoljno blizu da ga se pokuša pogoditi strijelom.

West nije cijelu noć oka sklopio i prešao je u neko čudno carstvo trzave, snovolike jave kojadolazi nakon iscrpljenosti. Neko je vrijeme u tihoj tami, nakon što je podijelio sve naredbe, sjedio usvjetlu svjetiljke i pokušavao napisati pismo sestri. Izrigati isprike. Tražiti oprost. Sjedio je, nije nisam znao koliko dugo, s perom iznad papira, ali riječi jednostavno nisu dolazile. Htio je reći sve štoosjeća, ali kad je to trebalo pretočiti u riječi, nije osjećao ništa. Ugodne krčme Adue, kartanje nasunčanom dvorištu. Ardeen nahereni osmijeh. Sve mu se to činilo kao da je bilo prije tisuću godina.

Sjevernjaci su se već bacili na posao, kosili su travu u sjeni zidina, uz škljocanje škara koje jebilo čudna jeka vrtlara u Agriontu, i izbrijavali krug promjera dvanaest koraka sve do korijena.Teren, pretpostavljao je, na kojem će se odigrati dvoboj. Teren na kojem će, u ne više od sat-dva,biti odlučena sudbina Sjevera. Vrlo nalik na ring za mačevanje, osim što bi uskoro mogao bitipoprskan krvlju.

“Barbarski običaj”, promrmlja Jalenhorm. Čije su misli očito krenule sličnim tokom.

“Stvarno?” progunđa Pike. “Ja sam baš razmišljao kako je civiliziran.”

“Civiliziran? Dvojica muškaraca koji se kolju pred gomilom?”

“Bolje nego da se cijela gomila kolje međusobno. Rješenje problema sa samo jednim ubijenimčovjekom? To je rat koji se dobro svršio ako mene pitate.”

Jalenhorm se strese i puhne u skupljene dlanove. “Pa ipak. Puno toga polažemo u dva čovjekakoji se međusobno bore. Što ako Devetprsti izgubi?”

“Onda pretpostavljam da će Bethod slobodno odšetati”, reče West nesretno.

“Ali izvršio je invaziju na Uniju! Uzrokovao je smrti tisuća ljudi! Zaslužuje biti kažnjen!”

“Ljudi rijetko dobiju ono što zaslužuju.” West se sjeti kostiju princa Ladisle koje trunu negdje udivljini. Neki grozni zločini prolaze nekažnjeno, a rijetki, bez ikakvog razloga osim hirovitihslučajnosti, budu bogato nagrađeni. Ukopa se na mjestu.

Neki je čovjek sjedio sam na blagoj padini, leđima okrenut gradu. Čovjek pogrbljen uiznošenom kaputu, tako tih i miran u polumraku da je Westu umalo promaknuo. “Stići ću vas”, rečekad je skrenuo sa staze. Trava, presvučena svijetlim krznom mraza, sa svakim mu je korakom tihohrskala pod čizmama.

“Privuci si stolicu.” Dah se lagano dimio oko mračnog lica Devetprstoga. West čučne k hladnojzemlji pored njega. “Jesi li spreman?”

“Već sam deset puta ovo radio. Ne mogu reći da sam ikad bio spreman. Ne znam postoji liuopće način da se spremiš za ovako nešto. Najbolje što sam smislio je da samo sjedim, pustimvrijeme da se vuče i nastojim se ne upišati.”

“Pretpostavljam da bi mokre prepone bile sramota u krugu.”

“Aha. Ali bolje to nego raskoljena glava, rekao bih.”

Neporeciva istina. West je već čuo priče o tim sjevernjačkim dvobojima, naravno. Odrastao jeu Anglandiji gdje su djeca jedna drugima šaputala sablasne priče. Ali nije imao pojma kako stvarnoidu. “Kako to sve skupa funkcionira?”

“Označi se krug. Po rubu stoje ljudi sa štitovima, pola od jedne strane, pola od druge, i onipaze da nitko ne izađe prije nego se borba riješi. Dva čovjeka ulaze u krug. Onaj koji umre, gubitnikje. Osim ako netko baš ne želi biti milostiv. Ali nekako imam osjećaj da danas neće doći do toga.”Također neporecivo. “Čime se borite?”

“Svaki od nas ponese nešto. Može to biti bilo što. Onda se zavrti štit i pobjednik bira kojeoružje želi.”

“Onda se možda na kraju boriš oružjem koje je donio tvoj neprijatelj?” “Zna se desiti. ShamuBezdušnog ubio sam njegovim vlastitim mačem, a proboden sam kopljem koje sam sam donio u borbuprotiv Hardinga Mrkog.” Protrlja se po trbuhu kao da ga ondje uspomena još uvijek boli. “Pa ipak, neboli ništa više ako te probodu tvojim vlastitim kopljem umjesto tuđim.”

I West zamišljeno položi ruku na svoj trbuh. “Ne.” Još su neko vrijeme sjedili u tišini.

“Htio bih te zamoliti za uslugu.”

“Samo reci.”

“Biste li ti i tvoji prijatelji držali štitove na mojoj strani?”

“Mi?” West zatrepće prema karlovima u sjeni zida. Njihovi veliki okrugli štitovi izgledali sukao da ih je teško samo i podignuti, a kamoli ih propisno upotrijebiti. “Jesi siguran? Nisam to nikad uživotu držao.”

“Možda, ali ti bar znaš na čijoj si strani. Među ovima nema puno ljudi kojima mogu vjerovati.Većina ih još pokušava ustanoviti koga više mrze, mene ili Bethoda. Dovoljan je samo jedan da megurne malo jače nego što trebam ili da me pusti da padnem kad me treba uhvatiti. Onda smo svigotovi. Pogotovo ja.”

West ispuše obraze. “Dat ćemo sve od sebe.”

“Dobro. Dobro.”

Hladna se tišina otezala. Iznad crnih brda, crnog drveća, mjesec je tonuo i postajao sve

prigušeniji.

“Reci mi, Bijesni. Misliš li ti da čovjek mora platiti za sve što je učinio?”

West naglo digne pogled jer mu je kroz glavu prošla iracionalna i mučna pomisao da Devetprstigovori o Ardee, ili o Ladisli, ili oboje. Svakako, Sjevernjakove su oči optužujući sjajile u polumraku- a onda West osjeti kako bujica straha kopni. Devetprsti je govorio o sebi, dakako, kao što svi uvijekgovore ako imaju priliku. U njegovim je očima bila krivnja, ne optuživanje. Svi imaju svoje pogreškekoje ih prate.

“Možda.” West pročisti suho grlo. “Ponekad. Ne znam. Pretpostavljam da smo svi napravilinešto zbog čega se kajemo.”

“Aha”, reče Devetprsti. “I ja mislim.”

Sjedili su zajedno u tišini i gledali kako svjetlost curi kroz nebo.

“Idemo, šefe!” procijedi Dow. “Idemo, jebote!”

“Ja ću reći kad idemo!” Cucak mu srdito odvrati, dok si je odmicao rosne grane s puta i virioprema zidinama, Što koraka dalje, možda, na vlažnoj livadi. “Previše je svjetla sada. Čekat ćemo dase prokleti mjesec još malo spusti, a onda ćemo požuriti.”

“Tamnije neće biti! Bethod ne može imati još puno ljudi nakon što smo pobili sve one uplaninama, a ono je puno zidina. Bit će šuplji kao paukova mreža gore.”

“Dovoljan je samo jedan da—”

I Dow pojuri preko polja i počne trčati, očit na ravnoj travi kao govno na snježnoj poljani.

“Sranje!” procijedi Cucak bespomoćno.

“A”, reče Mrki.

Mogao je samo gledati i čekati da Dowa cijelog iščičkaju strijelama. Čekati povike, zapaljenebaklje i dizanje uzbune pa da sve lijepo ode u kenjaru. A onda Dow prejuri preko zadnjeg komadapadine i nestane u sjenama uza zid.

“Uspio je”, reče Cucak.

“A”, reče Mrki.

To je trebalo biti dobro, ali Cucku nije bilo do smijeha. Sad je i sam to trebao pretrčati, a onnije imao sreće kao Dow. Pogleda Mrkoga, i Mrki slegne ramenima. Izlete zajedno između drveća,tabanajući nogama po mekoj livadi. Mrki je imao duže noge pa mu je počeo odmicati. Teren je bioznatno mekši nego što je Cucak—

“Gah!” Noga mu šljapne do gležnja i on preleti preko, sleti u blato i prokliže na trbuhu.Zaglavinja na noge, promrzao i zabezeknut, pa pretrči ostatak puta s mokrom košuljom zalijepljenomza kožu. Posrtao je uzbrdo do podnožja zida, a onda se pogne s rukama na koljenima, dahćući ipljujući travu.

“Izgleda da si se malo rasipao tamo, šefe.” Dowov je cer bio bijela krivulja u tami.

“Poremećeni gade!” procijedi Cucak, kojem se ljutnja razgorjela u hladnim prsima. “Mogao sinas sve doći glave!”

“O, još stignem.”

“Šššš.” Mrki mahne rukom i da im znak da ušute. Cucak se čvrsto priljubi uza zid, a zabrinutostmu u tren oka uguši ljutnju. Čuo je kako se gore kreću ljudi, ugleda sjaj lampe koja je polakoodmicala niz zidine. Čekao je, miran, i ništa se nije čulo osim Dowova tihog disanja pored njega ilupanja njegova vlastitog srca, sve dok se ljudi odozgo nisu maknuli i sve opet utonulo u tišinu.

“Reci mi da ti od ovoga krv nije potekla brže, šefe”, prošapće Dow.

“Imamo sreće što ne teče iz nas.”

“Što sad?”

Cucak zaškrguće zubima dok je pokušavao ostrugati blato s lica. “Sad čekamo.”

* * *

Logen ustane, pomete rosu s hlača, pa duboko udahne hladan zrak. Više nije mogao poreći da jesunce zbilja dobrano izišlo. Možda je skriveno na istoku iza Skarlingova brda, ali visoke su crne kulena njemu imale jarke zlatne rubove, uski su, visoki oblaci poprimali ružičastu boju odozdo, a hladnonebo svjetloplavu.

“Bolje to obaviti,” prošapće Logen ispod glasa, “nego živjeti u strahu.” Sjetio se kako mu jeotac to govorio. Govorio je to u zadimljenoj dvorani dok mu se svjetlo vatre mreškalo na naboranomlicu, i mahao dugim prstom. Logen se sjećao kako je to govorio vlastitom sinu dok su nasmiješenisjedili uz rijeku, kad ga je učio škakljati ribe; Otac i sin, obojica sad mrtvi, prah i pepeo. Nitko toneće naučiti nakon Logena, jednom kad njega više ne bude. Nikome neće previše nedostajati, mislioje. A uostalom, koga briga? Ništa nije bezvrjednije od mišljenja drugih ljudi o tebi nakon što sevratiš u blato.

Ovije prste oko drške Tvorčeva mača i osjeti kako mu izgrebane crte škakljaju dlan. Isklizne gaiz korica i pusti da visi, promigolji ramenima ukrug, trzne glavom u jednu stranu, pa u drugu. Jošjedan hladan udah, pa izdah, a onda krene hodati gore kroz gomilu koja se okupila u velikompolukrugu oko dveri. Mješavina Cuckovih karlova i Crummockovih brđana, i nešto unijskih vojnikakoji su dobili dopuštenje gledati lude Sjevernjake kako se ubijaju. Neki su ga dozivali dok se

provlačio, svi svjesni da je mnogo života u igri ovdje osim Logenova.

“To je Devetprsti!”

“Krvava Devetka.”

“Završi ovo!”

“Ubij gada!”

Imali su svoje štitove, svi ljudi koje je Logen odabrao da mu ih drže, i stajali su u ozbiljnojgrupici blizu zidina. West je bio jedan od njih, i Pike, i Crvenkapi, i Cvokot. Logen se pitao je lipogriješio s ovim zadnjim, ali spasio mu je život u planinama i to bi trebalo nešto značiti. Trebalo jetanka nit da bi na nju objesio život, ali eto. Život mu visi o tankoj niti otkad pamti.

Crummock-i-Phail ubaci mu se u korak; veliki mu je štit izgledao malo u jednoj ruci, a drugamu je počivala na debelom trbuhu. “Onda, veseliš se ovome, Krvava Devetko? Ja se veselim, mogu tireći!”

Ruke su ga pljeskale po ramenima, glasovi ga sokolili, ali Logen nije govorio ništa. Nijegledao lijevo-desno kad se progurao u izbrijani krug. Osjetio je da se ljudi opet skupljaju iza njega,čuo ih kako postavljaju štitove u polukrug oko ruba kratke trave, okrenuti prema dverima Carleona.

Dalje iza svjetina se gusto zbila. Došaptavali su se. Upinjali ne bi li što vidjeli. Sada više nijebilo povratka, to je činjenica. No opet, nikad nije ni bilo. Kretao se ovamo cijeli svoj život. Logen sezaustavi u sredini kruga i okrene glavu gore prema bedemima.

“Zora je!” zaurla. “Ajmo na posao!”

Zavladala je tišina, dok su jeke zamirale i vjetar naguravao suho lišće naokolo po travi. Tišinadovoljno duga da se Logen počne nadati da se nitko neće odazvati. Da se počne nadati da su svinekako šmugnuli u noći i da ipak neće biti dvoboja.

A onda se na zidinama pojave lica. Jedno ovdje, jedno ondje, a onda cijela gomila, poredanapo parapetu s obiju strana dokle god je Logenu pogled sezao. Stotine ljudi - borci, žene, čak i djeca,posjednuta na ramena. Cijeli grad, činilo se. Metal zacvili, drvo zaškripi i visoke se dveri sasvimpolako rastvore, i žarko se blještanje izlazećeg sunca slije kroz prorez između njih pa razlije krozotvoreni portal. Dva reda muškaraca teškim koracima iziđu. Karlovi, redom mrkih lica i kuštravihkosa, u teškim oklopima od veriga koji su zveckali i s oslikanim štitovima na rukama.

Logen je poznavao dosta njih. Bili su to neki od Bethodovih najbližih podanika, koji su s njimod početka. Sve okorjeli ljudi koji su više puta držali štitove za Logena davnih dana. Poredali su se usvoju polovicu kruga čvrsto zatvorili krug. Zid štitova - životinjska lica, drveće i kule, tekuća voda,prekrižene sjekire, redom okrhani i izgrebani od stotina starih okršaja. Svi okrenuti prema Logenu.Kavez od ljudi i drva, a jedini je izlaz ubiti. Ili umrijeti, naravno.

Crni se obris formira u luku svjetlosti. Poput čovjeka, samo viši, izgledalo je kao da ispunja

vrata sve do zaglavnog kamena. Logen začuje korake, teške poput nakovanja koji padaju. Neki ga ječudan strah sukao iznutra. Bezumna panika, kao da se opet probudio zarobljen ispod snijega. Natjerase ne osvrtati preko ramena prema Crummocku, natjera se gledati naprijed dok je Bethodov vitezstupao u zoru.

“Tako mi jebenih mrtvih”, izdahne Logen.

Prvo je pomislio da zbog nekog trika svjetlosti izgleda tako golemo. Tul Duru Gromoglavi bioje golemi gad, bez dvojbe, dovoljno velik da bi ga neki prozvali divom. Ali još uvijek je izgledaokao čovjek. Fenris Strahotni bio je sazdan u takvim razmjerima da se činilo da je nešto drugo. Posvedruga vrsta. Uistinu div, koji je iskoračio iz starih bajki i utjelovio se. U golemome tijelu. se to moglodrugačije izraziti. Uredna linija niz lice dijelila je plavu kožu od bijele. Njegova golema desna rukabila je bijela. Lijeva mu je bila plava cijelim dugim putem od ramena do vršaka velikih prstiju. U tojje ruci držao vreću i ljuljao je amo-tamo sa svakim korakom, ispupčenu kao da je puna maljeva.

Nekoliko Bethodovih štitonoša ustuknulo mu je s puta, a uz njega su izgledali kao djeca, sgrimasama kao da im sama smrt puše za vrat. Strahotni stupi u krug i Logen primijeti da su plavitragovi zapravo slova, baš kao što mu je duh rekao. Ukošeni simboli, nažvrljani po svakom djelićunjegove lijeve strane - šaci, ruci, licu, čak i usnama. Riječi Glustrodove, zapisane u Starome dobu.

Strahotni stane nekoliko koraka dalje i mučan strah kao da se razlio iz njega po nijemoj publici,kao da težak teret tlači Logenova prsa i istiskuje iz njega hrabrost. No zadatak je na neki način biodosta jednostavan. Ako je obojanu stranu Strahotnoga nemoguće raniti, Logen samo mora isjećiostatak, i to zasjeci duboko. Porazio je neke stvarno opake ljude u krugu. Desetoricu najopakijihgadova Sjevera. Ovo je samo jedan u nizu. Ili se barem u to pokušavao uvjeriti.

“Gdje je Bethod?” Kanio je to zaurlati, pun prkosa, ali izišlo je kao pitomo, suho kreštanje.

“Mogu te i odavde odozgo gledati kako umireš!” Kralj Sjevernjaka stajao je na kruništubedema iznad otvorenih dveri, dotjeran i sretan, a Snježnobijeli i još nekoliko čuvara stajali su okonjega. Sve ako i nije mogao mirno spavati, Logen to nije mogao vidjeti na njemu. Jutarnji mu jepovjetarac mrsio kosu i debelo krzno oko vrata, a jutarnje sunce sjalo na zlatnom lancu i iskrilo izdijamanta na čelu. “Drago mi je da si došao! Brinuo sam se da ćeš možda dati petama vjetra!”Bezbrižno uzdahne i dah mu se zadimi na oštrom zraku. “Jutro je, kao što kažeš. Krenimo na posao.”

Logen se zagleda u izbuljene, trzave, luđačke oči Strahotnoga i gutne.

“Okupili smo se ovdje da posvjedočimo izazovu!” zagrmi Crummock. “Izazovu koji ćeokončati ovaj rat i riješiti zavadu između Bethoda, koji se prozvao kraljem Sjevernjaka, i Bijesnoga,koji ovdje predstavlja Uniju. Ako pobijedi Bethod, opsada prestaje i Unija napušta Sjever. Akopobijedi Bijesni, otvaraju se vrata Carleona i Bethod mu je na milost i nemilost. Govorim li točno?”

“Govoriš”, reče West, glasom koji je zvučao sitno u onom silnom prostoru.

“Da.” Gore na zidinama Bethod lijeno odmahne rukom. “Prijeđi na stvar, debeli.”

“Predstavite se, vitezovi!” vikne Crummock. “I navedite svoja postignuća!”

Logen istupi. Bilo mu je teško napraviti taj korak, kao da se probija kroz jak vjetar, ali ipak gaje napravio, zabacio glavu i pogledao Strahotnoga ravno u migoljavo lice. “Ja sam Krvava Devetka inema broja ljudima koje sam pobio.” Riječi su zvučale tiho i mrtvo. Nije bilo ponosa u njegovupraznom glasu, ali ni straha. Hladna činjenica. Hladna kao zima. “Deset sam izazova uputio i sve samih dobio. U ovom sam krugu pobijedio Shamu Bezdušnog, Rudda Trodrvaša, Hardinga Mrkog, TulDurua Gromoglavog, Crnog Dowa, i još njih. Da krenem nabrajati Imena koja sam pospremio natragu blato, ostali bi’ tu do sutra u zoru. Nema čovjeka na Sjeveru koji ne poznaje moje djelo.”

Na divovu licu ništa se nije promijenilo. Ništa više nego inače, barem. “Moje ime je FenrisStrahotni. Sva moja postignuća su u prošlosti.” Digne u zrak oslikani dlan i stisne velike prste u šaku,a žile na golemoj plavoj ruci poiskaču mu poput čvorastog korijenja stabla. “Ovim me znakovimaGlustrod obilježio kao svojeg odabranika. Ovom sam rukom satrao spomenike Aulcusa. Sada ubijammale ljude u malim ratovima.” Logen je jedva razabrao sitno slijeganje njegovih golemih ramena.“Tako to ide.” Crummock pogleda Logena pa podigne obrve. “Dobro onda. Koje ste oružje donijeli uborbu?”

Logen podigne teški mač koji je Kanedias iskovao za rat protiv maga i pruži ga na svjetlo.Korak matiranog metala čija oštrica lagano zasvjetluca na nježnom ranojutarnjem svjetlu. “Ovajmač.” Zapikne ga u zemlju između njih dvojice i ostavi ga da ondje stoji.

Strahotni baci vreću na pod uz zveket i ona se rastvori sama od sebe. Unutra su bile velike crnepločice, pune šiljaka i zakovica, ogrebotina i ulubina. “Ovaj oklop.” Logen pogleda tu ogromnu masutamnog željeza i obliže zube. Ako Strahotni pobijedi u vrtenju oklopa, mogao bi uzeti mač i ostavitiLogena s hrpom beskorisnog oklopa koji mu je puno prevelik. Što će onda? Sakriti se ispod njega?Mogao se samo nadati da će ga sreća pratiti još koju minutu.

“Dobro, ljepote moje.” Crummock položi svoj štit na obod i uhvati ga za rub. “Oslikana iliprazna, Devetprsti?”

“Oslikana.” Crummock zavrti štit i on se počne okretati. Vrtio se i vrtio u krug - oslikana,prazna, oslikana, prazna. Nada i očaj izmjenjivali su se sa svakim okretom. Drvo počne usporavati ilelujati na obodu. Padne ploštimice s praznom stranom prema gore, i remenje nastavi još maloklaparati.

Toliko o njegovoj sreći.

Crummock se lecne. Digne pogled prema divu. “Ti biraš, momčino.”

Strahotni uzme Tvorčev mač i izvuče ga iz zemlje. Izgledao je kao igračka u njegovojčudovišnoj ruci. Njegove izbuljene oči skrenu na Logenove i velika mu se usta iskrive u osmijeh.Baci mač Logenu pred noge i on tresne u prašinu.

“Uzmi si svoj nožić, maleni.”

Zvuk povišenih glasova lebdio je tiho na povjetarcu. “Dobro,” procijedi Dow, puno preglasnoza Cuckove živce, “počinju!”

“Čujem i sam!” Cucak se otrese, motajući uže u labave kolute, spreman za bacanje.

“Znaš što radiš s time? Bilo bi mi drago da ga ne baciš na mene.”

“Ma da?” Cucak zanjiše kuku amo-tamo, tek toliko da joj odvaže težinu. “Baš sam si razmišljaoda bi, ako se već ne zakvači za taj zid, bilo jednako dobro da se zakvači za tvoju glupu glavu.” Zavrtije ukrug, pa u još veći, pusti da mu malo užeta prođe kroz prste, a onda zamahne i pusti je da poleti.Kuka zaplovi, fino glatko, a uže se razmota za njom preko kruništa bedema. Cucak se strese kad jezveknula na kameni put, no nitko se ne pojavi. Potegne uže. Korak-dva klizne dolje, a onda zapne.Bilo je čvrsto kao kamen.

“Iz prve”, reče Mrki.

Cucak kimne, i ni sam nije mogao vjerovati. “Koja je vjerojatnost? Tko će prvi?”

Cucak mu se naceri. “Onaj tko sad drži uže, ja mislim.”

Kad se Cucak počeo penjati, sine mu da po glavi vrti sve načine na koje čovjek može poginutidok se penje po ovom zidu. Kuka prokliže i on padne. Uže se iskrza i pukne, on pada. Netko ugledakuku i čeka ga da dođe do vrha, a onda prereže uže. Ili čeka da on dođe do vrha pa mu prereže vrat.Ili ovoga časa zove desetak mrga da zarobe tog idiota koji se sam pokušava popeti u grad, ma tko onbio.

Čizme su mu strugale po hrapavom kamenu, konoplja mu je grizla ruke, ruke su ga žarile odnaprezanja, a cijelo to vrijeme iz petnih se žila trudio utišati strugavo dahtanje. Krunište se malo pomalo približavalo, pa još više, a onda je bio gore. Zakvači prste za kamen i proviri preko. Prolaz jebio prazan, u oba smjera. Šmugne preko parapeta i za svaki slučaj izvuče nož. Noževa nikad dosta, itako to. Provjeri da je kuka čvrsto uglavljena, a onda se nagne, ugleda Dowa koji je s dna gledaogore, i Mrkoga koji je držao donji kraj užeta s jednom nogom na zidu, spreman za penjanje. Cucak muda znak da dođe i nastavi ga gledati kako kreće gore, ruku preko ruke, dok mu je Dow držao donjikraj užeta da ne lamaće. Uskoro je bio na pola—

“Koji kurac—”

Cucak naglo okrene glavu ulijevo. Nekoliko je vazala bio nedaleko od njega, upravo su prošlikroz vrata najbliže kule na zidine. Oni su zurili u njega i on u njih, činilo mu se, užasno dugo.

“Ovdje je uže!” povikne on i zamahne nožem kao da ga pokušava odrezati s kuke. “Neki gad sepokušava popeti preko!”

“Tako mi mrtvih!” Jedan dojuri, zapilji se u Mrkoga koji se ljuljao ukrug. “Penje se!”

Drugi isuče mač. “Ne brini se ti ništa.” Digne ga, naceren, spreman presjeći uže. A onda sezaustavi. “Hej - zašto si ti sav blatan?”

Cucak ga ubode u prsa, najjače što je mogao, pa onda još jedanput. “Iiiiiii!” zacvili vazal,pogužvanog lica, zatetura natraške prema zidu i ispusti mač preko njega. Njegov kompanjon zaleti sena Cucka vitlajući golemim buzdovanom. Cucak se sagne ispod njega, no vazal se zabuba u njega iobori ga na leđa, tako da mu je glava prasnula o pod.

Buzdovan se otkotrlja i oni se nastave hrvati; vazal je udarao rukama i nogama dok mu je Cucakpokušavao oviti ruke oko vrata i spriječiti ga da počne vikati. Zakotrljaju se na jednu stranu, pa nadrugu, uspentraju se na noge pa zaglavinjaju po putu. Vazal zarije rame Cucku ispod pazuha i odguraga natrag do zida pa ga pokuša prevaliti preko.

“Sranje”, izdahne Cucak kad su mu se noge odvojile od poda. Osjetio je kako mu guzica stružepo kamenu, ali se još uvijek držao, s rukama čvrsto oko vazalova vrata čime mu nije dao da poštenoudahne. Ode još dva-tri centimetra u zrak, osjeti kako mu gura glavu otraga, gotovo s više težine nakrivoj strani zida nego na pravoj.

“Ideš preko, seronjo!” grakne vazal, oslobodivši vrat od Cuckovih prstiju i pogurnuvši ga jošmalo dalje. “Ideš—” Oči mu se raskolače. Zatetura natraške s drškom strijele koja mu je stršala izboka. “A ne mogu—”Još mu jedna bubne u vrat i on posrne jedan korak, i bio bi pao preko drugestrane zida da ga Cucak nije zgrabio za ruku, povukao na prolaz i držao ondje dok je balavioposljednjih nekoliko dahova.

Kad je bio gotov, Cucak se zakotrlja na noge i ostane stajati pognut iznad trupla i disati. Mrkipožuri k njemu, dobro gledajući da ne bi još tko nabasao. “Si dobro?”

“Barem jednom. Barem jednom bi’ volio dobit pomoć prije nego budem na rubu smrti.”

“Bolje nego poslije.” Cucak je morao priznati da ima istine u tome. Gledao je Dowa kako sepentra preko zida i kotrlja na prolaz. Vazal kojeg je Cucak izbo još uvijek je disao, ali jedva, i sjediou blizini kuke. Dow mu u prolazu sjekirom otfikari komad lubanje, bezbrižno kao da cijepa drva.

Zatrese glavom. “Ostavim vas same na deset dahova i evo što se dogodi. Dva mrtvaca, a?”Dow se sagne, zarije dva prsta u rupe koje je Cuckov nož napravio, izvadi ih i razmaže si krv pojednoj strani lica. Naceri se gore prema njima. “Što bi’ mogli napraviti s dva mrtvaca?”

Strahotni kao da je ispunjao cijeli krug, jedne polovice gole i plave, druge pokrivene crnimželjezom, kao čudovište koje se na silu oslobodilo iz legendi. Nije se imao gdje sakriti od njegovihgolemih šačetina, a ni od straha od njega. Oklopi su štropotali i zveketali, ljudi su rikali i urlikali,more zamagljenih lica iskrivljenih od mahnitog bijesa.

Logen se šuljao po rubu kratke trave i pokušavao meko koračati. Možda jest manji, ali je brži,pametniji. Barem se nadao da jest. Morao je biti, inače je blato. Samo se morao kretati, izmicati,saginjati, kloniti mu se s puta i čekati svoj trenutak. Prije svega, ne primiti udarac. Ne primiti udaracje glavno.

Div nasrne na njega niotkuda, a ogromna mu istetovirana šaka doleti u magli. Logen mu se bacis puta, ali mu je ovaj svejedno okrznuo obraz i zahvatio rame tako da je sve zateturao. Toliko o

neprimanju udarca. Neki štit, i to ne prijateljski, silovito ga gurne natrag i on zaglavinja u drugustranu, a glava mu šibne naprijed. Zaroni naglavce, umalo se poreže na vlastiti mač, očajnički sezakotrlja u stranu i ugleda kako je ogromna čizma Strahotnoga tresnula o pod, i zemlja poleti s mjestagdje je tren prije bila njegova lubanja.

Logen se uskobelja na noge na vrijeme da ugleda veliku plavu šaku kako opet leti prema njemu.Sagne se ispod nje i u prolazu zasiječe tetovirano tijelo Strahotnoga. Tvorčev mač zaroni duboko udivovo bedro kao lopata u tratinu. Golema noga popusti i on klone na oklopljeno koljeno. Trebao jeto biti smrtonosan udarac, ravno kroz velike žile, ali krvi je bilo tek neznatno više nego da se porezaopri brijanju.

Pa ipak, ako jedno ne uspije, pokušaš drugo. Logen zaurla kad je zasjekao ćelavu glavuStrahotnoga. Oštrica zvekne po oklopu na divovoj desnoj ruci koju je ovaj u pravi čas dignuo.Zastruže niz taj crni metal i otkliže, bez učinjene štete, pa zagrize u zemlju tako da su Logenu rukezavibrirale.

“Uuuf!” Koljeno Strahotnoga zarije mu se u trbuh, presavine ga napola ionzatetura, osjetipotrebu da se iskašlje, ali nije imao zraka za to. Div se već bio osovio na noge i zamahnuooklopljenom šakom, grumenom crnog

željeza veličine ljudske glave. Logen se baci u stranu, zakotrlja po kratkoj travi, osjeti vjetar odvelike ruke koja je zaorala uz njega. Tresne u štit pred kojim je on maločas stajao, smrska ga ukomadiće i baci čovjeka koji ga je držao s jaukom na zemlju.

Izgleda da je duh bio u pravu. Oslikanu stranu nije moguće raniti. Logen čučne, pričeka da muprobadajući bol u trbuhu dovoljno oslabi da može udahnuti, a pritom je pokušavao smisliti neki trikkoji bi mogao upotrijebiti, ali nije smislio ništa. Strahotni okrene migoljavo lice prema Logenu. Izanjega na podu oboreni je čovjek cvilio pod skršenim ostacima štita. Karlovi s obiju strana primaknuse jedan drugome da zatvore rupu, pomalo nevoljko.

Div polako korakne naprijed, a Logen bolno korakne unatrag.

“Još uvijek sam živ”, prošapće sam sebi. Ali koliko još dugo, bilo je teško reći.

West se nikad u životu nije osjećao toliko uplašeno, toliko uzbuđeno, toliko silno živo. Čak nikad je osvojio Turnir i kad mu je cijeli Trg maršala klicao. Čak ni kad je jurišao na zidine Ulriocha iizronio iz prašine i kaosa na toplo sunce.

Koža mu se ježila od nade i užasa. Ruke su mu bespomoćno trzale s pokretima Devetprstoga.Usne su mu mrmljale uzaludne savjete, tiho ohrabrenje. Pokraj njega, Pike i Jalenhorm su senaguravali, gurali i vikali toliko da su promukli. Iza njih je grmjela mnogobrojna publika, svi su seupinjali da nešto vide. Sa zidina su se naginjali, urlali i mahali šakama po zraku. Krug muškaracauvijao se s kretnjama boraca, nikad miran, napuhavao se i uvlačio nazad kako su vitezovi nasrtalinaprijed i povlačili se.

I gotovo uvijek dosad, povlačio se Devetprsti. Velika zvijer od čovjeka po svim standardima,

doimao se sitnim, slabim i krhkim u tom zastrašujućem društvu. Da sve bude još puno gore, na djeluje tu bilo nešto vrlo čudno. Nešto što bi West mogao nazvati samo magijom. Teške rane, smrtonosnerane, zatvarale su se u plavoj Koži Strahotnoga njemu pred očima. To stvorenje nije čovjek. Može tobiti samo đavo i kad god bi se nadvio nad njega, West je osjećao strah kao da stoji na samom rubupakla.

West se namrgodi kad je Devetprsti nemoćno odletio u štitove na suprotnoj strani kruga.Strahotni digne svoju oklopljenu šaku s namjerom da mu uputi udarac koji bi mu zasigurno samljeolubanju u kašu. No ne pogodi ništa osim zraka. Devetprsti se trznuo u stranu u zadnji čas i željezo mupromaši čeljust za dlaku. Njegov masivni mač zasiječe prema dolje, odbije se od oklopljenog ramenaStrahotnog uz zvonki zveket. Div zatetura natraške i Devetprsti krene za njim, blijedih ožiljakarastegnutih na ukočenom licu.

“To!” usklikne West, a ljudi oko njega zaurlaju s odobravanjem.

Sljedeći udarac zacvili po divovoj oklopljenoj strani, ostavi dugu svijetlu ogrebotinu i otkinedobar grumen. Zadnji zasiječe duboko u njegova oslikana rebra, koja ispljunu prašinast mlaz krvizemlje, i izbaci ga iz ravnoteže tako da je zamlatarao rukama. West širom zine kad je golema sjenapala na njega. Strahotni se sruši na njegov štit kao posječeno stablo i baci ga na drhtava koljena, kadje pokleknuo pod njegovom težinom, i želudac mu se počne okretati od strave i gađenja.

A onda ugleda. Jedna od kopči oklopa punog šiljaka i zakovica, tik ispod divovog koljena, bilaje nekoliko centimetara od Westove slobodne ruke. U tom je trenutku mislio samo kako bi se Bethodmogao izvući, nakon svih mrtvaca koje je ostavio za sobom, razbacane uzduž i poprijeko Anglandije.Stisne zube i uhvati kraj kožnatog remena, debelog poput muškog pojasa. Povuče ga kad je Strahotnipogurao svoju pregolemu masu na noge. Kopča se uz zveket otvori, a oklop na silnom listu labavozaklapara kad je opet spustio nogu na tlo, kad mu je ruka poletjela i odvalila Devetprstoga da je svezateturao natraške.

West se s mukom pridigne sa zemlje, i već je požalio zbog svoje impulzivnosti. Osvrne seokolo po krugu u potrazi za nekim znakom da ga je netko vidio, ali svi su pogledi bili uprti u borce.Sada mu se to činilo kao sićušna, drska sabotaža koja nikad neće donijeti ni najmanju prevagu. Osimšto bi njega mogla doći glave, dakako. Tu je činjenicu znao još od djetinjstva. Ako te uhvate da varašu sjevernjačkom dvoboju, urezat će u tebe krvavi križ i izvaditi ti utrobu.

Logen se trzne u stranu od oklopljene šake, zaglavinja udesno kad mu je plava prozujala uzglavu, baci se ulijevo kad je željezni dlan opet šibnuo prema njemu, posklizne se i umalo padne.Svaki od tih udaraca bio je dovoljno jak da mu otkine glavu. Spazi oslikanu ruku kako se vraća,zaškrguće zubima dok se izmicao oko još jednog silovitog udarca Strahotnoga, zamahnuvši većmačem gore i preko.

Oštrica glatko zastriže kroz plavu ruku, tik ispod lakta, i ona odleti i otkotrlja se na drugi krajkruga zajedno s kapljama krvi. Logen grčevito udahne zraka u užarena pluća i visoko podigneTvorčev mač, pripremi se za još jedan, zadnji pokušaj. Oči Strahotnoga svrnu se gore premamatiranoj sivoj oštrici. Okrene glavu u stranu i ona ga zasiječe duboko u oslikanu lubanju,rasprskavši kaplje tamne krvi i raskolivši mu glavu sve do obrve.

Divov oklopljeni lakat zarije se Logenu u rebra, napola ga digne od poda i odbaci ga na drugikraj kruga tako da je sve lamatao rukama i nogama. Odbije se od nekog štita, opruži naglavce i ostaneležati i pljuvati prašinu dok se mutni svijet okretao oko njega.

Lecne se kad se odgurnuo od poda, zatrepće suze iz očiju i protrne. Strahotni zakorači naprijed,s mačem još uvijek duboko u lubanji, i pokupi odsječenu ruku. Nasloni je na nezakrvavljeni batrljak,zakrene je malo u desno, pa malo u lijevo i pusti je. Velika je podlaktica opet bila čitava, a slova suneprekinuto tekla od ramena do zapešća.

Ljudi izvan kruga zanijeme. Div nakratko promigolji prstima, a onda posegne gore i uhvatidršku Tvorčeva mača. Zakrene je u jednu stranu, pa u drugu, i lubanja mu je hrskala kako se kostpomicala. Izvuče oštricu, zatrese glavom kao da želi otresti laganu vrtoglavicu. Zatim baci mač prekokruga i ona doklapara Logenu pred noge po drugi put toga dana.

Logen se zabulji u nju dok su mu se prsa nadimala. Sa svakom mu je razmjenom udaracapostajalo sve teže. Boljele su ga ozljede koje je zadobio u planinama, a udarci koje je primio u krugupulsirali su. Zrak je još uvijek bio hladan, no košulja mu je bila ljepljiva od znoja.

Strahotni nije odavao znakove umora, čak ni s pola tone oklopa pričvršćenih za tijelo. Nanjegovu migoljavom licu nije bilo ni kapi znoja. Na njegovu tetoviranom tjemenu nije bilo niogrebotine.

Logen osjeti da ga opet jako mori strah. Sad je znao kako se osjeća miš kad ga mačka drži ušapama. Trebao je pobjeći. Trebao je pobjeći i ne osvrtati se, a umjesto toga odabrao je ovo. Ako senešto može reći za Logena Devetprstog, može se reći da taj gad nikad neće naučiti. Divova ustarastegnu se u migoljav osmijeh.

“Još”, kaže.

Cucku se pripišalo dok je prilazio dverima carleonskih unutarnjih zidina. Uvijek mu se pišalo uovakvim trenucima.

Na sebi je imao odjeću jednoga od mrtvih vazala, dovoljno veliku da je morao prejako stegnutiremen, a plašt mu je visio preko krvave rupe od noža na košulji. Mrki je nosio odoru drugoga, slukom preko jednog ramena i velikim buzdovanom koji mu se klatio u drugoj. Dow je klonulo hodaoizmeđu njih, sa zapešćima svezanim iza leđa, i tupavo strugao nogama po kaldrmi, a krvava mu jeglava visjela kao da su ga pošteno isprebijali.

Izgledalo je to kao bijedna varka, ako će Cucak iskreno. Otkad su se spustili sa zidina, Cucak jeizbrojao barem pedeset stvari koje su ih mogle odati. Ali nije bilo vremena ni za što pametnije.Trebaju samo dobro pričati i smješkati se i nitko neće primijetiti znakove. Barem se tako nadao.

Sa svake strane vrata stajao je po jedan stražar, par karlova u dugim kaputima od veriga, skacigama na glavi i kopljima u ruci.

“Stoje sad ovo?” upita jedan koji se mrštio dok su prilazili.

“Našli smo gada kako se pokušava ušuljati.” Cucak raspali Dowa sa strane po glavi, tek tolikoda izgleda uvjerljivije. “Vodimo ga dolje, zaključat ćemo ga dok ovi ne završe.” Krene proći izmeđunjih.

Jedan stražar zaustavi ga na mjestu položivši mu ruku na prsa, i Cucak gutne. Karl kimne premagradskim dverima. “Kako ide tamo dolje?”

“Dobro, valjda.” Cucak slegne ramenima. “Taj Strahotni me jebeno plaši. On i ona njegovaprokleta vještica. Ne mogu reć da ću previše plakati ako ih Krvava Devetka oboje ubije.”

Drugi se zasmijulji, pogurne kacigu otraga prema tjemenu i prinese krpicu da obriše znoj ispodnje. “Imaš ti—”

Dow skoči naprijed, s olabavljenim krajevima užeta oko zapešća, i zarije nož u karlovo čelosve do drške. Baci ga kao stolicu kojoj je netko pokosio noge. Gotovo u istom trenu posuđenibuzdovan Mrkoga zvizne u vrh kacige drugog stražara, ostavi u njoj veliku ulubinu i zakuca joj obodsve do vrha njegova nosa. Ovaj malo zaslini i zaglavinja natraške kao da je pijan. Onda mu krv počneu mjehurićima curiti iz ušiju i on se sruši na leđa.

Cucak se okrene i pokuša raširiti ukradeni plašt tako da nitko ne vidi Dowa i Mrkog kakoodvlače dva leša, ali grad se doimao praznim. Svi gledaju dvoboj, nesumnjivo. Na trenutak se zapitašto se događa tamo u krugu. Dovoljno dugo da ga uhvati gadan osjećaj u trbuhu.

“Hajde.” Okrene se i ugleda Dowa iskeženog cijelim krvavim licem. Dva je leša samo uglavioiza vrata, a jedan je ukriž gledao prema rupi od noža u vlastitoj glavi.

“Je F to dovoljno?” upita Cucak.

“Što, hoćeš reć koju riječ za pokojnike, a?”

“Znaš na što mislim, ako netko—”

“Nema sad vremena za pametovanje.” Dow ga zgrabi za ruku i odvuče kroz vrata. “Idemo ubit’tu vješticu.”

Đon metalne čizme Strahotnoga bubne u Logenova prsa, istrgne mu zrak iz pluća i zakuca ga uzemlju, tako da mu se mač otkotrljao iz zgrčene ruke, a rigotina ga počela žariti u dnu grla. Prije negoje shvatio gdje se nalazi, velika se sjena spusti na njega. Metal se čvrsto ovije oko njegova zapešća,čvrsto kao škrip. Pokosi mu noge i on se nađe na trbuhu, s rukom iskrenutom iza leđa i punim ustimaprašine na koje je morao misliti. Nešto mu pritisne obraz. Isprva hladno, a onda bolno. Velikostopalo Strahotnoga. Zapešće mu je bilo izvrnuto i potegnuto u zrak. Glavu mu je sve više gnječio uvlažnu zemlju, a kratka ga je trava bockala u nosu.

Razdorna bol u ramenu bila je strašna. Uskoro je postala još puno gora. Uhvatio ga je brzo,bespomoćnog, i razvukao ga kao zeca kojem kani oguliti kožu. Publika je zanijemjela bez daha, i čulose jedino šljapkanje izudaranog mesa oko Logenovih usta i zrak koji mu je pištio iz jedne nosnice.Ako se išta može reći za Logena Devetprstog, može se reći da je gotov. Vraća se u blato i nitko ne

može reći da to nije zaslužio. Prikladan je to kraj za Krvavu Devetku, da ga rastrgaju u krugu.

Ali velike ruke nisu vukle dalje. Krajičkom jednog treptavog oka, Logen je uspio vidjetiBethoda kako se naginje preko kruništa bedema. Kralj Sjevernjaka mahao je i mahao rukom upolaganim krugovima. Logen se sjećao što to znači.

Samo polako. Neka potraje. Pokaži im svima lekciju koju nikad neće zaboraviti.

Velika čizma Strahotnoga sklizne mu s čeljusti i Logen osjeti kako ga diže u zrak i kako mu seudovi klate kao lutki kojoj su prerezali konce. Tetovirana ruka poleti uvis, crna pred suncem, ipljusne Logena po licu. Dlanom, kao što bi otac ćušnuo neposlušno dijete. Imao je osjećaj kao da gaje raspalio tavom. Svjetlo se rasprsne u Logenovoj lubanji, a usta mu se napune krvlju. Sliku je uspioizoštriti taman na vrijeme da ugleda oslikanu ruku kako zamahuje u drugom smjeru. Obrušavala se sastrašnom izvjesnošću i raspalila ga nadlanicom, kao što bi ljubomoran muž udario bespomoćnu ženu.

“Grgh—” začuje se kako govori pa poleti kroz zrak. Plavo nebo, zasljepljujuće sunce, žutatrava, zblenuta lica, sve u nerazgovijetnim mrljama. Zabije se u štitove na rubu kruga, bubne napolaonesviješten na zemlju. Negdje u daljini ljudi su vikali, urlali, zviždali, ali nije mogao razabratiriječi, a nisu ga ni zanimale. Bio je u stanju razmišljati samo o hladnoći u trbuhu. Kao da mu je utrobanapunjena ledom koji bubri.

Ugleda bijelu ruku, zamrljanu ružičastom krvlju, s bijelim žilama koje su poiskakale izizgrebane kože. Svoju ruku, naravno. Bio je tu batrljak. No kad je pokušao raširiti prste, samo su sejače držali za smeđu zemlju.

“Da”, prošapće i krv mu počne sliniti iz umrtvljenih usta i kapati u travu. Led mu se širio iztrbuha sve do vrhova prstiju i umrtvio mu svaki dio tijela. I bolje da jest. Bilo je krajnje vrijeme.

“Da”, reče on. Pridigne se, na koljeno, krvave mu se usne razvuku sa zuba, krvava mu desnaruka počne plaziti kroz travu u potrazi za drškom Tvorčeva mača i čvrsto se oko nje ovije.

“Da!” procijedi, i Logen se nasmije, i Krvava se Devetka nasmije zajedno s njim.

West nije očekivao da će Devetprsti ustati, ikad više, no jest, i kad je ustao, smijao se. Isprvaje to zvučalo gotovo kao plač, slinavo hihotanje, prodorno i čudno, ali je postajalo sve glasnije,intenzivnije, hladnije dok je ustajao. Kao da se smije okrutnoj šali koju nitko drugi nije shvatio.Kobnoj šali. Glava mu padne u stranu kao obješenom čovjeku, jarkog lica posve opuštenog okoizrezanog cera.

Krv mu je obojala zube ružičasto, cijedila mu se iz posjekotina na licu, kapala iz razbijenihusana. Smijeh je grgljao sve glasnije i glasnije, parao Westu uši, pilio kao nazubljena oštrica.Mučniji od vriska, bjesniji od ijednog bojnog pokliča. Užasno, bolesno pogrešan. Cerekanje masakru.Hihotanje u klaonici.

Devetprsti zatetura naprijed kao pijanac, njišući se, sav divlji, s mačem koji mu se ljuljao ukrvavoj šaci. Mrtve su mu oči svjetlucale, vlažne i izbuljene, zjenica nabreklih u dvije crne jame.

Njegov je luđački smijeh rezao, strugao i sjekao okolo po krugu. West osjeti da se polako odmiče,suhih usta. Cijela se publika odmicala. Više nisu znali kojega se od njih više boje: Fenrisa Strahotnogili Krvave Devetke.

Svijet je gorio.

Koža mu je plamtjela. Dah mu je bio kipuća para. Mač mu je bio traka rastaljenog metala ušaci.

Sunce mu je udaralo usijane bijele uzorke u peckave oči, i hladne sive siluete ljudi, štitova,zidina i diva satkanog od plavih riječi i crnog željeza. Strah je istjecao iz njega u mučnim valovima,no Krvava se Devetka samo još jače smiješio. Strah i bol samo su dolijevali ulje na vatru, i plamenje sukljao sve više i više.

Svijet je gorio, a u njegovu središtu Krvava je Devetka gorio najvruće od svega. Pruži ruku,skvrči tri prsta i pozove ga.

“Ja čekam”, reče.

Velike šake sijevale su prema licu Krvave Devetke, veliki dlanovi grabali su mu prema tijelu.No sve što je div uhvatio bio je smijeh. Lakše je udariti treperavi plamen. Lakše je uhvatiti vijugavidim.

Krvava Devetka zacvrči, kao voda na ugljenju. Cvrčanje prijeđe u režanje, prskanje željeza izkovačnice, režanje preraste u silan urlik, suhu šumu u plamenu, i on pusti mač na slobodu.

Sivi je mač pravio oštre krugove, sjekao beskrvne rupe u plavome mesu, zveketao po crnomželjezu. Div iščezne i oštrica zagrize u lice jednog od štitonoša. Glava mu se rasprsne i poprskakrvlju drugoga, i u zidu oko kruga istrgne se rupa. Ostali su se vukli natraške, lelujavih štitova, a krugse napuhao od straha. Bojali su ga se još više nego diva, i pametno od njih da jesu. Sve što živi njemuje neprijatelj, a kad Krvava Devetka raskomada ovog đavoljeg stvora, prijeći će na njih.

Krug je bio grotlo. Gore na zidovima gomila je nahrupila kao podivljala para. Tlo se pomicaloi bujalo pod nogama Krvave Devetke kao uzavrelo ulje.

Njegov urlik preraste u kipući vrisak, i mač sijevne dolje i zvekne u bodljikavi oklop kao čekićpo nakovnju. Div prisloni plavi dlan na svjetliji dio glave, i lice mu se migoljilo kao gnijezdo crva.Oštrica mu je promašila glavu, ali mu je otela gornju polovicu uha. Krv mu je pulsirala iz rane, curilasa strane niz golemi vrat u dvjema tankim prugama, i nije stajala.

Dva se velika oka razrogače i div poleti naprijed uz gromoglasan urlik. Krvava se Devetkazakotrlja pred njegovom zamahnutom šakom, klizne okolo iza njega i primijeti da mu je crno željezozalomatalo od noge, zveckajući sjajnom kopčom. Mač šmugne prema van i klizne kroz pukotinu izagrize duboko u veliki bijeli list unutra. Div zaurla od bola, okrene se, posrne na ranjenu nogu ipadne na koljena.

Krug je bio lonac za taljenje. Lica ljudi koji su urlikali oko ruba plesala su poput dima,

vrtložila se kao rastaljeni metal, s onako sraslim štitovima.

Sad je čas. Jutarnje je sunce sjalo odozgo, blještalo na masivnom prsnom oklopu kao daoznačava metu. Sad je taj predivni čas.

Svijet je gorio i poput podivljalog plamena Krvava se Devetka protegne, izvije unatrag ivisoko podigne mač. Rad Kanediasa, Majstora Tvorca, od kojeg nikad nije iskovano oštrije sječivo.Ljuti mu rub zareže dugačku rasjekotinu u crnom oklopu, kroz željezo i u meko tkivo, tako da su iskrefrcale i krv prskala, a škripa se metala pomiješala s bolnim krikom koji se oteo Strahotnome iziskrivljenih usta. Rana koju je ostavio u njemu bila je duboka.

Ali ne dovoljno duboka.

Divove velike ruke prođu Krvavoj Devetki iza leđa i obujme ga u zagušujući zagrljaj. Rubovicrnoga metala probili su mu kožu na desetak mjesta. Čvršće ga je div stiskao, i vukao ga bliže i zubatise šiljak zarije

Krvavoj Devetki u lice, probije mu obraz i zastruže po zubima, zagrize mu sa strane u jezik iispuni usta slanom krvlju.

Stisak Strahotnoga bio je težak kao planine. Ma koliki bio gnjev Krvave Devetke, ma koliko seon migoljio, bacakao i urlao od bijesa, ovaj ga je držao čvrsto kao što hladna zemlja drži zakopanepokojnike. Krv mu se slijevala s lica i s leđa, a iz velike mu posjekotine u oklopu Strahotnoganatapala odjeću i širila se, kipuća, po koži.

Svijet je gorio. Iznad pećnice, grotla, lonca za taljenje, Bethod je kimnuo i divove hladne rukestegnu još čvršće.

Cucak je slijedio svoj nos. Rijetko ga je kad odveo na krivi trag, njegov nos, i nadao se ko samvrag da ga neće baš sad iznevjeriti. Bio je to nekakav odvratan miris - nalik na slatke kolačeostavljene predugo u pećnici. Vodio je ostale praznim hodnikom, niz sjenovito stepenište, šuljao sekroz vlažnu tamu čvoraste utrobe Skarlingova brda. Sad je nešto i čuo, osim što je njušio, i zvučalo jejednako odvratno. Ženski glas koji je tiho i polako pjevao. Nekakvo neobično pjevanje, na nekomjeziku koji Cucak nije razumio.

“To je sigurno ona”, promrmlja Dow.

“Nimalo mi se ne sviđa kako to zvuči”, Cucak mu uzvrati šaptom. “Zvuči kao magija.”

“A što si ti očekivao? Pa ona je jebena vještica, ne? Proći ću okolo sa stražnje strane.”

“Ne, čekaj—” No Dow se već šuljao na drugu stranu, meko i tiho tabanajući čizmama.

“Sranje.” Cucak je slijedio miris i šuljao se niz prolaz s Mrkim za leđima, a bajanje jepostajalo sve glasnije i glasnije. Pruga svjetla šuljala se iz okvira vrata i on joj se malo-pomalopribliži, prisloni bok uza zid i virne iza ugla.

Soba na drugoj strani izgledala je vještičje da više nije mogla. Mračna i bez prozora, s joštrima prolazima po zidovima. Bila je osvijetljena samo jednim zadimljenim žeravnikom na drugomkraju prostorije, iz kojeg je ugljen cvrčao i bacao prljavo crveno svjetlo na sve, uz mučno sladakvonj. Posvuda su bile razbacane staklenke i lonci, snopovi grančica, trava i suhoga cvijeća visjeli sus masnih kosih greda i bacali čudne sjene u kutove, nalik na siluete obješenih ljudi koji se klate.

Nad žeravnikom je stajala žena, leđima okrenuta Cucku. Duge bijele ruke bile su joj širomraširene, sjajne od znoja. Zlato joj je bljeskalo oko tankih zapešća, crna kuštrava kosa visjela joj jeniz leđa. Cucak možda nije znao riječi koje je pjevala, ali mogao je naslutiti da su u pitanju nekamračna posla.

Mrki digne luk i upitno ga pogleda. Cucak odmahne glavom i tiho isuče nož. Moglo bi je bitizeznuto iz prve ubiti strijelom, a tko zna što bi mogla učiniti ako je pogode? Hladna oštrica u vratništa ne prepušta slučaju.

Zajedno se ušuljaju u sobu. Zrak je unutra bio vruć i gust kao močvarna voda. Cucak seprikradao naprijed, nastojeći ne disati, siguran da bi ga inače ugušio smrad. Znojio se, ili se sobaznojila; u svakom mu je slučaju koža začas bila puna kapljica rose. Pazio je kuda gazi, pronalazio putizmeđu sveg onog smeća razbacanog po podu - kutija, svežnjeva, boca. Prevrtao je dršku noža povlažnom dlanu, fiksirao pogled u jednu točku između njezinih lopatica, točku u koju će ga zabiti—

Nogom zapne za staklenku i ona se uz zveket zakotrlja. Ženina se glava naglo okrene, a bajanjejoj zamre na usnama. Ispijeno, bijelo lice, blijedo kao utopljenikovo, crna boja oko suženih očiju -plavih očiju, hladnih poput oceana.

Krug je zanijemio. Ljudi oko njegovih oboda bili su mirni, a lica i štitovi bili su im mlitavoobješeni. Gomila iza njihovih leđa, ljudi zbijeni po parapetima, svi su se ukipjeli, svi su utihnuli kaoda su mrtvi.

Uz sav luđački bijes Devetprstoga, uz sve njegovo uvijanje i koprcanje, div ga je čvrsto držao.Debeli mišići migoljili su se pod plavom kožom dok su se goleme ruke Strahotnoga stezale i cijedileživot iz njega. West je imao gorak okus u ustima od bespomoćnog razočaranja. Sve što je napravio,sve što je pretrpio, svi oni izgubljeni životi, sve nizašto. Bethod će slobodno odšetati.

A onda Devetprsti životinjski zareži. Strahotni ga je još uvijek držao, ali plava mu je rukadrhtjela od naprezanja. Kao da je odjednom oslabio pa više ne može stiskati. Svaka tetiva u Westovutijelu ukočila se dok je gledao. Debeli remen štita zarezao mu se u dlan. Čeljust je toliko stisnuo dasu ga zubi boljeli. Dva su borca bila u klinču, i upinjali se jedan u drugoga svakim svojim vlaknom, aipak su stajali potpuno mirno, ukipljeni u središtu kruga.

Cucak poleti naprijed, s nožem u zraku i spremnim.

“Stani.”

U trenu se posve ukipi. Nikad nije čuo takav glas. Jedna riječ i u glavi mu nije ostala ni jednajedina misao. Zurio je u blijedu ženu otvorenih usta, jedva dišući, nadajući se da će izgovoriti još

koju.

“Ti isto”, kaže ona i dobaci pogled Mrkome, čije se lice objesi i on se nasmiješi, a već je bionapola napnuo luk.

Ona odmjeri Cucka od glave do pete, a onda se naćubi, kao da je razočarana. “Zar se takoponašaju gosti?”

Cucak trepne. Koji mu je vrag bio da ovako upadne s isukanom oštricom? Nije mogao vjerovatida je napravio takvo nešto. Zacrveni se do korijena kose. “Oh... žao mi je... tako mi mrtvih...”

“Gah!” Mrki reče i baci luk u kut prostorije kao da je iznenada shvatio da drži govno u ruci, aonda se zbunjeno zapilji u strijelu.

“Tako je već bolje.” Ona se nasmiješi i Cucak ustanovi da se ceri kao idiot. Možda mu je imalo sline iscurilo iz usta, ali nije ga to toliko brinulo. Samo da nastavi pričati i ništa mu se drugoviše nije činilo pretjerano važnim. Pozove ih, gladeći gusti zrak dugim bijelim prstima. “Nemapotrebe da stojite tako daleko od mene. Priđite bliže.”

On i Mrki zateturaju prema njoj kao nestrpljiva djeca. Cucak se umalo saplete u vlastite noge užurbi da joj ugodi, a Mrki se zabuši u stol i samo što ne padne na glavu.

“Moje ime je Caurib.” ,

“Oh”, kaže Cucak. Najljepše ime ikad, bez imalo sumnje. Čudesno kako jedna jedina riječmože biti toliko predivna.

“Harding Mrki je moje ime!”

“Mene zovu Cucak, zbog oštrog njuha i... ovaj...” Tako mu mrtvih, bilo mu je teško normalnorazmišljati. Trebao bi raditi nešto važno, no nije se mogao sjetiti što ni da mu život ovisi o tome.

“Cucak... savršeno.” Glas joj je bio umirujući kao topla kupka, mek kao poljubac, kao med imlijeko... “Nemoj još zaspati!” Cuckova se glava zaljulja, a Cauribino našminkano lice u crno-bijelojse magli vrtložilo pred njim.

“Oprostite—” progrglja, opet se zarumeni i pokuša sakriti nož iza leđa. “Stvarno mi je žao zbognoža... nemam pojma što—”

“Ne brini. Drago mi je da si ga donio. Mislim da bi bilo najbolje da njime probodeš svojegprijatelja.”

“Njega?” Cucak zaškilji u Mrkoga.

Mrki se naceri i kimne mu. “Da, definitivno!”

“Da, da, tak’ je, dobra ideja.” Cucak digne nož koji kao da je težio tonu. “Hmm... želite da ga

pogodim negdje posebno?”

“Srce će biti u redu.”

“Tak’ je. Dobro. Može srce.” Mrki se okrene prema njemu tako da može bolje naciljati. Cucaktrepne, obriše znoj s čela. “Evogac, onda.”

Prokletstvo, kako mu se vrtjelo. Zaškilji Mrkome u prsa jer je htio pogoditi iz prve da se opetne osramoti. “Evo...”

“Sad!” sikne ona na njega. “Samo daj—”

Sjekira je škljocnula kad joj je rascijepala lubanju točno po sredini, sve do brade. Krv pljusnei poprska Cuckovo zblenuto lice, i vještičino tanahno tijelo skljoka se na kamen kao da je sačinjenood krpa.

Dow se namršti dok je vrtio dršku sjekire amo-tamo sve dok sječivo nije izišlo iz Cauribinesmrskane lubanje uz tih usisavajući zvuk. “Kuja previše priča”, progunđa on.

Krvava Devetka osjetio je promjenu. Kao prve zelene mladice u proljeće. Kao prvu toplinu uvjetru kad dođe ljeto. Osjetio je poruku u načinu na koji ga je Strahotni držao. Kosti mu više nisustenjale i prijetile da će se rasprsnuti. Divova je snaga opala, a njegova porasla.

Krvava Devetka usiše zrak i njegov gnjev počne gorjeti jače nego ikad. Polako, polako, odvučelice od divova ramena, osjeti kako mu metal klizi iz usta. Okretao se i okretao dok mu se vrat nijeoslobodio. Dok se nije našao sučelice s divovim migoljavim licem. Krvava se Devetka nasmiješi, aonda poleti naprijed, brz kao kiša iskri, i zarije zube duboko u tu veliku donju usnu.

Div zastenje, pomakne ruke, pokuša odvući glavu Krvave Devetke od sebe, iščupati zube kojisu ga grizli iz svojih usta. No lakše bi se riješio kuge. Ruke mu se opuste kad je Krvava Devetkaiskrivio ruku kojom je držao Tvorčev mač. Krivio ju je kao što se zmija krivi u svome gnijezdu, pa jepolako oslobodi.

Divova plava ruka odmota se od tijela Krvave Devetke, plavom šakom zgrabi zapešće KrvaveDevetke, ali nije ga mogao zaustaviti. Kad sjeme stabla pronađe pukotinu u planini, tijekom dugihgodina njezino korijenje rastočit će svaki kamen. Tako je Krvava Devetka napeo svaki mišić i pustioda vrijeme sporo prolazi, siktajući mržnju Strahotnome u trzava usta. Oštrica se šuljala naprijed,polako, polako, i njezin sami vršak zagrize u oslikano meso, tik ispod divova najdonjeg rebra.

Krvava Devetka osjeti kako vruća krv curi niz dršku i preko njegove stisnute šake, curi iz ustaStrahotnoga u njegova, slijeva mu se niz vrat, izbija iz rana po cijelim njegovim leđima, kapa na tlo,kao što bi i trebalo. Polako, nježno, oštrica je klizila u tetovirano tijelo Strahotnoga, u stranu, premagore, prema unutra.

Velike su šake grabile ruku Krvave Devetke, njegova leđa, i očajnički tražile neki hvat koji bimožda zaustavio strahotno prodiranje te oštrice.

No sa svakim se trenom divova snaga topila, kao led ispred peći. Lakše je zaustaviti Bjelotoknego Krvavu Devetku. Kretnje njegovih ruku bile su poput rasta silnoga stabla, mic po mic, ali nematog tijela, nema tog kamena, nema tog metala koji bi ih zaustavili.

Divovu oslikanu stranu nije bilo moguće raniti. Veliki je Glustrod učinio da bude tako, prijemnogo godina, u Staro doba kad su riječi zapisane na kožu Strahotnoga. No Glustrod je ispisao samopolovicu. Polako je sad, lagano, nježno, vrh TVorčeva mača prelazio tu granicu i prešao u njegovuneispisanu polovicu, ukopavao se u njegove iznutrice, nabadao ga kao ražanj meso spremno za vatru.

Div ispusti glasan visok krik i posljednja mu se snaga istopi iz ruku. Krvava Devetka otpustičeljust i oslobodi ga, jednom mu rukom čvrsto podupirući leđa dok je drugom turao mač u njega.Krvava Devetka siktavo se nasmije kroz stisnute zube, slinavo se nasmije kroz nepravilnu rupu uobrazu. Zabije mač koliko god se dao, i njegova oštrica izbije između ploča oklopa tik ispod divovapazuha i zasja crveno na suncu.

Fenris Strahotni zatetura natraške, još uvijek tuleći, obješenih usta i s dugom niti crvene slinekoja mu je visjela s usne, oslikane polovice već zarasle, a bijele polovice rastrgane poput mljevenogmesa. Muškarci u krugu su ga gledali, ukipljeni, zblenuti iznad vrhova štitova. Noge su mu tapkale poprašini, a on je jednom rukom prtljao da nađe crvenu dršku TVorčeva mača koji mu je do balčaka bioukopan u bok, i s čijeg je kraja krv kapala i ostavljala crvene kapi raspršene po tlu. Njegov jaukpreraste u štropotavo stenjanje, jedna mu se noga poplete o drugu i on se prevrne kao srušeno stablo istropošta se na leđa u sredinu kruga, širom raširenih golemih ruku i nogu. Trzanje njegova licakonačno se umiri i uslijedi duga tišina.

“Tako mi mrtvih.” Izgovoreno je to tiho, zamišljeno. Logen zaškilji u jutarnje sunce, ugleda crniobris čovjeka koji ga je gledao s visoke ulazne kule. “Tako mi mrtvih, nikad nisam mislio da ćešuspjeti.” Svijet se ljuljao iz jedne strane u drugu kad je Logen počeo hodati, a dah mu je hladnozviždao kroz ranu u licu, strugao mu u poderanom grlu. Ljudi koji su tvorili krug sad su mu se micali sputa, glasovi su im utihnuli, a štitovi visjeli na rukama.

“Nikad nisam mislio da ćeš uspjeti, ali kad treba ubijati, nema boljeg čovjeka! Nema goregčovjeka! Oduvijek sam to tvrdio!”

Logen otetura kroz otvorene dveri, pronađe ulaz i počne se penjati strmim stepenicama, okolo-naokolo, siktajući čizmama po kamenu i ostavljajući za sobom tamne mrlje. Krv je kapala, kap, kap,kap, s mlitavih prstiju njegove lijeve ruke. Svaki ga je mišić bolio. Bethodov ga je glas svrdlao.

“Ali ja ću se zadnji smijati, je 1’ da, Krvava Devetko? Ti si tek lišće na vodi! Ideš kamo te kišaodnese!”

Logen je glavinjao dalje dok su ga rebra pekla, zubi se čvrsto stisnuli, a rame strugalo pozaobljenom zidu. Gore i gore, ukrug i ukrug, njegov je isprekidani dah odjekivao za njim.

“Nikad nećeš imati ništa! Nikad nećeš biti ništa! Nikad nećeš stvoriti ništa osim mrtvaca!”

Van na krov, zatrepće na jutarnjem blještavilu, ispljune puna usta krvi preko ramena. Bethod je

stajao na kruništu bedema. Imena su posrtala Logenu s puta dok je hodao prema njemu.

“Ti si sazdan od smrti, Krvava Devetko! Sazdan si—”

Logenova šaka prasne mu u čeljust i on mlitavo zakorači unatrag. Logenova druga ruka raspalimu u obraz i on zaglavinja prema parapetu, a duga mu nit krvave sline poteče iz razbijenih usta.Logen mu uhvati potiljak i trgne koljenom gore u Bethodovo lice, osjeti kako mu se nos zdrobljenosravnio s njim. Logen upetlja prste u Bethodovu kosu, čvrsto je uhvati, visoko mu podigne glavu izabije je dolje u kamen.

“Umri!” procijedi.

Bethod se trzao, grgljao, a Logen mu je dizao glavu i udarao njome dolje, stalno iznova. Zlatniobruč odleti mu s polomljene lubanje i odskakuće niz krov uz veseo zvon.

“Umri!”

Kost je hrskala, a krv šikljala po kamenu u debelim kapima i uskim prugama. Snježnobijeli injegova Imena zurili su blijedih lica, bespomoćni i puni straha, zgroženi i oduševljeni.

“Umri, smrade!”

I zadnjim snagama Logen baci Bethodovo skršeno truplo u zrak i ono se otkotrlja prekoparapeta. Gledao ga je kako pada. Gledao ga je kako se zdrobio na tlu i ostao ležati na boku, srukama i nogama čudno iskrivljenim na sve strane, prstiju zgrčenih kao da nešto pokušava dohvatiti, is glavom od koje je ostala tek tamna mrlja na tvrdoj zemlji. Sva lica iz gomile ljudi koji su stajalidolje bila su okrenuta prema lešu, a onda se polako, širom otvorenih očiju i usta podignu da sezabulje u Logena.

Crummock-i-Phail, koji je stajao među njima, u sredini oštriganog kruga pored golemog truplaStrahotnoga, polako podigne dugu ruku i debeli kažiprst na njezinu vrhu uperi prema gore. “KrvavaDevetka!” zaurla. “Kralj Sjevernjaka!”

Logen je zinuo dolje u njega, zadihan, klimavih nogu, i pokušavao shvatiti. Bijes ga je napustioi za sobom ostavio samo strahovit umor. Umor i bolove.

“Kralj Sjevernjaka!” neko urlikne, daleko u gomili.

“Ne”, zakrešti Logen, ali nitko ga nije čuo. Svi su bili previše opijeni krvlju i bijesom, iliprezauzeti razmišljanjem što im je najlakše, ili previše prestrašeni da bi rekli išta drugo. Klicanje jeizbijalo sa svih strana, isprva tek u kapljicama, pa u mlazu, pa u pravoj bujici, a Logen je mogaosamo gledati, držati se za krvavi kamen i nastojati ne pasti.

“Krvava Devetka! Kralj Sjevernjaka!”

Snježnobijeli je bio na koljenu pokraj njega, s mrljama Bethodove krvi rasprskanim po bijelomkrznu njegova kaputa. On je uvijek bio poznat po tome da se uvlači u najbližu guzicu, ali nije bio

jedini. Svi su klečali, i gore na zidinama i dolje na travi. I Cuckovi karlovi i Bethodovi. Logenovištitonoše i štitonoše Strahotnoga. Možda ih je Bethod naučio lekciji. Možda su zaboravili biti svojiljudi i sada trebaju nekoga drugog tko će im govoriti što da rade.

“Ne”, prošapće Logen, ali iz usta mu iziđe tek muklo srkanje. Nije to imao snage zaustavitiništa više nego što je mogao narediti nebu da se uruši. Tada mu se učinilo da ljudi ipak ispaštaju zasve što su učinili, itekako. Samo ponekad kazna nije onakva kakvu očekuju.

“Krvava Devetka!” zagrmi opet Crummock dok je padao na koljeno i dizao ruke prema nebu,“Kralj Sjevernjaka!”

VEĆE DOBROProstorija je bila još jedna presvijetla kocka. Imala je iste prljavobijelezidove, poprskane

smeđim mrljama. Plijesan, ili krv, ili oboje. Isti trošni stol i stolci. Praktički i sami za sebeinstrumenti za mučenje. Istiužareni bolovi u Gloktinu stopalu, nozi i leđima. Neke se stvari nikadnemijenjaju. Isti zarobljenik, da se bilo koga pita, s istom jutenom vrećompreko glave. Isti kaodeseci koji su prošli kroz ovu sobu u zadnjih nekolikodana, i isti kao još deseci koji su nagruvani ućelije na drugoj strani vrata i iščekuju da im ukažemo milost.

“No dobro.” Glokta odmahne umornom rukom, “Počnimo.”

Frost povuče vreću sa zarobljenikove glave. Dugo, usko kantičko lice s dubokim borama okousta i uredno podrezanom crnom bradom, prošaranom sjedinama. Mudro, dostojanstveno lice, dubokousađene oči koje su se još privikavale na blještavo svjetlo.

Glokta prasne u smijeh. Svaki hihot zabadao mu se u ukočenu kralježnicu i tresao mu ukočenivrat, ali nije si mogao pomoći. Čak i nakon svih ovih godina, sudbina me još uvijek vuče za nos.

“Fto e fmefno?” progunđa Frost.

Glokta obriše suzno oko. “Praktikale Frost, ukazana nam je velika čast. Naš najnovijizarobljenik nije nitko doli gospodin Farrad, porijeklom iz Yashtavita u Kanti, nakon toga nastanjen naveličanstvenoj adresi na vrhu Kraljeva puta. U društvu smo najvrsnijeg zubara u Krugu Svijeta.” /čovjek naprosto mora cijeniti ironiju cijele priče.

Farrad zatrepće u blještavo svjetlo svjetiljke. “Znam vas.”

“Da.”

“Vi ste onaj zarobljenik Gurkhulaca.”

“Da.”

“Onaj kojega su mučili. Sjećam se... doveli su vas k meni.”

“Da.”

Farrad gutne. Kao da mu se od svih tih uspomena povraća. Baci pogled prema Frostu iružičaste mu oči uzvrate mrkim pogledom. Ogleda se po prljavoj, krvlju zamrljanoj sobi, okrhnutimpločicama, izgrebanom stolu. Pogled mu zastane na papiru priznanja koji je na njemu ležao. “Nakonsvega što su vama radili - kako vi sad možete raditi ovo?”

Glokta pokaže Farradu svoj krezubi osmijeh. “Nakon svega što su mi radili, kako bih mogaoraditi išta drugo?”

“Zašto sam ovdje?”

“Iz istog razloga kao i svi koji dođu ovamo.” Glokta je gledao kako Frost meće masivne vrhoveprstiju na papir s priznanjem i pažljivo ga po stolu gura prema zarobljeniku. “Da priznate.”

“Što da priznam?”

“Pa špijuniranje za Gurkhulce.”

Farradovo se lice nabora u nevjerici. “Ja nisam špijun! Gurkulci su mi sve oduzeli! Pobjegaosam iz svog doma kad su došli! Nedužan sam, sigurno to znate!”

Naravno. Kao što su bili i svi špijuni koji su priznali u ovoj sobi u zadnjih nekoliko dana. Alisvi su priznali, bez iznimke. “Hoćete li potpisati papir?”

“Nemam što priznati!”

“Zašto nitko ne može odgovoriti na pitanja koja im postavim?” Glokta protegne bolna leđa,istegne škripavi vrat iz jedne strane u drugu, protrlja korijen nosa palcem i kažiprstom. Ništa nijepomoglo. Ali ionako nikad ništa ne pomaže. Zašto uvijek sve moraju toliko otežavati, i meni i sebi.“Praktikale Frost, biste li dragome gospodinu pokazali naš dosadašnji rad?”

Albino izvuče ulubljenu kantu ispod stola i bez ikakvih ceremonija istrese sadržaj predzarobljenika. Zubi zaštropotaju i počnu kliziti i vrtjeti se po drvu. Na stotine njih. Zubi svih oblika iveličina, od bijelih, preko svih nijansi žute do smeđih. Zubi krvavih korijena i s komadićima tkiva nasebi. Nekoliko ih se otkotrlja preko drugog kraja stola i odskoči po prljavim pločicama, odpucketa ukutove tijesne prostorije.

Farrad užasnuto zine u krvavi nered zuba pred sobom. A čak ni Princ Zuba nikad nije vidioovakvo što. Glokta se nagne naprijed. “Rekao bih da ste i sami dosad iščupali pokoji zub.”Zatvorenik nijemo kimne. “Onda vjerojatno možete zamisliti koliko sam umoran nakon svega ovoga.Zato bih zbilja volio što prije završiti s vama. Ne želim vas ovdje, a ni vi sigurno ne želite biti ovdje.Možemo pomoći jedan drugome.”

“Što moram napraviti?” promrmlja Farrad, nervozno prelazeći jezikom po zubima.

“Nije tako komplicirano. Prvo potpišite priznanje.”

“Pahđon”, promumlja Frost, nagne se i pomete nekoliko zuba s dokumenta, a jedan od njihostavi dugu ružičastu prugu na papiru.

“A zatim imenujte još dva.”

“Još dva što?”

“Pa još dva gurkhulska špijuna, jasno, iz vaših redova.”

“Ali... ja ne poznajem ni jednog špijuna!”

“Onda će morati poslužiti neka druga imena. Vas su već naveli, nekoliko puta.”

Zubar gutne, a onda odmahne glavom i odgurne papir od sebe. Hrabar čovjek, i pravedan. Alihrabrost i pravednost vrline su koje nije dobro imati u ovoj sobi. “Potpisat ću. Ali neću imenovatinedužne ljude. Neka mi se Bog smiluje, neću.”

“Bog vam se možda i smiluje. Ali ne drži on kliješta ovdje dolje. Pritisnite ga.”

Frost zgrabi Farradovu glavu odostraga jednom velikom bijelom rukom iz čije su bijele kožepoiskakale žile, dok je gurao škrip između Farradovih čeljusti i okretno vrtio vijak palcem ikažiprstom sve dok mu usta nisu bila širom otvorena.

“Ah!” progrglja zubar. “Ajhh!”

“Znam. A tek smo počeli.” Glokta je odmaknuo poklopac svoje škrinjice i gledao kako seulašteno drvo, zašiljeni metal i sjajno staklo šire u stranu. Koji ku... Među alatom je zjapilauznemirujuća praznina. “Za Boga miloga! Jesi li ti izvadio kliješta odavde, Froste?”

“A-a”, progunđa albino i srdito odmahne glavom.

“Prokletstvo! Zar nitko od ovih gadova nije u stanju držati vlastite instrumente? Otiđi ususjednu sobu i vidi mogu li nam barem posuditi jedne.”

Praktikal se odgega iz sobe, i teška vrata ostanu odškrinuta za njim. Glokta se strese kad jepočeo masirati nogu. Farrad je zurio u njega, i slina mu se cijedila iz jednog kuta na silu otvorenihusta. Izbuljene mu se oči svrnu u stranu kad je izvana iz hodnika dopro prigušen bolan jauk.

“Ispričavam se zbog ovoga”, reče Glokta. “Obično smo znatno organiziraniji, no zadnjih danaovdje vlada gužva. Toliko smo toga morali obraditi, znate.”

Frost povuče vrata za sobom i pruži Glokti par hrđavih kliješta, ručkama prema njemu. Nahvataljkama je bilo sasušene krvi i nekoliko slijepljenih kovrčavih dlaka.

“Ovo je najbolje što mogu? Pa prljave su!”

Frost slegne ramenima. “U femu e raika?”

Ima on pravo, valjda. Glokta duboko uzdahne, s mukom se iskobelja sa stolice i nagnenaprijed da virne Farradu u usta. A bome ima fini komplet. Bisernobijele i sve na broju.Pretpostavljam da se od izvrsnog zubara i očekuje da ima izvrsne zube. Sve bi drugo bilo lošareklama za njegov zanat.

“Aplaudiram vašoj čistoći. Rijetki je privilegij ispitivati čovjeka koji cijeni važnost ispiranjausta. Mogu reći da nikad nisam vidio ljepše zubalo.” Glokta veselo pokuca po njima kliještima.“Mislim da je šteta sve ih počupati eda biste vi priznali za deset minuta umjesto sad, ali eto.” Sklopihvataljke oko najbližeg zuba i promigolji prstima po drškama.

“Grlgh”, progrglja Farrad. “Hehaa!”

Glokta naškubi usne kao da razmišlja, a onda otpusti kliješta. “Dajmo dobrom gospodinu jošjednu priliku da progovori.” Frost odvine škrip i izvadi ga iz Farradovih usta zajedno s niti sline.“Nešto ste htjeli reći?”

“Potpisat ću!” izdahne Farrad, a niz obraz mu se slije dugačka suza. “Tako mi Bog pomogao,potpisat ću!”

“I imenovati dvojicu suučesnika?”

“Sto god želite... molim vas... što god želite.”

“Izvrsno”, reče Glokta dok je gledao kako pero struže po papiru s priznanjem. “Tko jesljedeći?”

Glokta začuje štropot zasuna iza svojih leđa. Namrgodi se dok je okretao glavu, spremanzaurlati na drskog posjetitelja.

“Vaša Eminencijo”, ovaj prošapće, jedva skrivajući očaj, pa napravi grimasu dok se mučio sustajanjem.

“Ne trebate ustajati, ne kanim ovdje provesti cijeli dan.” Glokta se nađe ukipljen u najbolnijemmogućem položaju, iskrivljen negdje između sjedećeg i stajaćeg položaja, pa se morao nimalograciozno skljokati natrag na stolicu kad je Sult ulebdio u sobu, a tri se njegova golema praktikalatiho nadvila nad vrata iza njega. “Možete reći svojoj nakazi da nas ostavi.”

Frost skupi oči, baci pogled prema ostalim praktikalima, pa natrag na Suita. “No dobro,praktikale Frost”, Glokta će žurno. “Možete odvesti zarobljenika.”

Albino otključa Farradove okove i odvuče zubara sa stolice jednom bijelom šakom, vukući gasvog uspuhanog za ovratnik do vrata u dnu sobe i tresne zasunom u zrak slobodnom rukom. Baci jedanmrki ružičasti pogled preko ramena i Sult mu uzvrati istom mjerom. Zatim zalupi vratima za sobom.

Njegova Eminencija klizne na stolicu prekoputa Glokte. Nesumnjivo još uvijek toplu odznojne guzice hrabrog i pravednog gospodina Farrada.

Pomete dio zuba sa stola pred sobom bridom jedne ruke u bijeloj rukavici i oni se rasipaju izazvekeću po podu. I nije mu moglo biti više svejedno ni da su u pitanju krušne mrvice. “UAgriontu je na snazi smrtonosna urota. Jesmo li napredovali s njezinim raskrinkavanjem?”

“Ispitao sam većinu kantskih zarobljenika, iznudio prikladan broj priznanja, ne bi trebalo biti—”

Sult ljutito odmahne rukom. “Ne to, maloumniče. Govorim o onom gadu Maroviji i njegovimpijunima, takozvanom prvom magu i našem takozvanom kralju.”

Čak i sad, dok nam Gurkhulci kucaju na vrata? “Vaša Eminencijo, pretpostavio sam da će ratimati prednost—”

“Nemate vi pameti da išta pretpostavljate”, podrugljivo će Sult. “Kakve ste dokaze prikupiliprotiv Bayaza?”

Nabasao sam na Sveučilištu na nešto na što nisam trebao, a onda su me umalo utopili uvlastitoj kadi. “Zasad... nikakve.”

“A o roditeljima kralja Jezala Prvog?”

“I ta se ulica čini... slijepom.” Ili ulicom na čijem je kraju moja smrt, ako moji vlasniciValint i Balk čuju za to. A oni čuju sve.

Nadlektorove se usne iskrive. “A kog onda vraga radite u zadnje vrijeme?”

Zadnja tri dana bio sam zauzet čupanjem beznačajnih priznanja iz usta nedužnih ljudi dabismo ispali učinkoviti. Kad sam točno trebao pronaći vremena da srušim državu? “Bio samzauzet pronalaženjem gurkhulskih špijuna—”

“Zašto od vas nikad ne dobivam ništa osim isprika? Počeo sam se pitati, budući da vam jeučinkovitost tako drastično pala,‘kako ste uspjeli tako dugo držati Dagosku podalje od gurkhulskihruku. Zacijelo vam je trebala pozamašna svota novca da ojačate gradske bedeme,”

Glokta je trebao svu samokontrolu da spriječi da mu oko ispadne ravno iz glave od silnogtrzanja. Umiri se sad, ti trzava želatino, ili je svršeno s nama. “Uvjerili smo Gildu začinara dadoprinesu kad su im vlastiti životi došli u pitanje.”

“Kako nekarakteristično velikodušno od njih. Sad kad malo bolje razmislim, cijela ta situacijas Dagoskom ima mi čudan okus. Oduvijek mije bilo neobično kako ste se predstojnice Eider odlučilitako diskretno riješiti, umjesto da je pošaljete meni.”

Od vrlo lošeg u užasno gore. “Kriva procjena s moje strane, Eminencijo, mislio sam vaspoštedjeti gnjavaže—”

“Rješavanje veleizdajnika meni ne predstavlja gnjavažu. Znate to.” Srdite bore rašire se okoSultovih nemilosrdnih plavih očiju. “Zar je moguće da me, nakon svega što smo prošli zajedno,smatrate budalom?”

Gloktin glas neugodno mu zastruže po suhom grlu. “Nipošto, nadlektore.” Tek pogubnimmegalomanom. On zna. Zna da nisam posve pokoran rob. Ali koliko zna? I od koga je saznao?

“Dao sam vam nemoguć zadatak pa sam vam ipak odlučio vjerovati. Ali moje povjerenje trajatće samo koliko i vaša uspješnost. Dosadilo mi vas je stalno poticati. Ako ne riješite moje probleme snašim novim kraljem u sljedeća dva tjedna, naložit ću superioru Goyleu da iskopa odgovore na mojapitanja o Dagoski. Naložit ću mu da ih iskopa iz vašeg izvitoperenog tijela, ako budem morao. Jesamli bio jasan?”

Kao visserinsko staklo. Dva tjedna da pronađem odgovore ili... komadi izmesarenog truplanađeni kako plutaju kod dokova. Ali sve da i postavim pitanja, Valint i Balk izvijestit će NjegovuEminenciju o našem dogovoru i... napuknuto od morske vode, strahovito osakaćeno, posveneprepoznatljivo. Avaj za sirotog superiora Gloktu. Pristao i omiljen čovjek, ali takav pehist.Kojim li će putem poći?

“Razumijem, nadlektore.”

“Zašto onda pobogu još uvijek sjedite ovdje?”

Ardee West mu je sama otvorila vrata, s polupraznom čašom vina u ruci. “Ah! SuperioreGlokta, kakvo divno iznenađenje. Samo uđite!”

“Zvučiš gotovo kao da ti je drago što me vidiš.” Rijetko bome tako reagiraju na moj dolazak.

“Zašto mi ne bi bilo?” Ona graciozno korakne u stranu i pusti ga da prođe. “Koliko djevojakaima tu sreću da imaju mučitelja za pratitelja? Ništa nije toliki mamac za udvarače.”

On došepa preko praga. “Gdje ti je sluškinja?”

“Sva se uzrujala zbog nekakve gurkhulske vojske pa sam je pustila da ode. Otišla je majci uMartenhorm.”

“I ti si spremna za odlazak, nadam se?” Slijedio ju je u topli salon, u kojem su kapci bilizatvoreni i zavjese navučene, i koju je osvjetljavao treperavi sjaj od ugljena u vatri.

“Zapravo, odlučila sam ostati u gradu.”

“Stvarno? Nesretna princeza koja vene u svom praznom dvorcu? Napustili je nevjerni sluge isad bespomoćno krši ruke dok joj neprijatelji opkoljavaju šanac?” Glokta otpuhne. “Jesi li sigurna dati odgovara ta uloga?”

“Bolje nego što tebi ogovara uloga princa na bijelome konju koji dolazi spasiti damu sa svojimsjajnim mačem.” Prezirno ga odmjeri od glave do pete. “Nadala sam se junaku s barem polovicomzuba na broju.”

“Pomislio bih da si se dosad već navikla dobivati manje nego što se nadaš.” Znam da ja jesam.

“Što da kažem? Romantična sam. Jesi li došao ovamo samo da mi probušiš snove?”

“Ne. To radim nehotice. Imao sam na umu piće i neki razgovor koji za sobom ne vučerazmišljanje o mom osakaćenom truplu.”

“Teško je ovako rano reći kojim će putem krenuti naš razgovor, ali piće ti mogu obećati.”Natoči mu čašu i on je iskapi u četiri duga gutljaja. Pruži joj je natrag, sišući slatke desni.

“Najozbiljnije, Gurkhulci su ni tjedan dana do opsade Adue. Trebala bi otići što je prije

moguće.”

Ona mu opet napuni čašu, a onda i svoju. “Nisi li primijetio da pola grada ima istu ideju? Onomalo raga koje su buhe skoro pojele i koje vojska nije zaplijenila trže se po petsto maraka. Nervoznigrađani slijevaju se u svaki ćošak Midderlanda. Kolone bespomoćnih izbjeglica lutaju kroz hrpeblata kilometar i pol na dan kako vrijeme postaje sve hladnije, nakrcani svime što posjeduju a da ištavrijedi, lak plijen za svakog razbojnika na Što kilometara.”

“Istina”, Glokta je morao priznati dok je bolno smještao guzicu u fotelju pokraj vatre.

“A uostalom, kamo bih otišla? Kunem se da nemam ni jednog jedinog prijatelja ni rođakanigdje u Midderlandu. Ti bi da se skrivam po šumama, palim vatru trljajući štapiće i lovim vjevericegolim rukama? Kako bih, dovraga, ostala pijana u takvim uvjetima? Ne, hvala, bit ću sigurnija ovdje,i bit će mi puno udobnije. Imam ugljena za vatru i podrum je pun do vrha. Mogu izdržati mjesecima.”Mahne mlitavom rukom prema zidu. “Gurkhulci dolaze sa zapada, a mi smo na istočnoj strani grada.Ne bih bila sigurnija ni u samoj palači, rekla bih.”

Možda je u pravu. Ovdje je barem mogu donekle držati na oku. “No dobro, klanjam se tvojemargumentiranju. To jest, bih da mi leđa to dopuštaju.” Ona se smjesti njemu prekoputa. “A kakav ježivot u hodnicima moći?” “Hladan. Kakvi hodnici često budu.” Glokta pogladi usne prstom. “Našaosam se u teškom položaju.”

“Imam iskustva s takvima.”

“Ovaj je... kompliciran.”

“Dobro onda, riječima koje bi mutava kokoš poput mene mogla shvatiti.”

Može li škoditi? Ionako već zurim smrti u lice. “Rječnikom mutave kokosi, onda, zamisliovo... očajnički trebaš određene usluge pa obećaš svoju ruku dvojici vrlo bogatih i moćnihmuškaraca.”

“Hm. Jedan bi bio dobra stvar.”

“Ni jedan ne bi bio dobra stvar u ovom konkretnom slučaju. Obojica su stari i iznimno ružni.”

Ona slegne ramenima. “Ružnoću je lako oprostiti bogatima i moćnima.” “Ali ovi su obojicaskloni nasilnim ljubomornim ispadima. Opasnim ispadima, ako bi se pročulo za tvoju obijesnunevjeru. Nadala si se u nekom trenutku izvući iz jednog od dvaju obećanja, ali sad se bliže datumivjenčanja i ustanovljavaš da si... još uvijek poprilično vezana za obojicu. Više nego ikad, štoviše.Što bi napravila?”

Ona napući usne i duboko udahne, razmišljajući, a onda teatralno prebaci pramen kose prekoramena. “Obojicu bih ih dovela na rub ludila svojom nenadmašnom duhovitošću i zanosnomljepotom, a onda bih sredila da se njih dvojica bore u dvoboju. Koji god pobijedi dobio bi kaonajveću moguću nagradu moju ruku i nikad ne bi ni posumnjao da sam se ikad obećala njegovu rivalu.Budući da je star, nadala bih se da će što prije umrijeti i da ću ostati bogata i cijenjena udovica.”

Naceri mu se svisoka. “Šta kažete na to, gospodine?”

Glokta trepne. “Bojim se da je metafora izgubila smisao.”

“Ili...” Ardee zaškilji prema stropu, a onda pucne prstima. “Mogla bih upotrijebiti svoje ženskečari...” gurne ramena natrag i izbaci prsa van, “da opčinim trećeg muškarca, još moćnijeg i bogatijeg.Mladog i zgodnog, i vrlo okretnog, kad je to već metafora. Udala bih se za njega i uz njegovu pomoćuništila drugu dvojicu i ostavila ih razočarane i bez prebijene pare. Ha! Što kažeš?”

Glokta osjeti kako mu oko trza pa prisloni ruku na njega. Zanimljivo. “Treći prosac”,promrmlja. “To mi uopće nije palo na pamet.”

SKARLINGOV STOLACDaleko ispod voda se pjenila i strujala. Kiša je jako padala noćas i sad je rijeka bila nabujala

od nje, i srdita je bujica bezumno glodala dno hridi. Hladna crna voda i hladna bijela pjena nahladnom crnom kamenu. Sićušni oblici - zlatnožuti, užareno narančasti, jarkoljubičasti, svih bojavatre, šibali su i lutali s podivljalim strujama, kamo god ih je kiša nosila.

Lišće na vodi, baš poput njega.

A sada se činilo da će ga kiša odnijeti na jug. U nove borbe. Da ubija ljude koji nikad nisu čuliza njega. Od same pomisli bilo mu je mučno. Međutim, dao je riječ, a čovjek koji ne drži do svojeriječi i nije neki čovjek. To je Logenu govorio njegov otac.

Dobar dio dugih godina proveo je ne mareći mnogo ni za što. Njegova riječ, riječi njegova oca,životi drugih ljudi, sve mu to nije značilo ništa. Sva obećanja koja je dao ženi i djeci pustio je daistrunu. Prekršio je riječ koju je dao svojim ljudima i prijateljima i sebi samome više puta nego što jemogao pobrojati. Krvava Devetka. Strah i trepet Sjevera. Čovjek koji je sve svoje dane proživio ukrvavome krugu. Čovjek koji u cijelom svom životu nije činio ništa osim zla. I cijelo je vrijemegledao u nebo i slijegao ramenima. Krivio je bilo kog, tko god bi mu se u tom trenutku našao pri ruci,i govorio sebi da nije imao izbora.

Bethoda više nema. Logen je konačno dobio svoju osvetu, ali svijet nije odjednom postao boljemjesto. Svijet je bio isti, baš kao i on sam. Raširi prste lijeve ruke na vlažnom kamenu, svinute iiskrivljene od desetaka starih lomova, s izgrebanim i krastavim zglobovima, ispucanim noktima ispodkojih se uglavila prljavština. Na trenutak se zagleda u dobro poznati batrljak.

“Još uvijek sam živ”, prošapće, jedva u stanju povjerovati u to.

Lecne se od bola u natučenim rebrima, zastenje dok se okretao od prozora prema velikojdvorani. Bethodovoj prijestolnoj dvorani, sada njegovoj. Ta mu pomisao izvuče bijedan podrigsmijeha iz utrobe, no čak mu je i to probolo mnoštvo šavova u obrazu i po cijeloj strani lica. Odšepapo prostranom podiju i svaki mu je korak bio živa muka. Struganje njegovih žižama odjekivalo jemeđu visokim gredama, nadglasavalo šaputanje rijeke daleko ispod. Zrake zamućene svjetlosti,prepune lebdeće prašine, padale su na pod i pravile iskrižane uzorke po daskama. Blizu Logena, napovišenom podiju, stajao je Skarlingov stolac.

Dvorana, grad i zemlja oko njega promijenili su se do neprepoznatljivosti, ali Logen pomislikako je sam stolac manje-više isti kao i u vrijeme dok je Skarling bio živ. Skarling Gologlavi,najveći junak Sjevera. Čovjek koji je ujedinio klanove za rat protiv Unije, davno, davno. Čovjek kojije ujedinio Sjever riječima i gestama, barem na nekoliko kratkih godina.

Jednostavan stolac za jednostavnog čovjeka - veliki, pošteni komadi starog drva, izblijedjelaboja po rubovima, zaglađena pod Skarlingovim sinovima, unucima i ljudima koji su otad vodilinjegov klan. Sve dok Krvava Devetka nije pokucao na vrata Carleona. Sve dok si Bethod nijeprisvojio taj stolac i pravio se da je sve što je i Skarling bio, dok je na silu tjerao Sjever na okup

vatrom, strahom i oružjem.

“Dobro, i?” Logen naglo okrene glavu i ugleda Crnog Dowa naslonjenog na dovratak, rukuprekriženih na prsima. “Nećeš sjesti na njega?”

Logen odmahne glavom, iako su ga noge toliko boljele da nije mogao izdržati na njima više nitrenutka. “Zemlja mi je uvijek bila dovoljna za sjedenje. Nisam ja nikakav junak, a Skarling nije biokralj.”

“Odbio je krunu, u verziji priče koju sam ja čuo.”

“Krune.” Logen pljune na slamu, slinu još uvijek ružičastu od posjekotina u ustima. “Kraljevi.Cijela ta ideja je sranje, a ja sam najgori mogući izbor.”

“Ali nećeš odbiti, zar ne?”

Logen mu se namršti. “Pa da neki drugi gad, još gori od Bethoda, zasjedne na taj stolac i natjeraSjever na još krvarenja? Možda ja mogu napraviti nešto dobro s time.”

“Možda.” Dow pogleda ravno u njega. “Ali neki ljudi nisu stvoreni da čine dobro.”

“Opet o meni pričate?” zasmijuljio se Crummock koji je upravo zakoračio kroz vrata, zajedno sCuckom i Mrkim.

“Ne vrte se svi razgovori oko tebe, Crummock”, reče Cucak. “Jesi dobro spavao, Logen?”

“Aha”, slaže. “Kao zaklan.”

“Što sad?”

Logen je zurio u stolac. “Na jug, valjda.”

“Jug”, progunđa Mrki, ne pokazujući misli li da je to dobra ideja ili loša. Logen lizne grbavotkivo sa strane usta i još jedanput provjeri, bez ijednog smislenog razloga, koliko ga to boli. “Calderi Scale su još negdje na slobodi. Bethod ih je sigurno poslao po nekakvu pomoć. Na drugu stranuCrinne, ili gore u visoravni, ili kamo već.”

Crummock se tiho zasmijulji. “Ah, dobrom poslu nikad kraja.”

“Počet će stvarati nevolje, prije ili kasnije,” reče Cucak, “u to uopće ne sumnjam.”

“Netko bi trebao ostati ovdje i pripaziti. Uloviti ta dva gada ako je moguće.”

“Ja ću”, reče Crni Dow.

“Si siguran?”

Dow slegne ramenima. “Ne volim brodove i ne volim Uniju. Ne treba mi nikakvo putovanje dato ustanovim. I imam sasvim dovoljno računa s Calderom i Scaleom koje moram poravnati. Probratću si nešto karlova od ovih koji su ostali i posjetiti ih.” Zabljesne ih gadnim kesom pa pljusne Cuckapo ramenu. “Sretno vama ostalima dolje s Južnjacima, je 1’! Nastojte ne izginuti.” Skupljenih očijupogleda Logena. “Ti pogotovo, je 1’, Krvava Devetko? Ne bi’ voljeli izgubiti još jednog kraljaSjevernjaka, zar ne?” Pa išeta prekriženih ruku.

“Koliko nam je ljudi ostalo?”

“Sada možda tristo, ako Dow uzme nekoliko.”

Logen duboko uzdahne. “Najbolje da ih spremimo za polazak onda. Ne želimo da Bijesni odebez nas.”

“Tko će htjeti ići?” zapita Cucak. “Nakon svega što su prošli u zadnjih par mjeseci? Kome ćesad biti do još ubijanja?”

“Ljudima koji ne znaju bogzna što drugo, pretpostavljam.” Logen slegne ramenima. “Bethod jeimao zlata ovdje dolje, zar ne?”

“Aha, nešto.”

“Onda ga razdijelite. Finu količinu svima koji odluče ići s nama. Dio sada, dio kad se vratimo.Mislim da će ih dosta prihvatiti ponudu.” “Možda. Ljudi će svašta obećati za zlato. Nisam siguran daće se jednako žustro boriti za njega kad dođe vrijeme za to.”

“Valjda ćemo vidjeti.”

Cucak se zagleda u njega na jedan dugi trenutak. Gledao ga je ravno uoči. “Zašto?”

“Zato što sam dao riječ.”

“Pa? To te prije nije zamaralo, zar ne?”

“Ne mogu reći da jest, i upravo je u tome stvar.” Logen gutne i osjeti grozan okus svojih usta.“Što ti drugo preostaje neg’ da se trudiš bit bolji?”

Cucak kimne, polako, ne skidajući pogled s Logenova lica. “Onda u redu, šefe. Idemo na jug.”

“A”, reče Mrki i njih dvojica odšetaju kroz vrata, ostavivši za sobom samo Crummocka.

“Odoste vi u Uniju, ha, Vaše Veličanstvo? Na jug ubijati smeđe ljude na suncu?”

“Na jug.” Logen protegne jedno bolno rame prema bolnom vratu, pa drugo. “Ideš i ti?”

Crummock se odgurne od zida i priđe mu bliže, a kosti prstiju zazvekeću mu oko debelog vrata.“Ne, ne, ne, ja ne. Uživao sam u vremenu provedenom s tobom, stvarno jesam, ali svemu dođe kraj,

zar ne. Predugo već izbivam iz svojih planina i nedostajem svojim ženama.” Šef brđana raširi ruke,zakorači naprijed i čvrsto zagrli Logena. Malo prejako da bi mu bilo ugodno, ako će iskreno.

“Oni mogu imati kralja ako ga žele,” prošapće mu Crummock na uho, “ali ja ne mogu reći daželim. Pogotovo ne čovjeka koji mi je ubio sina, je 1’ te.” Logen osjeti kako se sledio, od korijenakose do vrhova prstiju. “Što si mislio? Da neću saznati?” Brđanin se odmakne da pogleda Logena uoči. “Zaklao si ga pred cijelim svijetom, nisi li? Zaklao si maloga Ronda kao ovcu za gulaš, a bio jeupravo toliko bespomoćan.”

Bili su sami u toj prostranoj dvorani, samo njih dvojica, sjene i Skarlingov stolac. Logen selecne kad su ga Crummockove ruke stisnule jače, oko masnica i rana koje su ruke Strahotnogaostavile na njemu. Logenu više nije ostalo snage ni da se bori s mačkom, i obojica su to znali.Brđanin ga je mogao zgnječiti kao palačinku i završiti posao koji je Strahotni započeo. No on sesamo nasmiješi.

“Ne brini se ti ništa, Krvava Devetko. Dobio sam što sam htio, zar ne? Bethod je mrtav i nemaga više, a njegov Strahotni, njegova vještica i cijela njegova bolesna ideja ujedinjanja klanova otišlisu zajedno s njim u blato gdje im je i mjesto. S tobom na čelu, rekao bih da će proći još Što godinaprije nego što se ljudi na Sjeveru prestanu ubijati međusobno. U međuvremenu ćemo možda mi uplaninama imati malo mira, je 1’?”

“Naravno da da”, zakrešti Logen kroz stisnute zube, praveći grimase dok ga je Crummock svejače stiskao.

“Ubio si mi sina, istina, ali imam ih ja još dosta. One slabije treba istrijebiti, zar ne znaš to?Slabe i nesretne. Ne možeš staviti vuka među ovce i onda plakati kad ustanoviš da je jednu pojeo, zarne?”

Logen je samo zurio. “Ti si stvarno lud.”.

“Možda i jesam, ali ima ih gorih od mene.” Opet mu se prigne bliže i tiho šapne Logenu na uho.“Nisam ja ubio tog dječaka, zar ne?” Pusti Logena i pljasne ga po ramenu. Kao što bi to prijateljučinio, ali u njegovu činu nije bilo prijateljstva. “Nemoj se nikad više vratiti u Visine, Devetprsti, toti je moj savjet. Možda ti neću moći prirediti još jedan prijateljski doček.” Okrene se i odšeta odnjega, polako, mašući debelim prstom iznad ramena. “Ne vraćaj se u Visine, Krvava Devetko!Mjesec te voli malo previše za moj ukus!”

VODSTVOJezal je klaparao po ulicama od kamenih kocaka na leđima veličanstvenog sivog konja, Bayaz i

maršal Varuz tik iza njega, a za njima dvadeset vitezova tjelesne straže u punoj ratnoj spremi i podvodstvomBremera dan Gorsta. Bilo je neobično uznemirujuće vidjeti grad, inačetoliko prepun ljudi,sada gotovo napušten. Tek je šačica otrcanih derana,nervoznih redarstvenika gradske ophodnje isumnjičavih pučana još ostalaovdje da odbrza s puta kraljevskoj sviti koja je prolazila. Većinagrađana kojisu ostali u Adui dobrano su se zabarikadirali u svojim spavaćim sobama,Jezal jepretpostavljao. I sam bi bio u napasti da učini isto da ga kraljicaTerez nije pretekla u tome.

“Kad su stigli?” Bayaz zapita nadglasavši topot kopita.

“Prethodnica se pojavila prije zore”, Jezal začuje Varuza kako mu galami odgovor. “I još segurkhulskih snaga slijeva s kelnske ceste čitavo jutro. Došlo je do nekoliko okršaja u četvrtima izvanCasamirovih zidina, ali ništa što bi ih značajnije usporilo. Već su napola okružili grad.”

Jezal naglo okrene glavu. “Već?”

“Gurkhulci su uvijek voljeli doći spremni, Vaša Visosti.” Stari vojnik podbode konja i dođe ukorak s njim. “Počeli su graditi palisadu oko Adue i donijeli su tri velika katapulta sa sobom. Iste onekoji su se pokazali tako učinkovitima u njihovoj opsadi Dagoske. Do podneva ćemo biti potpunoopkoljeni.” Jezal gutne. Nešto u riječi “opkoljeni” izazvalo mu je neugodno zatezanje u grlu.

Kolona uspori u dostojanstven kas dok se približavala najzapadnijim gradskim dverima. Bilasu to, ironijom koja Jezalu nije pričinjala previše zadovoljstva, iste one dveri kroz koja je trijumfalnoušao u grad prije nego što su ga okrunili za natkralja Unije. Gomila se okupila u sjeni Casamirovihzidina, veća čak i od one koja ga je došla pozdraviti nakon one čudne pobjede nad seljacima. Danas,međutim, raspoloženje nije bilo ni najmanje slavljeničko. Nasmiješene djevojke zamijenili sunamrgođeni muškarci, svježe cvijeće zamijenilo je staro oružje. Motke su stršale iznad gužve podsvim mogućim kutovima u neurednu šumu, a njihovi su vrhovi i bridovi bljeskali. Pijuci i vile, kose ičakije, metle s kojih je skinuto granje i umjesto njega prikovani noževi.

Bilo je nešto malo Kraljeve privatne, podebljane nekim škiljavim pripadnicima gradskeophodnje, nekoliko napuhanih trgovaca u kožnatim haljecima i s ulaštenim mačevima, neštopogrbljenih radnika s antiknim ravnim lukovima i opakim izrazima lica. Bilo je to najbolje što suimali na raspolaganju. Društvo im je pravio nasumičan skup građana obaju spolova i svih mogućihdobi, oboružanih zapanjujućim rasponom neusklađenih oklopa i oružja. Ili baš ničime. Bilo je teškorazaznati tko bi trebao biti vojnik, a tko građanin, ako je, uostalom, još uopće i postojala razlika. Svido jednoga gledali su Jezala dok je silazio s konja, zveckajući zlatnim mamuzama. Puni nade, shvation kad je počeo hodati među njima s dobrano oklopljenim tjelesnim čuvarom koji mu je zveketao izaleđa.

“Ovo su hranitelji ove četvrti?” promrmlja Jezal lordu maršali Varuzu, koji ga je slijedio rameuz rame.

“Dio njih, Vaša Visosti. S njima je i nešto entuzijastičnih građana. Dirljiv prizor.”

Jezal bi vrlo rado zamijenio dirljivu svjetinu za neku učinkovitu, no pretpostavljao je da vođauvijek mora izgledati neslomivo pred svojim sljedbenicima. Bayaz mu je to često govorio. Vrijedi lito dvostruko, trostruko za kralja pred svojim podanicima? Pogotovo za kralja čiji se posjed nedavnostečene krune u najboljem slučaju smatra klimavim.

Stoga se uspravi i istegne, digne bradu najviše što se usudio, pa izbaci zlatom obrubljeni plaštrukom u metalnoj rukavici. Hodao je kroz mnoštvo samouvjereno se šepureći kao što je to oduvijekčinio, s jednom rukom na dijamantima urešenoj jabuci mača, nadajući se sa svakim korakom da nitkoneće primijetiti tračak kovitlanja straha i sumnje iza njegovih očiju. Svjetina je mrmorila dok je hujaouz njih, a Varuz i Bayaz hitali za njim. Neki su se pokušali nakloniti, drugi se nisu ni trudili.

“Kralj!”

“Mislio sam da je viši...”

“Jezal Kopile.” Jezal ošine glavom, ali nije mogao razaznati tko je to izgovorio.

“To je Luthar!”

“Hura za Njeg’vo Veličanstvo!” Popraćeno mlakim mrmljanjem.

“Ovuda”, reče bljedoliki časnik pred dverima i jednom apologetskom rukom pokaže premastepeništu. Jezal se počne muževno penjati, po dvije stepenice, zveckajući mamuzama. Iziđe na krovulazne kule i ukoči se, zgađeno zgrčivši usne. Tko bi drugi stajao ondje nego njegov stari prijateljsuperior Glokta, pogrbljen nad svojim štapom, s odvratnim krezubim osmijehom na licu?

“Vaša Visosti”, iskezi se, glasom punim ironije. “Koja gotovo neizdrživa čast.” Podigne štap ipokaže mu prema dalekom parapetu. “Gurkhulci su u onome smjeru.”

Jezal je nastojao uobličiti prikladno otrovan odgovor dok je pogledom pratio Gloktin štap.Zatrepće i mišići lica posve mu se opuste. Prođe uz bogalja bez ijedne riječi. Celjust s ožiljkompostepeno se razjapila i ostala tako.

“Neprijatelj”, promrsi Varuz. Jezal pokuša zamisliti što bi Logen Devetprsti rekao suočen sprizorom koji se sada otvarao pod njim.

“Sranje.”

U kolažu vlažnih polja, preko cesta i kroz živice, između farmi i sela i onih nekoliko šumarakastarog drveća izvan gradskih zidina, gurkhulske su se snage rojile u tisućama. Široka popločana cestaprema Kelnu, koja je u zavoju skretala na jug kroz ravna obrađena polja, bila je jedna spora,svjetlucava, nabujala rijeka ljudi u maršu. Gurkhulski vojnici u koloni navirali su i glatko istjecali iznje da bi opkolili grad divovskim prstenom ljudi, drva i čelika. Visoke su zastave stršale iznaduzavrele gužve, a zlatni su simboli blještali na vodenastom jesenskom suncu. Zastave carevih legija.Jezal ih je na prvi pogled nabrojao deset.

“Poprilična masa ljudi,” reče Bayaz, nevjerojatno podcijenivši stvarno stanje.

Glokta se naceri. “Gurkhulci ne vole putovati sami.”

Ogradu koju je maršal Varuz prije spominjao već su podizali, tamnu liniju koja je vijugala krozblatnjava polja nekoliko stotina koraka od zidina, s plitkim rovom ispred nje. Više nego dostatna daspriječi da u grad izvana dopru zalihe ili pojačanja. Malo dalje već se počelo formirati nekolikotabora: goleme mase bijelih šatora podignute u uredno nanizanim četverokutima, a ispred nekih suveć iz vatri za kuhanje ili kovačnica prema bijelome nebu lebdjeli visoki stupovi dima. U cijelomtom poretku bio je neki duboko zabrinjavajući osjećaj trajnosti. Adua je možda još uvijek u unijskimrukama, no čak ni najdomoljubniji lažac ne bi mogao poreći da gradska okolica već debelo pripadacaru Gurkhula.

“Čovjek se mora diviti njihovoj organiziranosti”, Varuz će mrko.

“Da... organiziranost...” glas mu je odjednom bio škripav kao stari parket. Namještanje hrabrogizraza lica u ovakvim uvjetima činilo se više kao ludost nego kao hrabrost.

Desetak konjanika odvojilo se od gurkhulskih linija i sad je jahalo naprijed ravnomjernimkasom. Dvije dugačke zastave vijorile su im iznad glava, od crvene i žute svile, istkane kantskimpismom u zlatnome koncu. Bila je ondje i bijela zastava, toliko mala da se jedva vidjela.

“Pregovarači”, progunđa prvi mag i polako odmahne glavom. “Sto su oni doli krinka za starebudale zaljubljene u vlastiti glas, pod kojom mogu trkeljati o pravednom odnošenju prije negozapočnu s klanjem?”

“Pretpostavljam da ste na temu starih budala zaljubljenih u vlastiti glas vrhunski stručnjak.” Toje Jezal pomislio, ali je zadržao za sebe i u mračnoj tišini gledao gurkhulsko izaslanstvo kako sepribližava. Visok je muškarac dolazio na čelu, sa zlatnim sjajem na oštro zašiljenoj kacigi iulaštenom oklopu, i jahao s onom uspravnom arogancijom koja i izdaleka vrišti da je riječ o visokomzapovjedništvu.

Maršal Varuz se namršti. “General Malzagurt.”

“Znate ga?”

“Zapovijedao je carevim snagama u prošlom ratu. Nadmetali smo se mjesecima. Pregovaralismo više puta. Iznimno lukav protivnik.”

“Ali na kraju ste ga nadmašili, zar ne?”

“Na kraju, da, Vaša Visosti.” Varuz je izgledao sve samo ne sretno. “Ali tada sam imaovojsku.”

Gurkhulski zapovjednik doklapara cestom, kroz kaos napuštenih zgrada razbacanih izvanCasamirovih zidina. Zauzda konja pred dverima, ponosno zagledan gore i s jednom rukom opuštenopoloženom na bok.

“Ja sam general Malzagurt,” vikne s oštrim kantskim naglaskom, “izabrani predstavnik NjegoveVeličanstvenosti, Uthmana-ul-Doshta, cara Gurkhula.”

“Ja sam kralj Jezal Prvi.”

“Dakako. Kopile.”

Nije to imalo smisla nijekati. “Tako je. Kopile. Zašto ne biste ušli, generale? Pa darazgovaramo licem u lice, kao civilizirani ljudi.”

Malzagurtove oči ošinu prema Glokti. “Oprostite mi, ali reakcije vaše vlade na nenaoružanecareve izaslanike nisu uvijek bile... civilizirane. Mislim da ću ostati izvan zidina. Zasad.”

“Kako želite. Vjerujem da ste lorda maršala Varuza već imali priliku upoznati.”

“Naravno. Čini se kao da je prošlo stoljeće otkad smo natezali u sušnoj pustari. Rekao bih da simi nedostajao... ali nisi. Kako si, stari moj prijatelju, stari moj neprijatelju?”

“Dosta dobro”, progunđa Varuz.

Malzagurt mahne rukom prema golemim redovima ljudstva koji su se razmještali iza njega. “Sobzirom na okolnosti, je 1’? Ne poznajem vašeg drugog—”

“To je Bayaz. Prvi mag.” Gladak, miran glas. Došao je od jednog od Malzagurtovih kolega.Čovjeka svog u jednostavnoj bjelini, pomalo svećeničkih manira. Izgledao je ne bitno starije odJezala, i vrlo naočit, tamnoputog lica, savršeno glatkog. Nije imao nikakav oklop, niti je nosio ikakvooružje. Nije imao nikakvih ukrasa na odjeći ni na jednostavnom sedlu. Pa ipak su ga ostali članoviizaslanstva, čak i sam Malzagurt, gledali s velikim poštovanjem. Gotovo sa strahom.

“Ah.” General se zagleda gore, zamišljeno gladeći kratku sijedu bradu. “To je, dakle, Bayaz.”

Mladić kimne. “To je on. Dugo se nismo vidjeli.”

“Nedovoljno dugo, Mamun, zmijo prokleta!” Bayaz se grčevito držao za parapet, iskeženihzuba. Stari je mag toliko dobro glumio milog strica da je Jezal već zaboravio koliko zastrašujućiznaju biti njegovi nagli izljevi bijesa. Zaprepašteno uzmakne jedan korak, napola dignuvši ruke dazaštiti lice. Gurkhulski pobočnici i stjegonoše ustuknu, jedan toliko da je glasno povratio. Čak je iMalzagurt izgledao kao da je izgubio zamjetan dio svojeg junačkog držanja.

No Mamun je gledao gore jednako mirno kao dosad. “Neki od moje braće mislili su da ćešpobjeći, ali ja sam znao da nećeš. Khalul je oduvijek tvrdio da će te ponos doći glave i ovo je dokaz.Čudno mi je sad kad se sjetim da sam te nekoć smatrao velikim čovjekom. Izgledaš staro, Bayaze.Usukao si se.”

“Sve izgleda manje kad je visoko iznad tebe!” progunđa prvi mag. Zabio je dno svojeg štapa ukamen pred nogama, a glas mu je sad imao strahovito prijeteći ton. “Priđi bliže, Žderaču, paprocijeni moju slabost dok goriš!”

“Postojalo je vrijeme kad si me mogao zgromiti jednom riječju, u to ne sumnjam. No tvoje suriječi sada tek prazan zrak. Moć ti je iscurila s polaganim godinama, dok moja nikad nije bila veća.Imam stotinu braće i sestara iza sebe. Koje saveznike ti imaš, Bayaze?” Prođe pogledom po kruništubedema s podozrivim osmijehom. “Samo onakve kakve zaslužuješ.”

“Možda još nađem saveznike koji bi te mogli iznenaditi.”

“Sumnjam. Još mije davno Khalul rekao koja će ti biti zadnja, očajnička nada. Vrijeme jepokazalo da je bio u pravu, kao što to uvijek biva. I tako si otišao na rub Svijeta, loveći sjene. Uistinumračne sjene za nekoga tko se naziva pravednikom. Znam da nisi uspio.” Svećenik pokaže dva redasavršeno bijelih zuba. “Sjeme je napustilo povijest, još davno. Zakopano je mračnim kilometrimapod zemljom. Potopljeno, duboko ispod bezdanog oceana. I tvoje su nade potopljene s njim. Ostao tije još samo jedan izbor. Hoćeš li doći s nama dobrovoljno, da ti Khalul sudi za izdaju? Ili moramodoći i odvesti te?”

“Ti se meni usuđuješ govoriti o izdaji? Ti koji si izdao najviše principe našega reda i prekršioEuzov sveti zakon? Koliko si ljudi poubijao da bi bio moćan?”

Mamun samo slegne ramenima. “Jako puno. Ne ponosim se time. Ostavio si nam opciju mračnihputeva, Bayaze, i žrtvovali smo se koliko smo morali. Nema se svrhe prepirati oko prošlosti. Nakonsvih ovih dugih stoljeća koja smo stajali na suprotnim stranama velikog jaza, mislim da ni jedan odnas dvojice neće uvjeriti onoga drugoga. Pobjednici odlučuju tko je bio u pravu, kao što je tooduvijek bilo, još od prije Staroga doba. Već znam tvoj odgovor, ali Prorok ipak želi da postavimpitanje. Hoćeš li doći u Sarkant i odgovarati za svoje teške zločine? Hoćeš li stati pred Khalula da timože suditi?”

“Suditi?” zareži Bayaz. “On bi meni sudio, uobraženi stari ubojica?” Grohotom se nasmijeodozgo sa zidina. “Dođi i odvedi me ako se usudiš, Mamun, čekat ću te!”

“Onda ćemo doći”, promrmlja Khalulov prvi učenik ispod lijepih crnih obrva. “Već se dugegodine pripremamo to učiniti.”

Dva muškarca utihnu i nastave se mrko gledati, i Jezal se mrštio zajedno s njima. Nije mu sesviđao iznenadan osjećaj da je sve ovo zapravo prepirka između Bayaza i tog svećenika i da je on,iako kralj, ovdje kao dijete koje prisluškuje razgovor roditelja, i s jednako toliko utjecaja na ishod.“Recite svoje uvjete, generale!” drekne odozgo.

Malzagurt pročisti grlo. “Kao prvo, ako predate grad Aduu caru, on vas je spreman ostaviti naprijestolju, kao svojeg podanika, dakako, koji je obvezan redovito plaćati danak.”

“Kako je velikodušan. A što s izdajnikom, lordom Brockom? Čuli smo da ste njemu obećalikrunu Unije.”

“Nismo se posve obvezali lordu Brocku. Na kraju krajeva, grad nije u njegovim rukama, negovašim.”

“A i imamo vrlo malo poštovanja prema ljudima koji se okome na vlastite gospodare”, dodaMamun i mrko pogleda Bayaza.

“Drugo, građanima Unije bit će dopušteno nastaviti živjeti u skladu s vlastitim zakonima iobičajima. Nastavit će živjeti slobodno. Ili onoliko blizu tome koliko su ikad uopće bili.”

“Vaša velikodušnost je zapanjujuća.” Jezal je to mislio podrugljivo izreći, no na kraju mu jepobjeglo bez previše ironije.

“Treće,” vikne general i dobaci nervozan pogled prema Mamunu, “da nam čovjek znan kaoBayaz, prvi mag, bude isporučen okovan i u lancima da ga možemo prevesti do hrama u Sarkantu gdjeće mu suditi Prorok Khalul. To su naši uvjeti. Ako ih odbijete, car je propisao da Midderlandtretiramo kao bilo koju drugu pokorenu provinciju. Mnogi će izginuti, a još više njih bit ćeporobljeno, postavit ćemo gurkhulske namjesnike, vaš Agriont pretvoriti u hram, a vaše trenutačnevladare... prevesti u tamnice ispod Careve palače.”

Jezal napola zine da ga automatski odbije. Onda zastane. Harod Veliki bi se nesumnjivo posvaku cijenu išao prkositi, i vjerojatno bi uz to zapišao izaslanika. I najmanja ideja pregovaranja sGurkhulcima kosila se sa svim njegovim dugotrajnim uvjerenjima.

No, kad malo razmisli, uvjeti su bili daleko velikodušniji nego što bi ikad očekivao. Jezal bivjerojatno imao veći autoritet kao podanik Uthmana-ul- -Doshta nego što ima ovako dok mu Bayazvisi nad glavom svakog trenutka svakoga dana. Mogao bi spasiti živote jednom jedinom riječju.Prave živote pravih ljudi. Digne ruku i lagano prstom protrlja usne s ožiljkom. Iskusio je dovoljnopatnji na beskrajnim ravnicama Staroga Carstva da bi dugo i mukotrpno razmišljao o riskiranjutolikih boli tolikim ljudima, a poglavito sebi. Ideja tamnica pod carevom palačom natjerala ga je damalo zastane.

Bilo mu je bizarno da je jedna tako presudna odluka pala na njegova pleća. Na čovjeka koji bipred samo godinu dana ponosno priznao da ne zna ništa ni o čemu, i da mari još manje. No opet, Jezalje počeo sumnjati da itko u poziciji velikog autoriteta ikada uopće zna što radi. U najboljem seslučaju mogao nadati da će zadržati barem mrvicu privida da možda zna. I povremeno moždabezumnu bujicu malkice pogurnuti u jednom ili drugom smjeru, u očajničkoj nadi da će se pokazatidobrom.

Ali koji je dobri smjer?

“Odgovorite mi!” vikne Malzagurt. “Moram započeti s pripremama!”

Jezal se namršti. Dozlogrdilo mu je Bayazovo diktiranje, no starije gad barem odigrao nekuulogu u njegovu uzlasku na prijestolje. Dozlogrdilo mu je Terezino vrijeđanje, no ona mu je baremžena. Posve nevezano uz ostala razmišljanja, strpljenje mu je bilo posve na rubu. Jednostavno odbijada mu s uperenim mačem zapovijeda neki pozerski gurkhulski general i njegov prokleto glupisvećenik.

“Odbijam vaše uvjete!” nehajno vikne sa zidina. “Odbijam ih skroz-naskroz. Nemam običaj

predavati svoje savjetnike, ni svoje gradove, ni svoj suverenitet čim me netko zamoli. Pogotovo nečoporu gurkhulskih džukela bez imalo manira i još manje pameti. Sada niste u Gurkhulu, generale, iovdje vam arogancija pristaje još manje nego ta apsurdna kaciga. Sve mi se čini da ćete moratinaučiti oštru lekciju prije nego što napustite ove obale. Mogu li samo dodati, prije nego štootplahutate odavde, da preporučam vama i vašem svećeniku da se jebete? Tko zna? Moždanagovorite i velikog Uthmana-ul-Doshta - pa uostalom i sveznajućeg Proroka Khalula - da vam sepridruže!”

General Malzagurt se namršti. Nakratko je vijećao sa svojim pomoćnikom, jer očito nijerazumio sve finese njegove zadnje rečenice. Jednom kad je sve usvojio, srdito mahne tamnom rukom idrekne neku naredbu na kantičkom. Jezal spazi ljude kako se miču među zgradama razbacanim izvanzidina, s bakljama u rukama. Gurkhulski general baci zadnji pogled prema vrhu ulazne kule. “Prokletirozi!” zareži. “Životinje!” Pa šibne uzdama svojeg konja i odjuri, a njegovi časnici zaklaparaju zanjim.

Svećenik Mamun ostane sjediti još trenutak, sa žalosnim izrazom na savršenom licu. “Nek vambude. Navući ćemo oklop. Neka ti Bog oprosti, Bayaze.”

“Tebi oprost treba više nego meni, Mamun! Moli se za sebe!”

“I molim. Svakoga dana. Ali u cijelom svom dugom životu nisam vidio ni jedan znak da je Bogod onih koji praštaju.” Mamun okrene konja od dveri i polako odjaše prema gurkhulskim linijama,između napuštenih zgrada čije je zidove već lizao gladan plamen.

Jezal duboko, drhtavo udahne i pogled mu padne na masu ljudi koji su se kretali kroz polja.Prokleta ta njegova jezičina, uvijek ga uvali u svakojake nevolje. Ali sad je kasno za bilo kakvopremišljanje. Osjeti Bayazov očinski dodir na ramenu, taj upraviteljski dodir koji mu je u zadnjihnekoliko tjedana postao toliko iritantan. Morao je stisnuti zube da se suzdrži da ga ne otrese sa sebe.

“Trebali biste se obratiti svojem narodu”, reče mag.

“Molim?”

“Prave bi riječi mogle puno značiti. Harod Veliki znao je smisliti govor na licu mjesta. Jesam livam pričao kako je—”

“No dobro!” otrese se Jezal. “Idem!”

Ode do druge strane parapeta, entuzijastičan kao osuđenik na putu do vješala. Gomila seraširila dolje u svoj svojoj uznemirujućoj raznolikosti. Jezal se morao obuzdati da ne počne prtljatipo kopči remena. Iz nekog je razloga stalno brinuo da će mu hlače pasti pred svim ovim ljudima.Presmiješna ideja. Pročisti grlo. Netko ga ugleda pa uperi prst.

“Kralj!”

“Kralj Jezal!”

“Kralj govori!”

Gomila se ispremiješta i rastegne, primakne ulaznoj kuli u moru lica punih nade, straha, želje.Buka na trgu polako zamre i zavlada napeta tišina.

“Prijatelji... zemljaci... podanici!” Glas mu je odzvanjao zadovoljavajućim autoritetom. Dobarpočetak, vrlo... retorički. “Naših je neprijatelja možda mnogo... vrlo mnogo...” Jezal opsuje u sebi.To teško da je priznanje koje će ohrabriti mase. “Ali molim vas da budete hrabri! Naši bedemi sujaki!” Pljusne tvrdi kamen pod rukom. “Naša je hrabrost neslomiva!” Bubne se u ulašteni prsni oklop.“Čvrsto ćemo se držati!” To je već bolje! Otkrio je prirodan talent za držanje govora. Gomili seuvlači pod kožu, osjetio je to. “Ne trebamo izdržati vječno! Lord maršal West već nam dovodi vojskuu pomoć—”

“Kad?” netko urlikne. Začuje se val srditog mrmljanja.

“Hm...” Jezal, uhvaćen na krivoj nozi, dobaci nervozan pogled Bayazu, “ovaj...”

“Kad će doći? Kad?” Prvi mag sikne Glokti i bogalj odsječno signalizira nešto nekome dolje.

“Uskoro! Možete se pouzdati u to!” Prokleti Bayaz, ovo je bila grozna ideja. Jezal nije imao ninajblažeg pojma kako osokoliti rulju.

“Što s našom djecom? Što s našim domovima? Hoće li i vaša kuća izgorjeti? Hoće li?” Bujicanezadovoljnih povika dopre gore.

“Ne bojte se! Zaklinjem vas... molim...” Prokletstvo! Nema on što moliti, ta on je kralj. “Vojskaje na putu!” Jezal primijeti crne figure kako se guraju kroz gužvu. Praktikali Inkvizicije. Grupirali suse, donekle na njegovo olakšanje, oko mjesta s kojeg su dolazile upadice. “Upravo napuštaju Sjever!Za koji će nam dan priteći u pomoć i očitati ovim gurkhulskim psetima—”

“Kad? Kad će—” Crni pendreci dignu se u zrak i sruče se u gužvu i pitanje prekine prodoranvrisak.

Jezal je dao sve od sebe da ga nadvikne. “U međuvremenu, zar ćemo dopustiti tom gurkhulskomološu da slobodno jaše po našim poljima? Po poljima naših otaca?”

“Ne!” netko zagrmi, na Jezalovo veliko olakšanje.

“Ne! Pokazat ćemo tim kantskim robovima kako se bori slobodan unijski građanin!” Salvamlake podrške. “Borit ćemo se hrabro kao lavovi! Neustrašivo kao tigrovi!” Sad se već počeozagrijavati za ovaj posao i riječi su izlazile iz njega kao da ih stvarno misli. Možda i jest. “Boritćemo se kao što smo se borili u danima Haroda! Arnaulta! Casamira!” Začuje se probuđeno klicanje.“Nećemo stati sve dok te gurkhulske đavle ne otjeramo natrag preko Okrugloga mora. Neće bitinikakvih pregovora!”

“Nema pregovora!” vikne netko.

“Prokleti bili Gurkhulci!”

“Nikad se nećemo predati!” Jezal urlikne i raspali šakom po parapetu. “Borit ćemo se za svakuulicu! Za svaku kuću! Za svaku sobu!”

“Za svaku kuću!” netko zacvili u fanatičnom uzbuđenju i građani Adue zaurlaju s odobravanjem.

Osjetivši da je kucnuo pravi čas, Jezal isuče mač iz korica uz prikladno ratnički zvon i pruži gavisoko iznad glave. “A ja ću biti ponosan što mogu isukati mač zajedno s vama! Borit ćemo se jedniza druge! Borit ćemo se za Uniju! Svaki muškarac... svaka žena... svi ste vi junaci!”

Uslijedi zaglušujuće klicanje. Jezal je vitlao mačem i blještavi valovi počnu se bibati međukopljima kojima su tresli po zraku, bubnjali po oklopljenim prsima, nabijali u kameni pod. Jezal seširoko nasmiješi. Narod ga voli i više je nego spreman boriti se za njega. Zajedno će biti pobjednici,imao je osjećaj. Donio je dobru odluku.

“Fino ste to izveli”, promrmlja mu Bayaz na uho. “Fino—”

Jezal je već izgubio strpljenje. “Znam kako sam to izveo! Ne treba mi vaš konstantno—”

“Vaša Visosti.” Gorstov piskutavi glasić.

“Kako me se usuđuješ prekidati? Koji vrag—”

Jezalovu tiradu prekine rumeni sjaj koji je ugledao krajičkom oka, a za kojim tren poslijeuslijedi gromoglasna detonacija. Trgne glavom i ugleda plamen koji je poletio iznad kaosa krovovamalo dalje nadesno. Dolje na trgu čuo se zajednički uzdah, pa val nervoznog muvanja u gomili.

“Gurkhulsko bombardiranje je počelo”, reče Varuz.

Vatrena pruga poleti na bijelo nebo iznad gurkhulskih linija. Jezal ju je otvorenih usta gledaokako se obrušava prema gradu. Tresne među kuće, ovoga puta lijevo od Jezala, i vatra poleti visoko uzrak. Zastrašujući prasak probode mu uši trenutak poslije.

Odozdo se začuju povici. Naredbe možda, ili panični krikovi. Gomila se krene micati na svestrane odjedanput. Ljudi su jurili prema zidinama, prema svojim domovima, ili nikamo posebno, ukaotičnom metežu natiskanih tijela i razmahanih motki.

“Vode!” netko vikne.

“Vatra!”

“Vaša Visosti.” Gorst je već vodio Jezala natrag prema stepenicama. “Trebali biste se odmahvratiti u Agriont.”

Jezal se prene od još jedne gromoglasne eksplozije, ovoga puta još bliže. Dim se već dizaoiznad grada u uljastim mrljama. “Da”, promrmlja i pusti da ga odvedu na sigurno. Shvati da još

uvijek ima isukan mač pa ga pomalo posramljeno vrati u korice. “Da, naravno.”

Neustrašivost, kao što je Logen Devetprsti jednom primijetio, osobina je kojom se hvalebudale.

KAMEN I TEŽAK POLOŽAJG lokta se tresao od smijeha, hripavi grgljaji balavili su mu po golimdesnima, a tvrdi stolac

škripao pod koščatom guzicom. Njegovo kašljanje i jecaji tupo su odjekivali od golih zidova njegovemračne dnevnesobe. Na neki je to način zvučalo skoro kao plakanje. A možda to i jest,samo malo.

Svaki drhtaj iskrivljenih ramena zabijao mu je čavle u vrat. Svaki trzaj prsnog koša slao mu jemunje bolova dolje do samih vrhova ono malo nožnih prstiju što mu je ostalo. Smijao se i smijeh gaje bolio, a od boli se smijao još više. Jao, koja ironija! Hihoćem se od beznađa. Cerekam se odočaja.

Mjehurići sline napušu mu se na usnama kad je još jedanput za kraj zatulio. Ko smrtnihropac ovce, samo malo manje dostojanstveno. Onda gutne i obriše suzne oči. Nisam se ovolikosmijao već godinama. Otkad su carevi mučitelji obavili svoj posao, lako moguće. Pa ipak, nijetako teško prestati. Na kraju krajeva, nije ništa baš toliko smiješno, žarne? Uzme pismo i jošjednom ga pročita.

Superiore Glokta,

Moji poslodavci u bankarskoj kući Valint i Balk i više su nego razočarani vašimnapredovanjem. Prošlo je već neko vrijeme otkad sam od vas zatražio, osobno, da nas informirateo planovima nadlektora Suita. Konkretnije, o razlozima njegova neprekinutog zanimanja zaSveučilište. Otad nismo primili nikakvih poruka od vas.

Moguće je da vjerujete da je iznenadan dolazak Gurkhulaca pred gradske zidine promijenioočekivanja mojih poslodavaca.

Nije, ni na koji način. Ništa neće.

Izvijestit ćete nas u sljedećih tjedan dana ili će Njegova Eminencija čuti za vašu podijeljenuvjemost.

Ne moram ni spominjati da bi vam bilo mudro uništiti ovo pismo.

Mauthis

Glokta je dugo zurio u papir u svjetlu jedne svijeće, i poharana su mu se usta objesila. Zaovo sam preživio mjesece agonije u tami carevih tamnica? Divljački mučio čitavu Gildutekstilaca? Sijao krvavi pokolj po Dagoski? Da bih okončao svoje dane u sramoti, ukliještenizmeđu ogorčenog starog birokrata i cijele banke podmuklih lihvara? Sve moje migoljenje,laganje, pogađanje i sav moj bol. Sva ona trupla koja su ostala uz put... za ovo?

Nova salva smijeha protrese mu tijelo, iskrivi ga uvis i zaštropota mu bolnim leđima.Njegova Eminencija i ti bankari zaslužuju jedni druge! Cak ni dok grad gori oko njih, njihoveigrice ne mogu prestati ni na tren. Igrice koje bi se vrlo lako mogle pokazati kobnima po sirotogsuperiora Gloktu, koji je samo davao sve od invalidnoga sebe. Morao je obrisati malo šmrkalja

ispod nosa, toliko se jako nasmijao toj zadnjoj pomisli.

Gotovo je šteta spaliti tako urnebesno smiješan dokument. Možda da ga radije odnesemnadlektoru? Bi li i on vidio njegovu smiješnu stranu, pitam se? Bismo li se zajedno cerekali? Pružiruku i prinese ugao pisma treperavom plamenu svijeće, a onda je gledao kako vatra paluca uzstranu, šulja se po rukopisu, a bijeli se papir kovrča gore u crni pepeo.

Gori, kao što su sve moje nade, snovi i blistava budućnost gorjeli pod carevom palačom!Gori, kao što je gorjela Dagoska i kao što će zasigurno Adua pred carevim bijesom! Gori, kao štobih volio da kralj Jezal Kopile pri, i prvi mag, i nadlektor Sult, i Valint i Balk i cijeli prokleti—

“Gah!” Glokta počne mahati oprženim prstima po zraku a onda ih tutne u krezuba usta, nakon štomu je smijeh tako brzo ugašen. Čudno. Kolikogod bola iskusili, nikad se na njega ne naviknemo.Uvijek se jagmimo da pobjegnemo od njega. Nikad se ne pomirimo s novim bolovima. Ugao pismajoš uvijek se pušio na podu. Namršti se i samelje ga divljačkim udarcem štapa.

Zrak je bio težak od reske arome drvnog dima. Kao stob tisuća zagorenih večera. Čak i ovdje uAgrionu vidjela se laana sivkasta i izmaglica od dima, neuredno srastanje kuća na kraju svake ulice.Vatre su podicljale po vanjskim četvrtima sad već nekoliko dana, a gurkhulsko bombardiranje nijepopustilo ni za dlaku, ni noću ni danju. I dok je Glokta hodao, a dah mu hripao kroz rupe između zubaod napora stavljanja jedne noge pred drugu, začuo se prigušen prasak zapaljenog projektila negdje ugradu, uz jedva primjetan mrmor vibriranja kroz donove njegovih čizama.

Ljudi na ulici se ukipe i uspaničeno dignu poglede. Ono malo nesretnika koji nisu imaliispriku pobjeći iz grada kad su Gurkhulci došli. Oni nesretnici koji su bili prevažni ili nedovoljnovažni. Optimistična šačica koja je mislila da će gurkhulska opsada biti još jedan prolazni hir-kaokišna oluja ili kratke hlače. Prekasno su shvatili da su grdno pogriješili.

Glokta nastavi hramati pognute glave. Nije izgubio ni minutu sna zbog eksplozija koje suzadnjih tjedan dana u mraku potresale grad. Bio sam prezauzet bdijenjem zbog mozga koji se vrtiokao mačak u vreći i pokušavao naći neki izlaz iz ove stupice. Sasvim sam se naviknuo na eksplozijeza vrijeme odmora u dražesnoj Dagoski. Njega su puno više zabrinjavali bolovi koji su mu krozguzicu sijevali u kralješnicu.

Ah, ta arogancija! Tko bi se ikad usudio pomisliti da će gurkhulske čizme opet jednoga danakročiti plodnim poljima Midderlanda? Da će zgodne farme i uspavana sela Unije plesati sgurkhulskim vatrama? Tko bi ikad očekivao da će se prelijepa, propupala Adua iz komadića rajana zemlji pretvoriti u komadić pakla? Glokta osjeti da se smiješi. Dobro došli, svi! Dobro došli! Jasam ovdje cijelo vrijeme. Baš lijepo da ste mi se pridružili.

Začuje oklopljene čizme kako stupaju niz cestu njemu iza leđa, prekasno se odgega s putaužurbanoj koloni vojnika, pa ga grubo odguraju na travnati rub i lijeva mu noga prokliže u blatu ipošalje žalac nepodnošljivog bola uz nogu. Kolona odstupa dalje, ne mareći za njega, i Gloktanamršteno pogleda za njima. Ljudi više nemaju dovoljno straha pred Inkvizicijom. Svi se previšeboje Gurkhulaca da bi imali. Odmakne se od zida, lecne se i opsuje, pa protegne vrat i nastavišepati.

Vrhovni sudac Marovia bio je uokviren najvećim prozorom u svojem jekom ispunjenimuredom, s rukama skupljenim iza leđa. Prozori su mu gledali na zapad. U pravcu iz kojeg dolaziglavnina gurkhulskih napada. Iznad krovova u daljini stupovi tamnog dima dizali su se u blijedonebo i srastali u zrnasti pokrov od kojeg je jesenski polumrak izgledao još više sumorno. Marovia seokrene kad je čuo Gloktino besprsto stopalo kako škripi na tamnom drvenom brodskom podu, injegovo naborano staro lice živne s osmijehom dobrodošlice.

“O, superiore Glokta! Ne možete ni zamisliti koliko me razveselilo kad su vas najavili!Nedostajali ste mi od prošlog posjeta. Baš volim vaš... izravni stil. Divim se vašoj... predanostiposlu.” Jednom dokonom rukom mahne prema prozoru. “Zakon se, moram priznati, obično uspava uvrijeme rata. Ali čak i s Gurkhulcima pred vratima plemeniti se rad Inkvizicije Njegova Veličanstvanastavlja, je li? Pretpostavljam da ste opet došli uime Njegove Eminencije?”

Glokta zastane. Ali samo iz navike. Moram okrenuti iskrivljena leđa Inkviziciji. Kako bi meSult nazvao? Veleizdajnikom? Nesumnjivo, pa i gorim imenima. Ali svaki čovjek prije svega morabiti vjeran sebi. Žrtvovao sam se ja dovoljno. “Ne, Vaša Uznositosti. Došao sam uime Sanda danGlokte.” Došepa do stolice, izvuče je ispod stola i skljoka se u nju i prije nego što mu je toponuđeno. Odavno je prošlo vrijeme za finese. “Iskreno, trebam vašu pomoć.” Iskreno, vi ste miposljednja nada.

“Moju pomoć? Sigurno vi imate svojih moćnih prijatelja?”

“Moje žalosno iskustvo pokazuje da si moćni ljudi ne mogu priuštiti prijatelje.”

“Nažalost, to je posve točno. Do mojeg se položaja, pa ni vašeg, ne dolazi bez razumijevanjada je svaki čovjek u konačnici zapravo sam.” Marovia je dobrodušno gledao dolje dok se smještao usvoju fotelju s visokim naslonom. Iako nisam ni izbliza opušten. Njegovi osmijesi jednako su ubojitikao Sultove namrgođene grimase, rekao bih. “Prijatelji nam moraju biti oni koji nam mogu bitikorisni. Imajući to na umu, kako vam mogu pomoći? I što je još važnije, što mi možete ponuditizauzvrat?”

“To ću vam morati malo podrobnije objasniti.” Glokta se lecne od grča u nozi i na silu jeizravna pod stolom. “Mogu li biti posve iskren s vama, Vaša Uznositosti?”

Marovia zamišljeno počeše bradu. “Istina je vrlo rijetka i vrijedna roba. Zapanjuje me što bi ječovjek vašeg iskustva samo tako poklonio. Pogotovo nekome tko je na drugoj strani ograde, recimo totako.”

“Rečeno mi je jednom da čovjek izgubljen u pustinji mora uzeti ponuđenu vodu, od koga god dadolazi.”

“Izgubljeni ste? Onda budite iskreni, superiore, pa ćemo vidjeti imam li vam što udijeliti izsvoje čuturice.”

Teško bi se to moglo nazvati obećanjem pomoći, ali najbolje je čemu sam se mogao nadatiod čovjeka koji mi je tako nedavno bio ljuti neprijatelj. I tako... moje priznanje. Glokta je prevrtao

po glavi sjećanja od zadnjih nekoliko godina. I bome je to prljav, sramotan, ružan komplet. Otkudda počnem? “Ima već neko vrijeme otkad sam počeo istraživati nepravilnosti u poslovanjuPrečasne gilde tekstilaca.”

“Dobro se sjećam te nezgodne afere.”

“Za vrijeme istrage otkrio sam da tekstilce financira jedna banka. Vrlo bogata i moćna banka.Valint i Balk.”

Glokta je pozorno gledao da vidi reakciju, ali Marovia i ne trepne. “Znam za postojanje takveinstitucije.”

“Posumnjao sam da su upleteni u zločine tekstilaca. Predstojnik Kault mi je to i sam rekao prijesvoje nesretne smrti. Međutim, Njegova Eminencija nije htio da dalje istražujem. Previšekomplikacija u kompliciranim vremenima.” Gloktino lijevo oko trzne i on osjeti da mu počinje suziti.“Ispričavam se”, promrmlja i obriše ga prstom. “Nedugo potom poslali su me u Dagosku dapreuzmem obranu grada.”

“Vaša naročita marljivost u toj situaciji u meni je izazivala laganu neugodu.” Marovia kiselopromigolji ustima. “Čestitam vam. Obavili ste izvanredan posao.”

“Ne mogu preuzeti sve zasluge. Zadatak koji mi je nadlektor povjerio bio je nemoguć. Dagoskaje bila puna izdajnika i okružena Gurkhulcima.”

Marovia otpuhne. “Suosjećam.”

“Da je barem tada netko suosjećao, ali svi su bili zauzeti ovdje, u nastojanjima da nadmašejedni druge, kao i uvijek. Dagoskanski bedemi bili su u posve neadekvatnom stanju za povjereni mizadatak. Nisam ih mogao ojačati bez novca—”

“Njegova vam Eminencija nije izišla u susret.”

“Njegova Eminencija nije htjela odvojiti ni jednu jedinu marku. Međutim, posve neočekivandobročinitelj istupio je kad je to bilo najpotrebnije.” “Bogat ujak? Kakva sretna slučajnost.”

“Ne baš.” Glokta lizne slankastu prazninu gdje su mu nekoć bili sjekutići. I tajne se počinjuizlijevati kao govna iz poplavljene kenjare. “Bogati je ujak bio nitko doli bankarska kuća Valint iBalk.”

Marovia se namršti. “Oni su vam pozajmili novac?”

“Samo zahvaljujući njihovoj velikodušnosti uspio sam zadržati Gurkhulce izvan grada onolikodugo.”

“Imajući na umu da moćni ljudi nemaju prijatelje, što su Valint i Balk dobili zauzvrat?”

“U osnovi?” Glokta se mirno zagleda u vrhovnog suca. “Što su god htjeli. Ubrzo nakon

povratka iz Dagoske istraživao sam smrt princa prestolonasljednika Raynaulta.”

“Stravičan zločin.”

“Za koji je ni kriv ni dužan obješen gurkhulski izaslanik.”

Marovia pokaže najsitniji mogući tračak iznenađenja. “To tvrdite?”

“Bez imalo sumnje. Međutim, smrt nasljednika krune stvorila je druge probleme, problemevezane uz glasanje u Otvorenom vijeću, i Njegovoj je Eminenciji odgovaralo jednostavno rješenje.Pokušao sam nastaviti istragu, ali u tome su me spriječili. Valint i Balk.”

“Dakle, sumnjate da su ti bankari bili upleteni u smrt prestolonasljednika?”

“Sumnjičim ja njih za svašta, ali dokaza je vrlo malo.” Uvijek previše sumnji, a premalodokaza.

“Banke”, progunđa Marovia. “Satkane su od zraka. Vrte novac na temelju nagađanja, laži iobećanja. Tajne su njihova valuta, i više nego zlato.”

“I sam sam to ustanovio. Ali čovjek izgubljen u pustinji—”

“Da, da! Molim vas, nastavite.”

Glokta, na vlastito iznenađenje, ustanovi da se silno zabavlja. Gotovo mu se jezik petljao užurbi da što prije sve izbaci iz sebe. Sad kad sam počeo izbacivati tajne koje sam tako dugo čuvao,zaključio sam da ne mogu stati. Osjećam se kao škrtac u napadu potrošačke groznice. Zgrožen, alioslobođen. Na mukama, ali ushićen. Nešto poput presijecanja vlastitog vrata, pretpostavljam -veličanstveno olakšanje, ali takvo da u njemu možeš uživati samo jedanput. A kao da sam sipresjekao vrat, vrlo će vjerojatno završiti mojom ružnom smrću. No dobro. Već se neko vrijemesprema, zar ne? A čak ni ja ne bih mogao tvrditi da je nisam već deset puta zaslužio.

Glokta se nagne naprijed. Čak i ovdje, čak i sada, nekako osjeća potrebu govoriti tiho.“Nadlektor Sult nije zadovoljan našim novim kraljem. Preciznije, nije zadovoljan utjecajem kojiBayaz nekako vrši na njega. Sult ima osjećaj da su njegove moći znatno potkresane. Vjeruje, štoviše,da vi nekako stojite iza svega toga.”

Marovia se namršti. “Ma nemojte?” da, a ni ja nisam posve siguran da bih isključio tumogućnost. “Tražio me da iznađem neki način da uklonim Bayaza...” Glas mu utihne gotovo u šapat.“Ili da uklonim kralja. Sumnjam da, ako ja ne uspijem, ima druge planove. Planove koji nekakouključuju Sveučilište.”

“Čini se da optužujete Njegovu Eminenciju za čin državne veleizdaje.” Marovijine su oči bilesjajne i tvrde kao par novih čavala. Sumnjičave, ali ipak strahovito pohlepne. “Jeste li otkrili ištašto biste mogli iskoristiti protiv kralja?”

“Prije nego što sam uopće stigao i pomisliti na to, Valint i Balk poprilično su me uvjerljivp

odgovorili.”

“Tako su brzo saznali?”

“Morat ću priznati da netko meni blizak možda nije onoliko pouzdan koliko sam se cijelovrijeme nadao. Bankari ne samo da su tražili da se oglušim na nalog Njegove Eminencije nego suinzistirali da istražim njega. Žele znati kakvi su mu planovi. Imam samo nekoliko dana da imudovoljim, a Sult mi više ne vjeruje dovoljno da bi sa mnom dijelio sadržaj svojeg zahoda, a kamoliono što mu je na umu.”

“Ajme meni.” Marovia polako zatrese glavom. “Ajme meni.”

“Da moje nevolje budu veće, uvjeren sam da nadlektor nije ni izbliza u onolikom mraku gledesvega što se dogodilo u Dagoski kao što se isprva činilo. Ako netko širi informacije, možda ih širi naobje strane.” Ako možeš čovjeka izdati jedanput, uostalom, nije to tako teško učiniti dvaput. Gloktaduboko uzdahne. I eto nas. Sve su se tajne izlile. Kenjara je prazna. Vrat mi je sasječen od uha douha. “To je cijela priča, Vaša Uznositosti.”

“Dakle, superiore, stvarno ste se našli u popriličnom škripcu.” Poprilično smrtonosnom,štoviše. Marovia ustane i polako počne hodati po sobi. “Pretpostavimo na trenutak da ste mi uistinudošli pomoći, a ne uvesti me u nekakvu neugodnost. Nadlektor ima sredstva da izazove vrlo ozbiljneprobleme. I nenadmašno samoljublje potrebno da to pokuša u ovakvome trenutku.” Ja tu nemam štoprigovoriti. “Kad biste sakupili uvjerljive dokaze, iznio bih ih, dakako, kralju. Ali ne mogu ništapoduzeti protiv jednog člana Zatvorenog vijeća, pogotovo ne protiv nadlektora, bez čvrstih dokaza.Najbolje bi bilo potpisano priznanje.”

“Sultovo potpisano priznanje?” promrmlja Glokta.

“Takav bi dokument, čini mi se, riješio probleme i vama i meni. Sult bi nestao, a bankari vas nebi imali čime držati u šaci. Gurkhulci će i dalje kampirati pred našim zidinama, dakako, ali čovjek nemože imati sve.”

“Nadlektorovo potpisano priznanje.” Da skinem usput i mjesec s neba?

“Ili dovoljno velik kamen da pokrene lavinu - možda priznanje nekoga tko mu je odgovarajućeblizak. Čujem da ste stručnjak za nabavku takvih.” Vrhovni sudac piljio je u Gloktu ispod teškihvjeđa. “Jesam li krivo čuo?” “Ne mogu stvoriti dokaze ni iz čega, Vaša Uznositosti.”

“Ljudi izgubljeni u pustinji moraju koristiti prilike koje im se pružaju, ma koliko mršave.Nađite dokaze i donesite mi ih. Tada ću moći djelovati, ni trenutak prije. Jasno vam je da ne moguriskirati za vas. Teško mi je vjerovati čovjeku koji je izabrao gospodara, a sada bira drugog.”

“Izabrao?” Glokta osjeti kako mu opet titra kapak. “Ako mislite da sam izabrao ijedan djelićove bijedne sjene od života koju vidite pred sobom, grdno se varate. Ja sam izabrao slavu i uspjeh.Kutija nije sadržavala ono što je pisalo na poklopcu.”

“Svijet je pun tragičnih priča.” Marovia odšeta do prozora, okrene mu leđa i zagleda se u nebo

koje se mračilo. “Pogotovo sada. Ne možete očekivati da će one nešto predstavljati čovjeku mogiskustva. Želim vam ugodan dan.”

Daljnji komentari bili bi besmisleni. Glokta se zaljulja naprijed, pomoću štapa se bolnoodgurne u stajaći položaj pa odšepa prema vratima. Ali najsitniji tračak nade ušuljao se u vlažanpodrum moga očaja... samo trebam iznuditi priznanje veleizdaje od čelnika Inkvizicije NjegovaVeličanstva—

“I, superiore!” Zašto nitko nikad ne završi s pričom prije nego što ja ustanem? Glokta seokrene prema prostoriji, i osjeti žarenje u kralježnici. “Ako netko vama blizak propušta informacije,morate ga ušutkati. Odmah. Samo bi budala pomišljala iskorjenjivati veleizdaju iz Zatvorenog vijećaprije nego što oplijevi korov s vlastitog travnjaka.”

“O, ne trebate se vi brinuti za moj vrt, Vaša Uznositosti.” Glokta zabljesne vrhovnog sucasvojim najogavnijim kesom. “Već oštrim škare.”

MILOSRĐEAdua gori.

Dvije zapadne četvrti - Tri Farme, na jugozapadnom uglu grada, i Lukovi, dalje prema sjeveru -bili su sasječeni crnim ranama. Dim se još izlijevao iz nekih od njih, u velikim stupovima u dnuosvijetljenim jedva primjetnom narančastom. Širili su se u uljastim mrljama, oštrim vjetromrazvučeni prema zapadu, navučeni preko zalazećeg sunca kao blatna zavjesa.

Jezal je promatrao u svečanoj tišini, s rukama skvrčenim u umrtvljene šake na parapetu Kulelanaca. Gore se nije čulo ništa osim vjetra koji ga je pipkao po ušima i, samo povremeno, jedvačujnog tračka bitke u daljini. Bojni poklič ili krikovi ranjenika. Ili možda samo glasanje galebova,visoko na povjetarcu. Jezal na jedan sentimentalan trenutak poželi da je ptica pa da može jednostavnoodletjeti s kule pa preko gurkhulskih ograda i daleko od ove noćne more. Ali bijeg ne bi bio takolagan.

“Casamirove zidine prvi put su probijene prije tri dana”, maršal Varuz objašnjavao jemonotonim glasom. “Prva dva napada smo odbili i zadržali Tri Farme tu noć, no sljedećeg je danauslijedio još jedan prodor, pa još jedan. Taj prokleti vatreni prah promijenio je sva vražja pravila.Zid koji bi izdržao tjedan dana moguće je srušiti u jedan sat.”

“Khalul je oduvijek volio prtljati sa svojim prahovima i bočicama”, promrmlja Bayaz, nimalone pomažući.

“Te su noći u Tri Farme nagrnuli punom snagom i ubrzo nakon toga probili su dveri u Lukove.Sve otad cijeli zapadni dio grada u neprekidnoj je bitki.” Krčma u kojoj je Jezal slavio pobjedu nadFiliom na Turniru bila je u toj četvrti. Krčma u kojoj je sjedio s Westom, Jalenhormom, Kaspom iBrintom prije nego što su oni otišli na Sjever, a on u Staro Carstvo. Gori li sad ta zgrada? Je li većzacrnjena ljuštura?

“Danju se borimo prsa o prsa. U mraku, svake noći, izvodimo diverzantske napade. Neodustajemo ni od koraka terena a da ga prethodno ne natopimo gurkhulskom krvlju.” Možda ga jeVaruz htio nadahnuti, ali uspio je Jezalu samo pobuditi mučninu. Ulice njegove prijestolnicenatopljene krvlju, čija god to krv bila, teško da su mu bile prvi cilj kao kralju Unije. “Arnaultovezidine još uvijek čvrsto stoje, iako u središtu grada bukte požari. Vatra je sinoć skoro dosegla ČetiriUgla, ali kiša ju je ugasila, barem zasad. Borimo se za svaku ulicu, svaku kuću, svaku sobu. Baš kaošto ste rekli da moramo, Vaša Visosti.”

“Dobro”, Jezal uspije graknuti. Ali gotovo se uguši tom riječju.

Kad je onako bezbrižno odbio uvjete generala Malzagurta, nije bio siguran što je očekivao.Nejasno je zamišljao da će im netko ubrzo priteći u pomoć. Da će se dogoditi nešto junačko. Samo,sad je cijela ta krvava situacija već dobrano trajala, a nema ni traga nekakvom instant-izbavljenju.Vjerojatno se junačka djela događaju dolje u dimu. Vojnici tegle ranjene drugove na sigurno učađavoj tami. Sestre šivaju rane uz krikove i svjetlo svijeća. Građani jurišaju u zapaljene zgrade da

izvuku zakašljanu djecu. Junaštva svakodnevnog i neglamuroznog tipa. Onakva koja ništa ne znače uukupnom ishodu.

“Ono su naši brodovi u zaljevu?” upita tiho i sve se bojao odgovora.

“Da barem jesu, Vaša Visosti. Nisam mislio da ću to ikada reći, ali nadmašili su nas na moru.Nikad niste vidjeli toliko prokletih brodova. Sve i da većina naše mornarice ne prevozi vojsku natragiz Anglandije, nisam siguran što bi mogli učiniti. Ovako će ljude morati iskrcati izvan grada. Prokletonezgodno, a moglo bi biti i puno gore od toga. Dokovi su nam slaba točka. Prije ili kasnije mogli bipokušati iskrcati ljude ondje.”

Jezal nervozno pogleda prema vodi. Postrojbe Gurkhulaca koji se slijevaju s brodova u samosrce grada. Medijana siječe ravno kroz središte Adue od zaljeva do Agrionta. Cesta primamljivoširoka taman dovoljno da je cijela legija Gurkhulaca promaršira u tren oka. Sklopi oči i pokušajednolično disati. Prije dolaska Gurkhulaca nije imao ni sekunde mira od silnih mišljenja svojihsavjetnika. Sad kad stvarno treba savjet, bujica je iznenada presušila. Sult se rijetko pojavljivao uZatvorenom vijeću, a i tada samo da bi pogledom ubijao Maroviju. Sam vrhovni sudac malo je čimepridonosio osim kukanjem o škripcu u kojem su se našli. Čak se i Bayazova zaliha povijesnihprimjera izgleda konačno iscrpila. Jezalu je preostalo da sam nosi tu odgovornost, i ustanovio je daje to popriličan teret. Pretpostavljao je da je znatno neugodnije onima koji su zapravo ranjeni, ili bezdoma ili poginuli, ali to mu je bila slabašna utjeha.

“Koliko ih je dosad poginulo?” začuje se kako pita, kao dijete koje guli krastu. “Koliko smoljudi izgubili?”

“Borbe duž Casamirovih zidina bile su žestoke. Borbe po okupiranim četvrtima bile su jošžešće. Žrtava je puno na obje strane. Moja procjena je da na našoj strani ima barem tisuću mrtvih.”

Jezal proguta kiselu slinu. Sjeti se neusklađenih branitelja koje je vidio kod zapadnih dveri, natrgu koji su sad vjerojatno pregazile gurkhulske legije. Običnih ljudi koji su ga gledali puni nade iponosa. Onda pokuša zamisliti kako bi moglo izgledati tisuću leševa. Zamislio ih je stotinu, jedan dodrugoga, u redu. Deset takvih redova, jedan iznad drugoga. Tisuću. Glodao je nokat palca, već bolnoodgrizen do krvi.

“I još mnogo više ranjenih, dakako”, doda mu Varuz iznenadno još malo soli na ranu. “Zaistanam nedostaje mjesta za njih, zapravo. Dvije su četvrti barem djelomično okupirali Gurkhulci, ineprijatelj baca goruće projektile gotovo u srce grada.” Jezalov jezik potraži bolnu rupu između zuba.Sjeti se vlastitih bolova, vani na beskrajnoj ravnici pod nemilosrdnim nebom, probadanja u licu doksu kotači kola cvilili i poskakivali.

“Otvorite Agriont ranjenicima i beskućnicima. Sad kad nema vojske, ima dovoljno mjesta zanjih. Baraka za tisuće, i zaliha napretek.”

Bayaz je odmahivao ćelavom glavom. “Rizik. Ne možemo znati koga sve puštamo unutra.Gurkhulske agente. Khalulove špijune. Nisu svi onakvi kakvima se čine.”

Jezal zaškrguće zubima. “Spreman sam riskirati. Ja sam ovdje kralj, ili možda nisam?”

“Jeste,” progunđa Bayaz, “i bilo bi vam pametno tako se i ponašati. Ovo nije vrijeme zasentimentalnost. Neprijatelj se približava Arnaultovim zidinama. Na nekim su mjestima možda imanje od tri kilometra od mjesta na kojem sad stojimo.”

“Tri kilometra?” promrmlja Jezal pa još jedanput očima trepne prema zapadu. Arnaultove suzidine bile fina tanka linija kroz zgrade, i odavde su odozgo izgledale kao vrlo krhka barijera, izabrinjavajuće blizu. Obuzme ga iznenadan strah. Ne briga prožeta krivnjom koju je osjetiozamislivši ljude dolje u dimu, nego stvaran i vrlo osoban strah za vlastiti život. Kao onaj koji jeosjećao među kamenim gromadama kad su dva ratnika krenula na njega s umorstvom na pameti.Možda je pogriješio što nije napustio grad kad je imao priliku. Možda nije prekasno da—

“Stajat ću ili pasti zajedno s narodom Unije!” vikne, jednako ljut na vlastiti kukavičluk kao i namaga. “Ako su oni spremni umrijeti za mene, ja sam spreman umrijeti za njih!” Okrene rame Bayazu ižurno odvrati pogled. “Otvorite Agriont, maršale Varuze. Napunite i palaču ranjenicima ako budepotrebno.”

Varuz nervozno pogleda postrance prema Bayazu, a onda ukočeno kimne. “Onda ćemoorganizirati bolnice u Agriontu, Vaša Visosti. Barake ćemo otvoriti za građane. Palača bolje daostane zatvorena, barem dok se situacija ne pogorša.”

Jezal nije mogao ni zamisliti kako bi izgledala situacija gora ođ ove. “Dobro, dobro. Pobrinitese za to.” Morao je obrisati suzu ispod oka kad je okrenuo leđa tinjajućem gradu i krenuo premadugačkom stepeništu. Zbog dima, naravno. Samo zbog dima.

Kraljica Terez sjedila je sama, uokvirena prozorom njihove prostrane spavaće sobe.

Grofica Shalere još se uvijek motala negdje po palači, ali naučila je, izgleda, držati svoj prezirpodalje od Jezala. Ostale svoje dame Terez je poslala natrag u Styriju prije nego što su Gurkhulciblokirali luku. Jezal je žalio što nije mogao vratiti i kraljicu zajedno s ostalima, ali to, nažalost, nijedolazilo u obzir.

Terez nije ni pogledala u njegovu smjeru kad je Jezal zatvorio vrata. Morao je prigušiti težakuzdah dok se vukao kroz sobu, čizama blatnjavih od sitne kišice, kože masne od čađe vani u zraku.

“Raznosiš blato za sobom”, reče Terez i ne osvrnuvši se, glasom ledenijim nego ikad.

“Rat je prljav posao, ljubavi moja.” Vidio je kako joj se strana lica zgađeno trznula kad jeizgovorio zadnje dvije riječi, i nije znao bi li se smijao ili plakao. Skljoka se na stolicu prekoputanje, ne taknuvši čizme, cijelo vrijeme svjestan da će je to razbjesniti. Nije mogao učiniti ništa što jene bi razbjesnilo.

“Moraš li mi prilaziti na ovakav način?” otrese se ona.

“Oh, pa ne mogu ostati podalje! Ta ipak si mi ti žena.”

“Ne vlastitim izborom.”

“Nije bio ni moj izbor, ali ja sam voljan iskoristiti situaciju na najbolji mogući način!Vjerovala ili ne, i ja bih radije bio u braku s nekim tko me ne mrzi!” Jezal gurne jednu ruku kroz kosui teškom mukom potisne ljutnju. “Ali, molim te, nemojmo se svaditi. Dovoljno se moram svađati vani.I više nego što mogu podnijeti! Zar ne možemo barem... biti uljudni jedno prema drugome?”

Ona ga je jedan trenutak gledala, sa zamišljenom grimasom na licu. “Kako možeš?”

“Što to?”

“I dalje pokušavati.”

Jezal se odvaži malo naceriti. “Nadao sam se da ćeš početi cijeniti moju upornost, ako ništadrugo.” Ona se ne nasmiješi, ali je naslutio, možda, jedva primjetno smekšavanje nesmiljene linijenjezinih usta. Nije se usuđivao pomisliti da se konačno počela smekšavati, ali se bio spreman uhvatitii najmršavije nade. Nade je imao jako malo ovih dana. Nagne se prema njoj, iskreno joj se zagleda uoči. “Jasno si mi dala na znanje da imaš jako loše mišljenje o meni, a pretpostavljam da ti ne mogu nizamjeriti. Ni sam nemam baš bogzna kakvo mišljenje o sebi, vjeruj mi. Ali trudim se... jako setrudim... biti bolji čovjek.”

Kut Terezinih usta trzne gore u nekakav tužan osmijeh, ali ipak osmijeh. Na njegovo velikoiznenađenje, ona pruži ruku i nježno je položi na njegovo lice. Dah mu zapne u grlu a koža mu zatitrana mjestu gdje su njezini prsti počivali.

“Zašto ne možeš shvatiti da te prezirem?” upita ga. Osjeti kako mu postaje vrlo hladno.“Prezirem tvoj izgled, tvoj dodir, tvoj glas. Prezirem ovo mjesto i ovdašnje ljude. Što prije Gurkhulcispale sve do temelja, to ću biti sretnija.” Makne ruku i okrene se opet prema prozoru, a svjetlo jojzasjaji savršeni profil.

Jezal polako ustane. “Mislim da ću pronaći neku drugu sobu u kojoj ću noćas spavati. U ovoj jezbilja prehladno.”

“Konačno.”

Ponekad je grozno prokletstvo kad čovjek dobije sve o čemu je ikad sanjao. Ako sjajne nagradenekako ispadnu prazne drangulije, ostao je i bez snova koji bi ga tješili. Sve što je Jezal mislio daželi - moć, slava, prekrasni pokazatelji veličine - sve je to tek prašina. Sad je samo želio da sve budekakvo je bilo nekoć, prije nego što je dobio sve to. Ali povratka nema. Nikada.

Više zaista nije imao što reći. Ukočeno se okrene i odvuče prema vratima.

BOLJE DA OSTANE ZAKOPANOKad je gotovo s borbom, kopa se, ako ste još uvijek živi. Kopate grobove za pale drugove.

Posljednji čin poštovanja, ma koliko ga malo imali za njih. Kopate koliko duboko vam se da, baciteih unutra, zatrpate ih, oni istrunu i budu zaboravljeni. Tako je to oduvijek bilo.

Bit će puno kopanja kad ova bitka završi. Puno kopanja na objema stranama.

Dvanaest dana već, otkad je počela padati vatra. Otkad je gnjev Božji počeo padati po ovimarogantnim rozima i njihov ponosni grad pretvorio u zacrnjene ruševine. Dvanaest dana otkad jepočelo ubijanje - na zidinama, na ulicama i po kućama. Dvanaest dana na zubatom suncu, na sitnojkiši, u zagušujućem dimu, i dvanaest noći u svjetlu treperavih vatri, Ferro je bila u žiži svega.

Čizme su joj pljuskale po ulaštenim pločicama i ostavljala crne tragove po besprijekornomhodniku iza nje. Pepeo. Dvije četvrti u kojima su bjesnjele bitke sad su bile prekrivene njime.Pomiješao se s laganom kišicom u ljepljivu pastu, poput crnog ljepila. Zgrade koje su još uvijekstajale, pougljenjeni kosturi onih koje više nisu, ljudi koji ubijaju i ljudi koji su poginuli, svi su bilipresvučeni time. Namrgođeni stražari i preplašeni sluge mrštili su se na nju i na tragove koje jeostavljala, ali nikad je ni najmanje nije brinulo njihovo mišljenje i nije kanila sad počinjati. Imat ćeuskoro toliko pepela da neće znati što s njim. Cijelo će se mjesto pretvoriti u pepeo, ako Gurkhulcidođu na svoje.

A izgledalo je kao da bi vrlo lako mogli. Svakoga dana i svake noći, uz sav trud odrpanihbranitelja, uz sve mrtvace koje siju po ruševinama, careve trupe probijaju se sve dublje u grad.

Prema Agriontu.

Yulwei je sjedio u prostranoj odaji kad je stigla, skutren u fotelji u kutu, s narukvicama koje sumu visjele na mlitavim rukama. Mirnoća koja uvijek kao da ga je zaogrtala poput stare deke, sad jebila svučena. Izgledao je zabrinuto, izmoreno, očiju utonulih u tamne duplje. Čovjek koji gleda u liceporazu. Izraz koji se Ferro navikavala gledati u zadnjih nekoliko dana.

“Ferro Maljinn, vratila si se s fronta. Uvijek sam govorio da bi bila u stanju poubijati cijelisvijet da možeš, a sad imaš i priliku. Kako ti se sviđa rat, Ferro?”

“Pa sviđa.” Baci luk koji zaklapara po ulaštenom stolu, izvuče mač ispod pojasa, skliznetobolac s ramena. Još joj je samo nekoliko strijela ostalo. Većinu je ostavila uglavljene u Gurkhulskevojnike, vani u zacrnjenim ruševinama na rubu grada.

No Ferro se nije mogla natjerati da se nasmiješi.

Ubijanje Gurkhulaca je kao jedenje meda. Mala količina samo te natjera da žudiš za još.Prevelika količina može izazvati mučninu. Leševi su uvijek bili slaba nagrada za sav trud koji jepotreban da ih se napravi. Ali sad više nema zaustavljanja.

“Ozlijeđena si?”

Ferro stisne prljavi zavoj oko ruke i promotri krv kako se cijedi u sivu tkaninu. Nije osjetilabol. “Ne”, reče.

“Još nije prekasno, Ferro. Ne moraš umrijeti ovdje. Ja sam te doveo. Još uvijek te mogu iodvesti. Ja idem kud god želim i vodim sa sobom koga kod poželim. Ako sad prestaneš s ubijanjima,tko zna? Možda Bog još nađe mjesto za tebe na nebu.”

Ferro je Yulweijevo propovijedanje već počelo zamarati. Ona i Bayaz možda si ne vjerujukoliko je crnog pod noktom, ali barem se razumiju. Yulwei ne razumije ništa.

‘“Nebu?” podsmjehne se dok mu je okretala leđa. “Možda mi pakao bolje odgovara, to ti nijepalo na pamet?”

Pogrbi ramena kad je začula odjekivanje koraka vani na hodniku. Osjetila je Bayazovu ljutnju iprije nego što su se vrata naglo otvorila i ćelavi rozi starac banuo u sobu.

“Taj mali smrad! Nakon svega što sam mu dao, kako se on meni oduži?” Quai i Sulfurpokunjeno se ušuljaju kroz vrata za njim, kao dva psa za svojim vlasnikom. “Prkosi mi predZatvorenim vijećem! Govori mi da gledam svoja posla! Meni! Otkud bi taj usplahireni telac uopćeznao što su moja posla, a što ne?”

“Problemi s kraljem Lutharom Veličanstvenim?” progunđa Ferro.

Mag zaškilji u nju. “Prije godinu dana nije bilo većeg praznoglavca u cijelome Krugu Svijeta.Staviš mu krunu na glavu i okupiš gomilu starih lažljivaca da mu ljube dupe par tjedana i mali govnarsi umisli da je Stolicus!”

Ferro slegne ramenima. Lutharu nikad nije nedostajalo ljubavi prema samome sebi, bio on kraljili ne. “Trebao bi bolje paziti kome stavljaš krune na glavu.”

“U tome je nevolja s krunama, na nečiju glavu moraju sjesti. Možeš ih samo baciti u gomilu inadati se najboljem.” Bayaz namrgođeno pogleda Yulweija. “Što s tobom, brate? Jesi li prošetaoizvan zidina?”

“Jesam.”

“I što si vidio?”

“Smrt. U velikim količinama. Carevi vojnici poplavili su zapadne četvrti Adue, njegovibrodovi zagušili su zaljev. Svakoga dana nove trupe dolaze cestom s juga, jačaju gurkhulsku omčuoko grada.”

“Toliko sam mogao saznati i od onih maloumnika u Zatvorenom vijeću. Što je s Mamunom injegovih Stotinu riječi?”

“Mamunom, triput blagoslovljenim i triput prokletim? Čudesnim prvim učenikom velikog

Khalula, desne ruke Božje? On čeka. On i njegova braća i sestre imaju šator izvan granica grada.Mole za pobjedu, slušaju umilnu glazbu, kupaju se u mirisnoj vodi, izležavaju se goli i uživaju utjelesnim užicima. Čekaju da gurkhulski vojnici osvoje gradske zidine i hrane se.” Podigne pogled naBayaza. “Hrane se danju i noću, otvoreno krše Drugi zakon. Drsko se rugaju svečanoj riječi Euzovoj.Pripremaju se za trenutak kad će te doći potražiti. Trenutak za koji ih je Khalul i stvorio. Misle daneće još dugo čekati. Lašte oklope.”

“Ma je li?” procijedi Bayaz. “Prokleti bili onda.”

“Oni su se već sami prokleli. Ali nama to ne pomaže.”

“Onda moramo posjetiti Kuću Tvorca.” Ferrina glava trgne u zrak. Nešto ju je u toj velikoj,silnoj kuli očaravalo otkad je stigla u Aduu. Pogled bi joj uvijek sam odlutao prema njezinojgorovitoj masi koja se nedodirljivo uzdizala visoko iznad dima i bijesa.

“Zašto?” upita Yulwei. “Planiraš se zatvoriti unutra? Isto kao Kanedias prije toliko godina, kadsmo došli po osvetu? Zar ćeš se skutriti u mraku, Bayaze? I hoće li ovoga puta tebe baciti da sepolomiš dolje na mostu?”

Prvi mag otpuhne. “Poznaješ me dovoljno da znaš da neću. Kad dođu, otvoreno ću im sesuprotstaviti. Ali u onome mraku još uvijek ima oružja. Pokoje iznenađenje iz Tvorčeve kovačnice zanaše proklete prijatelje onkraj zidina.”

Yulwei je izgledao još zabrinutije nego prije. “Djelitelj?”

“Jedan brid ovdje”, prošapće Quai iz kuta. “Drugi na Drugoj strani.”

Bayaz ga je, kao i obično, ignorirao. “Može sasjeći bilo što, čak i Žderača.”

“Hoće li ih sasjeći stotinu?” upita Yulwei.

“Zadovoljit ću se i samo Mamunom.”

Yulwei se polako odlijepi od naslonjača i ustane s uzdahom. “No dobro, vodi. Ući ću uTvorčevu kuću s tobom još jedan, posljednji put.”

Ferro obliže zube. Ideja odlaska unutra bila joj je neodoljiva. “Idem i ja s vama.”

Bayaz je bijesno pogleda. “Ne, ne ideš. Možeš ostati ovdje i duriti se. To je oduvijek bio tvojposebni dar, zar ne? Ne bih ti volio uskratiti priliku da ga iskoristiš. Ti ideš s nama”, otrese se naQuaija. “Ti imaš svojih posla, je li, Yoru?”

“Imam, majstore Bayaz.”

“Dobro.” Prvi mag iziđe iz sobe rame uz rame s Yulweijem i s naučnikom koji je klipsao nazačelju. Sulfur se nije ni pomaknuo. Ferro mu se namršti i on joj uzvrati osmijehom, nagnuvši glavuprema zidu u oplati i uperivši bradu prema štukaturama na stropu.

“Zar ta Stotina riječi nisu i tvoji neprijatelji?” Ferro ga zapita.

“Moji najveći i najljući neprijatelji.”

“Zašto se ti onda ne boriš?”

“O, ima i drugih načina da se čovjek bori od mučenja vani u prašini.” Bilo je nešto u tim očima,jednom tamnom, jednom svijetlom, što se Ferro nije sviđalo. Bilo je nešto okrutno i gladno izanjegovih osmijeha. “Iako bih rado ostao čavrljati s tobom, moram ići zakotrljati još nešto.” Kružio jeprstom u zraku. “Kotačići se moraju kotrljati, je li, Maljinn?”

“Idi onda”, otrese se ona. “Ja te neću zaustavljati.”

“Ne bi mogla ni kad bi htjela. Ugodan dan ti želim. Ali kladim se da nikad nisi imala ni jedan.”I odšepuri se van i vrata škljocnu za njim.

Ferro je već bila na drugom kraju sobe, micala je zasun s prozora. Jednom je već poslušala štojoj je Bayaz rekao i samo je protratila godinu dana. Sad će sama donositi svoje odluke. Trgne zavjeseu stranu i šmugne na balkon. Skvrčeno lišće lebdjelo je na vjetru, šibalo dolje po travnjacima,zajedno sa sitnom kišicom. Brzim pogledom gore-dolje po vlažnim stazama ustanovila je da je stražarsamo jedan i da gleda u krivu stranu, usukan u plašt.

Ponekad je najbolje iskoristiti trenutak.

Ferro zamahne nogama preko ograde, stisne se pa skoči u zrak. Uhvati se za sklisku granudrveta, zanjiše do debla, sklizne po njemu do vlažne zemlje i odšulja se iza uredno podrezane živice,nisko uz tlo.

Začuje korake, a onda i glasove. Bayazov glas, i Yulweijev; razgovarali su tiho u vjetar koji ješumio. Prokletstvo, kako te stare budale od magova vole laprdati.

“Sulfur?” začuje se Yulweijev glas. “Još uvijek je s tobom?”

“Zašto ne bi bio?”

“Njegova istraživanja išla su u... opasnim smjerovima. Rekao sam ti to, brate.”

“Pa? Khalul nije toliko izbirljiv glede svojih sluga...”

Prošli su predaleko da bi ih više čula pa je Ferro morala odbrzati iza živice da održi korak,cijelo vrijeme presavinuta na pola.

“... ne sviđa mi se ta navika”, Yulwei je govorio, “preuzimanja obličja, mijenjanja vanjštine.Prokleta je to disciplina. Znaš što je Juvens mislio tome—”

“Nemam vremena brinuti o mišljenju čovjeka koji je već stoljećima u grobu. Ne postoji Trećizakon, Yulwei.”

“Možda bi trebao postojati. Krasti tuđe lice... trikovi Glustroda i njegova đavoljeg roda.Vještine posuđene s Druge strane—”

“Moramo koristiti sva oružja koja možemo naći. Ne ljubim baš Mamuna, ali ima pravo. Zovuse Stotina riječi zato što ih je stotinu. Nas smo dvojica, a vrijeme nas nije baš mazilo.”

“Zašto onda čekaju?”

“Znaš Khalula, brate. Uvijek je oprezan, budan, promišljen. Neće riskirati svoju djecu dok nebude morao...”

Kroz razmake između golih grančica Ferro je gledala trojicu muškaraca kako prolaze izmeđustražara i izlaze kroz dveri u visokom zidu palače. Dade im nekoliko trenutaka, a onda skoči na noge ipožuri za njima, uspravljenih ramena, kao da ima važnog posla. Osjeti oštre poglede oklopljenihmuškaraca koji su stajali uz vrata, ali dosad su već navikli na njezina kretanja amo-tamo. Jednom suza promjenu nastavili šutjeti.

Između velikih zgrada, oko spomenika, kroz dosadne vrtove slijedila je dvojicu maga i njihovanaučnika kroz Agriont. Držala se na distanci, zadržavala se na dovratcima, ispod drveća, hodala je tikiza ono malo ljudi koji su žurili niz vjetrovite ulice. Ponekad bi se iznad zgrada trga ili na kraju kakveuličice propeo vrh goleme mase Tvorčeve kuće. Maglovito sive kroz kišicu, ali sa svakim njezinimkorakom sve crnje, sve ogromnije sve izraženije.

Tri je muškarca dovedu do oronule zgrade s čijeg su uleknutog krova stršali trusni tornjevi.Ferro je kleknula i iza ugla promatrala kako Bayaz krajem štapa kuca na klimava vrata.

“Drago mi je da nisi pronašao Sjeme, brate”, kaže Yulwei dok su čekali. “Bolje da ostanezakopano.”

“Pitam se hoćeš li misliti isto kad Stotina riječi poplavi ulice Agrionta tuleći za našom krvlju?”

“Bog će mi oprostiti, mislim. Ima gorih stvari od Khalulovih Žderača.” Ferro zarije nokte udlanove. Na jednom od prljavih prozora stajala je neka figura i piljila van u Yulweija i Bayaza.Duga, tanka figura s crnom maskom i kratkom kosom. Ona žena koja je naganjala nju i Devetprstoga,već davno. Ferrina ruka iz refleksa odluta prema maču, a onda ustanovi da ga je ostavila u palači paopsuje sebe i svoju glupost. Devetprsti je imao pravo. Noževa nikad dosta.

Vrata se klimusavo otvore, netko nešto promrmlja i dvojica staraca prođu unutra, i Quai zanjima, svi pognutih glava. Žena s maskom još je malo gledala, a onda se povuče od prozora u tamu.Ferro preskoči živicu kad su se vrata klimavo zatvorila, uglavi stopalo u razmak i šmugne postranceunutra i prikrade se u duboku sjenu na drugoj strani. Vrata se treskom zatvore na škripavim šarkama.

Niz dugi hodnik s prašnjavim slikama na jednom zidu i prašnjavim prozorima na drugom.Cijelim se putem Ferro ježio vrat u iščekivanju da crne maske nahrupe iz sjena. Međutim, ništa nijedolazilo osim odjekivanja koraka ispred nje i nehajnih monotonih staračkih glasova.

“Ovo mjesto se promijenilo”, Yulwei je govorio. “Od onog dana kad smo se borili protiv

Kanediasa. Dana kad je završilo Staro doba. Kišilo je onda.” “Sjećam se.”

“Ležao sam ranjen na mostu, na kiši. Vidio sam ih kako padaju, Tvorac i njegova kći. S velikevisine su se stropoštali. Teško je povjerovati da sam se smiješio što to vidim, onda. Osveta jeprolazno uzbuđenje. Sumnje, pak, nosimo sa sobom u grob.” Ferro se naceri tome. Kad bi mogladobiti osvetu, živjela bi sa sumnjama.

“Vrijeme nam je obojici donijelo žaljenje”, promrmlja Bayaz.

“Sve više toga sa svakom godinom koja prođe. Čudno je to, međutim. Mogao bih se zakleti, doksam tako ležao, da je Kanedias prvi pao, a Tolomei druga.”

“Sjećanja znaju lagati, pogotovo ljudima koji su živjeli ovako dugo kao mi. Tvorac je baciosvoju kćer, a onda sam ja njega. I tako je završilo Staro doba.”

“Bome jest”, promrmlja Yulwei. “Toliko je toga izgubljeno. A sad smo spali na ovo...”

Quaijeva glava naglo se okrene i Ferro se zalijepi uza zid iza naherene vitrine. Stajao je ondjejedan trenutak i namršteno gledao u njezinu pravcu. Zatim krene za drugima. Ferro pričeka, zadržavšidah, sve dok trojac nije zašao za ugao i nestao s vidika.

Sustigla ih je u trusnom dvorištu, zagušenom mrtvim korovom, prepunom polomljenih crepovakoji su pali odozgo s krovova. Muškarac u zamrljanoj košulji vodio ih je uz dugačko stepenište premamračnom ulazu visoko u visokim zidinama Agrionta. U kvrgavim je rukama imao snop zveckavihključeva i mrmljao nešto o jajima. Jednom kad su zašli u tunel, Ferro odgaca preko otvorenogdvorišta i uz stepenice, pa zastane blizu vrha.

“Brzo ćemo se vratiti”, čula je Bayaza kako je progunđao. “Ostavite vrata odškrinuta.”

“Uvijek ih držim zaključana”, glas odgovori. “Takvo je pravilo. Zaključana su cijeli moj život inemam namjeru—”

“Onda čekajte ovdje dok se ne vratimo! Ali ne idite nikamo! Imam puno pametnijih stvari zaraditi nego da čekam s krive strane vaših zaključanih vrata!” Ključevi se okrenu. Stare šarke zacvile.Ferrini prsti oviju se oko nekog kamena s poda i čvrsto ga stisnu.

Čovjek u prljavoj košulji povlačio je vrata da ih zatvori dok se ona šuljala prema vrhustepenica. Ljutito je mrmljao dok je petljao po ključevima, i metal je zveckao. Začuje se tup udarackad ga je kamen bubnuo po ćelavom dijelu potiljka. On uzdahne i posrne naprijed, i Ferro mu uhvatimlitavo tijelo ispod pazuha i pažljivo ga spusti na pod.

Zatim spusti kamen i svinutim mu prstom mazne ključeve.

Kad je Ferro pružila ruku da otvori vrata, preplavi je neobičan osjećaj. Poput hladnogpovjetarca u vrućem danu, iznenađujući isprva, a onda divan. Drhtaj, ne posve neugodan, prođe jojkralježnicom i zaustavi dah. Prisloni ruku na trošno drvo i njegova zrnata površina toplo joj i srdačnoočeše dlan. Pogurne vrata tek toliko da može proviriti unutra.

Uzak most iskakao je iz zidina Agrionta, širok tek jedan korak, bez ograde ili zida. Na drugomse kraju spajao s bočnom stranom Tvorčeve kuće - visoke litice golog kamena, sjajno crne od kiše.Bayaz, Yulwei i Quai stajali su pred vratima na kraju te kamene pruge. Vrata od tamnog metala, usredini iscrtana svijetlim krugovima. Krugovima od slova koja Ferro nije razumjela. Gledala jeBayaza kako izvlači nešto ispod ovratnika košulje. Gledala je kako se krugovi počinju pomicati,okretati, vrtjeti, i srce joj je lupalo u ušima. Vrata se bešumno rastvore. Polako, gotovo nevoljko,trojica muškaraca uđu u taj četverokut tame i nestanu.

Kuća Tvorca ostala je otvorena.

Siva je voda pljuštala dolje na tvrdi kamen dok ih je Ferro slijedila preko mosta. Kiša joj jeljubila, a vjetar štipkao kožu. U daljini, mrlje dima dizale su se iz grada koji je tinjao premablatnjavom nebu, no njezine su oči bile uprte u razjapljeni portal ravno pred njom. Zastala je natrenutak na pragu, ruku stisnutih u šake.

Zatim zakorači u tamu.

Nije bilo ni hladno ni toplo s druge strane vrata. Zrak je bio tako miran, tako ustajao da seFerro činilo da joj jako pritišće ramena, da joj tlači uši. Nekoliko prigušenih koraka i svjetlo posveizblijedi. Vjetar, kiša i otvoreno nebo postali su tek jedva zapamćeni snovi. Osjećala se kao da hodastotinu kilometara ispod mrtve zemlje. I samo vrijeme kao da je stalo. Ferro se prišulja širokomprolazu i proviri unutra.

Dvorana s druge strane bila je poput hrama, ali progutala bi čak i veliki hram u Shaffi, gdjetisuće zazivaju Boga svakoga sata. Nadmašivala je golemu kupolu pod kojom je Jezal dan Luthardobio krunu. Bilo je to prostranstvo pored kojega se čak i razoreni Aulcus činio ništavnim. Mjestoispunjeno tmurnim sjenama, nastanjeno mračnim jekama, omeđeno srditim, nepopustljivim kamenom.Grobnica odavno mrtvih divova.

Grob zaboravljenih bogova.

Yulwei i Bayaz stajali su u sredini. Sitne, kukcolike figure u moru svjetlucave tame. Ferro senasloni na hladan kamen, nastojeći probrati njihove riječi iz mora jeka.

“Idi u oružarnicu i nađi nešto Tvorčevih oštrica. Ja idem gore i donijet ću... ono drugo.”

Bayaz se okrene, ali ga Yulwei zgrabi za ruku. “Prvo mi odgovori na jedno pitanje, brate.”

“Koje pitanje?”

“Isto koje ti uvijek postavljam.”

“Opet? Čak i sad? No dobro, ako baš moraš. Pitaj.”

Dva su starca stajala mirno cijelu vječnost. Sve dok zadnje jeke nisu zamuknule i nije ostalasamo tišina teška kao olovo. Ferro zadrži dah.

“Jesi li ti ubio Juvensa?” Yulweijev šapat zašumi kroz tamu. “Jesi li ti ubio našeg učitelja?”

Bayaz i ne trepne. “Griješio sam, nekoć davno. Mnogo sam griješio, svjestan sam toga. Neštona razorenom zapadu. Nešto ovdje, na ovome mjestu. Ne prođe ni jedan dan da se za to ne kajem,svadio sam se s Khalulom. Ignorirao sam učiteljevu mudrost. Bez dozvole sam kročio u Kuću Tvorca.Zaljubio sam se u njegovu kćer. Bio sam ponosan, tašt i nepromišljen, sve je to istina. Ali nisam ubioJuvensa.”

“Što se dogodilo toga dana?”

Prvi mag izgovarao je riječi kao da su dugo uvježbavane replike. “Ka- nedias je došao pomene. Jer sam zaveo njegovu kćer. Jer sam mu ukrao tajne. Juvens me nije htio predati. Oni su seborili, ja sam pobjegao. Bijes njihove bitke osvijetlio je nebo. Kad sam se vratio, Tvorca više nijebilo, a naš je učitelj bio mrtav. Nisam ubio Juvensa.”

Opet dugotrajna tišina i Ferro je gledala, ukipljena. “Ha dobro.” Yulwei pusti da mu rukapadne s Bayazove. “Mamun je lagao, onda. Khalul je lagao. Borit ćemo se protiv njih zajedno.”

“Dobro, prijatelju stari, izvrsno. Znao sam da ti mogu vjerovati, kao što i ti možeš vjerovatimeni.” Ferro zgrči usne. Vjerovati. To je riječ koju samo lažljivci koriste. Riječ koja iskrenima nijepotrebna. Koraci prvog maga odzvanjali su dok je koračao prema jednom od brojnih ulaza i nestajaou mraku.

Yulwei ga je gledao kako odlazi. Zatim žustro uzdahne i odgaca u drugom pravcu, zveckajućinarukvicama na mršavim rukama. Jeke njegova hoda polako utihnu i Ferro ostane sama sa sjenama,ovijena tišinom.

Polako, oprezno, šuljala se u tu golemu prazninu. Pod je svjetlucao - vijugave linije sjajnogmetala usađene u crni kamen. Strop, ako ga je uopće bilo, bio je ovijen tamom. Visoki balkonprotezao se ukrug uza zid dobrih dvadeset koraka iznad, pa još jedan visoko iznad njega, pa jošjedan, pa još jedan, nejasan u polumraku. Iznad svega visjela je neka veličanstvena naprava.Prstenovi tamnog metala, veliki i mali, svjetlucavi diskovi i sjajni krugovi, ispisani neobičnimslovima. Sve se kretalo. Sve se vrtjelo, jedan prsten oko drugoga, a u njihovu središtu bila je crnakugla, jedina potpuno nepomična točka.

Okretala se i okretala, ili je možda stajala mirno, a prostorija se okretala oko nje. Osjećala jevrtoglavicu, opijenost, ostala je bez daha. Goli se kamen dizao visoko u tamu, hrapavo kamenje bezžbuke, svaki posve drugačiji od svih ostalih. Ferro pokuša zamisliti od koliko je kamenja sazdanakula.

Tisuća. Milijuna.

Što je ono Bayaz bio rekao na rubu Svijeta? Gdje bi mudar čovjek sakrio kamen? Međutisućama drugih. Među milijunima. Prstenovi visoko iznad nje polako su se pomicali. Privlačili su je,a crna kugla u njihovu središtu najviše od svega. Kao ruka koja je doziva. Kao glas koji zazivanjezino ime.

Ukopa prste u suhe razmake između kamenja i počne se penjati, ruku preko ruke, sve više i više.Išlo je lako. Kao da je zid bio namijenjen penjanju. Ubrzo prebaci noge preko metalne ograde prvogbalkona. Opet na zid, bez pauze za disanje, sve više i više. Dosegne drugi balkon, ljepljiva od znojana mrtvome zraku. Dosegne treći, uspuhana. Zgrabi ogradu četvrtog i povuče se preko. Ostane stajati ipogleda dolje.

Daleko ispod, na dnu crnog bezdana, cijeli je Krug Svijeta ležao na okruglom podu dvorane.Karta s obalama iscrtanim sjajnim metalom. U ravnini s Ferro, ispunjajući gotovo sav prostor unutarlagano zaobljene galerije, obješen na žicama ne debljim od konca, veliki se mehanizam polakookretao.

Namršti se crnoj kugli u središtu i dlanovi je zasvrbe. Izgledala je kao da lebdi ondje, bezikakve potpore. Trebala se pitati kako je to moguće, ali bila je u stanju razmišljati samo o tome kakoje želi dotaknuti. Kako treba. Nije imala izbora. Jedan od metalnih krugova dolebdi joj blizu,svjetlucajući prigušeno.

Ponekad je najbolje iskoristiti trenutak.

Skoči na ogradu, ostane ondje čučati jedan tren da se pribere. Nije razmišljala. Razmišljanje bibilo ludost. Skoči u prazan prostor, lamatajući udovima. Cijeli stroj se zaklima i zaljulja kad mu jeuhvatila vanjski prsten. Ljuljala se ispod njega, i visjela bez daha. Polako, nježno, pritisne jezik nanepce, povuče se rukama gore, zakvači noge preko metala i počne se povlačiti njegovom dužinom.Ubrzo je dovede blizu velikom disku, izbraz- danom utorima, i ona se uspentra s jednoga na drugi,tijela drhtavog od naprezanja. Hladan metal zadrhti pod njezinom težinom, stane se kriviti i savijati,lelujati sa svakim njezinim pokretom, prijeteći da će je samo otresti u bezdan. Ferro možda ne zna zastrah.

Međutim, pad od stotine koraka na najtvrđi mogući kamen još uvijek je iziskivao njezinoduboko poštovanje.

I tako je klizila od jednog prstena do drugog i jedva se usudila i disati. Govorila sije da nemastrmog pada ispod nje. Da se samo penje po drveću, da klizi između grana, kao što je to radila dok jebila mala, prije nego što su Gurkhulci došli. Konačno uhvati i središnji prsten. Držala se za njega,silovito čvrsto, i čekala da ga vlastito kretanje nanese blizu sredini. Visjela je s njega, s nogamaprekriženim oko krhkog metala, jednom rukom se držala, a drugu je pružila prema svjetlucavoj crnojkugli.

Vidjela je odraz svojeg ukočenog lica u njegovoj savršenoj površini, zgrčenu ruku, natečenu iizobličenu. Napinjala se naprijed svim silama, stisnutih zuba. Sve bliže i bliže. Važno je bilo samoda je dotakne. Očeše je samim vrhom malog prsta i kao mjehurić koji se rasprsnuo, ona nestane upraznu maglu.

Nešto se otkači i počne propadati, polako, kao da tone kroz vodu. Ferro je gledala kako padaod nje, crnija točka u tami nalik tinti, dolje i dolje. Pogodi pod uz tresak koji kao da je prodrmaosame temelje Tvorčeve kuće i ispunio dvoranu gromoglasnim jekama. Prsten za koji se Ferro držalazadrhti i na jedan opijeni trenutak umalo ga je ispustila. Kad se uspjela povući natrag gore, ustanovi

da se prestao micati.

Cijela je naprava stala.

Činilo joj se da joj treba čitava vječnost da se ispentra natrag po nepomičnim prstenovima donajviše galerije, pa da se spusti cijelim dugim putem niz strmoglave zidove. Kad je konačnodoskočila na pod pregoleme odaje, odjeća joj je bila poderana, ruke, laktovi i koljena izgrebani ikrvavi, no ona je to jedva primijetila. Potrči prostranim podom tako da su joj koraci odzvanjali.Prema samome središtu dvorane gdje je onaj predmet koji je pao odozgo mirno ležao.

Izgledao je kao najobičniji neravan komad tamnog kamena veličine oveće šake. Ali to nije biokamen i Ferro je to znala. Osjetila je da nešto curi iz njega, izlijeva se, poplavljuje u uzbudljivimvalovima. Nešto što je bilo nemoguće vidjeti ili dodirnuti, a ipak je ispunjalo čitavi prostor donajmračnijih zakutaka. Nevidljivo, a ipak neodoljivo, slijevalo se oko nje, brujalo i vuklo jenaprijed.

Ferro je srce lupalo po rebrima dok su je koraci vukli bliže. Gladno je slinila kad je kleknulauz njega. Dah joj je strugao po grlu kad je pružila ruku, s trncima u dlanu. Ovije ruku oko njegovešupljikave i izbrazdane površine. Vrlo teško i vrlo hladno, kao da je komad smrznutog olova. Polakoga podigne u zrak, premetne ga po rukama, promatrajući kako svjetlucka u tami, očarana.

“Sjeme.”

Bayaz je stajao na jednom od ulaza, lica drhtavog od neke ružne mješavine strave i ushićenja.“Odlazi, Ferro, odmah! Nosi ga u palaču.” On ustukne, digne ruku kao da želi zakloniti oči odzasljepljujućeg bljeska. “Škrinja je u mojoj odaji. Stavi ga unutra i čvrsto je zatvori, čuješ li me?Čvrsto je zatvori!”

Ferro se okrene, namrgođena, jer više nije bila sigurna koji prolaz vodi prema izlazu izTvorčeve kuće.

“Čekaj!” Quai je tabanao po podu prema njoj, sjajnih očiju uperenih u njezinu ruku. “Stani!”Nije pokazivao znakove straha kad se približio. Samo nekakvu užasnu glad, dovoljno čudnu da Ferroodstupi jedan korak. “Bilo je ovdje. Ovdje, cijelo to vrijeme.” Lice mu je bilo blijedo, obješeno,puno sjena. “Sjeme.” Bijela mu je ruka plazila kroz tamu prema njoj. “Konačno. Daj mi—”

Zgužva se uvis kao odbačen papir, otrgne se od poda i odleti cijelom širinom goleme prostorijeu vremenu koliko je Ferro trebalo da jednom zaprepašteno udahne. Pogodio je zid tik ispod prvogbalkona uz odjekujući prasak. Otvorenih je usta gledala kako mu se skršeno tijelo odbija od zida iruši na pod, lamatajući polomljenim udovima.

Bayaz iskorači naprijed čvrsto stežući štap u ruci. Zrak oko njegovih ramena još uvijek jesasvim lagano svjetlucao. Ferro je, dakako, ubila mnogo ljudi i nije prolila ni suze. Ali brzina ovogazaprepastila je čak i nju.

“Što si učinio?” procijedi ona, dok su jeke Quaijeva kobnog sudara s dalekim zidom još uvijek

tutnjale oko njih.

“Ono što sam morao. Idi u palaču. Odmah.” Bayaz uperi teški prst prema jednom od prolaza iFerro u njemu ugleda jedva primjetan sjaj svjetla. “Spremi to u škrinju! Ne možeš ni zamisliti kolikoje opasno!”

Rijetko je tko manje od nje volio slušati naredbe, ali Ferro nije htjela ostati na tom mjestu.Utrpa kameni grumen dolje u košulju. Bio je dobar osjećaj imati ga ondje, prislonjen na trbuh. Hladani utješan, ma koliko ga Bayaz nazivao opasnim. Napravi jedan korak i kad joj je čizma tresnula napod, s druge strane dvorane dopre škripav hihot.

S mjesta na koje je pao Ouaijev skršeni leš.

Bayaz nije izgledao iznenađeno. “Dakle!” vikne on. “Konačno si se pokazao! Već neko vrijemesumnjam da nisi onaj za koga se izdaješ! Gdje je moj naučnik i kad si ga zamijenio?”

“Mjesecima ranije.” Quai se još uvijek cerekao dok se polako pridizao s ulaštenog poda. “Prijenego što si otišao na svoje uzaludno putovanje u Staro Carstvo.” Nije bilo krvi na nasmiješenom licu.Ni jedne jedine ogrebotine. “Sjedio sam pokraj tebe uz vatru. Gledao sam te kako bespomoćno ležišu onim kolima. Bio sam s tobom cijelim putem, do ruba Svijeta i natrag. Tvoj je naučnik ostao ovdje.Ostavio sam njegovo napola pojedeno truplo u grmlju muhama, ni dvadeset koraka od mjesta gdje steti i tvoj Sjevernjak čvrsto snivali.” - (gro.zeraWorC ,notus)

“Hm.” Bayaz prebaci štap iz jedne ruke u drugu. “I učinilo mi se da sam primijetio naglinapredak u tvojim vještinama. Trebao si me ubiti onda dok si još imao priliku.”

“O, ima vremena i sad.” Ferro zadrhti dok je gledala Ouaija kako ustaje. U dvorani kao da jeodjednom jako zahladnjelo.

“Stotina riječi? Možda. Jedna riječ?” Bayaz napravi grimasu. “Ne bih rekao. Koji si ti odKhalulovih stvorenja? Istočni Vjetar? Jedan od onih prokletih blizanaca?”

“Nisam jedno od Khalulovih stvorenja.”

Jedva primjetan tračak sumnje prođe Bayazovim licem. “Nego tko?”

“Dobro smo se poznavali, u davno minulim vremenima.”

Prvi mag se namršti. “Tko si? Govori!”

“Uzimanje obličja.” Ženski glas, nježan i tih. Nešto se događalo s Quaijevim licem dok jepolagano koračao naprijed. Blijeda mu se koža objesila, iskrivila se. “Strašan i podmukao trik.” Nos,oči, usta počnu mu se topiti, curiti s lubanje kao vosak niz svijeću. “Zar me se ne sjećaš, Bayaze?”Ispod se pokaže još jedno lice, tvrdo lice, bijelo kao svijetli mramor. “Rekao si da ćeš me zauvijekvoljeti.” Zrak je bio ledenohladan. Ferrin dah dimio joj se pred ustima. “Obećao si da nikad nećemobiti razdvojeni. Kad sam ti otvorila očeva vrata...”

“Ne!” Bayaz nesigurno odstupi korak.

“Izgledaš iznenađeno. Ne onoliko iznenađeno koliko sam ja bila kad si me, umjesto da mezagrliš, bacio s krova, je li, ljubavi moja? A zašto? Zato da bi sačuvao svoje tajne? Da ispadnešplemenit?” Ouaijeva duga kosa pobijeljelaje kao kreda. Sad je lebdjela oko ženskoga lica, strahovitoblijedog, s očima u dvjema sjajnim crnim točkama. Tolomei. Tvorčeva kći. Duh, izašao izizblijedjele prošlosti. Duh koji je mjesecima hodao uz njih, noseći ukradeno obličje. Ferro je gotovoosjećala njezin ledeni dah, hladan kao smrt u zraku. Oči joj trepnu s tog blijedoga lica prema prolazu,daleko na drugoj strani prostorije, zaglavljene negdje između želje da pobjegne i potrebe da saznaviše.

“Vidio sam te u grobu!” prošapće Bayaz. “Sam sam te zatrpavao zemljom!”

“Bome jesi, i plakao si pritom, kao da me nisi upravo ti bacio dolje.” Svrne crne oči na Ferro,do mjesta na kojem ju je Sjeme golicalo po trbuhu. “Ali dotaknula sam Drugu stranu. Ovim sam jedvjema rukama držala dok je moj otac radio, i to me izmijenilo. Ležala sam ondje, u hladnom naručjuzemlje. Između života i smrti. Sve dok nisam čula glasove. Glasove koje je Glustrod čuo, davno,davno. Ponudili su mi pogodbu. Moja sloboda za njihovu.”

“Prekršila si Prvi zakon!”

“Zakoni pokopanima ništa ne znače! Kad sam konačno prokopala izlaz iz stiska zemlje, ljudskidio mene je nestao. No drugi dio, dio koji pripada svijetu odozdo - on ne može umrijeti. On stoji predtobom. Sad ću završiti posao koji je Glustrod započeo. Otvorit ću vrata koja je moj djed zapečatio.Ovaj svijet i Druga strana bit će jedno. Kao što su bili prije Staroga doba. Kao što su oduvijektrebali biti.” Pruži otvoreni dlan i ciča zima poleti iz njega i Ferro prođu žmarci od leđa do vrhovaprstiju. “Daj mi Sjeme, dijete moje. Obećala sam Odavateljima tajni, a ja svoja obećanjaispunjavam.”

“To ćemo još vidjeti!” zareži prvi mag. Ferro osjeti povlačenje u trbuhu, ugleda kako se zrakoko Bayaza počinje mutiti. Tolomei je stajala deset koraka od njega. Sljedeći ga tren pogodi uz zvuknalik grmljavini. Stap mu se razleti, i triješće poleti na sve strane. On zaprepašteno nešto promumljadok je letio kroz tamu, zakotrljao se po hladnome kamenu i zaustavio se licem prema dolje upogužvanoj hrpi. Ferro je zurila dok ju je preplavljao val ledenog zraka. Osjećala je mučninu istrašan strah, tim gori jer joj je bio nepoznat. Ukipljeno je stajala.

“Godine su te oslabile.” Tvorčeva se kći sada kretala polako, tiho prema Bayazovuonesviještenom tijelu, a bijela joj je kosa lelujala za njom poput valića na sleđenom bazenu. “Tvojemi Umijeće ne može nauditi.” Stane nad njega i suhe bijele usne rašire joj se u leden osmijeh. “Za svešto si mi oteo. Za mojega oca.” Digne stopalo iznad Bayazove ćelave glave. “Za mene—” Plane ublještav plamen. Jako svjetlo zatreperi do svih kutova pregoleme odaje, a bljesak se zarije u samepukotine između kamenja. Ferro zatetura natraške, s jednom rukom preko očiju. Kroz prste je vidjelaTolomei kako se luđački vrti po dvorani, bacaka se i pleše, s bijelim plamenom koji joj ovija tijelo ikosom u omotanom jeziku vatre.

Skljoka se na tlo i opet se spusti mrak, a dim se počne slijevati uvis u smrdljiv oblak. Yulwei

išeta iz jednog od prolaza, tamne kože sjajne od znoja. Pod jednom žgoljavom rukom držao je snopmačeva. Mačeve od matiranog metala poput onoga koji je Devetprsti nosio, svaki označen jednimsrebrnim slovom. “Jesi li dobro, Ferro?”

“Ja...” Vatra sa sobom nije donijela nimalo topline. Ferro su cvokotali zubi, toliko jezahladnjelo u dvorani. “Ja...”

“Idi.” Yulwei se namršti Tolomeinu tijelu kad su zadnji plamičci ugasli. Ferro konačnopronađe snage da se pomakne i počne polagano odmicati natraške. Osjeti gorko klonuće u utrobi dokje gledala kako se Tvorčeva kći diže, i pepeo od Ouaijeve odjeće kako joj klizi niz tijelo. Stajala je,visoka i mrtvački mršava, gola i ćelava kao Bayaz, budući da joj je sva kosa izgorjela u sivi prah. Nanjezinoj mrtvački blijedoj koži nije bilo ni traga, sjajilo je besprijekorno bijelo.

“Uvijek ima još nešto.” Zurila je u Yulwcija svojim bezizražajnim crnim očima. “Nema te vatrekoja bi me mogla spaliti, čarobnjače. Ne možeš me zaustaviti.”

“Ali moram pokušati.” Mag baci svoje mačeve u zrak. Zakrenu se, zavrte, zabljesnu oštricama,rašire se u mraku i nemoguće odlebde u stranu. Počnu letjeti oko Yulweija i Ferro u vrtoglavomkrugu. Sve brže i brže dok nisu postali magla ubojitog metala. Dovoljno blizu da bi Ferro odsjekloruku u zapešću kad bi je pružila.

“Budi mirna”, reče Yulwei.

To uopće nije trebalo napominjati. Ferro osjeti navalu gnjeva, vrućeg i poznatog. “Prvo datrčim, onda da budem mirna? Prvo je Sjeme na rubu Svijeta, a sad je ovdje u njegovu središtu? Prvoje mrtva, a sad je ukrala tuđe lice? Vi stari gadovi trebali biste uskladiti priče.”

“To su laži!” zareži Tolomei, i Ferro osjeti kako joj hladnoća njezina ledenog dahapreplavljuje obraz i ledi je do kosti. “Samo iskorištavaju! Ne možeš im vjerovati!”

“Ali tebi mogu vjerovati?” Ferro prezirno otpuhne. “Jebi se!”

Tolomei polako kimne. “Onda umri zajedno s njima.” Otapka u stranu, na prstima, ostavljajućikrugove bijelog mraza gdje god su njezine bose noge dotakle pod. “Ne možeš vječno žonglirati timsvojim noževima, starkeljo.”

Preko njezina bijelog ramena Ferro ugleda Bayaza kako se polako diže na noge, držeći sejednom rukom za drugu, ukočenog lica izgrebanog i krvavog. Nešto mu se klatilo u mlitavoj šaci -dugačka masa metalnih cjevčica s kukom na jednom kraju, od matiranog metala koji je sjajio u tami.Oči mu se prevrnu prema dalekom stropu, i žile mu poiskaču iz vrata od naprezanja dok se zrakpočeo uvijati oko njega. Ferro osjeti ono povlačenje u utrobi i oči joj se prevrnu gore. Gore premavelikom stroju koji im je visio nad glavama. Počeo je podrhtavati.

“Sranje”, promrmlja i počne uzmicati.

Ako je Tolomei i primijetila, nije to ničime pokazala. Savije koljena i skoči visoko u zrak, ubijeloj prugi iznad vrtloga mačeva. Ostane u zraku na trenutak, a onda se obruši dolje na Yulweija.

Stropošta se na pod, na koljena, i od udara se tlo zatrese. Krhotina kamena okrzne Ferrin obraz i onaosjeti zapuh ledenog vjetra na licu pa otetura korak unatrag.

Tvorčeva kći namršteno pogleda gore. “Ne umireš lako, starkeljo”, zareži kad su jeke utihnule.

Ferro nije znala kako ju je Yulwei izbjegao, ali sad otpleše od nje mičući ruke u polaganimkrugovima, zveckajući narukvicama, dok su se mačevi još uvijek tumbali po zraku iza njega. “Trudiosam se za to cijeloga života. Ni ti ne umireš baš lako.”

Tvorčeva kći ustane i sučeli mu se. “Ja ne umirem.”

Visoko iznad golema naprava se zaljulja, kablovi naprave “ping” kako su se prekidali i šibali utami. Gotovo sneno sporo, počne padati. Svjetlucavi se metal krivio, uvijao, škripao dok se rušio.Ferro se okrene i potrči. Pet koraka bez daha i onda se baci na pod, bubne naglavce u uglačanikamen. Osjeti kako joj se Sjeme žarilo u trbuh, a vjetar od letećih mačeva zadere blizu njezinih leđadok je prolazila tik ispod njih.

Veliki stroj pogodi pod uz buku poput glazbe iz pakla. Svaki zvon poput goleme činele, divovgong. Svaki tresak ispusti svoju vlastitu suludu notu, vrisak, zveket, tresak izmučenog metala,dovoljno glasan da Ferro zabruji svaka kost. Digne pogled i ugleda jedan veliki disk kako se kotrljauz nju, poskakujući na rubu i bacajući iskre od poda. Još jedan poleti u zrak, vrteći se sumanuto kaobačeni novčić. Ona dahne dok mu se kotrljala s puta, odvuče se natraške kad je tresnuo na pod pokrajnje.

Na mjestu gdje su Yulwei i Tolomei stajali sučeljeni sada je bila hrpa izobličenog metala,polomljenih prstenova i naherenih diskova, svinutih sipki i zapetljanih kablova. Ferro se svrtoglavicom mučila da ustane na noge dok se dvoranom orio bijes neusklađenih jeka. Krhotine supadale oko nje, zvonile po uglačanom podu. Fragmenti su bili razbacani po čitavoj dvorani isvjetlucali su u sjenama kao zvijezde na noćnome nebu.

Nije imala pojma tko je mrtav, a tko živ.

“Van!” Bayaz joj progunđa kroz stisnute zube, lica iskrivljenog u masku boli. “Van! Idi!”

“Yulwei,” promrmlja ona, “je li—”

“Vratit ću se po njega!” Bayaz joj mahne čitavom rukom. “Idi!”

Postoji vrijeme kad se treba boriti i vrijeme kad treba bježati, a Ferro je dobro znala razliku.Gurkhulci su je tome podučili, duboko u Pustari. Prolaz se klimao i lelujao dok je trčala premanjemu. Vlastiti joj je dah hučao u ušima. Preskoči svjetlucavi metalni obruč, pljuskajući čizmama poglatkom kamenu. Samo što nije došla do prolaza. Osjeti ledenu hladnoću sa strane, navalu mučneprestravljenosti. Baci se naprijed.

Tolomeina bijela ruka promaši Ferro za dlaku, otkine velik komad kamena iz zida i ispuni zrakprašinom.

“Ne ideš ti nikamo!”

Možda je vrijeme za bježanje, ali Ferro je posve ponestalo strpljenja. Kad je skočila u zrak,već je zamahnula šakom iza koje je stajao sav bijes zbog protraćenih mjeseci, protraćenih godina,protraćenog života. Zglobovi njezinih prstiju pogode Tolomei u čeljust uz oštar prasak. Bilo je to kaoda je udarila veliku kocku leda. Nije osjetila bol kad joj se slomila šaka, ali je osjetila da joj jezapešće popustilo, a ruka se umrtvila. Prekasno je da se zbog toga brine. Druga je šaka već bila naputu.

Tolomei joj uhvati ruku u zraku prije nego što ju je dotakla, privuče Ferro k sebi i iskrene je nakoljena užasnom, nesavladivom snagom. “Sjeme!” Siktava riječ zamrzne se na Ferrinu licu i otme jojdah uz mučan jauk, a koža ju je žarila na mjestu gdje ju je Tolomei držala. Osjeti kako joj se kostikrive pa pucaju i podlaktica joj škljocne u stranu kao prelomljen štapić. Bijela se ruka šuljala krozsjene prema kvrgi na Ferrinoj košulji.

Iznenada se pojavi svjetlo i u blještavoj krivulji osvijetli cijelu prostoriju na jedanzasljepljujući trenutak. Ferro začuje prodoran krik i nađe se na slobodi, opružena na leđima.Tolomeina je ruka bila glatko presječena tik iznad zapešća, i ostao joj je beskrvni batrljak. Velika jerana bila urezana niz gladak zid i duboko u pod, i iz nje je curio rastaljeni kamen koji je umjehurićima kipio i cvrčao. Dim se uvijao iz neobičnog oružja u Bayazovoj ruci kad je zateturao izsjene, a kuka na njegovu kraju još uvijek je žarila narančastim sjajem. Tolomei hladno zavrišti izagrebe rukom prema njemu.

Bayaz bezumno zaurla na nju, skupljenih očiju, krvavih usta širom otvorenih. Ferro osjetiuvijanje u trbuhu, tako silovito da se presavinula i umalo pala na koljena. Tvorčeva kći otrgnuta je uzrak i bačena daleko, a jednom je bijelom petom zaderala dug ožiljak kroz kartu na podu, izdubilakamen i istrgnula metal.

Olupine velike naprave raznesene su u zrak za njom, a njezini uništeni dijelovi raspršili su se,svjetlucavi, po tami kao lišće na vjetru. Tolomei je bila lamatajući obris u oluji letećeg metala.Pogodi suprotni zid uz tresak koji je zatresao zemlju i raznio komadiće odlomljenog kamena. Tučaiskrivljenih fragmenata treskala je, zvonila, zveketala po kamenu oko nje. Prstenovi, igle, iveri nalikna oštrice mača uglave se u zid tako da je cijela velika krivulja kamena izgledala kao golem krevet sčavlima.

Bayaz izbeči oči, ispijenog lica mokrog od znoja. “Umri, đavle!” zaurla.

Prašina se slegne, kamen se počne pomicati. Hladan smijeh odjekivao je dvoranom. Ferro jeuzmicala natraške, udarajući petama po glatkom kamenu, a onda potrči. Slomljena šaka đrhtjela je pozidu tunela, a slomljena joj se ruka klatila. Četverokut svjetla skakao je prema njoj. Vrata Tvorčevekuće.

Isteturala je van na zrak, bolno svijetao nakon onih sjena, na kišicu toplu nakon Tolomeinaledenog dodira. Sjeme joj je još uvijek bilo teško pod košuljom, hrapavo i ugodno na koži.

“Trči!” dopre Bayazov glas iz tame. “U palaču!” Ferro otetura preko mosta, trapavim nogama

kližući po mokrom kamenu, dok se hladna voda ljuljala daleko ispod. “Stavi ga u škrinju i čvrstozatvori!” Čula je kako jeke huče iza nje, metal udara o metal, ali nije se osvrtala.

Progura se kroz otvorena vrata u zidu Agrionta, zamalo se popikne preko vratara koji je sjedionaslonjen na zid gdje ga je i ostavila i jednom se rukom držao za glavu. Preskoči ga kad je ustuknuood nje, poleti niz stepenice po tri odjedanput, preko trusnog dvorišta, niz prašnjave hodnike, nerazmišljajući o maskiranim figurama ni ikome drugome. Sad su joj se činili bijednom, svakodnevnomprijetnjom. Još uvijek je osjećala ledeni dah za vratom.

Ništa nije bilo važno, samo da to ostavi daleko za sobom.

Dokliže se do vrata, zapešćem slomljene šake počne prtljati po zasunu, izleti na rosulju i odjurimokrim ulicama istim putem kojim je i došla. Ljudi po ulicama i trgovima posrtali su joj s puta,zaprepašteni njezinom pojavom, onako očajnom i krvavom. Srditi glasovi odjekivali su za njom, aliih je ignorirala, zađe za ugao jedne široke ulice između sivih zgrada i zamalo se otkliže po mokromkamenu.

Velika gomila neurednih ljudi zagušila je ulicu. Žene, djeca, starci, prljavi i usporeni.

“Maknite mi se s puta!” vikne i počne se na silu probijati kroz njih. “Mičite se!” Negdje uprimozgu mučila ju je priča koju je Bayaz ispričao na beskrajnoj ravnici. Kako su vojnici pronašliSjeme u ruševinama Aulcusa. Kako su se posušili i umrli. Gurala se i nogama i ramenima probijalaput kroz gužvu. “Miči se!” Istrgne se iz gomile i odjuri praznom ulicom, privinuvši slomljenu ruku uztijelo, uz predmet pod košuljom.

Trčala je kroz park u kojem je lišće lepršalo s drveća sa svakim hladnim naletom vjetra. Visokizid palače dizao se na mjestu gdje je travnjak završavao i Ferro stigne do dveri. Dva su čuvara jošuvijek stajala uz njih kao i uvijek i znala je da je motre. Možda su je i pustili van, ali neće je samotako pustiti unutra, pogotovo ne ovako prljavu, krvavu, prekrivenu prašinom i znojem i dok trči kaoda joj je sam vrag za petama.

“Čekaj, ti!” Ferro se pokuša sagnuti i proći između njih, ali jedan je zgrabi.

“Pustite me, proklete roze budale!” procijedi. “Ne razumijete!” Pokuša se izmigoljiti, ipozlaćena helebarda padne na pod kad ju je jedan od čuvara obgrlio rukama.

“Onda objasni!” otrese se kroz vizir onaj drugi. “Čemu žurba?” Ruka oklopljena rukavicomposegne prema kvrgi na njezinoj košulji. “Sto to imaš—”

“Ne!” Ferro procijedi i nastavi se migoljiti, pa zatetura prema zidu i uz zveket odgura jednogčuvara natrag u okvir dveri. Helebarda onog drugog glatko zamahne prema dolje, svjetlucavog vrškauperenog u Ferrina prsa.

“Miruj!” progunđa. “Prije nego—”

“Pustite je unutra! Odmah!” Sulfur je stajao s druge strane vrata i jednom za promjenu nije bionasmiješen. “Odmah!” zagrmi. “Uime lorda Bayaza!”

Puste je i Ferro se otrgne, psujući. Protrči kroz vrtove, u palaču, odjekujući čizmama pohodnicima dok su joj se sluge i stražari sumnjičavo sklanjali sputa. Pronađe vrata Bayazove sobe,šeprtljavo ih otvori i posrne unutra. Škrinja je ležala otvorena na stolu blizu prozora, nezanimljivblok tamnog metala. Ode do nje, otkopča košulju i izvuče predmet koji je imala ispod.

Taman, težak kamen, veličine šake. Njegova mat površina još uvijek je bila hladna, nimalotoplija nego kad ga je tek podigla. Rukom su joj prolazili ugodni žmarci, kao da ju je dotakao stariprijatelj. Ljutilo ju je nekako uopće pomisliti da bi ga mogla pustiti.

To je dakle Sjeme, konačno. Utjelovljenje Druge strane. Sama tvar od koje je sazdana magija.Sjećala se zatrtih ruševina Aulcusa. Mrtvog prostranstva zemlje oko njega, Što pedeset kilometara usvim pravcima. Sila dovoljno jaka da pošalje cara, Proroka, njegove proklete Žderače i cijeli narodGurkhula u pakao, a i više od toga. Sila toliko strašna da bi trebala pripadati samo Bogu, ležala jesad u njezinoj krhkoj ruci. Dugo je zurila u njega. A onda se, polako, Ferro počne smiješiti.

Sad će dobiti svoju osvetu.

Teški koraci vani u hodniku iznenada je prizovu k pameti. Spusti Sjeme na njegovo počivalište,s naporom otrgne ruku s njega i zalupi poklopcem škrinje. Kao da je odjednom ugašen plamen svijećeu mračnoj prostoriji, svijet se činio prigušenijim, slabijim, lišenim uzbuđenja. Tek tada ustanovi dajoj je ruka čitava. Namršteno je pogleda i promigolji prstima. Micali su se lako kao uvijek i nijeimala nikakvih oteklina oko zglobova za koje je bila sigurna da su smrskani. I druga ruka, podlaktica,bila joj je ravna i glatka, bez ikakvih tragova na mjestu gdje su je Tolomeini ledeni prsti zdrobili.Ferro pogleda prema škrinji. Uvijek je brzo zacjeljivala. Ali da joj kosti srastu za manje od sata?

To nije bilo u redu.

Bayaz se s grimasom dovuče kroz vrata. Na bradi je imao skorene sasušene krvi, a na ćelavojglavi sjaj znoja. Teško je disao, koža mu je bila blijeda i trzava, jedna ruka privijena uz bok.Izgledao je kao čovjek koji je poslijepodne proveo boreći se s đavlom i jedva jedvice preživio.

“Gdje je Yulwei?”

Prvi mag je zurio u nju. “Znaš gdje je.”

Ferro se sjeti odjekujućeg treska dok je bježala iz kule. Kao kad se zalupe vrata. Vrata kojanikakva oštrica, vatra ni magija ne mogu otvoriti. Samo je Bayaz imao ključ. “Nisi se vratio.Zaključao si vrata i ostavio ih unutra.”

“Ponekad moramo žrtvovati, Ferro, znaš to. Danas sam prinio veliku žrtvu. Vlastitog brata.”Prvi mag hramao je sobom prema njoj. “Tolomei je prekršila Prvi zakon. Sklopila je dogovor sIzdajnicima tajni. Namjeravala je upotrijebiti Sjeme da otvori vrata svijeta odozdo. Mogla bi bitiopasnija od svih Khalulovih Žderača. Kuća TVorca mora ostati zaključana. Do kraja svijeta akotreba. Ishod je to kojemu ne manjka ironije. Započela je život zatočena u toj kuli. Sad se vratila.Povijest se kreće u krugovima, baš kao što je Juvens uvijek govorio.”

Ferro se namršti. “Zajebi svoje krugove, rozi. Lagao si mi. O Tolomei.

Tvorcu. O svemu.”

“Pa?”

Ona se još jače namršti. “Yulwei je bio dobar čovjek. Pomogao mi je u pustinji. Spasio mi ježivot.”

“I meni, više puta. Ali dobri ljudi samo donekle mogu ići mračnim putevima.” Bayazove sjajneoči počinu na tamnoj metalnoj kocki ispod Ferrine ruke. “Ostali moraju prehodati ostatak puta.”

Sulfur zakorači kroz vrata i Bayaz ispod kaputa izvadi oružje koje je donio iz Kuće Tvorca,sivi metal koji je svjetlucao na laganom svjetlu s prozora. Relikviju iz Staroga doba. Oružje koje jeFerro vidjela kako reže kamen kao da je maslac. Sulfur ga uzme od njega s nervoznim poštovanjempažljivo ga zamota u staro šatorsko krilo. Zatim otvori ranac i izvadi staru crnu knjigu koju je Ferrojedanput već vidjela. “Sad?” promrmlja.

“Sad.” Bayaz je uzme od njega, nježno položi dlan na izgrebane korice, sklopi oči i dubokoudahne. Kad ih je otvorio, gledao je ravno u Ferro. “Putevi kojima sada moramo kročiti uistinu sumračni. Vidjela si i sama.” Nije imala odgovor. Yulwei je bio dobar čovjek, ali vrata Tvorčeve kućesu zaključana i on je otišao na nebo, ili u pakao. Ferro je mnoge ljude pokopala, na mnogo načina. Jošjedna hrpa zemlje u pustinji nije nešto o čemu bi trebalo razmišljati. Dozlogrdilo joj je otimati osvetuzrno po zrno. Mračni je putevi ne plaše. Njima hoda cijeli život. Čak i kroz metal škrinje činilo joj seda čuje jedva primjetan šapat kako je doziva. “Želim samo osvetu.”

“I dobit ćeš je, kao što sam i obećao.”

Stane sučelice Bayazu i slegne ramenima. “Kakve onda veze ima sada tko je koga ubio prijetisuću godina?”

Prvi mag odvratno se nasmiješi i oči mu zasjaju na blijedom i krvavom licu. “Čitaš mi misli.”

JUNAK SUTRAŠNJICEKopita Jezalova sivog konja poslušno su klaparala u crnom blatu. Bila je to veličanstvena

životinja, upravo onakva kakve je sanjao da će jahati. Nekoliko tisuća maraka konjetine, bez imalosumnje. Hat uz kojeg bi svaki čovjek koji ga jaše, ma koliko bezvrijedan, izgledao kao da je izkraljevske obitelji. Sjajni mu je oklop bio od najboljeg styrijskog čelika, cizeliran zlatom. Plašt mu jebio od najfinije suljuške svile, obrubljene hermelinovim krznom. Drška mača bila mu je optočenadijamantima koji su svjetlucali kad bi oblaci koji su prolazili nad njegovom glavom pustili sunce daproviri. Izostavio je krunu danas u korist jednostavnog zlatnog vjenčića, čija je težina bila znatnomanje zamorna na bolnim mjestima koja su mu se pojavila oko sljepoočnica.

Sve beneficije veličanstva. Još otkad je bio dijete, Jezal je sanjao da ga veličaju, obožavaju,pokoravaju mu se. Sada mu se sve to skupa gadilo. Iako je za to možda zaslužno to što je jedva ištaspavao prošle noći i jedva išta jeo ujutro.

Lord maršal Varuz jahao je desno od Jezala i izgledao kao da su ga godine odjednom dostigle.Izgledao je usukano u svojoj uniformi, pogrbljen i klonulih ramena. Kretnje su mu izgubile čeličnupreciznost, oči ledeni fokus. Razvio je, nekako, jedva primjetan slučaj neznanja što da radi.

“Borbe u Lukovima još uvijek traju, Vaša Visosti,” objašnjavao je, “ali ondje još imamo samomala uporišta. Gurkhulci čvrsto drže Tri Farme. Premjestili su katapulte naprijed do kanala i noćas subacali zapaljene projektile duboko u centralnu četvrt. Sve do Medijane, pa i preko. Požari su gorjelido zore. Još uvijek gore, na nekim mjestima. Šteta je... pozamašna.”

Grozno blago rečeno. Vatra je progutala cijele dijelove grada. Cijele nizove zgrada koje jeJezal pamtio kao sjajne kuće, natrpane krčme, bučne radionice, sve je svedeno na zacrnjene ruševine.Bilo je zastrašujuće gledati ih, kao kad bi nekadašnja ljubavnica otvorila usta i pokazala dva redarazbijenih zuba. Smrad dima, paljevine i smrti neprekidno je grebao Jezala u grlu i od glasa mu jeostalo hrapavo graktanje.

Muškarac isprugan pepelom i prašinom podigne pogled od ruševina kuće koja se još uvijekpušila, a po kojoj je kopao. Zapilji se u Jezala i njegove čuvare dok su kasali uz njega.

“Gdje mije sin?” zacvili odjednom. “Gdje mi je sin?”

Jezal oprezno odvrati pogled i sasvim lagano podbode konja. Nije trebao savjesti davati novooružje kojim će ga probadati. Već je ionako bila i predobro naoružana.

“Arnaultove zidine se, doduše, još uvijek drže.” Varuz je govorio zamjetno glasnije nego što jebilo potrebno u neuspjelom pokušaju da uguši slomljene jauke koji su još odzvanjali kroz ruševineiza njih. “Ni jedan gurkhulski vojnik nije još kročio u centar grada. Ni jedan jedini.”

Jezal se pitao koliko će se još dugo moći time dičiti. “Imamo li kakve vijesti od lorda maršalaWesta?” upita već drugi put u sat vremena, deseti put toga dana.

Varuz odgovori Jezalu isto što će nesumnjivo čuti još deset puta prije nego što navečer utone unemiran san. “Žao mi je, ali gotovo smo potpuno odsječeni, Vaša Visosti. Vijesti stižu, ali rijetkokroz gurkhulski kordon. Ali uz obalu Anglandije hara nevrijeme. Moramo se pomiriti s mogućnošćuda će se vojska možda dulje zadržati.”

“Crna sreća”, promrmlja Bremer dan Gorst s druge strane, unedogled prelazeći stisnutim očimapo ruševinama u potrazi za i najmanjom naznakom bilo kakve prijetnje. Jezal je zabrinuto glodaoslankasti ostatak nokta na palcu. Nije se sjećao kad je zadnji put čuo makar i djelić dobre vijesti.Nevrijeme. Kašnjenje. Čak su se i sile prirode urotile protiv njih, izgleda.

Varuz nije imao čime popraviti raspoloženje. “A sad je i bolest izbila u Agriontu. Brza inemilosrdna pošast. Velika skupina civila kojima ste otvorili dveri podlegla je, svi odjedanput.Proširila se i na samu palaču. Već su dva viteza tjelesne straže umrla od nje. Jedan su dan stražarilina dverima kao i uvijek. Drugi dan su već bili u Ijesovima. Tijela su im usahla, zubi istrunuli, kosapoispadala. Trupla su spaljena, ali javljaju se novi slučajevi. Liječnici nikad nisu vidjeli ništa slično,ne znaju ni za kakav lijek. Neki kažu da je to gurkhulska kletva.”

Jezal gutne. Veličanstven grad, rad tolikih parova ruku kroz duga stoljeća, a trebalo je samonekoliko kratkih tjedana njegove pažljive brige da se pretvori u pougljenjene ruševine. Njegoviponosni stanovnici uglavnom su spali na to da budu smrdljivi prosjaci, kreštavi ranjenici, uplakanikorotnici. Oni koji nisu postali leševi. On je najbjednija isprika za kralja koju je Unija ikad moglaizroditi. Nije mogao unijeti sreću ni u onaj gorki privid od vlastitog braka, a kamoli je pružiti svomenarodu. Ugled mu se temeljio isključivo na lažima koje nije imao hrabrosti zanijekati. On jenajobičnija slaba, beskičmenjačka, bespomoćna nula. - (gro.zeraWorC ,notus)

“Gdje smo otprilike sada?” promrmlja kad su izjahali na veliku vjetrometinu.

“Pa ovo su Četiri Ugla, Vaša Visosti.”

“Ovo? Ne može biti...” Zamukne kad mu je prepoznavanje došlo kao pljuska.

Još su samo dva zida zgrade koja je nekoć bila sjedište Gilde tekstilaca ostala stajati, a prozorii vrata zijevali su kao zgranuta lica leševa, ukipljena u trenutku smrti. Kaldrma na kojoj su nekoćstajale stotine veselih štandova bila je ispucana i skorena ljepljivom čađom. Vrtovi su bili gole krpeblata i spaljenih grmova ruža. Zrak je trebao odzvanjati povicima trgovaca, brbljanjem slugu, dječjimsmijehom. Umjesto toga, vladala je smrtna tišina osim hladnog vjetra koji je fijukao kroz ruševine imeo valove crnog pijeska kroz srce grada.

Jezal zauzda konja i njegova svita od dvadesetak vitezova tjelesne straže, pet vitezova glasnika,desetak članova Varuzova stožera i pokoji nervozni paž naprasno se zaustave oko njega. Gorstnamršteno pogleda u nebo. “Vaša Visosti, trebali bismo nastaviti dalje. Nije sigurno ovdje. Ne znamokad bi Gurkhulci mogli opet početi bombardirati.”

Jezal ga je ignorirao, sjaše iz sedla i odšeće među ruševine. Bilo mu je teško povjerovati da jeto isto ono mjesto gdje je nekoć kupovao vino, tražio raznorazne drangulije, gdje su mu uzimali mjereza novu uniformu. Ni Što koraka dalje, s druge strane reda ruševina koje su se još pušile, stajao je

spomenik Haroda Velikog pokraj kojega se našao s Ardee u mraku, sad mu se činilo pred Što godina.

Bijedna se grupica sada stisnula ondje u blizini, oko ruba pregaženog vrta. Žene i djeca,uglavnom, i nekoliko staraca. Prljavi i očajni, nekoliko njih na štakama ili s krvavim zavojima, saspašenim ostacima imovine u naručju. Oni koji su ostali beskućnici u noćašnjim požarima, noćašnjimborbama. Jezalu zapne dah u grlu. Ardee je bila jedna od njih; sjedila je na kamenu u tankoj haljini,drhtjela i zurila u pod, a tamna joj je kosa padala preko pola lica. Krene prema njoj i nasmiješi seprvi put nakon, činilo mu se, nekoliko tjedana.

“Ardee.” Ona se okrene, širom otvorenih očiju, i Jezal protrne. Druga djevojka, mlađa i znatnomanje privlačna. Ona zbunjeno zatrepće, ljuljajući se naprijed-natrag. Njemu su ruke uzaludno trzale inešto nerazgovijetno promumlja. Svi su ga gledali. Nije mogao samo tako odšetati. “Molim vas,uzmite ovo.” Prtljao je po zlatnim kopčama svog grimiznog plašta i pruži joj ga.

Ona ne reče ništa dok ga je uzimala od njega, samo je zurila. Smiješna, beskorisna gesta,gotovo uvredljiva u svojem ogromnom licemjerju. Međutim, ostali civili beskućnici izgleda nisu takomislili.

“Živio kralj Jezal!” netko povikne i zaori se probuđeno klicanje.

Neki mladac na štakama razrogačenih je očiju zurio u njega, pun očaja. Vojniku s krvavimzavojem preko jednog oka drugo je bilo orošeno od ponosa. Neka je majka držala djetešce umotano unešto što je strahovito nalikovalo poderanom komadu srušene unijske zastave. Izgledalo je to kao daje cijela scena pažljivo namještena ne bi li izazvala najveći mogući emocionalni učinak. Skupinaslikarskih modela za melodramatičnu i nezgrapnu mazariju na temu ratnih strahota.

“Kralj Jezal!” ponovno se zaori povik, popraćen slabašnim, “Hura!”

Njihovo ponizno klanjanje bilo mu je kao otrov. Samo ga je još jače pritisnuo veliki teretodgovornosti. Okrene im leđa jer nije mogao zadržati izobličeni pokušaj osmijeha više ni trenutka.

“Što sam to učinio?” prošapće, neprekidno povlačeći ruke. “Što sam to učinio?” Uspentra senatrag na sedlo, dok mu je krivnja izjedala utrobu. “Odvedite me bliže Arnaultovim zidinama.”

“Vaša Visosti, mislim da to nije—”

“Čuli ste me! Bliže borbama. Želim to vidjeti.”

Varuz se namršti. “No dobro.” Zakrene konja i povede Jezala i njegove čuvare u pravcuLukova, putovima koji su bili tako poznati, a opet tako stravično izmijenjeni. Nakon nekolikonervoznih minuta, lord maršal zauzda konja i pokaže prstom niz napuštenu uličicu koja vodi na zapad.Govorio je tiho, kao da ga brine da bi ih neprijatelj mogao čuti.

“Arnaultove su zidine samo tristo koraka u ovom pravcu, a na drugoj strani sve vrvi odGurkhulaca. Zbilja bismo se trebali okrenuti—”

Jezal osjeti lagano vibriranje kroz sedlo, konj mu se prene, prašina poleti s krovova kuća na

jednoj strani ulice.

Upravo je htio pitati što se dogodilo kad je zrak rasparala gromoglasna buka. Od zastrašujućegzida zvuka nalik na drobljenje Jezalu je ostalo zujati u ušima. Ljudi su se zgranuli i zurili. Konji su semuvali i ritali, kolutajući očima od straha. Varuzov konj se propne i bezobzirno zbaci staroga vojnikaiz sedla.

Jezal nije obraćao pažnju na njega, bio je prezauzet tjeranjem vlastitog konja u smjeru praska,obuzet strahovitom znatiželjom. Kamečići su počeli pljuštati, kuckati s krovova i štropotati po cestikao tuča. Velik oblak smeđe prašine dizao se u nebo na zapadu.

“Vaša Visosti!” začuje se Gorstov tugaljiv povik. “Trebali bismo se vratiti!” No Jezal nijeobraćao pažnju.

Ujaše na prostran trg na čijoj je izlomljenoj kaldrmi bila razbacana golema količina šute,dijelom i u komadima veličine kolibe. Kako se zagušujuća prašina polako slijegala u jezivoj tišini,Jezal ustanovi da zna to mjesto. Dobro ga je znao. Na sjevernoj je strani bila krčma u koju je zalazio,ali nešto se promijenilo - bilo je otvorenije nego što je bilo... čeljust mu padne. Dobar potezArnaultovih zidina nekoć je formirao zapadnu među trga. Sad je ondje bio samo golem krater.

Gurkhulci su zacijelo prokopali tunel i napunili ga svojim prokletim eksplozivnim prahom.Sunce izabere baš taj trenutak da se probije kroz oblake i Jezal uspije vidjeti sve kroz golemupukotinu i u razorenu četvrt, Lukove. Ondje, naguran na drugom kraju, preko brda šute u blještavimoklopima i mašući kopljima, pentrao se poveći broj gurkhulskih vojnika.

Prvi od njih već su se penjali van iz kratera na ostatke raznesenog trga. Nekolikopolunesvjesnih branitelja puzalo je kroz prašinu, gušilo se i pljuvalo. Ostali se nisu uopće micali.Nije bilo nikoga tko bi odbio Gurkhulce, koliko je Jezal vidio. Nikoga osim njega. Pitao se što biHarod Veliki učinio da je na njegovu mjestu.

Odgovor nije bilo tako teško naći.

Hrabrost zna doći s raznih izvora, i zna biti sazdana od mnogočega, i jučerašnja kukavica utrenu može postati junak sutrašnjice, ako je trenutak pravi. Bezglava bujica hrabrosti koju je Jezaliskusio u tom trenutku sastojala se pretežno od krivnje i straha, i srama zbog vlastitog straha,nabujalog od sitničave frustracije što ništa nije ispalo kako se nadao i iznenadne maglovite svjesnostida bi svojom pogibijom riješio velik broj iritantnih problema za koje nije vidio rješenja. Ne odplemenitih sastojaka, u svakom slučaju. No nitko nikad ne pita pekara što stavlja u pitu dokle god jeukusna.

Isuče mač i pruži ga na sunce. “Vitezovi tjelesne straže!” zagrmi. “Za mnom!”

Gorst mu očajnički zgrabi uzde. “Vaša Visosti! Ne možete se dovoditi—”

Jezal podbode konja. On poleti naprijed neočekivano žustro, i Jezalu glava bolno trgne natragtako da je umalo ispustio uzde. Valjao se u sedlu, kopita su toptala, a prljava kaldrma letjela pod

njim. Bio je maglovito svjestan pratnje koja je išla za njim, na određenoj udaljenosti, ali pažnja mu jeuglavnom bila usmjerena na sve veću masu gurkhulskih vojnika ravno ispred njega.

Konj ga je nosio naprijed brzinom od koje mu se želudac okretao, ravno na čovjeka koji je biona samom čelu gomile, stjegonošu s dugačkom motkom. Njegov peh, Jezal pretpostavi, što su mupovjerili tako istaknutu dužnost. Muškarac razrogači oči kad je ugledao golemu masu konja koja seobrušila na njega. Odbaci zastavu i pokuša se baciti u stranu. Oštrica Jezalova mača zasiječe muduboko u rame u punom zaletu, raspara ga i odbaci na leđa. Još je ljudi palo pod kopita njegovakonja dok se zaletavao među njih, nije znao koliko njih.

A onda je uslijedio posvemašnji kaos. Sjedio je iznad mase iskeženih tamnoputih lica,blještavih oklopa, uperenih kopalja. Drvo je škripalo, metal zvečio, ljudi izvikivali riječi koje nijerazumio. Sjekao je oko sebe, na jednu stranu, pa na drugu, bezglavo izvikivao psovke. Vrh kopljazacvili mu po oklopljenoj nozi. Zasiječe po ruci koja mu je krenula zgrabiti uzde i nekoliko prstijuodleti s nje. Nešto mu tresne u bok i umalo ga izbaci iz sedla. Mač mu uz tup zveket udubi nečijukacigu i odbije čovjeka koji ju je nosio dolje među nagužvana tijela.

Jezalov konj zavrišti, propne se i okrene. On osjeti strahovit posrtaj straha kad se odvojio odsedla, a svijet se prevrnuo. Tresne dolje, s prašinom u očima, prašinom u ustima, zakašlje se i smukom se pridigne. Zakotrlja se na koljena. Kopita su udarala po izlomljenom tlu. Čizme su klizile istupale. Pipao je po kosi u potrazi za vjenčićem, ali po svemu je sudeći negdje spao. Kako će itkoznati da je on kralj? Je li još uvijek kralj? Glava mu je bila sva ljepljiva. Bilo bi pametno da je ponioprokletu kacigu, ali sad je bilo malo prekasno. Slabašno je podizao komadiće šute, prevrnuo plosnatikamen. Zaboravio je što traži. Zatetura na noge, nešto mu uhvati stopalo i bolno je potegne i on opetpadne na glavu. Pričeka da mu netko rascopa potiljak, ali bilo je to samo njegovo streme, još uvijekzaglavljeno na veličanstvenom truplu njegova konja. Povuče nogu i oslobodi je, dahćući da dođe dozraka, zatetura nekoliko pijanih koraka pod težinom oklopa, a u mlitavoj mu se ruci klatio mač.

Netko zamahne sabljom i Jezal ga probode kroz prsa. Ovaj povrati krv Jezalu u lice, padne iiščupa mu mač iz ruke. Nešto bubne Jezalu u ploču prsnog oklopa uz mukli zveket i obori ga u stranu,ravno u gurkhulskog vojnika s kopljem. Ovaj ga ispusti i počnu se hrvati, teturajući besmisleno ukrug.Jezal je postajao strašno, strašno umoran. Glava ga je jako boljela. Već mu je i udisanjepredstavljalo strahovit napor. Cijela mu se ideja junačkog juriša sada činila lošom. Htio je prileći.

Onaj gurkhulski vojnik istrgne jednu ruku i digne je visoko, držeći nož u ruci. Odleti odzapešća, a za njom šikne dug mlaz krvi. On počne kliziti prema tlu, zagledan u batrljak, i cviliti.“Kralj!” zaskviči Gorstov dječji glasić. “Kralj!”

Dugim mačem ocrta širok luk i otfikari glavu vojniku koji je vrištao. Još jedan poleti naprijed izamahne sabljom. Prije nego što je stigao napraviti korak, Gorstov mu teški mač širom raskolilubanju. Sjekira mu zvekne u oklopljeno rame, a on je otrese kao da je muha, pa sasječe čovjeka kojiju je držao uz pljusak krvi. Četvrti dobije kratki mač u vrat, zatetura naprijed izbečenih očiju i sjednom krvavom rukom na grlu.

Jezalu, koji se omamljeno njihao amo-tamo, gotovo da je bilo žao Gurkhulaca. Iz daljine jemožda njihova brojnost izgledala impresivno, ali izbliza su ti ljudi očigledno bili pomoćne snage,

bačeni u taj krater bez previše nade. Bili su žgoljavi, prljavi, beznadno neorganizirani, slabonaoružani i jedva oklopljeni. Mnogi od njih, ustanovi, izgledali su silno uplašeno. Gorst jeravnodušno sjekao put kroz njih kao bik kroz stado ovaca, i gunđao dok su njegovi oštri mačeviotvarali razjapljene rane uz mučne mesnate zvuke. Drugi oklopljeni likovi navalili su za njim, guralištitovima, sjekli sjajnim mačevima, raščišćavali krvavi prostor u gurkhulskoj gužvi.

Gorstova ruka klizne Jezalu ispod pazuha i povuče ga natraške tako da su mu pete poskakivalepo šuti. Bio je maglovito svjestan da je negdje ispustio mač, ali činilo mu se glupim ići ga sadatražiti. Neki će prosjak nesumnjivo dobiti neprocjenjiv poklon kad poslije bude prekopavao potijelima. Jezal ugleda jednog viteza glasnika, još uvijek na konju, obris s krilatom kacigom uzagušujućoj prašini kako maše sjekirom oko sebe.

Napola su ga vukli van iz gužve. Neki od redovnih gradskih branitelja pregrupirali su se ilidošli s drugih dijelova zidina. Ljudi s metalnim kapama kleknuli su na rub kratera i počeli ispucavatiiz dugih lukova dolje u uskovitlanu masu Gurkhulaca na dnu, zapetljanu u blatu i šuti. Drugi sudovukli kola i prevrnuli ih na bok kao privremeni bedem. Neki gurkhulski vojnik zajeca kad su garasporili, otkotrlja se preko krivudavog ruba kratera natrag dolje u blato. Još se unijskih lukovapojavilo na rubu trga, još kopalja. Bačve, kamenje, slomljene oble grede dolazili su s njima sve doknisu sagradili improviziranu barikadu cijelom dužinom široke rupe u Arnaultovim zidinama,načičkanu ljudima i oružjem.

Zasipani strijelama i komadima palog kamena, Gurkhulci su se pokolebali, a onda se počelipovlačiti, jagmeći se kroz krš na svoju stranu kratera i gore na sigurno, ostavivši za sobom dno zasutoleševima.

“U Agriont, Vaša Visosti”, reče Gorst. “Smjesta.”

Jezal se nije ni trudio opirati. Borio se i više nego dovoljno za jedan dan.

Nešto se čudno dešavalo na Trgu maršala. Radnici su radili na kaldrmi s pijucima i dlijetima,ukopavali plitke rovove, po svemu sudeći nasumce. Kovači su se znojili u privremenim kovačnicama,ulijevali željezo u kalupe, osvijetljeni sjajem rastaljenog metala. Buka zveketanja čekića i razbijanjakamenja bila je dovoljna da Jezala zabole zubi, a ipak je nekako glas prvog maga uspijevao biti jošglasniji.

“Ne! Krug, debile, odavde do tamo!”

“Moram se vratiti u Vojni dom, Vaša Visosti”, reče Varuz. “Arnaultove zidine su probijene.Neće proći dugo prije nego što se Gurkhulci još jedanput pokušaju probiti. Već bi, doduše, bili naMedijani da nije bilo vašeg juriša, ne? Sad vidim kako ste stekli ugled na zapadu! Plemenitijipoduhvat još nisam vidio!”

“A.” Jezal je gledao kako odvlače mrtvace. Tri viteza tjelesne straže, jedan iz Varuzova štaba ipaž od ni dvanaest godina, od kojih je zadnjemu glava visjela na komadiću hrskavice. Tri muškarca idijete odveo je u smrt. A da i ne uzme u obzir rane koje je ostatak njegove vjerne svite zadobio nanjegov račun. Stvarno plemenit poduhvat.

“Čekajte ovdje”, otrese se na Gorsta, a onda krene vijugati između oznojenih ljudi premaprvome magu. Ferro je sjedila prekriženih nogu u blizini na nizu bačvi, mlitavo klateći rukama, igledala ga s istim onim posvemašnjim prezirom očito ispisanim na tamnoputom licu. Bilo mu jegotovo utješno vidjeti da se neke stvari nikad ne mijenjaju. Bayaz je namrgođeno zurio u straniceneke velike crne knjige, očito vrlo stare, ispucanih i poderanih kožnatih korica. Izgledao je ispijeno iblijedo, staro i usahlo. Jedna strana lica bila mu je prekrivena krastama.

“Što se vama desilo?” upita Jezal.

Bayaz se namršti i mišić mu zatitra pod jednim ogromnim podočnjakom. “I ja bih vas mogaopitati isto.”

Jezal primijeti da se Bayaz nije trudio dodati “Vaša Visosti”. Rukom dotakne krvavi zavoj okoglave. “Sudjelovao sam u jurišu.”

“U čemu?”

“Gurkhulci su srušili dio Arnaultovih zidina dok sam razgledavao grad. Nije bilo nikoga da ihodbije pa... sam to ja učinio.” Bio je gotovo iznenađen kad se čuo da izgovara te riječi. Daleko odtoga da je bio ponosan, dabome. Nije napravio previše osim što je ujahao, pao i udario glavom.Bremer dan Gorst i njegov vlastiti pokojni konj obavili su glavninu borbe, i to protiv slabašnihprotivnika. Ali pretpostavljao je da je ispravno postupio, jednom za promjenu, ako takvo što uopćepostoji.

Bayaz se nije slagao. “Zar vam se i ono malo mozga što vam ga je sudbina podarila pretvorilou drek?”

“Je li...” Jezal zatrepće dok mu se značenje Bayazovih riječi polako upijalo u svijest. “Kako seusuđuješ, ti staro nametljivo govno? Obraćaš se kralju!” To je htio reći, ali u glavi mu je bubnjalo, a inešto ga je na magovu trzavom, poharanom licu spriječilo. Umjesto toga, ustanovi da mumlja gotovoapologetskim tonom. “Ali... ne razumijem. Mislio sam... ne bi li tako postupio i Harod Veliki?”

“Harod?” Bayaz se iskesi Jezalu u lice. “Harod je bio potpuna kukavica, a povrh toga i potpunišupljoglavac! Taj se idiot nije znao ni odjenuti bez moje pomoći!”

“Ali—”

“Lako je naći ljude koji će povesti juriš.” Mag je prenaglašeno brižno naglašavao svaku riječkao da se obraća maloumniku. “Naći ljude koji će voditi nacije znatno je teže. Nemam namjerudopustiti da sav trud koji sam uložio u vas bude protraćen. Sljedeći put kad osjetite potrebu ugrozitivlastiti život, radije se zaključajte u zahod. Ljudi cijene čovjeka s reputacijom borca i to ste imalisreću dobiti na poklon. Ljudi ne cijene mrtvace. Ne ondje!” zagrmi Bayaz, odšepa uz Jezala i počnemahati rukom na jednog od kovača. Siroti čovjek izgledao je kao uplašen zec, a usijani ugljeni prštalisu mu iz lonca za taljenje. “Rekao sam ti, budalo! Morate precizno slijediti nacrte! Točno onako kakosam nacrtao! I samo jedna pogreška mogla bi biti i više nego kobna!”

Jezal je gledao za njim, dok su se zgranutost, krivnja i čista iscrpljenost borili za prevlast nadnjegovim tijelom. Iscrpljenost pobijedi. Odvuče se do bačvi i skljoka pored Ferro.

“Vaše jebeno Veličanstvo”, reče ona.

On protrlja oči palcem i kažiprstom. “Ukazuješ mi preveliku čast svojom preljubaznompažnjom.”

“Bayaz nije zadovoljan, ha?”

“Izgleda da nije.”

“Hah. Kad je taj stari gad zadovoljan ičime?”

Jezal progunđa u znak slaganja. Sine mu da nije razgovarao s Ferro otkad je okrunjen. Nije dasu prije bili veliki prijatelji, dakako, ali morao je priznati da mu je njezin potpuni izostanakpoštovanja došao kao neočekivan melem. Gotovo kao da je na jedan kratak trenutak opet postao tašt,dokon, bezvrijedan, sretan čovjek kakav je nekoć bio. Namršteno pogleda Bayaza koji je prstomnabadao nešto u svojoj staroj knjizi. “Što to uopće izvodi?”

“Spašava svijet, kaže on.”

“A. To. Malo se kasno sjetio, zar ne misliš?”

Ona slegne ramenima. “Nisam ja zadužena za tempiranje.”

“Kako to namjerava izvesti? Pijucima i kovačnicama?”

Ferro se zagleda u njega. Te đavolje žute oči još uvijek su mu bile jednako odbojne kao uvijek.“Između ostalog.”

Jezal posadi laktove na koljena, brada mu klone u dlanove, pa duboko udahne. Bio je tako silnoumoran. “Izgleda da sam krivo postupio”, promrmlja.

“Hah.” Ferrine oči kliznu u stranu. “Za to si majstor.”

SUMRAKGeneral Poulder migoljio se na sklopivoj stolici, i brkovi su mu podrhtavali kao da jedva

jedvice kontrolira vlastito tijelo, toliko je bio obuzet gnjevom. Njegov rumeni ten i brektavi dah kaoda su davali naslutiti da bi svakoga časa mogao izletjeti iz šatora i sam jurišati na gurkhulskepoložaje. General Kroy sjedio je ukočeno uspravan na drugom kraju stola, a stisnuti mišići viliceiskočili su mu sa strana kratko podšišane lubanje. Njegov ubojiti pogled jasno je demonstrirao da jenjegova ljutnja prema agresoru, iako nimalo manja od bilo čije, pod čeličnom kontrolom i da, akobude ikakvog jurišanja, bit će izvedeno s pedantnom pozornošću posvećenom detaljima.

Na prvim brifinzima čudovišni štabovi dvaju generala nadjačavali su Westa dvadeset na jedan.Smanjio ih je, nepopustljivim procesom kresanja, na po pišljiva dva časnika sa svake strane. Sastancisu izgubili nabijenu atmosferu kavanske tučnjave i umjesto toga poprimili duh malog i žučljivogobiteljskog okupljanja - možda čitanja osporavane oporuke. West je bio izvršitelj i pokušavao jeiznaći prihvatljivo rješenje za dva posvađana nasljednika kojima ništa nije prihvatljivo. Jalenhorm iBrint, koji su mu sjedili svaki s jedne strane, bili su dva zapanjena pomoćnika. Koju je ulogu Cucakigrao u toj metafori bilo je teško prosuditi, ali podizao je ionako grozničavu razinu brige u šatoručisteći nokte bodežom.

“Ovo će biti bitka kao ni jedna dosad!” Poulder se pjenio, besmisleno. “Još otkad je Harodskovao Uniju nije agresor stupio na midderlandsko tlo!”

Kroy potvrdno progunđa.

“Gurkhulci žele izvrnuti naše zakone, zatrti našu kulturu, porobiti naš narod! Sama budućnostnacije visi—”

Preklop šatora šibne u stranu i Pike se provuče unutra, bezizražajnog rastopljenog lica. Za njimse dovuče visok muškarac, pogrbljen i klimav od iscrpljenosti, s teškom dekom omotanom okoramena, lica musavog od prljavštine.

“Ovo je Fedor dan Hayden”, reče Pike. “Vitez glasnik. Uspio je otplivati s dokova Adue podokriljem noći i zaobići gurkhulske linije.”

“Izuzetno hrabar čin”, reče West, popraćen nevoljkim gunđanjem Pouldera i Kroya u znakslaganja. “Imate našu neizmjernu hvalu. Kakvo je stanje unutar grada?”

“Iskreno, lorde maršale, situacija je grozna.” Haydenov glas bio je hrapav od umora. “Zapadnečetvrti - Lukovi i Tri Farme - u rukama su Cara. Gurkhulci su pred dva dana probili Arnaultovezidine i obrana nam je razvučena do krajnjih granica. Svakog bi se časa mogli probiti i zaprijetiti isamom Agriontu. Njegovo Veličanstvo moli da marširate u Aduu najbrže što možete. Svaki bi satmogao biti presudan.”

“Ima li na umu neku posebnu strategiju?” upita West. Jezal dan Luthar nikad na umu nije imaoništa osim napijanja i povaljivanja njegove sestre, ali nadao se da je vrijeme možda donijelo nekakve

promjene.

“Gurkhulci su opkolili grad, ali su razvučeni. Pogotovo na istočnoj strani. Lord maršal Varuzvjeruje da biste se mogli probiti žustrim napadom.”

“Iako će zapadne četvrti grada i dalje vrvjeti gurkhulskim svinjama”, progunđa Kroy.

“Gadovi”, prošapće Poulder i podbradak mu zatitra. “Gadovi.” “Nemamo izbora, moramosmjesta u marš na Aduu”, reče West. “Iskoristit ćemo svaku cestu i kretati se najbrže što možemo nebismo li zauzeli položaje istočno od grada, marširat ćemo i uz baklje ako treba. U zoru moramonapasti gurkhulsko okruženje i slomiti njihov obruč oko zidina. Admiral Reutzer u međuvremenu ćepovesti flotu u napad na gurkhulsko brodovlje u luci. Generale Kroy, naredite konjici da nam kreneizvidjeti put i zaštititi kretanje vojske. Ne želim iznenađenja.”

Jednom za promjenu, nije bilo znaka otpora. “Naravno, lorde maršale.” “Vaša će divizija prićiAdui sa sjeveroistoka, probiti se kroz gurkhulske linije, na silu ući u grad i napredovati premaAgriontu. Ako neprijatelj dotad uđe u centar grada, borit ćete se s njima. Ako ne, poduprijet ćeteobranu na Arnaultovim zidinama i pripremiti se da ih protjerate iz Lukova.” Kroy mrko kimne, sažilom koja mu je iskočila na čelu, a njegovi časnici stajali su njemu iza leđa kao spomenici vojničkojpreciznosti. “Do sutra u ovo doba, ni jedan kantski vojnik u Adui ne smije ostati na životu.” “Cucak,htio bih da ti i tvoji Sjevernjaci pomognete diviziji generala Kroya u napadu. Ako vaš...” West semučio s riječju “... kralj nema ništa protiv.”

Cucak obliže oštre zube. “Mislim da će on kamo vjetar puhne. To je uvijek bio njegov stil.”

“Vjetar noćas puše u pravcu Adue.”

“Aha.” Sjevernjak kimne. “Onda prema Adui.”

“Generale Poulder, vaša će divizija prići gradu s jugoistoka, sudjelovati u bitki za zidine, azatim silom ući u grad i krenuti prema dokovima. Ako je neprijatelj dospio dotle, počistit ćete ih aonda skrenuti na sjeverozapad i ići Medijanom prema Agriontu.”

Poulder bubne šakom o stol, a njegovi časnici zareže kao borilački šampioni. “Tako je,dovraga! Obojat ćemo ulice gurkhulskom krvlju!”

West se smrknuto namršti prvo Poulderu, pa Kroyu. “Mislim da ne moram naglašavati važnostpobjede sutra.”

Dva generala ustanu bez riječi i krenu zajedno prema preklopu šatora. Okrenu se jedan premadrugome pred njim. Na trenutak se West zapita hoće li se, čak i sad, vratiti svojem uobičajenomprepucavanju.

Tada Kroy pruži ruku. “Nek vam je sa srećom, generale Poulder.”

Poulder mu stisne ruku objema svojim. “I vama, generale Kroy. Nek nam je svima sa srećom.”Obojica elegantno iskorače u sumrak, njihovi časnici za njima, a odmah iza i Jalenhorm i Brint.

Hayden se nakašlje. “Lorde maršale... još su četiri viteza glasnika poslana zajedno sa mnom.Razdvojili smo se u nadi da će se barem jedan od nas probiti kroz gurkhulske linije. Je li itko od njihdošao?”

“Ne... ne još. Možda kasnije...” West nije mislio da je to naročito vjerojatno, a nije ni Hayden,vidio mu je to u očima.

“Naravno. Možda kasnije.”

“Narednik Pike pronaći će vam malo vina i konja. Pretpostavljam da biste nas rado gledalikako napadamo Gurkhulce ujutro.”

“Bih.”

“Izvrsno.” Dvojica muškaraca odu istim putem kojim su i došli, a West ostane mrko gledati zanjima. Šteta za njegove drugove, ali bit će još mnogo smrti koje će oplakivati prije nego što prođesutrašnji dan. Ako ostane ikoga da ih oplakuje. Odgurne preklop šatora u stranu i iskorači naprohladan zrak.

Brodovlje flote bilo je usidreno dolje u uskoj luci i polagano se ljuljuškalo na valovima, avisoki su jarboli mahali amo-tamo pred smračenim oblacima - tamnoplavim, hladnosivim i ljutitonarančastim. Westu se činilo da vidi nekoliko brodova kako pužu bliže prema crnoj plaži, još uvijekprevozeći zadnje ostatke vojske na obalu.

Sunce je brzo zapadalo prema obzoru u konačnom blatnjavom sjaju iznad brda na zapadu.Negdje tamo dolje, tik izvan vidokruga, Adua je gorjela. West je kružio ramenima, nastojeći natjeratizgrčene mišiće da se opuste. Nije čuo ni glasa još od prije nego što su napustili Anglandiju. Koliko jeon znao, Ardee je još uvijek unutar zidina. Ali nema što učiniti. Mogao je samo narediti hitan napad i,unatoč svojoj uobičajenoj sreći, nadati se najboljem. Nezadovoljno protrlja trbuh. Mučila ga jeprobava još od putovanja preko mora. Pritisci zapovjedništva, sigurno. Još nekoliko tjedana toga ivjerojatno će i on povraćati krv po kartama, baš kao i njegov prethodnik. Duboko, drhtavo udahne, paizdahne.

“Znam kako ti je.” Bio je to Cucak koji je sjedio na klimavoj klupi pokraj ulaza u šator, slaktovima na koljenima, i zurio dolje prema moru.

West se skljoka pokraj njega. Brifinzi s Poulderom i Kroyem uvijek su strahovito iscrpljujući.Ako predugo glumiš čovjeka od kamena, od tebe će ostati čovjek od slame. “Žao mi je”, začuje sekako govori.

Cucak ga pogleda. “Da? A zašto?”

“Za sve. Za Trodrvaša, za Tula... za Cathil.” West je morao progutati neočekivanu knedlu ugrlu. “Za sve. Žao mi je.”

“Ah, svima nam je žao. Ne krivim ja tebe. Ne krivim nikoga, čak ni Bethoda. Koja korist odkrivljenja? Svi radimo što moramo. Odavno sam već odustao od traženja razloga.”

West na trenutak razmisli o tome. Zatim kimne. “Dobro.” Sjedili su i gledali kako se palebaklje dolje oko zaljeva, kao svjetlucava prašina koja se širi po tamnoj zemlji.

Noć, i to turobna. Turobna zbog hladnoće i upornog kapanja lagane kišice, i svih onihkilometara koje su morali odvaliti prije zore. Turobna prvenstveno zbog svega što ih je čekalo kadona prođe, kad sunce izađe. Marširanje u bitku svaki je put sve teže. Kad je Logen još bio mlad, prijenego što je izgubio prst i dobio mračnu reputaciju, ono je barem krilo još tračak uzbuđenja, još sjenkuushićenja. Sad je osjećao samo mučan strah. Strah od borbe i, još gore, strah od ishoda.

Uloga kralja nije mu ni najmanje pomogla. Ni u čemu nije pomogla, koliko je dosad primijetio.Bilo je to kao uloga šefa, samo još gore. Imao je osjećaj da postoji nešto što bi trebao raditi, a neradi. Samo se još više proširio jaz između njega i svih ostalih. Postao je nepremostiv.

Dok su im čizme tonule u blato, oružje i orme zveckali i zvonili u tami, ljudi su stenjali ipsovali. Nekoliko njih nosilo je baklje koje su se iskrile i pucketale ne bi li osvijetlili blatnjavi put,dok su se lelujave koprene kiše spuštale u sjaju oko njih. Kiša je padala i po Logenu, pernatipoljubac na tjeme, lice, tu i tamo tapkanje i kuckanje na ramena kaputa.

Unijska se vojska raširila po pet cesti, sve prema istoku, sve prema Adui i, činilo se, teškomobračunu s Gurkhulcima. Logen i njegova ekipa bili su na najsjevernijoj. Dalje na jugu vidio jelaganu liniju treperavih svjetala, kako bestjelesno lebdi u crnoj prirodi i proteže se izvan vidokruga.Još jedna kolona. Još nekoliko tisuća ljudi koji psuju kroz blato prema krvavoj zori.

Logen se namršti. Vidio je profil Cvokotova mršavog lica, malo dalje naprijed, u treperavomsvjetlu baklje, mrku grimasu punu oštrih sjena, jedno sjajno oko. Gledali su se jedan trenutak, a ondamu Cvokot okrene leđa, pogrbi ramena i nastavi hodati.

“I dalje me ne voli previše, taj momak, nikad i neće.”

“Nehajno klanje nije nužno pravi put do popularnosti”, reče Cucak. “Pogotovo za kralja.”

“Ali ovaj ovdje možda ima kostiju da nešto i poduzme po tom pitanju.” Cvokot mu je zamjerao.Zamjerao mu je nešto što neće nestati s vremenom ili zbog ljubaznosti, pa čak ni zbog spašenogživota. Nema mnogo rana koje ikada u potpunosti zacijele, a neke bole sve više i više sa svakimnovim danom.

Cucak kao da je naslutio Logenove misli. “Ne brini zbog Cvokota. Dobar je on. Imamo sasvimdovoljno briga s ovim Gurkhulcima, ili kako se već zovu.”

“A”, reče Mrki.

Logen nije bio pretjerano siguran u to. Najgori je neprijatelj onaj koji živi vrata do, otac mu jeuvijek govorio. Davnih bi dana ubio gada na licu mjesta i problem bi bio riješen. Ali sada se trudiobiti bolji čovjek. Svesrdno se trudio.

“Ali, tako mi mrtvih”, Cucak reče. “Boriti se sada protiv smeđih ljudi, za Uniju? Kako je

dovraga došlo do toga? Ne bi’ mi trebali biti ovdje dolje.”

Logen duboko udahne i pusti Cvokota da odmakne. “Bijesni je bio uz nas. Da nije bilo njega,nikad se ne bi’ riješili Bethoda. Dugujemo mu. Još samo ova zadnja bitka.”

“Jesi li primijetio kako jedna bitka uvijek nekako vodi drugoj? Izgleda da uvijek ima još samojedna bitka.”

“A”, reče Mrki.

“Ovoga puta ne. Ovo je zadnja, a onda smo gotovi.”

“A da? I što će onda biti?”

“Vraćamo se na Sjever, valjda.” Logen slegne ramenima. “Mir, zar ne?”

“Mir?” progunđa Cucak. “A što je to uopće? Što ćemo s tim?”

“Pa mislim... ovaj... sadit ćemo, ili tako nešto.”

“Saditi?! Tako mi svih jebenih mrtvih! Što ti, ja ili bilo tko od nas zna o sađenju?! Što smouopće radili u životu osim što smo ubijali?”

Logen nelagodno promigolji ramenima. “Moramo imati nade. Čovjek lako nauči, zar ne?”

“A da? Što više ubijaš, to ti bolje ide. A što ti bolje ide, to si manje od koristi za išta drugo.Čini mi se da smo ovako dugo poživjeli jer, kad treba ubijati, nema boljih od nas.”

“Nešto si tmurnog raspoloženja, Cucak.”

“Tmurnog sam raspoloženja već godinama. Mene zabrinjava što ti nisi. Nada ne pristajeljudima našeg kova, Logen. Odgovori mi ovo. Jesi li ikad dotaknuo išta a da time nisi nanio štetu? Štosi ti ikad imao a da se nije pretvorilo u prah?”

Logen razmisli o tome. Njegova žena, djeca, otac i njegov narod, svi su se vratili u blato.Forley, Trodrvaš i Tul. Sve dobri ljudi, i svi mrtvi, neki Logenovom rukom, neki njegovim nemarom,ponosom i glupošću. Vidio im je lica u mislima i nisu izgledali sretno. Mrtvi često ne izgledaju. A tosve ako se ne zagleda u mračnu i mrzovoljnu ekipu koja virka odostraga. Gomilu duhova. Sasječenu ikrvavu vojsku. Sve ljude koje je odlučio ubiti. Shama Bezdušni, s utrobom koja mu visi iz rasporenogtrbuha. Crnonogi, sa zdrobljenim nogama i opečenim rukama. Onaj gad Finnius, s odsječenimstopalom i rasporenih prsa. Čak i Bethod, ispred svih, lubanje skršene u kašu, namrštenog licaiskrivljenog u stranu, i Crummockov sin koji mu se navirivao iza lakta. More umorstava. Logenčvrsto stisne oči, a onda ih sasvim otvori, no lica su mu i dalje ostala negdje u glavi. Nije imao štoreći.

“I mislio sam si.” Cucak se okrene od njega, s mokrom kosom koja mu se cijedila oko lica.“Treba biti realan, nisi mi to ti uvijek govorio? Moraš biti.” Ode dalje niz cestu, pod hladnim

zvijezdama. Mrki ostane uz Logena još trenutak, a onda slegne vlažnim ramenima i pođe za Cuckom,zajedno sa svojom bakljom.

“Ljudi se mogu promijeniti”, prošapće Logen, i nije bio siguran govori li to Cucku ili samomesebi, ili onim mrtvački blijedim licima u tami. Ljudi su zveketali niz cestu svuda oko njega, a on jesvejedno stajao sam. “Čovjek se može promijeniti.”

PITANJATragovi jesenske magle došuljali su se s nemirnog mora kad je sunce zalazilo u obogaljenoj

Adui i učinili hladnu noć jezivom. Što koraka dalje, kuće su bile mutne. Dvjesto koraka dalje bile susablasne, a ono malo svjetala na prozorima lebdjelo je poput utvara, maglovito kroz polumrak.Dobro vrijeme za gadan posao, a puno nas toga čeka.

Tamu još uvijek nisu potresle eksplozije u daljini. Gurkhulski su katapulti utihnuli. Baremzasad, a zašto i ne? Grad je već gotovo njihov, a čemu spaliti vlastiti grad? Ovdje na istočnojstrani Adue, daleko od borbi, sve je izgledalo bezvremenski mirno. Gotovo kao da Gurkhulci nikadnisu ni došli. I zato kad je kroz polumrak protutnjalo nejasno lupkanje, nalik na čizme dobronaoružanih ljudi, Glokta nije mogao odagnati ubod nervoze, pa se zbio dublje u sjenu uz živicu poredceste. Kroz mrak se probiju jedva vidljiva poskakujuća svjetla. Zatim obris čovjeka, s jednom rukomležerno položenom na jabuku balčaka, čije je opušteno i lijeno šepurenje odavalo krajnjuprepotentnost. Nešto mu je visoko, izgleda, stršalo na glavi i mahalo kako se on kretao.

Glokta se zapilji u mrak. “Cosca?”

“Taj sam!” nasmije se Styrijac. Nosio je finu kožnatu kapu s nebulozno velikim perom, koje sadkvrcne prstom. “Kupio sam nov šešir. Ili da budem precizniji, vi ste mi ga kupili, je li, superiore?”

“Vidim.” Glokta je mrko zurio u dugačko pero i razmetljivi zlatni pleter na drški Coscina mača.Čini mi se da sam rekao neupadljivo.”

“Ne... u... padljivo?” Styrijac se namršti, a onda slegne ramenima. “A, to je ta riječ! Sjećam seda ste nešto rekli i sjećam se da vas nisam razumio.” On se lecne i jednom rukom počeše popreponama. “Mislim da sam pokupio neke putnike od jedne od onih žena u krčmi. Mali gadovi uopćene svrbe.” Hm. Ženama bar plaća da idu onamo. Čovjek bi pomislio da mali gadovi imaju boljiukus.

Sjenovita se gomila počne formirati u tami iza Cosce, nekoliko njih s pokrivenim svjetiljkama.Desetak otrcanih obrisa, pa onda još deset, a iz svakoga je zloba bešumno isparavala kao smrad sgovna. “Ovo su vaši ljudi?”

Najbliži je na licu imao možda najgore čireve koje je Glokta ikad vidio. Čovjek do njega imaoje samo jednu šaku, a druga mu je bila zamijenjena nekakvom divljačkom kukom. Slijedio je nekigolemi debeli momak čiji je blijedi vrat bio sav plav od kaosa loše nacrtanih tetovaža. S njim je biogotovo patuljast čovjek štakorastog lica i sa samo jednim okom. Nije se ni trudio staviti povez pa muje duplja zijevala prazna pod masnom kosom. Popis hulja sezao je dalje. Dvadeset petero njih,možda, sve u svemu, najbarbarskijih kriminalaca koje su Gloktine oči ikad vidjele. A moje su ih seoči svojedobno nagledale. Kade su im nepoznanica, svakako. Ni jedan od njih ne izgleda kao da nebi prodao vlastitu sestru za marku. “Doimaju se pomalo nepouzdano”, promrmlja on.

“Nepouzdano? Koješta, superiore! Samo nisu imali sreće, a obojica znamo kako je to, ne? Paovdje nema čovjeka kojem ne bih povjerio vlastitu majku.”

“Sigurni ste?”

“Pokojna je već dvadeset godina. Kako bi joj sad mogli naškoditi?” Cosca prebaci ruku prekoGloktina izobličenog ramena i privuče ga k sebi, od čega mu kukove probode oštar bol. “Bojim se daje ponuda mršava.” Topli mu je dah imao snažan vonj po alkoholu i truleži. “Svaki čovjek koji nijebio očajan pobjegao je iz grada čim su Gurkhulci stigli. Ali koga briga, ne? Angažirao sam ih zbognjihove hrabrosti i žilavosti, ne zbog ljepote. Očajni ljudi su mi omiljeni! Njih možemo razumjeti, zarne, vi i ja? Neki poslovi traže isključivo očajne ljude, je li, superiore?”

Glokta namršteno prođe pogledom po toj kolekciji ispijenih, natečenih, rupičavih ipoharanih lica. Kako je moguće da je nadobudni pukovnik Glokta, naočiti zapovjednik prvepukovnije Kraljeve privatne, dospio na čelo ovakve rulje? Duboko uzdahne. Ali sad je maloprekasno da tražim zgodne plaćenike, a ovi će, pretpostavljam, jednako dobro napuniti rake kao ineki bolji. “No dobro. Čekajte ovdje.”

Glokta digne pogled na mračnu kuću dok je slobodnom rukom otvarao kapiju i šepesao unutra.Bljesak stakla proviri između teških zavjesa na prozoru pročelja. Pokuca na vrata drškom štapa.Stanka, a onda zvuk nesigurnih koraka u hodniku.

“Tko je?”

“Ja. Glokta.”

Zasun se digne i svjetlo se izlije van na hladnoću. Pojavi se Ardeeno lice, mršavo, sivo okoočiju i ružičasto oko nosa. Kao mačka na samrti.

“Superiore!” Naceri se kad ga je primila za lakat i napola ga uvukla preko praga. “Kojezadovoljstvo! Konačno malo razgovora! Tako mi je neizrecivo dosadno.” Nekoliko praznih boca biloje skupljeno u kutu dnevne sobe i ljutito je svjetlucalo u svjetlu zadimljenih svijeća i klade koja sepušila u kaminu. Stol je bio zatrpan prljavim tanjurima i čašama. Sve je smrdjelo na znoj i vino,ustajalu hranu i svježe očajanje. Ima li očajnije zanimacije od napijanja sam sa sobom? Vino jeponekad u stanju održati sretnog čovjeka sretnim. Tužnome uvijek još više pogorša raspoloženje.

“Pokušavala sam još jedanput pročitati ovu vražju knjigu.” Ardee pljasne po knjizi koja jeležala otvorena licem prema dolje na stolici.

“Pad Majstora Tvorca”, promrmlja Glokta. “To smeće? Sve sama magija i junaštvo, je 1’? Janisam mogao završiti ni prvu.”

“Suosjećam. Ja sam na trećoj i ne postaje nimalo lakše. Previše prokletih čarobnjaka. Svi su mise pomiješali. Sve same bitke i beskrajna vražja putovanja, odavde dotamo pa natrag. Ako ikad viševidim i djelić neke karte, kunem se, ubit ću se.”

“Netko bi te mogao poštedjeti truda.”

“Ha?”

“Bojim se da ovdje više nisi na sigurnom. Trebala bi poći sa mnom.”

“Spas? Hvala sudbi!” Odmahne rukom u neslaganju. “Već smo to prošli. Gurkhulci su dalekona drugoj strani grada. Ti si u većoj opasnosti u Agriontu, ne bi me—”

“Nisu Gurkhulci prijetnja. Moji prosci su u pitanju.”

“Vaša gospoda-prijatelji su prijetnja meni?”

“Podcjenjuješ domete njihove ljubomore. Bojim se da će ubrzo postati prijetnja svima kojesam ikad poznavao, i prijateljima i neprijateljima, u cijelom svom jadnom životu.” Glokta strgneplašt s kapuljačom s kuke na zidu i pruži joj ga.

“Kamo idemo?”

“U jedan dražestan kućerak kod dokova. Nije više u najboljim godinama, ali zato ima punokaraktera. Kao i nas dvoje, moglo bi se reći.”

Začuju se teški koraci u hodniku i Cosca gurne glavu u sobu. “Superiore, trebali bismo krenutiako želimo doći do dokova prije—” Stane i zagleda se u Ardee. Uslijedi neugodna tišina.

“Tko je ovo?” promrmlja ona.

Cosca se pompozno progura u sobu, teatralno skine šešir i razotkrije ljuskavi ćelavi potiljak inakloni se duboko, duboko, duboko. Još malo dublje i zastrugao bi nosom po daskama. “Oprostitemi, moja damo. Nicomo

Cosca, slavni vojnik-plaćenik, vama na usluzi. Ponizno vam, štoviše padam pred noge.” Nož zabacanje ispadne mu iz kaputa i tresne na brodski pod.

Svi se na trenutak zabulje u njega, a onda se Cosca naceri odozdo. “Vidite onu muhu na zidu?”

Glokta suzi oči. “Možda nije najbolji trenutak za—”

Nož poleti prema zidu, promaši metu za cijeli korak, pogodi zid drškom odvali komad žbuke pase odbije i zaklapara po podu.

“Sranje”, reče Cosca. “Hoću reći... prokletstvo.”

Ardee namršteno pogleda nož. “Prije sranje.”

Cosca to poprati pokvarenim osmijehom. “Mora da sam očaran. Kad mi je superior opisivaovašu ljepotu, mislio sam da sigurno... kako bi vi to rekli... pretjeruje? Sad vidim da je bio ipreskroman.” Pokupi nož i nabije šešir natrag na glavu, malo ukoso. “Molim vas, dopustite mi da vamizjavim svoju ljubav.”

“Što si mu rekao?” upita Ardee.

“Ništa.” Glokta je ogorčeno sisao desni. “Gospodin Cosca sklon je preuveličavanju.”

“Pogotovo kad je zaljubljen”, dobaci plaćenik. “Tada pogotovo. Kad se zaljubim, onda je topošteno pa to u pravilu ne radim češće od jedanput dnevno.”

Ardee je zurila u njega. “Ne znam da li da budem polaskana ili da se bojim.”

“Zašto ne oboje?” reče Glokta. “Ali morat ćeš to po putu.” Ponestaje nam vremena, a jamoram oplijeviti zarasli vrt.

Kapija se otvori uz izmučen krik zahrđalog metala. Glokta posrne preko polutrulog praga, anoga, kuk i leđa probadali su ga od dugog šepanja do dokova. Ruševna palača izdizala se iz mraka nadrugom kraju skršenog dvorišta. Kao golem mauzolej. Prikladna grobnica za sve moje umrle nade.Severard i Frost čekali su u sjenama na razbijenim stepenicama, od glave do pete u crnom i smaskama kao i obično. Ali nimalo slični. Kršan muškarac tanak, jedan bjelokos i jedan taman, jedanje stajao prekriženih ruku, a drugi sjedio prekriženih nogu. Jedan je odan, a drugi... saznat ćemo.

Severard se razmota i ustane s uobičajenim osmijehom oko očiju. “Dobro, šefe, što je sve—”

Cosca stupi kroz kapiju i počne lijeno lutati po porazbijanim pločicama, gurkajući nekolikokomada kamenja s puta prstima jedne ofucane čizme. Zaustavi se kod uništene fontane i prstom iz njesastruže malo blata.

“Krasno mjesto. Krasno i...” Mahne prstom oko sebe, skupa s blatom. “Prhko.” Njegovi su seplaćenici već polako raširili po dvorištu zasutom šutom. Zakrpani kaputi i odrpani plaštevi trznuprema natrag da pokažu oružja svih oblika i veličina. Oštrice, vrhovi, šiljci i bridovi bljeskali su natreperavom svjetlu njihovih fenjera, oružje glatko i čisto koliko su im lica bila gruba i prljava.

“Tko su dovraga ovi?” upita Severard.

“Prijatelji.”

“Ne izgledaju baš prijateljski.”

Glokta pokaže svojem praktikalu golemu rupu između zuba. “Dobro. To valjda ovisi o tome načijoj si strani.”

Iščezne i zadnji tračak Severardova osmijeha. Oči su mu nervozno zvjerale po dvorištu. Očikrivca. Kako ih dobro znamo. Gledamo ih na našim zatočenicima. Gledamo ih u zrcalu, kad seusudimo pogledati. Čovjek bi se nadao boljemu od nekoga tako iskusnog kao što je on, ali držanjenoža slaba je priprema za trenutak kad te zasiječe. Ja bih to barem trebao znati. Severard pojuriprema kući, brz kao zec, ali uspio je prijeći samo jednu stepenicu prije nego što mu se golema bijelaruka zarila sa strane u vrat i oborila ga u nesvijesti na izlomljene pločice.

“Odnesi ga dolje, Froste. Znaš put.”

“Doe. Eo.” Kršni albino povuče Severardovo mlitavo tijelo preko ramena i zaputi se prema

ulaznim vratima.

“Moram reći”, reče Cosca i nehajno kvrcne blato s prsta, “da mi se sviđa kako postupate sasvojim ljudim, superiore. Disciplina, oduvijek sam joj se divio.”

“Zgodan savjet od najmanje discipliniranog čovjeka u Krugu Svijeta.”

“Naučio sam štošta iz svojih brojnih pogrešaka.” Cosca istegne bradu uvis i počeše se pokrastavom vratu. “Jedino nikad ne naučim da ih trebam prestati raditi.”

“Hm”, progunđa Glokta dok se teško penjao po stepenicama. Prokletstvo je to koje svimoramo nositi. Vrtimo se i vrtimo u krugove, grabamo se za uspjehe koje nikad ne uspijemodohvatiti i neprekidno se popikavamo na iste stare neuspjehe. Zaista, život je očaj koji trpimoizmeđu razočaranja.

Zakorače kroz prazan dovratak u dublju tamu ulaznog predvorja. Cosca podigne svjetiljku izapilji se prema nepravilnoj rupi na plafonu, šljapkajući čizmama po ptičjem izmetu rasprskanom popodu. “Palača!” Glas mu odjekne od smrskanih stepeništa, praznih dovrataka i golih greda visokoiznad njihovih glava.

“Slobodno se raskomotite”, reče Glokta. “Ali bolje da se sklonimo s vidika. Noćas u nekodoba možemo očekivati posjetitelje.”

“Izvrsno. Mi volimo društvo, zar ne, dečki?”

Jedan od Coscinih ljudi ispusti vlažan hihot i pokaže dva reda zuba boje govna. Tolikonevjerojatno truli komplet da mi je gotovo drago što imam ovakve kakve imam. “Ti posjetitelji doćiće od Njegove Eminencije nadlektora. Možda da ih zauzdate dok sam ja dolje?”

Cosca se s odobravanjem ogleda po trusnome predvorju. “Zgodno mjesto za srdačan doček.Reći ću vam kad gosti odu. Sumnjam da će se dugo zadržati.”

Ardee se smjestila blizu zida, s kapuljačom na glavi i pogleda uprtog u pod. Pokušava sestopiti sa žbukom, a tko bi joj i zamjerio? Ovo teško da je najugodnije društvo za jednu mladudamu, a ni okruženje ne ohrabruje baš previše. Ali bolje to nego prerezan vrat, pretpostavljam.Glukta joj pruži ruku. “Bilo bi najbolje da pođeš sa mnom.”

Oklijevala je. Kao da nije posve sigurna da bi zbilja bilo najbolje da pode sa mnom. Alikratak pogled na neke od najružnijih ljudi u jednoj od najružnijih profesija na svijetu očito su jeuvjerili. Cosca joj preda svoj fenjer, pobrinuvši se da mu se prsti zadrže na njezinima jedanneugodno dug trenutak.

“Hvala”, reče i istrgne ruku.

“Bilo mi je naročito zadovoljstvo.”

Plahte obješenih tapeta, polomljene letve, grude otpale žbuke bacale su čudne sjene dok su

ostavljali Coscu i njegove razbijače za sobom i pažljivo koračali u utrobu mrtve kuće. Vrata suprolazila uz njih, i pravokutnici tmine zijevali su kao grobovi.

“Tvoji prijatelji su baš jedno dražesno društvance”, promrmlja Ardee.

“O, zaista, najsjajnije zvijezde na društvenom nebu. Neki zadaci navodno iziskuju očajneljude.”

“Onda mora da imaš neki stvarno očajnički posao na umu ”

“A kad nemam?”

Svjetiljka im je jedva osvjetljavala natruli salon, klonule oplate na jeftinim zidovima i glavninupoda u jednoj velikoj gnjiloj lokvi. Skrivena vrata na suprotnom zidu bila su otvorena i Glokta seodvuče rubovima prostorije prema njima, dok su ga kukovi žarili od napora.

“Što je taj tvoj čovjek napravio?”

“Severard? Iznevjerio me.” A uskoro će saznati koliko jako.

“Onda se nadam da te ja nikad neću iznevjeriti.”

“Ti si, nadam se, razumnija. Bolje da ja idem prvi, tako ako padnem, barem ću pasti sam.”Trzao se dok se polako spuštao niz stepenice, a ona je išla za njim sa svjetiljkom u ruci.

“Uh. Što to smrdi?”

“Kanalizacija. Negdje dolje ima ulaz u nju.” Glokta prođe kroz masivna vrata u preuređenivinski podrum, gdje je sjajan čelik rešetki tamnica s obiju strana svjetlucao dok su prolazili i gdje jesve vonjalo po vlagi i strahu.

“Superiore!” začuje se glas u tami. Lice Brata Dugostopog pojavi se zbijeno uz jedne odrešetki.

“Brate Dugostopi, ispričavam se! Bio sam silno zauzet. Gurkhulci drže grad pod opsadom.”

“Gurkhulci?” zacvili čovjek i izbeči oči. “Molim vas, ako me pustite—”

“Tišina!” procijedi Glokta glasom koji nije dopuštao daljnje davljenje. “Bolje da ostanešovdje.”

Ardee nervozno pogleda navigatorovu ćeliju. “Ovdje?”

“Nije opasan. Mislim da će ti biti ugodnije ovdje nego...” kimne prema otvorenim vratima nakraju nadsvođenog hodnika, “ondje.”

Ona gutne. “U redu.”

“Superiore, molim vas!” Jedna se očajna ruka pruži iz Dugostopove ćelije, “Molim vas, kadćete me pustiti? Superiore, molim vas!” Glokta zatvori vrata njegovu zaklinjanju s tihim škljocajem.Danas imamo drugog posla, a to ne može čekati.

Frost je već bio okovao još uvijek onesviještenog Severarda uz stolicu za stolom i sad jezapaljenom svijećom palio fenjere jedan po jedan. Kupolasta odaja postepeno je postajala svesvjetlija i boja se ulijevala u mural na oblim zidovima. Kanedias se mrštio odozgo, raširenih ruku i svatrom iza leđa. Ah, naš stari prijatelj Majstor Tvorac uvijek negoduje. Prekoputa njega, njegovbrat Juvens još uvijek je melodramatično krvario posljednje iz sebe. I nije to jedina krv koja će senoćas ovdje proliti, sve mi se čini.

“Uhhh”, zastenje Severard i mlitava mu se kosa zanjiše. Glokta se polako spusti na svojustolicu i koža zaškripi pod njim. Severard opet progunđa, glave klonute otraga, i zatrepće kapcima.Frost se nadvije nad njega i otkopča Severardovu masku, skine je i zavitla na drugi kraj prostorije. Izzastrašujućeg praktikala Inkvizicije u... ništa posebno. On se strese, frkne nosom i trzne kao usnuodječak.

Mlad. Slab. Bespomoćan. Čovjek bi ga skoro i žalio, kad bi imao srce. No sada nije vrijemeza sentimentalnost i nježne osjećaje, za prijateljstvo i praštanje. Duh sretnog iobećavajućegpukovnika Sanda dan Gloktepredugo se grčevito držao za mene. Zbogom, dragiprijatelju, danas nam ne možeš pomoći. Sad je vrijeme da nemilosrdni superior Glokta radi ono učemu je najbolji. Da radi jedino što mu dobro ide. Sad je vrijeme za tvrde glave, tvrda srca i joštvrđe oštrice.

Vrijeme je da izrežemo istinu.

Frost dvama prstima ubode Severarda u trbuh i oči mu se naglo otvore. Trgne se na stolici izazvekeće okovima. Ugleda Gloktu. Ugleda Frosta. Oči mu se razrogače dok je zvjerao po prostoriji.Još se više razrogače kad je shvatio gdje se nalazi. Srkao je zrak, brzim oštrim udasima potpuneprestravljenosti, a masni su mu se pramenovi kose preko lica lelujali ovamo-onamo na tom propuhu.A kako da počnemo?

“Znam...” zakrešti. “Znam da sam rekao onoj ženi tko ste... znam... ali nisam imao izbora.” Ah,umiljavanje. Svaki čovjek, manje-više, ponaša se isto kad je lancima privezan za stolicu. “Sto sammogao? Ubila bi me, jebena gadura! Nisam imao izbora! Molim—”

“Znam što si joj rekao, i znam da nisi imao izbora.”

“Onda... onda zašto—”

“Ne počinji s tim, Severarde. Znaš zašto si ovdje.” Frost zakorači naprijed, ravnodušan kaouvijek, i podigne poklopac s Gloktine čudesne kutije. Pladnjevi se unutra rastvore kao egzotičancvijet, pruže ulaštene ručke, svjetlucave igle, sjajne oštrice njegovih instrumenata.

Glokta ispuše obraze. “Danas mi je bio dobar dan. Probudio sam se čist i sam uspio doći dokade. Bez previše bolova.” Ovije prste oko drške sjekirice. “To je vrijedno slavlja, dobar dan. Imam

ih tako malo.” Izvuče je iz korica i teška oštrica zabljesne na oštrome svjetlu. Severardove su je očipratile cijelo vrijeme, izbečene od straha i očaranosti, a na blijedom su mu čelu svjetlucale graškeznoja.

“Ne”, prošapće. Da. Frost otključa okov sa Severardova lijevog zapešća podigne mu rukusvojim mesnatim šakama. Uzme mu prste i raširi ih jedan po jedan sve dok nisu bili izravnati na drvupred njim, a drugu ruku ovije oko Severardovih ramena u čvrst zagrljaj.

“Mislim da možemo preskočiti predgovor.” Glokta se zaljulja naprijed, ustane i polako odšepaoko stola, lupkajući štapom po pločicama, vukući za sobom lijevu nogu i stružući uglom oštricesjekire lagano po drvenoj površini stola. “Tebi ne trebam objašnjavati kako ovo ide. Tebi koji si mivrlo sposobno asistirao u toliko mnogo prilika. Tko bi bolje od tebe znao kako ćemo postupati?”

“Ne”, zacvili Severard i pokuša se očajno napola nasmiješiti, ali mu je iz kuta oka svejednocurila suza. “Ne, ne bi’ vi! Ne mene! Ne bi’!”

“Ne tebe?” Glokta se i sam tužno nasmiješi. “O, praktikale Severard, molim vas...” Pusti da muosmijeh lagano izblijedi dok je dizao sjekiricu. “Predobro me poznajete.”

Bam! Teška oštrica sijevne i zasiječe površinu stola, odvojivši najsitniji mogući komadić kožesa Severardova srednjeg prsta.

“Ne!” zatuli. “Ne!” Više se onda ne diviš mojoj preciznosti?

“O da, da.” Glokta povuče glatku dršku i oslobodi oštricu. “Kako si mislio da će ovo završiti?Otkucavao si nas. Odavao si stvari koje ne bi smio ljudima kojima ne bi smio ništa govoriti. Reći ćešmi što. Reći ćeš mi kome.” Sjekirica zabljesne kad ju je opet dignuo. “I bolje da progovoriš brzo.”

“Ne!” Severard se batrgao i migoljio na stolici, ali Frost ga je držao čvrsto kao med muhu. Da.

Oštrica glatko zasiječe kroz kraj Severardova srednjeg prsta i otfikari ga u prvom zglobu. Krajkažiprsta zakotrlja se po drvu. Vrh prstenjaka ostane na mjestu, uglavljen u spoj na površini stola. SFrostovom rukom koja ga je još uvijek čvrsto kao škrip držala u zapešću, krv je samo lagano kapalaiz triju rana i širila se u polaganim potocima niz godove stola.

Uslijedi napeta pauza. Jedan, dva, tri... Severard zavrišti. Tulio je, trzao se i tresao, a lice muje podrhtavalo. Boli, ha? Dobro došao u moj svijet.

Glokta promigolji bolnim stopalom u čizmi. “Tko bi ikad pomislio da će naše dražesnodruženje, tako ugodno i unosno za obojicu, ikada završiti ovako? Ne mojim izborom. Ne mojim. Recimi kome si cinkao. Reci mi što si rekao. Onda možemo završiti s ovim neugodnostima. Inače...”

Bam! Kraj malog prsta, sada, i još tri komada ostalih. Srednji mu je prst sada bio skraćen skorodo sljedećeg zgloba. Severard je zurio, očiju razrogačenih od užasa, a dah mu je izlazio u kratkim,brzim grcajima. Sok, začuđenost, zapanjen užas. Glokta se prigne njegovu uhu. “Nadam se da nisikanio početi svirati violinu, Severarde. Bit ćeš sretan ako budeš mogao svirati gong kad mi završimos tobom.” Lecne se od grča u vratu kad je opet podignuo sjekiricu.

“Čekajte!” zajeca Severard. “Čekajte! Valint i Balk! Bankari! Rekao sam im... rekao sam im...”

Znao sam. “Sto si im rekao?”

“Da još uvijek tražite Raynaultova ubojicu nakon što smo već objesili careva izaslanika!”Glokta sretne Frostov pogled i albino je gledao u njega, posve ravnodušan. I još smo jednu tajnuuz mnogo batrganja izvukli na nemilosrdno svjetlo. Kako sam razočaravajuće u pravu bio. Uvijekme zadivi koliko se brzo može riješiti problem čim kreneš sjeckati ljude. “I... i... rekao sam im daste htjeli znati sve o našem kralju kopiletu i o Bayazu, rekao sam im da ne provjeravate Suita kao štosu tražili od vas, i rekao sam im... rekao sam im...”

Severard se uzmuca i umukne, i ostane zuriti u ostatke vlastitih prstiju, razbacane po stolu usve široj lokvi krvi. Ta mješavina nepodnošljivog bola, još nepodnošljivijeg gubitka i potpunenevjerice. Sanjam li? Ili sam zbilja ostao bez polovice prstiju, zauvijek?

Glokta pogurne Severarda vrhom sjekirice. “Što još?”

“Rekao sam im sve što sam mogao. Rekao sam im... sve što sam znao...” Te su riječi izletjele ukapljicama sline i pljuvačke s njegovih usana, zgrčenih u agoniji. “Nisam imao izbora. Imao samdugove, a oni... su mi ponudili pokriti ih. Nisam imao izbora!”

Valint i Balk. Dugovi, ucjena i izdaja. Koliko je sve zapravo grozno banalno. U tome jenevolja s odgovorima. Nekako nikad nisu jednako uzbudljivi kao pitanja. Gloktine usne trznu utužan osmijeh. “Nisi imao izbora. Točno znam kako ti je.” Još jedanput digne sjekiricu.

“Ali—”

Bam! Teška oštrica zastruže po površini stola kad je Glokta pažljivo pomeo još četiri urednakomadića mesa s puta. Severard zavrišti, pa počne dahtati, pa opet zavrišti. Bili su to očajni, slinavikrikovi, čvrsto zgrčenoga lica. Kao suhe šljive koje nekad jedem za doručak. Još mu je ostalo polamaloga prsta, ali druga tri prsta bila su tek batrljci iz kojih se polako slijevala krv. Ali ne možemosada stati, ne nakon što smo ovako daleko dogurali. Ne možemo stati nizašto, zar ne? Moramo svesaznati.

“A što s nadlektorom?” upita Glokta pa protegne vrat u stranu da razgiba ukočeno rame. “Kakoje znao što se zbivalo u Dagoski? Što si mu rekao?” “Kako je... što... ništa mu nisam rekao! Ništanisam—”

Bam! Severardov palac odleti, zakotrlja se po stolu i ostavi za sobom spiralnu stazu krvavihmrlja. Glokta promigolji kukovima amo-tamo, u pokušaju da otrese bolove niz noge, bolove uz leđa.Ali nema bijega od njih. Svaki mogući položaj mrvicu je gori od prethodnog. “Što si rekao Suitu?”“Ja... ja...” Severard se zagleda gore, razjapljenih usta iz kojih se s donje usne cijedila nit sline.“Ja...”

Glokta se namršti. To nije odgovor. “Podveži je u zapešću i pripremi drugu ruku. Ovdje više

nemamo s čime raditi.”

“Ne! Ne! Molim vas... nisam... molim vas...” Kako me zamara to preklinjanje. Riječi “ne” i“molim” izgube svako značenje nakon pola sata ovoga. Počnu zvučati kao blejanje ovce. Svi smomi janjci za klanje, na kraju. Zurio je u komadiće prstiju razbacane po krvavom stolu. Meso zamesnicu.

Gloktu je boljela glava, prostorija mu je bila presvijetla. Spusti sjekiricu i protrlja oči.Iscrpljujući je to posao, sakaćenje najbližih prijatelja. Shvati da sije razmazao krv po kapcima.Prokletstvo.

Frost je već stegnuo zavoj oko Severardova zapešća i okovao krvave ostatke njegove lijeveruka natrag za stolicu. Otpusti mu desnu šaku i pažljivo je dovede do stola. Glokta ga je gledao kakoradi. Sve uredno poslovno, i nemilosrdno učinkovito. Pitam se glođe li njega savjest kad suncezađe? Sumnjam. Ja tu naređujem, na kraju krajeva. I slušam naredbe nadlektora Suita, savjeteMarovije i zahtjeve Valinta i Balka. Ima li itko od nas ikakvog izbora, u konačnici? Ajme, te seisprike gotovo same smišljaju.

Frostovo bijelo lice bilo je posipano krvavocrvenim točkicama dok je širio Severardovu desnuruku na stol, na isto mjesto gdje je bila i lijeva. Ovoga se puta nije ni opirao. Izgubiš volju nakonnekog vremena. Sjećam se toga. “Molim vas...” prošapće.

Bilo bi baš lijepo stati. Najvjerojatnije će Gurkhulci spaliti cijeli grad i sve nas pobiti, ikoga će onda biti briga tko je kome što rekao? Ako nekim čudom ne uspiju, Sult će me nesumnjivodokrajčiti, ili će Valint i Balk naplatiti dug u mojoj krvi. Kakve će veze imati kad zaplivam leđnokod dokova jesu li neka pitanja dobila odgovore ili nisu? Zašto onda ovo radim? Zašto?

Krv dosegne rub stola i počne kapati na pod s jednoličnim kap, kap, kap. Nikakvog drugogodgovora. Glokta osjeti bujicu trzaja kako mu se penje jednom stranom lica. Opet uzme sjekiricu.

“Gledaj ovo.” Pokaže mu na komadiće krvavog mesa razbacane po stolu. “Gledaj što si većizgubio ovdje. A sve zato što mi ne želiš reći što moram znati. Zar ti ništa ne znače tvoji prsti? Više tine trebaju, je li? Ni meni ne trebaju, mogu ti reći. Ne trebaju nikome, osim možda kojem izglednjelompsu.” Glokta razotkrije razjapljenu rupu između prednjih zubi, pa zarije vrh sjekirice u drvo izmeđuSeverardovih ispruženih prstiju. “Još jedanput.” Naglasi riječi s ledenom preciznošću. “Što si...rekao... Njegovoj Eminenciji?”

“Nisam... rekao... ništa!” Suze su se cijedile niz Severardove upale obraze, i prsa su mupodrhtavala od jecaja. “Nisam mu rekao ništa! S Valintom i Balkom nisam imao izbora! Sa Suitomnisam pričao nikad u cijelom jebenom životu! Ni riječi! Nikad!”

Glokta se zagleda u oči svojega praktikala, svojeg zatvorenika, jedan dug trenutak dok jepokušavao spoznati istinu. Vladala je tišina osim Severardova grgljavog, izmučenog disanja. OndaGlokta nabora usne i baci sjekiricu na stol. Zašto bi se odrekao druge ruke kad mi je već priznao?Duboko uzdahne, pruži ruku i obriše suze sa Severardova blijedog lica. “Dobro. Vjerujem ti.”

Ali što onda? Ostali smo s više pitanja nego što smo ih imali prije, a nemamo gdje tražitiodgovore. Izvije leđa i trgne se od bolova u iskrivljenoj kralježnici, niz iskrivljene noge, krozstopala bez prstiju. Sult je očito podatke dobio negdje drugdje. Tko je još preživio Dagosku, tko jejoš vidio dovoljno? Eider? Ona se nikad ne bi usudila razotkriti. Vitari? Da je htjela propjevati,mogla je to učiniti odmah. Cosca? Njegova Eminencija nikad ne bi surađivala s nekim takonepredvidivim. I ja ga koristim samo zato što nemam drugog izbora. Tko onda?

Gloktove oči susretnu Frostove. Ružičaste, netremične. Zurile su u njega, sjajne i tvrde kaoružičasti dragulji. I kockice sjednu na svoje mjesto.

Tako dakle.

Ni jedan ni drugi ne kažu ništa. Frost posegne, bez previše žurbe, ne skidajući pogled s Glokte,ovije obje snažne ručetine oko Severardova vrata. Bivši praktikal mogao je samo bespomoćno zuriti.

“Što to—” Frost se nagano namršti. Začuje se oštar hrskav zvuk kad je zakrenuo Severardovuglavu u stranu. Jednostavno i nehajno kao da davi piliča. Severardova lubanja klone otraga kad gaje Frost pustio, i daleko više nego otraga, i neprirodni mu kvrgavi oblici iskoče iz blijede kožezavrnutog vrata.

Albino ustane, između Glokte i vrata koja su odškrinuto visjela. Nema izlaza. Glokta se lecnekad je posrnuo natraške, stružući vrhom štapa po podu. “Zašto?” Frost krene naprijed, polako isigurno, čvrsto stisnutih bijelih šaka, bijelog lica bezizražajnog iza maske. Glokta digne ruku u zrak.“Samo mi reci zašto, kvragu!”

Albino slegne ramenima. Valjda na neka pitanja ipak nema odgovora. Gloktina iskrivljenaleđa pogode zid. I moje vrijeme je isteklo. Ha dobro. Duboko udahne. Izgledi su ionako uvijek bilidebelo protiv mene. Ne smeta mi što ću umrijeti, ne previše.

Frost digne bijelu šaku, a onda zastenje. Sjekirica mu se s tupim praskom zarije duboko ugolemo rame. Krv mu se počne slijevati otamo u košulju. Frost se okrene. Iza njega je stajala Ardee.Njih se troje tako gledalo jedan trenutak. Onda je Frost udari šakom u lice. Ona zatetura od njega izabije se sa strane u stol, pa se mlitavo skljoka na pod, povukavši ga sa sobom pa se Gloktina kutijastropošta na pod pokraj nje, i instrumenti se razlete, krv i komadići mesa rasipaju. Frost se počneokretati sa sjekirom još uvijek uglavljenom u meso, s lijevom rukom koja mu je mlitavo visjela.

Gloka razvuče usne s golih desni. Ne smeta mi što ću umrijeti. Ali odbijam biti poražen.

Posadi noge najbolje što je mogao, zanemari bol koji mu prostruji besprstim stopalom i uzprednju nogu. Podigne štap i turne palac u skriveni otponac. Izradio ga je po njegovim preciznimuputama isti čovjek koji mu je načinio i škrinju za instrumente. I još je divnije remek-djelo.

Začuje se tih škljocaj kad se drvo rastvorilo na tajnim šarkama, otpalo i razotkrilo pola metradugu iglu metala sjajnog poput zrcala. On ispusti prodoran krik.

Ubod, ubod, Glokta. Ubod, ubod.

Oštrica se zamagli. Prvi ubod probode Frosta glatko kroz lijevu stranu prsa. Drugi mu ošinekroz desnu stranu vrata. Treći mu probuši masku i zastruže po vilici, a svjetlucavi vršak oštricepokaže se ispod njegova bijelog uha samo na časak prije nego što je šibnuo natrag van.

Frost ostane stajati, nepomičan, a bijele mu obrve s blagim iznenađenjem polete uvis. Onda mukrv navre iz sitne rane na vratu i poteče u košulju u crnoj liniji. On pruži jednu veliku bijelu šaku.Zatetura, i krv mu se počne slijevati ispod maske.

“Duek”, izdahne.

Složi se na pod kao da mu je netko iznenada pokosio noge. Pruži ruku da se odgurne gore, ali unjoj nije bilo snage. Dah mu bučno zagrglja, pa tiho, a onda stane. I to je bilo to.

Ardee je sjedila kod stola, i krv joj je tekla iz nosa i niz gornju usnu. “Mrtav je.”

“Nekoć sam mačevao”, promumlja Glokta. “Izgleda da te grif nikad posve ne napusti.” Zurio jeu jedno truplo, pa u drugo. Frost je ležao u tamnoj lokvi koja se polako širila, a jedno mu je ružičastooko gledalo naprijed, još uvijek netremično, čak i u smrti. Severardova je glava visjela prekonaslona stolica, usta su mu bila razjapljena u nijemom kriku, osakaćena ruka još uvijek mu je bilaokovana, a druga je mlitavo visjela. Moji dečki. Moje oči. Moje ruke. Skroz-naskroz gotovi.Namršti se krvavom komadu metala u svojoj šaci. No dobro. Moramo šepati dalje najbolje štomožemo bez njih.

Strese se kad se sagnuo da dvama prstima pokupi pali komad svojeg štapa pa ga uz škljocajsklopi oko krvave oštrice. “Budi ljubazna i zatvori mi onu kutiju.” Ardee je razrogačenih očiju zurilau instrumente, u Severardovo zijevajuće truplo, u krvavi stol prevrnut na bok i komadiće mesarazbacane po podu. Nakašlje se pa prisloni nadlanicu na usta. Čovjek zaboravi da neki ljudi nisunavikli na ovakve stvari. Ali trebamo kakvu god pomoć možemo dobiti, a malo je kasno da bilokoga nježno uvedemo u ovo. Ako može zasjeci čovjeka sjekiricom, može mi ponijeti i pokoji nožić ada se ne onesvijesti. “Kutija”, otrese se. “I dalje će mi trebati instrumenti.”

Ardee trepne, drhtavim rukama pokupi nešto razbacanih instrumenata i vrati ih na mjesto.Uglavi kutiju ispod ruke pa ustane, pomalo klimavo, i obriše krv iz nosa u bijeli rukav. Gloktaprimijeti da joj je komadić jednog od Severardovih prstiju zapeo u kosi.

“Imaš nešto...” pokaže na vlastitoj glavi, “ovdje.”

“Što? Gah!” Iščeprka mrtvo meso i baci ga na pod, pa se zgađeno strese. “Trebao bi naći nekidrugi izvor zarade.”

“Razmišljam o tome već neko vrijeme. Ali ima još nekoliko pitanja na koja moram pronaćiodgovor.”

Vrata zaškripe i Glokta osjeti iznenadan ubod panike. U prostoriju uđe Cosca. Tiho zazviždidok je pregledavao rezultate pokolja, pogurne šešir otraga na glavi, i pero mu baci mlaz dugih sjenana mural iza njega. “Napravili ste popriličan nered, superiore, popriličan nered.”

Glokta je prstima prelazio po štapu. Noga mu je buktila, srce mu je tupo bubnjalo usljepoočnicama i bio je sav mokar od hladnog znoja ispod hrapave odjeće. “Neizbježno.”

“Pomislio sam da bi vas možda zanimalo da su nam bili gosti. Šest praktikala Inkvizicije.Nekako slutim da su ih poslali ovamo da vas ubiju.” Nesumnjivo. Po nadlektorovu nalogu,utemeljenom na podacima koje je dobio od pokojnog praktikala Frosta.

“I?” upita Glokta. Nakon događaja u proteklih sat vremena napola je očekivao da i Coscanasrne na njega, vitlajući mačem.

Ali ako nas je ovaj sat ičemu naučio, onda je to činjenica da sluga kojem najmanje vjerujemonije uvijek najnepouzdaniji. “I sasjekli smo ih na komade, naravno.” Styrijac se naceri. “Uvrijeđensam da i pomišljate na išta drugo.” “Izvrsno. Izvrsno.” Barem je nešto prošlo po planu. Glokta jesamo želio skljokati se na pod, ostati ležati i vrištati. Ali imam posla. Lecne se kad je počeo šepatiprema vratima. “Moramo smjesta krenuti u Agriont.” Prvi tragovi zore curili su na hladno vedro nebokad je Glokta šepavim korakom stupio na Medijanu zajedno s Ardee. U zraku je još bilo magle, ali jesad već blijedjela. Izgleda da se sprema lijep dan. Lijep dan za krvoproliće, veleizdaju i—

U magli su se kretala obličja, dalje prema jugu niz popločanu cestu, prema moru. Čula se ibuka. Štropot, zveckanje. Zvučalo je to vrlo nalik naoružanim ljudima u pokretu. Malo dalje, netko jevikao. Zazvoni zvono, tromo i prigušeno. Zvono upozorenja.

Cosca se namršti magli koja se razilazila. “Što je to?”

Obličja su postajala jasnija. Naoružani muškarci s kopljima, u velikom broju. Visoke im kacigeočigledno nisu bile unijskog dizajna.

Ardee dotakne Gloktinu ruku. “Jesu li to—”

“Gurkhulci.” Oklopi su im blještali na slabašnom, sivom svjetlu dok se magla rasplinjala.Velika postrojba njih stupala je Medijanom prema sjeveru. Mora da su konačno iskrcali ljude nadokovima i probili se u centar grada. Kako zapanjujuće loš izbor trenutka. “Natrag!” Glokta seokrene prema uličici, posklizne i umalo padne, pa napravi grimasu kad ga je Ardee uhvatila za lakat ipovukla ga na noge.

“Natrag u palaču!” I nadajmo se da nas nisu već opazili. “I zadržite te fenjere, trebat će nam.”Odbrza u smrdljivu uličicu što je bolje mogao, uz naguravanja i potrkavanja Coscinih plaćenika.

“Kvragu i ti Gurkhulci”, procijedi Styrijac. “Da me ubiješ ne znam čime sam ih tako uzrujao.”

“Suosjećam s vama.” Dveri zacvile i zatvore se, a nekoliko plaćenika dogura polomljenufontanu na njih. Nisam siguran koliko će to dugo zadržati jednu od carevih legija vani.

“Slobodno pitam koji nam je sada točno plan, superiore? Koliko god da je ljupka ta vašapalača, sjedenje unutra i čekanje oslobođenja od opsade teško da dolazi u obzir.”

“Ne.” Glokta se vukao uz stepenice i kroz otvorena ulazna vrata. “Moramo se dočepati

Agrionta.”

“Nešto mi govori da i naši gurkhulski prijatelji imaju istu ideju. Nadzemnim putem nećemodoći onamo, to je sigurno.”

“Onda moramo podzemnim.” Glokta je hramao u utrobu kuće najelegantnije što je mogao.Ardee i plaćenici slijedili su ga u zabrinutoj gomili. “Ovdje je ulaz u kanalizaciju. Njome se možedoći do Agrionta ako znaš put.”

“Kanalizacija?” Cosca se naceri. “Nema ništa što volim više od gacanja kroz ljudski izmet, kaošto dobro znate, ali kanalizacije znaju biti dosta... zbunjujuće. Znate li put?”

“Zapravo, ne.” Ali znam čovjeka koji tvrdi da može naći put kroz bilo što, pa čak i kroz rijekugovana. “Brate Dugostopi!” vikne dok je hramao prema stepenicama. “Imam ponudu za vas!”

SUDNJI DANLord maršal West stajao je u sjeni napuštenog štaglja, na uzvisini iznad plodnih ravnica

Midderlanda, s dalekozorom u čvrstom stisku ruke u rukavici. Za ravna jesenska polja još uvijek sedržao trag jutarnje izmaglice - kolaž smeđe, zelene i žute boje, proboden drvećem, sasječen golimživicama. U daljini je West vidio vanjske zidine Adue, strogu sivu liniju bubuljičavu od tornjeva. Izanjih, u svjetlijoj sivoj, nejasni su obrisi zgrada stršali prema nebu. Iznad njih nadvio se visoki duhKuće Tvorca, silan i nepokolebiv. Sve u svemu, bio je to tmuran povratak kući.

Nije bilo ni daška vjetra. Svježi je zrak bio neobično miran. Kao da uopće nema rata, kao da sene približavaju protivničke vojske, kao da na rasporedu nema krvavih bitaka. West je prelaziodalekozorom lijevo-desno, ali nije vidio ni traga Gurkhulcima. Možda mu se učinila neka sićušnaograda, dolje ispod zidina, možda obrisi kopalja veličine vrška igle, ali s ove udaljenosti, naovakvome svjetlu nije ni u što mogao biti siguran.

“Sigurno nas očekuju. Sigurno.”

“Možda dokasna spavaju”, reče Jalenhorm, vazda optimist.

Pike je bio izravniji. “Koja je razlika?”

“I nije neka”, West prizna. Nalozi kralja Jezala bili su detaljni. Grad je preplavljengurkhulskim trupama i obrana je na rubu kolapsa. Nema vremena za mudre strategije, za opreznoprilaženje, za ispipavanje ne- prijateljevih slabih točaka. Princ Ladisla bi, ironično, vjerojatno biobolji zapovjednik u ovoj konkretnoj situaciji nego itko drugi. Jednom su za promjenu okolnostizahtijevale veličanstven napad, a odmah za njim i smrt i slavu. Pod Westovom je kontrolom biojedino izbor trenutka.

Brint zauzda konja u blizini i lansira pljusak pijeska. Zamahom sjaše sa sedla i elegantnosalutira. “Konjica generala Kroya na položaju je na desnom krilu, lorde maršale, i na vašu jezapovijed spremna na juriš.”

“Hvala, kapetane. A njegova pješadija?”

“Možda je napola s razmještanjem. Neke čete još uvijek se šire niz ceste.” “Još uvijek?”

“Muči ih blato.”

“Hm.” Vojske za sobom ostavljaju blato kao što puž ostavlja sluzavi trag. “A Poulder?”

“U sličnom je položaju, koliko ja znam”, reče Brint. “Nema poruka?”

Jalenhorm odmahne glavom. “General Poulder nije baš bio susretljiv jutros.”

West je zurio prema gradu, toj dalekoj sivoj liniji iza polja. “Uskoro.” Glodao je usnu, većraskrvarenu od neprestanih briga. “Vrlo skoro. Ne smijemo ispaliti napola odapetu strijelu. Kad dođe

još malo pješadije...”

Brint je namršteno gledao na jug. “Gospodine, je li ono...” West pogleda u pravcu koji jepokazivao njegov prst. Dalje na lijevome krilu, gdje je Poulder okupljao svoju diviziju, konjica seveć elegantno kretala naprijed.

West je zurio dok su su jahači polako ubrzavali. “Koji ku...”

Cijele dvije pukovnije teške konjice veličanstveno su galopirale. Tisuće konjanika slijevalo senaprijed po ravnim imanjima, obilazilo drveće i razbacane farme, dižući za sobom oblake prašnjavezemlje. West je sada čuo bubnjanje njihovih kopita, poput grmljavine u daljini, i gotovo je osjetiovibriranje kroz čizme. Sunce se ljeskalo u isukanim mačevima i kopljima, u štitovima i punimoklopima. Zastave su vijorile i lamatale na vjetru. Bila je to prava parada ratničkog sjaja. Scena izmelodramatične bajke o mišićavom junaku u kojoj se često ponavljaju prazne riječi kao što su čast ipravednost.

“Sranje”, progunđa West kroz stisnute zube, osjetivši kako mu se iza očiju počinje javljatidobro poznato pulsiranje. General Poulder cijelim je putem do Sjevera i natrag nestrpljivo čekao dazapočne jedan od svojih glasovitih juriša konjice. Ondje su mu se ispriječili loš teren, ili loševrijeme, ili loše okolnosti. Sad, u savršenim uvjetima, nije, izgleda, mogao odoljeti prilici.

Jalenhorm polako zatrese glavom. “Prokleti Poulder.”

West frustrirano zareži, digne dalekozor da ga zavitla u pod. Zadnji se čas uspije savladati,natjera se duboko udahnuti pa ga ljutito sklopi. Danas si nije mogao priuštiti hirove. “Pa, to je ondato, zar ne? Naredite juriš, cijelom linijom!”

“Oglasi juriš!” zagrmi Pike. “Juriš!”

Oglasi se prodorna truba, treštavo glasna na hladnom jutarnjem zraku, što nije nimalo pomogloWestovoj migreni. Zarije jednu blatnjavu čizmu u stremen i nevoljko se povuče na sedlo, već sav ubolovima od cjelonoćnog jahanja. “Valjda ćemo morati slijediti generala Pouldera na putu premaslavi. Iako možda ne baš na toliko časnoj udaljenosti. Netko još uvijek treba koordinirati ovimkaosom.” Odgovori truba dalje niz liniju doplove do njih, i na desnoj strani Kroyevi konjanici počnukasati naprijed.

“Majore Jalenhorm, naredite pješadiji da krene naprijed u podršku čim pristignu.” Westpromigolji ustima. “Malo-pomalo ako treba.”

“Jasno, lorde maršale.” Ljudina se već okretao da izda zapovijed.

“Rat”, promrmlja West. “Plemenit posao.”

“Gospodine?” upita Pike.

“Ma ništa.”

Jezal prijeđe zadnjih nekoliko stepenica po dvije, a Gorst i njegovih desetak vitezova klaparaloje za njim, njemu za petama kao sjene. Arogantno prohuji uz stražara i na jarko jutarnje sunce na vrhuKule lanaca, visoko iznad stradalog grada. Lord maršal Varuz već je bio na parapetu, okružen jatomčlanova svojeg štaba, i svi su zurili preko Adue. Stari je vojnik ukočeno stajao s rukama sklopljenimiza leđa, jednako kao što je uvijek stajao na treninzima mačevanja davnih dana. Jezal, međutim,davnih dana nikad nije primijetio da mu se tresu ruke. Sad su se tresle, i to jako. Vrhovni sudacMarovia stajao je pokraj njega, i crne su mu halje vijorile na laganom povjetarcu.

“Novosti?” upita Jezal.

Jezik lorda maršala nervozno je prelazio po usnama. “Gurkhulci su krenuli u napad pred zoru.Branitelji Arnaultovih zidina bili su pregaženi. Nedugo nakon toga uspjeli su se iskrcati na dokovima.Velik broj ljudi. Borimo se u povlačenju najhrabrije što možemo, ali... pa...”

Zaista nije bilo potrebe reći išta više. Kako se Jezal približavao parapetu i ranjena Aduadolazila u vidokrug, jasno je vidio Gurkhulce kako se slijevaju niz Medijanu, sitne zlatne zastavecarevih legija kako poskakuju iznad mase ljudstva kao bove na svjetlucavoj plimi. Kao da je ugledaojednog mrava na tepihu a onda postupno postao svjestan stotina njih po cijeloj dnevnoj sobi, Jezal jepočeo primjećivati kretanja drugdje, a onda posvuda. Sam centar grada vrvio je gurkhulskimvojnicima.

“Borimo se u povlačenju s... djelomičnim uspjehom”, dovrši Varuz neuvjerljivo.

Dolje ispod nekoliko ljudi provali iz zgrada blizu zapadnih dveri Agrionta pa potrči prekopopločanog trga ispred šanca u pravcu mosta.

“Gurkhulci?” netko zacvili.

“Ne”, promrmlja lord maršal. “Ti su naši.” Ljudi su davali sve od sebe da pobjegu od pokoljakoji se nesumnjivo odvijao dolje u razorenom gradu. Jezal se dovoljno puta našao pred licem smrtida bi znao kako se osjećaju.

“Uvedite te ljude na sigurno”, reče, lagano ispucanim glasom.

“Bojim se... dveri su čvrsto zatvorene, Vaša Visosti.”

“Onda ih otvorite!”

Varuzove orošene oči nervozno odlutaju prema Maroviji. “To... ne bi bilo mudro.”

Sad ih je već desetak ili više stiglo do mosta i vikali su i mahali rukama. Riječi su im seizgubile kroz daljinu, ali ton bespomoćne, krajnje prestravljenosti bilo je nemoguće ne uočiti.

Varuz pročisti grlo. “Vaša Visosti—”

“Ne! Osedlajte mi konja. Okupite vitezove tjelesne straže. Odbijam—”

Vrhovni sudac Marovia pomaknuo se i prepriječio vrata prema stepenicama i sad je mirno,tužno gledao Jezala u lice. “Kad biste sada otvorili vrata, ugrozili biste sve u Agriontu. Tisuće itisuće građana koji od vas očekuju da ih zaštitite. Ovdje ih možemo zadržati na sigurnom, baremzasad. Oči mu svrnu u stranu prema ulicama. Oči različitih boja, Jezal primijeti, jedno plavo, jednozeleno. “Moramo odvagnuti veće dobro.”

“Veće dobro.” Jezal se zagleda u drugom smjeru, u Agriont. Hrabri su hranitelji bili poredanipo zidinama, znao je, spremni boriti se do smrti za kralja i domovinu, ma koliko nezasluženo.Zamišljao je i civile kako bježe na sigurno kroz uske uličice. Muškarci, žene, djeca, staro i mlado,protjerane iz razorenih domova. Ljude kojima je obećao sigurnost. Oči su mu letjele po visokimbijelim zgradama oko zelenog parka, prostranog Trga maršala, dugog Kraljeva puta s visokimspomenicima. Bili su ispunjeni, znao je, bespomoćnim i potrebitim ljudima. Onima koji nisu imalisreće pa se nisu imali na koga osloniti osim na kukavnog varalicu Jezala dan Luthara.

Zapelo mu je u grlu, ali znao je da je stari birokrat u pravu. Nije ništa mogao. Imao jezapanjujuću sreću da je uopće preživio svoj zadnji veličanstveni juriš, a sad je puno prekasno za jošjedan. Izvan Agrionta, gurkhulski su se vojnici počeli prelijevati na trg pred dverima. Nekoliko ih jeklečalo s lukom u ruci i odašiljalo salvu strijela u lobu preko mosta. Sitne su se figure izvrtale ipadale, pljusnuvši u šanac. Sitni krikovi lagano dolebde do vrha Kule lanaca.

Odgovori im salva sa zidina, zasipa Gurkhulce strijelama iz dugih lukova. Ljudi su padali,drugi se pokolebali i počeli se povlačiti, ostavivši za sobom nekoliko tijela razbacanih po kaldrmi.Jurili su u zaklon po zgradama oko rubova trga, bacali se kroz sjene od kuće do kuće. Neki unijskivojnik skoči s mosta i pljusne nekoliko zamaha oko šanca prije nego što je nestao. Nije se višepojavio na površini. Iza njega, zadnja je šačica nasukanih branitelja još uvijek puzala, očajničkipružajući ruke u zrak. Ideja većeg dobra njima će vjerojatno biti slaba utjeha dok se budu gušili uzadnjim udasima. Jezal stisne oči i okrene glavu.

“Tamo! Na istoku!”

Varuz i nekoliko članova njegova štaba nagurali su se oko udaljenog parapeta i gledali prekoKuće Tvorca prema dalekim poljima izvan grada. Jezal ode do njih zaklonivši oči od izlazećegsunca. Onkraj velikih zidina Agrionta, onkraj blistave rijeke i širokog luka grada, činilo mu se da vidineku naznaku kretanja. Široki polumjesec kretanja koji je polako gmizao prema Adui.

Jedan od časnika spusti dalekozor. “Konjica! Unijska konjica!”

“Jeste li sigurni?”

“Vojska!”

“Kasne na zabavu,” promrmlja Varuz, “ali nisu zato ništa manje dobrodošli.”

“Hura za maršala Westa!”

“Spašeni smo!”

Jezal nije bio raspoložen za klicanje od veselja. Nada je divna stvar, dakako, i dugo je već imapremalo, ali proslave su nedvojbeno preuranjene. Prijeđe na drugu stranu kule i namršteno pogledadolje.

Još se Gukhulaca slijevalo na trg ispred citadele, pa još više, i dolazili su dobro pripremljeni.Kotrljali su velike ukošene drvene paravane, svaki dovoljno velik da se iza njega sakrije dvadesetakili više ljudi. Najistureniji među njima već je bio načičkan strijelama, ali se svejedno nastavio šuljatiprema mostu. Strijele su šibale i gore i dolje. Ranjenici su padali i iz petnih se žila trudili odvući nazačelje. Jedna od zgrada na bočnoj strani trga već je buknula i plamen je gladno lickao ivice krova.

“Vojska!” netko klikne s bedema preko puta. “Maršal West!” “Doista.” Marovia je namrštenogledao pokolj koji se odvijao dolje i slušao kako zvuci borbe polako ali sigurno postaju svemahnitiji. “Nadajmo se da nije stigao prekasno.”

Buka borbe šuljala se kroz hladan zrak. Zveketanje i lupkanje, odjekivanje povika. Logen jegledao lijevo-desno u ljude oko sebe koji su trčali naprijed preko otvorenih polja, šuškajućiubrzanim dahom, štropoćući opremom, svi redom tupih izraza lica i oštrog oružja.

Nije ga ni izbliza hrabrilo što opet u svemu tome sudjeluje.

Tužna je činjenica da je Logen osjetio više topline i više povjerenja dok je bio s Ferro iJezalom, Bayazom i Ouaijem nego sada sa svojima. Bio je to težak skup gadova, svaki na svoj način.Nije da ih je baš sasvim razumio, a nije ih baš ni toliko volio. Međutim, Logen je volio sebe dok jebio s njima. Ondje na napuštenom zapadu Svijeta bio je čovjek na kojeg se može osloniti, kakav jebio i njegov otac. Čovjek bez krvave prošlosti koja mu dahće za vratom, bez imena crnjeg od pakla,bez potrebe da si u svakome trenutku čuva leđa. Čovjek koji se nada nečem boljem.

Pomisao da bi mogao opet vidjeti te ljude, prilika da opet bude onaj čovjek pogurala je Logenai gotovo ga nagnala da još brže potrči prema sivim zidinama Adue. Činilo mu se, barem u tomtrenutku, da bi mogao ostaviti Krvavu Devetku izvan njih.

Međutim, ostatak Sjevernjaka nije dijelio njegovu nestrpljivost. Više su šetali nego jurišali.Došetali su do jednog skupa stabala, otkud je nekoliko ptica zalepršalo u bijelo nebo, i posve sezaustave. Nitko nije govorio. Jedan momak čak i sjedne, nasloni se na deblo i počne pijuckati vodu izpljoske.

Logen se zapilji u njega. “Tako mi mrtvih, ne sjećam se da sam ikada vidio ovako mlak juriš.Zar ste ostavili kosti gore na Sjeveru?”

Uslijedi malo mumljanja i pogledavanja. Crvenkapi ga postrance pogleda, s jezikomuglavljenim u donju usnu. “Možda i jesmo. Nemoj me krivo shvatiti, šefe, ili Vaše Veličanstvo ili štoveć jesi sad.” Nakloni se da mu pokaže da ga nije htio omalovažavati. “Borio sam se ja već, i todosta žestoko kad mije život ovisio o oštrici mača, i sve to. Samo, eto... zašto se boriti sada, samo tokažem. To si svi mislimo, čini mi se. Ne tiče nas se ovo, zar ne? Nije ovo naša borba.”

Cucak odmahne glavom. “Unijci će misliti da smo prava hrpa kukavica.”

“Koga briga što oni misle?” netko reče.

Crvenkapi priđe blizu. “Gle, šefe, boli mene dupe ako neka budala koju ni ne poznam misli dasam ja kukavica. Previše sam ja krvi prolio da bi me to brinulo. Svi smo.”

“Hm”, progunđa Logen. “Vi onda glasate da ostanemo ovdje, je 1’?”

Crvenkapi slegne ramenima. “Pa, valjda—” Zacvili kad mu je Logenovo čelo prasnulo u lice irazbilo mu nos kao lješnjak na nakovnju. Skljoka se na leđa u blato, i krv mu počne šikljati niz bradu.

Logen se okrene i nakosi lice na jednu stranu, kao nekada. Lice Krvave Devetke - hladno imrtvo, koje ne mari ni za koga. Bilo mu je lako složiti ga. Osjećao se prirodno tako, kao u omiljenomparu čizama. Ruka mu pronađe hladnu dršku Tvorčeva mača i svuda oko njega ljudi polako odstupe,odvuku se uz mrmljanje i šaputanje.

“Još netko od vas pički želi glasati?”

Momak ispusti pljosku u travu i skoči s mjesta na kojem je sjedio. Logen pogledom probodenekolicinu, jednog po jednog, sve koji su izgledali najopakije ijedan po jedan svi spuste pogled napod, zagledaju se u drveće, u bilo što samo ne njega. Sve dok nije pogledao Cvokota. Taj dugokosigad zurio je ravno u njega. Logen skupi oči. “A što s tobom?”

Cvokot odmahne glavom i kosa mu se zanjiše preko lica. “A ne. Ne sad.” “Onda kad budešspreman. Kad bilo tko od vas bude spreman. Dotad ću vas natjerati na posao. Oružje”, progunđa.

Mačevi i sjekire, koplja i štitovi, sve se na brzinu pripremilo. Ljudi su se muvali, tražili svojemjesto i odjednom su se svi natjecali tko će prvi krenuti u juriš. Crvenkapi je upravo ustajao i trgnese s jednom rukom na krvavom licu. Logen ga pogleda odozgo. “Ako misliš da si loše prošao, sjeti seovoga. U starim danima sad bi pokušao zadržati utrobu unutra.” “Da”, zastenje ovaj pljujući krv. Akose išta može reći za Logena Devetprstog, može se reći da ima poseban talent za pretvaranje prijateljau neprijatelje.

“Jesi li baš morao?” upita ga Cucak.

Logen slegne ramenima. Nije to htio, ali sad je vođa. Uvijek iz toga ispadne katastrofa, ali štoje, tu je, i čovjek na vlasti ne može dopustiti da ga ljudi preispituju. Jednostavno ne može. Prvo dođus pitanjima, onda dođu s noževima. “Nisam vidio drugi način. Tako je to uvijek bilo, zar ne?”“Nadao sam se da su se vremena promijenila.”

“Vremena se nikad ne mijenjaju. Treba biti realan, Cucak.”

“Aha. Ipak, šteta.”

Puno je toga šteta. Logen je odustao od ispravljanja krivih tokova rijeka. Isuče Tvorčev mač iuperi ga uvis. “Idemo, onda! I ovoga puta kao da nam je stalo nekog vraga!” Krene između drveća, izačuje da ga ostali momci prate. Van na otvoreno i zidine Adue izdignu se pred njima, okomita sivalitica na vrhu travnate uzvisine, načičkana okruglim tornjevima. Okolo je ležao popriličan broj

leševa. Dovoljno da i jednog u bitkama prokušanog karla zazebe oko srca. Uglavnom gurkhulskileševi, sudeći po boji kože, ležali su razbacani među raznoraznom polomljenom opremom, ugnječeniu blatnu zemlju, ugaženi i s otiscima kopita.

“Pozor!” vikne Logen dok je trčao između njih. “Pozor!” Ugleda nešto naprijed pred sobom,ogradu od naoštrenih kolaca, s jednog od kojih se klatila lešina konja. Onkraj kolaca kretali su seljudi. Ljudi s lukovima.

“U zaklon!” Nekoliko strijela dozuji dolje. Jedna se zabije Cvokotu u štit, još nekoliko u tlooko Logenovih nogu. Jedan karl nedaleko od njega pogođen je u prsa i izvrne se na pod.

Logen potrči. Ograda se klimusala prema njemu, dobrano sporije nego što bi volio. Netko jestajao između dvaju kolaca, tamnoput, sa sjajnim prsnim oklopom i crvenom perjanicom na šiljastojkacigi. Vikao je gomili ostalih okupljenih iza sebe i mahao sabljom. Gurkhulski časnik, možda. Dobrameta za juriš, kao i bilo što drugo. Logenove čizme šljapkale su u preoranom blatu. Još nekolikostrijela prozuji uz njega, ispaljenih u žurbi. Časnikove se oči razrogače. Nervozno odstupi jedankorak i podigne mač.

Logen se trgne ulijevo i sablja bubne u tratinu njemu pod nogama. Zastenje kad je zavitlaoTvorčevim mačem iznad glave i težak komad metala zazvoni duboko u časnikov sjajan prsni oklop iostavi u njemu duboku ulubinu. On zacvili pa zatetura naprijed, sav presavinut, i ostane bez daha.Mač mu se izvrti iz ruke i Logen ga pogodi u potiljak, zdrobi mu kacigu i prevali ga u blato.

Pogleda ostale no nitko se od njih nije pomaknuo. Izgledali su odrpano, svi skupa, kaotamnoputa verzija najslabijih vazala. Ni približno kao surovi gadovi koje je očekivao iz onoga što jeFerro uvijek pričala o Gurkhulcima. Sklupčali su se zajedno s kopljima koja su stršala na sve strane.Nekoliko njih čak je imalo strijele sa zapetim lukovima kojima su ga mogli načičkati kao ježa, alinisu. Pa ipak, juriš na njih mogao bi biti upravo ono što im je trebalo da se probude. Logen je znaodobiti pokoju strijelu svojedobno i nije mu se sviđala pomisao da bi mogao dobiti još koju.

I zato se, umjesto da navali, uspravio i urliknuo. Bojni poklič poput onoga koji je oglasio kad jejurišao nizbrdo na Carleon, onda prije mnogo godina, dok je još imao sve prste i sve nade na broju.Osjeti Cucka kako prilazi do njega, podiže mač i počinje urlati s njim. Onda se i Cvokot nađe pokrajnjih, zariče kao bik i raspali glavom sjekire po štitu. Zatim i Crvenkapi, krvava lica, i Mrki, i sviostali, svi su urlali svoje bojne pokliče.

Stajali su u dugačkoj liniji, tresli oružjem, uz zveket ih sudarali, rikali i vrištali i klicali izpetnih žila, proizvodeći zvuk kao da se sam pakao otvorio i gomila đavola zapjevala dobrodošlicu.Smeđi su ih ljudi gledali, zblenuti i drhtavi, usta i očiju širom otvorenih. Logen je bio siguran da jošnikad nisu vidjeli ništa slično.

Jedan od njih ispusti koplje. Nije kanio, možda, samo je bio toliko zapanjen svom tom bukom isvim tim ludim kosmatim gadovima da su mu se prsti opustili. Palo je svejedno, htio on to ili ne, i toje bilo to, svi su počeli ispuštati oružje iz ruku. Najvećom mogućom brzinom klaparalo je dolje utravu. Činilo se glupim nastaviti galamiti pa bojni pokliči zamru, i ostanu samo dvije skupinemuškaraca koji su se u tišini gledali preko tog poteza blata s posađenim kolcima i iskrivljenim

leševima.

“Koja čudna vrsta bitke”, promrmlja Cvokot.

Cucak se nagne prema Logenu. “Što ćemo s njima sad kad ih imamo?” “Ne možemo sad samosjediti ovdje i paziti ih.”

“A”, reče Mrki.

Logen je glodao usnu, vrtio i vrtio mač u ruci i pokušavao smisliti neko pametno rješenjesituacije. Nije ga nalazio. “Možemo ih i pustiti.” trzne glavom prema sjeveru. Nitko se od njih nepomakne, pa pokuša još jedanput i pokaže mačem. Oni ustuknu i počnu mrmljati međusobno kad ga jepodignuo, i jedan od njih padne u blato. “Samo odjebite onamo”, reče on, “i nećemo se svaditi.Samo... odjebite... onamo!” Ponovno ubode mačem.

Jedan od njih sada shvati pa oprezno korakne od skupine. Kad ga nitko nije satrao na mjestu,dade se u trk. Ubrzo i ostali krenu za njim. Cucak je gledao kako i zadnji od njih nesigurno bježi.Zatim slegne ramenima. “Sretno im bilo onda, valjda.”

“Aha”, promrmlja Logen. “Sretno.” A onda, tako tiho da ga nitko nije mogao čuti, “Još uvijeksam živ, još uvijek sam živ, još uvijek sam živ...”

Glokta je šepao kroz smrdljivu tamu, niz smradni prolaz širok pola koraka, migoljećijezikom po golim desnima naprežući se da ostane uspravan, trzajući se cijelim putem od bola unozi koji se samo pogoršavao, trudeći se iz petnih žila da ne diše kroz nos. Mislio sam, kad samležao obogaljen nakon povratka iz Gurkhula, da ne mogu niže pasti. Kad sam nadgledaookrutnosti smrdljivog zatvora uAnglandiji, opet sam pomislio isto. Kad sam zaklao činovnika uklaonici, pomislio sam da sam dosegnuo dno. Kako li sam samo bio u krivu.

Cosca i njegovi plaćenici formirali su jednu kolonu s Gloktom u sredini, i njihovo je psovanje,gunđanje i tapkanje koraka odjekivalo gore-dolje nadsvođenim tunelom, a svjetlo iz zaljuljanihfenjera bacalo je lelujave sjene na sjajni kamen. Trula crna voda kapala je odozgo, klizila nizmahovinaste zidove, grgljala u sluzavim jarcima, jurila i pjenila se niz smradni kanal uz njega. Ardeese vukla za njim s njegovim instrumentima pod rukom. Odustala je od svakog pokušaja đa drži rubhaljine u ruci i tkanina joj je već bila dobrano zamrljana crnom kašom. Pogleda ga, s vlažnom kosomkoja joj je visjela oko lica, i mlako se pokuša nasmiješiti. “Zbilja znaš odvesti djevojku na najboljamoguća mjesta.”

“O, dabome. Moj talent za pronalaženje romantičnih mjesta nesumnjivo objašnjava mojupopularnost kod nježnijeg spola.” Glokta se lecne od bolnog grča. “Unatoč tome što sam sakatočudovište. U kojem pravcu sad idemo?”

Dugostopi je hramao na čelu, užetom privezan za jednog od plaćenika. “Sjever! Idemo nasjever, više ili manje. Sad smo odmah do Medijane.”

“Hm.” Iznad nas, na udaljenosti od ni deset koraka, nalaze se neke od najotmjenijih adresa u

gradu. Najsjajnije palače i rijeka govana, toliko bliže nego što bi većina htjela povjerovati. Svešto je lijepo ima mračnu stranu, a neki od nas moramo ondje živjeti da bi se ostali mogli smijati nasvjetlu. Njegov hripavi smijeh pretvori se u paničan cvilež kad mu se besprsto stopalo poskliznulo naljepljivom prolazu. Zamaše slobodnom rukom po zraku, šeprtljavo ispusti štap i on zaklapara poljigavom kamenu. Ardee ga uhvati za lakat prije nego što je pao i povuče ga u uspravan položaj. Nijemogao zaustaviti dječje cendranje od bola koje mu je pištalo kroz rupe u zubima.

“Ti se stvarno uopće ne zabavljaš, zar ne?”

“Imao sam i boljih dana.” Raspali potiljkom po zidu dok Se Ardee saginjala da mu podigneštap. To što su me izdala obojica”, začuje se kako mrmlja. “To boli. Čak i mene. Od jednoga sam toočekivao. Jednoga bih mogao podnijeti. Ali obojica? Zašto?”

“Zato što si nemilosrdan, spletkarski, ogorčen, izobličen zlotvor koji sažalijeva samoga sebe?”Glokta je zurio u nju, i ona slegne ramenima. “Pitao si.” Još jednom krenu kroz mučnu tamu.

“Pitanje je trebalo biti retoričko.”

“Retoričko? U kanalizaciji?”

“Čekajte vi tamo!” Cosca digne ruku i namrgođena procesija još jednom sudarajući se stane.Odozgo se probijao neki zvuk, isprva tiho, a onda glasnije - ritmička tutnjava topota nogu koja kao daje, uznemirujuće, dolazila sa svih strana odjedanput. Cosca se priljubi uz ljepljivi zid i na lice mupadnu pruge svjetla s rešetke odozgo, a dugo mu je pero na kapi klonulo od mulja. Glasovi se spustekroz mrak. Kantički glasovi. Cosca se naceri i ubode prstom prema plafonu. “Naši dobri stariprijatelji Gurkhulci. Ti gadovi nikad ne odustaju, a?”

“Brzo su nasrnuli”, progunđa Glokta dok je pokušavao doći do daha.

“Nema im baš tko pružati otpor na ulicama, pretpostavljam. Svi su se povukli u Agriont, ili sepredali.”

Predali Gurkhulcima. Glokta se lecne dok je protezao ukočenu nogu. Rijetko je kad to dobraideja, i nitko se ne bi dvaput na to odlučio. “Onda moramo požuriti. Ajmo, pokret, BrateDugostopi!”

Navigator nastavi hramati. “Nema više puno! Nisam vas krivo odveo, a ne, ne ja! To ne bi bilou mom stilu. Sad smo već blizu šanca, vrlo blizu.

Ako postoji put među zidine, ja ću ga pronaći, na to se možete osloniti. Uvest ću vas međuzidine za—”

“Začepi gubicu i nastavi dalje”, progunđa Glokta.

Jedan od radnika istrese zadnje drvene strugotine iz bačve, drugi nagrablja hrpu svijetlog prahada bude gladak, i bili su gotovi. Cijeli Trg maršala, od strmoglavo visokih bijelih zidova Vojnogdoma s Ferrine desne strane do pozlaćenih vrata Vijenca lordova s njezine lijeve strane, bio je

pokriven piljevinom. Kao da je iznenada napadao snijeg, samo ovdje, i ostavio tanak prekrivač naglatkim kamenim kockama. Na tamnome kamenu i na sjajnome metalu.

“Dobro.” Bayaz je kimao s rijetkim zadovoljstvom. “Jako dobro!”

“Je li to sve, gospodaru?” upita njihov predradnik iz sredine usukane grupe.

“Osim ako tko od vas želi ostati i svjedočiti uništenju neuništive Stotine riječi?”

Predradnik pomalo zbunjeno zaškilji ukoso prema jednome od svojih kolega. “Ne. Ne, mislimda ćemo jednostavno... znate...” On i ostali radnici počnu se povlačiti natraške i uzimati sa sobomsvoje prazne bačve. Uskoro su odmakli među bijele palače. Ferro i Bayaz ostanu sami na cijelom tomravnom prostranstvu prašine.

Samo njih dvoje i Tvorčeva škrinja, i ono što je sadržavala.

“Eto. Klopka je namještena. Sad samo čekamo svoj plijen.” Bayaz iskuša onaj svoj sveznajućiosmijeh, ali Ferro se nije dala prevariti. Vidjela je kako mrsi čvoraste ruke i kako mu se mišići sastrane na ćelavoj glavi stišću i opuštaju. Nije bio siguran da će mu planovi uspjeti. Koliko god biomudar, koliko god oštrouman i lukav, nije mogao biti siguran. Predmet u škrinji, hladni i teškipredmet koji je Ferro čeznula dotaknuti, bio je nepoznanica. Jedini presedan za njegovo korištenjebio je daleko u praznoj pustoši Staroga Carstva. U pregolemim ruševinama zatrtog Aulcusa.

Ferro se namršti i otpusti mač u koricama.

“Ako dođu, to te neće spasiti.”

“Noževa nikad dosta”, progunđa ona njemu. “Kako uopće znaš da će doći ovim putem?”

“Što drugo mogu? Moraju doći gdje god da se ja nalazim. To im je svrha.” Bayaz hrapavoudahne kroz nos, pa izdahne. “A ja sam ovdje.”

ŽRTVECucak se provuče kroz dveri, zajedno s navalom drugih, dijelom Sjevernjaka i velikim brojem

unijskih momaka koji su se svi zajedno slili u grad nakon onog jada i bijede od bitke vani. Nešto jeljudi bilo raštrkano po zidinama iznad ulaza, i klicali su i navijali kao da su na vjenčanju. Nekidebeljko s kožnatom pregačom stajao je na drugom kraju tunela i tapšao ljude po leđima dok suprolazili. “Hvala, prijatelju! Hvala!” Gurne nešto Cucku u ruku, cijelo vrijeme naceren kao luđak.Štrucu kruha.

“Kruh.” Cucak ga onjuši, ali mirisao je u redu. “Kog vraga to znači?” Čovjek je imao cijeluhrpu štruca na kolima. Dijelio ih je svim vojnicima koji su prolazili, kako Unijcima tako iSjevernjacima. “Tko je on uopće?” Mrki slegne ramenima. “Pekar?”

Bije baš bilo vremena za mozganje o tome. Sve su ih gurali zajedno na veliki prostor naguranihljudi koji su gunđali i pravili nered. Raznorazni vojnici i po rubovima nešto staraca i žena koji su seveć umorili od klicanja. Dobro podšišan momak u crnoj uniformi stajao je na kolima usred sve teludnice i kreštao kao izgubljena koza.

“Osma pukovnija, prema Četiri Ugla! Deveta prema Agriontu! Ako ste iz desete ušli ste krozkrive vražje dveri!”

“Mislio sam da trebamo na dokove, majore!”

“Poulderova divizija rješava dokove! Nas dopada sjeverni dio grada! Osma pukovnija premaČetiri Ugla!”

“Ja sam iz četvrte!”

“Četvrte? Gdje vam je konj?”

“Mrtav!”

“A što s nama?” zagrmi Logen. “Sjevernjacima!”

Momak se zabulji u njih, razrogačenih očiju, a onda zabaci ruke u zraka. “Samo upadajteunutra! Ako vidite kojeg Gurkhulca, ubijte ga!” Okrene se opet prema dverima i trgne palcem premagradu. “Deveta pukovnija prema Agriontu!”

Logen se namrgodi. “Ovdje nećemo čuti ništa smisleno.” Pokaže prema širokoj ulici punojvojnika koji su hodali. Neki visoki bijeli toranj stršao je iznad zgrada. Ogromno zdanje, zacijelosagrađeno na brdu. “Ako se razdvojimo, samo ciljamo to.” Krene niz ulicu i Cucak za njim, a ondaMrki s Cvokotom i njegovim dečkima, Crvenkapi i njegova ekipa malo dalje. Nije prošlo dugo prijenego se gužva razrijedila i marširali su praznim ulicama, tihim osim ponekog pijuka ptica, sretnih kaouvijek, bez ikakvih briga što se upravo odvija bitka i još manje što se sprema još jedna.

Ni Cucak nije previše razmišljao o tome, mada je labavo držao luk u ruci. Bio je prezauzet

gledanjem kuća s obiju strana ulice. Kuća kakve nikad u životu nije vidio. Napravljene od malogčetvrtastog crvenog kamenja i crnog drva popunjenog bijelom žbukom. Svaka od njih bila je dovoljnovelika da šef bude zadovoljan njome, većina njih i sa staklenim prozorima. “Proklete palače, ha?”

Logen otpuhne. “Misliš da je ovo nešto? Trebaš vidjeti Agriont u koji sad idemo. Kakve zgradetamo imaju. Nisi ni sanjao takvo što. Carleon je svinjac u usporedbi s ovime.”

Cucku je Carleon oduvijek bio preizgrađen. Ovo je bilo upravo nebulozno. Malo je usporio isad ustanovi da hoda uz Cvokota. Pretrgne štrucu i pruži mu polovicu.

“Hvala.” Cvokot zagrize s kraja, pa još jedanput. “Nije loše.”

“Ništa nije tako dobro, zar ne? Taj okus svježeg kruha? Ima okus kao... mir, valjda.”

“Ako ti tako kažeš.” Žvakali su zajedno neko vrijeme, i nisu ništa govorili.

Cucak ga pogleda postrance. “Mislim da bi’ trebali zaboraviti tu vašu zavadu.”

“A koju to zavadu?”

“A koliko ih imaš? Onu s ovim našim novim kraljem. S Devetprstim.” “Ne mogu reći da nisampokušao.” Cvokot namršteno pogleda uz cestu prema Logenovim leđima. “Ali kad god se okrenem, tuje kraj mene.” “Cvokot, ti si dobar čovjek. Sviđaš mi se. Svima nama. Imaš kostiju, momče, i mozga,i ljudi će te slijediti. Mogao bi daleko dogurati ako ne ostaneš bez glave, i upravo je u tome problem.Ne bih htio da započneš nešto što ne možeš završiti kako spada.”

“Onda se ne trebaš brinuti. Sve što počnem, pobrinut ću se da i završim.”

Cucak odmahne glavom. “Ne, ne, nisam to mislio, momče, uopće. Možda izađeš kao pobjednik,možda ne. Želim reći da ni jedno ni drugo nije pobjeda. Krv samo zaziva još krvi, i ništa drugo.Želim reći da za tebe nije prekasno. Da nije prekasno da budeš bolji od toga.”

Cvokot mu se namršti. Zatim odbaci okrajak kruha, okrene mu golemo rame i odmaršira bezriječi. Cucak uzdahne. Neke stvari nemoguće je ispraviti samo razgovorom. Neke stvari nije uopćemoguće ispraviti.

Iziđu iz labirinta zgrada na rijeku. Bila je široka sigurno kao Bjelotok, samo su joj obale s obijustrana bile napravljene od kamena. Prelazio ju je najveći most koji je Cucak ikada vidio, s ogradamaod vitičastog željeza, dovoljno širok da se na njemu mimoiđu dvoja kola. Na drugom su kraju stajalejoš jedne zidine, još veće od onih kroz koje su prve prošli. Cucak zblenuto napravi nekoliko korakanaprijed i pogleda gore-dolje po svjetlucavoj vodi i ugleda da ima još mostova. Još puno njih, a nekisu bili još veći, isticalo se iz velike šume zidina, tornjeva i strmoglavo visokih zgrada.

“Bog te maz’o”, reče Cvokot. “Jeste ikad vidjeli ovakvo što?”

Cucka je vrat bolio od buljenja oko sebe u sve to. “Toliko toga imaju ovdje. Što će im uopće taprokleta Anglandija? To mjesto je šupa.”

Logen slegne ramenima. “Ne bih znao. Neki ljudi valjda uvijek žele još više.”

“Neki ljudi uvijek žele više, je li, Brate Dugostopi?” Glokta negodujući odmahne glavom.“Poštedio sam vam drugo stopalo. Poštedio sam vam život. Sad još želite i slobodu?”

“Superiore”, umiljavao se. “Ako slobodno kažem, obvezali ste se da ćete me pustiti... Održaosam svoju stranu nagodbe. Ova bi vrata trebala voditi na trg nedaleko od Kuće pitanja—”

“Vidjet ćemo.”

Od zadnjeg udarca sjekirom polete iveri i vrata se zaklimaju na hrđavim šarkama i otvore, isvjetlost se razlije u uzak podrum. Plaćenik tetoviranog vrata pomakne se u stranu i Glokta došepa iproviri van. Ah, svježi zrak. Dar koji tako često uzimamo zdravo za gotovo. Kratak niz stepenicavodio je gore do dvorišta popločanog kamenim kockama i opkoljenog prljavim začeljima sivihzgrada. Glokta je znao to mjesto. Iza ugla od Kuće pitanja, baš kao što je obećao.

“Superiore?” promrmlja Dugostopi.

Glokta napravi grimasu. Zar može škoditi? Ionako po svoj prilici nitko od nas nećepreživjeti današnji dan, a mrtvaci si mogu priuštiti da budu milosrdni. Jedino oni to i mogu,zapravo. “No dobro. Pustite ga.” Jednooki plaćenik izvadi dugi nož pa prepili uže oko zapešćaDugostopoga. “Najbolje bi bilo da vas nikad više ne vidim.”

Navigatoru preleti duh osmijeha preko lica. “Ne brinite, superiore. Upravo sam to ovoga časa isam pomislio.” Othrama natrag istim putem kojim su došli, niz vlažne stepenice prema kanalizaciji,zađe za ugao i nestane.

“Recite mi da ste ponijeli ono”, reče Glokta.

“Nepouzdan sam. Nisam nesposoban.” Cosca mahne rukom prema plaćenicima. “Vrijeme je,prijatelji. Ucrnimo se.”

Kao jedno navuku crne maske i zakopčaju ih, svuku odrpane kapute i odrpanu odjeću. Svi dojednoga ispod su nosili čistu crninu, od glave do pete, s pažljivo pospremljenim oružjem. U nekolikose trenutaka gomila kriminalnih zlotvora preobrazila u urednu jedinicu praktikala Inkvizicije NjegovaVeličanstva. Iako nije da je neki preveliki skok između toga dvoga.

I sam Cosca skine svoj kaput, brzo ga preokrene pa ga opet navuče s unutarnjom stranom premavan. Podstava je bila crna kao noć. “Uvijek je mudro nositi veći izbor boja”, objasni on. “Za slučajda te u zadnji čas pozovu da promijeniš stranu.” Sama definicija prevrtljivosti. Skine šešir i kvrcneprljavo pero. “Mogu ga zadržati?”

“Ne.”

“Nemilosrdan ste čovjek, superiore.” Naceri se dok je bacao kapu nekamo u sjenu. “I zato vasvolim.” Navuče i on masku pa se namršti Ardee koja je zbunjena i iscrpljena stajala u kutu skladišta.“A što s njom?”

“S njom? Ona je zarobljenica, praktikale Cosca! Špijunka u savezu s Gurkhulcima. NjegovaEminencija izrazila je želju da je osobno ispita.” Ardee zatrepće u njega. “Lako je. Samo izgledajprestrašeno.”

Ona gutne. “To ne bi trebao biti problem.”

Lutati Kućom pitanja s namjerom da uhitimo nadlektora? Mislim da ne bi. Glokta pucneprstima. “Moramo se pokrenuti.”

“Moramo se pokrenuti”, reče West. “Jesmo li očistili dokove? Gdje je dovraga Poulder?”

“Čini se da to nitko ne zna, gospodine.” Brint pokuša potjerati konja dalje, ali bili su zgnječeniu mrgodnoj gomili. Koplja su mahala, a njihovi vrhovi vitlali opasno blizu. Vojnici su psovali.Narednici su urlali. Časnici su kvocali kao frustrirane kokosi. Bilo je teško zamisliti gori teren oduskih ulica u zaleđu dokova kroz koji bi trebalo izmanevrirati vojsku koja broji tisuće. Da sve budejoš gore, sad je nastao i zloslutan tok ranjenika koji su šepali ili su ih nosili u suprotnom smjeru.

“Napravite mjesta za lorda maršala!” zagrmi Pike. “Lord maršal!” Digne mač u zrak kao da je iviše nego spreman mahati oko sebe ploštimice i ljudi mu se žurno raščiste s puta pa se krozsudarajuća koplja formira dolina. Između njih doklapara jahač. Jalenhorm, s krvavom posjekotinomna čelu.

“Jeste li dobro?”

Ljudina se naceri. “Nije to ništa, gospodine. Zapeo sam glavom za vražju gredu.”

“Kako napredujemo?”

“Guramo ih natrag prema zapadnoj strani grada. Kroyeva je konjica došla do Četiri Ugla,koliko ja znam, ali Gurkhulci još uvijek drže Agriont pod opsadom i sad se pregrupiravaju iuzvraćaju napad sa zapada. Dobar dio Kroyeve pješadije još uvijek je zapeo u ulicama na drugojstrani rijeke. Ako uskoro ondje ne dobijemo pojačanja—”

“Moram razgovarati s generalom Poulderom”, otrese se West. “Gdje je dovraga taj prokletiPoulder? Brinte?”

“Da, gospodine?”

“Uzmi par ovih momaka i dovedi mi Pouldera ovamo, iz ovih stopa!” Ubode prstom u zrak.“Njega osobno!”

“Da, gospodine!” Brint dade sve od sebe da okrene konja.

“Što s morem? Reutzer je isplovio?”

“Koliko ja znam, ratuje s gurkhulskom flotom, ali nemam pojma kako...” Smrad trule soli izapaljenog drva pojačao se kad su izišli između zgrada u luku. “Prokletstvo.”

West se mogao samo složiti.

Elegantna krivulja aduanskih dokova bila je preobražena u polumjesec krvoprolića. Blizu njih,riva je bila zacrnjena, poharana, posuta polomljenom opremom i polomljenim truplima. Malo dalje,gomile ljudi borile su se u loše formiranim grupama, drške kopalja stršale su u svim mogućimpravcima kao ježeve bodlje, a zrak se tresao od buke koju su stvarali. Unijske vojne zastave igurkhulski stjegovi lepršali su kao strašila na vjetru. Epski sukob prekrivao je gotovo cijeli potezobale. Nekoliko je skladišta bilo u plamenu i u zrak se vinula svjetlucava izmaglica od vrućine pa sustotine ljudi uhvaćene u borbu iza njih poprimile izgled duhova. Dugačke mrlje zagušljivog dima,crnog, sivog, bijelog, valjale su se od zapaljenih zgrada prema zaljevu. Ondje u uskovitlanoj luci,mnoštvo brodova bilo je usred vlastitog očajničkog nadmetanja.

Plovila su punom brzinom brazdala ovamo i onamo, okretala se, krivudala, manevrirala za boljipoložaj, bacala svjetlucavu vodenu prašinu visoko u zrak. Katapulti su bacali zapaljene projektile,strijelci na palubama odapinjali su plamene salve, mornari su puzali visoko po mrežama konopa.Drugi su brodovi užadi i kukama bili spojeni u nezgrapne parove, poput sukobljenih pasa kojipokušavaju jedan drugoga ščepati, a sjajno je sunce pokazivalo ljude u divljačkom okršaju napalubama. Pogođena su plovila uzaludno šepala s obješenim poderanim jedrima i razrezanom užadikoja se klatila. Nekoliko ih je gorjelo i otpuštalo uvis smeđe stupove dima, pretvarajući nisko sunce uružnu packu. Ostaci brodova plutali su posvuda po zapjenjenoj vodi - bačve, kutije, razmrskanikomadi drva i poginuli mornari.

West je znao poznate oblike unijskih brodova sa žutim suncima izvezenim na jedrima, a mogaoje naslutiti koja su plovila gurkhulska. Ali bila su tu i treća - dugi, uski predatori crnih trupova,kojima je svako bijelo jedro bilo označeno crnim križem. Jedno je pogotovo daleko nadvisivalo svaostala plovila u luci, a i sad je bilo sigurno privezano za jedan od rijetkih netaknutih molova.

“Iz Talinsa nikad ne dolazi ništa dobro”, promrmlja Pike.

“Kog vraga styrijski brodovi rade ovdje?”

Bivši kažnjenik pokaže prema jednome koji se upravo zabijao u bok nekom gurkhulskom brodu.“Bore se protiv Gurkhulaca, po svemu sudeći.”

“Gospodine”, netko ga upita. “Što da radimo?”

Vječno pitanje. West zine, no ništa mu ne iziđe iz usta. Kako da se čovjek nada da moženametnuti imalo kontrole kolosalnom kaosu koji se razastro pred njim? Sjeti se Varuza koji jekoračao naokolo po pustinji s golemim štabom nagomilanim iza sebe. Sjeti se Burra koji je mlatio pokartama i mahao krupnim prstom. Najveća odgovornost zapovjednika nije da zapovijeda, nego daizgleda kao da zna kako treba zapovijedati. Prebaci bolnu nogu preko luka sedla i sklizne na ljepljivekamene kocke.

“Postavit ćemo ovdje zapovjedno mjesto, barem zasad. Majore Jalenhorme?”

“Gospodine?”

“Pronađite generala Kroya i recite mu da nastavi gurati na sjeverozapad, prema Agriontu.”

“Da, gospodine.”

“Neka netko okupi nešto ljudi i počnite raščišćavati ovo smeće s dokova. Treba nam bržiprotok naših ljudi.”

“Da, gospodine.”

“I neka mi netko pronađe generala Pouldera, dovraga! Svatko treba obaviti svoj dio posla!”

“Što je sad ovo?”

Neobična je procesija jezdila opaljenom rivom prema njima, neusklađena s tim kršem gotovokao u snu. Dvanaest pozornih čuvara u crnim oklopima hodalo je uz bok jednome čovjeku. Imao jecrnu kosu prošaranu sjedinama, šiljastu bradu, besprijekorno podšišanu. Nosio je crne čizme, žljebastprsni oklop od crnog čelika, a s jednog mu je ramena veličanstveno lepršao plašt od crnog baršuna.Bio je, zapravo, odjeven kao najbogatiji pogrebnik na svijetu, ali je hodao s onom čeličnomuobraženošću rezerviranom samo za najvažnije članove kraljevske obitelji. Sračunavao je izravnuputanju prema Westu i nije gledao ni lijevo ni desno, a zapanjene stražare i članove štaba samo takoje razgrtala njegova zapovjedna aura, kao željezne plombe magnetskim odbijanjem.

On pruži ruku u crnoj rukavici. “Ja sam nadvojvoda Orso od Talinsa.”

Zamislio je možda da će West kleknuti i poljubiti je. Umjesto toga, on mu stisne ruku i čvrsto serukuje s njim. “Vaša Ekscelencijo, velika mi je čast.” Nije imao pojma je li ga uopće dobro oslovio.Ni izbliza nije očekivao da će se susresti s jednim od najmoćnijih ljudi na svijetu usred krvave bitkena dokovima Adue. “Ja sam lord maršal West, zapovjednik vojske Njegova Veličanstva. Ne bihvolio ispasti nezahvalan, ali daleko ste od doma—”

“Moja je kći vaša kraljica. U njezino ime, građani Talinsa spremni su se žrtvovati na koji godnačin. Čim sam čuo za...” Podigne jednu crnu obrvu prema zapaljenoj luci. “Nevolje ovdje,pripremio sam ekspediciju. Brodovlje moje flote, kao i deset tisuća mojih najboljih postrojbi stojevam na raspolaganju.”

West nije znao kako da reagira. “Stvarno?”

“Bio sam toliko slobodan da ih iskrcam. Upustili su se u borbu za raščišćavanje Gurkhulaca izjugozapadne četvrti grada. Tri Farme, tako se zove?”

“Ovaj... da.”

Nadvojvoda Orso jedva se primjetno nasmiješi. “Slikovito ime zajedno urbano područje. Netreba vas više zabrinjavati vaš desni bok. Želim vam sve najbolje s vašim pothvatima, lorde maršale.Ako sudba bude htjela, srest ćemo se opet poslije. Kao pobjednici.” Nakloni svoju veličanstvenuglavu i odlebdi od njega.

West je zurio za njim. Znao je da bi trebao biti uistinu zahvalan na iznenadnom pojavljivanjudeset tisuća Styrijaca koji će mu biti od pomoći, ali nije se mogao oteti izjedajućem osjećaju da bibio sretniji da se nadvojvoda Orso nije nikad pojavio. Zasad je, međutim, imao prečih briga.

“Lorde maršale!” Bio je to Brint koji je žurio rivom na čelu grupice časnika. Jedna mu je stranalica bila prekrivena dugačkom mrljom pepela. “Lorde maršale, general Poulder—”

“A bilo je već i prokleto vrijeme!” otrese se West. “Sad ćemo možda konačno dobiti kakveodgovore. Gdje je, dovraga, taj prokletnik?” Odgurne Brinta u stranu i ukipi se. Poulder je ležao nanosilima koja su držala četvorica blatnjavih i očajnih članova njegova štaba. Imao je izraz čovjekakoji mirno spava, i to u tolikoj mjeri da je West samo čekao da zahrče. Golema nazubljena rana nanjegovim prsima poprilično je, međutim, kvarila taj dojam.

“General Poulder poveo je juriš iz sredine”, reče jedan od časnika gutajući suze. “Plemenitažrtva...”

West se zagleda u pod. Koliko mu je često poželio da umre? Trgne jednu ruku preko lica uiznenadnom valu mučnine. “Prokletstvo”, prošapće.

“Prokletstvo!” procijedi Glokta kad je izvrnuo drhtavi gležanj na najvišu stepenicu i umalozaronio na glavu. Koščati inkvizitor koji mu je dolazio ususret uputi mu podulji pogled. “Imate kakavproblem?” zareži on njemu zauzvrat. Čovjek spusti glavu i odbrza uz njega bez riječi.

Lup, tap, bol. Mračni je hodnik klizio bolno sporo. Sad je već svaki korak bio muka, ali tjeraose dalje dok su mu noge plamtjele, stopalo pulsiralo, vrat ga bolio, znoj mu se cijedio niz iskrivljenaleđa ispod odjeće, a okamenjena mu grimasa krezube nehajnosti grčila lice. Sa svakim je uzdisajem istenjanjem kroz zgradu očekivao izazov. Sa svakim je trzajem i grčem čekao da se praktikali sliju svrata i zakolju njega i njegove prerušene plaćenike kao pse.

Ali ono malo nervoznih ljudi uz koje su prošli jedva su podigli pogled. Strah ih je učiniošlampavima. Svijet balansira na rubu provalije. Svi se boje zakoračiti da ne bi slučajno ugazili uprazno. Instinkt za samoočuvanjem. Zna uništiti čovjekovu učinkovitost.

Posrne kroz otvorena vrata u predsoblje pred nadlektorovim uredom. Tajnik srdito trgneglavom gore. “Superiore Glokta! Ne možete samo tako...” Ponestane mu riječi kad su plaćenici počeliulaziti u usku postariju iza njega. “Hoću reći... ne možete...”

“Tišina! Postupam po nalogu samoga kralja!” Pa dobro, svi lažu. Razlika između junaka izločinca u tome je vjeruju li mu ili ne. “Pomaknite se!” procijedi dvojici praktikala koji su čuvalivrata. “Ili budite spremni odgovarati za to.” Oni se sad pogledaju kad se pojavilo još Coscinih ljudipa istovremeno dignu ruke da ih razoruža. Instinkt za samoočuvanjem. Definitivno nedostatak.

Glokta zastane pred vratima. Gdje sam toliko puta gmizao na zadovoljstvo NjegoveEminencije. Zagolica prstima po drvu. Zar je moguće da je to toliko lako? Samo ušetati usredbijela dana i uhititi najmoćnijeg čovjeka u

Uniji? Morao je suzbiti cerek. Da sam se barem ranije sjetio. Okrene kvaku i posrne prekopraga.

Sultov je ured bio manje-više isti kakav je uvijek bio. Veliki prozori s pogledom naSveučilište, golemi okrugli stol s kartom Unije optočenom draguljima, kićene stolice i natmureniportreti. Nije, međutim, Sult sjedio na visokoj fotelji. Bio je to nitko doli njegov omiljeni potrčko,superior Goyle. Isprobavamo odgovara li nam veličina velike fotelje, ha? Daleko je prevelika zatebe, bojim se.

Goyleova prva reakcija bila je bijes. Kako se itko usudi ovako banuti ovamo? Druga je bilazbunjenost. Tko bi se usudio ovako banuti ovamo? Treća je bila šok. Bogalj? Ali kako? Četvrta, kadje ugledao Coscu i njegova četiri čovjeka koji su došli za Gloktom kroz vrata, bila je prestravljenost.Sad već napredujemo.

“Ti!” procijedi on. “Ali ti si—”

“Zaklan? Promjena plana, bojim se. Gdje je Sult?”

Goyleove oči skakale su po prostoriji, od patuljastog plaćenika, preko onoga s kukom umjestoruke, onoga s odvratnim čirevima, do Cosce koji se šepurio po rubovima odaje sa šakom na dršcimača.

“Platit ću vam! Koliko god vam on platio, ja ću vam dati duplo!”

Cosca ispruži dlan. “Najdraža mi je gotovina na ruke.”

“Sad? Nemam... nemam je kod sebe!”

“Šteta, ali ja radim po istom principu kao i kurve. Obećanjima ne možete kupiti nikakvu zabavu,prijatelju. Baš nikakvu zabavu.”

“Čekaj!” Goyle zatetura na noge pa odsupi jedan korak, s drhtavim rukama pred sobom uzraku. Ali nema kamo osim kroz prozor. U tome je nevolja s ambicioznošću. Lako je zaboraviti,kad uvijek gledaš gore, da je jedini put koji s vrtoglavih visina vodi dolje strmi pad.

“Sjedni, Goyle”, progunđa Glokta.

Cosca ga zgrabi za zapešće, divljački mu izvrne desnu ruku iza leđa tako da je zacvilio, natjeraga natrag na fotelju, jednom mu rukom ščepa potiljak i raspali mu licem po prelijepoj karti Unije.Začuje se oštar prasak kad mu se slomio nos, i krv se rasprsne po zapadnom dijelu Midđerlanda.

Nimalo suptilno, ali vrijeme za suptilnost ionako je iza nas. Nadlektorovo priznanje, ilipriznanje nekog njemu bliskog... Sult bi bio bolji, ali ako ne možemo dobiti mozak, pretpostavljamda ćemo se morati snaći sa šupkom. “Gdje je ta djevojka s mojim instrumentima?” Ardee seoprezno ušulja u prostoriju, polako dođe do stola i odloži kutiju.

Glokta pucne prstima i pokaže. Debeli plaćenik dogega se do njih, čvrsto primi Goyleovu

slobodnu ruku i naglo je potegne preko stola.

“Pretpostavljam da mislite da znate podosta o mučenju, je li, Goyle? Vjerujte mi, međutim, dazapravo ne razumijete ništa dok ne provedete malo vremena na objema stranama stola.”

“Ti poremećeni gade!” Superior se otimao i razmaže licem krv po Uniji. “Prešli ste granicu!”

“Granicu?” Glokta se nasmije tako da je sve slina poletjela. “Noć sam proveo režući prstejednome od svojih prijatelja i ubijajući drugoga, a ti se meni drzneš govoriti o granicama!” Otvoripoklopac kutije i njegovi se instrumenti pruže prema njemu. “Jedina granica koja išta vrijedi ona jekoja razdvaja jake od slabih. Čovjeka koji postavlja pitanja i čovjeka koji na njih odgovara. Drugihgranica nema.” Nagne se naprijed i zarije vrh prsta sa strane u Goyleovu lubanju. “Sve je to u tvojojglavi! Okovi, molim vas.” “Ha?” Cosca pogleda debelog plaćenika i ovaj slegne ramenima, i mutnemu tetovaže na vratu promigolje.

“Pffft”, reče patuljak. Prištavi je šutio. Jednoruki plaćenik skinuo je masku i bio zauzetkopanjem nosa kukom.

Glokta izvije leđa i duboko uzdahne. Zbilja nema zamjene za iskusnu ispomoć. “Onda ćemovaljda morati improvizirati.” Zagrabi desetak dugačkih čavala i razbaca ih po površini stola tako dasu sve zazvonili. Izvadi čekić, sjajne ulaštene glave. “Mislim da ti je jasno kamo ovo vodi.”

“Ne. Ne! Možemo se nekako dogovoriti, možemo—” Glokta pritisne vršak jednoga čavla uGoyleovo zapešće. “A! Čekaj! Čekaj—”

“Biste li bili ljubazni i pridržali mi ovo? Imam samo jednu slobodnu ruku.”

Cosca pažljivo primi čavao između palca i kažiprsta. “Samo pazite kamo ciljate tim čekićem,može?”

“Ne brinite. Poprilično sam precizan.” Imam strahovito puno prakse. “Čekaj!” zacvili Goyle.

Čekić napravi tri metalna škljocaja, gotovo razočaravajuće tiha, dok je zarivao čavao glatkoizmeđu kostiju Goyleove podlaktice i u stol. On zaurla od bola, rasprsnuvši krvavu slinu po stolu.

“Ma hajde, superiore, u usporedbi s onime što ste radili svojim zatvorenicima u Anglandiji ovoje mačji kašalj. Pokušajte se dozirati. Ako sada ovako vrištite, nećete imati prostora za napredovanjekasnije.” Debeli plaćenik bucmastim rukama zgrabi drugu Goyleovu ruku i povuče je preko karteUnije.

“Čavao?” upita Cosca i podigne obrvu.

“Eto, već vam je krenulo.”

“Čekajte! Au! Čekajte!”

“Zašto? Ovo je najbliže što sam došao užitku u zadnjih šest godina. Nemoj mi kvariti ovaj mali

trenutak. Tako ih malo imam.” Glokta digne čekić.

“Čekajte!”

Škljoc. Goyle opet zaurla od bola. Škljoc. I opet. Škljoc. Čavao prođe i nekadašnji strah itrepet kažnjeničkih kolonija Anglandije bio je pribijen na stol kroz obje ruke. Pretpostavljam da tedotle dovede ambicioznost ako nije popraćena talentom. Skromnost se uči lakše nego što bi čovjekmislio. Arogancija se lako probuši samo s čavlom-dva na pravom mjestu. Goyleov je dah pištaokroz krvave zube, a sputani su mu prsti grčevito grebali po po drvu. Glokta negodujući zatreseglavom. “Ja bih se na tvome mjestu prestao opirati. Samo ćeš si razderati meso.” - (gro.zeraWorC ,notus)

“Platit ćeš za ovo, ti sakati smrade! Nemoj misliti da nećeš!”

“O, već sam ja platio.” Glokta počne polako kružiti vratom u pokušaju da natjera gunđavemišiće ramena da se barem mrvicu opuste. “Držali su me, nisam siguran koliko dugo ali rekao bihnekoliko mjeseci, u tamnici ne većoj od komode. Daleko premaloj da ustanem u njoj, pa čak i dauspravno sjednem. Svaki je mogući položaj bio iskrivljen, pognut, prava agonija. Stotine beskrajnihsati u mrklome mraku, na zagušujućoj vrućini. Klečao sam u smrdljivoj kaši vlastitih govana,migoljio se i vrpoljio i grčevito pokušavao udahnuti. Preklinjao sam za vodu koju su mi tamničaripustili da kapa kroz rešetke na vrhu. Ponekad bi pišali kroz njih i bio bih zahvalan. Otad se više nikadnisam uspravio. Zbilja nemam pojma kako sam zadržao zdrav razum.” Glokta razmisli na trenutak, aonda slegne ramenima. “Možda i nisam. Bilo kako bilo, to su žrtve koje sam ja prinio. Koje ćeš tižrtve prinijeti samo da sačuvaš Sultove tajne?”

Nikakvog odgovora osim slijevanja krvi ispod Goyleovih podlaktica oko svjetlucavog kamenakoji je označavao Kuću pitanja u gradu Kelnu.

“Hm.” Glokta čvrsto stisne svoj štap i prigne se da šapne Goyleu na uho. “Ima jedan komadićmesa između tvojih jaja i šupka. Nikad ga zapravo ne vidiš, osim ako si od gume ili neprirodno sklonzrcalima. Znaš o čemu pričam. Muškarci provode sate razmišljajući o području ispred toga, i gotovojednako toliko o području iza, ali taj komadić tkiva? Nepravedno je zanemaren.” Zagrabi nekolikočavala i lagano zazvecka njima Goyleu pred nosom. “Ja to danas kanim ispraviti. Počet ću ondje i ićiprema van, i vjeruj mi, jednom kad završim s tobom, o tom ćeš komadiću tkiva razmišljati ostatakživota. Ili ćeš barem razmišljati o mjestu na kojem se nekoć nalazio. Praktikale Cosca, biste li bililjubazni i pomogli superioru da svuče hlače?”

“Sveučilište!” zaurla Goyle. Cijela mu se proćelava glava sjajila od znoja. “Sult! NaSveučilištu je!”

Tako brzo? Gotovo sam razočaran. No opet, malo koji nasilnik dobro podnosi batine. “Storadi tamo u ovakvome trenutku?”

“Ja... ne znam—”

“To nije dovoljno. Hlače, molim.”

“Silber! Sa Silberom je!”

Glokta se namršti. “S administratorom Sveučilišta?”

Goyleove oči skoče s Glokte na Coscu i natrag. Čvrsto ih stisne. “S adeptusom od demona!”

Uslijedi duga stanka. “Čega?”

“Silber, on nije samo upravitelj Sveučilišta! On provodi... pokuse.”

“Pokuse koje prirode?” Glokta silovito ubode Goyleovo lice glavom čekića. “Prije nego tipribijem jezik za stol.”

“Okultne pokuse! Sult mu da je novce, već dugo! Otkad se pojavio prvi mag! Možda i dulje!”

Okultni pokusi? Financira ih nadlektor? To mi uopće ne zvuči kao nešto u Sultovu stilu, aliobjašnjava zašto su svi oni vražji adeptusi očekivali novac od mene kad sam prvi put posjetio tomjesto. I zašto su Vitari i njezin cirkus ondje postavili svoju predstavu. “Kakve pokuse?”

“Silber... može kontaktirati... s Drugom stranom!”

“Molim?”

“Istina je! Vidio sam to! Može čuti svašta, tajne, koje nema otkud drugačije saznati, a sad...”

“Da?”

“Kaže da je iznašao način da ih uvede ovamo!”

“Njih?”

“Zove ih Odavateljima tajni!”

Glokta obliže suhe usne. “Demoni?” Mislio sam da Njegova Eminencija nema strpljenja zapraznovjerja, a kad tamo... Koji drznik!

“Može ih nahuškati na svoje neprijatelje, kaže. Na nadlektorove neprijatelje! Spremni su toučiniti!”

Glokta osjeti kako mu trza lijevo oko pa pritisne nadlanicu na njega. Prije godinu danavaljao bih se od smijeha i prikucao ga za strop. Ali stvari su sada drugačije. Ušli smo u KućuTvorca. Vidjeli smo Shickel kako se smiješi sva u plamenu. Ako postoje Žderači? Ako postojemagi? Zašto ne bi postojali i demoni? Kako ne bi postojali? “Koje neprijatelje?”

“Vrhovnog suca! Prvoga maga!” Goyle opet čvrsto stisne oči. “Kralja”, zatuli.

Aaaa. Kralja. Ta jedna mala riječca moja je vrst magije. Glokta se okrene Ardee i pokaže joj

golemu rupu između prednjih zubi. “Bi li bila ljubazna i pripremila mi papir s priznanjem?”

“Bih li...” Jedan je trenutak zurila u njega, očiju razrogačenih na blijedome licu, a onda požuriprema nadlektorovu radnom stolu, uzme list papira i pero koje uz zveket umoči u tintarnicu. Zastane,drhtave ruke. “Što da napišem?”

“O, nešto poput, ‘Ja, superior Goyle, priznajem da sam bio suučesnik u veleizdajničkoj zavjeriNjegove Eminencije nadlektora Suita, s ciljem...’” Kako to sročiti? Digne obrve. Kako drugačijenego nazvati stvari pravim imenom? ‘“Da upotrijebi dijabolična umijeća protiv NjegovaVeličanstva kralja i članova njegova Zatvorenog vijeća.’”

Vršak pera nespretno je strugao po papiru, rasprskavajući točkice tinte. Ardee mu pruži šuškavipapir. “Dobro?”

Glokta se sjeti prelijepih dokumenata koje je pripremao praktikal Frost. Elegantnog, tečnogrukopisa, besprijekorno sročenih rečenica. Svaki papir s priznanjem bio je pravo umjetničko djelo.Glokta se žalosno zabulji u packariju umrljanu tintom koju je držao u ruci.

“Korak do nečitljivog, ali poslužit će.” Gurne papir pod Goyleovu drhtavu ruku, a onda uzmepero od Ardee i uglavi mu je među prste. “Potpiši.”

Goyle zajeca, zašmrca pa naškraba svoj potpis na dno stranice najbolje što je mogao spribijenom rukom. Ja pobjeđujem, i jednom za promjenu, pobjeda je gotovo slatka.

“Izvrsno”, reče Glokta. “Iščupajte te čavle i nađite nekakav zavoj. Bila bi šteta da iskrvari prijenego dospije svjedočiti. Ali začepite mu usta, dosta sam čuo zasad. Vodimo ga sa sobom vrhovnomesucu.”

“Čekaj! Čekaj! Čekhgh—!” Goyleovi povici naglo su ušutkani kad mu je plaćenik s čirevimautrpao komad prljave tkanine u usta. Patuljak izvadi kliješta iz kutije. Tako smo daleko dogurali i jošuvijek smo živi. Koje su bile šanse za to? Gloka odšepa do prozora i stane, protežući bolne noge.Začuje se prigušen krik kad su iščupali prvi čavao iz Goyleove ruke, no Gloktine su misli biledrugdje. Zurio je prema Sveučilištu, čiji su se tornjevi izdizali kroz dimni polumrak kao zgrčeni prsti.Okultni pokusi? Dozivanje i huškanje? Obliže kisele gole desni. Što se to tamo zbiva?

* * *

“Što se to tamo zbiva?” Jezal je koračao amo-tamo po krovu Kule lanaca u nadi da podsjeća natigra u kavezu, ali vjerojatno sličniji zločincu na jutro prije vješanja.

Dim je navukao čađav veo preko grada i bilo je nemoguće vidjeti što se događa na više odkilometra udaljenosti. Članovi Varuzova štaba, raštrkani po parapetima, povremeno bi izvikivalibeskorisne i suludo oprečne novosti. Borbe su se odvijale u Četiri Ugla, duž Medijane, kroz središnjidio grada. Borbe su se odvijale na kopnu i na moru. Naizmjenično bi gubili svaku nadu i bili na rubuizbavljenja. No ujedno nije bilo nimalo sumnje. Dolje, na drugoj strani agriontskog šanca, gurkhulskasu se nastojanja odvijala zloslutno neometano.

Kiše strijela uporno su zasipavale trg pred dverima, ali za svako gurkhulsko truplo koje su zasobom ostavile, za svakog odvučenog ranjenika, još bi petorica izrigala iz goruće zgrade kao pčele izrazbijene košnice. Vojnici su se rojili onamo u uskomešanim stotinama i okruživali cijeli obodAgrionta sve debljim prstenom ljudi i čelika. Čučali su iza svojih paravana od pruća i ispucavalistrijele gore prema bedemima. Nabijanje bubnjeva polako se ali sigurno približavalo i sad jeodjekivalo cijelim gradom. Dok je piljio kroz dalekozor, svakog mišića napetog dok ga je pokušavaomirno držati, Jezal počne primjećivati čudne figure raštrkane dolje.

Visoke i graciozne figure, napadne u bijelim oklopima obrubljenim svjetlucavim zlatom, kretalesu se među gurkhulskim vojnicima, pokazivale, naređivale, upravljale. Sada su često upirale prstimaprema mostu koji je vodio do zapadnih dveri Agrionta. Mračne su se misli rojile u Jezalovoj glavi.Khalulova Stotina riječi? Ustali iz sjenovitih zakutaka povijesti da privedu prvoga maga licu pravde?

“Da ne znam, pomislio bih da se pripremaju za napad.”

“Nema razloga za uzbunu,” zakrešti Varuz, “naši su bedemi neprobojni.” Glas mu zadrhti iposve pukne na zadnjoj riječi, pa nikoga nije ni najmanje primirio. Prije samo tjedan dana, nitko nijeni sanjao da bi Agriont ikada mogao pasti. Ali nitko nije sanjao ni da bi mogao biti opkoljen legijamagurkhulskih vojnika. Vrlo jasno, pravila su se promijenila. Zaori se dubok zov truba.

“Tamo dolje”, promrmlja jedan član njegova štaba.

Jezal se zapilji kroz posuđeni dalekozor. Ulicom su dovlačili nekakva velika kola, nalik nadrvenu kuću na kotačima, pokrivenu pločama izudaranog metala. Gurkhulski su vojnici upravo na njihukrcavali bačve pod vodstvom dvojice muškaraca u bijelim oklopima.

“Eksplozivni prah”, reče netko, nimalo ne pomažući.

Jezal osjeti Marovijinu ruku na svojoj nadlaktici. “Vaša Visosti, možda bi bilo najbolje da sepovučete odavde.”

“A ako ovdje nisam na sigurnom? Što mislite, gdje bih točno bio izvan opasnosti?”

“Maršal West će nas uskoro spasiti, siguran sam u to. Ali u međuvremenu, palača je stvarnonajsigurnije mjesto. Poći ću s vama.” Apologetski se nasmiješi. “U mojim godinama, bojim se daneću biti od neke koristi na zidinama.”

Gorst pruži jednu ruku u rukavici prema stepenicama. “Ovuda.”

“Ovuda”, progunđa Glokta šepajući hodnikom najbrže što su ga upropaštene noge nosile, aCosca je šetao za njim. Lup, tap, bol.

Samo je jedan tajnik ostao pred uredom vrhovnog suca i s negodovanjem škiljio prekosvjetlucavih naočala. Ostali su nesumnjivo navukli prevelike i premale oklope i sada čuvajuzidine. Ili su se, vjerojatnije, zaključali u podrum. Da sam barem s njima.

“Bojim se da je Njegova Uznositost zauzet.”

“O, mene će primiti, ništa se vi ne brinite.” Glokta othrama uz njega bez zaustavljanja, staviruku na okruglu mjedenu kvaku Marovijina ureda i umalo je trgne natrag od iznenađenja. Metal je bioleden. Leden kao sam vrag. Okrene je prstima i malko odškrine vrata. Dašak bjelkaste pare zavijugau hodnik, poput ledene magle koja bi usred zime lebdjela nad snježnim dolinama Anglandije.

U prostoriji onkraj vrata bilo je smrtno hladno. Masivno drveno pokućstvo, stare oplate odhrastovine, prljava prozorska stakla, sve se caklilo od bijelog ledenog mraza. Snopovi pravnihpapira bili su krznasti od njega. Boca vina na stolu pokraj vrata razmrskala se i ostavila za sobomblok ružičastog leda u obliku boce i razbacane svjetlucave krhotine.

“Koji vrag...” Gloktin se dah maglio pred bolnim usnama. Misteriozni predmeti bili surazbacani na sve strane po zimskoj sobi. Dugi vijugavi komad crne cijevi bio je zamrznut za oplatu,kao niz kobasica ostavljenih u snijegu. Krpe crnog leda bile su po knjigama, stolu, po hrskavomtepihu. Ružičasti su se komadići smrznuli za strop, dugi bijeli iveri za pod...

Ljudski ostaci?

Velik komad smrznutog mesa, dijelom presvučen injem, ležao je nasred radnog stola. Gloktanagne glavu u stranu da bolje upije taj prizor. Vidjela su se usta, još uvijek s dijelom zuba, uho, oko.Poneka nit dugačke brade. Na koncu dovoljno da Glokta prepozna čiji su to dijelovi tako silovitorazbacani po smrznutoj sobi. Koga drugog nego mojeg trećeg prosca, vrhovnog suca Marovije?

Cosca pročisti grlo. “Izgleda da ipak ima nešto u tvrdnjama vašeg prijatelja Silbera.”

Vraški blago rečeno. Glokta osjeti kako mu mišići oko lijevog oka bolno intenzivno trzaju.Tajnik uzrujano promoli glavu kroz vrata za njima, proviri, zine pa se okrene u stranu. Glokta gazačuje kako glasno povraća u hodniku. “Sumnjam da će nam vrhovni sudac mnogo pomoći.”

“Istina. Ali nije li ionako malo prekasno za te vaše papire i tako to?” Cosca pokaže krozprozor, poprskan i zapackan smrznutom krvlju. “Gurkhulci dolaze, sjećate se? Ako morate

poravnavati račune, učinite to sad, prije nego vam ih naši kantički prijatelji poderu. Kad planovipropadnu, mora poslužiti brza akcija, ha, superiore?” Posegne iza glave, otkopča masku i pusti je dapadne na pod. “Vrijeme je da se nasmijete neprijatelju u lice! Riskirati sve na jedno završno bacanje!Komadiće možete skupljati kasnije. Ako ih ne uspijete sastaviti, ha, zar je uopće važno? Sutra ćemomožda svi živjeti u drugačijem svijetu.”

Ili umirati u njemu. Nisam htio da tako bude, možda, ali u pravu je. Možda da posudimozadnju mrvu žara pukovnika Glokte prije nego igri dođe kraj? “Nadam se da još uvijek moguračunati na vašu pomoć?”

Cosca ga raspali po ramenu i lansira mu bolan drhtaj kroz iskrivljena leđa. “Plemenitiposljednji pokušaj, usprkos svim izgledima? Pa naravno! Iako bih trebao napomenuti da običnonaplaćujem dvostruko kad se upletu dijabolična umijeća.”

“Kako vam zvuči trostruko?” Na kraju krajeva, Valint i Balk imaju duboke džepove.

Cosca se još šire nasmiješi. “Zvuči super.”

“A vaši ljudi? Jesu li pouzdani?”

“Još uvijek čekaju četiri petine svoje plaće. Dok ih ne dobiju, svakome od njih povjerio bihvlastiti život.”

“Dobro. Onda smo spremni.” Glokta promigolji bolnim stopalom u čizmi. Još samo malo, mojabesprsta ljepoto. Još samo par drhtavih koraka i ovako ili onako oboje možemo počinuti. Raširiprste i pusti Goyleovo priznanje da odvijuga do mraznog poda. “Onda pravac Sveučilište! NjegovaEminencija nikad nije voljela čekati.”

OTVORI KUTIJULogen je osjetio sumnju u ljudima oko sebe, vidio je brigu na njihovimlicima, u načinu na koji

drže oružje, i nije ih uopće krivio. Čovjek može biti neustrašiv na vlastitom pragu, protiv neprijateljakoje razumije,ali ako ga odvedeš mnogo milja preko slane vode na čudna mjesta o kojimanikad nijeni sanjao, plašit će ga svaki prazan okvir vrata. A takvih je sadabilo strahovito puno.

Grad bijelih tornjeva u kojem je Logen trčkarao za prvim magom, zadivljen golemošću zgrada,čudnovatošću stanovnika i samom brojnošću jednoga i drugoga, postao je labirint zacrnjenih ruina.Šuljali su se praznim ulicama omeđenim pregolemim kosturima spaljenih kuća, čije su pougljenjenegrede probadale nebo. Šuljali su se praznim trgovima posutim kršem i zaprašenim pepelom. Cijelo suvrijeme zvuci borbe odjekivali, jezoviti - blizu, daleko, posvuda oko njih.

Kao da se šuljaju kroz pakao.

“Kako se boriti u ovome?” prošapće Cucak.

Logen bi volio da zna odgovor. Borbe u šumama, u planinama, dolinama, sve je to prošao Štoputa i znao je pravila, ali ovo? Oči su mu nervozno skakale po šupljim prozorima i vratima, hrpamapalog kamenja. Toliko mjesta gdje se neprijatelj mogao skrivati.

Logen je mogao samo ciljati Kuću Tvorca i nadati se najboljem. Što će se dogoditi kad onamodođu, nije bio siguran, ali činilo mu se sigurnim okladiti da će biti krvi. Ništa što bi ikome od njihdonijelo išta dobro, najvjerojatnije, ali činjenica je da je on sam rekao da idu, a vođa se od svegajedino ne smije predomisliti.

Buka bitke sad je postajala sve glasnija i glasnija. Smrad dima i ljutnje pikao mu je nos,strugao mu po grlu. Izgrebani metal Tvorčeva mača bio mu je sklizak u znojnome dlanu. Šuljao senisko uz pod, preko hrpe šute i uz smrskani zid, s ispruženim dlanom iza leđa kao znak svojima dabudu oprezni. Polako se primakne rubu i proviri iza njega.

Agriont se dizao ravno ispred njega, a velike su zidine i tornjevi bili crni na bijelome nebu, sdrugim kompletom koji se odražavao u šancu. Mnogo je ljudi bilo okupljeno blizu vode, nagurani nasve strane po popločanom prostoru dokle god je Logenu pogled sezao. Nije trebalo biti naročitobistar da shvatiš da su to Gurkhulci. Strijele su letjele prema kruništu bedema, i strijele su letjeledolje, odbijale se od kamenih kocaka i lelujavo se zabijale u drvene paravane.

Ni trideset koraka dalje formirali su liniju koja je gledala prema gradu. Dobru, urednu liniju,nakostriješenu od kopalja, postavljenu s obiju strana visoke zastave na kojoj su svjetlucala zlatnaslova. Naoko opaka linija čvrstih ljudi, dobro naoružanih i dobro oklopljenih, nimalo nalik na onajotpad s kojima su se susreli izvan zidina. Logenu se činilo da urlanjem neće tu ekipu nikamopokrenuti. Osim možda ravno na njega.

“Opaca”, promrmlja Cucak kad se došuljao do njega. Još nekoliko Sjevernjaka dođe za njim iraširi se na ulazu u ulicu, glupavo se ogledavajući oko sebe.

Logen im mahne rukom. “Možda bi bilo bolje da se zasad držimo podalje—”

Neki časnik usred gurkhulske linije drekne nešto na svojem grubom jeziku i pokaže sabljomprema njima. Oklopi zazvekeću dok su ljudi postavljali koplja.

“A sranje”, procijedi Logen. Ovi krenu naprijed, brzo ali organizirano. Cijela masa njih,načičkana sjajnim, oštrim, smrtonosnim metalom.

Kad netko juriša na tebe, imaš samo tri izbora. Pobjeći, ostati ili i sam krenuti u juriš. Bijeginače nije loša opcija, ali s obzirom na to kako se ostali momci osjećaju, ako počnu bježati, neće statidok ne padnu u more. Ako ostanu stajati, ovako u zbunjenom kaosu od prolaska kroz grad, po svoj ćese prilicu razdvojiti a time će samo biti puno mrtvih, a ostali neće imati ništa od toga. I tako im ostajesamo jedan izbor, a to uopće nije neki izbor.

Dva juriša u jednome danu. Usrani peh je to, ali nema smisla plakati zbog toga. Treba bitirealan s takvim stvarima.

Logan potrči. Ne kako je htio, već naprijed, od zgrada preko kamenih kocaka i prema šancu.Nije previše razmišljao o tome slijedi li ga tko. Bio je prezauzet urlanjem i vitlanjem mačem. Prvi upokolj kao u dobrim starim danima. Prikladan kraj za Krvavu Devetku. Bit će to dobra pjesma,možda, ako se itko potrudi pronaći melodiju za nju. Zaškrguta zubima u iščekivanju strašnog sudara.

Tada se iz zgrada s lijeve strane slije gomila unijskih vojnika, i sami urlajući kao luđaci.Gurkhulski se juriš zakoleba i linija im se počne razdvajati, s kopljima u silovitom zamahu kad su seljudi stali okretati ususret iznenadnoj prijetnji. Neočekivani bonus, bez greške.

Unijci se zabiju u kraj linije. Ljudi su kreštali i urlali, metal cvilio o metal, oružje bljeskalo,tijela padala, a Logen je upao ravno usred svega toga. Klizne uz klimavo koplje, zasiječe premanekom gurkhulskom vojniku. Promaši ga i pogodi drugog, odbaci ga u krikovima i krvi koja mu seslijevala niz oklop od veriga. Zabije se ramenom u trećega i odbaci ga na leđa, nagazi mu svomsnagom na jednu stranu vilice i osjeti hrskanje pod čizmom.

Gurkhulski časnik koji je poveo napad bio je samo korak od njega sa spremnim mačem. Logenzačuje strunu luka iza sebe i strijela pogodi časnika blizu ključne kosti. Ovaj uvuče drhtavi dah dazavrišti i napola se zakrene. Logen mu zasiječe duboku posjekotinu u leđnu ploču oklopa i kaplje krvišiknu u zrak. Ljudi su se zabijali u ostatke linije oko njega. Drška koplja uvije se prema gore, pukne irazleti se u iverima koji polete Logenu u lice. Netko rikne odmah do njega tako da mu je svezazvonilo u ušima. Okrene naglo glavu i ugleda nekog karla kako očajnički diže ruku u koju mu sezareže sablja i otfikari mu palac u zrak. Logen zasiječe po licu gurkhulskog vojnika koji je njomezamahnuo i teška ga oštrica Tvorčeva mača zahvati po obrazu i širom mu raskoli lubanju.

Neko koplje sijevne prema njemu. Logen se pokuša okrenuti postrance, zajeca kad mu je vrhprošao kroz košulju i niz desni bok, ostavivši mu hladnu prugu pod rebrima. Čovjek koji ga je držaoposrne prema njemu, krećući se prebrzo da bi stao. Logen njega odmah probode, tik ispod prsnogoklopa, i završi trepćući mu u lice. Bio je to neki unijski vojnik nepravilne riđe brade.

Čovjek se namršti, zbunjen što vidi još jedno bijelo lice. “Što...” zakrešti držeći se za njega.Logen se istrgne od njega s rukom pritisnutom na bok. Bilo je mokro. Pitao se je li ga koplje samookrznulo ili je prošlo ravno kroz njega. Pitao se je li ga već ubilo i je li mu ostalo još samo nekolikokrvavih trenutaka.

Onda ga nešto pogodi u zatiljak i on se zavrti, urliknuvši, nesvjestan što se događa. Udovi kaoda su mu bili od blata. Svijet je lelujao oko njega, pun leteće zemlje i letećih oštrica. Zasiječe ponečemu, nogom udari nešto drugo. Hrvao se s nekim, režao, istrgnuo ruku i iščeprkao nož, ubo nečijivrat i krv poteče. Zvuci bitke hučali su mu i zujali u ušima. Neki čovjek zatetura pored njega s polalica otpalog. Logen mu je sa strane vidio ravno u razderana usta, iz kojih su ispadali zubi.

Posjekotina u boku ga je pekla i pekla, i isisavala dah iz njega. Od udarca u glavu puls mu jelupao u lubanji pa mu je zamagljeni svijet klizio iz jedne strane u drugu. Usta su mu bila punaslankasto-metalnog okusa krvi. Osjeti dodir na ramenu i naglo se okrene iskeženih zuba, s prstimačvrsto stegnutim oko drške Tvorčeva mača.

Cucak ga pusti i digne ruke u zrak. “Ja sam! Ja sam!”

Logen je vidio tko je. Ali nije njegova ruka sada držala mač, a Krvava Devetka vidio je samoposao koji treba obaviti.

Kakvo je neobično stado okupio ovaj sakati pastir. Dvadeset i nešto lažnih praktikala slijediloje Gloktu napuštenim ulicama Agrionta, a na čelu im se šepurio Nicomo Cosca, zloglasni plaćenik.Sve moje nade počivaju na najnepouzdanijem čovjeku na svijetu. Jedan od njih vukao je zavezanogsuperiora Goylea koji je začepljenih usta posrtao sputan užetom. Kao pas kojem se baš ne ide ušetnju. Ardee West vukla se negdje u sredini, u bijeloj haljini zamrljanoj prljavštinom iz kanalizacijei krvlju nekolicine ljudi, lica ukaljanog masnicama koje su tamnjele i uznemireno obješenog.Nesumnjivo zahvaljujući određenom broju užasa kojima je danas već svjedočila. Svi cupkaju krozAgriont za jedinim sakatim superiorom Inkvizicije. Veseli ples prema paklu, popraćen zvucimabitke u daljini.

Posrne i naglo stane. Luk pokraj njega vodio je Trgu maršala a, iz nekog razloga koji on nijemogao pojmiti, cijeli je golemi prostor bio prekriven piljevinom. Usred tog bijeložutog prostranstva,savršeno prepoznatljiv čak i na tolikoj udaljenosti, prvi je mag stajao i čekao. Pokraj njega je bilaona tamnoputa žena koja je umalo utopila Gloktu u kadi. Moje dvije najomiljenije osobe m svijetu,majke mi.

“Bayaz”, procijedi Glokta.

“Nemamo vremena za to.” Cosca ga uhvati za lakat i odvuče ga, a prvi mag i njegovanamrgođena družica nestanu s vidika. Glokta nastavi šepati niz usku uličicu, strese se kad je zašao zaugao i našao se licem u lice sa svojim starim poznanikom Jezalom dan Lutharom. Ili bih moždatrebao reći, natkraljem Unije. Bolno sam počašćen.

“Vaša Visosti”, reče on i spusti glavu, izazvavši posebno neugodno probadanje kroz vrat.Cosca, koji se upravo pojavio iza njega, ekstravagantno mu se pokloni, posegne za kapom da je skine

s glave. Nije je bilo. Apologetski slegne ramenima i čupne masni uvojak na čelu.

Luthar mu se namršti, kao i svakom članu njihove čudne grupe kako su se pojavljivali. Netkokao da je provirivao sa začelja kraljevske svite. Crno- -zlatna halja među svim tim ulaštenimmetalom. Je li moguće da je to... naš stari prijatelj vrhovni sudac? Ali on je sigurno u smrznutimkomadićima— A onda se iza ugla dovuče Ardee.

Luthar raskolači oči. “Ardee...”

“Jezale...” Izgledala je jednako začuđeno kao i on. “Hoću reći—”

Zrak raspara kolosalna eksplozija.

Medijana više nije što je nekoć bila.

West i njegov štab jahali su prema sjeveru u zapanjenoj tišini. Kopita njihovih konja toptala supo ispucanoj cesti. Neka jadna ptica cvrkutala je s golih greda izgorjele kuće. Netko iz pokrajnjeuličice jaukao je tražeći pomoć. Sa zapada su još uvijek odjekivali jedva čujni zvuci borbe, poputbuke nekog sportskog događaja u daljini, ali nekog u kojem nema pobjednika. Vatra je pomela centargrada i pretvorila cijele poteze zgrada u zacrnjene ljušture, stabla u sive kandže, vrtove u komadesasušenog mulja. Leševi su bili samo dodatak. Leševi svih veličina i opisa.

Četiri su Ugla izgledala kao klaonica, zasipana svim ružnim otpadom rata, okovana razorenimostacima nekih od najboljih kuća Adue. U blizini su ranjenici poslagani u dugačke redove na prašnotlo i kašljali su, stenjali i molili vodu dok su ih krvavi vidari bespomoćno obilazili.

Nekoliko mrkih vojnika već su tovarili gurkhulske mrtve na bezoblične hrpe, u masu zapetljanihruku, nogu, lica. Nadgledao ih je visok čovjek s rukama iza leđa. General Kroy, uvijek brz kad neštotreba dovesti u red. Crna mu je uniforma bila zamrljana sivim pepelom, a jedan mu je poderani rukavlamatao oko zapešća. Borbe su zasigurno bile vrlo žestoke kad su uspjele ostaviti trag na njegovojsavršenoj pojavi, ali na njegovo salutiranje nisu utjecale. Nije mogao savršenije salutirati ni da sustajali na paradnom terenu.

“Kako napredujemo, generale?”

“Teške se bitke vode po središnjoj četvrti, lorde maršale! Konjica nam se jutros probila iuspjeli smo ih iznenaditi. Onda su krenuli u protunapad dok smo mi čekali pješadiju. Svega mi, ovajumorni komad tla promijenio je ruke barem desetak puta. Ali sada imamo Četiri Ugla! Rukama inogama se bore za svaki korak, no mi ih tjeramo prema Arnaultovim zidinama. Gledajte ovo samo!”Pokaže prema paru gurkhulskih barjaka naslonjenih na smrvljeni zid, zlatne simbole koji su blještaliusred sveg tog sumornog rasapa. “Bili bi krasan ukras za svaku dnevnu sobu, zar ne, gospodine?”

West nije mogao prestati pogledavati prema skupini ranjenika koji su stenjali naslonjeni na zid.“Samo vi uživajte u njima. A Agriont?”

“Otamo vijesti nisu tako dobre, bojim se. Silovito ih pritišćemo, ali Gurkhulaca je više. Jošuvijek drže cijelu citadelu pod opsadom.”

“Uprite jače, generale!”

Kroy još jedanput naprasno salutira. “Da, gospodine, slomit ćemo ih, ne brinite. Slobodnopitam kako generalu Poulderu ide na dokovima?”

“Dokovi su opet u našim rukama, ali general Poulder... poginuo je.”

Nastupi stanka. “Poginuo?” Kroyevo lice smrtno problijedi. “Ali kako je—”

Začuje se tutnjava, poput grmljavine u daljini, i konji se poplaše i počnu grebati po tlu. West,Kroy i njihovi časnici, svi okrenu glave prema sjeveru. Ondje, iznad vrhova zacrnjenih ruševina narubu trga, velik se oblak prašine dizao visoko iznad Agrionta.

Svijetli se svijet vrtio i pulsirao, pun prekrasne pjesme bitke, prelijepog okusa krvi, divnogvoćnog mirisa smrti. Usred svega toga, nadohvat ruke, stajao je neki čovječuljak i gledao ga.

Doći tako blizu Krvavoj Devetki? To znači tražiti smrt jednako sigurno kao da je ugazio ukipuću vatru. Moliti za smrt. Zahtijevati je.

Nešto mu je u njegovim šiljatim zubima bilo poznato. Kao neka blijeda uspomena iz davnina.No Krvava je Devetka odgurne, otrese, potopi je u more bez dna. Ništa mu nije značilo tko su ljudi išto su napravili. On je Veliki Ujednačitelj i pred njim su svi ljudi jednaki. Jedina mu je briga da živepretvori u mrtve, a već je krajnje vrijeme da započne dobar posao. Podigne mač.

Zemlja se zatrese.

On posrne i velika ga buka preplavi, raspara između mrtvih ljudi i živih, rascijepa svijet napola. Osjeti kako mu je olabavila nešto u lubanji. Zareži dok se uspravljao, podigne oštricu visoko...

Samo što mu se ruka nije htjela pomaknuti.

“Gade...” zareži Krvava Devetka, ali plamen je već sav dogorio. Prema buci se okrene Logen.

Golem oblak sivog dima dizao se od agriontskih zidina nekoliko stotina koraka dalje.Uskovitlane točkice polete visoko, visoko iznad njih i ostave za sobom lukove smeđe prašine nanebu, poput ticala neke ogromne morske nemani. Jedno kao da je pružilo vrh ravno iznad njih. Logenje gledao kako pada. Isprva je izgledalo kao kamenčić. Dok se polako rušio dolje, postalo mu jejasno da je to komad zida veličine kola.

“Sranje”, reče Mrki. Nije se imalo što drugo reći. Stušti se kroz bočni dio zgrade ravno usredbojišta. Cijela se kuća razleti i razbaca skršena tijela na sve strane. Odlomljena greda prozuji uzCucka i pljusne u šanac. Točkice pijeska ištipaju Logena po leđima kad se bacio na pod.

Zagušljiva prašina sukljala je preko ceste. Kašljao je s rukom preko lica. Zatetura na noge dokse prašnjavi svijet ljuljao oko njega, s mačem umjesto štake, još uvijek sa zvonjavom od buke uušima, i nije znao tko je, a kamoli gdje se nalazi. Sve su kosti potpuno napustile bitku kod šanca.

Ljudi su kašljali, buljili, bauljali u magli. Bilo je puno trupala, sjevernjačkih, gurkhulskih, unijskih,sva pomiješana zajedno. Logen ugleda nekog tamnoputog čovjeka kako bulji u njega dok mu se krvslijevala niz prašnjavo lice iz posjekotine iznad jednog oka.

Logen podigne mač, grleno zaurla, pokuša se zaletjeti u njega, ali samo zatetura u stranu i umalose prevrne. Gurkhulski vojnik baci koplje i odjuri u maglu.

Začuje se i druga zaglušujuća detonacija, ova još bliže, malo prema zapadu. Iznenadan naletvjetra čupao je Jezalovu kosu, peckao ga za oči. Mačevi su zvonili iz korica. Ljudi su zurili uvis, licaobješenih od šoka.

“Moramo ići”, zacvili Gorst i čvrsto primi Jezala za lakat.

Glokta i njegovi pratioci već su odmakli niz popločenu cestu, najbrže što je superior mogaošepati. Ardee se samo nakratko osvrne preko ramena, razrogačenih očiju.

“Čekaj...” Sad kad ju je ovako vidio, Jezala obuzme iznenadan i bolan nalet čežnje. Pomisao darobuje tom odvratnom bogalju bila mu je gotovo nepodnošljiva. Ali Gorst nije htio ni čuti.

“Palača, Vaša Visosti.” Povede Jezala dalje prema parku bez osvrtanja, a ostatak kraljevskihtjelesnih čuvara klaparao je odmah za njima. Fragmenti kamenja počnu lupkati i odbijati se odkrovova, zvoniti o oklope vitezova tjelesne straže.

“Dolaze”, promrmlja Marovia, gledajući meko prema Trgu maršala.

Ferro je čučala s rukama iznad glave dok su čudovišne jeke još uvijek treštale od velikihbijelih zidina. Kamen veličine ljudske glave padne s neba, rasprsne se na tlu nekoliko koraka od nje icrni se šljunak rasprši po svijetloj piljevini. Deset puta veća kamenčuga tresne kroz krov zgrade i uzcilik rasprsne staklo s razbijenih prozora. Prašina je sukljala s ulica na trg u sivim oblacima. Bukapostupno utihne. Ljudskim rukama uzrokovana tuča prestane štropotati i uslijedi bremenita tišina.

“Što sad?” zareži ona na Bayaza.

“Sad će oni doći.” Začuje se tresak negdje u ulicama, ljudi koji viču, a onda dug vrisak naglosasječen. On se okrene prema njoj, nervozno mrdajući vilicom. “Jednom kad počnemo, ne miči se smjesta. Ni za dlaku. Krugovi su pažljivo—”

“Imaj na umu svoj dio, magu.”

“Hoću. Otvori škrinju, Ferro.”

Ona ustane, namrgođena, trljajući palce ostalim prstima. Jednom kad je otvori, nema višepovratka, osjećala je to.

“Sad!” otrese se Bayaz. “Sad, ako želiš svoju osvetu!”

“Ssss.” Ali vrijeme za povratak daleko je iza nje. Čučne i položi ruku na hladan metal

poklopca. Mračni put jedina je opcija, oduvijek je i bila. Pronađe skriveni otponac i pritisne ga.Kutija se bešumno otvori i neobično uzbuđenje prvo prokapa, pa poteče, a onda je preplavi tako dajoj je dah stao u grlu.

Unutra je ležalo Sjeme, ugniježđeno na metalnim navojima, kao mat, siva, bezlična gruda. Ovijeprste oko njega. Teško poput olova i hladno poput leda, digne ga iz kutije.

“Izvrsno.” Ali Bayaz se trzao dok ju je gledao, lica iskrivljenog od straha i gađenja. Pruži gaprema njemu i on ustukne. Na čelu su mu se sjajile graške znoja. “Ne približavaj se više!”

Ferro zalupi kutiju. Dva unijska stražara u punom oklopu vraćali su se natraške na trg s teškimmačevima u rukama. Kretali su se nekako sa strahom, kao da se povlače pred vojskom. Međutim,samo jedan čovjek zađe za ugao. Muškarac u bijelom oklopu, urešenom crtežima od sjajnog metala.Tamno mu je lice bilo mlado, glatko i prelijepo, ali oči su mu izgledale staro. Ferro je već vidjelatakvo lice, u pustari blizu Dagoske.

Žderač.

Dva čuvara krenu na njega zajedno, jedan urliknuvši prodoran bojni poklič. Žderač bez imalotruda izbjegne njihove mačeve, u iznenadnoj magli krene naprijed, zahvati jednog od Unijacanehajnim šamarom. Začuje se šupalj zvon kad su se i štit i prsni oklop uleknuli od tog udarca, ičovjek poleti u zrak lamatajući rukama i nogama. Prasne na pod dvadesetak koraka od mjesta nakojem je stajao i zakotrlja se nekoliko puta, ostavljajući tamne tragove u svijetloj piljevini. Klonulose zaustavi nedaleko od Ferro, iskašlje dugačku mrlju krvi i umiri se.

Drugi čuvar ustukne. Žderač ga je gledao, s tugom na savršenom licu. Zrak oko njegazasvjetluca, nakratko, čovjekov mač zvekne na pod, i on nadugo zacvili i uhvati se za glavu. Glavamu se rasprsne i komadićima lubanje i tkiva zapljusne bijele zidove bijele zgrade u blizini. Bezglavotruplo skljoka se na pod. Uslijedi stanka.

“Dobro došli u Agriont!” poviče Bayaz.

Ferrine oči strelovit pokret privuče gore. Visoko gore, figura u bijelom oklopu srne prekokrova. Nemogućim skokom preskoči ponor do sljedeće zgrade i nestane s vidika. Dolje se na ulicižena izlije iz sjena na trg, odjevena u svjetlucav oklop od veriga. Ljuljala je bokovima dok je šetalanaprijed s veselim osmijehom na savršenom licu, s dugim kopljem labavo u jednoj ruci. Ferro gutne ipremetne šaku po Sjemenu, čvrsto ga držeći.

Dio zida uruši se iza nje i kameni se blokovi otkotrljaju po trgu. Golem čovjek prođe kroznepravilnu rupu, s dugačkim komadom drva u ruci okovanim crnim metalom, oklopom i dugombradom presvučenim prašinom. Još dvoje dođu za njima, muškarac i žena, svi iste glatke kože, istihmladih lica i istih starih, crnih očiju. Ferro ih je namršteno gledala ukrug dok je izvlačila mač, ihladan metal zabljesne. Beskoristan, možda, ali pružao joj je neku utjehu dok ga je držala.

“Dobro došli svi!” vikne Bayaz. “Čekao sam te, Mamun!”

Prvi od Žderača namršti se dok je oprezno prekoračivao obezglavljeno truplo. “I mi tebe.”Bijela obličja prhnu s krovova zgrada, u čučnju bubnu dolje na trg pa se ponosno usprave. Četveronjih, po jedan u svaki kut. “Gdje je ona podmukla sjena Yulwei?”

“Nije nam se mogao pridružiti.”

“Zacharus?”

“Zaglavio je na razorenom zapadu, pokušava zavojem izliječiti truplo.”

“Cawneil?”

“Previše zaljubljena u ono što je nekoć bila da bi trošila misli na ono što se sprema.”

“Onda si na kraju ostao sam, osim ovoga ovdje.” Mamum svrne svoj prazan pogled na Ferro.“Čudna ti je ona.”

“Jest, i strahovito je teška, ali ima svojih prednosti.” Ferro se namrgodi i ne reče ništa. Ako ćeišta trebati reći, reći će to mačem. “Ah, dobro.” Bayaz slegne ramenima. “Oduvijek sam sebe smatraosvojim najboljim savjetnikom.”

“Imaš li drugog izbora? Uništio si vlastiti red svojom arogancijom i glađu za moći.” Još figuraiskorači na vratima oko trga, bez žurbe išeću iz ulica. Neki su se šepurili kao gospoda. Neki su sedržali za ruke kao zaljubljeni parovi. “Cijeli si život jedino za moć mario, a sad si ostao i bez toga.Prvi mag, i posljednji.”

“Čini se da je tako. Nije ti drago zbog toga?”

“Nije meni ovo zadovoljstvo, Bayaze. Ovo se mora napraviti.” “Pravedna bitka? Svetadužnost? Križarski rat, možda? Hoće li se Bog smiješiti vašim metodama, što mislite?”

Mamun slegne ramenima. “Bog se smiješi rezultatima.” Još figura u bijelim oklopima izlije sena trg i raširi po rubovima trga. Kretale su se nehajno elegantno, sa snagom bez truda, beskrajnoarogantno. Ferro je gledala ukrug i mrštila im se, sa Sjemenom čvrsto uz jedan bok i s mačem nadrugom boku.

“Ako imaš kakav plan”, procijedi ona. “Sad bi bilo pravo vrijeme.”

Ali prvi mag je samo gledao kako ih opkoljavaju, i mišići s bočne strane lica su mu trzali, aruke mu se stiskale i otpuštale na bokovima. “Šteta da nas i Khalul nije mogao posjetiti, ali poveo sisa sobom neke prijatelje, koliko vidim.”

“Stotinu, kao što sam i obećao. Još ih nekoliko ima druge zadatke po gradu. Žao im je što nisumogli doći. Ali većina nas je došla ovamo po tebe. I više nego dovoljno.” Žderači su mirno stajali.Gledali su prema unutra, rašireni u veliki krug s prvim magom u sredini. Ferro Maljinn, naravno, nijeuopće bilo strah.

Ali izgledi im nisu bili dobri.

“Odgovori mi samo jedno,” vikne Mamun, “kad smo već došli do kraja. Zašto si ubioJuvensa?”

“Juvens? Ha! On je htio svijet učiniti boljim mjestom samo osmijesima i dobrim namjerama.Dobrim se namjerama ne postiže ništa, a svijet se ne popravlja bez borbe. TVrdim da nisam nikogaubio.” Bayaz postrance pogleda Ferro. Oči su mu sad bile grozničavo sjajne, a tjeme mu se sjajilo odznoja. “Ali kakve ima veze tko je koga ubio prije tisuću godina? Važno je samo tko umire danas.”

“Istina. Sad će ti, napokon, biti suđeno.” Polako, vrlo polako, krug Žderača počne se sužavati, ioni su polako koračali naprijed kao jedno, lagano se približavali prema unutra.

Prvi mag mrko se nasmiješi. “O, bit će ovdje suđenja, Mamun, možeš se kladiti na to. Magija jeistekla iz svijeta. Moje je Umijeće sjena onoga što je bilo. Ali zaboravili ste, dok ste se obžderavaliljudskim mesom, da je znanje korijen moći. Uzvišeno umijeće učio sam od Juvensa. Izrađivanje sampokupio od Kanediasa.”

“Trebat će ti više od toga da nas pobijediš.”

“Naravno. Za to trebam malo crnje medicine.”

Zrak oko Bayazovih ramena zasvjetluca. Žderači zastanu, a neki od njih podignu i ruke predlica. Ferro suzi oči, ali osjeti se samo jedva primjetan dašak vjetra. Lagani povjetarac koji poteče izprvoga maga u valu koji podigne piljevinu s kamena i ponese je u bijelom oblaku sve do samog rubaTrga maršala.

Mamun spusti pogled i namršti se. Usađen u kamen pod njegovim nogama, metal je mutno sjajiona slabašnom suncu. Krugovi, linije, simboli i krugovi unutar krugova prekrivali su čitav golemiprostor jednim golemim crtežom.

“Jedanaest štitova i jedanaest štitova naopako”, reče Bayaz. “Željezo. Ugašeno slanom vodom.Poboljšanje koje su predložili Kanediasovi pokusi. Glustrod je koristio neobrađenu sol. To mu jebila greška.”

Mamun digne pogled, i s lica mu je nestala ledena mirnoća. “Ne misliš valjda...” Crne mu očiskoče na Ferro, pa na njezinu ruku, čvrsto stisnutu oko Sjemena. “Ne! Prvi zakon—”

“Prvi zakon?” Mag iskezi zube. “Pravila su za djecu. Ovo je rat, a u ratu je jedini zločinizgubiti. Riječ Euzova?” Bayaz napravi grimasu. “Hah! Neka dođe i zaustavi me!”

“Dosta!” Jedan od Žderača poleti naprijed, sijevne preko metalnih krugova prema njihovusredištu. Ferro zaječi kad je kamen u njezinoj ruci iznenada postao strahovito hladan. Zrak okoBayaza krivio se i plesao kao da je to njegov odraz u namreškanom jezeru.

Žderač skoči u zrak, otvorenih usta, a sjajna oštrica njegova mača zabljesne. A onda nestane.Kao i još dvoje iza njega. Dugačka krvava mrlja ostane rasprskana na mjestu gdje je jedan od njih

stajao. Ferro ju je pratila pogledom i oči joj se razrogače sve šire i šire. Padne joj vilica.

Zgrada koja je stajala iza njih na sebi je imala probijenu ogromnu razjapljenu rupu od poda dovrtoglavo visokog krova. Veliki je kanjon bio omeđen razbijenim kamenom i obješenom žbukom,gredama od kojih je ostalo triješće i staklima koja su se klatila. Prašina je pljuštala sa smrskanihrubova u rupu koja je zijevala odozdo. Snop poderanih papira lepršao je prema dolje kroz zrak. Izcijelog tog pokolja dopre sitan i izmučen vrisak. Jecanje. Bolan krik. Mnoštvo glasova. Glasovi ljudikoji su tu zgradu koristili kao sklonište.

Baš nisu imali sreće.

Bayazova usta polako se uzviju u osmijeh. “Djeluje”, izdahne.

MRAČNI PUTOVIJezal požuri kroz visoka vrata u vrtove palače, okružen svojim vitezovima. Bilo mu je

nevjerojatno da je vrhovni sudac Marovia bio u stanju držati korak s njima dok su jurili kroz Agriont,ali starac nije gotovo uopćebio zadihan. “Zapečatite dveri!” poviče on. “Dveri!”

Golema vrata zamahom zatvore i zakrenu dvije grede debljine brodskih jarbola na položaj izanjih. Jezal si dopusti slobodnije disati. Umirivala ga je masivnost tih dveri, visina i debljina zidina ipoveća vojska dobro obučenih i oklopljenih ljudi koji ih brane.

Marovia nježno položi ruku na Jezalovo rame i počne ga usmjeravati niz popločanu stazu premanajbližim vratima u palaču. “Trebali bismo pronaći najsigurnije moguće mjesto, Vaše Veličanstvo—”

Jezal ga otrese. “Vi bi me zaključali u moju spavaću sobu? Ili da se sakrijem u podrum? Ostatću ovdje i koordinirati obranom—”

Dugačak vrisak od kojeg se ledi krv u žilama dopre s druge strane zidina i odjekne golimvrtovima. Imao je osjećaj kao da je taj krik u njemu napravio rupu kroz koju mu je brzo istekla svasamouvjerenost. Dveri malo zaklaparaju o silne grede i ideja da se sakrije u podrum zapanjujuće muje brzo postala primamljiva.

“U liniju!” začuje se Gorstov parajući glas. “Na kralja!” Zid teško oklopljenih ljudi u trenu sezbije oko Jezala, isukanih mačeva i podignutih štitova. Drugi su kleknuli ispred, izvukli strijele iztobolaca, okrenuli osovine teških dugih lukova. Sve su oči bile uprte u masivna dvokrilna vrata. Onaopet lagano zaklaparaju i malo se zaklimaju.

“Dolje!” vikne netko odozgo sa zidina. “Dolje—” začuje se krik i oklopljen čovjek strmoglavise s bedema i tresne na tratinu. Tijelo mu zadrhti, a onda klone.

“Kako...” netko promrmlja.

Nekakva bijela figura skoči sa zidina, graciozno se okrene u zraku i bubne na stazu pred njih.Uspravi se. Bio je to tamnoput muškarac nakićen bijelo-zlatnim oklopom, lica dječački glatkog. Ujednoj je ruci držao koplje od tamnog drva s dugom zakrivljenom oštricom. Jezal je zurio u njega iovaj je bezizražajna lica uzvraćao pogled. Bilo je nečega u tim crnim očima, ili, točnije, nešto je unjima nedostajalo. Jezal je znao da to nije čovjek. Bio je to Žderač. Kršitelj Drugoga zakona. Jedanod Khalulovih Stotinu riječi, koji su došli poravnati prastare račune s prvim magom. Izgleda da susad, prilično nepošteno, njihovi računi nekako uključili i Jezala. Žderač podigne ruku, kao dablagoslivlja.

“Primio nas Bog sve u raj.”

“Odapni!” zacvili Gorst. Lukovi zaštropoću i ošinu. Nekoliko strijela okrzne Žderačev oklop,još ih nekoliko bubne u meso, jedna ispod prsnog oklopa, druga u rame. Jedna ga strijela pogodiravno kroz lice, i pera mu ostanu stršati tik ispod oka. Svaki bi čovjek pao mrtav pred njima. Žderač

skoči naprijed zastrašujuće brzo.

Jedan od vitezova podigne luk u slabašnom pokušaju da se obrani. Koplje ga raskoli na dvadijela i glatko u trbuhu presiječe njega napola, zasiječe drugog čovjeka uz odjekujući zvon i lansiraga kroz zrak u drvo deset koraka dalje. Fragmenti ulubljenog oklopa i triješća polete na sve strane.Prvi vitez ispusti čudan pištav zvuk kad mu se gornja polovica srušila na stazu i zapljusnula njegovezabezeknute drugove krvlju.

Jezala odguraju otraga pa nije vidio više od bljeskova kretnji između svojih tjelesnih čuvara.Čuo je krikove i stenjanje, zveket metala, vidio blještanje mačeva, mlazove krvi kako lete. Nekooklopljeno tijelo poleti u zrak, mlitavo kao krpena lutka, i tresne u zid na drugom kraju vrta.

Tijela se zaljuljaju u stranu. Žderač je bio opkoljen i vitlao je svojim kopljem u zasljepljujućimkrugovima. Jedan zadere u čovjekovo rame i uz vrištanje ga obori na tlo, drška koplja se raskoli odsiline udarca a oštrica se zarotira i zabije sječivom u tratinu. Jedan se vitez zaleti straga i probodeŽderača kroz leđa, a svjetlucavi vrh njegove helebarde isklizne bez imalo krvi kroz bijeli oklop naprsima. Drugi mu vitez sjekirom odsiječe ruku, a iz batrljka iscuri prašina. Žderač zakrešti, udari ga uprsa nadlanicom i ulubi mu prsni oklop i stjera ga uz jecaj na zemlju.

Rez mača zacvili po bijelome oklopu i iz njega poleti prašina kao iz isprašenog tepiha. Jezal jetupo zurio dok je teturao prema njemu. Gorst ga gurne s puta pa zagunđa dok je dugim mačem hvataozamah pa njime zasiječe duboko u Žderačev vrat uz mukao, mesnat udarac. On zaleluja, u tišini, sglavom koja mu je ostala visjeti na traci hrskavice, i smeđa mu se prašina slijevala iz razjapljenihrana. Uhvati se za Gorsta preostalom rukom i zatetura, lica iskrivljenog od boli, pa potone na koljenai iskrene ruku.

“Evo ti raja, gade!” Jezalov mu mač sasiječe preostali komadić vrata i Zderačeva glava padnena travu. Ovaj pusti Gorsta i on se uhvati za raz- deranu podlakticu s otiskom Žderačeve rukeutisnutim u masivan oklop. Bezglavo se tijelo polako prevrne.

“Prokletinja!” Jezal zakorači pa šutne njegovu glavu na drugi kraj vrta i nastavi gledati kakoodskakuje i kotrlja se u gredicu s cvijećem, ostavljajući za sobom prašnjav trag kroz travu. Tri sučovjeka stajala nad truplom i uspuhani im je dah odjekivao iz kaciga a mačevi bljeskali na suncu doksu ga cijepali na komade. Prsti stvorenja još uvijek su se trzali.

“Načinjeni su od prašine”, netko prošapće.

Marovia se namršti ostacima. “Neki. Neki krvare. Svaki je drugačiji. Trebali bismo ući upalaču.” Poviče dok je žurio kroz vrt. “Bit će ih još!”

“Još?” Dvanaest vitezova tjelesne straže ležalo je mrtvo. Jezal gutne dok je brojao njihovapolomljena i krvava, ulubljena i izudarana tijela. Najbolji ljudi koje je Unija imala, razbacani po vrtupalače kao hrpe metalnog otpada među smeđim lišćem. “Još? Ali kako ćemo—” Dveri se zatresu.Jezalova glava trzne prema njima, slijepa mu hrabrost borbe izblijedi, a mučna panika nagrne nanjezino mjesto.

“Ovuda!” zagrmi Marovia, koji je držao vrata i očajnički pokazivao rukom. Nije da je bilodrugog izbora. Jezal požuri za njim, zapne jednom pozlaćenom čizmom za drugu tri koraka dalje ibolno tresne na nos. Začuje se cijepanje, trganje i škripa drva i metala iza njih. On se grčevito rukamaprevrne na leđa ne bi li vidio kako se dveri raspadaju u oblaku letećeg drva. Polomljene daskevrtjele su se kroz zrak, svinuti čavli uz cilik su odskakivali od staze, iveri su se polagano slijegali potravnjacima.

Neka žena došeta kroz razvaljena vrata, i zrak je još uvijek lagano svjetlucao oko njezinavisokog, tanahnog tijela. Blijeda žena duge zlatne kose. Još je jedna hodala uz nju, posve ista osimšto joj je lijeva strana od glave do pete bila poprskana crvenom krvlju. Dvije žene s radosnimosmijesima na prelijepim, savršenim, identičnim licima. Jedna od njih pljusne po glavi vitezaglasnika koji se zaletio na njih, otkine mu krilatu kacigu sa smrskane lubanje i odbaci je u spiralivisoko u zrak. Druga uperi crne, prazne oči u Jezala. On se uspentra na noge i potrči, pištajući odstraha, šmugne kroz vrata pokraj Marovije i uđe u sjenoviti hodnik s naslaganim drevnim oružjem ioklopima.

Gorst i nekoliko vitezova tjelesne straže navrat-nanos su trčali za njim. Iza njihovih leđajednostrana se bitka u vrtu nastavila dalje. Jedan čovjek podigne ravni luk eda bi eksplodirao upljusku krvi. Oklopljeno truplo tresne u viteza koji se upravo okrenuo s namjerom da pobjegne iodgura ga postrance kroz prozor, a mač mu se zakotrlja iz ruke. Još jedan potrči prema njima,pumpajući rukama, pa se skljoka nekoliko koraka dalje, tresne na pod, a iz zglobova oklopa počne mušikljati plamen.

“Upomoć!” netko zacvili. “Upomoć! Up—” Gorst čitavom rukom zalupi masivna vrata, a jedanod njegovih kolega spusti debelu šipku u ležišta. Istrgnu stare drške oružja sa zidova, jedno sodrpanom bojnom zastavom, i počnu ih uglavljivati u dovratak.

Jezal je već uzmicao; hladan mu je znoj golicao kožu ispod oklopa, a on je čvrsto stezao drškumača, više za utjehu nego za samoobranu. Njegova drastično ogoljena svita posrtala je natraškezajedno s njim - Gorst, Marovia i još njih petorica, čiji su dahtavi, prestravljeni dahovi odjekivalimračnim hodnikom, i koji su svi zurili prema vratima.

“Prošla ih vrata nisu zadržala”, Jezal prošapće. “Zašto bi ova?”

Nitko mu ne odgovori.

“Zadržite prisebnost, gospodo”, reče Glokta. “Vrata, molim.”

Debeli plaćenik raspali sjekirom po ulaznim vratima Sveučilišta. Iveri polete na sve strane. Odprvog se udarca vrata zaklimaju, od drugog zadrhte, a od trećeg se raspadnu i otvore. Jednookipatuljak provuče se unutra s po jednim nožem u svakoj ruci, a odmah za njim pođe Cosca s isukanimmačem.

“Cisto,” začuje se njegovo styrijsko otezanje, “iako zagušljivo.”

“Izvrsno.” Glokta pogleda Ardee. “Možda bi bilo najbolje da se držiš začelja.”

Ona iscrpljeno kimne. “I ja sam to pomislila.”

On u bolovima odšepa preko praga, plaćenici u crnome sliju se kroz vrata za njim, a zadnjiod njih za povezana je zapešća vukao nevoljkog Goylea. I istim onim putevima kojima sam išaokad sam prvi put posjetio ovu hrpu prašine, prije toliko mjeseci. Prije glasanja. Prije Dagoske,čak. Kako je divno biti natrag...

Niz mračan hodnik, uz prljave slike zaboravljenih adeptusa, dok je izmučeni parket stenjao podčizmama plaćenika. Glokta zatetura u prostranu dvoranu za blagovanje.

Cirkus praktikala bio je razbacan po tmurnoj prostoriji kao i prošli put kad je bio ovdje. Onadva identična čovjeka iz Suljuka sa svojim sabljama. Onaj visoki mršavi, oni tamnoputi sa sjekirama,golemi Sjevernjak skršenog lica. I tako dalje. Njih dobrih dvadesetak, sve zajedno. Jesu li čučaliovdje cijelo to vrijeme, pitam se, i samo jedni druge prijeteći gledali?

Vitari je već ustala sa svog mjesta. “Mislila sam da sam ti rekla da se držiš podalje, bogalju.”

“Pokušao sam, stvarno jesam, ali nisam mogao izbiti tvoj osmijeh iz glave.”

“Oho-ho, Shylo!” Cosca ušeta iz hodnika, sučući navoštene krajeve brkova jednom rukom i smačem u drugoj.

“Cosca! Zar ti nikad ne umireš?” Vitari ispusti križni nož iz ruke i on zaklapara po parketu nakraju dugačkog lanca. “Izgleda da je ovo dan za muškarce koje sam se ponadala više nikad nevidjeti.” Njezini praktikali rašire se oko nje, mačevi kliznu iz korica, a sjekire, buzdovani i kopljazastružu sa stola. Plaćenici teškim koracima ušetaju u dvoranu, i sami s oružjem na gotovs. Gloktapročisti grlo. “Mislim da bi za sve upletene bilo najbolje da to raspravimo kao civilizirani—”

“Vidiš ti ovdje koga civiliziranog?” zareži Vitari.

Primjedba joj je na mjestu. Jedan praktikal skoči na stol i pribor za jelo poskoči. Jednookiplaćenik mahne kukom po zraku. Dvije grupe naoružane do zuba polako krenu jedna prema drugoj.Izgledalo je kao da će Cosca i njegova unajmljena ispomoć itekako zaraditi svoj honorar. Usudio bihse reći da će ovo biti jedno veselo krvoproliće, a opće je poznato da je ishode krvoprolića vrlo teškopredvidjeti. Sve u svemu, ne bih se kockao. “Šteta tvoje djece! Šteta njihova da u blizini nema nikogciviliziranog!” Vitarine narančaste obrve bijesno se skupe. “Daleko su odavde!”

“O, bojim se da nisu. Dvije djevojčice i dječak? Prelijepe vatrene kosice, iste majčine?” Nakoje bi dveri izišli? Gurkhulci su došli sa zapada, dakle... “Zaustavili su ih na istočnim dverima ipriveli.” Glokta izbaci donju usnu. “Na skrb. Opasna su ovo vremena da bi djeca lutala ulicama,znaš.”

Čak i s maskom, Glokta je vidio da je prestravljena. “Kad?” procijedi ona.

Kad bi brižna majka poslala djecu na sigurno? “O, pa odmah prvi dan kad su Gurkhulci stigli,naravno, znaš to.” Način na koji su joj se oči razrogačile rekao mu je da je pogodio. A sad malo solina ranu. “Ali ništa se ti ne brini, ututkani su na sigurno. Praktikal Severard glumi dadilju. Ali ako se

ja ne vratim...”

“Ne bi ih ti ozlijedio.”

“Što je svima danas? Granice preko kojih ne bih išao? Ljudi koje ne bih ozlijedio?” Gloktapokaže svoj najodvratniji kes. “Djeca? Nade i mogućnosti, i sav taj sretni život pred njima? Preziremmale gadove!” Slegne iskrivljenim ramenima. “Ali možda me ti bolje poznaješ. Ako si se volj nakockati životima svoje djece, vjerojatno ćemo saznati. Ili se možemo dogovoriti, kao i u Dagoski.”

“Serem se ja na to”, progunđa jedan od praktikala pa podigne sjekiru i zakorači naprijed. Iamosfera nasilja zatetura još jedan vrtoglav korak prema rubu...

Vitari digne pruženi dlan. “Ni makac.”

“Imate djecu, pa što? Meni to ništa ne znači. Neće značiti ni Suitu iiiiiiii—” Metal bljesne,lanac zazvekeće i praktikal zatetura naprijed, obliven krvlju koja mu se slijevala iz rasječenog vrata.

Vitarin križni nož pljusne joj natrag u dlan i njezin pogled skoči natrag na Gloktu. “Dogovor?”

“Upravo tako. Vi ostanete ovdje. Mi prođemo. Niste ništa vidjeli, kako kažu u starijimdijelovima grada. Dobro znaš da Suitu ne možeš vjerovati. U Dagoski te ostavio psima, nije li? A onje ionako gotov. Gurkhulci kucaju na vrata. Vrijeme je da probamo nešto novo, ne misliš li?”

Vitarina se maska pomakne dok je migoljila ustima. Misli, misli. Oči njezinih ubojica su secaklile, sječiva njihovih oružja sjajila. Nemojprozreti blef, kujo, da se nisi usudila...

“Dobro!” Dade znak rukom i praktikali se nezadovoljno povuku natrag, još uvijek streljajućipogledom plaćenike preko prostorije. Vitari kimne bodljikavom glavom prema vratima u dnu sobe.“Niz onaj hodnik, niz stepenice na kraju i ondje su vrata. Vrata s crnim željeznim zakovicama.”

“Odlično.” Par riječi zna biti učinkovitije od mnoštva oštrica, čak i u ovakvim vremenima.Glokta počne šepati, a Cosca i njegovi ljudi za njim.

Vitari je namršteno gledala za njim, ubojito nakošenih očiju. “Ako mi samo takneš—”

“Da, da.” Glokta odmahne rukom. “Moj strah nema granica.”

Uslijedi trenutak tišine dok su se ostaci razorenih zgrada slijegali na jednoj strani Trga maršala.Žderači su stajali, jednako zaprepašteni kao i Ferro, u začuđenom krugu. Bayaz kao da jedini nije biozgrožen razmjerima uništenja. Njegovo je grubo cerekanje odjekivalo i odbijalo se od zidova.“Djeluje!” poviče.

“Ne!” vrisne Mamun i Stotina riječi nagrne naprijed.

Približavali su se i prelijepo im je oružje bljeskalo, gladna usta visjela otvorena, bijeli im zubisvjetlucali. Još bliže, slijevali su se prema sredini zastrašujuće brzo i kreštali u zboru mržnje odkojeg se čak i Ferro ledila krv u žilama.

No Bayaz se samo smijao. “Neka suđenje počne!”

Ferro zareži kroz stisnute zube kad joj je Sjeme ofurilo dlan svojom hladnoćom. Silan naletvjetra pomete trg iz sredine, otkotrlja Žderače kao čunjeve, i oni se zakotrljaju i zalamataju rukama inogama. Razbije svaki prozor, razvali svaka vrata, oguli krovove svih zgrada.

Velika inkrustirana vrata Vijenca lordova usisana su i otvorena, a onda se iščupaju sa šarki ipolete po trgu. Tone drva vrtjele su se po zraku kao list papira na orkanskom vjetru. Usijeku suludotkos kroz bespomoćne Žderače. Rastrgaju tijela u bijelim oklopima, razbacaju dijelove udova nasve strane, a krv i prašina šibali su u kapljicama i mlazovima.

Ferrin je dlan svjetlucao, kao i pola podlaktice. Grčevito je udisala kratke udahe dok joj sehladnoća širila žilama prema van, do svih dijelova tijela, furila joj nutrinu. Sjeme se maglilo itreperilo kao da ga gleda kroz vodu koja brzo teče. Vjetar joj je šibao u oči dok su bijele figureletjele po zraku kao igračke i grčile se u mećavi smrskanog stakla, triješća i kamenih krhotina. Tek ihje desetak ostalo na nogama, uvijali su se, držali za tlo, a sjajna im je kosa šibala s glava dok su seočajnički pokušavali oduprijeti orkanskom vjetru.

Jedan od njih posegne prema Ferro, režeći u vjetar. Žena čiji se svjetlucavi oklop od verigavijorio, a ruke grabile zrak koji je vrištao. Primicala se sve bliže i bliže. Glatko, ponosno liceprožeto prezirom.

Poput lica Žderača koji su je napali blizu Dagoske. Poput porobljivača koji su joj oteli život.Poput lica Uthmana-ul-Doshta koji se smiješio njezinoj ljutnji i njezinoj bespomoćnosti.

Ferrin krik od bijesa spoji se s krikom vjetra. Nije ni znala da može tako silovito zamahnutimačem. Šokirani se izraz jedva stigao formirati na savršenom licu Žderačice prije nego što joj jeoštrica sablje prošla kroz pruženu ruku i odsjekla glavu s ramena. Mlohavo truplo usiše vjetar, a izrazjapljenih joj rana poleti prašina.

Zrak je bio pun blještavih obrisa. Ferro je stajala ukipljena dok je krš zujao uz nju. Jedna zrakasune kroz prsa Žderača koji se opirao i uz krikove ga odnese visoko u zrak, nabodenog kao skakavcana ražnjiću. Još se jedan iznenada rasprsne u oblaku krvi i mesa, ostatke u spirali usiše drhtavo nebo.

Golem Žderač s bradom mukom se približavao, a onda podigne golemu palicu iznad glave,urlajući riječi koje nitko nije čuo. Kroz zrak koji je pulsirao i uvijao se Ferro je vidjela kako gaBayaz gleda i podiže obrvu, i spazi kako usnama oblikuje jednu riječ.

“Gori.”

Jedan je trenutak blještao sjajno kao zvijezda i njegova se bijela slika utisne u Ferrine oči.Onda njegove zacrnjene kosti odnese oluja.

Ostane samo Mamun. On se upinjao naprijed i vukao noge po kamenu, po željezu, centimetar poočajnički centimetar prema Bayazu. Jedan mu se štitnik otkine s potkoljenice i u vrtlogu odvijuga krozpoludjeli zrak, a onda za njim pođe i ploča s ramena. Poderana tkanina zavijori. Koža na iskeženom

licu počne mu se mreškati i rastezati.

“Ne!” Jedna zgrčena, grabeća ruka očajnički se protegne prema prvome magu, istegnutihprstiju.

“Da”, reče Bayaz, a zrak oko njegova nasmiješenog lica treperio je kao zrak iznad pustinje.Nokti se istrgnu s Mamunovih prstiju, pružena mu se ruka savije unatrag, pukne i iščupa iz ramena.Savršena koža oguli mu se s kosti, zaklapara kao jedro u naletu vjetra, a smeđa mu prašina poleti izrastrganog tijela kao pješčana oluja nad dinama.

Odjednom odleti i probije zid blizu vrha jedne od visokih zgrada. Zrak usiše blokove s rubovanepravilne rupe koju je napravio i stumba ga prema van i uvis. Pridruže se papiru koji je šibao,daskama koje su se vrtjele, mlitavim truplima koja su se okretala kroz zrak po rubovima trga, svebrže i brže, u krugu uništenja koji je pratio željezne krugove na tlu. Sada je sezao sve do visinenajviših zgrada, pa još više. Šibao je i strugao sve uz što je prolazio, trgao još kamena, stakla, drva,metala, tkiva, i svakim trenutkom postajao sve mračniji, brži, glasniji i moćniji.

Kroz sav taj bezumni gnjev vjetra Ferro je čula samo Bayazov glas.

“Bog se smiješi rezultatima.”

Cucak ustane i protrese bolnu glavu, i iz kose mu poleti prašina. Niz ruku mu se cijedila krv,crveno na bijelom. Izgleda da svijet ipak nije skončao.

No, činilo se da je došao blizu tome.

Most i ulazna kula su nestali. Na njihovu mjestu nije bilo ničega osim ogromne hrpetinerazbijenog kamenja i duboke provalije isječene iz zidina. To i cijelo čudo prašine. Neki su se ljudijoš uvijek ubijali, ali mnogo ih se više valjalo po podu, gušilo i stenjalo, teturalo kroz krš bez voljeza daljnjim ratovanjem. Cucak je znao kako im je.

Netko se pentrao na onu masu otpada gdje je nekoć bio šanac i jurio prema rupi u zidinama.Netko raskuštrane kose i s dvoručnim mačem u ruci.

Tko drugi doli Logen Devetprsti?

“A sranje”, opsuje Cucak. Pala mu je odjednom na pamet neka glupa ideja, tom Logenu, a to niizbliza nije bilo najgore u svemu. Netko ga je slijedio preko tog mosta od šute. Cvokot sa sjekirom uruci i mrkom grimasom na prljavom licu, kao netko s nekim mračnim poslima na pameti.

“A sranje!”

Mrki slegne prašnjavim ramenima. “Najbolje da pođemo za njima.”

“Aha.” Cucak trgne palcem prema Crvenkapom, koji je upravo ustajao s poda i tresao brdopijeska s kaputa. “Okupi nešto momaka, može?” Pokaže prema rupi u zidu oštricom mača. “Idemoonamo.”

Prokletstvo kako mu se pišalo, kao i obično.

Jezal je uzmicao niz sjenoviti hodnik i jedva se usudio disati, a na dlanovima, vratu i križimaosjećao je hladan znoj.

“Što čekaju?” netko promrmlja.

Začuje se neko škripanje odozgo. Jezal podigne pogled prema crnim gredama. “Jeste li čuli—”

Neko obličje provali kroz strop, u bijeloj se mrlji stušti dolje u hodnik i spljošti jednog vitezatjelesne straže, ostavivši stopalima dvije velike ulubine na njegovu prsnom oklopu, a njemu iz viziraštrcne krv.

Žena se nasmiješi Jezalu. “Pozdrav od Proroka Khalula.”

“Unija!” zagrmi drugi vitez i zaleti se na nju. U jednom je trenutku njegov mač prozujao krajnje. U drugom je ona već bila na drugoj strani hodnika. Mač bezazleno zvekne u kameni pod a čovjekzatetura naprijed. Ona ga zgrabi ispod pazuha, lagano savije koljena i zavitla ga kroz strop dok je onvrištao. Odlomljena je žbuka pljuštala odozgo dok je ona grabila sljedećeg viteza za vrat i raspalilamu glavom u zid tolikom silinom da je ostao uglavljen u razbijeni kamen, a oklopljene mu se nogeostale klatiti. Antikni mačevi popadali su sa stalaka i kotrljali se niz hodnik oko njegova mlitavogtrupla.

“Ovuda!” Vrhovni sudac odvuče Jezala, ošamućenog i bespomoćnog, prema paru pozlaćenihdvokrilnih vrata. Gorst digne jednu tešku čizmu, drhtavo ih udari i ona se širom otvore. Provale krozDvoranu ogledala, raščišćenu od mnoštva stolova koji su ondje stajali u noći Jezalova vjenčanja,prazno jutro ulaštenih pločica.

Potrči prema vratima na drugom kraju, a pljuskanje njegovih koraka, njegovo dahtanje, hripanjei prestravljeno disanje odjekivali su golemom prostorijom. Vidio se kako trči, izobličen, uogledalima daleko pred sobom i ogledalima s obiju strana. Nebulozan prizor. Kralj klaun koji bježikroz vlastitu palaču s naherenom krunom, licem s ožiljkom punim graški znoja, obješenim od užasa iiscrpljenosti. Prokliže i stane, umalo se prevrne na leđa u žurbi da stane, a Gorst mu se umalo zabušiu leđa.

Jedna od blizanki sjedila je na podu pokraj onih vrata, leđima naslonjena na ogledalomprekriven zid, reflektirana u njemu kao da se naslanja na svoju sestru. Podigne jednu mlitavu ruku,natopljenu grimizom krvi, i mahne.

Jezal se okrene prema prozorima. Prije nego je stigao i pomisliti na bijeg, jedan od njih razbijese prema unutra. Druga blizanka stušti se unutra u pljusku svjetlucavog stakla, zakotrlja se nekolikoputa po ulaštenom podu, izravna na noge, prokliže i zaustavi se.

Prođe jednim dugim dlanom kroz zlatnu kosu, zijevne i cmakne usnama. “Jeste li ikada imaliosjećaj da se svi zabavljaju osim vas?” upita. - (gro.zeraWorC ,notus)

OBRAČUNICrvenkapi je bio u pravu. Nije bilo razloga da itko od njih bude ovdje.

Nitko osim Krvave Devetke, barem. Bio je krajnji čas da taj gad preuzme svoj dio krivice.

“Još uvijek sam živ,” prošapće Logen, “još uvijek sam živ.” Odšulja se iza ugla bijele zgrade iu park.

Sjećao se tog mjesta punog ljudi. Ljudi koji su se smijali, jeli, razgovarali. Sada ovdje nije bilosmijeha. Vidio je leševe razbacane po travnjacima. Neke oklopljene, neke ne. Čuo je tutnjavu udaljini - udaljenu bitku, možda. Ništa bliže osim šuma vjetra među golim granama i hrskanja vlastitihkoraka po šljunku. Sav se naježio dok se šuljao prema visokom zidu palače.

Teških vrata više nije bilo, samo su iskrivljene šarke ostale visjeti u dovratku. Vrtovi na drugojstrani bili su puni leševa. Ljudi u oklopima, potpuno ulubljenim i krvavim. Bila ih je cijela gomila nastazi pred vratima, skršenih i polomljenih kao da ih je netko izudarao divovskim maljem. Jedan je biopresječen ravno napola, i dva su dijela ležala u lokvi tamne krvi.

Usred svega toga stajao je muškarac. Na sebi je imao bijeli oklop zapackan i poprskancrvenom bojom. Vjetar je puhao vrtom i crna mu je kosa lepršala oko lica, a tamna mu je koža bilaglatka i savršena kao bebina. Namršteno je promatrao tijelo pod svojim nogama, ali podigne pogledčim je Logen prošao kroz vrata. Bez mržnje ili straha, bez radosti ili žalosti. Bez manje-više ičega.

“Daleko si od doma”, reče on na sjevernjačkom.

“I ti si.” Logen se zagleda u to prazno lice. “Ti si Žderač?”

“Taj zločin moram priznati.”

“Svi smo za nešto krivi.” Logen podigne mač u jednoj ruci. “Onda, hoćemo li na posao?”

“Došao sam ovamo ubiti Bayaza. Nikog drugog.”

Logen se osvrne okolo po satranim truplima razbacanim po vrtu. “I, kako ide?”

“Jednom kad kreneš ubijati, teško je odlučiti o broju mrtvih.”

“To je činjenica. Krv ti donosi samo još više krvi, otac mi je govorio.”

“Mudar čovjek.”

“Da sam ga barem poslušao.”

“Teško je, ponekad, znati što je... istina.” Žderač podigne krvavu desnu ruku i namršteno jepogleda. “I priliči da pravedan čovjek osjeća... sumnje.”

“Reci ti meni. Ne mogu reći da sam vidio previše pravednih ljudi.”

“Ja sam nekoć mislio da jesam. Sad više nisam siguran. Moramo se boriti?”

Logen duboko udahne. “Izgleda da moramo.”

“Neka bude.”

Nahrupio je tako hitro da je jedva stigao podići mač, a kamoli zamahnuti. Logen mu se baci sputa, ali je svejedno dobio nečime po rebrima - laktom, koljenom, ramenom. Zna to biti teškoprocijeniti kad se presavijaš u travi i sve se ruši oko tebe. Pokuša ustati, ali ustanovi da ne može.Bilo mu je gotovo preteško i glavu podići dva centimetra. Svaki mu je udah bio bolan. Klone natrag izagleda su u bijelo nebo. Možda je trebao ostati izvan zidina. Možda je trebao pustiti dečke da seodmaraju u šumi dok se sve ne sredi. Visok obris Žderača pojavi mu se u zamagljenom vidnom polju,crn pred oblacima.”Žao mi je za to. Molit ću za tebe. Molit ću za nas obojicu.” Podigne oklopljenostopalo.

Neka ga sjekira zacijepa po licu i on zatetura. Logen otrese svjetlo iz glave i uvuče malo zraka.Natjera se pridignuti na jedan lakat, držeći se za bok. Ugleda bijelu oklopljenu šaku kako sijevaprema dolje i udara Cvokotov štit. Odvali dio ruba i obori Cvokota na koljena. Strijela se odbije odŽderačeva ramenog oklopa i on se okrene, jedne strane glave krvave i otvorene. Druga ga strijelauredno probode kroz vrat. Mrki i Cucak stajali su na vratima s uperenim lukovima.

Žderač pojuri na njih golemim, teškim koracima, a propuh koji je pravio u prolazu vukao jetravu.

“Hm”, reče Mrki. Žderač se zabije u njega oklopljenim laktom. On odleti u drvo deset korakadalje i skljoka se u travu. Žderač digne drugu ruku da sasiječe Cucka i neki karl zabode koplje unjega i odgura ga na- vrat-nanos natraške. Još Sjevernjaka provali kroz dveri, okupi se ukrug, urlajućii povikujući, mašući sjekirama i mačevima.

Logen se zakotrlja na noge, počne se vući po travi i zgrabi svoj mač, otrgnuvši s njim i šakumokre trave. Neki karl proleti pokraj njega, razbijene glave oblivene krvlju. Logen stisne zube ipotrči, dignuvši mač objema rukama.

Mač zagrize Žderaču u rame, zareže mu kroz oklop i raskoli ga sve do prsa, poprskavši krvljuCucka u lice. Gotovo u isto vrijeme, jedan od karlova pogodi ga maljem ravno u bok, smrska mudrugu ruku i ostavi mu veliku ulubinu u prsnome oklopu.

Žderač posrne i Crvenkapi mu zasiječe posjekotinu u jednu nogu. Ovaj se skljoka na koljena, aiz rana mu se slijevala krv, tekla niz ulubljeni bijeli oklop i skupljala pod njim u lokvu na stazi.Smiješio se, koliko je Logen mogao vidjeti, budući da mu je pola lica visjelo. “Sloboda”, prošapće.

Logen podigne Tvorčev mač i odsiječe mu glavu s ramena.

Vjetar je iznenada zapuhao i vrtio se po prljavim ulicama, fijukao iz spaljenih zgrada, šibaopepeo i prašinu u Westovo lice dok je jahao prema Agriontu. Morao je vikati da ga nadglasa. “Kako

stojimo?”

“Dosta im je borbe!” zaurla Brint, kome još jedan zapuh odvuče kosu u stranu. “Povlače se svi!Izgleda da su se toliko nabrusili na okruživanje Agrionta da nisu bili spremni na nas! Sad padajujedni preko drugih dok pokušavaju umaknuti na zapad. Još ima nekih okršaja oko Arnaultovih zidina,ali Orso ih je natjerao u bijeg u Tri Farme!”

West ugleda poznati obris Kule lanaca iznad vrhova ruševina pa potjera konja prema njoj.“Dobro! Kad bismo ih barem mogli počistiti iz Agrionta, bila bi to naša pobjeda! Onda možemo...”Umukne kad je zašao za ugao i kad mu se otvorio pogled sve do zapadnih dveri citadele. Ili,preciznije, mjesta gdje su zapadne dveri nekoć bile.

Trebao mu je trenutak da shvati u što gleda. Kula lanaca izdizala se s jedne stranemonumentalnog prodora kroz Agriontske zidine. Cijela je ulazna kula bila nekako sravnjena sazemljom, zajedno s velikim dijelovima zidina s obiju strana, a ostaci su zatrpali šanac u podnožju ilise rasporedili nadaleko po razorenim ulicama ispred ulaza.

Gurkhulci su ušli u Agriont. Samo je srce Unije izloženo.

Sad već nedaleko ispred, bezoblična je bitka još uvijek bjesnjela pred citadelom. West potjerakonja naprijed, između zaostalih vojnika i ranjenika, u samu sjenu zidina. Ugleda liniju strijelaca kojisu na koljenima iz dugih lukova odapinjali salvu u gomilu Gurkhulaca, i tijela su se samo rušila.Pored njega, neki je čovjek vrištao u vjetar dok mu je drugi pokušao stegnuti zavoj na krvavombatrljku noge.

Pikeovo lice bilo je mrkije nego inače. “Trebali bismo biti dalje, gospodine. Ovdje nijesigurno.”

West ga je ignorirao. Svaki čovjek treba odraditi svoj dio, bez iznimaka. “Trebamo formiratiliniju ovdje gore! Gdje je general Kroy?” Narednik ga više nije slušao. Oči su mu odlutale premagore, i vilica mu glupavo pala. West se okrene u sedlu.

Crni se stup dizao iznad zapadnog kraja citadele. Isprva mu se činilo da se sastoji od vijugavogdima, ali kad je West stekao neki osjećaj o proporcijama, ustanovio je da se to vrtlože predmeti.Mase predmeta. Bezbrojne tone. Njegove oči pratile su ih uvis, sve više i više. I sami su se oblacikretali, vrtložili se u spirali u središtu i pomicali se u polaganom krugu iznad njih. Bitka se ugasilajer su i Unijci i Gurkhulci blenuli u uskomešani stup iznad Agrionta, pred kojim je Kula lanacaizgledala kao crni prst, a Kuća Tvorca u pozadini kao beznačajan vršak igle.

Stvari počnu padati s neba. Isprva male stvari - krhotine, prašina, lišće, komadići papira. Aonda se odozgo stušti komad drveta veličine noge stola i odskoči od pločnika. Neki vojnik zacvilikad mu je kamen veličine šake tresnuo u rame. Oni koji se nisu borili povlačili su se natraške, čučalinisko sa štitovima preko glave. Vjetar je postajao sve silovitiji, odjeća je šibala u oluji, ljudi suposrtali, upirali se u nju, stisnutih zuba i skupljenih očiju. Vrtložni stup postajao je sve širi, tamniji,brži, viši i dodirivao je samo nebo. West je vidio točkice oko njegova ruba kako plešu pred bijelimoblacima kao mušice za ljetnog dana.

Samo što su to bili komadi bezglavih blokova kamena, drva, zemlje, metala, koje je neki hirprirode usisao u nebesa i vinuo u let. West nije znao što se to događa, ni kako. Mogao je samo zuriti.

“Gospodine!” zaurla mu Pike na uho. “Gospodine, moramo ići!” Zgrabi Westove uzde. Velikkomad kamenog zida tresne na pločnik nedaleko od njih. Westov se konj propne i zavrišti od panike.Svijet se zaljulja, zavrti, zacrni, nije imao pojma na koliko dugo.

Bio je na trbuhu i usta su mu bila puna pijeska. Podigne glavu pa zaglavinja pijano na ruke ikoljena dok mu je vjetar grmio u ušima, a leteći ga pijesak peckao za lice. Bilo je mračno kao usumrak. Zrak je bio pun smeća koje je pljuštalo dolje. Deralo je tlo, zgrade, ljude, sada skutrenepoput ovaca, i svaka je pomisao na bitku već odavno zaboravljena, a živi opruženi na trbusimazajedno s mrtvima. Kulu lanaca šibao je krš, s greda su letjeli crjepovi, a onda je i grede iščupalaoluja. Divovska greda stušti se dolje, zabije u kaldrmu i krene kotrljati, bacajući leševe s puta eda bise zarezala kroz zid neke kuće i nakosila joj krov prema unutra.

West je đrhtio i suze su mu se same slijevale iz očiju koje su ga pekle, i bio je posvebespomoćan. Hoće li ovako doći kraj? Ne u krvi i slavi na čelu idiotskog juriša kao general Poulder.Niti će mirno preminuti u noći kao maršal Burr. Niti s kapuljačom na vješalima zbog umorstva princaprestolonasljednika Ladisle.

Završit će nasumično zgnječen divovskim komadom otpada koji će pasti s neba.

“Oprosti mi”, prošapće oluji.

Spazi kako se crni obris Kule lanaca pomiče. Vidio ju je kako se naginje prema van. Komadikamenja počnu pljuštati i pljuskati u uskovitlani šanac. Cijelo se golemo zdanje zaljuljalo, izbočilo istropoštalo prema van, apsurdno polako, kroz tuču i neveru u grad.

Dok je padala, razlomila se na čudovišne komade, rušila se na kuće, drobila skutrene ljude kaomrave, bacala smrtonosne projektile na sve strane.

I to je bilo to.

Sad više nije bilo zgrada oko prostora koji je nekoć bio Trg maršala. Fontane s vodoskocima,dostojanstveni spomenici Kraljeva puta, palače pune mekanih rozih.

Sve je odneseno.

Zlatna se kupola podignula s Vijenca lordova, popucala, rascijepala se i raspala uparamparčad. Visoki zid Vojne dvorane postao je poharana ruina. Od ostalih ponosnih zdanja ostalisu tek razoreni batrljci, porušeni do samih temelja. Sva su se istopila pred Ferrinim suznim očima.Rastočila su se u masu gnjeva koja se uz krikove vrtložila oko prvoga maga, beskrajno gladnu od tlado samih nebesa.

“To!” Čula je njegov razdragani smijeh kroz buku oluje. “Veći sam od Juvensa! Veći sam i odsamog Euza!”

Zar je ovo osveta? Koliko će je toga onda zacijeliti? Ferro se nijemo pitala koliko se ljudi bilošćućurilo po nestalim zgradama. Svjetlucanje oko Sjemena nadimalo se sve do njezinih ramena, pa dovrata, i posve ju je okružilo.

Svijet utihne.

U daljini se uništenje nastavilo, no sad je bilo zamagljeno, a zvuci su do nje dopirali prigušeni,kao kroz vodu. Ruka joj je bila i više nego hladna. Utrnula joj je sve do ramena. Vidjela je Bayazakako se smiješi, podignutih ruku. Vjetar je derao oko njih, zid beskrajnog kretanja.

Ali u njemu su bila obličja.

Izoštravala su se dok se ostatak svijeta mutio. Okupljali su se oko oboda vanjskoga kruga.Sjene. Duhovi. Cijela gladna gomila njih.

“Ferro..začuju se njihovi šaputavi glasovi.

* * *

Neka se oluja digla iznenada u vrtu, naglije čak i od oluja u Visinama. Nestalo je svjetla, aonda su se stvari počele obrušavati s mračnog neba. Cucak nije znao otkud to i nije previše mario.Imao je prečih briga.

Vukli su ranjenike unutra kroz visoka vrata, a ovi su stenjali, psovali ili, najgore od svega,šutjeli. Nekoliko su ih ostavili vani jer su se već vratili u blato. Nema smisla tratiti dah na one kojimase više ne može pomoći.

Logen je držao Mrkoga ispod pazuha, a Cucak za čizme. Lice mu je bilo bijelo kao kreda, osimkrvi na usnama. Na licu mu se jasno vidjelo da je loše, ali on se uopće nije bunio, ne Harding Mrki.Cucak inače ne bi mogao vjerovati.

Spuste ga na pod, u mrak s druge strane vrata. Cucak je čuo stvari kako štropoću po prozorima,bubnjaju vani po tratini, klaparaju gore po prozorima. Unosili su još ljudi - slomljenih ruku,slomljenih nogu, i još gore. Za njima dođe Cvokot, s krvavom sjekirom u jednoj ruci, dok mu jedruga, u kojoj je inače nosio štit, neupotrebljivo visjela.

Cucak nikad nije vidio takav hodnik. Pod je bio od zelenog kamena i bijelog kamena, ulaštenogtoliko da je bio gladak i sjajan kao staklo. Po zidovima su bile povješane velike slike. Strop je biourešen cvijećem i lišćem, izrezbarenim tako detaljno da je izgledalo gotovo kao pravo, osim što jebilo načinjeno od zlata i ljeskalo se na prigušenom svjetlu koje je ulazilo kroz prozore.

Ljudi su bili pognuti i njegovali su ozlijeđene, pružali im vodu i blage riječi, namještali pokojuudlagu. Logen i Cvokot samo su stajali i mjerkali se. Ne baš s mržnjom, ali ni s poštovanjem. Cuckuje bilo teško odrediti kako točno, a ni za to ga nije bilo previše briga.

“Gdje ti je bila pamet?” otrese se. “Onako odjebati sam samcat? Mislio sam da bi ti sad trebaobiti šef! Bio je to stvarno bijedan pokušaj, zar ne?”

Logen je samo zurio u njega i oči su mu sjale u polumraku. “Moram pomoći Ferro”, promrmlja,napola sebi u bradu. “I Jezalu.”

Cucak je zurio u njega. “Moraš pomoći kome? Ovdje su pravi ljudi koji trebaju pomoć.”

“Nisam neka pomoć s ranjenicima.”

“Samo kad ih treba proizvoditi! Idi onda, Krvava Devetko, ako baš .moraš. Samo daj.”

Cucak je vidio kako se Logenu lice trznulo kad je čuo to ime. Krene natraške s jednom rukompritisnutom na bok i s mačem čvrsto stisnutim u drugoj. Onda se okrene i odšepa niz svjetlucavihodnik.

“Boli”, reče Mrki kad je Cucak čučnuo k njemu.

“Gdje?”

On se krvavo nasmiješi. “Posvuda.”

“Aha, onda...” Cucak mu podigne košulju. Jedna strana prsa bila mu je udubljena i velika mu seplavocrna masnica protezala na sve strane kao mrlja od katrana. Nije mogao vjerovati da čovjek jošuvijek diše s takvom ranom. “Hm...” Promrmlja jer nije imao pojma odakle da uopće počne.

“Mislim da... sam gotov.”

“Što, ovo?” Cucak se pokuša naceriti, ali nije imao snage. “Ma obična ogrebotina.”

“Ogrebotina, a?” Mrki pokuša podići glavu, lecne se pa klone natrag i nastavi plitko disati.Zurio je uvis, širom otvorenih očiju. “Strop je jebeno prekrasan.”

Cucak gutne. “Aha. I ja mislim.”

“Trebao sam umrijeti kad sam se borio s Devetprstim, još davno. Ostalo je sve bilo poklon. Alizahvalan sam na tome, Cucak. Uvijek sam volio... naše razgovore.”

Sklopi oči i prestane disati. Nikad nije puno govorio, taj Harding Mrki. Bio je poznat po tome.A sad je utihnuo zauvijek. Besmislena smrt, daleko od kuće. Ne za nešto u što je vjerovao, što jerazumio ili iz čega je mogao izvući neku korist. Najobičnija šteta. No Cucak je vidio mnoge ljudekako se vraćaju u blato i nikad nije bilo ničega dobrog u tome. Duboko udahne i zagleda se u pod.

Jedina je svjetiljka bacala puzave sjene po istrunutom hodniku, po grubome kamenu i ljuskavojžbuci. Radila je zlokobne obrise od plaćenika i pretvorila Coscino i Ardeeno lice u nepoznate maske.Tama kao da se nakupljala unutar masivnih zidova nadsvođenog prolaza i oko vrata u njemu - vidnoprastarih, čvorastih i zrnatih, izbodenih crnim željeznim zakovicama.

“Nešto vam je smiješno, superiore?”

“Stajao sam ovdje”, promrmlja Glokta. “Na istom ovom mjestu. Sa Silberom.” Pruži ruku iočeše željeznu kvaku vrhovima prstiju. “Ruka mi je bila na zasunu... a onda sam nastavio dalje.” Jao,koja ironija. Odgovor koji tako dugo i na toliko mjesta tražimo - često nam je cijelo vrijeme ravnopred nosom.

Glokta osjeti kako ga cijelom iskrivljenom kralješnicom prolaze žmarci kad se prignuo bliževratima. Čuo je nešto s druge strane, prigušeno bajanje na nekom jeziku koji nije prepoznao. Adeptusod demona doziva stanovnike bezdana? Obliže usne; slika smrznutih ostataka vrhovnog sucaMarovije još mu je bila svježa u mislima. Bilo bi nepromišljeno upasti ravno unutra, ma kolikožarko željeli konačno dobiti odgovore na pitanja. Vrlo nepromišljeno...

“Superiore Goyle, budući da ste nas vi doveli ovamo, možda biste vi htjeli ući prvi?”

“Haah?” zakrešti Goyle kroz krpu koju je imao u ustima, a već ionako izbuljene oči razrogačemu se još više. Cosca primi superiora Adue za ovratnik, drugom rukom zgrabi željeznu kvaku, hitro jepritisne, otvori vrata i primijeni čizmu na Goyleove hlače. Ovaj posrne unutra, urlajući nerazumljivebesmislice u naguranu krpu. Metalan zvuk ispaljenog dugog luka dopre s druge strane vrata, zajedno sbajanjem, sad još daleko glasnijeg i grubljeg.

Sto bi pukovnik Glokta rekao? Naprijed do pobjede, momci! Glokta zatetura kroz vrata, umalose popiknuvši preko vlastitog bolnog stopala na pragu, a onda se u čudu zapilji oko sebe. Velikakružna dvorana s kupolastim svodom, sjenovitih zidova oslikanih golemim, izuzetno detaljnimmuralom. I to neugodno poznatim. Kanedias, Majstor Tvorac, nadvio se nad prostoriju raširenihruku, nekih pet puta veći nego u prirodi, a iza njega je plamtjela vatra u jarkoj grimiznoj, narančastoji bijeloj boji. Na suprotnom je zidu ležao njegov brat Juvens, ispružen na travi pod rascvjetalimdrvećem, a iz mnogih mu se rana slijevala krv. Između te dvojice muškaraca, magi su marširali uosvetu, šestero s jedne strane, petero s druge, s ćelavim Bayazom na čelu. Krv, vatra, smrt, osveta.Kako divno prikladno, s obzirom na okolnosti.

Detaljan je crtež bio rasprostrt, opsesivno pažljivo, preko cijelog prostranog poda. Krugovi ukrugovima, oblici, simboli, zastrašujuće složene figure, sve iscrtano urednim linijama bijelog praha.Sol, ako se ne varam previše. Goyle je ležao na trbuhu korak-dva od vrata, na rubu vanjskog kruga,još uvijek svezanih ruku iza leđa. Tamna se krv širila ispod njega, a iz leđa mu je stršala strijela izdugog luka. Taman gdje bi mu trebalo biti srce. Nikad ne bih rekao da mu je to slaba točka.

Četiri adeptusa Sveučilišta stajali su u različitim stadijima zadivljenosti. Trojica - Chayle,Denka i Kandelau - držali su svijeće u objema rukama, a pucketavi su im žišci otpuštali zagušljivmrtvački smrad. Saurizin, adeptus od kemije, držao je prazan luk. Lica staraca, osvijetljena žučnimžutim svjetlom odozdo, bila su maske straha.

Na drugom kraju prostorije Silber je stajao za govornicom, s velikom knjigom otvorenom predsobom, vrlo usredotočeno zapiljen u nju u svjetlu svjetiljke. Prst mu je šuškao po stranici, a tanke seusne neprekidno micale. Čak i na ovoj udaljenosti i unatoč činjenici da je u prostoriji bilo ledeno,Glokta je vidio kako mu se debele kaplje znoja cijede niz mršavo lice. Pokraj

“Boli”, reče Mrki kad je Cucak čučnuo k njemu.

“Gdje?”

On se krvavo nasmiješi. “Posvuda.”

“Aha, onda...” Cucak mu podigne košulju. Jedna strana prsa bila mu je udubljena i velika mu seplavocrna masnica protezala na sve strane kao mrlja od katrana. Nije mogao vjerovati da čovjek jošuvijek diše s takvom ranom. “Hm...” Promrmlja jer nije imao pojma odakle da uopće počne.

“Mislim da... sam gotov.”

“Sto, ovo?” Cucak se pokuša naceriti, ali nije imao snage. “Ma obična ogrebotina.”

“Ogrebotina, a?” Mrki pokuša podići glavu, lecne se pa klone natrag i nastavi plitko disati.Zurio je uvis, širom otvorenih očiju. “Strop je jebeno prekrasan.”

Cucak gutne. “Aha. I ja mislim.”

“Trebao sam umrijeti kad sam se borio s Devetprstim, još davno. Ostalo je sve bilo poklon. Alizahvalan sam na tome, Cucak. Uvijek sam volio... naše razgovore.”

Sklopi oči i prestane disati. Nikad nije puno govorio, taj Harding Mrki. Bio je poznat po tome.A sad je utihnuo zauvijek. Besmislena smrt, daleko od kuće. Ne za nešto u što je vjerovao, što jerazumio ili iz čega je mogao izvući neku korist. Najobičnija šteta. No Cucak je vidio mnoge ljudekako se vraćaju u blato i nikad nije bilo ničega dobrog u tome. Duboko udahne i zagleda se u pod.

Jedina je svjetiljka bacala puzave sjene po istrunutom hodniku, po grubome kamenu i ljuskavojžbuci. Radila je zlokobne obrise od plaćenika i pretvorila Coscino i Ardeeno lice u nepoznate maske.Tama kao da se nakupljala unutar masivnih zidova nadsvođenog prolaza i oko vrata u njemu - vidnoprastarih, čvorastih i zrnatih, izbodenih crnim željeznim zakovicama.

“Nešto vam je smiješno, superiore?”

“Stajao sam ovdje”, promrmlja Glokta. “Na istom ovom mjestu. Sa Silberom.” Pruži ruku iočeše željeznu kvaku vrhovima prstiju. “Ruka mi je bila na zasunu... a onda sam nastavio dalje.” Jao,koja ironija. Odgovor koji tako dugo i na toliko mjesta tražimo - često nam je cijelo vrijeme ravnopred nosom.

Glokta osjeti kako ga cijelom iskrivljenom kralješnicom prolaze žmarci kad se prignuo bliževratima. Čuo je nešto s druge strane, prigušeno bajanje na nekom jeziku koji nije prepoznao. Adeptusod demona doziva stanovnike bezdana? Obliže usne; slika smrznutih ostataka vrhovnog sucaMarovije još mu je bila svježa u mislima. Bilo bi nepromišljeno upasti ravno unutra, ma kolikožarko željeli konačno dobiti odgovore na pitanja. Vrlo nepromišljeno...

“Superiore Goyle, budući da ste nas vi doveli ovamo, možda biste vi htjeli ući prvi?”

“Haah?” zakrešti Goyle kroz krpu koju je imao u ustima, a već ionako izbuljene oči razrogačemu se još više. Cosca primi superiora Adue za ovratnik, drugom rukom zgrabi željeznu kvaku, hitro jepritisne, otvori vrata i primijeni čizmu na Goyleove hlače. Ovaj posrne unutra, urlajući nerazumljivebesmislice u naguranu krpu. Metalan zvuk ispaljenog dugog luka dopre s druge strane vrata, zajedno sbajanjem, sad još daleko glasnijeg i grubljeg.

Sto bi pukovnik Glokta rekao? Naprijed do pobjede, momci! Glokta zatetura kroz vrata, umalose popiknuvši preko vlastitog bolnog stopala na pragu, a onda se u čudu zapilji oko sebe. Velikakružna dvorana s kupolastim svodom, sjenovitih zidova oslikanih golemim, izuzetno detaljnimmuralom. I to neugodno poznatim. Kanedias, Majstor Tvorac, nadvio se nad prostoriju raširenihruku, nekih pet puta veći nego u prirodi, a iza njega je plamtjela vatra u jarkoj grimiznoj, narančastoji bijeloj boji. Na suprotnom je zidu ležao njegov brat Juvens, ispružen na travi pod rascvjetalimdrvećem, a iz mnogih mu se rana slijevala krv. Između te dvojice muškaraca, magi su marširali u

osvetu, šestero s jedne strane, petero s druge, s ćelavim Bayazom na čelu. Krv, vatra, smrt, osveta.Kako divno prikladno, s obzirom na okolnosti.

Detaljan je crtež bio rasprostrt, opsesivno pažljivo, preko cijelog prostranog poda. Krugovi ukrugovima, oblici, simboli, zastrašujuće složene figure, sve iscrtano urednim linijama bijelog praha.Sol, ako se ne varam previše. Goyle je ležao na trbuhu korak-dva od vrata, na rubu vanjskog kruga,još uvijek svezanih ruku iza leđa. Tamna se krv širila ispod njega, a iz leđa mu je stršala strijela izdugog luka. Taman gdje bi mu trebalo biti srce. Nikad ne bih rekao da mu je to slaba točka.

Četiri adeptusa Sveučilišta stajali su u različitim stadijima zađivljenosti. Trojica - Chayle,Denka i Kandelau - držali su svijeće u objema rukama, a pucketavi su im žišci otpuštali zagušljivmrtvački smrad. Saurizin, adeptus od kemije, držao je prazan luk. Lica staraca, osvijetljena žučnimžutim svjetlom odozdo, bila su maske straha.

Na drugom kraju prostorije Silber je stajao za govornicom, s velikom knjigom otvorenom predsobom, vrlo usredotočeno zapiljen u nju u svjetlu svjetiljke. Prst mu je šuškao po stranici, a tanke seusne neprekidno micale. Čak i na ovoj udaljenosti i unatoč činjenici da je u prostoriji bilo ledeno,Glokta je vidio kako mu se debele kaplje znoja cijede niz mršavo lice. Pokraj njega, bolno uspravanu svojem djevičanski bijelom kaputu i s blještavim plavim bodežima preko cijele dužine prostorije,stajao je nadlektor Sult. “Glokta, ti sakati gade!” zareži on. “Kog vraga radiš ovdje?”

“I ja bih vas mogao pitati isto, Vaša Eminencijo.” On mahne štapom prema cijeloj toj sceni.“Samo što svijeće, prastare knjige, bajanje i krugovi od soli pomalo odaju o čemu se radi, ne?” Iodjednom mi to izgleda kao poprilično djetinjasta igra. Cijelo vrijeme dok sam ja redom mučiotekstilce, dok sam riskirao život u Dagoski, iznuđivao glasove u tvoje ime, ti si izvodio... ovo?

Ali Sult je to, izgleda, ozbiljno shvaćao. “Gubi se, budalo! Ovo nam je posljednja prilika!”

“Ovo? Za ozbiljno?” Cosca je već prošao kroz vrata, a maskirani plaćenici za njim. Silberovesu oči još uvijek bile uprte u knjigu, usne su mu se još uvijek micale, a na licu je imao više znojanego ikad. Glokta se namršti. “Neka ga netko ušutka.”

“Ne!” poviče Chayle, s izrazom posvemašnje prestravljenosti na sitnome licu. “Ne smijetezaustaviti inkantacije! Ovo je iznimno opasna operacija! Posljedice bi mogle biti... mogle bi biti—”

“Katastrofalne!” zakrešti Kandelau. Jedan od plaćenika svejedno zakorači prema srediniprostorije.

“Ne gazite ni blizu soli!” zavrišti Denka, kojem je vosak kapao s klimave svijeće. “Ni u komslučaju!”

“Čekaj!” prasne Glokta i čovjek stane na rubu kruga, pa se zapilji u njega preko ruba maske. Uprostoriji je naočigled postajalo sve ledenije. Neprirodno ledeno. Nešto se zbivalo u središtukrugova. Zrak je podrhtavao, kao zrak iznad krijesa, sve više i više kako je Silberov hrapavi glasbajao dalje. Glokta je stajao ukipljen, a oči su mu skakale po starim adeptusima. Što raditi?Zaustaviti ga ili ne zaustaviti? Zaustaviti ga ili—

“Dopustite meni!” Cosca istupi naprijed, zaruje po crnom kaputu slobodnom lijevom rukom.Ma ne misliš valjda— Izvuče ruku nehajnim zamahom i s njom se pojavi nož za bacanje. Oštricazasja na svjetlu svijeća, zavrti se ravno kroz svjetlucavi zrak u sredini prostorije i do drške se ukopau Silberovo čelo uz lagan mukao udarac.

“Ha!” Cosca zgrabi Gloktu za rame. “Što sam vam rekao? Jeste li ikada vidjeli bolje bacanjenoža?”

Krv poteče jednom stranom Silberova lica u crvenom potočiću. Oči mu se prevrnu gore,zatrepću, a onda on klone u stranu, vukući se po govornici, i skljoka se na pod. Knjiga mu sestropošta na njega, prastare stranice se izlistaju, svjetiljka razlije i poprska pruge gorućeg ulja popodu.

“Ne!” zavrišti Sult.

Chayle zaječi i širom otvori usta. Kandelau baci svijeću u stranu i potone ničice na pod. Denkaprestravljeno zaskviči i s rukom preko lica izbuljenim očima proviri kroz prste. Uslijedi duga stankadok su svi osim Cosce zgroženo zurili prema truplu adeptusa od demona. Glokta je čekao iskeženihrijetkih zuba, očiju gotovo stisnutih. Kao onaj užasni, predivni trenutak između udarca u nožnipalac i osjećaja boli. Evo ga. Evo ga.

Evo boli...

Ali ne dogodi se ništa. Nikakav demonski smijeh ne odjekne odajom. Pod ne propadne i neotkrije vrata u pakao. Svjetlucanje izblijedi i u sobi postane toplije. Glokta podigne vjeđe, gotovorazočaran. “Izgleda da su demonska umijeća uvelike precijenjena.”

“Ne!” zareži opet Sult.

“Bojim se da je tako, Vaša Eminencijo. Kad samo pomislim da sam vas nekoć poštovao.”Glokta se naceri adeptusu od kemije koji se još uvijek slabašno držao za svoj prazni luk. Mahneprema Goyleovu tijelu. “Dobar pogodak. Čestitam vam. Jedan nered manje koji moram počistiti.”Mahne prstom prema skupini plaćenika iza svojih leđa. “A sad ga zgrabite.”

“Ne!” zaurla Saurizin i baci luk na pod. “Ništa od ovoga nije bilo moja ideja! Nisam imaoizbora! On je kriv!” Upre debeli prst u Silberovo beživotno tijelo. “I... on!” Drhtavom rukom pokažeprema Suitu.

“Ideja vam je na mjestu, ali može pričekati do ispitivanja. Biste li bili tako ljubazni i priveliNjegovu Eminenciju?”

“Rado.” Cosca prošeće podom prostrane prostorije, šutajući čizmama oblačke bijelog praha iostavljajući trag razaranja kroz detaljne uzorke.

“Glokta, ti nepromišljeni idiote!” vrištao je Sult. “Nemaš pojma kakvu moć Bayaz predstavlja!Prvi mag i njegov kralj-kopile! Glokta! Nemaš pravo! Gah!” Jaukao je dok mu je Cosca natezao rukeiza leđa i gurao ga na koljena, i bijela mu se kosa sva raskuštrala. “Nemaš pojma—”

“Ako nas Gurkhulci ne pobiju sve skupa, imat ćete sasvim dovoljno vremena da mi objasnite.Uvjeravam vas u to.” Glokta se krezubo iskesi dok je Cosca stezao uže oko Sultovih zapešća. Kad bisamo znao koliko sam dugo sanjao da izgovaram ove rijeći. “Nadlektore Sult. Uhićeni ste zbogveleizdaje Njegova Veličanstva kralja.”

Jezal je mogao samo stajati i zuriti. Jedna od blizanki, ona poprskana krvlju, polako digne rukeiznad glave i ispusti dug, zadovoljan krik. Druga podigne obrvu.

“Kako bi želio umrijeti?” upita ga.

“Vaša Visosti, stanite iza mene.” Gorst digne dugi mač u jedinu upotrebljivu ruku.

“Ne. Ovaj put ne.” Jezal skine krunu s glave, krunu koju je Bayaz tako pažljivo osmišljavao,baci je i ona se otkotrlja. Dosta mu je uloge kralja. Ako već mora umrijeti, umrijet će kao čovjek, kaobilo tko drugi. Dano mu je toliko prednosti, sad je shvatio. Mnogo više nego što većina ljudi može isanjati. Toliko prilika da čini dobro, a on nije napravio ništa osim što je kukao i mislio samo na sebe.A sad je prekasno. “Cijeli sam se život oslanjao na druge. Skrivao se iza njih. Penjao im se naramena. Ovaj put ne.”

Jedna od blizanki digne ruke i počne polako pljeskati, u pravilnim tap, tap, koji su odjekivaliod ogledala. Druga se hihotala. Gorst digne mač. Jezal učini isto, u svom posljednjem besmislenomčinu otpora.

A onda vrhovni sudac Marovia sijevne između njih. Starac se kretao nemoguće brzo, i tamnamu je halja vijorila oko njega. Imao je nešto u ruci. Dugačku šipku tamnog metala s kukom na kraju.

“Što—” promrmlja Jezal.

Kuka iznenada bljesne, usijano bijela, sjajna kao sunce za ljetnoga dana. Stotine kuka plamtjelesu kao zvijezde, reflektirane u ogledalima po zidovima, i opet natrag, pa opet, daleko u daljinu. Jezalzaječi, čvrsto stisne oči s jednom rukom preko lica, a dugi mu prštavi trag ostane zapečen pred očimaod te blještave točke.

On zatrepće, zine, spusti ruku. Blizanke su stajale, i vrhovni sudac tik uz njih, na istim mjestimakao prije, mirni kao kipovi. Vitice bijele pare zacvrče iz otvora na kraju tog čudnog oružja i počnu seuvijati oko Marovijine ruke. Jedan se trenutak ništa i ne pomakne.

A onda se desetak velikih zrcala na drugom kraju dvorane prepolovi u sredini, kao da su listovipapira presječeni najoštrijim nožem na svijetu. Nekoliko donjih polovica i jedna gornja prevrnu sepolako u sobu i razbiju, raspršivši sjajne komade stakla po popločanom podu.

“Ughhh”, izdahne lijeva blizanka. Jezal primijeti da joj krv šiklja od ispod oklopa. Ona pružijedan dlan prema njemu i on joj otpadne u zapešću i bubne na pločice, i krv počne štrcati iz glatkoodrezanog batrljka. Skljoka se na lijevu stranu, ili joj se barem trup skljoka. Noge joj padnu na drugustranu. Veći dio nje tresne na pod, i glava joj otpadne i otkotrlja se po pločicama u sve većoj lokvi.

Njezina kosa, glatko odrezana u razini vrata, u zlatnom oblaku odleprša na pod u taj krvavi nered.

Oklop, meso, kost, sve podijeljeno u uredne dijelove savršeno kao sir narezan žicom. Desna seblizanka namršti pa klimavo zakorači prema Maroviji. Koljena joj zaklecaju i ona se prepolovi ustruku. Noge joj se skljokaju i ostanu ležati, a prašina se počne slijevati u smeđu hrpu. Gornjapolovica nastavi puzati grabeći noktima, podigne glavu i zasikće.

Zrak oko vrhovnog suca zasvjetluca i rasječeno tijelo Žderačice bukne u plamen. Počne sebacakati na neko vrijeme i ispusti dug cvilež. Onda se umiri, u masi crnog pepela koji se pušio.

Marovia digne čudno oružje, tiho zazviždi dok se smiješio kuki na njegovu kraju iz koje su jošuvijek lebdjeli zadnji dašci pare. “Kanedias. Bome je znao napraviti oružje. Pravi Majstor Tvorac, jeli, Vaša Visosti?”

“Što?” promumlja Jezal, posve zabezeknut.

Marovijino se lice polako topilo dok je prelazio dvoranu prema njima. Drugo se lice počnepomaljati ispod njega. Samo su oči ostale iste. Oči različitih boja, s veselim borama u kutovima,smiješile su se Jezalu kao da su stari prijatelji.

Yoru Sulfur se nakloni. “Nikad mira, je li, Vaša Visosti? Nikad nimalo mira.”

Začuje se tresak kad su se jedna od vrata naprasno otvorila. Jezal digne mač, a srce mu je bilou grlu. Sulfur se hitro okrene, s Tvorčevim mačem uz bok. U prostoriju utetura čovjek. Krupanmuškarac, namrštenog lica prekrivenog ožiljcima, čija su se prsa nadimala, težak mu mač visio izjedne ruke, a druga mu bila privijena uz rebra.

Jezal zatrepće, u potpunoj nevjerici. “Logen Devetprsti. Kako si se ti dovraga stvorio ovdje?”

Sjevernjak je zurio jedan čas. Onda se nasloni na ogledalo pored vrata i ispusti mač na pločice.Sklizne polagano dolje dok nije pogodio pod i ostane ondje sjediti s glavom naslonjenom na staklo.“Duga priča”, reče.

“Slušaj nas...”

Vjetar je sad bio pun obličja. Stotina njih. Nagužvali su se oko vanjskog kruga, čije se sjajnoželjezo zamaglilo, sjajno od hladne vlage.

“... imamo ti svašta ispričati, Ferro...”

“Tajne...”

“Što ti možemo dati?”

“Mi znamo... sve.”

. “Samo nas trebaš pustiti unutra...”

Toliko glasova. Čula je Arufa među njima, svojeg negdašnjeg učitelja. Čula je Susmanarobovlasnika. Čula je svoju majku i svog oca. Čula je Yulweija i princa Uthmana. Stotinu glasova.Tisuću. Glasove mrtvih i

živih. Povike, mrmljanje, krikove. Šaputanje u uhu. Još bliže. Bliže od vlastitih misli.

“Želiš osvetu?”

“Možemo ti dati osvetu.”

“Kakvu nisi ni sanjala.”

“Sve što želiš. Sve što trebaš.”

“Samo nas pusti unutra...”

“Ta praznina u tebi?”

“Mi smo to što ti nedostaje!”

Metalni prstenovi pobijele od mraza. Ferro je klečala na jednom kraju vrtoglavog tunela čiji suzidovi bili sačinjeni od kovitlajuće, tutnjajuće, silovite tvari, pune sjena, a na drugom se krajunalazilo mračno nebo. Smijeh prvog maga odjekivao joj je jedva čujno u ušima. Zrak je zujao odenergije, krivio se, svjetlucao, maglio se.

“Ništa ne trebaš napraviti.”

“Bayaz.”

“On će to napraviti.”

“Budala!”

“Lažov!”

“Pusti nas unutra...”

“On ne razumije.”

“On te iskorištava!”

“Smije se.”

“Ali ne zadugo.”

“Vrata popuštaju.”

“Pusti nas unutra...”

Ako je Bayaz čuo glasove, nije to ničim pokazao. Pukotine su se protezale kroz drhtavi pločnik,granale se od njegovih nogu, a krhotine su se u spiralama vrtjele oko njega. Željezni prstenovi počelisu se pomicati, popuštati. Uz škripu izmučenog metala istrgnu se iz smrvljenog kamena, i sjajni imrubovi zabljesnu.

“Pečati pucaju.”

“Jedanaest štitova.”

“I jedanaest štitova naopako.”

“Vrata se otvaraju.”

“Da”, začuju se glasovi, svi zajedno.

Sjene se zguraju bliže. Ferro je udisala kratko i brzo, zubi su joj cvokotali, udovi drhtjeli., ahladnoća joj se uvukla u samo srce. Klečala je na rubu provalije, bezdane, beskrajne, pune sjena,pune glasova.

“Uskoro ćemo biti s tobom.”

“Vrlo skoro.”

“Trenutak samo što nije kucnuo.”

“Obje strane jaza, spojene.”

“Kao što je i trebalo biti.”

“Prije nego što je Euz izrekao Prvi zakon.”

“Pusti nas unutra...”

Trebala je još samo malo držati Sjeme. Onda će joj glasovi dati osvetu. Bayaz je lažov, znalaje to od početka. Ništa mu ne duguje. Kapci joj zatrepću, sklope se, a usta otvore. Buka vjetra jošviše jenja, sve dok nije čula samo glasove.

Šaputave, utješne, pravedne.

“Preuzet ćemo svijet i ispraviti ga.”

“Zajedno.”

“Pusti nas unutra...”

“Ti ćeš nam pomoći.”

“Ti ćeš nas osloboditi.”

“Možeš nam vjerovati.”

“Vjeruj nam...”

Vjerovati?

Riječ koju samo lažljivci koriste. Ferro se sjećala razorenog Aulcusa. Praznih ruševina,spržene zemlje. Stvorenja s Druge strane sazdana su od laži. Bolje da u sebi ima prazninu nego da jeispuni ovime. Uglavi jezik među zube i snažno zagrize, i osjeti kako joj se usta pune slanom krvlju.Usiše dah, natjera oči da ostanu otvorene.

“Vjeruj nam...”

“Pusti nas unutra!”

Ugleda Tvorčevu škrinju, klimavi, lelujavi obris. Sagne se nad nju, zaruje po njoj utrnulimprstima dok ju je zrak šibao. Neće biti nikakav rob. Ni Bayazov, ni Odavatelja tajni. Pronaći će svojput. Možda mračan, ali samo svoj.

Poklopac se zamahom otvori.

“Ne.” Glasovi joj zajedno zazuje u uho.

“Ne!”

Ferro zaškrguće krvavim zubima, zareži od gnjeva dok je silila prste da se otpuste. Svijet je biorastopljena, vrišteća, bezoblična masa tame. Postupno, postupno, mrtva joj se ruka otvori. To jenjezina osveta. Lažljivcima, iskorištavateljima, lopovima. Zemlja se tresla, mrvila, trgala, tanka ikrhka kao staklena ploha, i s praznim bezdanom ispod nje. Okrene drhtavu ruku i Sjeme joj ispadne sdlana.

Svi kao jedno, glasovi zavrište svoju promuklu zapovijed. “Ne!”

Ona slijepo zgrabi poklopac. “Jebite se!” procijedi.

I zadnjim zrncem snage s mukom zatvori škrinju.

NAKON KISALogen se navalio na parapet, visoko na kuli s jedne strane palače,i mrštio u vjetar. Isto je radio,

činilo mu se sada čitavu vječnost prije, na vrhu Kule lanaca. Zapanjeno je zurio u beskrajan grad ipitao sebi li ikada mogao i sanjati ljudskih ruku djelo tako ponosito, prelijepo ineuništivo kao što jeto Agriont.

Tako mu mrtvih, kako se vremena mijenjaju.

Zeleni prostor parka bio je zasipan palim otpadom, drveće je bilo polomljeno, trava razrovana,pola jezera iscurilo je i utonulo u blatnjavu močvaru. Na zapadnom rubu još uvijek je stajao potezotmjenih bijelih kuća, iako su im prazni prozori zijevali. Dalje na zapadu nisu imale ni krovova, samosu gole grede visjele. Još dalje, i zidovi su bili porušeni i izgoreni, prazne ljušture zatrpane šutom.

Iza toga nije bilo ničega. Velika vijećnica sa zlatnom kupolom je nestala. Trg na kojem jeLogen gledao mačevanje, nestala. Kula lanaca, silne zidine ispod nje i sve one veličanstvene zgradepreko kojih je Logen bježao s Ferro. Sve je nestalo.

Kolosalan krug uništenja bio je usječen u zapadni dio Agrionta, i ostali su samo rali bezličnogkrša. Grad iza toga bio je razderan crnim ožiljcima, i dim se još uvijek dizao sa zadnjih vatri, stinjajućih olupina koje su još uvijek plutale u zaljevu. Kuća Tvorca izdizala se nad tim prizorom,oštra crna masa pod tmurnim oblacima, nehajna i netaknuta.

Logen je stajao ondje i češao se po jednoj strani lica prepunog ožiljaka, opet i iznova. Ozljedesu ga boljele. Toliko njih. Svaki djelić njega bio je izudaran i natučen, rasječen i rastrgan. Iz borbe saŽderačem, iz bitke ispred šanca, iz dvoboja sa Strahotnim. Iz sedmodnevnog pokolja u Visinama. Izstotina okršaja, čarki i starih ratnih pohoda. Bilo ih je previše da bi se sjetio. Bio je tako umoran, svega je boljelo i osjećao je mučninu.

Namršti se svojim rukama na parapetu pred sobom. Goli ga je kamen gledao s mjesta na kojemmu je nekoć bio srednji prst. Još uvijek je Devetprsti. Krvava Devetka. Čovjek sazdan od smrti, kaošto mu je Bethod rekao. Jučer je zamalo ubio Cucka, bio je svjestan toga. Svojeg najstarijegprijatelja. Svojeg jedinog prijatelja. Dignuo je mač i da nije bilo trika sudbine, učinio bi to.

Sjećao se kako je stajao visoko na jednoj strani Velike sjeverne biblioteke i gledao praznudolinu u čijem je podnožju bilo mirno jezero nalik na zrcalo. Sjećao se kako je osjetio vjetar nasvježe obrijanoj bradi i pitao se može li se čovjek promijeniti.

Sad je znao odgovor.

“Gospodine Devetprsti!”

Logen se brzo okrene pa sikne kroz stisnute zube kad su ga šavovi po boku zapekli. Prvi magzakorači kroz vrata na otvoreno. Nekako se promijenio. Izgledao je mlado. Mlađe nego kad ga jeLogen prvi put vidio. Kretnje su mu bile odrješite, a oči se sjajile. Činilo se čak i da ima nekoliko

tamnih dlaka u sijedoj bradi oko srdačnog osmijeha. Prvog osmijeha koji je Logen vidio nakon dugovremena.

“Ozlijeđeni ste?” upita ga.

Logen srkne kisele desni. “Nije mi to prvi put.”

“Pa ipak ne postaje nimalo lakše.” Bayaz položi mesnate šake na kamen pored Logenovih izadovoljno se zagleda u panoramu. Kao da je u pitanju polje cvijeća, a ne potez epskih ruševina.“Nisam očekivao da ću vas tako skoro vidjeti. I vidjeti da ste tako napredovali. Čuo sam da je vašazavada gotova. Porazili ste Bethoda. Bacili ga s njegovih vlastitih zidina, koliko sam čuo. Zgodandetalj. Uvijek razmišljate o pjesmi koju će vam spjevati, je li? A onda ste zauzeli njegovo mjesto.Krvava Devetka, kralj Sjevernjaka! Zamisli ti to.”

Logen se namršti. “Nije tako bilo.”

“Detalji. Ishod je isti, nije li? Mir na Sjeveru, konačno? Bilo kako bilo, čestitam vam.”

“Bethod je imao ponešto za reći.”

“A da?” upita Bayaz nehajno. “Meni su njegovi govori uvijek bili podosta zamorni. Samo onjemu, njegovim planovima i njegovim postignućima. Tako je naporno kad ljudi nikad ne razmišljajuo drugima. Nepristojno je.”

“Rekao je da me zbog vas nije ubio. Da ste se nagodili za moj život.”

“Istina je, moram priznati. Bio mi je dužnik, a vi ste cijena koju sam tražio. Volim uvijek mislitina budućnost. Još sam onda znao da bi mi mogao zatrebati čovjek koji razgovara s duhovima. To štoste ispali tako simpatičan suputnik bio je neočekivan bonus.”

Logen ustanovi da govori kroz stisnute zube. “Samo mislim da bi bilo lijepo da sam to znao.”

“Nikad niste pitali, gospodine Devetprsti. Niste htjeli znati moje planove, koliko se sjećam, aja nisam htio da se osjećate kao da mi dugujete. ‘Jednom sam vam spasio život’ ne bi bilo baš nekipočetak prijateljstva.” Sve je to zvučalo sasvim razumno, kao i sve što Bayaz govori, ali ipak mu jeostavilo gorak okus u ustima, to kako su tržili njime kao nekim prascem. “Gdje je Quai? Htio bih—”

“Mrtav.” Bayaz izgovori žustro, oštro poput uboda nožem. “Strahovito smo shrvani gubitkom.”

“Vratio se u blato, ha?” Logen se sjeti truda koji je uložio da mu spasi život. Kilometara kojega je teglio po kiši u pokušaju da učini ispravnu stvar. Sve uzalud. Možda je trebao osjećati više. Alibilo mu je teško uz sve te smrti koje su se razastrle pred njim. Logen je sada otupio. Ili to ili gastvarno boli đon. Bilo je teško razlučiti koje od toga.

“Vratio se u blato”, promrmlja opet. “Mi idemo dalje, međutim, zar ne?” “Naravno.”

“To je zadatak koji dolazi s preživljavanjem. Sjećaš ih se, posvetiš im koju riječ, a onda

nastaviš dalje i nadaš se boljem.”

“Dabome.”

“Treba biti realan u tim stvarima.”

“Istina.”

Logen je kopao po rani jednom rukom da se natjera da nešto osjeti. Ali trunka bola više nikomejoš nije pomogla. “Jučer sam izgubio prijatelja.” “Bio je to krvav dan. Ali pobjednički.”

“A da? Za koga?” Vidio je ljude kako se kreću po ruševinama, kao insekti koji prebiru po kršuu potrazi za preživjelima i nalaze mrtve. Sumnjao je da mnogi od njih ovoga časa osjećajupobjednički zanos. Znao je da on sam ne osjeća. “Trebao bih biti sa svojima”, promrmlja, ali se nepomakne. “Pomagati s pokopima. Pomagati s ranjenima.”

“A ipak ste ovdje i gledate dolje.” Bayazove zelene oči bile su tvrde kao kamenje. Istu jetvrdoću Logen primijetio od samoga početka, ali ju je nekako zaboravio. Nekako ju je naučioprevidjeti. “Posve razumijem kako vam je. Liječenje je za mlade. Kako čovjek stari, sve manjestrpljenja ima za ranjenike.” Podigne obrve kad se okrenuo natrag prema jezovitom prizoru. “Ja samvrlo star.”

* * *

Digne šaku da pokuca, pa zastane, trljajući nervozno prstima dlan.

Sjećao se njezina kiselo-slatkastog mirisa, snage njezinih dlanova, oblika njezine namrštenegrimase u svjetlu vatre. Sjećao se njezine topline, privijene čvrsto uz njega u noći. Znao je da jeizmeđu njih postojalo nešto dobro, iako su sve izgovorene riječi bile grube. Neki ljudi nemaju u sebinježnih riječi, ma koliko se trudili. Nije se, dakako, previše nadao. Čovjeku njegova kova bolje jebez toga. Ali ako ništa ne uložiš, ništa i ne dobiješ.

I tako Logen stisne zube i pokuca. Bez odgovora. Namršti se, nervozan i odjednom nestrpljiv,pa okrene kvaku i gurne vrata.

Ferro se naglo okrene. Odjeća joj je bila pogužvana i prljava, još više nego inače. Oči su jojbile razrogačene, čak mahnite, a šake stisnute. No lice joj se ubrzo objesi kad je ugledala njega, inekako se snuždi.

“Ja sam, Logen.”

“A”, progunđa ona. Trgne glavu u stranu i namršti se prozoru. Napravi nekoliko koraka premanjemu, stisnutih očiju. Onda se strelovito okrene na drugu stranu. “Tamo!”

“Što?” promrmlja Logen zbunjeno.

“Zar ih ne čuješ?”

“Što to?”

“Njih, idiote!” Odšulja se uz jedan zid, priljubljena uza nj.

Logen nije bio siguran kako će to ići. S njom čovjek nikad ni u što ne može biti siguran. Ali ovonije očekivao. Samo guraj dalje, pomisli. Što mu drugo preostaje?

“Ja sam sad kralj.” Prezrivo otpuhne. “Kralj Sjevernjaka, možeš vjerovati?” Mislio je da će muse nasmijati u lice, ali ona je samo stajala i osluškivala zid. “I ja i Luthar. Par kraljeva. Možeš lizamisliti dva bjednija gada koje bi čovjek okrunio, a?” Bez odgovora.

Logen obliže usne. Nema drugog izbora nego da prijeđe na stvar, možda. “Ferro. Ono kako jesve ispalo. Kako smo to... završili.” Zakorači prema njoj, pa još jedanput. “Zao mi je što sam... neznam...” Položi joj ruku na rame. “Ferro, pokušavam ti reći—”

Ona se okrene, hitro, i zalijepi mu ruku preko usta. “Ššššš.” Zgrabi ga za košulju i povučedolje, skroz na koljena. Nasloni uho na pločice, a oči su joj zvjerale naprijed-nazad kao da neštopokušava čuti. “Čuješ li to?” Pusti ga i odgura se do kuta. “Eno! Čuješ li ih?”

On polako pruži ruku i dotakne joj šiju, prođe joj po koži vrhovima prstiju. Ona ga otresetrzajem ramena i on osjeti kako mu se lice grči u grimasu. Možda je ono dobro između njih bilo samou njegovoj glavi, nikad i u njezinoj. Možda je to toliko želio da sije dopustio da sve izmisli.

Ustane i pročisti suho grlo. “Nema veze. Možda dođem poslije.” Ona je još uvijek bila nakoljenima, s glavom na podu. Nije ga ni gledala kako odlazi.

Logenu Devetprstome smrt nije bila strana. Hoda među njom cijeli svoj život. Gledao je tijelakako gore na desetke poslije bitke u Carleonu, još davno. Vidio je kako ih zakapaju na stotine u nekojbezimenoj udolini u Visinama. Hodao je po brdu ljudskih kostiju ispod razorenog Aulcusa.

No čak ni Krvava Devetka, čak ni strah i trepet Sjevera, nikad nije vidio ništa ovakvo.

Trupla su u hrpama bila naslagana uz široku aveniju, do visine prsa. Uleknuta brda tjelesaprotezala su se unedogled. Stotine i stotine. Previše njih da bi im mogao i naslutiti broja. Netko sepotrudio da ih pokrije, ali ne dovoljno. Mrtvi im, na kraju krajeva, neće na tome zahvaliti. Odrpaneplahte vijorile su na povjetarcu, pokrivene polomljenim drvetom, a mlitave su ruke i noge visjeleispod njih.

Na ovome kraju ulice malo je spomenika ostalo stajati. Nekoć ponosni kraljevi i njihovisavjetnici, kamenih lica i tijela punih ožiljaka i rupa, žalosno su zurila u krvavi otpad pod svojimnogama. Dovoljno njih da Logen prepozna da je to zbilja Kraljev put i da nije nekako zalutao uzemlju mrtvih.

Stotinu koraka dalje od njih su ostala samo prazna postolja, a na jednome su još uvijek bilepričvršćene slomljene noge. Oko njih se okupila neobična grupica. Nekako usahli. Negdje izmeđumrtvih i živih. Jedan je čovjek sjedio na kamenom bloku i ošamućeno gledao kako si izvlači punešake kose s glave. Drugi je kašljao u krvavu krpu. Neka žena i muškarac ležali su jedno do drugoga ipiljili u prazno, lica smežuranih u jedva nešto više od lubanja. Ona je pucketavo disala, kratko i brzo.On nije disao uopće.

Još stotinu koraka i Logenu se činilo kao da hoda kroz neki razoreni pakao. Nije bilo ni tragaonim spomenicima, zgradama ni ičemu što je ondje ikad stajalo. Na njihovu su mjestu bila samoisprepletena brda čudnog smeća. Razbijenog kamena, triješća, svinutog metala, papira, stakla, svezgnječeno skupa i povezano tonama prašine i blata. Predmeti su stršali iz krša, začudno netaknuti -poneka vrata, stolica, tepih, oslikan tanjur, nasmiješeno lice spomenika.

Muškarci i žene probijali su se kroz taj kaos na sve strane, isprugani prljavštinom, i prebiralipo smeću, bacali ga dalje niz cestu pokušavajući si pročistiti put kroz sve to. Spasitelji, radnici,lopovi, tko bi znao? Logen prođe uz pucketavu lomaču visine čovjeka i osjeti njezin poljubac naobrazu. Krupan vojnik u oklopu zamrljanom čađom stajao je pokraj nje. “Jeste li našli što u bijelomemetalu?” urlao je tražiteljima. “Bilo što? Ide u vatru! Meso u bijelom metalu? Spalite to! NaredbaZatvorenog vijeća!”

Nekoliko koraka dalje, netko je stajao na vrhu jednog od najviših humaka, i natezao dugačakkomad drveta. Okrene se da je bolje uhvati. Bio je to nitko doli Jezal dan Luthar. Odjeća mu je bila

poderana i prljava, lice musavo od blata. Nije izgledao nimalo više kraljevski nego Logen.

Zdepast je muškarac stajao i zurio uvis, s jednom rukom u povoju. “Vaša Visosti, nije sigurno!”zacvili neobično dječjim glasićem. “Zbilja bismo trebali—”

“Ne! Ovdje sam potreban!” Jezal se opet nagne nad gredu, upregne, i žile mu poiskači iz vrata.Nije bilo šanse da je sam pomakne, ali svejedno se trudio. Logen je stajao i gledao ga. “Koliko jedugo već ovakav?”

“Cijelu noć i cijeli dan,” reče zdepasti, “i izgleda da ne kani prestati. Onih nekoliko koje smopronašli žive, gotovo svi imaju tu bolest.” Zdravom rukom odmahne prema bijednoj grupici pokrajspomenika. “Kosa im ispada. Nokti. Zubi. Smežuraju se. Neki su već umrli. Drugi su na najboljemputu.” Polako zatrese glavom. “Koji smo to zločin počinili da smo zaslužili ovakvu kaznu?”

“Kazna ne dolazi uvijek onima koji su krivi.”

“Devetprsti!” Jezal je gledao dolje, s vodenastim suncem iza leđa. “Eto snažnih leđa! Primionaj kraj grede!”

Bilo mu je teško zamisliti koja bi bila korist od pomicanja te grede u svemu ovome. No velikaputovanja počinju malim koracima, Logenu je otac uvijek govorio. I zato se uspentra gore, dok mu jedrvo pucketalo i kamenje klizilo pod čizmama, dovuče se navrh i ostane ondje stajati i zuriti.

“Tako mi mrtvih.” S mjesta na kojem je stajao, brda krša kao da su sezala u beskraj. Ljudi supuzali po njima, mahnito navlačili šutu, pažljivo je prebirali ili kao on samo stajali, zapanjenirazmjerima štete. Krugom potpunog rasapa, kilometar-dva promjera.

“Pomozi mi, Logene!”

“Aha. Evo.” Sagne se i ukopa ruke pod jedan kraj oštećene velike grede. Dva su kralja natezalagredu. Kraljevi blata.

“Vuci onda!” Logen povuče i osjeti žarenje šavova. Postupno osjeti kako se drvo pomiče.“To!” zastenje Jezal kroz stisnute zube. Zajedno je podignu i spuste u stranu. Jezal posegne dolje ipomakne suhu granu drveta, strgne poderanu plahtu. Ispod je ležala žena i gledala u stranu. Jedna jojje slomljena ruka bila ovijena oko djeteta, kovrčave kose tamne od krvi.

“Dobro.” Jezal polako obriše usta prljavom nadlanicom. “Dobro. Dakle. Stavit ćemo ih sostalim poginulima.” Nastavi kopati dalje kroz ruševine. “Ti! Donesi tu polugu ovamo! Ovamo gore,i pijuk, moramo raščistiti ovaj kamen! Naslagati ga onamo. Trebat će nam kasnije. Da ponovnoizgradimo!”

Logen mu stavi ruku na rame. “Jezale, čekaj. Ti me znaš.”

“Naravno. Volim vjerovati da da.”

“Dobro. Reci mi onda nešto. Jesam li ja...” Mučio se da pronađe prave riječi. “Jesam lija... zao

čovjek?”

“Ti?” Jezal se zapilji u njega, sav zbunjen. “Ti si najbolji čovjek kojeg poznajem.”

Okupili su se pred slomljenim stablom u parku, sjenovita grupica njih. Crni obrisi ljudi kojistoje mirno i tiho, s crvenim i zlatnim oblacima raširenim iznad njih, oko zalazećeg sunca. Logen imje čuo polagane glasove dok je hodao prema njima. Riječi za mrtve, tihe i tužne. Vidio im je grobovepod nogama. Preko dvadeset hrpa svježe ispremetane zemlje poslaganih u krug tako da svi pokojnicibudu jednaki. Veliki Ujednačitelj, kako to brđani kažu. Ljudi položeni u blato i ljudi koji izgovarajuriječi. Mogla je to biti scena sa staroga Sjevera, iz davnih vremena Skarlinga Gologlavog.

"... Harding Mrki. Nikad nisam vidio čovjeka koji bolje barata lukom. Nikad. Ne mogu niizbrojati koliko mi je puta spasio život, a nikad nije za to očekivao zahvale. Osim možda da i ja zanjega učinim isto. Izgleda da nisam mogao ovaj put. Izgleda da nitko od nas nije mogao...”

Cuckov glas umukne. Nekoliko se glava okrene prema Logenu kad su mu koraci zaškripali pošljunku. “Evo nam kralja Sjevernjaka”, netko reče.

“Krvava Devetka glavom.”

“Trebamo se pokloniti, zar ne?”

Sad su ga svi gledali. Vidio je kako im se oči cakle u polumraku. Ništa više od kuštravihobrisa, i bilo ih je teško raspoznati. Gomila sjena. Gomila duhova, i jednako tako neprijateljskiraspoloženi.

“Želiš nešto reći, Krvava Devetko?” začuje se glas sa začelja.

“Mislim da ne”, reče on. “Dobro vam ide.”

“Nije bilo razloga da budemo ovdje.” Nekoliko ih promumlja u znak slaganja.

“Nije to bila naša prokleta borba.”

“Nisu trebali umrijeti.” Još mrmljanja.

“Tebe smo trebali pokapati.”

“Da, možda.” Logen bi rado zaplakao na to. Ali umjesto toga osjeti da se smiješi. OsmijehomKrvave Devetke. Onim kesom koji lubanje imaju, prazan od svega osim od smrti. “Možda. Ali nebirate vi tko će umrijeti. Osim ako nemate kostiju da to odlučite vlastitom rukom. Imate li? Itko odvas?” Tišina. “Dobro onda. Dobro za Hardinga Mrkog. Dobro za sve ostale mrtvace, svi ćenedostajati.” Logen pljune u travu. “Serem se na vas ostale.” I okrene se i ode istim putem kojim je idošao.

U tamu.

ODGOVORIToliko posla.

Kuća pitanja ostala je stajati i netko mora preuzeti uzde. Tko će to drugi učiniti? SuperiorGoyle? Strijela kroz srce ga, nažalost, sprječava u tome. Netko se mora pobrinuti za zarobljavanje iispitivanje stotina i stotina gurkhulskih zatvorenika, a još ih hvataju svaki dan kako vojska tjeraagresore natrag prema Kelnu. I tko bi to drugi radio? Praktikalka Vitari? Napustila je Unijuzajedno sa svojom djecom. Netko mora ispitati izdajstvo lorda Brocka. Iskopati ga i iskorijenitinjegove pomagače. Uhititi ih i izvući priznanja. A tko još više uopće preostaje? Nadlektor Sult? Ane, ne.

Glokta dohriplje do svojih vrata, a ono malo zuba iskezio je zbog beskrajnih bolova u nozi.Barem je sretna odluka bila da se preselim na istok Agrionta. Treba biti zahvalan na malimstvarima u životu, recimo na mjestu na kojem možeš počinuti sakatu ljušturu. Stari mi stannedvojbeno jeca pod tisućama tona otpada, baš kao i ostatak—

Vrata mu nisu bila zatvorena do kraja. Sasvim ih lagano pogurne i ona zaškripe i otvore se, alagana se svjetlost svjetiljke izlije u hodnik, sjajna pruga preko prašnjavog brodskog poda, preko dnaGloktina štapa i blatnjavih prstiju jedne čizme. Nisam ostavio otključana vrata, a upaljeno svjetlojoš manje. Jezik mu nervozno klizne preko golih desni. Znači, gost. Nepozvan. Da uđem i zaželimmu dobrodošlicu u moje odaje? Oči mu kliznu u stranu u sjene hodnika. Ili da kidnem? Gotovo sesmiješio kad se počeo vući preko praga, prvo štap, pa desna noga, pa lijeva koju je bolno vukao zasobom.

1 Gloktin je gost sjedio pokraj prozora u svjetlu jedne jedine lampe, čiji mu se sjaj razlio pogrubim plohama lica, a hladna se tama nakupila u dubokim udubinama. Ispred njega bila je pločakvadrata, kako ju je Glokta i ostavio, i figure su bacale duge sjene po kvadratastom polju.

“O, superiore Glokta. Čekao sam vas.”

I ja vas. Glokta othrarrja do stola, stružući štapom po golim daskama. Nevoljko kaoosuđenik na vješala. Ha dobro. Nitko ne može vječno varati vješača. Možda barem konačnodobijemo neke odgovore prije kraja. Oduvijek sam sanjao da umrem dobro informiran. Polako,sasvim polako, spusti se stenjući na slobodnu stolicu.

“Imam li čast govoriti s gospodinom Valintom ili gospodinom Balkom?” Bayaz se nasmiješi.“Obojicom, dakako.”

Glokta ovije jezik oko jednog od malo preostalih zuba i povuče ga nazad uz tih sišući zvuk. “Ačemu dugujem tu nepodnošljivu čast?”

“Rekao sam, nisam li, onoga dana kad smo posjetili Tvorčevu kuću, da ćemo moratiporazgovarati u jednom trenutku? Razgovarati o tome što ja želim i što vi želite? Taj trenutak jedošao.”

“O, sretnog li dana.”

Prvi ga je mag promatrao s istim onim izrazom lica s kakvim bi čovjek promatrao zanimljivogkukca. “Moram priznati da me fascinirate, superiore. Vaš mi se život čini posve nepodnošljivim. Aipak, vi se tako žustro borite da ostanete na životu. Svim mogućim oružjima i strategijama.Jednostavno odbijate umrijeti.”

“Spreman sam ja umrijeti.” Glokta mu uzvrati pogled, istom mjerom. “Ali odbijam izgubiti.”

“Po bilo koju cijenu, ha? Istoga smo kova, vi i ja, i to vrlo rijetkoga kova. Razumijemo što semora napraviti i ne prezamo pred time, bez obzira na osjećaje. Sjećate se lorda kancelara Feekta,dakako.”

Ako se usredotočim na davnu prošlost... “Zlatnog kancelara? Kažu da je četrdeset godinaupravljao Zatvorenim vijećem. Kažu da je upravljao Unijom.” Sult je tako rekao. Sult je rekao daje njegova smrt ostavila prazninu u koju su se i on i Marovia tako silno željeli ugurati. Tamo jepočeo taj ružni ples za mene. Posjetom nadlektora, priznanjem mojeg starog prijatelja SalemaRewsa, uhićenjem Seppa dan Teufela, upravitelja kovnica...

Bayaz pusti jedan krupni prst da prođe po figurama na ploči kao da razmišlja o sljedećempotezu. “Imali smo dogovor, Feekt i ja. Ja sam mu dao moć. On je meni služio, u potpunosti.”

Feekt... temelj na kojem počiva nacija... služio je tebi? Očekivao sam umišljenu veličinu, aliovo je nenadmašno. “Želite da vjerujem da ste cijelo to vrijeme upravljali Unijom?”

Bayaz prezrivo otpuhne. “Još otkad sam iznudio spajanje te prokletinje na hrpu u doba HarodaVelikog, takozvanog. Ponekad je bilo nužno da sam preuzmem stvar u svoje ruke, kao u ovoj zadnjojkrizi. Ali uglavnom sam se držao po strani, iza zastora, i tako.”

“Malo je zagušljivo ondje, čovjek bi pomislio.”

“Neudobna nužda.” Svjetlo svjetiljke sjajilo je u magovu bijelom cereku. “Ljudi vole gledatilijepe marionete, superiore. Čak i najmanji pogled na lutkara može ih silno uzrujati. A mogli bi čakodjednom primijetiti konce oko vlastitih zapešća. Sult je ugledao tračak nečega, iza zastora, ipogledajte samo kakve je nevolje svima prouzrokovao.” Bayaz kvrcne jednu figuru i ona se prevrnena bok pa se lagano zaljulja amo-tamo.

“Pretpostavimo da ste uistinu vi taj veliki arhitekt i da ste nam podarili...” Glokta trkne rukomprema prozoru. Rale dražesnog rasapa. “Sve ovo. Čemu takva velikodušnost?”

“Nisam u potpunosti nesebičan, moram priznati. Khalul je imao Gurkhulce da se bore za njega.Trebao sam i ja svoje vojnike. Čak i najveći generali trebaju male ljude da im drže liniju.” Odsutnopogurne jednu od najmanjih figura naprijed. “Čak i najveći ratnik treba oklop.”

Glokta isturi donju usnu. “No onda je Feekt umro i vi ste ostali goli.”

“Gol kao beba, u ovim godinama.” Bayaz duboko udahne. “I po lošem vremenu, k tome, baš kad

se Khalul spremao u rat. Trebao sam brže osigurati odgovarajućeg nasljednika, ali misli su mi biledrugdje, duboko u knjigama. Što si stariji, godine brže prolaze. Lako je zaboraviti kako ljudi brzoumiru.”

Ikako lako. “Smrt Zlatnoga Kancelara ostavila je vakuum”, promrmlja Glokta, razmišljajući otome. “Sult i Marovia ugledali su priliku da prigrabe moć za sebe i da ostvare vlastite ideje o tomešto bi nacija trebala biti.”

“Strahovito iskrivljene ideje, ispostavilo se. Sult se htio vratiti u imaginarnu prošlost gdje su sesvi držali svojeg mjesta i uvijek radili što im se kaže, a Marovia? Hah! Marovia je htio protratiti moći dati je narodu. Glasovanje? Izbori? Glas običnog čovjeka?”

“Iznosio je takve nekakve ideje.”

“Nadam se da ste vi iznosili prikladnu razinu prezira. Moć narodu?” posprdno će Bayaz. “Nežele je oni. Ne razumiju je. Kog bi vraga napravili s njom kad bi je i imali? Narod je poput djece. Toi jesu djeca. Trebaju nekoga tko će im govoriti što da rade.”

“Nekoga poput vas, pretpostavljam?”

“Tko bi bio prikladniji? Marovia me htio iskoristiti u svojim bijednim spletkama, a cijelo samto vrijeme ja fino koristio njega. Dok se on gložio sa Suitom oko mrvica, igra je već bila dobivena.Potez je to koji sam pripremio još prije nešto vremena.”

Glokta polako kimne. “Jezal dan Luthar.” Naše malo kopile.

“Vaš i moj prijatelj.”

Ali kopile je beskorisno osim ako... “Princ prestolonasljednik Raynault stajao je na putu.”

Mag kvrcne jednu figuru i ona se polako otkotrlja s ploče i stropošta na stol. “Govorimo ovelikim zbivanjima. Moralo je biti gubitaka.”

“Sredili ste da izgleda kao da ga je ubio Žderač.”

“O, i jest.” Bayaz je samodopadno gledao iz sjena. “Ne služe svi koji prekrše Drugi zakonKhalulu. Moj naučnik, Yoru Sulfur, već je dugo sklon pokojem zalogajčiću.” I škljocne svojim dvamaredovima glatkih i ravnih zuba.

“Razumijem.”

“Ovo je rat, superiore. U ratu čovjek mora iskoristiti svako oružje. Suzdržavanje je glupo. Jošgore od toga. Suzdržavanje je kukavičluk. Ali kome ja to držim predavanja. Vama bar ne trebajupoduke iz nemilosrdnosti.”

“Ne.” Urezali su ih u mene u carevim tamnicama i sve ih otad primjenjujem.

Bayaz lagano pogurne jednu figuru naprijed. “Koristan čovjek, taj Sulfur. Čovjek koji jeodavno prihvatio zahtjeve nužde i ovladao vještinom mijenjanja obličja.” On je bio stražar koji jeplakao pred vratima princa Raynaulta. Čuvar koji je posve ispario sljedećeg dana...

“Komadić platna uzet iz izaslanikove odaje”, promrmlja Glokta. “Krvave packe na njegovojhalji.” I tako je nevin čovjek otišao na vješala, i rat između Gurkhula i Unije je procvjetao. Dvijesu prepreke glatko pometene jednim žustrim potezom metle.

“Mir s Gurkhulcima nije odgovarao mojim ciljevima. Bilo je šeprtljavo od Sulfura što jeostavio tako očite dokaze, ali on nije očekivao da bi vama moglo biti stalo do istine kad u rukamaimate tako prigodno objašnjenje.”

Glokta kimne, polako, dok mu se stanje stvari rasplitalo u mislima. “Čuo je za moju istragu odSeverarda, a ja sam imao šarmantan posjet od vašeg hodajućeg mrtvaca, Mauthisa, koji mi je rekaoda stanem ili umrem.”

“Upravo tako. U drugim je prilikama Yoru uzeo drugo lice, nazvao se Štaviteljem i nahuškaonekoliko seljaka na poprilično nedolično ponašanje.” Bayaz si je proučavao nokte. “Ali sve u dobresvrhe, superiore.”

“Da podari sjaj vašoj najnovijoj marioneti. Da postane miljenik naroda. Da se približiplemićima i Zatvorenom vijeću. Vi ste bili izvor glasina.”

“Junačka djela na razorenom zapadu? Jezal dan Luthar?” Bayaz prezrivo otpuhne. “Nije radiogotovo ništa osim što je kukao zbog kiše.”

“Čudesno kakve će gluposti idioti povjerovati ako im dovoljno glasno govoriš. Još ste i Turnirnamjestili.”

“Primijetili ste?” Bayaz se još šire nasmiješi. “Impresioniran sam, superiore, uistinuimpresioniran. Cijelo ste se vrijeme motali jako blizu istine.” A ipak tako daleko. “Ja se ne bihgrizao zbog toga. Imam ja mnogo prednosti. Sult je na kraju napipao odgovore, ali debelo prekasno.Od početka sam sumnjao kakvi bi mu mogli biti planovi.”

“Zato ste mene tražili da ga istražim?”

“To što me niste poslušali sve do zadnjeg časa jako me naživciralo.” “Moglo je pomoći da steme lijepo zamolili.” To bi barem bilo osvježavajuće. “Žao mi je što sam se našao u teškomepoložaju. Slučaj viška gospodara.”

“Ali više ne, je li? Bio sam gotovo razočaran kad sam saznao koliko su ograničena Sultovaistraživanja bila. Sol, svijeće i inkantacije? Kako bijedno adolescentski. Možda dovoljno dapravovremeno dokrajče onog nazovi- demokrata Maroviju, ali ništa što bi meni predstavljalo ikakvuprijetnju.” Glokta je namršteno gledao ploču kvadrata. Sult i Marovia. Uz svu njihovu lukavost, uzsvu njihovu moć, njihovo je ružno malo nadmetanje bilo posve nevažno. Oni su bili tek male figureu ovoj igri. Toliko male da nikad nisu ni naslutili koliko je ploča zapravo ogromna. A što sam onda

ja? Zrnce prašine između kvadrata, u najboljem slučaju.

“A što s tajanstvenim posjetiteljem u vašim odajama onoga dana kad sam vas tek upoznao?”Posjetiteljicom i u mojim odajama, možda? Žena, i hladnoća...

Ljutite se linije usijeku u Bayazovo čelo. “Pogreška iz mojih mladih dana. To više nespominjite.”

“O, kako god vi zapovjedite. A veliki Prorok Khalul?”

“Rat će se nastaviti. Na drugim bojištima i s drugim vojnicima. Ali ovo će biti posljednja bitkavođena oružjem iz prošlosti. Magija curi iz svijeta. Lekcije iz Staroga doba blijede u tamu povijesti.Rađa se novo doba.” Mag napravi nehajnu kretnju rukom i nešto kvrcne u zrak, zaklapara na sredinuploče i nastavi se okretati sve dok nije ploštimice palo uz nepogrešiv zvuk padajućeg novca. Zlatnikod pedeset maraka toplo je i srdačno svjetlucao na svjetlu lampe. Glokta se umalo nasmije. Ah, čak isada, čak i ovdje, uvijek se sve svodi na ovo. .Sve ima svoju cijenu.

“Novac je kupio pobjedu u polupečenom Gurkhulskom ratu kralja Guslava”, reče Bayaz.“Novac je ujedinio Otvoreno vijeće u potpori njihovu kralju-kopiletu. Novac je nagnao nadvojvoduOrsa da pohrli u obranu svoje kćeri i donio prevagu na našu stranu. Sve moj novac.”

“Novac mi je omogućio da zadržim Dagosku onoliko dugo.”

“I znate čiji.” Tko bi pomislio? Prije prvi zelenaš nego prvi mag. Otvoreno i Zatvorenovijeće, pučani i kraljevi, trgovci i mučitelji, svi uhvaćeni u zlatnu mrežu. Mrežu dugova, laži itajni, a svaku je nit na pravo mjesto stavio i kao harfu odsvirao majstor. A što sa sirotimsuperiorom Gloktom, šeprtljavim pajacem? Ima li u slatkoj glazbi mjesta za njegovu gorku notu?Ili će dug mojega života sada stići na naplatu?

“Pretpostavljam da bih vam trebao čestitati na dobro odigranoj partiji”, promrmlja Gloktaogorčeno.

“Bah.” Bayaz odmahne rukom. “Natjerati šačicu primitivaca da se udruže pod onim kretenomHarodom i da se ponašaju civilizirano. Zadržati Uniju u komadu za vrijeme građanskog rata i dovestionu budaletinu Arnaulta na prijestolje. Usmjeravati onu kukavicu Casamira u osvajanje Anglandije.To su bile dobre partije. Ovo nije ništa. Držim sve karte i uvijek ću ih držati. Imam—

Zamara me ovo. “I bla, bla, jebeni bla. Smrad samodopadnosti postaje stvarno zagušljiv. Akome kanite ubiti, spržite me odmah do pepela pa da svršimo s time, ali za ime Božje, nemojte me višedaviti svojim hvalisanjem.”

Jedan su dugi trenutak mirno sjedili i zurili jedan u drugoga preko smračenog stola. Dovoljnodugo da Glokti zadrhti noga, da mu oko počne žmirkati, a krezuba se usta sasuše kao pustinja. Slatkoiščekivanje. Hoće li to biti sada? Hoće H to biti sada? Hoće li— “Da vas ubijem?” upita ga Bayazblago. “I lišim se vašeg razoružavajućeg smisla za humor?”

Ne sada. “Onda... zašto ste mi razotkrili svoju igru?”

“Zato što ću uskoro napustiti Aduu.” Mag se prigne naprijed i grubo mu lice uklizi na svjetlo.“Zato što je bitno da znate gdje počiva moć i gdje će uvijek počivati. Nužno je da, za razliku odSuita, za razliku od Marovije, imate pravu perspektivu. Nužno je... ako ćete mi služiti.”

“Služiti vama?” Radije bih proveo dvije godine u smrdljivoj tami. Radije bih da mi nogusamelju ufaširanac. Radije bih da mi zube iz glave počupaju. Ali budući da sam to sve već obavio...

“Preuzet ćete zadatak koji je nekoć obnašao Feekt. Zadatak koji je obnašalo dvadeset velikanaprije njega. Bit ćete moj predstavnik ovdje u Uniji. Upravljat ćete Zatvorenim vijećem, Otvorenimvijećem i našim zajedničkim prijateljem kraljem. Pobrinut ćete se da dobije nasljednike. Održavatćete stabilnost. Ukratko, pazit ćete na ploču dok mene nema.” “Ali ostatak Zatvorenog vijeća nikadneće—”

“S onima koji su preživjeli već su obavljeni razgovori. Pokoravat će se vašem autoritetu. Podokriljem mojega, dakako.”

“Kako ću—”

“Bit ćemo u kontaktu. Često. Preko mojih ljudi u banci. Preko mojega naučnika, Sulfura.Drugim putevima. Naučit ćete ih.”

“Pretpostavljam da nemam izbora u svemu ovome?”

“Ne osim ako mi ne možete vratiti milijun maraka koje sam vam posudio. Plus kamate.”

Glokta se potapša po prednjici košulje. “Kvragu. Kesa mi je ostala na poslu.”

“Onda se bojim da nemate izbora. Ali zašto biste me odbili? Nudim vam priliku da mipomognete skovati novo doba.” Da uronim ruke do lakta u vaša prljava posla. “Da budete velikčovjek. Najveći čovjek.” Da zajašim Zatvoreno vijeće kao sakati kolos. “Da ostavite svoj likuklesan u kamenu na Kraljevu putu.” Gdje će njegova odvratnost tjerati djecu u plač. Jednom kadpočiste krš i leševe, dakako. “Da utrete put naciji.”

“Pod vašim vodstvom.”

“Naravno. Ništa nije besplatno, znate to.” Mag opet trzne rukom i još se nešto dokotrljapreko ploče kvadrata. Zaustavi se pred Gloktom, u zlatnome sjaju. Nadlektorov prsten. Toliko samse puta sagnuo da poljubim ovaj ovdje kamen. Tko bi ikada pomislio da ću ga jednoga dananositi? Podigne ga i zamišljeno prevrne po rukama. I tako sam se konačno riješio mračnoggospodara, eda bih ustanovio da mi je povodac u rukama jednog drugog, još mračnijeg i dalekomoćnijeg. Ali imam li drugog izbora? Ima li itko od nas zapravo ikakvog izbora? Natakne si prstenna prst. Veliki kamen zabljesne na svjetlu svjetiljke, pun ljubičastih iskri. Od mrtvaca do najvećegmoćnika u kraljevstvu, sve u jednoj večeri. - (gro.zeraWorC ,notus)

“Taman mi je”, promrmlja Glokta.

“Naravno, Vaša Eminencijo. Oduvijek sam znao da će biti.”

RANJENIW est se prene iz sna i pokuša naglo sjesti. Bol mu prostrujiuz jednu nogu, preko prsa, kroz

desnu ruku i ostane ondje pulsirati. Skljoka se natrag, zastenje i ostane buljiti u strop.Nadsvodenikameni strop, prekriven gustim sjenama.

Zvuci su se sad vukli oko njega sa svih strana. Stenjanje i cviljenje, kašljanje i jecanje, ubrzanodahtanje, polagano gunđanje. Povremeni pravi bolan krik. Zvuci između životinjskih i ljudskih. Nekiglas je nešto grleno šaptao negdje lijevo od njega i u beskraj jednolično ponavljao kao štakor kojigrebe po zidovima. “Ne vidim. Prokleti vjetar. Ne vidim. Gdje sam? Ima koga? Ne vidim.”

West gutne, osjećajući kako mu se bolovi pogoršavaju. U bolnicama u Gurkhulu slušao je takvezvukove kad je dolazio posjetiti ranjene vojnike iz svoje čete. Sjećao se smrada i buke u onimgroznim šatorima, očaja ljudi u njima, i više od svega nesavladivu želju da ode i bude međuzdravima. No već je postalo grozno jasno da odlazak ovoga puta neće biti tako lak.

Sad je on jedan od ranjenika. Od drugačije, prezira vrijedne i odvratne vrste. Jeza mu sepolako uvuče u tijelo i pomiješa se s bolom. Koliko je gadno ozlijeđen? Ima li još uvijek sve udove?Pokuša pomaknuti prste na ruci i promigoljiti nožnim prstima, pa stisne zube jer su mu se bolovi uruci i nozi pogoršali. Digne drhtavu lijevu ruku pred lice i okrene je u polumraku. Izgledala mu ječitava, ako ništa drugo, ali bio je to jedini ud koji je uspio pomaknuti, a čak je i to bio porazan trud.Panika mu se uvuče u grlo i stegne ga.

“Gdje sam? Prokleti vjetar. Ne vidim. Upomoć. Upomoć. Gdje sam?” “Daj odjebi više!” Westdrekne, no riječi mu zamru u suhom grlu. Iz njega iziđe tek šuplji kašalj od kojeg mu opet planu pluća.

“Šššš.” Nježan dodir na prsima. “Budi miran samo.”

Zamagljeno mu lice uplovi u vidokrug. Žensko lice, činilo mu se, svijetle kose, ali bilo mu jeteško izoštriti sliku. Sklopi oči i prestane se truditi. Nije zapravo bilo ni toliko bitno. Osjeti nešto nausnama, grlić boce. Počne piti previše žedno, pa iskašlje tekućinu i voda mu se slije niz vrat.

“Sto se dogodilo?” zakrešti.

“Ranjeni ste.”

“To znam. Mislim... u gradu. Onaj vjetar.”

“Ne znam. Mislim da nitko ne zna.”

“Jesmo li pobijedili?”

“Pretpostavljam da... Gurkhulce su istjerali, to da. Ali puno je ranjenih. Puno poginulih.”

Još jedan gutljaj vode. Ovoga puta uspije ga progutati bez gušenja. “Tko ste vi?”

“Ime mi je Ariss. Dan Kaspa.”

“Ariss...” West se mučio s imenom. “Poznavao sam vam bratića. Dobro sam ga poznavao...dobar čovjek. Uvijek je govorio o tome... koliko ste lijepi. I bogati”, promrmlja, blago svjestan da tone bi trebao govoriti, ali nije mogao spriječiti usta. “Vrlo bogati. Poginuo je. U planinama.”

“Znam.”

“Što radite ovdje?”

“Pokušavam pomoći ranjenicima. Bilo bi vam najbolje da sada spavate, ako—”

“Jesam li čitav?”

Stanka. “Da. Sad spavajte, ako možete.”

Njezino se tamno lice zamagli i West pusti oči da se sklope. Zvuci agonije polako izblijede okonjega. Čitav je. Sve će biti u redu.

Netko je sjedio kraj njegova kreveta. Ardee. Njegova sestra. On trepne, promigolji kiselimustima, i na tren nije bio siguran gdje se nalazi.

“Sanjam li?” ona pruži ruku i zarije mu nokte u ruku. “Au!”

“Bolan san, a?”

“Ne”, bio je prisiljen priznati. “Ovo je stvarno.”

Dobro je izgledala. Mnogo bolje nego kad ju je prošli put vidio, to sigurno. Nije imala krvi policu, za početak. A ni pogled pun neprikrivene mržnje. Samo se zamišljeno mrštila. On se pokušapridići u sjedeći položaj, ali ne uspije pa se skljoka natrag. Nije mu ponudila pomoć. Nije to zapravoni očekivao od nje. “Koliko je loše?” upita je.

“Ništa pretjerano ozbiljno, navodno. Slomljena ruka, nekoliko slomljenih rebara i gadnonatučena noga, tako su mi rekli. Nešto posjekotina po licu od kojih bi mogao ostati pokoji ožiljak, alinema veze, ionako sam ja pokupila svu ljepotu u obitelji.”

On otpuhne od smijeha i lecne se od bolova u prsima. “Istina. I pamet.”

“Nemoj se previše gristi zbog toga. Sve sam utrošila da od svojeg života napravim ovaj golemiuspjeh koji vidiš pred sobom. Postignuće je to o kojem ti kao lord maršal Unije možeš samo sanjati.”

“Nemoj”, procijedi, zgrabivši se zdravom rukom preko rebara. “To boli.”

“Ništa manje nego što si zaslužio.”

Smijeh mu brzo splasne i ostanu se neko vrijeme gledati u tišini. Čak mu je i to bilo teško.

“Ardee...” Glas mu zapne u bolnom grlu. “Možeš li... mi oprostiti?”

“Već jesam. Prvi put kad sam čula da si poginuo.” Pokušala se nasmiješiti, vidio je to. Ali jošuvijek je imala onu srditu grimasu oko usta. Vjerojatno bi mu radije zarila nokte u lice nego u ruku.Tada mu je na trenutak gotovo bilo drago što je ranjen. Nije imala izbora nego da bude blaga s njim.“Dobro da nisi. Mrtav, mislim...” Namršteno pogleda preko ramena. Došlo je do nekakvogkomešanja na drugom kraju izduljenog podruma. Povišeni glasovi, zveket oklopljenih koraka.

“Kralj!” Tko god to bio, zacvilio je to od uzbuđenja. “Kralj je opet došao!”

Okolo u krevetima ljudi su okretali glave, podbočili se na laktove. Nervozno se uzbuđenješirilo od kreveta do kreveta. “Kralj?” šaputali su, uznemirenih i nestrpljivih lica, kao da imajuprivilegij svjedočiti božanskom ukazanju.

Nekoliko se figura kretalo kroz sjene na drugom kraju hodnika. West se naprezao da vidi, alinije vidio više od metala koji se sjajio u tami. Prvi obris zaustavi se pokraj ranjenika nekolikokreveta dalje.

“Dobro vas tretiraju?” Glas neobično poznat, neobično drugačiji.

“Da, gospodine.”

“Trebate li možda nešto?”

“Poljubac dobre žene?”

“Rado bih vam udovoljio, ali bojim se da sam ja samo kralj. Mi kraljevi smo bitno brojniji oddobrih žena.” Ljudi se nasmiju iako nije bilo smiješno. West pretpostavi da je to što se ljudi smijutvojim lošim šalama jedna od prednosti monarha.

“Možda... možda još jednu deku, gospodine. Hladno je ovdje po noći.”

“Naravno.” Silueta trgne prstom prema čovjeku iza sebe. Lordu Hoffu, West sada ustanovi, kojise vukao na pristojnoj udaljenosti. “Po još jednu deku za svakoga ovdje.”

Lord komornik, strah i trepet iz dvorane za audijencije, skrušeno kimne glavom kao krotkodijete. Kralj se uspravi pa istupi na svjetlo.

Jezal dan Luthar, naravno, a opet, bilo je teško povjerovati da je to onaj isti čovjek, i to nesamo zbog raskošnog krznenog plašta i zlatnog vjenčića na čelu. Doimao se višim. Još uvijek je bionaočit, ali ne više bebast. Duboki ožiljak na bradatoj čeljusti davao mu je auru snage. Arogantnipodsmijeh pretvorio se u namršten zapovjedni izraz. Bezbrižno šepurenje pretvorilo se u odlučankorak. Polako je prolazio niz prolaz između poljskih kreveta i obraćao se svakom čovjeku, rukovaose s njima, zahvaljivao im, obećavao im pomoć. Nikoga nije previdio.

“Živio kralj!” netko progrglja kroz stisnute zube.

“Ne! Ne. Klicanje ste vi zaslužili, moji hrabri prijatelji! Vi koji ste se žrtvovali u moje ime.Vama sve dugujem. Samo su uz vašu pomoć Gurkhulci poraženi. Samo je uz vašu pomoć Unijaspašena. Ne zaboravljam dug, obećavam vam to!”

West je zurio. Tko god bila ta čudna utvara koja izgleda kao Jezal dan Luthar, govorila je kaopravi monarh. West gotovo osjeti apsurdnu želju da se izvuče iz kreveta i klekne. Jedan od ranjenikapokuša upravo to dok je kralj prolazio uz njegov krevet. Jezal ga zadrži blagom rukom na prsa,nasmiješi mu se i potapša ga po ramenu kao da cijeli život pruža pomoć ranjenicima, umjesto da seopija po ćumezima s ostalim časnicima i kuka i zbog ono malo bijednih zadataka koje je dobio.

Približi se i ugleda Westa kako ondje leži. Lice mu se ozari, iako mu je u osmijehu nedostajaojedan zub. “Collem West!” reče on i požuri prema njemu. “Mogu najiskrenije reći da mi nikad uživotu nije bilo ovoliko drago da ti vidim lice.”

“Ovaj...” West je pomicao usta, ali nije uopće znao što da kaže.

Jezal se okrene njegovoj sestri. “Ardee... nadam se da si dobro.”

“Jesam.” Ona ne reče više ništa. Zurili su jedno u drugo jedan dug i iznimno neugodan trenutak,bez riječi.

Lord Hoff namršteno je gledao kralja, pa Westa, pa Ardee. Ugura se malo između njih dvoje.“Vaša Visosti, trebali bismo—”

Jezal ga bez truda ušutka podignutom rukom. “Vjerujem da ćeš mi se uskoro pridružiti uZatvorenome vijeću, Weste. Malo mi ondje nedostaje neko prijateljsko lice, iskreno. Dobre savjeteda i ne spominjem. Uvijek si bio vrelo dobrih savjeta. Nikad ti na tome nisam zahvalio. Pa, mogu tizahvaliti sada.”

“Jezale... hoću reći, Vaša Visosti—”

“Ne, ne. Za tebe ću uvijek biti Jezal, nadam se. Dobit ćeš, naravno, sobu u palači. Dobit ćeškraljevskog liječnika. Sve moguće. Pobrinite se za to, molim vas, Hoffe.”

Lord komornik se nakloni. “Dakako. Sve će biti sređeno.”

“Dobro. Izvrsno. Drago mi je da si dobro, Weste. Ne mogu si priuštiti da te izgubim.” Kraljkimne, njemu pa njegovoj sestri. Onda se okrene i nastavi dalje, rukovati se i govoriti utješne riječi.Kao da ga je bazen nade okruživao dok je prolazio. Očaj se nagura za njim. Osmijesi izblijede kakoje prolazio dalje. Ljudi su padali natrag na krevete, lica zamračenih bolom.

“Izgleda da ga je odgovornost popravila”, promrmlja West. “Gotovo do neprepoznatljivosti.”

“Što misliš, koliko će to potrajati?”

“Volio bih vjerovati da će ostati tako, ali ja sam uvijek bio optimist.” “To je dobro.” Ardee jegledala kako veličanstveni novi kralj Unije hoda od njih, a ranjenici se s mukom dižu od kreveta ne bi

li mu barem načas dotakli plašt. “Da barem jedno od nas to može biti.”

“Maršale West!”

“Jalenhorm. Drago mi je da vas vidim.” West povuče deke zdravom rukom, pomakne nogepreko ruba kreveta i trzajući se pridigne u sjedeći položaj. Ljudina se protegne i rukuje se s njim, paga potapša po ramenu. “Dobro izgledate!”

West se slabašno osmjehne. “Svakim danom sve bolje, majore. Kako mi je vojska?”

“Posrće bez vas. Kroy drži sve na okupu. Nije tako loš taj general, kad se čovjek navikne nanjega.”

“Ako vi tako kažete. Koliko smo ljudi izgubili?”

“Još uvijek je teško reći. Stanje je malo kaotično. Cijele čete nedostaju. Improvizirane jediniceganjaju zaostale Gurkhulce preko pola okruga. Mislim da još neko vrijeme nećemo znati brojke. Neznam hoćemo li ih ikada znati. Nitko nije dobro prošao, ali deveta pukovnija se borila na zapadnomkraju Agrionta. Oni su pretrpjeli najgori dio...” Pokušao je naći pravu riječ. “Onoga.”

West se namrgodi. Sjećao se onog crnog stupa u kojem su se stvari vrtložile, i koji je sezao odizmučene zemlje do oblaka koji su se vrtjeli ukrug. Krša koji je šibao nebo i vjetra koji je vrištaoposvuda oko njega. “Što je... to... bilo?”

“Ubijte me ako znam.” Jalenhorm odmahne glavom. “Ako itko zna. Ali priča se da je Bayaznekako bio upetljan. Pola Agrionta je u ruševinama i jedva su počeli razgrtati šutu. Nikad nistevidjeli ništa slično, kunem vam se. Puno je ljudi mrtvo ispod toga. Tijela su naslagana naotvorenom...” Jalenhorm duboko udahne. “A svakoga ih dana umire još. Puno se ljudi razbolijeva.”Strese se. “Ta... boleština.”

“Bolest. Uvijek je dio rata.”

“Ne ovakva. Sad ima na stotine slučajeva. Neki umru u roku od jednoga dana, gotovonaočigled. Nekima treba dulje. Usahnu do kosti i kože. Ima ih pune dvorane. To su smrdljiva,beznadna mjesta. Ali vi se ne morate time zamarati.” Strese se. “Moram ići.”

“Već?”

“Bio je ovo leteći posjet, gospodine. Pomažem u organizaciji Poulderova ispraćaja, možete livjerovati? Dobit će svečani pogreb, po kraljevu nalogu... drugim riječima Jezalovu. Jezala danLuthara.” Ispuše obraze. “Čudna posla.”

“Najčudnija.”

“Cijelo to vrijeme. Kraljev je sin sjedio među nama. Znao sam da mora postojati neki razlogzašto mu tako prokleto dobro ide u kartama.” Još jedanput pljasne Westa po leđima. “Drago mi jevidjeti da ovako dobro izgledate, gospodine. Znao sam da vas neće dugo zadržati prikovanog uz

krevet!”

“Klonite se nevolja!” West vikne za njim kad je stigao do vrata.

“Uvijek!” Ljudina se naceri dok ih je zatvarao.

West uzme štap s jedne strane kreveta i stisne zube dok se dizao na noge. Othramaprostranstvom kockastih pločica do prozora, jedan po jedan pažljiv korak, i konačno stane trepćući ujutarnje sunce.

Dok je gledao u vrtove palače, bilo mu je teško povjerovati da je uopće bilo rata, da postojerali ruševina i hrpe mrtvih. Travnjaci su bili uredno podšišani, šljunak dobro pograbljan. Zadnje jesmeđe lišće popadalo s drveća i ostavilo glatko drvo onako crno i golo.

Bila je jesen kad je krenuo za Anglandiju. Zar je moguće da je to bilo prije samo godinu dana?Preživio je četiri velike bitke, opsadu, zasjedu, krvavi okršaj. Svjedočio je dvoboju do smrti. Stajaoje u središtu velikih zbivanja. Preživio je stotine kilometara mukotrpnog pješačenja kroz hladnuanglandsku zimu. Pronašao je nove drugove na najnevjerojatnijim mjestima i gledao kako muprijatelji umiru pred očima. Burr, Kaspa, Cathil, Trodrvaš, svi su se vratili u blato, kako toSjevernjaci kažu. Gledao je u lice smrti i izvukao se. S neugodom pomakne bolnu ruku u povoju.Golim je rukama ubio prestolonasljednika Unije. Uzdigao se, igrom slučaja koja graniči snemogućim, do jednog od najviših položaja u zemlji.

Sadržajna godina.

A sad je gotova. Mir, svojevrstan. Grad je u ruševinama i svatko treba učiniti svoj dio, alisamome sebi duguje odmor. To mu sigurno nitko neće zamjeriti. Možda bi mogao zatražiti da ga Arissdan Kaspa njeguje. Bogata i lijepa sestra zvuči kao upravo ono što mu treba...

“Ne bi smio ustajati.” Ardee je stajala na vratima.

On se naceri. Bilo ju je lijepo vidjeti. Zadnjih su si nekoliko dana bili bliski. Gotovo onakokako je bilo nekada, dok su još bili djeca. “Ne brini. Svakim sam danom sve jači.”

Ona došeta do prozora. “O da, za par tjedana bit ćeš jak kao curica. Vraćaj se u krpe.” Provučemu jednu ruku ispod njegove i uzme mu štap iz ruke pa ga počne voditi natrag kroz sobu. West se nijeni pokušao opirati. Ako će iskreno, ionako se već polako umorio. “Nećemo ništa riskirati”, govorilaje. “Ti si mi sve što imam, žao mi je što to moram reći. Ako ne brojimo onog drugog invalida, mogdragog prijatelja Sanda dan Gloktu.” West umalo prasne u smijeh. “To je upalilo?”

“Čovjek je potpuno odvratan, naravno, na neki način. Zastrašujući i jadan u isti mah. A ipak...kako nisam imala s kim drugim razgovarati, nekako mi je neobično prirastao srcu.”

“Hm. Nekoć je bio odvratan na posve drugi način. Nikad mi nije bilo jasno zašto je meni ondaprirastao srcu. A ipak jest. Valjda nema—” Osjeti iznenadan mučan grč u želucu, zatetura i umalopadne, potone na krevet, s ukočenom nogom ispruženom pred sobom. Vid mu se zamaglio i zavrtjelomu se u glavi. Zaroni lice u dlanove i stisne zube kad mu je slina navrla u usta. Osjeti Ardeenu ruku

na ramenu.

“Jesi li dobro?”

“A da, samo... imam napadaje mučnine u zadnje vrijeme.” Osjećaj je već prolazio. Protrljabolne sljepoočnice, a onda zatiljak. Digne glavu i opet joj se nasmiješi. “Siguran sam da nije ništa.”

“Collem...”

Među prstima je imao zaglavljenu kosu. Mnogo kose. Vlastite, sudeći po boji. Zatrepće u nju,zbunjen, a onda se nakašlje od smijeha, u nevjerici. Vlažnim, slankastim smijehom ispod rebara.“Znam da ćelavim već godinama,” zakrešti, “ali stvarno, ovo je malo previše.”

Ardee se nije smijala. Zurila je u njegove ruke, očiju razrogačenih od užasa.

DOMOLJUBNE DUŽNOSTIGlokta se lecne kad se pažljivo spustio na svoju fotelju. Nije bilo fanfara koje bi obilježile

trenutak kad je njegova bolna guzica dotakla tvrdo drvo. Nije bilo aplauza. Samo zvučan škljocajnjegova užarenog koljena. A ipak je to trenutak od najveće moguće važnosti, i ne samo za mene.

Dizajneri pokućstva u Bijeloj odaji odvažili su se kročiti onkraj strogoće i stupiti u carstvokrajnje nelagode. Čovjek bi pomislio da će se potruditi i staviti malo tapecirunga za najvažnijeljude u kraljevstvu. Možda je namjera bila podsjetiti stanare da se nikad ne smiju previšeraskomotiti na vrhu moći. Pogleda postrance i primijeti da ga Bayaz promatra. Hah, nelagoda jeionako najbolje što ikad osjećam. Nisam li to često govorio? Lecne se kad se pokušao domigoljitimalo naprijed, a noge stolice glasno zaškripe po podu.

Nekoć davno, dok sam još bio zgodan, mlad i perspektivan, sanjao sam da ću jednoga danasjediti za ovim stolom kao plemeniti lord maršal, ili cijenjeni vrhovni sudac, ili čak prečasni lordkomornik. Tko bi ikada posumnjao, čak i u najmračnijim trenucima, da će prelijepi Sand danGlokta jednoga dana sjediti u Zatvorenom vijeću kao strašni, omraženi i svemoćni nadlektorInkvizicije? Jedva je suzbio osmijeh s krezubih usta kad se skljokao natrag na nepopustljivo drvo.

Nisu svi, međutim, izgledali oduševljeno njegovim naglim ustoličenjem. Kralj Jezal je naročitomrko gledao Gloktu s najdubljom mogućom antipatijom. “Nevjerojatno kako vam je već potvrđenpoložaj”, obrecne se.

Bayaz se umiješa. “Takve stvari znaju ići brzo ako postoji volja, Vaše Veličanstvo.”

“Na kraju krajeva,” primijeti Hoff i odvoji rijedak trenutak od svojeg pehara da pomete stolmelankoličnim pogledom, “broj nam je žalosno reduciran.”

Živa istina. Nekoliko je fotelja stršalo značajno prazno. Maršal Varuz je nestao, pretpostavljase da je mrtav. Sigurno je mrtav, s obzirom na to da je vodio obranu s Kule lanaca, građevine kojaje sad razbacana naširoko po ulicama grada. Zbogom, stari učitelju mačevanja, zbogom. Vrhovnisudac Marovia također je ostavio ispražnjeno mjesto. Nesumnjivo još uvijek pokušavaju sastrugatismrznuto meso sa zidova njegova ureda. Adio, moj trećiprošče, bojim se. Lord Valdis, zapovjednikvitezova glasnika, nije bio prisutan. Stražario je na južnim dverima, koliko sam čuo, kad suGurkhulci aktivirali svoj eksplozivni prah. Tijelo nikad nije pronađeno, niti će ikad biti,pretpostavljamo. Lord admiral Reutzer također je bio odsutan. Ranjen na moru kratkim mačem utrbuh. Ne očekuje se da će preživjeti, nažalost.

Uistinu, na vrhu moći manja je gužva nego što je nekoć bila.

“Maršal West nam se nije mogao pridružiti?” upita lord kancelar Halleck.

“Ispričao se da ne može.” General Kroy kao da je svaku riječ trgao zubima. “Zamolio me da gazamijenim i govorim uime vojske.”

“A kako je maršal?”

“Ranjeno.”

“I usto je pokupio onu iscrpljujuću bolest koja je nedavno pomela Agriont”, doda kralj, koji sepreko stola mrštio prvome magu.

“Žalosno.” Bayazovo lice nije odavalo ni najmanji trag žaljenja ni ičega drugog.

“Grozota”, jadao se Hoff. “Liječnici su posve zbunjeni.”

“Rijetki prežive.” Lutharov pogled postao je upravo ubojit.

“Usrdno se nadajmo”, zanio se Torlichorm, “da je maršal West jedan od rijetkih.” Stvarno,nadajmo se. Iako nada ništa ne mijenja.

“Onda na posao?” Vino zagrglja iz vrča kad si je Hoff krenuo nalijevati drugi pehar otkad jeušao u prostoriju. “Kako ide kampanja, generale Kroy?”

“Gurkhulska je vojska potpuno razbijena. Potjerali smo ih sve do Kelna, gdje su rijetki uspjelipobjeći s ostatkom flote. Brodovlje nadvojvode Orsa u tome ih je, međutim, spriječilo. Gurkhulskainvazija je gotova. Pobjeda je naša.” A ipak, mršti se kao da priznaje poraz.

“Izvrsno.”

“Narod duguje veliku zahvalu svojim hrabrim vojnicima.”

“Čestitamo vam, generale.”

Kroy je zurio u površinu stola. “Čestitke idu maršalu Westu koji je davao zapovijedi i generaluPoulderu i ostalima koji su dali živote izvršavajući ih. Ja sam bio tek promatrač.”

“Ali odigrali ste svoj dio, i to zavidno.” Hoff podigne pehar. “S obzirom na nesretni nestanakmaršala Varuza, uvjeren sam da će vam Njegovo Veličanstvo uskoro uručiti promaknuće.” Bacipogled prema kralju, i Luthar nimalo entuzijastično progunđa u znak slaganja.

“Bit će mi čast služiti na kojem god mjestu Njegovo Veličanstvo odluči, dakako. Zatvorenicisu, međutim, važnija briga. Imamo ih na tisuće, a nemamo hrane za—”

“Nemamo dovoljno hrane ni za vlastite vojnike, vlastite građane, vlastite ranjenike”, reče Hoff,brišući mokre usne.

“Da tražimo otkupninu od cara za sve vrednije ljude?” predloži Torlichorm.

“Bilo je strahovito malo vrednijih ljudi u čitavoj prokletoj vojsci.” Bayaz je namršteno gledaoniz stol. “Ako nisu vrijedni caru, onda sigurno nisu vrijedni ni nama. Neka umru od gladi.”

Nekoliko ljudi nelagodno se promeškolji. “Govorimo o tisućama života—” počne Kroy.

Pogled prvog maga padne na njega kao ogroman kamen i zgnječi njegove primjedbe kaopalačinku. “Znam o čemu govorimo, generale. O neprijateljima. Agresorima.”

“Sigurno možemo pronaći neki način?” ubaci se kralj. “Zar ih ne možemo otpremiti natrag nakantske obale? Bio bi to sramotan epilog našoj pobjedi kad—”

“Svaki zarobljenik kojeg hranimo jedan je građanin koji mora ostati gladan. To vam je užasnaračunica moći. Teška je to odluka, Vaše Veličanstvo, ali samo takve i donosimo u ovoj sobi. Što vimislite, nadlektore?” Pogledi kralja i svih staraca na visokim stolicama okrenu se prema Gkkii.Ah,znamo što se mora napraviti i ne prezamo pred time, i tako dalje. Pustimo čudovište da izrečepresudu pa da se mi ostali možemo osjećati kao časni ljudi. “Nikad nisam bio naročit obožavateljGurkhulaca.” Glokta slegne bolnim ramenima. “Neka gladuju.”

Kralj Jezal usuče se dublje u prijestolje s još mrkijom grimasom. Je li moguće da je našmonarh mrvicu manje pripitomljen nego što bi to prvi mag volio vjerovati? Lord kancelar Halleckpročisti grlo. “Sad kad smo izvojevali pobjedu, prva nam je briga nesumnjivo raščišćavanje ruševinai popravljanje štete koju je izazvala...” nervozno pogleda postrance u Bayaza pa natrag. “Gurkhulskaagresija.”

“Tako je.”

“Ponovna izgradnja. Svi se slažemo.”

“Troškovi”, i Halleck se trgne kao da mu je ta riječ prouzročila bol, “raščišćavanja ruševinasamo u Agriontu mogli bi doseći više desetaka tisuća maraka. Cijena ponovne izgradnje, višemilijuna. Još kad usto uzmemo u obzir pozamašnu štetu u gradu Adui... troškovi...” Halleck opet gutnei jednom rukom protrlja loše obrijanu bradu. “Teško je i nagađati koliki bi mogli biti.”

“Možemo samo dati sve od sebe.” Hoff tužno odmahne glavom. “I odvajati marku po marku.”

“Ja, za početak, predlažem da se obratimo plemićima”, reče Glokta. S nekoliko se strana začujegunđanje u znak slaganja.

“Njegova Eminencija mudro zbori.”

“Oštro kresanje ovlasti Otvorenog vijeća”, reče Halleck.

“Oštri porezi za one koji nisu pružili materijalnu podršku u nedavnom ratu.”

“Odlično! Okljaštrit ćemo jedra tim plemićima. Vražji paraziti.”

“Temeljite reforme. Vraćanje zemlje kruni. Porez na nasljedstvo.”

“Na nasljedstvo! Kako nadahnuta ideja!”

“I lordove guvernere moramo vratiti pod naše okrilje.”

“Skalda i Meeda. Da. Predugo već uživaju preveliku nezavisnost.”

“Meeda ne možemo kriviti, njegova provincija je u raspadu—”

“Nije riječ o krivnji”, Bayaz reče. Bome nije, svi znamo na kome ona leži. “Riječ je o kontroli.Pobjeda nam je dala priliku da provedemo reforme.”

“Moramo se centralizirati!”

“I Westport. Predugo su nas nastojali zavaditi s Gurkhulcima.”

“Sad nas trebaju.”

“Možda da proširimo Inkviziciju na njihov grad?” predloži Glokta. “Uporište u Styriji!”

“Moramo se ponovno izgraditi!” Prvi mag lupi mesnatom šakom o stol. “Bolji i veličanstvenijinego ikad prije. Spomenici na Kraljevu prilazu možda su popadali, ali ostavili su prostora za nove.”

“Nova era prosperiteta”, reče Halleck zacakljenih očiju.

“Nova era moći”, reče Hoff i podigne pehar.

“Zlatno doba?” Bayaz podigne pogled preko stola prema Glokti. “Doba jedinstva i prilika zasve!” reče kralj.

Njegov prijedlog izazove pomalo mlaku reakciju. Oči s nelagodom zakolutaju prema kraljevukraju stola. Kao da je glasno prdnuo, a ne pro govorio. “Ovaj... da, Vaše Veličanstvo”, reče Hoff.“Prilika.” Za sve koji imaju dovoljno sreće da sjede u Zatvorenom vijeću, naime.

“Možda veći porezi za trgovačke gilde?” ponudi Halleck. “Kao što je naš prošli nadlektor imaona umu. I banke. Takav bi potez mogao proizvesti ogromne prihode—”

“Ne”, reče Bayaz odrješito. “Ne gilde, ne banke. Slobodno poslovanje tih plemenitih institucijaosigurava bogatstvo i sigurnost svima. Budućnost nacije počiva u trgovini.”

Halleck skrušeno pogne glavu. S više od mrvice straha, vidim li ja to dobro? “Dakako, lordeBayaze, u pravu ste. Spremno priznajem pogrešku.” Mag glatko nastavi dalje. “Možda bi, međutim,banke bile spremne dati kredit kruni.”

“Odlična ideja”, reče Glokta bez oklijevanja. “Bankarska kuća Valint i Balk vrlo je pouzdanainstitucija duge tradicije. Bili su mi od neprocjenjive pomoći dok sam pokušavao obraniti Dagosku.Siguran sam da se opet možemo osloniti na njihovu pomoć.” Bayazov osmijeh bio je gotovoneprimjetan. “U međuvremenu, kruna je zaplijenila zemlju, imovinu i titule veleizdajnika lordaBrocka. Njihovom ćemo prodajom privrijediti značajan iznos.”

“A što je s njime samime, nadlektore?”

“Izgleda da je pobjegao iz zemlje zajedno sa zadnjim Gurkhulcima. Pretpostavljamo da je jošuvijek njihov... gost.”

“Njihova marioneta, mislite.” Bayaz srkne kroz zube. “Žalosno. Mogao bi nam i dalje pričinjatinezadovoljstvo.”

“Dvoje od njegove djece pod ključem su u Kući pitanja. Kći i jedan od sinova. Možda bismomogli organizirati razmjenu—”

“S Brockom? Hah!” drekne Hoff. “Taj ne bi dao vlastiti život ni za cijeli svijet i sve u njemu.”

Glokta digne obrve. “Onda možda demonstracija namjere? Jasna poruka da izdaju nećemotolerirati ni sada ni ikada?”

“Takvu poruku nikad nije loše poslati”, progunđa Bayaz uz potvrdno mrmljanje staraca.

“Javno proglašavanje Brockove krivnje, dakle, i njegove odgovornosti za uništenje gradaAdue. Popraćeno dvostrukim vješanjem.” Šteta njihova što su se rodili tako ambicioznom ocu, alisvi vole javna smaknuća. “Želi li netko neki posebni dan ili—”

“Neće biti nikakvih vješanja.” Kralj se mirno mrštio Bayazu.

Hoff zatrepće. “Ali Vaša Visosti, ne možete dopustiti—”

“Bilo je već dovoljno krvoprolića. I više nego dovoljno. Oslobodite djecu lorda Brocka.” Okostola se začuje nekoliko oštrih udaha. “Dopustite im da se pridruže ocu ili da ostanu u Uniji kaoprivatne osobe, kako god žele.” Bayaz ga je zlokobno strijeljao pogledom s drugog kraja prostorije,ali kralj nije izgledao zastrašeno. “Rat je završio. Mi smo pobijedili.” Rat nikad ne završava.Pobjeda je privremena. “Radije bih liječio rane nego da ih produbljujem.” Ranjeni neprijateljnajbolji je neprijatelj, najlakše ga je ubiti. “Ponekad se milošću dobiva više nego surovošću.”

Gokta pročisti grlo. “Ponekad.” Iako ja osobno još nisam vidio takav slučaj.

“Dobro”, reče kralj glasom koji ne trpi prigovore. “Onda je to riješeno. Imamo li drugih hitnihposlova? Moram obići bolnice, a onda još jednom na raščišćavanje ruševina.”

“Dakako, Vaša Visosti.” Hoff se ulizivački nakloni. “Vaša briga za podanike služi vam načast.”

Jezal se zagleda u njega na trenutak, a onda otpuhne i ustane. Već je napustio prostoriju prijenego što je većina staraca uopće ustala na noge. A meni treba još dulje. Kad se Glokta konačnoiskobeljao iz fotelje i s grimasom na licu ustao, ustanovi da Hoff stoji pokraj njega, s namrštenimizrazom na rumenom licu. “Imamo problemčić”, promrmlja.

“Stvarno? Nešto što ne možemo iznijeti pred ostatkom Vijeća?”

“Bojim se da je tako. Nešto što bi, konkretnije, bilo najbolje ne spominjati pred NjegovimVeličanstvom.” Hoff baci brz pogled preko ramena, pričeka da zadnji starci povuku vrata za sobom iostave ih nasamo. Tajne, znači? Kako nevjerojatno uzbudljivo. “Sestra našeg odsutnog lordamaršala.”

Glokta se smrkne. Ajme majko. “Ardee West? Što s njom?”

“Od pouzdanog sam izvora čuo da se našla... u nevolji.”

Dobro poznata bujica trzaja projuri lijevom stranom Gloktina lica. “A je li?” Koja šteta.“Iznimno ste dobro informirani o osobnim stvarima dotične dame.”

“Dužnost mi je da budem.” Hoff se prigne bliže i zapahne Gloktu vinskim zadahom kad jepočeo šaptati. “Kad uzmete u obzir tko bi vrlo lako mogao biti otac.”

“A to je?” Iako mislim da obojica već naslućujemo odgovor.

“Tko drugi nego kralj?” procijedi Hoff ispod glasa, s notom panike u glasu. “Sigurno već dobroznate da su bili upleteni u... aferu, da se fino izrazim, prije njegove krunidbe. Nije to baš neka tajna.A sad ovo? Kopile! Kad ni kraljev vlastiti dolazak na prijestolje nije bio najčišći? Kad još uvijekima toliko neprijatelja u Otvorenom vijeću? Takvo bi dijete mogli upotrijebiti protiv nas kad bi se zanjega pročulo, a naravno da hoće!” Prigne se još bliže. “Takvo bi nešto predstavljalo prijetnjudržavi.”

“Uistinu”, Glokta će ledeno. Sve je to nažalost istina. Koja grozna, grozna šteta.

Hoffovi debeli prsti nervozno su se petljali. “Znam da ste povezani s dotičnom damom injezinom obitelji. Posve vas razumijem ako je ovo odgovornost od koje biste radije oprali ruke.Mogu to srediti bez—”

Glokta nabaci svoj najluđi cerek. “Želite li insinuirati da nisam dovoljno okrutan za umorstvotrudne majke, lorde komorniče?” Glas mu glasno odzvoni od tvrdih bijelih zidova, nemilosrdan kaoubod nožem.

Hoff se strese i pogled mu nervozno poleti prema vratima. “Siguran sam da ne biste prezali nipred kojom domoljubnom dužnošću—”

“Dobro. Onda možete biti na miru. Naš zajednički prijatelj nije me izabrao za ovu ulogu zbogmojeg dobrog srca.” Sve samo ne to. “Ja ću riješiti tu situaciju.”

Ista mala ciglena kuća u istoj ni po čemu posebnoj ulici koju je Glokta prije toliko čestoposjećivao. Ista ona kuća u kojoj sam proveo toliko ugodnih popodneva. Najbliže što sam došaougodi otkad su me slinavog izvukli iz carevih tamnica. Spusti desnu ruku u džep i osjeti kako mu jehladan metal očešao prste. Zašto ja ovo radim? Zašto? Zato da bi pijani seronja Hoff mogaoobrisati čelo jer je izbjegao nesreću? Zato da bi Jezal dan Luthar mogao za dlaku sigurnije sjeditina svom marionetskom prijestolju? Iskrivi kuk u jednu stranu, pa u drugu dok nije čuo škljocaj uleđima. Ona zaslužuje toliko više. Ali takva je grozna računica moći. Gurne kapiju, othrama do

ulaznih vrata i elegantno pokuca. Prođe trenutak prije nego što je plaha sluškinja otvorila. Možda jeona obavijestila našeg dvorskog pijanca lorda Hoffa o nezgodnoj situaciji? Povede ga doprenamještene dnevne sobe uz ništa više od mrmljanja i ostavi ga ondje da bulji u malu vatru umalom kaminu. On uhvati tračak vlastitog odraza u ogledalu iznad kamina i namršti se.

Tko je taj čovjek? Ta poharana ljuštura? Ta gegava lešina? Može li se to uopće nazvatilicem? Tako izobličeno i tako naborano, tako izrezbareno bolom. Koja je to odvratna, bijednavrsta? O, ako ima Boga, neka me zaštiti od ovog stvora!

Pokuša se nasmiješiti. Divlje brazde usijeku mu se u mrtvački blijedu kožu, i odurna se ruparazjapi između zubi. Kut usta mu zadrhti, lijevo oko počne trzati, uže od drugoga i omeđeno upaljenimcrvenilom. Osmijeh kao da obećava užase sigurnije nego namrštena grimasa.

Je li ikad itko izgledao više kao zločinac? Je li ikad ijedan čovjek bio veće čudovište? Je liiza te maske mogla ostati makar trunka ljudskosti? Kako je prekrasni Sand dan Glokta postao...ovo? Ogledala. Još su gora od stepenica. Usta mu se iskrive s gnušanjem dok se okretao.

Ardee je stajala na vratima i gledala ga u tišini. Izgledala je dobro, po njegovu mišljenju,jednom kad je nadvladao neugodno iznenađenje da ga promatra. No dobro, možda već s malozaobljenim trbuščićem? Tri mjeseca već? Možda četiri? Uskoro ga više neće moći sakriti.

“Vaša Eminencijo.” Odmjeri ga od glave do pete dok je ulazila u sobu. “Bijelo vam dobropristaje.”

“Zbilja? Ne čini ti se da mi mrtvački kolutovi oko grozničavih očiju izgledaju još tamnije?”

“Ma ne, nipošto. Savršeno vam ističe sablasnu bljedoću.”

Glokta se krezubo iskesi. “Upravo sam taj efekt želio postići.”

“Došao si me povesti u još jedan obilazak kroz kanalizaciju, smrt i mučenje?”

“Tu izvedbu, avaj, vjerojatno nikad neće biti moguće ponoviti. Čini se da sam ispucao svesvoje prijatelje i većinu neprijatelja u tom jednom bacanju.”

“A nažalost ni gurkhulska nam se vojska više ne može pridružiti.”

“Imaju posla drugdje, koliko čujem.” Gledao ju je kako prolazi do stola i gleda kroz prozorprema ulici, s kojeg je danje svjetlo kroz polumrak obasjavalo rub njezina obraza.

“Ti si, pretpostavljam, dobro?” upita ga.

“Zaposleniji i od Gurkhulaca. Imam strahovito puno posla. Kako ti je brat? Namjeravao samga posjetiti, ali.." Ali sumnjam da bih čak i ja mogao podnijeti smrad vlastite dvoličnosti kad bihotišao. Ja izazivam bol. Njezino olakšavanje meni je nepoznat jezik.

Ardee je gledala u svoje noge. “Sad mu je stalno mučno. Svaki put kad ga posjetim sve je

mršaviji. Jedan mu je zub ispao dok sam ja bila kod njega.” Slegne ramenima. “Samo je ispao dok jepokušavao jesti. Skoro se ugušio njime. Ali što ja tu mogu? Što itko može?”

“Iskreno mije žao što to čujem.” Ali to ništa ne mijenja. “Siguran sam da si mu od velikepomoći.” Siguran sam da mu nema pomoći. “A kako si ti?”

“Bolje od većine, pretpostavljam.” Ona duboko uzdahne, strese se pa se pokuša nasmiješiti.“Hoćeš li vina?”

“Ne, ali nemoj da te to sprečava.” Znam da nikad nije.

No ona samo primi bocu na trenutak pa je odloži natrag. “Pokušavam smanjiti piće u zadnjevrijeme.”

“Oduvijek sam mislio da bi trebala.” Polako korakne prema njoj. “Onda, osjećaš li mučnineujutro?”

Ona naglo skrene pogled u stranu pa gutne, i tanki joj mišići iskoče iz vrata. “Znaš?”

“Ja sam nadlektor”, reče kad joj se približio. “Ja bih trebao sve znati.” Ramena joj klonu, glavase spusti, i ona se nagne naprijed s objema rukama na rubu stola. Glokta je sa strane vidio da jojkapci trepere. Trepće suze. Uz sav njezin gnjev i pamet, treba spašavanje kao i bilo tko drugi. Alinema joj tko priteći u pomoć. Tu sam samo ja.

“Pretpostavljam da sam sve pošteno zabrljala, baš kao što je moj brat rekao da hoću. Baš kaošto si i ti rekao. Sigurno si razočaran.”

Glokta osjeti kako mu se lice krivi. Nešto nalik osmijehu, možda. Ali bez previše veselja unjemu. “Veći sam dio života proveo razočaran. Ali ne tobom. Okrutan je ovo svijet. Nitko ne dobijeono što zaslužuje.” Koliko ovo još moramo otezati prije nego smognemo hrabrosti? Neće topostati ništa lakše. Mora to biti sada.

“Ardee...” glas mu je zvučao grubo u vlastitim ušima. Napravi još jedan šepavi korak, saznojnim dlanom na ručki štapa. Ona ga pogleda odozdo, i vlažne su joj se oči caklile dok se jednomrukom držala za trbuh. Pomakne se kao da želi odstupiti. Tračak straha, možda? A tko bi joj izamjerio? Je li moguće da sluti što se sprema?

“Znaš da sam uvijek osjećao veliku naklonost i poštovanje prema tvome bratu.” Usta su mu bilasuha i jezik mu nespretno cmakne po golim desnima. Sad je čas. “Zadnjih sam mjeseci počeo osjećativeliku naklonost i poštovanje i prema tebi.” Vrtlog trzaja pojuri mu jednom stranom lica i natjera musuzu na treptavo oko. Sad, sad. “Ili... najbliže osjećajima, barem, što čovjek poput mene može doći.”Glokta uvuče ruku u džep, pažljivo, da ona ne primijeti. Osjeti hladan metal, tvrdih, nemilosrdnihbridova, koji mu se očeše o kožu. Mora to biti sad. Srce mu je lupalo, a grlo se tako stegnulo da jejedva progovorio. “Teško mi je ovo... oprosti.” “Zašto?” reče ona i namršti mu se.

Sad.

Posrne prema njoj i izvuče ruku iz džepa. Ona posrne natraške na stol, razrogačenih očiju... ioboje se ukipe.

Između njih je svjetlucao prsten. Divovski, blještavi dijamant, toliko velik da je debeli zlatniobruč izgledao krhko kraj njega. Toliko velik da izgleda kao sprdačina. Lažnjak. Apsurdnanemogućnost. Najveći kamen koji su Valint i Balk imali za ponuditi.

“Moram te zaprositi”, zakrešti. Ruka koja je držala prsten drhtjela je kao suh list. Stavi unju sjekiricu i bit će mirna kao kamen, ali daj mi prsten i samo što se ne upišam. Hrabrosti, Sande,hrabrosti.

Zurila je u taj kamen glupavo otvorenih usta. Od šoka? Od užasa? Da se udam za tu...spodobu? Radije bih umrla! “Ovaj...” promrmlja ona. “Ja...”

“Znam! Znam, i ja sam jednako zgađen kao i ti, ali... pusti me da ti kažem. Molim te.” Zurio je upod i usta su mu se krivila dok je izgovarao te riječi. “Nisam tako glup da bih se pravio da bi ti ikadmogla zavoljeti... čovjeka poput mene, ili osjećati za mene išta toplije od sažaljenja. Ovo je stvarnužde. Ne bi smjela prezati pred ovime zbog toga što... ja jesam. Znaju da nosiš kraljevo dijete.”

“Oni?” promuca ona.

“Da. Oni. To im dijete predstavlja prijetnju. Ti im predstavljaš prijetnju. Ovako te moguzaštititi. Mogu tvojem djetetu pružiti zakonitost. Mora to biti naše dijete, sad i zauvijek.” Još uvijek jeu tišini zurila u prsten. Kao što zatvorenik užasnuto zuri u instrumente i odlučuje da li da prizna.Dva strašna izbora, ali koji je gori?

“Mnogo ti toga mogu pružiti. Sigurnost. Zaštitu. Poštovanje. Imat ćeš najbolje od svega. Visokpoložaj u društvu, ako to išta vrijedi. Nikome neće biti na kraj pameti da te pipne. Nitko se nećeusuditi obraćati ti se svisoka. Ljudi će ti, dakako, šaputati iza leđa. Ali šaputat će o tvojoj ljepoti,tvojoj duhovitosti i izvanrednim vrlinama.” Glokta suzi oči. “Ja ću se za to pobrinuti.”

Ona ga poglda odozdo i gutne. A sad slijedi odbijanje. Hvala najljepša, ali radije bih umrla.“Moram biti iskrena prema tebi. Kad sam bila mlađa... radila sam gluposti.” Usta joj se iskrive.“Ovo mi čak nije ni prvo kopile koje sam zanijela. Otac me gurnuo niz stepenice i pobacila sam ga.Skoro me ubio. Nisam mislila da bi se to moglo ikad više dogoditi.”

“Svi smo radili stvari kojima se ne ponosimo.” Trebala bi jednom čuti moje ispovijedi. Ilizapravo, nitko ne bi trebao. “To ništa ne mijenja. Obećao sam da ću se pobrinuti za tvoju dobrobit.Ne vidim drugi način.”

“Onda da.” Uzme prsten od njega bez ikakvih ceremonija i natakne ga na prst. “Nema se tušto razmišljati, zar ne?” Ni blizu oduševljenom pristanku, suznom prepuštanju, radosnoj predaji okojima čitamo u bajkama. Nevoljki poslovni sporazum. Prilika za sjetno razmišljanje o svemu štoje moglo biti, ali nije.

“Tko bi pomislio,” promrmlja ona, zagledana u dragulj na prstu, “kad sam te gledala kako se

mačuješ s mojim bratom prije toliko godina, da ću jednoga dana nositi tvoj prsten? Oduvijek si biomuškarac mojih snova.”

A sada tvojih noćnih mora. “Život često krene čudnim putem. Okolnosti nisu ni blizu onomešto bi itko predvidio.” I tako spašavam dva života. Koliko zla to uopće može pretegnuti? Ali baremje to nešto na dobroj strani vage. Svatko treba nešto na pravoj strani vage.

Njezine tamne oči skrenu na njegove. “Zar si nisi mogao priuštiti veći kamen?”

“Samo da sam opljačkao riznicu”, zakrešti on. Tradicija nalaže poljubac, ali u ovimokolnostima—

Ona korakne prema njemu i podigne ruku. On posrne natraške i lecne se kad ga je probolo ukuku. “Oprosti. Malo sam... ispao iz forme.”

“Ako ovo već radim, kanim to izvesti pošteno.”

“Da to najbolje iskoristiš, hoćeš reći?”

“Da bar nekako iskoristim.” Još se više približi. Morao se natjerati da ostane na mjestu. Ona gapogleda u oči. Pruži ruku, polako, i dodirne mu obraz, i njemu kapak zatreperi. Glupost. Koliko mežena već dodirnuto? A opet, to je bilo u nekom drugom životu. Nekom drugom—

Njezina mu ruka klizne licem, prsti joj se zariju čvrsto u njegovu čeljust. Vrat mu škljocne kadga je privukla k sebi. Osjeti njezin topli dah na bradi. Usne joj očešu njegove, nježno, a onda jošjedanput u drugom smjeru. Začuje kako je tiho zastenjala u grlu i zastane mu dah. Pretvara se,naravno. Kako bi ijedna žena mogla željeti dodirnuti njegovo uništeno tijelo? Poljubiti ovouništeno lice? Čak se i meni gadi sama pomisao na to. Pretvara se, a opet, moram joj zapljeskatina trudu.

Lijeva mu noga zadrhti pa je morao čvrsto stegnuti štap. Dah mu je brzo zviždao kroz nos.Njezino je lice bilo nagnuto u stranu u odnosu na njegovo. Usta su im bila spojena i vlažno sumljackala. Vrh njezina jezika lizne njegove gole desni. Pretvaranje, naravno, što bi drugo moglobiti? A opet, ide joj jako, jako dobro...

PRVI ZAKONF erro je sjedila i zurila u svoju ruku. Ruku koja je bila držala Sjeme.Izgledala je isto kao

uvijek, a ipak osjećaj je bio drugačiji. Još uvijek hladan. Vrlo hladan. Zamotala ju je u deke. Kupalaju je u toploj vodi.Držala ju je blizu vatre, toliko blizu da se opekla.

Ništa nije pomoglo.

“Ferro...” Šapat tako tih da je gotovo mogao biti vjetar oko okvira prozora.

Ona skoči na noge, s nožem u šaci. Zagleda se u kutove sobe. Sve prazno. Sagne se da pogledaispod kreveta, ispod visoke vitrine. Slobodnom rukom strgne zavjese s puta. Nije bilo nikoga. Znalaje da neće biti nikoga.

A ipak ih je čula.

Nabijanje po vratima i ona se opet naglo okrene, dahćući kroz stisnute zube. Još jedan san? Jošjedan duh? Začuje se još glasnog kucanja.

“Uđi?” progunđa ona.

Vrata se otvore. Bayaz. Upitno pogleda njezin nož. “Ti stvarno malo previše voliš te noževe,Ferro. Ovdje nemaš neprijatelja.”

Mrko je gledala maga kroz sužene oči. Ona nije bila tako sigurna. “Što se dogodilo, u vjetru?”

“Što se dogodilo?” Bayaz slegne ramenima. “Pobijedili smo.”

“Što su bila ona obličja? One sjene.”

“Ja nisam ništa vidio, osim da su Mamun i njegovih Stotinu riječi dobili kaznu koju suzaslužili.”

“Nisi čuo glasove?”

“Uz tutnjavu naše pobjede? Nisam čuo ništa.”

“Ja jesam.” Ferro spusti nož i zatakne ga za pojas. Promigolji prstima ruke, iste, a opetpromijenjene. “Još uvijek ih čujem.”

“I što ti kažu, Ferro?”

“Pričaju o bravama, dverima, vratima i kako ih otvoriti. Stalno govore otvaranju. Ispituju zaSjeme. Gdje je?”

“Na sigurnom.” Bayaz je bezizražajno zurio u nju. “Zapamti, ako zbilja čuješ stvorenja s Druge

strane, da su satkana od laži.”

“Nisu jedina. Traže od mene da prekršim Prvi zakon. Baš kao što si ti učinio.”

“To je stvar interpretacije.” Bayaz ponosno iskrivi usta. Kao da je postigao nešto čudesno.“Pomiješao sam Glustrodove discipline s tehnikama Majstora Tvorca i upotrijebio Sjeme kaopokretač za svoje Umijeće. Rezultati su bili...” Duboko, samozadovoljno udahne. “Pa, bila siprisutna. Bio je to, iznad svega, trijumf volje.”

“Prtljao si po pečatima. Izložio si svijet riziku. Odavatelji tajni...”

“Prvi zakon je paradoks. Kad god nešto izmijeniš, posuđuješ iz svijeta odozdo, a rizici uvijekpostoje. Ako sam prevršio mjeru, ta je mjera samo stvar razmjera. Svijet je dobro, nije li? Ne kanimse ispričavati za ambicioznost svoje vizije.”

“Pokapaju muškarce, žene i djecu u jame po stotinu njih. Isto kao i u Aulcusu. Ta bolest...postoji zbog ovoga što smo mi napravili. To je onda ambicioznost? Veličina grobova?”

Bayaz niječno odmahne glavom. “Neočekivana nuspojava. Cijena pobjede, bojim se, ista je sadkao što je bila i u Staro doba, i uvijek će biti.” Fiksira je pogledom, i u njemu je bilo prijetnje.Izazova. “Ali sve da sam prekršio Prvi zakon, što onda? Na kojem bi mi ti sudu sudila? S kojomporotom? Hoćeš li pustiti Tolomei iz tame da svjedoči protiv mene? Hoćeš li potražiti Zacharusa dapročita optužbu? Hoćeš li dovući Cawneil s ruba Svijeta da iznese presudu? Hoćeš li dovesti velikogJuvensa iz zemlje mrtvih da izreče kaznu? Ne bih rekao. Ja sam prvi mag. Ja sam posljednji autoritet ija kažem... ja sam pravedan.”

“Ti? Nisi.”

“Jesam, Ferro. Moć sve ispravlja. To je moj prvi zakon, i posljednji. To je jedini zakon kojipriznajem.”

“Zacharus me upozorio”, promrmlja ona, razmišljajući o beskrajnoj ravnici i čovjeku divljihočiju i s pticama koje kruže. “Rekao mi je da bježim i nikad ne prestanem bježati. Trebala sam gaposlušati.”

“Taj napuhani mjehur moralne ispravnosti?” Bayaz otpuhne. “Možda si trebala, ali ta prilika jeotišla u nepovrat. Sretno si mu mahala pri rastanku i odlučila si radije nahraniti svoj gnjev. Sazadovoljstvom si ga nahranila. Nemojmo se pretvarati da sam te obmanuo. Znala si da ćemo hodatimračnim putovima.”

“Nisam očekivala...” Skupi ledene prste u drhtavu šaku. “Ovo.”

“Nego što si očekivala? Moram priznati da sam mislio da si čvršćeg kova. Ostavimofilozofiranje onima koji imaju više vremena i manje neriješenih računa. Krivnja, kajanje i ispravnost?Kao da razgovaram s velikim kraljem Jezalom. A tko ima strpljenja za to?” okrene se prema vratima.“Trebala bi se držati mene. Možda nakon nekog vremena Khalul pošalje nove agente. Onda će mitvoji talenti opet zatrebati.”

Ona otpuhne. “A dotad? Da sjedim ovdje u društvu sjena?”

“Dotad se smiješi, Ferro, ako se sjećaš kako se to radi.” Bayaz je zabljesne svojim bijelimkesom. “Dobila si svoju osvetu.”

Vjetar je derao oko nje, šibao oko nje, pun sjena. Klečala je na jednom kraju vrištećeg tunelakoji je dodirivao samo nebo. Svijet je bio tanak i krhak kao staklena ploča koja samo što ne pukne.Onkraj nje bezdana praznina ispunjena glasovima.

“Pusti nas unutra...”

“Ne!” Batrganjem se oslobodila, s mukom ustala na noge i ostala dahtati na podu pokrajkreveta, svih mišića ukočenih. No nije se imala s kime boriti. Bio je to samo još jedan san.

Sama si je kriva, dopustila si je da zaspi.

Duga traka mjesečine pružila se prema njoj po pločicama. Prozor na njezinu kraju bio jeodškrinut i hladan ju je povjetarac oplakivao i ježio joj kožu prekrivenu graškama znoja. Prošeta donjega, namrštena, i natakne zasun. Okrene se.

U gustoj sjeni pokraj vrata stajala je figura ovijena u dronjke. Ono malo komada oklopa što sejoš držalo za njega bili su izgrebani i izdubljeni. Lice mu je bilo prašnjava ruina, a razderana kožavisjela je u komadima s bijele kosti, ali Ferro ga je svejedno prepoznala.

Mamun.

“Ponovno se srećemo, đavolja krvi.” Suhi mu je glas šuškao kao star papir.

“Sanjam”, procijedi ona.

“Poželjet ćeš da sanjaš.” Prošao je cijelu sobu u jednom dahu. Njegova joj ruka stisne vrat kaozatvoren lokot. “Iskopavao sam se iz onih ruševina šaku po šaku prašine i sad sam ogladnio.” Njegovsuhi dah golicao ju je po licu. “Napravit ću si novu ruku od tvojeg mesa i njome ću srušiti Bayazaosvetiti velikog Juvensa. Prorok je to vidio i ja ću ostvariti njegovu viziju.” Podigne je, bez imalotruda, i pritisne je uza zid, tako da je petama zaklaparala po oplatama.

Njezin prst zabode mu se u vrat. Kroz kožu i u suho meso, sve do zgloba. Odgurne mu glavu ustranu. Druga joj se ruka izmigolji oko njegove, odlijepi je od svojeg vrata, savije mu prste na krivustranu. Osjeti kako mu kosti u njima pucaju, hrskaju, kalaju se dok je padala na pod. Bijeli se mrazšuljao po crnom staklu prozora pokraj nje, zaškripi joj pod bosim nogama kad je izvrnula Mamuna nadrugu stranu i zabila ga u zid, zgnječila mu tijelo u oplate i žbuku koji su se počeli trusiti. Prašinazapljušti dolje od siline udara.

Zarije mu prst dublje u grlo, prema gore, prema unutra. Bilo joj je lako. Nije bilo kraja njezinojsnazi. Dolazila je s druge strane granice. Sjeme ju je izmijenilo, kao što je izmijenilo i Tolomei, ipovratka nema.

Ferro se nasmiješi.

“Moje meso bi ti uzeo, je li? Pojeo si svoj posljednji obrok, Mamun.”

Vrh njezina prsta klizne mu između zuba, sretne njezin palac i zakvači ga kao ribu. Trzajemzapešća iščupa mu čeljusnu kost iz glave i baci je da otklapara nekamo. Jezik mu se klimusao ugrbavoj masi prašnjavog mesa.

“Pomoli se, Žderaču,” procijedi ona, “i nadaj se da je Bog milostiv.” Stegne mu dlanove svakis jedne strane glave. Iz nosa mu iziđe dugačak cvilež. Smrskana mu je ruka grabila prema njoj,uzaludno. Lubanja mu se uvije, pa spljošti, a onda razleti tako da su se krhotine kosti razletjele na svestrane. Pusti da mu tijelo padne, i prašina iscuri na pod i ovije joj se oko nogu.

“Da...”

Nije se prepala. Nije zinula. Znala je otkud glas dopire. Odsvuda i niotkuda.

Zakorači prema prozoru i otvori ga prema sebi. Iskoči kroz njega, doskoči na tratinu desetakkoraka niže i uspravi se. Noć je bila puna zvukova, ali ona je bila tiho. Tabanala je po traviobasjanoj mjesečinom koja joj je hrskala pod bosim nogama, i odšulja se po dugačkim stepenicamana zidine. Glasovi su je slijedili.

“Čekaj.”

“Sjeme!”

“Ferro.”

“Pusti nas unutra...”

Ignorirala ih je. Oklopljen je čovjek zurio u noć, prema Kući Tvorca, crnijem obrisu na crnomenebu. Kriški tame iznad Agrionta u kojoj nije bilo zvijezda, ni mjesečinom obasjanih oblaka, niikakvog svjetla. Ferro se pitala vreba li Tolomei unutra u sjenama i grebe li po vratima. Grebe igrebe, zauvijek. Propustila je svoju priliku za osvetu.

Ferro to neće napraviti.

Spusti se niz bedeme, oko stražara, obgrlivši čvrsto plašt oko ramena dok je prolazila. Gore naparapet pa skoči, i osjeti kako joj vjetar šiba po koži. Prijeđe i šanac, po škripavom ledu koji serasprostro po vodi. Kaldrma pod njezinim nogama pojuri. Noge su joj bubnjale po njoj i ona jeletjela sve dalje i dalje među zgrade. Odjeća joj je bila poderana od pada, ali na koži nije imala nitraga. Ni kapljice krvi.

“Nemoj, Ferro.”

“Vrati se i nađi Sjeme!”

“Blizu njega je.”

“Bayaz ga ima.”

Bayaz. Možda se vrati kad završi na Jugu. Kad zakopa velikog Uthmana- -ul-Doshta ruševinamanjegove vlastite palače. Kad pošalje Khalula, njegove Žderače i njegove svećenike u pakao. Moždase onda vrati i pokaže prvome magu što ga ide. Ono što mu je i Tolomei htjela pokazati. Ali opet, bioon lažljivac ili ne, na kraju je održao riječ. Dao joj je sredstvo za osvetu.

Sad će ga ona iskoristiti.

Ferro se šuljala tihim ruševinama grada, tiha i brza kao noćni povjetarac. Na jug, premadokovima. Naći će neki put. Na jug, preko mora do Gurkhula, a onda...

Glasovi su joj šaputali. Tisuće glasova. Govorili su o vratima koja je Euz zatvorio i o pečatimakoje je Euz na njih stavio. Preklinjali su je da ih otvori. Govorili su joj da ih provali. Govorili su jojkako i zapovijedali joj da to učini.

No Ferro se samo smiješila. Neka samo pričaju.

Ona nema gospodara.

ČAJ I PRIJETNJELogen se namršti.

Namršteno je gledao prostranu dvoranu, mnoštva zrcala u njoj i gomilu moćnika u njoj.Mrgodio se velikim unijskim lordovima koji su se našli pred njim. Njih dvjesto ili više, sjedili su užamoru i gomili na drugoj strani prostorije. Njihovi prijetvorni razgovori, prijetvorni osmijesi iprijetvorna lica zgadili su mu se kao prevelika količina meda. Nije se, međutim, osjećao nimalo boljeni uz ljude na svojoj strani prostorije, one koji su dijelili veliki podij s njim i velikim kraljemJezalom.

Bio je tu nacereni bogalj koji mu je postavljao sva ona pitanja onoga dana u kuli, sada sav ubijelome. Bio je tu debeljko lica punog ispucanih kapilara, koji je izgledao kao da svaki danzapočinje bocom. Bio je tu visok mršav gad s crnim prsnim oklopom prekrivenim otmjenim zlatom, sblagim osmijehom i okrutnim očicama. Prevrtljiviju skupinu lažova Logen u životu nije vidio, alijedan je bio gori od svih njih zajedno.

Bayaz je sjedio s lagodnim osmijehom na licu, kao da je sve ispalo kao što je planirao. Moždai jest. Prokleti čarobnjak. Logen je trebao znati da ne smije vjerovati čovjeku bez kose. Duhovi su gaupozorili da magi imaju svoje ciljeve, ali on nije obraćao pažnju, samo je slijepo srljao i nadao senajboljem, kao i uvijek. Ako se nešto može reći za Logena Devetprstog, može se reći da nikad nikogane sluša. Jedna mu je to od brojnih mana.

Svrne pogled na drugu stranu, prema Jezalu. Izgledao je kao da mu je dosta ugodno ukraljevskom ruhu, sa zlatnom krunom na glavi i na zlatnoj stolici većoj i od ove na kojoj je Logensjedio. Kraj njega je sjedila njegova žena. Bila je nekako ledeno ponosna, možda, ali nije joj zatoništa falilo. Bila je lijepa kao zimsko jutro. I imala je taj neki izraz na licu kad bi pogledala Jezala.Nekakav bijesan izraz, kao da se jedva suzdržava da mu ne zarije zube u kožu. Taj prokleti gad uvijekse nekako dočeka na noge. Može slobodno Logena malo gricnuti ako želi, ali koja bi žena pri zdravojpameti to htjela?

Najviše se mrštio vlastitom odrazu u ogledalima prekoputa, podignutim na visokoj platformipokraj Jezala i njegove kraljice. Izgledao je mrzovoljno i zamišljeno, kao ožiljcima nagrđeno istrašno čudovište pokraj tog prekrasnog para. Čovjek sazdan od ubijanja, a onda utegnut u tkaninuraskošnih boja i rijetka bijela krzna, ukrašena ulaštenim zakovicama i sjajnim kopčama, svezaokruženo velikim zlatnim lancem na ramenima. Istim lancem koji je Bethod nosio. Dlanovi su mustršali iz krajeva krznom obrubljenih rukava, izgrebani i okrutni, s jednim prstom manjka, i čvrsto sudržali rukohvate pozlaćene stolice. Možda ima kraljevsku odjeću, ali ima ruke ubojice. Izgledao jekao zlikovac iz neke stare priče za djecu. Surov ratnik koji se vatrom i oštricama dočepao moći.Popeo se do prijestolja po planini leševa. Možda i jest taj čovjek.

Promeškolji se jer ga je nova tkanina grebala po ljepljivoj koži. Dalek je put prevalio otkad jeispuzao iz rijeke bez čak i para čizama u posjedu. Vukao se preko cijelih Visina u društvu samosvojeg lonca. Daleko je dogurao, ali nije bio siguran da si nije bio draži prije. Smijao se kad je čuoda se Bethod prozvao kraljem. I evo njega sada, radi isto to, a još je gori za taj posao. Ako se išta

može reći za Logena Devetprstog, može se reći da je pička. Kratko i jasno. A to nije nešto Što biijedan čovjek rado priznao za sebe.

Onaj pijanac, Hoff, najviše je govorio. “Vijenac lordova nažalost leži u ruševinama. Stoga jezasad, dok se ne izgradi objekt dovoljno raskošan za tu plemenitu instituciju - novi Vijenac lordova,bogatiji i veći od prethodnog - odlučeno da Otvoreno vijeće prekine zasjedanje.”

Uslijedi pauza. “Prekid zasjedanja?” netko promuca.

“Kako će se čuti naš glas?”

“Gdje će plemići moći izraziti svoje mišljenje?”

“Plemići će govoriti kroz Zatvoreno vijeće.” Hoff je imao onaj ton kojim se odrasla osobasvisoka obraća djetetu. “Ili možete podnijeti molbu kod podtajnika za audijencije i zatražitisaslušanje kod kralja.”

“Ali to može i svaki seljak!”

Hoff podigne obrve. “Istina.”

Ljutnja se u koncentričnim valovima proširi među lordovima pred njima. Logen možda nerazumije mnogo o politici, ali je znao prepoznati kad jedna skupina ljudi nagazi drugu. Nikad nijelijepo sudjelovati u tome, ali barem je on jedanput za promjenu na strani koja gazi.

“Kralj i narod jedno su te isto!” Bayazov oštar glas presiječe žamor. “Vi samo posuđujetezemlju od njega. On žali što mora uzeti dio natrag, ali na to ga je nagnala nužda.”

“Četvrtinu.” Bogalj lizne gole desni uz tih sišući zvuk. “Od svakoga od vas.”

“To neće proći!” poviče srdit starac iz prvog reda.

“Mislite da neće, lorde Isher?” Bayaz mu se samo nasmiješi. “Oni koji misle da neće mogu seslobodno pridružiti lordu Brocku u prašnjavom egzilu i predati kruni svu zemlju umjesto samodijela.”

“Ovo je nečuveno!” poviče drugi čovjek. “Kralj je oduvijek bio prvi među jednakima, najvećimeđu plemićima, nikako iznad njih. Naši su ga glasovi doveli na prijestolje i odbijamo—”

“Plešete po crti, lorde Heugen.” Invalidovo lice trzalo se od ružnih grčeva dok je namrštenogledao po prostoriji. “Mislim da biste radije ostali na onoj strani na kojoj je sigurno, toplo i odano.Mislim da vam druga strana ne bi tako dobro odgovarala.” Duga mu je suza curila iz treptavoglijevog oka i niz upali obraz. “Kraljevski geodet premjeravat će vam posjede u nadolazećimmjesecima. Bilo bi vam mudro da mu svi pružite svesrdnu pomoć.”

Sad je već mnogo ljudi bilo na nogama, mrgodilo se i mahalo šakama. “Ovo je nečuveno!”

“Bez presedana!”

“Neprihvatljivo!”

“Odbijamo se zastrašivati!”

Jezal skoči s prijestolja, visoko digne draguljima optočen mač i više puta udari krajem koricapo platformi, ispunivši prostoriju gromoglasnim jekama. “Ja sam kralj!” zaurla odjednom tihojdvorani. “Ne nudim vam izbor, izdajem kraljevski dekret! Aduu ćemo ponovno izgraditi i bit ćeveličanstvenija nego ikad! Ovo je cijena! Previše ste se navikli na slabu krunu, gospodo moja!Vjerujte mi kad vam kažem da su ti dani sada iza nas!”

Bayez se nagne u stranu i promrmlja Logenu u uho. “Iznenađujuće mu dobro ide, zar ne?”

Lordovi su gunđali, ali su sjeli natrag kad je Jezal nastavio govoriti, glasom koji jepreplavljivao prostoriju neusiljenom samouvjerenošću, s pospremljenim mačem još uvijek čvrsto ušaci. “Oni koji su mi pružili svesrdnu pomoć u nedavnoj krizi bit će izuzeti. Ali popis je, na vašusramotu, kratak i prekratak. Dapače, prijatelji izvan naših granica podržali su nas kad nam jetrebalo!”

Čovjek u cnom ustane sa stolice. “Ja, Orso od Talinsa, uvijek stojim na strani svojegkraljevskog sina i kćeri!” Zgrabi Jezalovo lice i poljubi ga u oba obraza. Onda učini isto s kraljicom.“Njihovi prijatelji i moji su prijatelji.” Reče sa smiješkom, ali značenje je bilo teško promašiti. “Anjihovi neprijatelji? Ah! Svi ste vi pametni ljudi. Pogodit ćete kako dalje ide.”

“Zahvaljujem vam na vašoj ulozi u oslobođenju”, reče Jezal. “Vaši smo dužnici. Rat izmeđuUnije i Sjevera gotov je. Tiranin Bethod je mrtav i došao je nov poredak. Ponosan sam što čovjekakoji ga je zbacio mogu nazvati svojim prijateljem. Logen Devetprsti! Kralj Sjevernjaka!” Sav ozarenpruži ruku. “I dolikuje da u vrlu novu budućnost koračamo kao braća.”

“Aha”, reče Logen, odgurnuvši se bolno od stolice. “Točno.” Zagrli Jezala, potapša ga poleđima muklim udarcem koji odjekne cijelom velikom odajom. “Mislim da ćemo se odsada držatisvoje strane Bjelotoka. Osim ako moj brat ne bude imao nevolja ovdje dolje, naravno.” Smrtnomrkim pogledom prođe po mrzovoljnim starcima u prvome redu. “Nemojte me tjerati da se vraćamovamo, jebo vas sve.” Sjedne na veliku stolicu i namrgođeno se zagleda u njih. Krvava Devetkamožda ne zna baš previše o politici, ali bome zna kako zaprijetiti nekome.

“Dobili smo rat!” Jezal zaštropoće zlatnom drškom mača, a onda je glatko provuče natrag krozkopču na remenu. “Sada moramo dobiti i mir!”

“Lijepo rečeno, Vaše Veličanstvo, lijepo rečeno!” Rumeni pijanac ustane ne pruživši nikomepriliku da se ubaci. “Onda nam preostaje još samo jedna točka dnevnog reda prije nego raspustimoOtvoreno vijeće.” S ulizivačkim se osmijehom i dodvorničkim naklonom okrene. “Zahvalimo senašem lordu Bayazu, prvome magu, koji je mudrošću svojih savjeta i snagom svog Umijeća otjeraozavojevača i oslobodio Uniju!” On počne pljeskati. Bogalj Glokta mu se pridruži, a onda inajvodvoda Orso.

Neki kršan lord iz prvog reda skoči na noge. “Lord Bayaz!” zagrmi, plješćući golemimručetinama. Uskoro je čitava dvorana odzvanjala nevoljkim aplauzom. Čak se i Heugen pridružio.Čak i Isher, iako je na licu imao izraz kao da plješće na vlastitom pogrebu. Logen ostavi ruke gdje sui bile. Ako će iskreno, bilo mu je malo mučno samim time što je uopće prisutan. Bilo mu je mučno ibio je ljut. Klone natrag u stolicu i nastavi se mrgoditi.

Jezal je gledao velike face Unije kako nesretno defiliraju iz Dvorane ogledala. Velikaši. Isher,Barezin, Heugen i svi ostali. Ljudi u koje je nekad buljio kad bi ih vidio. Svi snuždeni. Jedva sesuzdržao da se ne nasmiješi dok su bespomoćno nezadovoljno gunđali. Osjećao se gotovo kao kralj,dok nije ugledao svoju kraljicu. - (gro.zeraWorC ,notus)

Terez i njezin otac, nadvojvoda Orso, udubili su se u po svemu sudeći žučnu raspravu naizražajnom styrijskom, popraćenim mahnitim gestikuliranjem obiju strana. Jezalu bi možda laknulošto nije jedini član obitelji kojeg ona očito prezire da nije posumnjao da je upravo on sam predmetnjihova razgovora. Začuje tiho struganje iza leđa i osjeti blago gađenje kad je ugledao izobličeno licesvojeg novog nadlektora.

“Vaše Veličanstvo.” Glokta je govorio tiho, kao da kani govoriti tajnovite stvari, namrštenprema Terez i njezinu ocu. “Mogu li vas pitati... je li sve u redu između vas i kraljice?” Glas mu sejoš više stiša. “Čujem da rijetko spavate u istoj sobi.”

Jezal je bio na rubu da ga raspali nadlanicom po licu zbog drskosti. Onda krajičkom okaprimijeti da ga Terez gleda. Pogledom punim prezira koji je bio uobičajen tretman za njega kao muža.Osjeti kako su mu ramena klonula. “Jedva podnosi biti u istoj državi sa mnom, a kamoli u istomkrevetu. Žena je prava kučka!” zareži, a onda objesi glavu i zapilji se u pod. “Sto da radim?”

Glokta potegne vrat u jednu stranu, pa u drugu, a Jezal se jedva suzdrži da se ne strese kad sezačuo glasan škljocaj. “Dajte da ja razgovaram s kraljicom, Vaša Visosti. Znam biti vrlo uvjerljivkad se zainatim. Razumijem vaše tegobe. I sam sam se tek nedavno oženio.”

Jezala je sve bilo strah pomisliti kakvo bi čudovište moglo prihvatiti ovo čudovište za muža.“Zbilja?” upita, hineći zanimanje. “Tko je dotična dama?”

“Vjerujem da se vas dvoje površno poznajete. Zove se Ardee. Ardee dan Glokta.” I bogaljevese usne razvuku i pokažu gnjusnu rupu na mjestu sjekutića.

“Ne valjda—”

“Sestra mojeg dragog prijatelja Collema Westa, da.” Jezal se zblenuo, bez teksta. Glokta seukočeno nakloni. “Prihvaćam vaše čestitke.” Okrene se od njega, odšepa do ruba platforme i kreneposrtati niz stepenice, poštapajući se cijelom težinom.

Jezal nije mogao ne pokazati hladno zaprepaštenje, porazno razočaranje, potpuni užas. Nijemogao ni zamisliti kakvom se ucjenom ta hroma nakaza morala poslužiti ne bi li je zarobila. Možda jejednostavno bila očajna kad ju je Jezal napustio. Možda se uz bratovu bolest nije imala na kogaosloniti. Još neko jutro, kad ju je vidio u bolnici, nešto ga je počelo probadati, isto kao nekada.

Razmišljao je da će možda, jednoga dana, s vremenom...

Sad su su čak i takve ugodne maštarije stubokom srušile. Ardee je udana, i to za čovjeka kojegJezal prezire. Čovjeka koji sjedi u njegovu

Zatvorenom vijeću. Da stvar bude još gora, čovjeka kojem je, u trenutku ludosti, upravo priznaopotpunu pustoš vlastitog braka. Dopustio je da ga vidi slabim, ranjivim, smiješnim. Ogorčeno opsujeispod glasa.

Sad mu se činilo da Ardee nepodnošljivo strastveno voli. Imali su nešto što on više nikad nećepronaći. Kako to nije shvatio na vrijeme? Kako je mogao dopustiti da to propadne, zbog ovoga?Žalosna je činjenica, pretpostavi, da ljubav sama za sebe nije ni približno dovoljna.

Logen osjeti udar razočaranja kad je otvorio vrata, a odmah zatim i ružan val ljutnje. Soba jebila prazna, uredna i čista, kao da nikad nitko nije spavao u njoj. Ferro je otišla.

Ništa nije ispalo onako kako se nadao. Trebao je to možda dosad već očekivati. Na krajukrajeva, nikad i nije ništa ispalo. Pa ipak je nastavio pišati u vjetar. On je kao čovjek kojemu su vratapreniska i koji, umjesto da smisli kako da se sagne, uporno udara glavom u štok svakoga dana svogbijednog života. Htio se sažalijevati, ali je znao da bolje i ne zaslužuje. Čovjek ne može raditi sveono što je on radio i nadati se sretnim završecima.

Iziđe na hodnik i prođe niz predvorje, stisnutih zuba. Gurne ramenom sljedeća vrata bezkucanja. Visoki su prozori bili otvoreni i kroz njih se u prozračnu sobu slijevalo sunce, i povjetarackoji je ljuljuškao tapiserije. Bayaz je sjedio na izrezbarenoj stolici ispred jednog od njih sa šalicomčaja u ruci. Puzav sluga u baršunastom sakou nalijevao mu je čaj iz srebrnog čajnika, s pladnjem sašalicama u ravnoteži na raširenim prstima druge ruke.

“Ah, kralj Sjevernjaka!” usklikne Bayaz. “Kako s—”

“Gdje je Ferro?”

“Otišla. Ostavila je popriličan nered za sobom, štoviše, ali sam počistio, kao što mi se takočesto—”

“Kamo?”

Mag slegne ramenima. “Na jug, pretpostavljam. Osveta ili tako nešto, ako baš moram nagađati.Uvijek je tako puno pričala o osveti. Uistinu ćudljiva žena.”

“Promijenila se.”

“Veliki događaji, prijatelju. Nitko od nas više nije posve isti. Nego, jeste li za čaj?”

Sluga se došepuri naprijed klimusajući svojim pladnjem. Logen ga zgrabi za baršunasti sako ibaci na drugi kraj sobe. Ovaj zacvili kad se zabio u zid pa se opruži po podu, i šalice se rasipaju okonjega.

Bayaz ga upitno pogleda. “Obično ‘ne’ bilo bi sasvim dovoljno.”

“Serem se na to, ti stari smrade.”

Prvi se mag namršti. “Ajme, gospodine Devetprsti, pini se da ste jutros nasilnički raspoloženi.Sad ste kralj i ne dolikuje vam da dopuštate svojim prizemnim strastima da ovako upravljaju vama.Takvi kraljevi nikad ne potraju dugo. Još uvijek imate neprijatelje na Sjeveru. Cadler i Scale gore ubrdima izazivaju nevolje, siguran sam. Oduvijek sam smatrao da na pristojnost valja odgovoritipristojnošću. Puno ste mi pomogli, i ja zauzvrat mogu pomoći vama.”

“Kao i Bethodu?”

“Upravo tako.”

“Baš mu je to koristilo.”

“Dok je imao moju pomoć, išlo mu je dobro. Onda je postao ponosan i neposlušan, i zahtijevaoda sve bude po njegovu. Bez moje pomoći... pa, znate nastavak.”

“Kloni se mojih posla, čarobnjače.” Logen spusti ruku na dršku Tvorčeva mača. Ako mačeviimaju glasove, kao što mu je mag jednom ispričao, njegov je sada mrko zaprijetio.

No Bayazovo lice pokaže tek slabašan trag razdraženosti. “Manji bi se čovjek možda uzrujao.Nisam li otkupio vaš život od Bethoda? Nisam li vam dao smisao kad niste imali ništa? Nisam li vasodveo do samog ruba Svijeta, pokazao vam čudesa koja rijetko tko vidi? Ovo je nepristojnoponašanje. Mislim, i taj mač kojime mi prijetite bio je moj dar vama. Nadao sam se da ćemo—”

“Ne.”

“A tako. Čak ni—”

“Gotovo je. Izgleda da nikad neću biti bolja osoba, ali mogu pokušati ne biti gora. Barem tolikomogu pokušati.”

Bayaz suzi oči. “Dakle, gospodine Devetprsti, iznenađujete me do samog kraja. Smatrao samvas hrabrim ali suzdržanim čovjekom, proračunatim ali suosjećajnim. Iznad svega sam vas smatraorealnim čovjekom. Ali Sjevernjaci su oduvijek bili skloni mušičavosti. Primjećujem sad u vamatvrdoglavu crtu i destruktivnu ćud. Konačno vidim Krvavu Devetku.” “Drago mi je što te mogurazočarati. Izgleda da smo posve krivo procijenili jedan drugog. Ja sam te smatrao velikim čovjekom.Sad mi je jasno da sam pogriješio.” Logen polako zatrese glavom. “Sto si to učinio ovdje?” “Sto samučinio?” Bayaz otpuhne od smijeha u nevjerici. “Kombinirao sam tri čiste discipline magije i skovaonovu! Izgleda da vi ne razumijete kakvo je to postignuće, gospodine Devetprsti, ali oprostit ću vam.Jasno mi je da vam knjige nikad nisu bile jača strana. Takvo što nitko nije promišljao još od Starogdoba kad je Euz podijelio darove među svojim sinovima.” Bayaz uzdahne. “Izgleda da nitko nećecijeniti moje najveće postignuće. Nitko osim Khalula, možda, a teško da će mi on čestitati na tome.Pa takva moć nije oslobođena u Krugu Svijeta od... od...”

“Otkad je Glustrod uništio sebe i Aulcus zajedno sa sobom?”

Mag podigne obrve. “Kad ste već spomenuli.”

“A rezultati su manje-više isti, meni se čini, osim što si ti izazvao mrvicu manje bezobzirnogkrvoprolića i razorio manji dio manjeg grada u manje, podlije doba. U čemu je inače razlika izmeđutebe i njega?”

“Pomislio bih da je to posve očito.” Bayaz podigne šalicu, blago zagledan preko ruba.“Glustrod je izgubio.”

Logen je dugo stajao i razmišljao o tome. Onda se okrene i odmaršira iz sobe, pokraj sluge kojije ustuknuo pred njim. Na hodnik, koracima koji su odzvanjali od pozlaćenog stropa, a Bethodov muje lanac zveckao na ramenima kao smijeh u ušima.

Vjerojatno je trebao zadržati nemilosrdnog starog smrada na svojoj strani. Po svoj će priliciLogen zatrebati njegovu pomoć, s obzirom na to kako će stvari vjerojatno krenuti kad se vrati naSjever. Vjerojatno je trebao pocuclati tu smrdljivu pišalinu koju on naziva čajem i smješkati se kaoda je med. Vjerojatno se trebao smijati i nazvati Bayaza starim prijateljem da bi mogao dopuzati uVeliku sjevernu biblioteku kad stvari krenu nizbrdo. To bi bio pametan potez. To bi bio realan potez.Ali Logenov je otac ipak bio u pravu...

Nikad on nije bio baš previše realan.

IZA PRIJESTOLJAČim je čuo da se otvaraju vrata, Jezal je znao tko je taj posjetitelj. Nije trebao ni pogled

dignuti. Tko bi se drugi drznuo upasti u kraljevu privatnu odaju bez kucanja? Opsuje, u sebi ali jakoogorčeno.

Mogao je to biti jedino Bayaz. Njegov tamničar. Njegov glavni mučitelj. Njegova sveprisutnasjena. Čovjek koji je uništio pola Agrionta i prelijepu Aduu pretvorio u hrpu ruševina, a sad sesmješka i uživa u aplauzu kao da je spasitelj nacije. Bilo je to dovoljno da čovjek osjeti mučninu dodubina utrobe. Jezal zaškrguće zubima i zagleda se kroz prozor prema ruševinama, odbijajući seokrenuti.

Još zahtjeva. Još kompromisa. Još razgovora o tome što se mora napraviti. Biti na čelu države,samo s prvim magom za vratom, beskrajno je frustrirajuće i onesposobljavajuće iskustvo. Izboriti seda makar i najmanje sitnice budu po njegovu gotovo je nemoguća muka. Kamo god pogledao, shvatiobi da gleda ravno u magovu namrštenu grimasu. Osjećao se kao najobičnija figura, poput onih napramcu broda. Pristao, pozlaćen, veličanstven, a opet potpuno beskoristan komad drva. Samo što onebarem stoje na pramcu.

“Vaša Visosti”, začuje se starčev glas, s uobičajenim tankim premazom poštovanja koji jedvapokriva čvrstu masu prezira od ispod.

“Što je sad?” Jezal se konačno okrene prema njemu. Iznenadio se kad je vidio da je mag svojudužnosničku halju zamijenio svojim starim putnim kaputom, teškim čizmama koje je nosio na njihovuzlosretnom putovanju na uništeni zapad. “Idete nekamo?” upita Jezal, iako se nije ni usudio ponadati.

“Napuštam Aduu. Još danas.”

“Danas?” Jezal je davao sve od sebe da ne skoči u zrak i ne počne vrištati od sreće. Osjećao sekao zatvorenik koji je iskoračio iz smrdljive tamnice na jarko sunce i slobodu. Sada može obnovitiAgriont kako god poželi. Može reorganizirati Zatvoreno vijeće, sam si izabrati savjetnike. Možda sečak riješiti one vještice od žene kojom ga je Bayaz osedlao. Bit će slobodan da učini pravu stvar, štogod to bilo. Bit će, barem, slobodan pokušati otkriti što bi mogla biti prava stvar. Zar nije on kraljUnije, na kraju krajeva? Tko bi ga odbio? “Bit će nam žao ostati bez vas, naravno.” “Mogu sizamisliti. Prvo, međutim, moramo riješiti neke pripreme.” “Svakako.” Sve samo da se riješi togstarog smrada.

“Razgovarao sam s našim novim nadlektorom, Gloktom.”

Sam spomen tog imena izazove zgađen drhtaj. “Ma jeste li?”

“Bistar čovjek. Uistinu me oduševio. Zamolio sam ga da govori u moje ime dok sam ja odsutaniz Zatvorenog vijeća.”

“Zbilja?” upita se Jezal, razmišljajući bi li smijenio tog bogalja s položaja čim mag prođe kroz

gradske dveri ili da to ostavi za sutra.

“Preporučio bih vam”, reče on manje-više zapovjednim tonom, “da pozorno slušate njegovamišljenja.”

“O, hoću, dakako. Sretan vam put do...”

“Htio bih, štoviše, da radite što vam on kaže.”

Hladna knedla gnjeva pritisne Jezalu grlo. “Vi biste da se ja, u principu... njemu pokoravam?”

Bayazove oči nisu skretale s njegovih. “U principu... da.”

Jezal je u trenu ostao bez riječi. Ideja da si mag uzima za pravo odlaziti i dolaziti kad mu sesprdne, i ostaviti svojeg kljastog slugu na kormilu? Iznad kralja, u njegovoj vlastitoj kraljevini? Kakoje taj čovjek nevjerojatno arogantan! “Malo ste postali samovoljni u mojim poslima!” otrese se. “Nepada mi na pamet da zamijenim jednog bahatog savjetnika drugim.”

“Taj će vam čovjek biti vrlo koristan. Nama obojici. Bit će potrebno donositi odluke koje ćevama biti preteške. Bit će potrebno poduzimati korake koje vi radije ne biste sami poduzeli. Ljudikoji žive u blještavim palačama trebaju druge da im iznose otpad, da im se ne bi nagomilao poulaštenim hodnicima i jednog ih dana zatrpao. Sve je ovo jednostavno i očito. Meni se nistepokoravali.”

“Ne! Vi se meni niste pokoravali! Sand dan Glokta? Taj invalidni kurvin sin...” shvati da senespretno izrazio, ali je morao nastaviti dalje, sve ljući i ljući, “da sjedi pokraj mene u Zatvorenomvijeću? Da mi se kesi za vratom svakog dana mog života? I sad biste još htjeli da mi diktira?Neprihvatljivo. Nepodnošljivo. Nemoguće! Ne živimo više u vrijeme Haroda Velikog! Nemampojma otkud vam ideja da možete ovako sa mnom razgovarati. Ja sam ovdje kralj i odbijam da semnome upravlja!”

Bayaz sklopi oči i polako udahne kroz nos. Kao da pokušava skupiti strpljenja za podučavanjenekog debila. “Vi ne možete razumjeti što to znači živjeti ovoliko dugo koliko sam ja živio. Znati svešto ja znam. Vi ljudi umirete za tren oka i potrebno vas je stalno ispočetka učiti jedne te iste stvari.Iste one kojima je Juvens podučavao Stolicusa prije tisuću godina. Postaje strahovito zamorno.”

Jezalov bijes samo je rastao. “Ispričavam se ako vam dosađujem!” “Isprika prihvaćena.”

“Šalio sam se!”

“Ah. Vaš je humor toliko bridak da nisam ni primijetio porezotinu.” “Rugate mi se!”

“Lako mi to ide. Svaki čovjek menije kao dijete. Kad dođeš u moje godine uvidiš da sepovijest odvija u krugovima. Toliko sam puta izvodio ovu zemlju s ruba uništenja i u još veću slavu. Išto tražim zauzvrat? Par malih žrtvi? Da samo razumijete što sam ja sve žrtvovao na račun vas stoke!”Jezal bijesno pokaže prstom prema prozoru. “A što sa svim ovim mrtvacima? Što s onima koji su sveizgubili? S tom stokom, kako vi kažete! Jesu li oni zadovoljni svojim žrtvama, što mislite? Što s

onima koji su pokupili onu boleštinu? Koji još uvijek pate? I moj bliski prijatelj među njima? Nemogu ne primijetiti sličnost s onom bolešću koju ste nam opisali u razorenom Aulcusu. Ne moguodagnati mišljenje da bi vaša magija mogla biti uzrok!”

Mag se nije ni trudio poricati. “Ja se bavim bitnim. Ne mogu se zabrinjavati sudbinom svakogseljaka. A ne možete ni vi. Tome sam vas pokušao naučiti, ali izgleda da tu lekciju niste uspjeliusvojiti.”

“Griješite! Odbijam je naučiti!” Sad mu je prilika. Da, sad, dok je dovoljno srdit, Jezalzauvijek iskorači iz sjene prvoga maga i stane kao slobodan čovjek. Bayaz je otrov i treba ga izrezati.“Pomogli ste mi da dođem na prijestolje i na tome vam hvala. Ali ne zanima me vaš stil vladanja,bazdi mi na tiraniju!”

Bayaz suzi oči. “Vladanje jest tiranija. U najboljem je slučaju odjevena u lijepe boje.”

“Vaš bešćutan nemar za živote mojih podanika! Neću to trpjeti! Nadišao sam vas. Više nistepoželjni ovdje. Ni potrebni. Odsad ću sam tražiti svoj put.” Odmahne Bayazu da ode, nadao se,kraljevskom gestom otpuštanja. “Možete ići.”

“Ma... mogu li?” Prvi mag dugo je stajao u tišini i sve se mračnije mrštio. Dovoljno dugo daJezalova srdžba poklekne, da mu se usta posuše i koljena zaklecaju. “Uviđam da sam bio debelopreblag s vama”, reče Bayaz, svakom riječju oštrom poput britve. Razmazio sam vas kao najdražeunuče pa ste postali svojeglavi. Tu grešku neću ponoviti. Odgovoran skrbnik nikad se ne smije libitiupotrijebiti bič.”

“Ja sam sin kraljeva!” zareži Jezal. “Neću—”

Presavine se od uboda bola u trbuh, zapanjujuće iznenadnog. Zatetura korak-dva i kipuća mubljuvotina izleti na usta. Sruši se naglavce, praktički bez daha, i kruna mu odskoči i otkotrlja se u kutsobe. Nikad nije osjetio takvu agoniju. Ni djelić.

“Nemam ideju... na temelju čega pretpostavljaš... da možeš sa mnom tako razgovarati. Samnom, prvim magom!” Jezal je čuo Bayazove korake kako polako tapkaju prema njemu, i njegov muje glas kopao po ušima dok se valjao u vlastitoj bljuvotini.

“Sin kraljeva? Razočaran sam da, nakon svega što smo zajedno prošli, tako spremno vjeruješlažima koje sam raspirio u tvoju korist. Ta je besmislica bila namijenjena idiotima s ulice, ali izgledada se i idioti po palačama jednako lako daju uljuljkati sentimentalnim baljezgarijama. Kupio sam teod kurve. Koštao si me šest maraka. Tražila je dvadeset, ali sam se dobro cjenkao.”

Riječi su bile bolne, naravno. Ali daleko, daleko gore bilo je nepodnošljivo probadanje koje jeJezalu sasjeklo kralježnicu, čupalo oči, žarilo kožu, pržilo sam korijen kose i od kojega se bacakaokao žaba u kipućoj vodi.

“Imao sam i druge u pripremi, jasno. Nisam glup da sve stavim na jedno bacanje kocke. Drugesinove misterioznog porijekla, spremne da preuzmu tu ulogu. Bila je tu obitelj Brint, ako se dobro

sjećam, i još dosta njih. Ali ti si isplivao na vrh, Jezale, kao govno u kadi. Kad sam prešao onaj mostprema Agriontu i vidio da si odrastao, znao sam da si ti onaj pravi. Jednostavno si izgledao kakotreba, a to se ne da naučiti. Čak si počeo govoriti kao kralj, što je bonus koji nisam uopće očekivao.”

Jezal je stenjao i balavio, i nije mogao čak ni vrištati. Osjeti kako Bayazova čizma klizi ispodnjega i prevrće ga na leđa. Magovo namrgođeno lice nadvilo se nad njega, zamagljeno od suza.

“Ali ako ćeš uporno biti težak... ako ćeš uporno htjeti ići svojim putem. .. ha, ima drugih opcija.Čak i kraljevi znaju neobjašnjivo umrijeti. Pad s konja. Gušenje košticom masline. Dug pad na tvrd,tvrd kamen. Ili ih jednostavno pronađu mrtve u krevetu. Život je uvijek kratak za vas insekte. Alimože biti jako kratak onima koji nisu korisni. Stvorio sam te ni iz čega. Iz zraka. Jednom te riječimogu poništiti.” Bayaz pucne prstima i zvuk bude kao mač kroz Jezalov trbuh. “Mogu te zamijenitisamo tako.”

Prvi mag sagne se još niže. “A sad, debile, kopile, kurvin sine, pažljivo razmisli prije negoodgovoriš na sljedeća pitanja. Postupat ćeš kako ti nadlektor savjetuje, je li tako?”

Grčevi se opuste za jedan milosrdan djelić. Dovoljno da Jezal prošapće “da”.

“On će te u svemu voditi?”

“Da.”

“Slušat ćeš njegove naredbe, u javnosti i nasamo.”

“Da,” dahne, “da.”

“Izvrsno”, reče mag, ispravi se i nadvije nad Jezala kao što se njegov spomenik nekoć nadvijaonad ljudima na Kraljevu prilazu. “Znao sam da ćeš to reći jer, iako znam da si bahat, neuk inezahvalan, znam i ovo... ti si kukavica. Upamti to. Vjerujem da je ovo lekcija koju nećešzanemariti.” Agonija odjednom ispari. Dovoljno da Jezal pridigne smućenu glavu s pločica.

“Mrzim te”, uspije graknuti.

Bayaz se grohotom nasmije. “Mrziš me? Kako si samo arogantan! Pretpostaviti da bi mene bilobriga za to. Mene, Bayaza, prvog učenika velikog Juvensa! Mene koji sam zbacio Majstora Tvorca,koji sam skovao Uniju, koji sam uništio Stotinu riječi!” Mag polako digne nogu i posadi je sa stranena Jezalovu bradu. “Nije mi važno voliš li me ili ne, budalo.” Zarije čizmom Jezalovo lice u podzaliven bljuvotinom. “Važno mi je da slušaš. A hoćeš. Je l’ da?”

“Da”, Jezal probalavi kroz zgnječena usta.

“Onda, Vaša Visosti, ja odoh. Molite se da mi nikad nećete pružiti razlog da se vratim.”Drobeći pritisak na lice popusti i Jezal začuje tapkanje magovih koraka prema drugom kraju sobe.Vrata se škripom otvore, a onda se škljocajem čvrsto zatvore.

Ležao je na leđima i zurio u strop, a dah mu je brzo šibao unutra-van. Nakon nekog vremena

smogne snage prevrnuti se i uz vrtoglavicu pridići na ruke i koljena. Osjećao se neugodan vonj, i tone samo od bljuvotine koja mu se razmazala po licu. Uz lagan tračak srama ustanovi da se posrao.Otpuže do prozora, još uvijek mlitav kao ocijeđena krpa, povuče se stenjući na koljena pa bacipogled prema hladnim vrtovima.

Trebao je samo trenutak da Bayaz uđe u vidokrug, koračajući po šljunčanoj stazi izmeđuurednih travnjaka, sjajnog ćelavog potiljka. Yoru Sulfur hodao je iza njega, sa štapom u jednoj ruci iškrinjom od tamnog metala pod drugom. Istom onom škrinjom koja je pratila Jezala, Logena i Ferro ukolima preko pola Kruga Svijeta. Kako su se to sad činili sretni dani.

Bayaz iznenadno stane, okrene se i podigne glavu. Pogleda gore, ravno prema prozorima.

Jezal se priljubi uz zavjese, zajecavši od užasa, i cijelo mu je tijelo drhtjelo od posljedica onognepodnošljivog bola koji mu se utisnuo u utrobu, hladan kao led. Prvi mag stajao je ondje joštrenutak, s jedva primjetnim osmijehom na licu. Onda se elegantno okrene, prođe između naklonjenihvitezova tjelesne straže koji su stajali na dverima, i nestane.

Jezal je klečao ondje i držao se za zavjese kao dijete za majku. Razmišljao je o tome kako jenekoć bio sretan i koliko je to malo shvaćao. Kartao je okružen prijateljima i imao svijetlu budućnostpred sobom. Teško udahne, napetost suza uspuže mu uz grlo, proširi se oko očiju. Nikad se u životunije osjećao ovako sam. Sin kraljeva? Nema nikoga i ništa. Slinio je i šmrcao. Vid mu se zamaglio.Tresao se u beznadnim jecajima, usna s ožiljkom mu je podrhtavala, a suze kapale i rasprskavale sena pločicama.

Plakao je od bolova i straha, od srama i ljutnje, od razočaranja i bespomoćnosti. Ali Bayaz jeimao pravo. On je kukavica. Pa je najviše plakao od olakšanja.

DOBRI LJUDI, LOŠI LJUDISivo jutro, vani na hladnoći, mokri vrtovi, i Cucak je samo stajao ondjei razmišljao o tome

kako je prije bilo bolje. Stajao je ondje, usred kruga smeđih grobova i zurio na ispremetanu zemljuiznad HardingaMrkog. Čudno kako je čovjek koji je tako malo govorio ostavio toliku rupu.

Dugo je bilo to putovanje na kojem je Cucak bio zadnjih nekoliko godina, i čudno. Niotkudanikamo, a putem je izgubio puno prijatelja. Prisjećao se svih onih ljudi koji su se vratili u blato.Hardinga Mrkog. Tul Durua Gromoglavog. Rudda Trodrvaša. Forleya Najslabijeg. A zbog čega? Tkoje time išta dobio? Sva ta šteta. Bilo je to dovoljno da čovjeku pozli od glave do pete. Čak i onomekoji je poznat kao flegmatičan. Svi su otišli i ostavili Cucka usamljenog. Svijet se nekako suzio beznjih.

Začuje korake kroz mokru travu. Logen je dolazio kroz maglovitu kišicu, i dah mu se pušio okolica punog ožiljaka. Cucak se sjećao kako je bio sretan one noći kad je Logen zakoračio na svjetlovatre, još uvijek živ. Tada mu se činilo da je to nov početak. Dobar trenutak koji obećava boljavremena. Nije baš tako ispalo. Čudno kako Cucak više nije tako sretan kad ugleda LogenaDevetprstog.

“Kralju Sjevernjaka”, promrmlja. “Krvava Devetko. Kako smo danas?”

“Mokro, eto kako. Godina se bliži kraju.”

“Aha. Stiže još jedna zima.” Cucak je kopao po ogrubjeloj koži na dlanu. “Dolaze sve brže ibrže.”

“Mislim da je vrijeme da se vratim na Sjever, ha? Calder i Scale su još na slobodi, izazivajunevolje, a samo mrtvi znaju kakvu li je nevolju Dow zakuhao.”

“Aha, i ja kažem. Krajnje je vrijeme da odemo.”

“Ja bih da ostaneš.”

Cucak digne pogled. “Ha?”

“Netko treba razgovarati s južnjacima, sklopiti nekakav dogovor. Ti si uvijek bio najboljičovjek za pregovore kojeg znam. Osim možda Bethoda, ali... on nije u igri, ne?”

“Kakav dogovor?”

“Možda će nam zatrebati njihova pomoć. Bit će na Sjeveru svakakvih ljudi koji neće bitioduševljeni razvojem događaja. Ljudi koji ne žele kralja, ili barem ne žele ovoga. Unija na našojstrani bi nam pomogla. Ne bi škodilo ni da doneseš nešto oružja sa sobom kad se budeš vraćao.”

Cucak se lecne. “Oružje, je li?”

“Bolje ga je imati i ne željeti nego nemati, a—”

“Znam ostatak. Što se dogodilo s onim još jedna bitka pa smo gotovi? Što se dogodilo suzgajanjem čega već?”

“Što god će morati rasti, rast će bez nas, zasad. Slušaj, Cucak, ja nikad nisam tražio borbe, znašto, ali treba biti—”

“Nemoj. Se. Ni. Truditi.”

“Pokušavam biti bolji čovjek, Cucak.”

“A da? Ne vidim da se baš previše trudiš. Jesi ti ubio Tula?”

Logenove oči se suze. “To se Dow izlajao, ha?”

“Nije važno tko je što rekao. Jesi li ubio Gromoglavog ili nisi? Nije to tako teško odgovoriti.Ili jesi ili nisi.”

Logen nekako otpuhne kao da će se nasmijati, ili zaplakati, ali nije učinio ni jedno ni drugo.“Ne znam što sam napravio.”

“Ne znaš? Koja korist od neznanja? To ćeš reći i kad meni zabiješ nož u leđa dok ti budempokušavao spasiti bezvrijedan život?”

Logen se strese, zagledan u mokru travu. “Možda. Ne znam.” Oči mu se vrate na Cuckove iostanu ondje, nemilosrdno. “Ali to je cijena, zar ne? Znate što sam ja. Mogli ste izabrati nekogdrugačijeg da vas vodi.”

Cucak ga je gledao kako odlazi i nije znao što da kaže, pa ni što da misli. Samo je stajao ondjemeđu grobovima i sve više kisnuo. Osjeti da mu je netko prišao. Crvenkapi, gledao je u kišu, zaLogenovom crnom siluetom koja je polako nestajala. Zatrese glavom, čvrsto napućenih usana.

“Nikad nisam vjerovao pričama koje sam čuo o njemu. O Krvavoj Devetki. Sve samorazmetanje, mislio sam. Ali sada vjerujem. Čuo sam da je ubio Crummockova malog gore u onoj bitkiu planinama. Sasjekao ga je bezbrižno kao što bi zgazio bubu, bez razloga. To je čovjek koji ni za štone mari. Nema gorega na cijelom Sjeveru, rekao bih, niti je ikad bilo. Čak ni Bethod nije bio gori.Stvarno je zao gad, bez premca.”

“A da?” Cucak ustanovi da se unio Crvenkapome u lice i da viče na njega. “E pa nabijem te,seronjo! Tko je tebe pitao za sud?”

“Samo kažem, ništa drugo.” Crvenkapi je zurio u njega. “Hoću reći... mislio sam da mislimoisto.”

“E pa ne mislimo! Treba ti mozak malo veći od zrna graška da bi nešto mogao misliti, a tebifali opreme, idiote! Ne bi znao raspoznati dobrog čovjeka od lošeg ni da se popiša na tebe!”

Crvenkapi trepne. “Imaš pravo. Vidim da sam stekao krivi dojam.” Odstupi jedan korak, a ondaode kroz kišicu odmahujući glavom.

Cucak ga je gledao kako odlazi, stisnutih zuba, i razmišljao kako bi sad udario nekoga, a nijeznao koga. Sad ionako nije bilo nikoga ondje osim njega. Njega i mrtvih. Ali možda se to dogodi kadprestane ratovanje, čovjeku koji jedino ratovati zna. Počne ratovati sam sa sobom.

Duboko udahne hladan, vlažan zrak i namršteno pogleda zemlju na grobu Mrkoga. Pitao se znali više raspoznati dobrog čovjeka od lošeg. Pitao se u čemu je uopće razlika.

Sivo jutro, vani na hladnoći, mokri vrtovi, i Cucak je samo stajao ondje i razmišljao o tomekako je prije bilo bolje.

NISU TO TAKO ZAMISLILIGloktu probudi zraka sunca koja se izlila između zavjesa prekonjegove pogužvane posteljine,

puna rasplesanih zrnaca prašine.

Pokuša se okrenuti i lecne se od škljocaja u vratu. Ah, prvi grč dana.Drugome nije trebalodugo. Sijevne mu kroz lijevi kuk dok se pokušaoprevaliti na leđa i otme mu zrak iz pluća. Bol mu sešuljao niz kralježnicu,smjestio se u nozi i ostao ondje.

“Au”, zastenje. Pokuša, sasvim polako, provrtjeti gležanj, razgibati koljeno. Bol istog trenapostane mnogo gori. “Barnam!” Povuče plahtu u jednu stranu i dobro poznati mu vonj izmeta zapahnenosnice. Nema do smrada vlastitih govana da ti zaželi produktivno jutro.

“Au! Barnam!” Zacvili, zaslini i uhvati se za usahlo bedro, ali ništa nije pomagalo. Bol jepostajao sve gori i gori. Vlakna su skakala s njegova propalog mesa kao metalni kablovi, a stopalobez prstiju groteskno je klaparalo na kraju, posve izvan njegove kontrole.

“Barnam!” vrisne. “Barnam, seronjo! Vrata!” Slina mu je curila iz krezubih usta, suze tekle niztrzavo lice, a ruke se grčile, stišćući pune šake smeđih zamrljanih plahti.

Začuje užurbane korake po hodniku, struganje brave. “Zaključano je, budalo!” zacvili krozdesni dok se batrgao od bolova i gnjeva. Kvaka se okrene i vrata otvore, na njegovo velikoiznenađenje. Koji k...

Ardee dojuri do kreveta. “Odlazi!” procijedi on, s jednom rukom besmisleno preko lica,grabeći posteljinu drugom. “Odlazi!”

“Ne.” Ona strgne plahtu i Glokta se namršti, čekajući da ona problijedi, da zaglavinja natraškes jednom rukom preko usta, očiju razrogačenih od šoka i gađenja. Udana sam... za ovo drekomzamazano čudovište? Ona samo namršteno pogleda dolje, a onda mu primi ruinirano bedro i zarijepalce u njega.

On zajeca i počne mahati rukama u pokušaju da se izmigolji, ali njezin je stisak bionemilosrdan, dvije točke agonije koje su mu se žarile ravno u zgrčene tetive. “Au! Jebem ti... ti...”Usahli mišić odjednom se opusti, a s njim se opusti i on, pa klone na madrac. I sad mi se to što samuvaljan u vlastita govna čini kao tek lagana neugoda.

Ležao je tako nekoliko trenutaka, bespomoćan. “Nisam htio da me vidiš... ovakvoga.”

“Prekasno. Oženio si me, sjećaš se? Sad smo jedno tijelo.”

“Mislim da sam ja bolje prošao u tom dogovoru.”

“Ja sam dobila život, nisam li?”

“Teško da je ovo život za kakvim djevojke čeznu.” Promatrao ju je, i zraku sunca koja joj je

lutala amo-tamo po licu kako se micala. “Znam da nisam ono što si željela... od muža.”

“Oduvijek sam sanjala o muškarcu s kojim ću plesati.” Pogleda ga i zadrži njegov pogled. “Alimislim da mi ti možda bolje odgovaraš. Snovi su za djecu. Mi smo oboje odrasli.”

“Pa ipak. Sad vidiš da je plesanje najmanji problem. Ne bi trebala raditi... ovo.”

“Želim to raditi.” Čvrsto ga uhvati za lice i okrene ga, pomalo bolno, da gleda ravno u nju.“Želim nešto raditi. Želim biti korisna. Želim da me netko treba. Možeš li to shvatiti?”

Glokta gutne. “Da.” Malo tko bolje. “Gdje je Barnam?”

“Rekla sam mu da je odsad slobodan ujutro. Rekla sam mu da ću odsad ja ovo raditi. Reklasam mu i da premjesti moj krevet ovamo.”

“Ali—”

“Želiš mi reći da ne mogu spavati u istoj sobi s vlastitim mužem?” Ruke joj polako skliznu ponjegovu usahlom tijelu, nježno ali čvrsto, trljajući mu kožu punu ožiljaka, pritišćući uništene mišiće.Koliko dugo? Otkad me neka žena pogledala a da nije bila užasnuta? Otkad me žena dotaknula ada nije bila nasilna? Zavali se, sklopljenih očiju i otvorenih usta, dok su mu se suze slijevale iz oka ikapale s glave sa strane na jastuk. Gotovo ugodno. Gotovo...

“Ne zaslužujem ovo”, prošapće.

“Nitko ne dobije što je zaslužio.”

Kraljica Terez gledala je Gloktu svisoka kad je uteturao u njezin sunčani salon, bez i najmanjegpokušaja da prikrije posvemašnje gađenje i prezir. Kao da je vidjela žohara da je dogmizao prednjezine kraljevske oči. Ali vidjet ćemo. Dobro znamo taj put, uostalom. Išli smo njime i sami, a zasobom smo vukli i tolike druge. Prvo dolazi ponos. Zatim bol. Krotkost ih slijedi u stopu. Odmahposlije stiže poslušnost.

“Moje ime je Glokta. Ja sam novi nadlektor Inkvizicije Njegova Veličanstva.”

“Aha, bogalj”, podozrivo će ona. Tako osvježavajuće izravno. “A zašto mi prekidateposlijepodne? Ovdje nećete naći kriminalce.” Samo styrijske vještice.

Gloktine oči svrnu se na drugu ženu, koja je posve uspravno stajala pokraj jednog od prozora.“Riječ je o nečemu što bismo trebali raspraviti nasamo.”

“Grofica Shalere prijateljica mi je od rođenja. Nema toga što mi možete reći a da ona ne bimogla čuti.” Grofica je mrko gledala u Gloktu s prezirom mrvicu manje prodornim od kraljičina.

“Onda dobro.” Nema taktičnog načina da se to izrazi. Sumnjam, osim toga, da bi namtaktičnost ovdje pomogla. “Ukazano mi je, Vaša Visosti, da ne izvršavate svoje bračne dužnosti.”

Terezin dugi, tanki vrat kao da se zgroženo istegnuo. “Kako se usuđujete? To se vas uopće netiče!”

“Bojim se da me se tiče. Kraljevi nasljednici, znate. Budućnost države, i tako to.”

“Ovo je nedopustivo!” Kraljičino lice bilo je bijelo od srdžbe. Dragulj iz Talinsa zbilja sijevavatru. “Moram jesti vašu odvratnu hranu, moram trpjeti vaše strahotno vrijeme, moram se smješkatinesuvislom trabunjanju vašeg idiotskog kralja! A sad moram odgovarati i njegovim grotesknimpomoćnicima? Ja sam ovdje zatvorenik!”

Glokta se osvrne po predivnoj sobi. Raskošne tapiserije, pozlaćeno pokućstvo, fine slike.Dvije prelijepe žene u prelijepoj odjeći. Ogorčeno zarije jedan zub u donji dio jezika. “Vjerujte mi.Zatvor ne izgleda ovako.”

“Ima mnogo vrsta zatvora!”

“Ja sam naučio živjeti s gorim, a i drugi su.” Trebate vidjeti što moja žena mora trpjeti.

“Dijeliti krevet s nekim odvratnim gadom, nekim unakaženim sinom tko zna koga, da menekakav smrdljivi, dlakavi muškarac drpa po noći!” Kraljica se zgađeno strese. “To se ne daizdržati!” Suze joj zasjaju u očima. Njezina dvorska dama pojuri naprijed, šuškajući haljinom, čučnepokraj nje i utješno joj stavi ruku na rame. Terez posegne i stavi svoju na njezinu. Kraljičina družicagledala je Gloktu s nepatvorenom mržnjom. “Gubi se van! Van, bogalju, i nikad se više ne vraćaj!Uzrujao si Njezino Veličanstvo!”

“Imam dar za to”, promrmlja Glokta. “To je jedan od razloga zašto me mrze na svestrane...” utihne, namršten. Zagleda se u dvije ruke na Terezinu ramenu. P’lo je nešto u tomdodiru. Utješno umirujuće, zaštitnički. Dodir odane prijateljice, pouzdanice kojoj vjeruje,sestrinske družice. Ali bilo je i nešto više od toga. Pretjerano blisko. Previše toplo. Gotovo kaododir... Aha. “Vama baš ne trebaju muškarci, zar ne?”

Dvije ga žene zajedno pogledaju, a onda Shalere brzo povuče ruku s kraljičina ramena.“Izvolite mi reći što pod time mislite!” drekne Terez, ali glas joj je bio visok, gotovo uspaničen.

“Mislim da vrlo dobro znate što mislim.” I zadatak mi je odjednom značajno olakšan. “Malopomoći ovdje!” Dva kršna praktikala upadnu kroz vrata. I tako odjednom sve se promijenilo.Čudesno kako dva golema muškarca mogu začiniti razgovor. Neki oblici moći samo su trikovi uma.Dobro sam to naučio u carevim tamnicama, a i novi mi je gospodar pomogao da utvrdim gradivo.

“Ne biste se usudili!” zavrišti Terez, koja je razrogačenih očiju buljila u maskirane pridošlice.“Ne biste me se usudili taknuti!”

“Srećom, sumnjam da će to biti potrebno, ali vidjet ćemo.” Uperi prst prema grofici. “Zgrabiteonu ženu.”

Dvojica muškaraca pod crnim maskama dogegaju se preko crnog tepiha. Jedan si pretjeranopažljivo odmakne stolicu s puta.

“Ne!” Kraljica skoči na noge i uhvati Shalere za ruku. “Ne!”

“Da”, reče Glokta.

Dvije su žene natraške uzmicale, čvrsto privijene jedna uz drugu, Terez naprijed, štiteći groficuvlastitim tijelom, zuba iskeženih u grimasu upozorenja dok su se dvije goleme sjene približavale.Čovjeka bi možda dirnula njihova očigledna uzajamna briga, kad bi ga uopće išta moglo dirnuti.“Otmite je. Ali na kraljici ni traga, ako nije problem.”

“Ne!” vrisne Terez. “Past će vam glave za ovo! Moj otac... moj otac je—” “Na putu za Talins,a sumnjam da bi ionako započinjao rat zbog vaše prijateljice od rođenja. Kupljene ste i plaćene, anadvojvoda Orso mi nije ostavio dojam tipa koji bi pogazio dogovor.”

Dva muškarca i dvije žene teturali su oko drugog kraja sobe u trapavom plesu. Jedan odpraktikala ščepa groficu za zapešće, odvuče je iz kraljičine grčevite ruke pa je pogurne na koljena,izvije joj ruke iza leđa i zatvori teške okove oko zapešća. Terez je vrištala, mlatila rukama i nogama,grebala drugoga, ali mogla je isto tako bijes iskaliti na stablu. Golema se ljudina jedva pomaknula, aoči su mu bile jednako ravnodušne kao i maska ispod njih.

Glokta ustanovi da se gotovo smije gledajući tu ružnu scenu. Možda jesam sakat, oduran i uneprekidnim bolovima, ali ponižavanje lijepih žena jedan je užitak u kojem još uvijek moguuživati. Sada to činim prijetnjama i nasiljem umjesto nježnim riječima i zaklinjanjem, ali svejedno.Gotovo je zabavnije nego ikada.

Jedan od praktikala na silu prevuče platnenu vreću preko Shalerine glave, uguši joj povike uprigušene jecaje, a onda je tako bespomoćnu odgura kroz sobu. Drugi je još trenutak ostao na mjestu idržao kraljicu stjeranu u kut. Zatim natraške krene prema vratima. Putem je podignuo onu stolicu kojuje premjestio i pažljivo je vratio točno na isto mjesto gdje ju je i našao.

“Proklet bio!” zakrešti Terez, tresući stisnute šake kad su se vrata škljocajem zatvorila iostavila ih nasamo. “Proklet bio, ti izobličeni gade! Ako joj naudiš—”

“Neće doći do toga. Budući da vam je sredstvo njezina izbavljenja nadohvat ruke.”

Kraljica gutne, i prsa su joj se nadimala. “Što moram napraviti?”

“Jebati se.” Ta je riječ zvučala dvostruko gadnije u ovako lijepom okruženju. “I rađati djecu.Dat ću grofici sedam dana mraka, bez uznemiravanja. Ako do kraja tog perioda ne čujem da ste svakenoći žarili kraljevu kitu, upoznat ću je sa svojim praktikalima. Siroti momci. Tako malo vježbaju.Svaki po deset minuta, to bi trebalo upaliti, ali ima ih napretek u Kući pitanja. Rekao bih da ćepošteno animirati vašu prijateljicu iz djetinjstva dan i noć.”

Užasnut grč prostruji Terezinim licem. A zašto i ne? Ovo je jedno nisko poglavlje čak i zamene. “A ako napravim što tražite?”

“Onda ćemo groficu držati živu i zdravu. Jednom kad potvrdimo da ste u drugom stanju, vratit

ću vam je. Situacija može biti kakva je i sada, za vrijeme vašeg tamničenja. Dva dječaka zanasljednike, dvije djevojčice za udaju, i vi i ja smo gotovi. Kralj si može zanimaciju potražitidrugdje.”

“Ali za to će trebati godine!”

“Možete to riješiti za tri do četiri ako ga pošteno uzjašete. A možda ustanovite i da će svimaživot biti jednostavniji ako se barem pretvarate da uživate u tome.”

“Pretvaram?” uzdahne ona.

“Što više izgledate kao da uživate, brže će biti gotovo. I najjeftinija kurva na dokovima znavrištati za bakrenjake kad je mornar nabode. Želite li reći da ne možete vrištati za kralja Unije?Vrijeđate moje domoljubne osjećaje! Oh!” zaječi i prevrne očima parodirajući ekstazu. “Ah! To! Baštu! Nemoj stati!” Iskesi joj se. “Vidite? Čak i ja to mogu! Lažljivica s vašim iskustvom ne bi trebalaimati problema.”

Suznim je očima zvjerala po sobi kao da pokušava pronaći neki izlaz. Ali nema ga. Plemenitinadlektor Glokta, zaštitnik Unije, veliko srce Zatvorenog vijeća, uzorni džentlmen, demonstrirasvoj dar za politiku i diplomaciju. Osjeti neko sitno komešanje u sebi dok je gledao njezin shrvaniočaj, neko zanemarivo treperenje u utrobi. Krivnja, možda? Ili žgaravica? Uopće nije važno što,naučio sam svoju lekciju. Sažaljenje nikad ne ide meni na ruku.

Napravi još jedan polagan korak naprijed. “Vaša Visosti, nadam se da u potpunosti razumijetealternativu.”

Ona kimne i obriše oči. Potom ponosno podigne bradu. “Napravit ću što tražite. Molim vas,preklinjem vas, nemojte joj nauditi... molim vas...” Molim vas, molim vas, molim vas. Srdačnečestitke, Vaša Eminencijo. “Dajem vam riječ. Pobrinut ću se da grofica dobije najbolji mogućitretman.” Lizne kisele praznine između zubi. “A vi ćete napraviti isto s vašim mužem.”

Jezal je sjedio u mraku. Gledao je vatru kako pleše u velikom kaminu i razmišljao o svemu štoje moglo biti. Razmišljao je o tome s ponešto gorčine. O svim putevima kojima je njegov život mogaokrenuti, a on je završio ovdje. Sam.

Začuje škripu šarki. Vratašca koja su spajala kraljičinu odaju s njegovom polako se ikradomice otvore. Nikad se nije potrudio zaključati ih sa svoje strane. Nije predvidio nikakveokolnosti u kojima bi ih ona ikada poželjela upotrijebiti. Sigurno je riječ o nekoj greški u bontonu zakoju ne može dočekati jutro da ga izgrdi.

On naglo ustane, glupavo nervozan.

Terez uđe kroz sjenovit dovratak. Izgledala je toliko drugačije da ju je isprva jedva prepoznao.Kosa joj je bila raspuštena, a na sebi je imala samo spavaću haljinu. Pokunjeno je gledala u pod, licau tami. Bosim je nogama klizila po drvenom podu, pa po debelom tepihu prema vatri. Odjednom jeizgledala vrlo mlado. Mlado i sitno, slabo i samo. Gledao ju je, uglavnom zbunjen, pomalo uplašen,

ali, kad je prišla bliže i kad joj je vatra ocrtala obrise tijela, i sasvim lagano uzbuđen.

“Terez, moja...” ponestane mu riječi. “Draga” teško da bi odgovaralo. A bome ni “ljubavi”.“Najgori neprijatelju” bi možda pasalo, ali to ne bi baš pomoglo u ovoj situaciji. “Mogu li—”

Prekine ga, kao i svaki put, ali ne jezikovom juhom koju je očekivao. “Žao mi je što sam bilaonakva prema tebi. Za sve što sam ti izgovorila... sigurno misliš da sam...”

U očima su joj bile suze. Prave suze. Do tog trenutka teško da bi ikad povjerovao da je uopćesposobna plakati. Žurno napravi korak-dva prema njoj, pružene ruke, ali bez ideje što da napravi.Nikad se nije usudio nadati isprici, a pogotovo ne ovako otvoreno i iskreno iznesenoj.

“Znam,” promuca, “znam... da nisam muž kakvog si željela. Žao mi je zbog toga. Ali i ja samzatvorenik u ovome isto koliko i ti. Nadam se samo... da to možda možemo iskoristiti najbolje štomožemo. Možda nađemo način da... se zavolimo? Nemamo nikog drugog, ni ti ni ja. Molim te, reci mišto trebam napraviti—”

“Šššš.” Jednim mu prstom dotakne usne i zagleda mu se u oči, i pola joj je lica sjajilonarančasto od vatre, a druga polovica bila crna od sjene. Prođe mu prstima kroz kosu i privuče ga ksebi. Poljubi ga, nježno, gotovo šeprtljavo, usne im se očešu, a onda nespretno sljube. On je obgrlioko vrata, ispod uha i palcem joj pogladi glatki obraz. Usta su im se mehanički micala, popraćenatihim zviždanjem daha u njegovu nosu, jedva Čujnim miješanjem sline između vlažnih usana. Nije toni izbliza bio najstrastveniji poljubac koji je imao priliku iskusiti, ali bilo je to mnogo više nego štoje ikad očekivao dobiti od nje. Ugodno mu je golicanje jačalo u preponama kad joj je gurnuo jezik uusta.

Drugim joj je dlanom prelazio niz leđa i pipao kvržice kralježnice pod prstima. Lagano zastenjekad mu je ruka prešla preko njezine stražnjice, niz bedro pa prema gore između nogu, nabirući rubhaljine oko zapešća. Osjeti kako je zadrhtjela, ustuknula i ugrizla se za usnicu od šoka, činilo se, ilimožda čak gađenja. Odmakne naglo ruku, a onda se razdvoje, oboje zagledani u pod. “Oprosti”,promrmlja on, psujući u sebi vlastitu nestrpljivost. “Ja—”

“Ne. Ja sam kriva. Nemam... iskustva... s muškarcima...” Jezal na trenutak zatrepće, a onda seumalo nasmiješi u navali olakšanja. Naravno. Pa sad je sve jasno. Bila je tako samouvjerena, takooštra, da mu nije uopće palo na pamet da bi mogla biti djevica. Samo je od straha tako drhturila. Odstraha da ga ne razočara. Osjeti navalu suosjećanja.

“Ne brini”, promrmlja tiho, zakorači prema njoj i uzme je u naručje. Osjeti kako se ukočila,sigurno od nervoze, i nježno je pogladi po kosi. “Mogu čekati... ne moramo... ne još.”

“Ne.” Reče ona dirljivo odlučno, gledajući ga neustrašivo u oči. “Ne. Moramo.”

Prevuče si haljinu preko glave i pusti je da padne na pod. Približi mu se, primi ga za zapešće iusmjeri ga natrag na svoje bedro, pa gore.

“Oh”, prošapće, žurno i grleno, očešavši mu usnama obraz, i dah joj je bio vruć u njegovu uhu.

“To... baš tu... nemoj stati.” Povede ga, takvoga bez daha, do kreveta.

“Ako je to sve?” Glokta prođe pogledom oko stola, no starci su šutjeli. Svi čekaju moju riječ.Kralj je opet bio odsutan pa ih je natjerao da nepotrebno dugo čekaju. Tek toliko da svima kojieventualno sumnjaju utuvi u glavu tko je glavni. Zašto i ne, uostalom? Moći nije cilj da budemilostiva. “Onda je ovo zasjedanje Zatvorenog vijeća zatvoreno.”

Ustanu brzo, tiho i u potpunom redu. Torlichorm, Halleck, Kroy i svi ostali izredaju se polakoiz prostorije. Sam Glokta s mukom ustane, osjećajući u nozi bolno sjećanje na jutarnje grčeve, eda biustanovio da je lord komornik još jedanput zaostao. Ine izgleda ni najmanje veselo.

Hoff je čekao da se vrata zatvore prije nego što je progovorio. “Zamislite kako sam seiznenadio”, otrese se on, “kad sam čuo da ste se nedavno oženili.”

“Bio je to brz i skroman obred.” Glokta pokaže lordu komorniku ruševine svojih sjekutića.“Friška ljubav ne trpi otezanje, znate kako je. Ispričavam se ako vas je uvrijedilo što niste dobilipozivnicu.”

“Pozivnicu?” Hoff progunđa, strahovito namrgođen. “Teško! Nismo se tako dogovorili!”

“Dogovorili? Bojim se da je došlo do nesporazuma. Naš zajednički prijatelj”, i Gloktin pogledznačajno skrene na praznu trinaestu fotelju na drugom kraju stola, “ostavio je mene da upravljam.Mene. Nikog drugog. Smatra da je nužno da Zatvoreno vijeće govori jednim glasom. Odsada nadaljetaj će glas zvučati neobično nalik na moj.”

Hoffovo rumeno lice lagano problijedi. “Naravno, ali—”

“Svjesni ste, pretpostavljam, da sam proživio dvije godine mučenja? Dvije godine u paklu dabih mogao sada stajati pred vama. Ili visjeti pred vama, ovako grbav kao korijen starog drveta.Sakata, gegava, odvratna sprdačina od čovjeka, je li, lorde Hoffe? Budimo iskreni jedan premadrugome. Ponekad izgubim kontrolu nad vlastitom nogom. Nad vlastitim očima. Vlastitim licem.”Otpuhne. “Ako se ovo može nazvati licem. I crijeva su mi neposlušna. Cesto se pobudim zamrljanvlastitim govnima. Trpim neprestane bolove, i sjećanja na sve što sam izgubio beskrajno meizjedaju.” Osjeti kako mu lijevo oko trza. Neka trza. “Razumijete onda kako, unatoč stalnim naporimada budem prpošan, ipak prezirem cijeli svijet i sve u njemu, a ponajviše sebe. Jadno je to stanjestvari, i za njega nema lijeka.”

Lord komornik nesigurno obliže usne. “Suosjećam s vama, ali ne vidim zašto je to sad važno.”

Glokta mu se odjednom sasvim približi, ignorirajući grč u nozi, i zbije Hoffa uz stol. “Vašesuosjećanje i više je nego bezvrijedno, a važno je zbog sljedećeg. Znajući što sam ja, što sampretrpio i što još uvijek trpim... možete li zamisliti da na svijetu postoji išta čega se bojim? Bilo kojičin kojeg bih se libio? Najnepodnošljivija bol drugih meni je u najgorem slučaju... iritantna.” Gloktase trzne još bliže, razmakne usne s uništenih zuba, pusti da mu lice zadrhti i oko zasuzi. “Znajući sveto... otkud vam uopće ideja da bi moglo biti pametno... stajati ovdje gdje vi sada stojite... i prijetiti?Prijetiti mojoj ženi? Mojem nerođenom djetetu?”

“Nisam uopće kanio prijetiti, dakako, ne bih nikad—”

“To jednostavno neće ići, lorde Hoffe! To jednostavno neće ići. Na najmanji dašak nasiljaprema njima... pa, ne bih želio ni da zamislite koliko bi neljudski užasna bila moja reakcija.”

Još bliže, tako da je n jegova slina u laganoj maglici padala na Hoffov drhtavi podbradak. “Nemogu dopustiti daljnju raspravu na tu temu. Ikad. Ne mogu dopustiti čak ni glasinu da bi moglapostojati ikakva tema. Nikad. Jednostavno... neće... ići, lorde Hoffe, da jedna bezoka, bezjezična,bezlična, besprsta, beskitna vreća mesa sjedi na vašoj stolici u Zatvorenom vijeću.” Odstupi i nacerise najodvratnije što je mogao. “Tja, lorde komorniče... tko bi popio sve to vino?”

Bio je lijep jesenji dan u Adui i sunce je ugodno sjalo kroz grane mirisnih voćaka i bacaloprošarane sjene na travu ispod njih. Ugodan je povjetarac pirkao kroz voćnjak, mreškajući grimizankraljev plašt dok je on dostojanstveno hodao oko svojeg travnjaka i bijeli plašt nadlektora koji jenepopustljivo hramao s njim na pristojnoj udaljenost, pognut nad svojim štapom. Ptice su cvrkutale nastablima, a ulaštene čizme Njegova Veličanstva hrskale po šljunku i lagano, ugodno odjekivale odbijelih zgrada palače.

S druge strane visokih zidina dopirali su tihi zvuci radova u daljini. Zveckanje dlijeta i čekića,struganje po zemlji i zveket kamenja. Tihi povici tesara i zidara. Jezalu su to bili najugodniji mogućizvuci. Zvuci ponovne izgradnje.

“Trebat će vremena, jasno”, govorio je.

“Jasno.”

“Godine, možda. Ali mnogo je šute već uklonjeno. Popravci nekih od manje oštećenih zgradaveć su počeli. Agriont će biti još veličanstveniji nego prije, začas. To mi je prvi prioritet.”

Glokta se još dublje nakloni. “A time i moj, kao i Zatvorenoga vijeća. Ako slobodno pitam...”promrmlja, “kako je vaša supruga, kraljica?”

Jezal promigolji ustima. Uopće mu se nije sviđala ideja da raspravlja o svojim privatnimstvarima s ovim čovjekom, od svih ljudi na svijetu, ali nije mogao poreći daje, što god da joj jebogalj rekao, donijelo dramatičan napredak.

“Značajna promjena.” Jezal zatrese glavom. “Sad sam ustanovio da je ona žena gotovo...nezasitnih apetita.”

“Neizmjerno mi je drago da su moji apeli urodili plodom.”

“O jesu, jesu, samo još uvijek postoji određena...” Jezal mahne rukom po zraku, u potrazi zapravom riječi. “Tuga u njoj. Ponekad... je čujem kako plače usred noći. Stoji kraj otvorenog prozora iplače, satima bez prestanka.”

“Plače, Vaša Visosti? Možda joj samo nedostaje dom. Oduvijek sam slutio da je mnogonježnija duša nego što se doima.”

“I jest! Jest. Nježna duša.” Jezal razmisli o tome jedan trenutak. “Znate, mislim da ste možda upravu. Čezne za domom.” U glavi mu se počeo razvijati plan. “Možda bismo trebali preurediti vrtovepalače tako da imaju dašak Talinsa? Mogli bismo izmijeniti potok da nalikuje kanalima, i slično!”

Glokta se krezubo naceri. “Sjajna ideja. Razgovarat ću s kraljevskim vrtlarom. Možda jošjedanput nakratko porazgovaram s Njezinim Veličanstvom da vidim mogu li joj zaustaviti suze.”

“Cijenim sve što uspijete napraviti. A kako je vaša supruga?” dobaci preko ramena, u nadi daće promijeniti temu, a onda ustanovi da je zabludio u još težu.

Ali Glokta se samo još jedanput prazno nasmiješi. “Nevjerojatna mi je utjeha, Vaša Visosti.Zbilja ne znam kako sam ikad živio bez nje.”

Hodali su dalje u neugodnoj tišini još trenutak, a onda Jezal pročisti grlo. “Razmišljao sam,Glokta, o onom svojem naumu. Znate, o porezu na banke? Možda da platimo za novu bolnicu blizudokova. Za one koji si ne mogu priuštiti liječenje. Puk je bio dobar prema nama. Pomogao nam je dadođemo na vlast i trpio u naše ime. Vlada bi trebala nešto ponuditi svome narodu, zar ne? Što su ljudisiromašniji, što lošijeg porijekla, to više trebaju našu pomoć. Kralj je bogat onoliko koliko i njegovnajsiromašniji podanik, ne mislite li? Možete li reći vrhovnom sucu da nešto sastavi? Malo započetak, a onda možemo nastaviti dalje. Besplatni stanovi, možda, za one koji su ostali bez doma.Trebali bismo razmotriti—”

“Vaše Veličanstvo, razgovarao sam o tome s našim zajedničkim prijateljem.”

Jezal se ukopa na mjestu i hladan mu se osjećaj uzvere kralježnicom. “Jeste?”

“Bojim se da sam primoran.” Bogaljev je ton bio ton sluge, ali njegove upale oči nisu ni na trenskrenule s Jezalovih. “Naš prijatelj... nije entuzijastičan.”

“Vlada li on Unijom ili ja?” Međutim, obojica su vrlo dobro znala odgovor na to pitanje.

“Vi ste, dakako, kralj.”

“Dakako.”

“Ali naš zajednički prijatelj... ne želimo ga razočarati.” Glokta došepa korak bliže, a lijevo muoko odbojno zatreperi. “Ni vi ni ja, siguran sam, ne bismo ga voljeli... nagnati da posjeti Aduu.”

Jezal odjednom osjeti slabost u koljenima. Maglovito sjećanje na onaj užasni, nepodnošljivibol u trbuhu. “Ne,” zakrešti, “ne, naravno da ne bismo.”

Bogaljev je glas bio tek nešto viši od šapta. “Možda se s vremenom nađu sredstva za neke maleprojekte. Naš prijatelj, na kraju krajeva, ne vidi sve, a ono što ne vidi ne može mu škoditi. Siguransam da nas dvojica, u tišini... možemo napraviti nešto dobro. Ali ne još.”

“Ne. U pravu ste, Glokta. Imate istančan smisao za takve stvari. Ne činite ništa što bi ga inajmanje uvrijedilo. Molim vas, izvijestite našeg prijatelja da će njegova mišljenja uvijek imati

najveću težinu. Molim vas, recite našem dobrom prijatelju da se može osloniti na mene. Hoćete li muto, molim vas, reći?”

“Hoću, Vaše Veličanstvo. Bit će mu to silno drago čuti.”

“Dobro”, promrmlja Jezal. “Dobro.” Hladan povjetarac zapuše i on skrene natrag premapalači, privinuvši plašt k sebi. Nije to na kraju bio baš toliko ugodan dan kao što se nadao da će biti.

NEZAVRŠENA POSLAPrljava bijela kocka s dvama vratima na suprotnim stranama. Stropje bio prenizak da bi pružao

ugodu, a prostorija prejako osvijetljena zapaljenim svjetiljkama. Vlaga je plazila iz jednoga ugla, ažbuka buknula uljuskastim plikovima, prošarana crnom plijesni. Netko je pokušao ostrugatidugačkukrvavu mrlju s jednoga zida, ali nije se ni približno dovoljnopotrudio.

Dva su ogromna praktikala stajala naslonjena na zid, prekriženih ruku. Jedna od stolica uzprikovani stol bila je prazna. Na drugoj je sjedila Carlot dan Eider. Povijest se kreće u krugovima,kažu. Kako su se stvari izmijenjale. A opet, kako su ostale iste. Lice joj je bilo blijedo od brige, okoočiju je imala tamne kolobare od nespavanja, ali još uvijek je izgledala lijepo. Više nego ikad, naneki način. Ljepota plamena svijeće koji je gotovo dogorio. Opet.

Glokta je čuo njezino uplašeno disanje dok se smještao na preostalu stolicu, pa nasloni štap naizgrebani stol i namršteno je pogleda. “Još uvijek se pitam hoću li u sljedećih nekoliko dana primitiono pismo koje ste spominjali. Znate koje. Ono koje je Sult trebao pročitati. Ono koje izlaže povijestmoje popustljive male milosti prema vama. Ono za koje ste se pobrinuli da bude poslanonadlektoru... u slučaju vaše smrti. Hoće li sad naći put do mojeg stola, što mislite? Jedna ironija zakraj.”

Uslijedi stanka. “Uviđam da sam ozbiljno pogriješila kad sam se vratila.” I još gore kad nisidovoljno brzo otišla. “Nadam se da ćete prihvatiti moju ispriku. Samo sam vas htjela upozoriti naGurkhulce. Ako biste imali srca i malo milosti—”

“Jeste li očekivali da ću imati milosti jedanput?”

“Ne”, prošapće ona.

“A što mislite, koje su onda šanse da ponovim tu grešku? Rekao sam vam da se nikad nevraćate. Nikad.” Mahne rukom i jedan od čudovišnih praktikala pristupi naprijed i podigne poklopackutije.

“Ne... ne.” Oči su joj zvjerale po instrumentima pa natrag. “Pobijedili ste. Pobijedili ste,naravno. Trebala sam biti zahvalna prvi put. Molim vas.” Nagne se naprijed i pogleda ga u oči. Glasjoj se stiša i promukne. “Molim vas. Sigurno postoji nešto... što bih mogla napraviti... da se iskupimza svoju glupost...”

Neobična mješavina hinjene žudnje i iskrenog gađenja. Lažne čežnje i pravog gnušanja. Asve skupa izgleda još neukusnije dodatkom sve većeg užasa. Dođe mi da se zapitam zašto samuopće ikad bio milosrdan.

Glokta prezirno otpuhne. “Mora li ovo biti i neugodno, a ne samo bolno?”

Pokušaj zavođenja brzo iscuri. Ali primjećujem da strah ne ide nikamo. Pridružila mu se sad iuzlazna nota očajanja. “Znam da sam pogriješila... pokušavala sam pomoći.... Molim vas, nisam vam

mislila stvarno nauditi... nisam vam naudila, znate to!” On polako posegne prema kutiji, i pritom jegledao njezine prestravljene oči kako prate njegovu ruku u bijeloj rukavici, i njezin glas preraste upanično cviljenje. “Samo mi recite što da napravim! Molim vas! Mogu vam pomoći! Mogu bitikorisna! Recite mi što mogu napraviti!”

Gloktina ruka prekine svoj neumoljiv put preko stola. Jednim prstom kucne po stolu. Prstom nakojem je nadlektorski prsten svjetlucao na svjetlu lampe. “Možda postoji način.”

“Bilo što”, progrglja ona, očiju sjajnih od suza. “Bilo što, samo recite!”

“Imate poznanstava u Talinsu?”

Ona gutne. “U Talinsu? Na... naravno.”

“Dobro. Ja i neki moji kolege iz Zatvorenog vijeća zabrinuti smo ulogom koju nadvojvoda Orsokani igrati u politici Unije. Naš je stav - vrlo čvrst stav - da bi se trebao držati maltretiranja Styrijacai držati nos podalje od naših posla.” Napravi znakovitu pauzu.

“Kako ja—”

“Otići ćete u Talins. Bit ćete moje oči u tom gradu. Izdajnica koja bježi da sačuva živu glavu i,bez prijatelja i sama, traži mjesto na kojem će početi iznova. Prelijepa, ali nesretna izdajnica, kojojočajnički treba snažna zaštitnička ruka. Shvatili ste bit.”

“Pretpostavljam... pretpostavljam da bih to mogla izvesti.”

Glokta otpuhne. “I bolje vam je.”

“Trebat ću novac—”

“Vašu je imovinu zaplijenila Inkvizicija.”

“Sve?”

“Možda ste primijetili da nas čeka puno obnavljanja. Kralj treba svaku marku koje se možedočepati, a izdajnici koji su priznali svoj zločin zbilja ne mogu očekivati da će zadržati svojepokretnine u ovakvim vremenima. Sredio sam vam prijevoz. Kad stignete, kontaktirajte bankarskukuću Valint i Balk. Oni će vam srediti pozajmicu za početak.”

“Valint i Balk?” Eider je izgledala još više uplašena nego prije, ako je to uopće moguće.“Radije bih bila dužna svima, samo ne njima.”

“Znam kako vam je. Ali ili to ili ništa.”

“Kako ću—”

“Žena vaše snalažljivosti? Siguran sam da ćete se snaći.” Lecne se dok se pridizao sa stolice.

“Želim da me zatrpavaju vaša pisma. Što se događa u gradu. Što Orso smjera. S kime ratuje, s kimese miri. Tko su mu saveznici, a tko neprijatelji. Odlazite sa sljedećom plimom.” Na vratima senakratko okrene natrag. “Motrit ću vas.”

Ona nijemo kimne, nadlanicom drhtave ruke obriše suze olakšanja. Prvo to rade nama, pa mito radimo drugima, a onda naređujemo drugima da rade. Tako to ide.

“Uvijek ste pijani u ovo doba jutra?”

“Vaša Eminencijo, povrijedili ste me.” Nicomo Cosca se naceri. “Obično sam u ovo doba većsatima pijan.”

Hm. Svi mi imamo svoje načine kako da preguramo dan. “Moram vam zahvaliti na svojpomoći.”

Styrijac teatralno zamahne rukom. Rukom, Glokta primijeti, na kojoj su blještali puni prstiprstenja. “Kvragu s vašim zahvalama, imam vaš novac.” “I mislim da je svaki peni dobro potrošen.Nadam se da ćete ostati u gradu i još malo uživati u gostoljubivosti Unije.”

“Znate što? Mislim da hoću.” Plaćenik se odsutno počeše po osipu na vratu i ostavi crvenetragove noktiju kroz ljuskavu kožu. “Barem dok ne ponestane zlata.”

“Koliko brzo uopće možete potrošiti ono što sam vam isplatio?”

“O, začudili biste se vi. Već sam u životu potrošio deset bogatstava, i kusur. Veselim setraćenju još jednog.” Cosca se pljasne po bedrima, digne se na noge, pa pomalo klimavo prošećeprema vratima i okrene se uz teatralan zamah. “Obavezno me zovite kad će vam trebati organiziratisljedeći zadnji očajnički pokušaj obrane.”

“Moje prvo pismo bit će naslovljeno na vas.”

“Onda vas... pozdravljam!” Cosca skine golem šešir i duboko se nakloni. Onda sa sveznajućimosmijehom iskorači kroz vrata i nestane.

Glokta je preselio nadlektorski ured u veliku dvoranu u prizemlju Kuće pitanja. Bliže jestvarnom poslu Inkvizicije - zatvorenicima. Bliže pitanjima i odgovorima. Bliže istini. I, dakako,presudan faktor... nema stepenica.

Ispred velikih prozora bili su brižno održavani vrtovi. Tih zvuk pljuštanja fontane onkraj stakla.Ali u sobi nije bilo nikakvih ružnih iskaza moći. Zidovi su bili ožbukani i jednostavno oličeni ubijelo. Namještaj je bio tvrd i funkcionalan. Brus neugode održao me oštrim ovako dugo. Nemarazloga da sad pustim oštricu da otupi samo zato što mi je ponestalo neprijatelja. Novi neprijateljiće se pokazati, neće im trebati dugo.

Bile su tu masivne police za knjige od tamnog drva. Nekoliko radnih stolova presvučenihkožom, već natrpanih snopovima dokumenata koji zahtijevaju njegovu pažnju. Osim velikog okruglogstola s kartom Unije s nekoliko oznaka, samo je jedan komad Sultova pokućstva donio dolje sa

sobom. Mračna slika ćelavog starog Zollera mrko ga je gledala s jednostavnog kamina. Sablasnonalikuje jednom magu kojeg sam nekoć poznavao. Prikladno je, na kraju krajeva, da zadržimoodgovarajuću perspektivu. Svatko nekome mora odgovarati.

Začuje se kucanje na vratima i glava Gloktina tajnika pojavi se u otvoru. “Stigli su lordovimaršali, nadlektore.”

“Uvedite ih.”

Ponekad, kad se stari prijatelji susretnu, sve odmah bude kao nekada, prije toliko godina.Prijateljstvo se nastavi, netaknuto, kao da prekida nije ni bilo. Ponekad, ali ne i sada. CollemaWesta jedva se dalo prepoznati. Kosa mu je ispala u ružnim krpama. Lice mu se usukalo i poprimiložutu boju. Uniforma mu je mlitavo visjela s koščatih ramena, umrljana na ovratniku. Dogegao se usobu, pognut kao starac i navaljen na štap. Izgledao je kao hodajući mrtvac, više nego išta drugo.

Glokta je i očekivao takvo nešto, naravno, iz svega što mu je Ardee rekla. Ali mučan šokrazočaranja i užasa koje je osjetio kad ga je vidio ipak ga je malo zatekao. Kao da sam se vratio nadrago mjesto iz mladosti i našao ga u ruševinama. Smrti. Događaju se svaki dan. Koliko samživota ja vlastoručno uništio? Zašto je ovu tako teško prihvatiti? A ipak je bilo. Ustanovi da jenesigurno skočio sa stolice i bolno pojurio prema njemu kao da će mu pomoći.

“Vaša Eminencijo.” Westov je glas bio krhak i oštar kao razbijeno staklo. Pokuša se slabašnoosmjehnuti. “Ili, valjda... bih te trebao zvati bratom.”

“ Weste... Colleme... drago mi je da te vidim.” Drago i grozno, u isti mah.

Skup časnika dođe za Westom u prostoriju. Divno sposobnog poručnika Jalenhorma se,naravno, sjećam, samo što je sad major. I Brinta koji je postao kapetan prijateljevim brzimnapredovanjem. Maršala Kroya znamo i volimo iz Zatvorenog vijeća. Čestitke svima nanapredovanju. Još jedan čovjek uđe na začelju ekipe. Mršav muškarac stravično opečenog lica. Alibarem mu mi ne bismo trebali odvratnu izobličenost uzeti za zlo. Svi do jednoga nervozno su semrštili u smjeru Westa, kao da su spremni pojuriti naprijed u slučaju da se skljoka na pod. Umjestotoga, on se odvuče oko stola i svali na najbližu stolicu.

“Trebao sam ja doći k tebi”, reče Glokta. Trebao sam ti doći još puno ranije.

West se još jedanput pokuša nasmiješiti, još mučnije nego ranije. Nedostajalo mu je nekolikozuba. “Glupost. Znam koliko si sada zaposlen. A i danas se osjećam mnogo bolje.”

“Dobro, dobro. To je... dobro. Mogu li te nečime ponuditi?” Što bi ti uopće moglo pomoći?“Bilo što.”

West odmahne glavom. “Mislim da ne. Gospodu znaš, naravno. Osim narednika Pikea.”Opečeni čovjek mu kimne.

“Drago mi je.” Upoznati nekoga tko je gore osakaćen nego ja, uvijek.

“Čuo sam... sretnu vijest, od sestre.”

Glokta se lecne i jedva pogleda starog prijatelja u oči. “Trebao sam tražiti tvoje dopuštenje,naravno. Sigurno i bih da je bilo vremena.”

“Razumijem.” Westove sjajne oči bile su prikovane uz njegove. “Sve mi je objasnila.Svojevrsna mi je utjeha znati da će biti dobro zbrinuta.”

“U to se možeš pouzdati. Ja ću se za to pobrinuti. Nitko je više nikad neće povrijediti.”

Westovo se upalo lice iskrivi. “Dobro. Dobro.” Protrlja se lagano sa strane po licu. Nokti sumu bili crni, sa sasušenom krvlju po rubovima, kao da se odljepljuju od mesa od ispod. “Uvijekpostoji cijena koju treba platiti, zar ne, Sand? Za sve što radimo?”

Glokta osjeti kako mu oko trza. “Izgleda da je tako.”

“Izgubio sam nekoliko zuba.”

“Vidim, i suosjećam s tobom. Juha, ustanovio sam...” Ustanovio sam da je potpuno odvratna.

“Ja... jedva uspijevam hodati.”

“I s time suosjećam. Štap će ti biti najbolji prijatelj.” Kao što će uskoro i meni biti, sve mi sečini.

“Bijedna sam ljuštura onoga što sam nekada bio.”

“Iskreno osjećam tvoj bol.” Iskreno. Gotovo žešće nego svoj vlastiti. West polako zatreseusahlom glavom. “Kako to podnosiš?”

“Korak po korak, prijatelju stari. Kloni se stepenica kad je god moguće, i ogledala, uvijek.”

“Mudar savjet.” West se nakašlje. Kašljem punim jeke, negdje duboko ispod rebara. Glasnogutne. “Mislim da mi istječe vrijeme.”

“Ma nikako!” Gloktina se ruka načas pruži kao da će počinuti na Westovu usukanom ramenu,kao da mu nudi utjehu. Nespretno je trgne natrag. Nije primjerena za taj zadatak.

West lizne gole desni. “Ovako većina nas ode, zar ne? Bez juriša za kraj. Bez trenutka slave.Samo se... polako raspadnemo.”

Glokta bi mu rado rekao nešto optimistično. Ali takvo smeće dolazi iz drugih usta, ne mojih.Mlađih, ljepših usta, sa svim zubima, možda. “Oni koji umru na bojištu na neki su način rijetkisretnici. Zauvijek mladi. Zauvijek blistavi.”

West kimne, polako. “Živjeli onda rijetki sretnici...” Zakoluta očima, zaljulja se, a onda skljokau stranu. Jalenhorm je prvi poletio naprijed i uhvati ga tik prije nego što je pao na pod. On klone na

njegovim golemim rukama i duga se nit rijetke bljuvotine razlije po podu.

“Natrag u palaču!” otrese se Kroy. “Smjesta!”

Brint požuri otvoriti vrata dok su Jalenhorm i Kroy vodili Westa iz prostorije, obješenogizmeđu njih s rukama preko njihovih ramena. Mlitave su mu cipele strugale po podu, a šarena seglava ljuljala. Glokta ih je gledao kako odlaze i bespomoćno stajao napola otvorenih krezubih usta,kao da će progovoriti. Kao da želi prijatelju poželjeti sreću, ili zdravlje ili ugodno poslijepodne. Nijedno od toga, međutim, baš i ne odgovara okolnostima.

Vrata se zalupe i Glokta ostane buljiti u njih. Kapak mu zatreperi i on osjeti vlagu naobrazu. Ne suze suosjećanja, naravno. Ne suze tuge. Ja ne osjećam ništa, ne bojim se ničega, ni zašto ne marim. Izrezali su dijelove mene koji su mogli plakati u carevim tamnicama. Ovo može bitisamo slana voda, ništa drugo. Samo pokvaren refleks na unakaženom licu. Zbogom, brate.Zbogom, jedini prijatelju. I zbogom lijepom duhu Sanda dan Glokte. Od njega više ništa nepreostaje. I bolje da je tako, naravno. Čovjek na mojem položaju ne može si dopustiti hirove.

Naglo udahne pa obriše lice nadlanicom. Odšepa do svojeg stola, sjedne, pribere se na trenutakuz pomoć iznenadnog probadanja u besprstom stopalu. Papiri s priznanjima, neriješeni zadaci, svismrtno dosadni državnički poslovi—

Podigne pogled. Neka se figura odvoji od sjena iza jedne od polica s knjigama, prekriženihruku. Onaj čovjek spaljenog lica koji je došao s časnicima. U uzbuđenju uslijed njihova odlaska,izgleda da je on ostao.

“Narednik Pike, je li?” promrmlja Glokta, namršten.

“To sam ime uzeo.”

“Uzeli?”

Nagrđeno se lice iskrivi u sprdnju od osmijeha. Odvratniji čak i od mojeg, ako je to uopćemoguće. “Nisam iznenađen da me ne prepoznajete. Prvog sam tjedna imao nezgodu u kovačnici.Nezgode se često događaju u Anglandiji.” UAnglandiji? Taj glas... nešto u tom glasu... “Još uvijekništa? Možda da priđem bliže?”

Pojuri preko sobe bez upozorenja. Glokta se još uvijek pokušavao iskobeljati iz fotelje kad seovaj bacio preko stola. Stropoštaju se zajedno na pod u oblaku letećih papira, Glokta na dnu. Udarizatiljkom u kamen i udarac mu izbije dah u dugom, vrlo bolnom hropcu.

Osjeti dodir metala na vratu. Pikeovo lice bilo je tek nekoliko centimetara od njegova, pjegavamasa opeklina isturena u naročito odvratnom detaljnom prikazu.

“A sad?” procijedi on. “Vidite li što poznato?”

Glokta osjeti kako mu lijevo oko treperi kad ga je prepoznavanje oblilo kao val ledene vode.Promijenjen je, naravno. Promijenjen temeljito i potpuno. A ipak ga znam.

“Rews”, dahne.

“Taj sam.” Rews to izgovori odsječno i s mračnim zadovoljstvom.

“Preživio si.” Glokta prošapće, prvo začuđen, a onda sve više oduševljen. “Preživjeli ste! Punoste čvršći čovjek nego što sam od vas očekivao! Puno, puno čvršći.” Počne se cerekati, i suze mu seponovno stanu slijevati niz obraz.

“Nešto vam je smiješno?”

“Sve! Morate cijeniti ironiju. Nadvladao sam tolike moćne neprijatelje, a onda mi Salem Rewsstavi nož pod vrat! Uvijek nož koji ne vidiš najdublje zasiječe, zar ne?”

“Dublji rez od ovoga nećete dobiti.”

“Onda sijeci, čovječe, spreman sam.” Glokta zabaci glavu, istegne vrat i nasloni ga na hladanmetal. “Već sam dugo spreman.”

Rewsova se šaka meškoljila oko drške noža. Spaljeno mu lice zadrhti a oči suze u sjajneproreze u ružičastim dupljama. Sad.

Pjegave mu se usne razmaknu sa zuba. Tetive na vratu mu poiskaču dok se pripremao zamahnutinožem. Učini to.

Gloktin dah pištao je unutra i van, i grlo mu je treperilo od iščekivanja. Sad, konačno... sad...

Ali Rews se nije ni pomaknuo.

“A ipak oklijevate”, prošapće Glokta kroz gole desni. “Ne iz milosti, naravno, ne iz slabosti.To su vam sve sledili iz vas, je li? U Anglandiji? Zastali ste jer ste shvatili da cijelo ono vrijemekoje ste proveli sanjajući kako me ubijate niste razmišljali o tome što će biti poslije. Što bistezapravo dobili svom svojom strpljivošću? Svom svojom lukavošću i trudom? Hoće li vas loviti?Hoće li vas vratiti natrag? Ja vam mogu ponuditi mnogo više.”

Rewsova rastopljena namrštena grimasa još se više smrkne. “Što biste mi mogli dati? Nakonovog?”

“O, pa to nije ništa. Dvostruko veće bolove i deseterostruko poniženje trpim svako jutro dokustajem. Čovjek poput vas mogao bi mi biti vrlo koristan. Čovjek... ovako čvrst kao što ste vipokazali da jeste. Čovjek koji je sve izgubio, uključujući i sve skrupule, svu milost i sav strah.Obojica smo izgubili sve. Obojica smo preživjeli. Ja vas razumijem, Rewse, kao što nitko drugi nemože.”

“Sad se zovem Pike.”

“Ma naravno. Pustite me da ustanem, Pike.”

Polako mu se nož makne s vrata. Čovjek koji je nekoć bid Salem Rews stajao je nad njim imrštio se. Tko bi ikad mogao predvidjeti puteve kojima nas sudbina može odvesti? “Ustanite,onda.”

“Lakše je to reći nego učiniti.” Glokta udahne nekoliko oštrih udaha, a onda se, stenjući odvelikog i bolnog truda, prevrne na sve četiri. Uistinu junačko postignuće. Polako isproba udove itrgne se sa svakim škljocajem izobličenih zglobova. Ništa nije slomljeno. Ništa slomljenije negoinače, uglavnom. Pruži ruku i uhvati dršku palog štapa dvama prstima, povuče ga prema sebi krozrazbacane papire. Osjeti vršak noža kako ga bode u leđa.

“Nemojte praviti budalu od mene, Glokta. Ako bilo što pokušate—”

Uhvati se za rub stola i povuče gore. “Izrezat ćete mi jetra i sve ostalo. Ne brinite. Previše samsakat da bih pokušao išta gore od toga da se userem u gaće. Ali moram vam nešto pokazati. Nešto štosam siguran da ćete cijeniti. Ako se varam, ha... možete me zaklati malo kasnije.”

Glokta zatetura kroz masivna vrata svojeg ureda, a Pike mu se držao blizu ramena kao sjena, snožem pažljivo sklonjenim od pogleda.

“Mjesta”, otrese se na dvojicu praktikala u predvorju i odšepa uz namrštenog tajnika zaogromnim stolom. Van u široki hodnik koji je prolazio kroz srce Kuće pitanja i Glokta počne hramatibrže, lupkajući štapom po pločicama. Boljelo ga je to, ali je držao glavu uspravno i usna mu jezadobila hladnu boru. Krajičcima očiju vidio je činovnike, praktikale i inkvizitore kako se klanjaju,uzmiču natraške i miču mu se s puta. Kako me se boje. Više nego ijednog drugog čovjeka u Adui, i tos opravdanim razlogom. Kako su se stvari promijenile, a opet, kako su ostale iste. Njegova noga,njegov vrat, njegove desni. Sve je to bilo kao uvijek. I kao što će uvijek biti. Osim ako me ne buduopet mučili, naravno. - (gro.zeraWorC ,notus)

“Dobro izgledate”, Glokta dobaci preko ramena. “Osim odurnih opeklina po licu, dakako.Smršavjeli ste.”

“Izgladnjivanje zna tako djelovati.

“Istina, istina. I ja sam dosta izgubio na težini u Gurkhulu. I to ne samo zbog dijelova koje su miodrezali. Ovuda.”

Skrenu kroz masivna vrata na kojima su stajali namrgođeni praktikali pa uz otvorene dveri odželjeznih rešetki. U dug hodnik bez prozora koji se lagano spuštao, osvijetljen premalim brojemfenjera i ispunjen usporenim sjenama. Zidovi su bili ožbukani i obijeljeni, iako ne baš nedavno.Vladala je nelagodna atmosfera i vonjalo je na vlagu. Isto kao i uvijek. Lupkanje Gloktina štapa,pištanje njegova daha, šuškanje bijelog kaputa, sve je muklo odzvanjalo na hladnom, vlažnom zraku.

“Moja će vam smrt donijeti slabu zadovoljštinu, znate.”

“Vidjet ćemo.”

“Sumnjam. Teško da sam ja bio zaslužan za vaše malo putovanje na sjever. Možda sam obavio

sav posao, ali drugi su dali naredbe.”

“Oni mi nisu bili prijatelji.”

Glokta otpuhne. “Ma dajte. Prijatelji su ljudi za koje se pretvarate da ih volite kako bi vamživot bio podnošljiv. Ljudi poput nas ne trebaju takve hirove. Naši su nam neprijatelji prava mjera.”A ovo su moji. Pred njima se ukaže dvanaest stepenica. Taj stari, dobro poznati niz. Usječene uglatkom kamenu, malo istrošene prema sredini.

“Stepenice. Prokletinje. Kad bih mogao mučiti bilo koga, znate li tko bi to bio?” Pikeovo licebilo je jedan veliki bezizražajni ožiljak. “Ma nema veze.” Glokta se odvuče do dna bez incidenata paodšepa još nekoliko bolnih koraka do masivnih drvenih vrata okovanih željezom.

“Evo nas.” Glokta izvuče snop ključeva iz džepa bijelog kaputa, počne prebirati po njima doknije pronašao pravi, pa otključa vrata i uđe.

Nadlektor Sult nije više bio isti čovjek. No opet, nitko od nas nije, ne baš. Njegovaveličanstvena bijela čupa bila je masna i zalijepljena za tjeme, a s jedne mu se strane sasušena krvzamrsila u žutosmeđu masu. Njegove prodorne plave oči izgubile su zapovjednu iskru, onako utonuleu duboke duplje i omeđene upaljenom ružičastom. Olakšali su ga za odjeću i njegovo je žilavostaračko tijelo, pomalo dlakavo po ramenima, bilo zamrljano prljavštinom ćelije. Najviše je,zapravo, nalikovao nekom ludom starom prosjaku. Je li moguće da je ovo stvarno bio jedan odnajmoćnijih ljudi u Krugu Svijeta? Ne bi čovjek nikad rekao. Korisna lekcija za sve nas. Što seviše penješ, to je pad dulji.

“Glokta!” zareži on, bespomoćno se batrgajući, privezan za stolicu. “Ti podmukli, izobličenigade!”

Glokta podigne ruku u bijeloj rukavici i ljubičasti mu kamen na dužnosničkom prstenuzasvjetluca na oštroj svjetlosti svjetiljke. “Mislim da biste me trebali oslovljavati s VašaEminencijo.”

“Ti?” Sult prasne u pištav smijeh. “Nadlektor? Ovakva usahla, bijedna ljuštura od čovjeka?Gadiš mi se!”

“Nemojte tako.” Glokta se, uz trzaje, spusti na drugu stolicu. “Gađenje je za nedužne.”

Sult se mrko zagleda u Pikea, koji se prijeteći nadvio nad stol tako da mu je sjena pala naulaštenu kutiju s Gloktinim instrumentima. “Kakva je ovo spodoba?”

“Ovo je naš stari prijatelj, gospodine Suite, koji se nedavno vratio iz ratova na Sjeveru i tražinove prilike.”

“Ma čestitam! Nisam nikad mislio da ćeš naći pomoćnika koji će biti još gadniji od tebe!”

“Vrlo ste neljubazni, ali nas srećom nije lako uvrijediti. Recimo da je podjednako gadan.” Iisto toliko nemilosrdan, nadam se.

“Kad će moje suđenje?”

“Suđenje? Zašto bih ja htio suđenje? Smatraju vas mrtvim, a ja se to nisam trudio poricati.”

“Zahtijevam pravo da se obratim Otvorenom vijeću!” Sult se besmisleno hrvao s lancima.“Zahtijevam... proklet bio! Zahtijevam saslušanje!”

Glokta otpuhne. “Samo vi zahtijevajte, ali osvrnite se malo. Nitko nije zainteresiran za slušanje,čak ni ja. Svi smo daleko prezaposleni. Otvoreno vijeće raspušteno je do daljnjega. Zatvoreno vijećeposve je izmijenjeno, a vi ste zaboravljeni. Sad ja vodim glavnu riječ. Temeljitije nego što ste viikada mogli i sanjati.”

“Na povodcu onog vraga Bayaza!”

“Točno. Možda s vremenom malo olabavim njegovu brnjicu, kao što sam i vašu. Dovoljno dastvari krenu po mome, tko zna?”

“Nikad! Njega se nikad nećeš osloboditi!”

“Vidjet ćemo.” Glokta slegne ramenima. “Ali ima i gorih sudbi nego što je to uloga prvog međurobovima. Puno gorih. Nagledao sam ih se.” I proživio ih.

“Budalo jedna! Mogli smo se osloboditi!”

“Ne. Nismo. A sloboda je ionako precijenjena. Svi imamo svoje dužnosti. Svi nekome neštodugujemo. Samo su posve bezvrijedni ljudi posve slobodni. Bezvrijedni i mrtvi.”

“Kakve to sad veze ima?” Sult namršteno pogleda stol. “Kakve bilo što ima veze? Postavitesvoja pitanja.”

“O, nismo zato ovdje. Ovaj put ne. Ne zbog ispitivanja, ni zbog istine, ni zbog priznanja. Većimam odgovore koji mi trebaju.” Zašto ja onda ovo radim? Zašto? Glokta se polako nagne prekostola. “Ovdje smo da se malo zabavimo.”

Sult je jedan trenutak zurio u njega, a onda zakrešti od smijeha. “Zabavite? Nikad nećeš vratitisvoje zube! Nikad nećeš vratiti svoj život!”

“Naravno da neću, ali mogu uzeti vaš.” Glokta se okrene, ukočeno, polako, bolno, i krezubo seisceri. “Praktikale Pike, biste li bili ljubazni i pokazali našem zatvoreniku instrumente?”

Pike namršteno pogleda Gloktu. Namršteno pogleda Suita. Stajao je tako nepomičan jedantrenutak.

Onda korakne naprijed i podigne poklopac kutije.

“Zna li đavo da je đavo?”

Elizabeth Madox Roberts

POČETAKObronci doline bili su prekriveni bijelim snijegom. Crna je cestaprolazila kroza nj kao stari

ožiljak, dolje do mosta, preko rijeke pa do dveri Carleona. Crni izdanci šaša, čuperci crne trave icrno kamenjeprovirivali su iz čistog bijelog pokrivača. Crne grane stabala bile su ocrtanesvakasvojom linijom bjeline. Grad je bio skup bijelih krovova i crnih zidova,naguranih oko brijegazbijenog na mjesto gdje se crna rijeka račvala podkamenosivim nebom.

Logen se zapita vidi li Ferro Maljinn svijet ovako. Crno-bijelo i ništa drugo. Bez boja. Zapitase gdje je sad, što radi. Misli li možda na njega.

Najvjerojatnije ne.

“Evo nas natrag.”

“Aha”, reče Cvokot. “Natrag.” Nije puno govorio cijelim dugim putom od Uffritha. Možda jesujedan drugome spasili život, ali razgovori su nešto posve drugo. Logen je pretpostavljao da Cvokotujoš uvijek nije najdraža osoba na svijetu. Sumnjao je da će to ikada biti.

Jahali su dolje u tišini, u dugoj koloni opakih jahača uz crnu vodu, sada tek leden potok. Konji iljudi ispuhivali su dim, a orme su oštro zveckale na hladnome zraku. Jahali su preko mosta, gdje sukopita toptala po šupljem drvu, do dveri gdje je Logen bio razgovarao s Bethodom. Dveri s kojih gaje bacio. Trava je ponovno narasla, bez imalo sumnje, u onome krugu gdje je ubio Strahotnoga, aonda je snijeg pao i prekrio je. Tako je to sa svim ljudskim postupcima, na kraju. Prekriju se izaborave.

Nije bilo nikoga vani tko bi mu klicao, ali to ga nije iznenadilo. Dolazak Krvave Devetke nikadnije povod za slavlje, pogotovo ne u Carleonu. Ni za koga nije dobro završilo kad je prvi put došao.Ni bilo koji od sljedećih puta. Ljudi su se vjerojatno zaključali u kuće, u strahu da baš oni ne bi prviizgorjeli živi.

Sjaše s konja i ostavi Crvenkapoga i ostale momke da se pobrinu za sebe. Prošeće ulicom odkamenih kocaka, strmom uzbrdicom prema vratima u unutrašnjim zidinama, rame uz rame sCvokotom. Nekoliko ga je karlova gledalo kako dolazi. Nekoliko Dowovih momaka, vidno opakihgadova. Jedan od njih pokaže cerek iz kojeg je nedostajalo pola zuba. “Kralj!” poviče i zavitlamačem po zraku.

“Krvava Devetka!” poviče drugi, drmajući bučno štit. “Kralj Sjevernjaka!”

Škripao je po tihom dvorištu u kojem je snijeg bio nagomilan po rubovima, prema visokimvratima Bethodova velikog dvora. Digne ruke i uz škripu ih otvori. Unutra nije bilo bitno toplije negovani u snijegu. Visoki prozori na drugom kraju bili su otvoreni, a daleko odozdo s druge strane hučalaje hladna, hladna rijeka. Skarlingova je stolica stajala na povišenoj platformi, na vrhu stepenica, ibacala dugu sjenu na grube daske poda prema njemu.

Netko je sjedio na njoj, Logen ustanovi kad su mu se oči priviknule na mrak. Crni Dow.Njegova sjekira i mač bili su naslonjeni na stolicu sa strane, sjaj oštrog metala u tami. Bilo je to bašnalik njemu. Uvijek je držao oružje pri ruci.

Logen mu se naceri. “Raskomotio si se, Dow?”

“Malo je tvrdo za guzicu, iskreno govoreći, ali bolje to nego sjedit na zemlji.”

“Jesi li našao Caldera i Scalea?”

“Aha. Našo sam ih.”

“Mrtvi su, onda?”

“Ne još. Mislio sam isprobati nešto drukčije. Razgovarali smo.” “Razgovarao, ha? S ta dvagada?”

“Znam i za gore. Gdje je Cucak?”

“Ostao je dolje, pregovara s Unijom, sklapa nekakav dogovor.” “Mrki?”

Logen odmahne glavom. “Vratio se u blato.”

“Hm. Ha eto. Onda će ovo biti lakše.” Dowove oči trepnu u stranu. “Što će bit lakše?” Logense osvrne. Cvokot je stajao uz njega i mrštio se kao da će nekog ubiti. Nije bilo potrebno pitati koga.Metal bljesne kraj njega u sjeni. Nož, isukan i spreman. Mogao je komotno zabiti nož Logenu u leđa.Ali nije to učinio ni prije ni sad. Činilo se kao da svi dosta dugo stoje u tišini, smrznuti kao i hladnadolina s druge strane prozora.

“Serem se na ovo.” Cvokot baci nož koji se otkotrlja po podu. “Bolji sam od tebe, KrvavaDevetko. Bolji sam od vas obojice. Obavi sam svoj prljavi posao, Crni Dow. Ja sam gotov s ovime.”Okrene se i odmaršira van, proguravši se uz dvojicu karlova s dveri koji su upravo dolazili iz drugogpravca. Jedan od njih podigne štit kad je namršteno pogledao Logena. Drugi zatvori vrata i spustizasun uz tresak koji je zvučao tako konačno.

Logen izvuče Tvorčev mač iz korica, okrene glavu i pljune na daske. “Tako ćemo, znači?”

“Naravno”, reče Dow, još uvijek na Skarlingovoj stolici. “Da si ikad pogledao korak dalje odsvog nosa, znao bi.”

“A što je sa starim običajima, ha? Što je s tvojom riječi?”

“Stari su običaji mrtvi. Ti si ih ubio. Ti i Bethod. Ničija riječ ne vrijedi baš previše ovih dana.No?” vikne preko njegova ramena. “Sad vam je prilika, ne?”

Logen osjeti trenutak. Sretno je izabrao, možda, ali sreće je uvijek imao napretek, i dobre iloše. Baci se u stranu i u istom trenu začuje štropot ravnog luka, zakotrlja se po podu i dočeka u

čučanj kad je strijela zaklaparala po zidu iza njega. Sada ugleda figuru u mraku, koja je klečala nadrugom kraju dvorane. Caldera. Logen ga začuje kako psuje, tražeći drugu strijelu.

“Krvava Devetko, ti pripitomljeno pseto!” Scale dotopće iz sjene, mlateći čizmama podrvenom podu, sa sjekirom veličine kotača kola u golemim šačetinama. “Evo ti smrti!”

Logen ostane na mjestu, u opuštenom i pripravnom čučnju i osjeti da se smiješi. Možda muizgledi ne idu u prilog, ali to nije ništa novo. Gotovo mu je bilo olakšanje što ne mora razmišljati.Pristojne riječi i politika, njemu to ništa nije značilo. Ali ovo? Ovo razumije.

Oštrica tresne u daske i razbaca iverje na sve strane. Logen se već otkotrljao s puta. Sad sepovlačio, motrio, kretao se i puštao Scalea da cijepa zrak oko njega. Zrak brzo zacijeli, uostalom.Sljedeći udarac sijevne postrance i Logen se izmakne unatrag i pusti ga da odvali golem grumenžbuke sa zida. Zakorači bliže kad je Scale opet zarežao, izbečivši gnjevne očice, spreman zamahnutisjekirom u udarac koji će raskoliti svijet.

Drška Tvorčeva mača tresne mu u usta prije nego je stigao, pa trzne glavom gore, a mrlje crnekrvi i komadić bijelog zuba polete u zrak. Zatetura natraške i Logen krene za njim. Scaleove oči svrnuse prema dolje, sjekira poleti visoko, i on otvori krvava usta da još jedanput urlikne. Logenova čizmazabije mu se svom snagom u nogu sa strane. Koljeno mu se savije na krivu stranu uz oštar škljocaj ion se skljoka na daske, sjekira mu odleti iz ruku, a urlik se pretvori u bolan krik.

“Moje koljeno! Au! Sranje! Moje koljeno!” Bacakao se po podu, dok mu se krv slijevala nizbradu, i pokušavao odskočiti na zdravu nogu. Logen mu se nasmije. “Ti natečeno prase. Upozoriosam te, nisam li?” “Tako mi jebenih mrtvihV’ drekne Dow. Skoči sa Skarlingove stolice sa sjekiromi mačem u rukama. “Ako želiš nešto obaviti kak se jebeno spada, moraš se bit spreman sam primitiposla!”

Logen bi rado bio probo Scalea ravno kroz debelu glavu, ali bilo je previše drugih ljudi nakoje je morao paziti. Ona su dva karla još uvijek stajala kod vrata. Calder je umetao novu strijelu.Logen se polako pomicao kroz prostor, pokušavajući ih sve odjedanput držati na oku, a ponajvišeDowa. “Ajde, nevjerni smrade!” vikne. “Da tebe sredimo!”

“Nevjeran, ja?” Dow otpuhne dok je polako silazio po stepenicama, jednu po jednu. “Ja sammračan gad, da, znam da jesam. Ali tebi nisam ništa. Znam raspoznati prijatelje od neprijatelja.Nikad nisam ubio nikog svojeg. Bethod je imao pravo u jednoj stvari, Krvava Devetko. Ti si sazdanod smrti. Ako uspijem tebe dokrajčiti, znaš što? To će biti najbolje što sam ikad učinio u životu.”

“To je sve?”

Dow mu pokaže zube. “To, a i dosta mi je tvojeg jebenog šefovanja.” Nasrne brzo kao zmija,zamahnuvši sjekirom, sijevnuvši mačem poprijeko u visini struka. Logen izbjegne sjekiru i odbijemač svojim, i metal zvekne o metal. Dow ga zahvati koljenom u bolna rebra, tako da je dahćućizateturao natraške prema zidu, a onda opet nasrne na njega, ostavljajući oštricama sjajne tragove utami. Logen mu skoči s puta, zakotrlja se i ustane pa se opet odšepuri u sredinu dvorane s mačemlabavo obješenim u jednoj ruci.

“To je to?” upita, nasmiješen kroz bol u boku.

“To tek da mi krv malo prokola.”

Dow skoči naprijed, krene kao da će desno, pa umjesto toga prođe lijevo, zamahnuvši odozgomačem i sjekirom zajedno. Logen je vidio da dolaze, izvine se s puta sjekiri, odbije mač svojim izakorači naprijed, režeći. Dow se trgne natrag kad je Tvorčev mač zazujao zrakom njemu pred nosompa zatetura natraške korak-dva. Oko mu je trzalo, a tik ispod njega iz ogrebotine curilo mu je malocrvenila. Logen se naceri i prevrne dršku mača u ruci. “Sad je krv definitivno prokolala, ha?”

“Aha.” I Dow se naceri. “Kao u dobra stara vremena.”

“Trebao sam te ubiti još onda.”

“Dabome da jesi.” Dow je kružio oko njega, stalno u pokretu, a oružje mu je sjajilo na hladnomsvjetlu s visokih prozora. “Ali ti voliš izigravati dobrog čovjeka, zar ne? Znaš li što je gore odzločinca? Zločinac koji misli da je junak. Takav čovjek nema što ne bi napravio, a uvijek će si naćiispriku. Imali smo jednog takvog surovog gada koji se proglasio kraljem Sjevera, i proklet bio akoikad vidim gorega.” Odglumi da kreće naprijed i Logen se trgne unatrag.

Opet začuje škljocaj Calderova luka i ugleda strijelu koja je sijevnula ravno između njih. Dowga namrgođeno pogleda. “Ti to mene pokušavaš ubiti? Ispali još jednu strijelu i nabost ću te naražanj.”

“Onda prestani seruckati i ubij ga!” otrese se Calder, nategnuvši luk.

“Ubij ga!” zaurla Scale negdje iz sjene.

“Radim na tome, svinjo.” Dow trgne glavom dvojici karlova na vratima. “Vas dvojica se kaniteubaciti ili što?” Oni se pogledaju, ne baš nabrušeni. Zatim krenu prema sredini prostorije, podignutihokruglih štitova, očiju uprtih u Logena, tjerajući ga u jedan kut.

Logen se iskezi dok se povlačio. “Tako ćete to izvesti, ha?”

“Radije bih te ubio pošteno. Ali ubiti te podmuklo?” Dow slegne ramenima. “Opet dobro.Nemam običaj pružati prilike. Hajde onda! Na njega!”

Dvojac se bližio, oprezno. Dow se povukao u stranu. Logen je uzmicao natraške i pokušavaoizgledati uplašeno, u iščekivanju nekakve prilike. Nije je dugo čekao. Jedan od karlova pristupimrvicu preblizu, spusti štit prenisko. Izabrao je loš trenutak da podigne sjekiru i loš način da toizvede. Začuje se škljocaj kad mu je Tvorčev mač odsjekao podlakticu tako da mu je ostala visjeti slakta na komadiću oklopa od veriga. Ovaj zatetura naprijed, uvuče dubok hripav udah, pripremajućise vrisnuti dok mu je krv šikljala iz batrljka ruke i razlijevala se po daskama. Logen mu zasiječeveliku pukotinu u kacigi i on padne na koljena.

“Guaaarhh...” promrmlja i krv mu se slije sa strane niz lice. Oči mu se prevrnu prema stropu ion se skljoka na bok. Drugi karl preskoči njegovo tijelo i zaurla iz petnih žila. Logen mu zaustavi mač

i dvije oštrice zastružu, a onda mu se ramenom zabije u štit i ovaj odleti na dupe. Karl zacvili i jednamu čizma odleti u zrak. Logen zamahne Tvorčevim mačem i rascijepa mu stopalo napola sve dogležnja.

Brzi koraci začuju se uz karlov vrisak. Logen se hitro okrene i ugleda Crnog Dowa kako sezaletava na njega, lica pogužvanog u ubojit cer.

“Umri!” procijedi on. Logen mu posrne s puta i mač ga za dlaku promaši s jedne strane, asjekira s druge. Pokuša zamahnuti Tvorčevim mačem, ali Dow je bio prebrz i prepametan pa pogurneLogena čizmom natrag tako da je zateturao.

“Umri, Krvava Devetko!” Logen se izmakne, parira, posrne kad je Dow opet navalio, bez pauzai bez milosti. Metal je sjajio u tami, oštrice su šibale, sve do jednoga ubojitim zamasima.

“Umri, zli seronjo!” Dowov mač zasiječe prema dolje i Logen spusti svoj u zadnji čas da gablokira. Sjekira se pojavi niotkuda, odozdo, tresne u poprečni štitnik drške mača i Logenov mačodleti iz njegove utrnule ruke. Zaglavinja nekoliko koraka natraške i stane, udišući grčevito zrak dokga je znoj golicao po vratu.

Našao se u popriličnom škripcu. Već je bome bio u gadnim situacijama preživio da ih opjeva,ali sad mu je bilo teško zamisliti kako bi ovo moglo postati bitno gore. Logen kimne prema Tvorčevumaču koji je ležao na daskama uz Dowovu čizmu. “Pretpostavljam da nisi raspoložen dati čovjekupoštenu priliku i dodati mi taj mač, ha?”

Dow se naceri jače nego ikad. “Kako me ono zovu? Bijeli Dow?”

Logen je imao nož pri ruci, naravno. Uvijek je imao, i to ne samo jedan. Pogled mu prijeđe odzarezane oštrice Dowova mača do sjajnog sječiva njegove sjekire i nazad. Nema tih noževa kojima bise mogao mjeriti s time, ne u rukama Crnog Dowa. A još je tu i Calderov ravni luk koji je još uvijekštropotao dok je on pokušavao umetnuti strijelu u tu prokletinju. Neće promašivati zauvijek. Onaj karls raskoljenim stopalom vukao se cvileći prema vratima na putu da pusti unutra još ljudi koji ćezavršiti posao. Ako se Logen ostane boriti, mrtav je čovjek, bio on Krvava Devetka ili ne. tako jespao na izbor između smrti i života, a to uopće nije neki izbor.

Jednom kad znaš što trebaš napraviti, bolje je da to napraviš nego da živiš u strahu od toga. Tobi Logenov otac rekao. I tako se okrene prema visokim prozorima. Visokim, otvorenim prozorimakroz koje je ulazilo jarko bijelo sunce i hladan vjetar, i zaleti se prema njima.

Čuo je ljude kako viču iza njega, ali nije obraćao pažnju na njih. Nastavi trčati, pištavog daha,a duge su trake svjetlosti skakutale prema njemu. Po stepenicama se popne u nekoliko skokova,sijevne uz Skarlingov stolac, sve brži i brži. Desna mu noga bubne na šuplje daske. Lijeva mu nogapljasne na kamenu prozorsku klupicu. Skoči u prazno svom preostalom snagom i na trenutak je bioslobodan.

Tada počne padati. Brzo. Neobrađeni zidovi pa strma površina litice jurili su uz njega - sivikamen, zelena mahovina, krpe bijelog snijega obrušavali su se oko njega.

Logen se polako okretao u zraku, udovi su mu besmisleno mlatarali i bilo ga je previše strah dabi vrištao. Brz vjetar šibao mu je u oči, navlačio mu odjeću, otimao dah iz usta. Zar je ovo izabrao?Nije mu se to činilo pametnim izborom u tom trenu, dok je padao prema rijeci. Ali ako se išta možereći za Logena Devetprstog, može se reći—

Voda mu je pohitala ususret. Pogodila ga je u bok poput bika u zaletu, izbila mu zrak iz pluća,izbila svijest iz glave, usisala ga i povukla dolje u hladnu tamu...

(snʇou' ɔɹoʍɐɹǝz˙oɹb)