Joseph E. Stiglitz, Andrew Charlton Pravedna trgovina za sve

Naslov izvornika Joseph E. Stiglitz and Andrew Charlton

Fair Trade For All Oxford University Press

Oxford University Press

Copyright hrvatskog izdanja MASMEDIA d.o.o., Zagreb, Savska 66

www.masmedia.hr

Nakladnici Poslovni dnevnik

MASMEDIA

Urednik Vjeran Andrai

Izvrna urednica Ksenija Gredelj Vargovi

Lektura Perina Vuka

Izrada kazala Ivana Kirini

Raunalna priprema teksta Martina Mami

Dizajn omota Adverta d.o.o., Andrija Previi

Tisak Grafiki zavod Hrvatske

ISBN 978-953-157-514-0

CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 663030

Joseph E. Stiglitz Andrew Charlton

Pravedna trgovina za sve

Prijevod Ivan Grguri

Poslovni dnevnik MASMEDIA

Predgovor

Potkraj dvadesetog stoljea liberalizacija trgovine postala je dio mantre politi-kog vodstva u razvijenim zemljama i na ljevici i na desnici. Predsjednik Clinton na-dao se da e nova runda trgovinskih pregovora koja je trebala zapoeti na sastanku WTO-a u Seattleu, u prosincu 1999., biti njegovo konano postignue u stvaranju novog svijeta s liberaliziranom trgovinom, to bi se naslanjalo na uspjeno stvaranje NAFTA-e i dovretak Urugvajske runde. Moda e se nova runda pamtiti kao Run-da iz Seattlea, ili jo bolje, Clintonova runda, kao to su i prijanje runde dobivale imena po gradovima gdje su zapoele (primjerice Tokijska runda iz 1951. i Tokijska runda 1973. - 1979.) ili prema dunosniku s kojim su se poistovjeivali pregovori (primjerice Dillonova runda 1960. - 1961. i Kennedyjeva runda 1964. - 1967.).

Kao glavni ekonomist Svjetske banke, bio sam vrlo zabrinut zbog nepravdi Uru-gvajske runde i osjetljiv na injenicu da ova runda nije ispunila obeanja dana ze-mljama u razvoju. Ove nepravde izloio sam u svojem govoru na sastanku WTO-a te sam pozvao na zapoinjanje nove razvojne runde koja bi ih ispravila.*

Samo nekoliko dana prije poetka sastanka WTO-a u Seattleu (u svojem govoru na Sveuilitu Harvard) predvidio sam da ako ispravljanje ovih nepravdi ne bude visoko na dnevnom redu pregovora, zemlje u razvoju nee pristati na tu novu run-du trgovinskih pregovora. Kao to se ispostavilo, Seattle je bio potpuni neuspjeh. Uline pobune i protesti tijekom sastanka bili su javna manifestacija promjene u raspravama o trgovini i liberalizaciji trgovine - te jo vanije promjene u odnosu izmeu razvijenih zemalja i zemalja u razvoju.

Na prijelazu tisuljea razvila se nova svijest o kolektivnoj odgovornosti za izazo-ve s kojima se sueljavaju siromane zemlje, ali se i priznalo da su prijanje runde trgovinskih pregovora bile nepravedne. Napredne industrijske zemlje odgovorile su na dogaaje u Seattleu i na iru javnu potporu novom pristupu rjeavanja meu-narodnih problema. U Dohi, u studenom 2001., pristale su na dnevni red za koji su tvrdile da odraava probleme u zemljama u razvoju.

* Pogledati Stiglitz ( 1999b; 1999c)

Ali poslije godinu i pol postalo je jasno da razvijene zemlje nisu ispunile obea-nja dana u Dohi. inilo se da e ak i uz ostvarivanje napretka u poljoprivredi, taj napredak biti vrlo spor - mogle bi proi godine prije nego to se subvencije smanje na razinu iz 1994. Neposredno prije sastanka u Cancnu, u rujnu 2003., Sjedinjene Amerike Drave bile su jedina zemlja koja nije htjela potpisati sporazum koji bi zemljama u razvoju osigurao pristup najvanijim lijekovima, ali ak i nakon to su popustile pritiscima, ostaje dojam da su traile velika ogranienja na dostupnost ovih lijekova. Uvjeti na koje su prisiljavali druge zemlje - ak i Australiju - u bi-lateralnim su sporazumima poslali jasnu poruku da Sjedinjene Amerike Drave nemaju namjeru zemljama u razvoju pruiti jednostavan pristup generikim lijeko-vima po pristupanim cijenama.

Niti jedan ministar trgovine iz razvijenih zemalja nee braniti nepravednost pri-mjerice poljoprivrednih odredbi. Kada je prijanja verzija izvjetaja, na poziv pred-sjednika Generalnog vijea, prezentirana UN-U, i kada je prezentirana na sastanku WTO-a u enevi, nitko, ak ni predstavnici Sjedinjenih Amerikih Drava, nije os-poravao optube protiv vrlo nepravednih prijanjih runda, pa ak i protiv nekih ne-pravednih prijedloga o kojima se pregovaralo u sklopu trenutane runde. Ministri trgovine neslubeno govore ovako: "to nam je initi? Nai kongresi i parlamenti vezali su nam ruke. Mi ne moemo ukrotiti posebne interese. Mi ivimo u demo-kracijama, i to je dio cijene koju moramo platiti zato to ivimo u demokracijama. inimo najbolje to moemo."

U Cancnu je, moda ak i prvi put, bilo dovoljno transparentnosti da su novi-nari mogli prenositi to se na sastanku dogaa. Tijekom pregovora, brzi izvjetaji o dnevnom razvoju dogaaja slali su se natrag u nacionalne prijestolnice. Zapravo, demokracije zemalja u razvoju odgovorile su: "I mi ivimo u demokracijama. Nae demokracije zahtijevaju da potpiemo pravedan sporazum. Ako doemo s jo jed-nim sporazumom koji je jednako nepravedan kao i proli, izgubit emo izbore. Ni mi nemamo izbora." Tako se izbor sveo na pravedan sporazum koji e odraavati osjeaje velike veine stanovnitva i u razvijenim i u manje razvijenim zemlja, ili jo jedan nepravedan sporazum koji bi odraavao samo posebne interese u razvijenim zemljama. Jasno je bilo da su zemlje u razvoju bile na moralno superiornijoj poziciji od razvijenih zemalja.

Nakon neuspjeha pregovora u Cancnu, zemlje lanice Commonwealtha - sku-pine zemalja s povijesnim vezama s Velikom Britanijom - zamolile su nas da prove-demo istraivanje o Razvojnoj rundi. Pedeset dvije zemlje lanice Commonwealtha su razvijene zemlje (Velika Britanija, Kanada, Australija, Junoafrika Republika i Novi Zeland), velike zemlje u razvoju (Indija, Pakistan, Nigerija, Malezija) i mnoge male zemlje (Sveti Kristofor i Nevis, Fidi, Cipar). Stoga Commonwealth prua je-

dinstven forum u kojem se moe na otvoren nain raspravljati o kljunim pitanjima koja odreuju odnos izmeu razvijenih zemalja i zemalja u razvoju.

Zemlje Commonwealtha postavile su pitanje: "Kako bi izgledala istinska razvoj-na runda pregovora - runda koja bi odraavala interese i probleme zemalja u ra-zvoju, runda koja bi ubrzavala njihov razvoj?" Odgovorili smo im da bi takva runda izgledala znatno drukije od one koja je izloena na dnevnom redu Doha-runde, a osobito od naina na koji se Doha-runda razvijala. Doli smo do zakljuka da tako-zvana Razvojna runda nije zasluila ovaj epitet. Ova knjiga izlae preporuke ovog izvjetaja unutar ireg konteksta pregovora trgovinske politike, razvoja i WTO-a.

Neki e ljudi kritizirati sadraj i motivaciju ove knjige. Sigurno je da postoji bo-jazan da e se navoenjem nepravednosti globalnih trgovinskih pravila ova knjiga dovesti do toga da e vlade i posebni interesi, osobito u zemljama u razvoju, za svoje probleme kriviti druge, umjesto da se okrenu provoenju velikih unutranjih refor-mi. Meutim kao i s bilo kojim rezultatima istraivanja, informacije se mogu upo-trebljavati u krive svrhe, i jedina zatita je da se koliko god je to mogue jasno izloe pretpostavke na kojima se temelji istraivanje. Iako je istina da zemlje u razvoju mogu uiniti mnogo vie u rjeavanju vlastitih problema, te da su mnogi njihovi problemi samo djelomino povezani s ogranienjima na pristup stranim tritima, ovo nije isprika za meunarodni trgovinski reim koji zagorava ivot zemljama u razvoju. injenica da istina pojedince moe uiniti nesretnima jer shvaaju kako ih se loe tretira, teko moe biti argument za nezapoinjanje istraivanja i irenje rezultata. Dakako da postoji rizik da nepopustljivost na Sjeveru i nerealistina oe-kivanja na Jugu mogu dovesti do bezizlazne situacije. Ali ova knjiga, pokazujui da postoji prorazvojni dnevni red bogat sadrajem, prua razliite putove kojima se moe ostvariti napredak.

Vei dio knjige je analiza ostvarenja. Opisuje politike koje bi najvie pridonijele integraciji zemalja u razvoju u svjetski trgovinski sustav, koje bi im donijele najvie trgovinskih mogunosti te koje bi im pomogle da iskoriste te mogunosti. Pretpo-stavka je da e bolje razumijevanje uinaka trgovinskih sporazuma pomoi u mobi-lizaciji javnog miljenja u razvijenim zemljama i zemljama u razvoju; to e pomoi pregovaraima u tekim pregovorima koji su karakteristika svih runda trgovinskih pregovora; a to bi pak trebalo pomoi u donoenju reformi u procedurama i institu-cijama WTO-a koje e poveati transparentnost i dovesti do pravednijih ishoda. Kao to stara izreka glasi: znanje je mo. Mi se nadamo da informacije koje prua ova knjiga mogu igrati malu ulogu u oblikovanju rezultata trgovinskih pregovora.

Trebamo objasniti to ova knjiga jest, a to nije. Ova knjiga predstavlja pregled teorijskih i empirijskih dokaza - veina detalja izloena je u dodacima - o utjeca-jima odredbi iz prijanjih trgovinskih sporazuma, kao i novih predloenih spora-

zuma, na blagostanje i na razvoj u zemljama u razvoju. Na temelju ovog pregleda naznaujemo skup prioriteta 'istinske' Razvojne runde. Sama knjiga ne sadrava nikakva nova istraivanja ovih utjecaja, ali zato analizira pretpostavke, prednosti i nedostatke ve postojeih istraivanja.

Ako Doha-rundu ele zavriti uspjeno - kao i bilo koju drugu rundu trgovinskih pregovora - zemlje u razvoju trebat e veliku pomo kako bi im se omoguilo da se prilagode promjenama koje donosi ova runda, ali i u iskoritavanju njezinih novih mogunosti. Stoga je kljuno pitanje koje se razmatra: "Koji bi oblik pomoi razvi-jene industrijske zemlje trebale pruiti?" No prije nego to razmotrimo ovo pitanje, moramo si postaviti jo neka: "Zato je ova pomo toliko vana? Zato su trokovi prilagodbe vei u zemljama u razvoju, a njihova mogunost podnoenja trokova manja nego u razvijenim zemljama?" Nadamo se da emo objanjenjem zato je pomo razvijenih zemalja toliko vana ako hoemo da liberalizacija trgovine do-nese potencijalne koristi zemljama u razvoju, jo vie poveati odlunost razvijenih zemalja u ispunjavanju obeanja koja su ve dana zemljama u razvoju. Stjee se dojam da su razvijene zemlje ispunile malen dio svojih obveza prema zemljama u razvoju i razvijenim zemljama na koje su pristale u Doha-rundi, a da bi trenutana runda trgovinskih pregovora zasluila naziv Razvojna runda. Isto tako, barem je nekoliko razvijenih zemalja daleko od ispunjavanja obeanja o financijskoj pomoi koja su dana u Monterreyu, u oujku 2003. godine. Ove su se obveze temeljile na najplemenitijim ciljevima, kako bi se stvorila pravednija globalizacija i povealo blagostanje najsiromanijeg dijela svjetskog stanovnitva. Nadamo se da ova knjiga na neki nain moe pridonijeti ostvarenju ovih ciljeva.

Joseph Stiglitz, 2005.

Uvod

Ova knjiga izlazi u vrijeme kada je svjetska pozornost usmjerena na esti mi-nistarski sastanak WTO-a u Hong Kongu u prosincu 2005. godine.* To je prvi mi-nistarski sastanak nakon propasti pregovora na Petom ministarskom sastanku u Cancnu u Meksiku. Napredak nakon Cancna u sredinjim spornim pitanjima, ukljuujui i poljoprivredu, bio je spor, to je i dovelo do sve veeg pesimizma o potencijalnim ishodima pregovora u Hong Kongu. Optimisti se pak ne nadaju bilo kakvom sporazumu, nego onom koji je vie od geste koja spaava obraz, kao to su formalne obveze da se nastave pregovori i da se ponovno utvrde uzvieni ciljevi postavljeni u Dohi.

Dokument koji je pokrenuo ovu rundu pregovora - Doha-deklaracija - bio je ispunjen plemenitim ciljevima. Taj je dokument obeavao da e ispraviti nepraved-nosti prijanjih runda trgovinskih sporazuma koji su carine u razvijenim zemljama na uvoz proizvoda iz zemalja u razvoju ostavili na mnogo vioj razini od onih na proizvode iz ostalih razvijenih zemalja. Svijet je spoznao vanost smanjenja siro-matva u Treem svijetu. Stoga je ostvaren dogovor oko skupine ciljeva - Milenij-skih razvojnih ciljeva. Osim toga, sve se vie prepoznaje vanost otvaranja trgovin-skih mogunosti zemljama u razvoju - i pruanje pomoi kako bi mogle iskoristiti ove mogunosti - ako se ovi ciljevi ele ispuniti. Stoga je bilo potpuno prikladno da su ministri trgovine u Dohi odluili da iduu rundu trgovinskih pregovora pre-tvore u razvojnu rundu, rundu koja e zemljama u razvoju pomagati, a ne oteavati postizanje ovih nada. Meutim ostatak svijeta ne moe rijeiti probleme s kojima se suoavaju zemlje u razvoju - njihov uspjeh prije svega ovisi o njihovu vlastitom trudu - ali isto tako ostatak svijeta ne bi trebao postaviti pravila trine utakmice na njihovu tetu, to je, kako pokazujemo, u mnogim aspektima i inio.

Dio problema bio je da se prema raspravama o reformi globalnog trgovinskog sustava pristupalo sa stajalitem da onaj tko ima veu pregovaraku mo, a to su razvijene zemlje, dobiva vei dio kolaa. ak i da je dnevni red zacrtan u Dohi bio potpunije proveden, jo bi bio daleko od istinskog razvojnog dnevnog reda. Ali ono to se dogaalo nakon Dohe, sigurno ne zasluuje ovaj epitet. Ironija je u tome da i Sjever i Jug mogu imati koristi od pravednog dnevnog reda orijentiranog prema razvoju.

Ova knjiga jasno pokazuje da nas, bez obzira na rezultat pregovora u Hong Kon-gu, eka dug put u uspostavljanju svjetskoga trgovinskog reima koji osigurava pra-vednu trgovinu za sve. Meutim ne bismo smjeli biti zadovoljni neim manjim od toga.

* Englesko izdanje knjige (nap. ur.).

Zahvala

Knjigu su napisali Joseph Stiglitz i Andrew Charlton u ime Inicijative za dijalog o politici ( I P D ) , mree koju ine dvjestotinjak ekonomista i istraivaa razvoja u cijelom svijetu, a koji su predani produbljivanju razumijevanja procesa razvoja i politika koje bi ubrzale razvoj. Ovaj projekt vodi IPD-OV generalni direktor Shari Spiegel, a pomau mu IPD-ova programska koordinatorica Shana Hofstetter i di-rektorica publikacija Kira Brunner. Izvorni izvjetaj koji predstavlja sr 5., 8. i 9. poglavlja napisan je na zahtjev i uz potporu Tajnitva Commonwealtha. Poslije je recenziran na sastanku IPD-ove trgovinske radne skupine u New Yorku u oujku 2004., kojom su predsjedali Dani Rodrik sa Sveuilita Harvard i Andres Rodrigu-ez-Clare iz Interamerike razvojne banke (obojica u svojstvu fizikih osoba). Zatim su slijedile prezentacije tijekom sastanaka MMF-a i Svjetske banke u Washingtonu, u proljee 2004., i u Institutu za meunarodnu ekonomiju, gdje je svoje komentare iznio generalni direktor WTO-a Supachai Panitchpakdi. U svibnju 2004. istraivanje je prezentirano u Bruxellesu na godinjoj konferenciji Svjetske banke o ekonomici razvoja koju je sponzorirala Svjetska banka; a u rujnu 2004., na poziv predsjednika Generalnog vijea, prezentirano je i u Ujedinjenim narodima i u WTO-U u enevi, te na susretu ministara financija Commonwealtha na Svetom Kristoforu i Nevisu. eljeli bismo zahvaliti svim sudionicima na korisnim komentarima tijekom pre-zentacija, od kojih su mnogi objavljeni u knjizi. Takoer, zaduili su nas i David Vi-nes, Simon Evenett, Andrew Glyn, Sarah Caro, izdavaica Oxford University Pressa, Anya Schiffrin za neprocjenjivu pomo u mnogim podrujima izrade i promidbe, Dan Choate i Josh Goodman svojim pomoi pri ureivanju, kao i nekoliko anoni-mnih recenzenata koji su pruili korisne komentare.

Takoer elimo zahvaliti na financijskoj pomoi Fordovoj zakladi, MacArthuro-voj zakladi, Mott zakladi, Agenciji za meunarodni razvoj iz Kanade ( C I D A ) i Agen-ciji za meunarodnu razvojnu suradnju iz Kanade ( S I D A ) . Radnu skupinu IPD-a veinom je financirala C I D A .

Joseph Stiglitz i Andrew Charlton, 2005.

Sadraj

Popis tablica 14

Popis grafikona 16

Rjenik 18

1. Uvod: Razvoj dogaaja do danas 27

2. Trgovina moe biti dobra za razvoj 35

3. Potreba za Razvojnom rundom 59

4. to je postignuto u Dohi? 73

5. Principi osnivanja: Osnova pravednog sporazuma 81

6. Poseban tretman za zemlje u razvoju 97

7. Prioriteti Razvojne runde 113

8. Kako liberalizirati trita 123

9. Prioriteti koje moraju ispuniti druge zemlje 137

10. to ne bi trebalo biti na dnevnom redu? 143

11. Pridruivanje svjetskom trgovinskom sustavu 157

12. Institucionalne reforme 165

13. Liberalizacija trgovine i trokovi prilagodbe 169

Dodatak 1: Pregled empirijskih istraivanja vezanih uz probleme pristupa tritu 211

Dodatak 2: Pregled empirijskih istraivanja vezanih uz Singapurska pitanja 261

Bibliografija 277

Kazalo 295

Popis tablica

Tablica 3.1. Devet runda trgovinskih pregovora pod vodstvom GATT-a i WTO-a ..60

Tablica 3.2. Rane procjene koristi na temelju sporazuma Urugvajske runde 64

Tablica 7.1. Razvojna pitanja Doha-runde 117

Tablica 13.1. Uinci na izvoz kao posljedica zamjene Opeg sustava preferencijala carinama prema principu najpovlatenije nacije 176

Tablica 13.2. Uinci zamjene Opeg sustava preferencijala carinama prema principu najpovlatenije nacije na blagostanje 177

Tablica 13.3. Iskoritenost nerecipronih preferencijala koje najnerazvijenijim zemljama pruaju Quad zemlje 178

Tablica 13.4. Prosjeci carina na uvoz na temelju klauzule najpovlatenije nacije i Opeg sustava preferencijala 179

Tablica 13.5. Uinci potpune carinske liberalizacije na poljoprivredni uvoz visoke specifine vrijednosti (USD milijuni) 182

Tablica 13.6. Vanost liberalizacije proizvoda na temelju inicijative "Sve osim oruja" 183

Tablica 13.7. Carinski prihodi izabranih zemalja, 1995 187

Tablica 13.8. Saetak uinaka liberalizacije trgovine na prihode 188

Tablica 13.9. Uinci globalne liberalizacije vanjske trgovine na trine cijene u Indoneziji 196

Tablica 13.10. Uinci globalne liberalizacije vanjske trgovine na siromatvo u Indoneziji 198

Tablica 13.11. Uinci globalne liberalizacije trgovine na siromatvo u 14 zemalja u razvoju 198

Tablica 13.12. Trgovinski povezana pomo multilateralnih agencija 203

Tablica A1.1. Prosjena zatita u poljoprivredi i preradi hrane, 2005 215

Tablica A1.2. Prosjene carinske stope u poljoprivredi 216

Tablica A1.3. Indeksi specijalizacije trgovine, 1965. - 1998 217

Tablica A1.4. Udio trgovine zemalja u razvoju s OECD-om, 1997. 218

Tablica A1.5. Kategorije dohotka i status trgovine hranom 222

Tablica A1.6. Oekivano poveanje socijalne koristi i dobici od poboljanja uinkovitosti na temelju 40-postotne liberalizacije poljoprivrede, 2005 223

Tablica A1.7. Promjena u opsegu svjetske trgovine kao posljedica liberalizacije poljoprivrede 224

Tablica A1 .8. Poveanje socijalne koristi na temelju globalnog uklanjanja trgovinskih prepreka, 2005 225

Tablica A1.9. Promjene u prosjenim svjetskim cijenama zbog ukupnih domaih potpora u zemljama OECD-a 227

Tablica A1.10. Utjecaji reforme domaih potpora na socijalnu korist 228

Tablica A.1.11. Procjena prosjenih stopa zatite po regijama i sektorima, 2005. 236

Tablica A1.12. Utjecaji liberalizacije uslunog sektora na socijalnu korist 241

Tablica A1.13. Dobici na socijalnoj koristi i dobici od uinkovitosti na temelju libe-ralizacije u poljoprivredi, industriji i uslugama 242

Tablica A1.14. Prosjene carinske stope na industrijske proizvode 251

Tablica A1.15. Procjena poveanja socijalne koristi na temelju Urugvajskog smanjenja carina na industrijske proizvode 254

Tablica A1.16. Procjene poveanja socijalne koristi na temelju liberalizacije industrijskih proizvoda u Doha-rundi 255

Tablica A1.17. Procjene poveanja socijalne koristi i uinkovitosti na temelju 40-postotne liberalizacije poljoprivrednih i industrijskih proizvoda, 2005 256

Popis grafikona

Grafikon 6.1. BDP i BDP per capita zemalja lanica WTO-a 104

Grafikon 11.1. Duljina procesa pristupa za prvih 20 zemalja koje su postale nove lanice WTO-a 158

Grafikon 11.2. Prosjeno obvezivanje carina na poljoprivredne proizvode dopute-no za prvih 20 zemalja koje su postale nove lanice WTO-a 161

Grafikon 13.1. Zatita poljoprivrednog uvoza u Sjedinjenim Amerikim Dravama 180

Grafikon 13.2. Prosjeni prihodi od carina, 1995 186

Grafikon 13.3. Rast plaa po skupinama zemalja '80-ih i '90-ih godina 192

Grafikon 13.4. Promjene u plaama nekvalificiranih radnika koje rezultiraju na temelju triju alternativnih scenarija liberalizacije prema Doha-rundi 193

Grafikon 13.5. Liberalizacija i nejednakost 195

Grafikon 13.6. Izdaci za socijalnu zatitu i pomo (% BDP-a) 200

Grafikon 13.7. Struktura izvoznih proizvoda, Tanzanija i Malezija (% od ukupnog izvoza) 206

Grafikon A1.1. Potpora poljoprivrednim proizvoaima, 1986. - 1988. i 1999. - 2001. (% vrijednosti bruto primitaka po farmi) 214

Grafikon A1.2. Izravna strana ulaganja u usluge 235

Grafikon A1.3. Potpune i djelomine obveze o pristupima tritu pod GATS-om 235

Grafikon A1.4. Otvorenost sektora usluga po regijama: financijske usluge i telekomunikacije 237

Grafikon A1.5. Udio svjetskog izvoza, industrija i poljoprivreda, 1965. - 2005... 249

Grafikon A1.6. Udio izvoza zemalja u razvoju, industrija i poljoprivreda, 1965. - 2005 250

Grafikon A1.7. Udio zemalja u razvoju u svjetskoj trgovini, 1970. - 2000 251

Grafikon A1.8. Udio uvoza odabranih razvijenih zemalja iz svih zemalja u razvoju, 1980. - 1995 251

Grafikon A1.9. Prosjene carine najpovlatenije nacije na industrijske proizvode, 1995. i 2005 253

Grafikon A1.10. Udio dobiti od poslijeurugvajske globalne liberalizacije koji se odnosi na zemlje u razvoju 256

Grafikon A2.1. Liberalizacija investicijskih reima, 1991. - 2001 263

Grafikon A2.2. Bilateralni investicijski sporazumi, 1960. - 1990 263

Grafikon A2.3. Opseg uvoza pod utjecajem kartela, 1981. - 2000 269

Rjenik

Antidampinke pristojbe - poseban oblik pristojbi na uvoz koje zemlje uvoznice uvode na proizvode koji se prodaju po cijenama ispod trokova i koji tako nanose tetu proizvoaima konkurentnih proizvoda.

Cairns skupina - skupina zemalja koje zajedniki lobiraju za liberalizaciju po-ljoprivrede, a koja ukljuuje Argentinu, Boliviju, Brazil, Kanadu, ile, Kolumbiju, Kostariku, Fidi, Gvatemalu, Indoneziju, Maleziju, Novi Zeland, Paragvaj, Filipine, Junoafriku Republiku, Tajland i Urugvaj.

Carina - dravni porez na uvoz.

Carinske kvote (TRQ) - kvantitativna razina uvoza poljoprivrednih proizvoda (kvota) iznad koje se primjenjuju vee carine.

Carinski ekvivalent - razina carina koja bi, u smislu svojeg uinka, bila jednaka nekoj odreenoj necarinskoj prepreci.

Carinski maksimum - pojedina, osobito visoka carina na neko dobro.

Carinsko plafoniranje - obveza da se ne poveava razina carina iznad dogovo-renog plafona. Jednom kada je razina carine plafonirana, ne moe se poveati bez davanja odtete oteenim stranama.

Damping - izvoz dobara po cijenama niim od njihove uobiajene vrijednosti, uglavnom ispod cijena na domaem tritu ili tritima u treim zemljama ili ispod trokova proizvodnje.

Dobrovoljno ogranienje izvoza - sporazum izmeu zemlje izvoznice i uvozni-ce u kojem zemlja izvoznica ograniava izvoz odreenog proizvoda na dogovoreni maksimalni iznos tijekom odreenog razdoblja.

Dodana vrijednost - dodana vrijednost stvorena na odreenoj razini proizvod-nje, to jest vrijednost outputa umanjena za vrijednost svih inputa koritenih u pro-izvodnji.

Doha-deklaracija - zajednika izjava dana na etvrtoj ministarskoj konferenciji WTO-a u Dohi, u Kataru, kojom je pokrenuta Doha-runda.

Dopunske carine - sredstva ograniavanja meunarodne trgovine koja se upo-trebljavaju u sluajevima kada strane zemlje subvencioniraju svoj izvoz, to nanosi tetu domaim proizvoaima.

Drugi najbolji argument za zatitu - argument za zatitu kako bi se djelomi-no ispravile postojee distorzije u ekonomiji kada najbolja politika za ostvarivanje ovog cilja nije dostupna.

Dravne nabave - dravna kupnja dobara i usluga ili kupnja roba i usluga podu-zea u dravnom vlasnitvu.

Eksternalije - nuspojava ili posljedica (industrijske ili poslovne aktivnosti) koja ima utjecaj na druge pojedince i skupine, a da se to ne odraava u cijeni dotinog dobra ili usluge; drutveni troak ili korist.

Eskaliranje carine - poveanje carinske stope uz porast stupnja obrade dobara s niim carinskim stopama na sirovine i manje preraene proizvode u odnosu na preraenije verzije istog ili izvedenog proizvoda: primjerice, manje carinske stope na svjeu rajicu, vie carine na konzervirane rajice i jo vie na keap.

G33 - skupina koja se zapravo sastoji od 42 zemlje u razvoju koje su lanice WTO-a. To su: Antigva i Barbuda, Barbados, Belize, Benin, Bocvana, Kina, Repu-blika Kongo, Obala Bjelokosti, Kuba, Dominikanska Republika, Grenada, Gvaja-na, Haiti, Honduras, Indija, Indonezija, Jamajka, Kenija, Juna Koreja, Mauricijus, Mongolija, Montserrat, Mozambik, Nikaragva, Nigerija, Pakistan, Panama, Peru, Filipini, Sveti Kristofor i Nevis, Sveta Lucija, Sveti Vincent i Grenadini, Senegal, ri Lanka, Surinam, Tanzanija, Trinidad i Tobago, Turska, Uganda, Venezuela, Zambija i Zimbabve.

Jedinstvene obveze - obveze koje zahtijevaju da zemlje prihvate sve sporazume tijekom Urugvajske runde pregovora kao jedinstven paket, umjesto da ih prihva-aju posebno.

Jubilej 2000 - meunarodna koalicija koja se bori za otpis duga u Treem svijetu do 2000.

Klauzula omoguavanja - odluka GATT-a iz 1979. godine kojom se zemljama u razvoju osigurava 'diferencijalan i povoljniji tretman, reciprocitet i potpunije su-djelovanje. Jedan od takozvanih okvirnih sporazuma koji lanicama WTO-a omo-guuje da ovakav tretman prue zemljama u razvoju bez obveze da isti tretman primjenjuju na ostale zemlje u WTO-U.

Kvota - mjera ograniavanja koliine dobara koji se uvoze ili izvoze. Kvantitativ-na ogranienja ukljuuju kvote, diskrecijsko licenciranje, zadiranje u drugu regula-tivu, dobrovoljna ogranienja izvoza i zabrane ili embarga.

Kvote na uvoz - oblik zatite koji se upotrebljava kako bi se ograniio uvoz do-bara smanjenjem legalne koliine uvoza.

Liberalizacija trgovine - smanjenje carina i uklanjanje ili ublaavanje necarin-skih prepreka.

Mercosur - trgovinska zona u koju su ukljueni Brazil, Argentina, Urugvaj i Pa-ragvaj, osnovana 1995. godine. Njezin cilj je ubrzavanje slobodne trgovine i kretanja dobara, ljudi, vjetina i novca meu ovim zemljama.

Milenijski razvojni ciljevi (MDG) - ciljevi koje su 2000. postavile vlade na Ge-neralnoj skuptini UN-a s ciljem da se ispune do 2015. Ovi ciljevi ukljuuju iskor-jenjivanje krajnjeg siromatva i gladi, postizanje primarnog obrazovanja za sve, uspostavljanje jednakosti meu spolovima i osnaivanje poloaja ena, smanjenje smrtnosti djece, poboljanje zdravlja majki, borbu protiv HIV-a, malarije i ostalih bolesti, osiguravanje odrivog razvoja i globalnog partnerstva za razvoj.

Nacionalni tretman - isti tretman stranih proizvoaa i prodavaa i domaih poduzea.

Nain pruanja usluge - WTO-OV termin koji identificira kako dobavlja kupcu prua usluge.

Necarinske barijere (NTB) - fraza koja ukljuuje sve vrste prepreka meunarod-noj trgovini, osim carina.

Odbor za rjeavanje sporova - generalno vijee WTO-a koje ine predstavnici svih zemalja lanica. Sastaje se kako bi provodilo pravila i procedure uspostavljene u razliitim sporazumima. Ima ovlast uspostavljati panele, nadgledati implemen-taciju presuda i preporuka i odobriti prekid koncesija ili drugih obveza iz razliitih sporazuma.

Opi sporazum o carinama i trgovini (GATT) - organizacija koja je osnovana 1947. kako bi se zemlje mogle tijekom niza runda pregovora dogovoriti o zajed-nikim carinskim pravilima i o smanjenju trgovinskih ogranienja. U Urugvajskoj rundi, zavrenoj 1994., stvorena je Svjetska trgovinska organizacija koja je 1995. na-slijedila GATT.

Opi sporazum o trgovini uslugama (GATS) - sporazum WTO-a koji je dogovo-ren na kraju Urugvajske runde. Prua pravni okvir za trgovinu uslugama i dogovo-renu progresivnu liberalizaciju regulative koja spreava trgovinu uslugama. Pokri-

va podruja poput transporta, investicija, obrazovanja, komunikacija, financijskih usluga, usluga vezanih uz vodu i energiju i kretanje osoba.

Opi sustav preferencijala (GSP) - program koji odreenim zemljama u razvoju dodjeljuje trgovinske prednosti (poput manjih carinskih stopa).

Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) - skupina industrijali-ziranih zemalja koja vladama 'prua uvjete za raspravu, razvoj i usavravanje eko-nomske i drutvene politike'.

Paralelan uvoz - proizvodi koje proizvode vlasnici patenata (ili zatitnog znaka ili autorskog prava) u jednoj zemlji, a koji se uvoze u drugu zemlju bez doputenja vlasnika patenta.

Paretova uinkovitost - kriterij koji odreuje da drutveno korisna promjena u ekonomiji mora popraviti poloaj barem jedne osobe, a da istodobno ne pogora poloaj ijedne druge osobe.

Patent - potvrda koju drave dodjeljuju poduzeima potvrujui ekskluzivno pravo na proizvodnju ili prodaju novog izuma.

Politika konkurencije - politike kreirane kako bi se zatitila i ubrzavala konku-rencija na tritima zabranom antikonkurencijskih poslovnih praksi poput kartela, podjele trita ili dogovaranja cijena. Skup zakona koji potiu konkurenciju ogra-niavajui poslovnu praksu koja uklanja konkurenciju s trita, poput monopola i kartela.

Pravila podrijetla - kriteriji za odreivanje zemlje podrijetla proizvoda. esto se temelji na tome dovodi li proizvodnja (prerada) do promjene u tarifnom broju (klasifikaciji) ili u razini dodane vrijednosti u zadnjoj zemlji u kojoj je dobro bilo preraeno.

Predatorsko odreivanje cijena - djelovanje poduzea u pravcu smanjenja ci-jene kako bi se konkurentno poduzee izbacilo s trita, a nakon ega predatorsko poduzee podie cijene i tako koristi svoju novonastalu monopolsku mo.

Prisilno licenciranje - doputenje da drava ili pojedino poduzee u cilju ouva-nja javnog interesa proizvodi ili prodaje proizvod (poput najvanijih lijekova) bez doputenja vlasnika patenta.

Pristup tritima - mjera do koje zemlja doputa uvoz. Razliite carinske i ne-carinske prepreke mogu se upotrebljavati kako bi se ograniio ulaz proizvoda iz drugih zemalja.

Prizivni odbor - sudski odbor WTO-a koji sasluava albe na nalaze panela za rjeavanje sporova.

Protokol o pristupanju - pravni dokumenti koji odreuju prava i obveze pod kojima zemlja pristupa nekom meunarodnom sporazumu ili organizaciji.

Quad zemlje - Kanada, Europska unija, Japan i Sjedinjene Amerike Drave.

Razvojna kutija - mjere predloene s namjerom davanja posebne fleksibilnosti zemljama u razvoju unutar pravila WTO-a, s ciljem osiguravanja sigurnosti hrane, zatite ivotnog standarda poljoprivrednika i smanjenja siromatva.

Sanitarne i fitosanitarne mjere - mjere kontrole na granici koje su nune za zatitu ljudskog, ivotinjskog ili biljnog ivota ili zdravlja.

Singapurska pitanja - predmeti rasprave etiriju radnih skupina postavljeni ti-jekom Ministarske konferencije WTO-a u Singapuru 1996. Ovi su predmeti zatita investicija, politika konkurencije, transparentnost u dravnim nabavama i olak-avanje trgovine. Nesporazumi, uglavnom izmeu razvijenih zemalja i zemalja u razvoju, sprijeili su postizanje rezolucije o ovim pitanjima, unato uzastopnim pokuajima da se o njima usuglasi, osobito tijekom Ministarske konferencije u Can-cnu, u Meksiku 2003., gdje nije ostvaren nikakav napredak.

Skretanje trgovine - pomicanje trgovine kao rezultat trgovinske politike koja diskriminira meu trgovinskim partnerima, od uinkovitijih (s niim trokovima) izvora prema manje uinkovitijim (s viim trokovima) izvorima. Moe se pojaviti kada su neki preferirani dobavljai osloboeni plaanja pristojbi, dok ostali nisu.

Specijalni i diferencijalni tretman - princip u WTO-U prema kojem zemljama u razvoju mogu biti dodijeljene posebne povlastice, izuzimajui iz od nekih WTO-ovih pravila ili dodjeljujui im preferencijalan tretman u provoenju WTO-ovih pravila.

Sporazum iz Cotonoua - sporazum potpisan u lipnju 2000. u Cotonouu, u Be-ninu. Ureuje odnose izmeu Europske unije i ACP zemalja u podrujima inoze-mne pomoi, trgovine, ljudskih prava, investicija i upravljanja; zamjenjuje Lom-konvenciju.

Sporazum o poljoprivredi - sporazum WTO-a koji se fokusira na poboljanje pristupa tritima i smanjenje trgovinskih distorzija zbog isplata domaih potpora i izvoznih subvencija u poljoprivredi.

Sporazum o trgovinski povezanim investicijskim mjerama (TRIMS) - spora-zum wTO-a iji je cilj uklanjanje utjecaja investicijskih mjera koje dovode do tr-govinskih distorzija. Ne ukljuuje nove obveze, nego samo zabranjuje trgovinski povezane investicijske mjere za koje se smatra da nisu konzistentne s odredbama GATT-a iz 1994. za poljoprivredne i industrijske proizvode.

Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasnitva (TRIPS) -sporazum WTO-a koji postavlja minimalne standarde za vei dio regulacije intelek-tualnog vlasnitva za sve zemlje lanice WTO-a.

Strateke studije o smanjenju siromatva (PRSP) - studija koja opisuje temeljne makroekonomske, strukturne i socijalne politike i programe za poveanje rasta i smanjenje siromatva, kao i s tim povezane vanjske potrebe financiranja. Pokrenuli su ih izvrni odbori Svjetske banke i Meunarodnog monetarnog fonda (MMF) , a oekuje se da PRSP pripreme drave u participativnom procesu koji ukljuuje i ci-vilno drutvo i razvojne partnere, te Svjetsku banku i MMF, a nuni su ako zemlja eli posuivati po povlatenim stopama ili ako eli otpis duga u sklopu proirene inicijative vrlo zaduene siromane zemlje (HIPC) .

Subvencija na proizvodnju - dravna implicitna isplata proizvoaima, s ciljem da ih se potakne, da se podupru njihove aktivnosti te da im se dopusti da proizvode po niim trokovima ili prodaju po cijenama niim od onih na tritu.

Sve osim oruja (EBA) - ime koje je Europska unija dodijelila paketu koji je 2001. ponuen najnerazvijenijim zemljama, za koji se oekuje da e ukloniti kvote i cari-ne na sve njihove izvozne proizvode - osim oruja.

Svjetska trgovinska organizacija - meunarodna organizacija koja provodi multilateralne sporazume koji definiraju pravila meunarodne trgovine izmeu zemalja lanica. WTO je zamijenio Opi sporazum o carinama i trgovini; primarna misija WTO-a je smanjenje barijera na meunarodnu trgovinu.

Tarifikacija - zamjena necarinskih prepreka u carinskim ekvivalentima.

Test nunosti - procedura kojom se odreuje je li politika koja ograniava trgo-vinu nuna kako bi se postigao namjeravani cilj.

Tretman najpovlatenije nacije (MFN) - zemlja koja jednoj zemlji smanji cari-ne mora te iste carine primjenjivati i na sve ostale zemlje. Sve ugovorne strane u WTO-U obvezuju se da e primjenjivati ovaj tretman jedna na drugu, potujui G A -TT-OV lanak I. Kada se zemlja odlui na smanjivanje carina na odreeni proizvod iz pojedine zemlje, smanjenje carina automatski se primjenjuje i na uvoz tog proi-

zvoda iz bilo koje druge zemlje koja odgovara uvjetima za tretman najpovlatenije nacije.

Trini neuspjeh - sluaj u kojem trite ne uspijeva uinkovito pruiti ili aloci-rati dobra i usluge, te je stoga potrebna intervencija drave.

Urugvajska runda - zadnja runda pod vodstvom GATT-a koja je zapoeta u Uru-gvaju 1986., a dovrena 1994. nakon gotovo osam godina pregovora. Ova runda je utemeljila Svjetsku trgovinsku organizaciju.

Uvjeti razmjene - omjer cijene izvoznih i uvoznih proizvoda pojedine zemlje. Poboljanje uvjeta razmjene je dobro za zemlju jer mora platiti manji iznos za svoj uvoz, odnosno, mora se odrei manjeg dijela izvoza.

Uvozna supstitucija - trgovinske ili ekonomske politike koje se temelje na pret-postavci da bi zemlje u razvoju trebale pokuati zamijeniti proizvode koje uvoze (uglavnom gotove proizvode) s lokalno proizvedenim supstitutima. Obino uklju-uje dravne subvencije i visoke carinske prepreke kako bi se zatitila lokalna indu-strija. Stoga zagovornici slobodne trgovine obino ne odobravaju politike uvozne supstitucije. Nadalje, uvozna supstitucija obino zagovara precijenjenu valutu, kako bi se jeftinije mogli kupiti strani proizvodi i kapitalne kontrole.

WTO-plus - trgovinski sporazumi koji idu dalje od onoga to zahtijeva multi-lateralni trgovinski reim. Regionalni trgovinski sporazumi katkad sadravaju ele-mente dodatka WTO-U.

Zatita mlade industrije - zatita tek uspostavljene industrije.

Zatitni postupci ili mjere - hitna zatita domaih proizvoaa od pojedinanih dobara zbog nepredvienog porasta uvoza.

Zelena kutija - dohodovne potpore i subvencije za koje se oekuje da e uzro-kovati male ili nikakve trgovinske distorzije. Subvencije financiraju drave, ali ne smiju ukljuivati cjenovnu potporu. Ukljuuju subvencije na zatitu okolia. Ne zahtijevaju se nikakva ogranienja ili smanjenja ovakvih dohodovnih potpora ili subvencija.

Zelena soba - zatvoreni sastanci tijekom kojih razvijene zemlje pregovaraju s odabranim zemljama kao dio netransparentne pregovarake taktike tijekom pre-g o v o r a U G A T T - u i W T O - u .

Zemlje Afrike, Kariba i Pacifika (ACP) - skupina afrikih, karipskih i pacifikih zemalja kojima je Europska unija dodijelila specijalan tretman nizom sporazuma, ukljuujui Lom-konvenciju i Sporazum iz Cotonoua.

Uvod: Razvoj dogaaja do danas

Ministri trgovine 140 zemalja u studenom 2001. skupili su se u Dohi, u Kata-ru, kako bi pruili povijesni novi mandat Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO) . Prijanji ministarski sastanak WTO-a 1999. u Seattleu, u Sjedinjenim Amerikim Dravama, zavrio je neuspjeno, uz pratnju protesta i nasilja na gradskim ulicama. Sastanak u Dohi trajao je usred svjetske recesije, samo dva mjeseca nakon okan-tnih napada na Sjedinjene Amerike Drave 11. rujna 2001. Nakon nekoliko dana pregovora, uveer 14. studenog, i vie od 18 sati nakon prvobitnog roka, ministri su objavili da su postigli povijesni sporazum o pokretanju nove runde trgovinskih pregovora. Sporazum - Deklaracija iz Dohe - oslikava okvir za novu opsenu run-du multilateralnih pregovora. Robert Zoellick, vodei trgovinski pregovara Sje-dinjenih Amerikih Drava, bio je u slavljenikom raspoloenju. "Poslali smo jak signal svijetu", rekao je i dodao kako e nova trgovinska runda svijetu donijeti "rast, razvoj i prosperitet"* Zoellickova tvrdnja da e nova runda trgovinske liberalizacije svijetu donijeti prosperitet bila je mogua, ali je moda ipak bio preoptimistian o skorim pregovorima.

Cilj ove knjige je da se opie kako sa stajalita ukljuivanja zemalja u razvoju u svjetski trgovinski sustav mogu biti oblikovane trgovinske politike u razvijenim zemljama i zemljama u razvoju, kako bi se zemljama u razvoju pomoglo ostvarivati dobiti od takvog sudjelovanja. Ova knjiga polazi od pretpostavke da trgovina moe biti pozitivna razvojna sila. Pod pravim okolnostima, politike koje vode smanjenju carina i ostalih prepreka kretanju dobara i usluga, mogu olakati trgovinu izmeu zemalja i dovesti do poveanja blagostanja. Meutim naglaavamo da se - iako su poveane mogunosti trgovine dobre za zemlje u razvoju - liberalizacijom treba paljivo upravljati, to je zadatak koji je mnogo sloeniji od jednostavnih preporu-

*Citirano: "Seeds Sown for Future Growth", The Economist, 15. studenog 2001.

1

ka Washingtonskog konsenzusa, prema kojima bi zemlje u razvoju trebale brzo i nediskriminirajue liberalizirati svoja trita.*

Uoi priprema za sastanak u Dohi, oekivanja zemalja u razvoju, lanica WTO-a, bila su umanjena zbog loeg iskustva iz prijanjih rundi trgovinskih pregovora. Mnoge zemlje u razvoju bojale su se da e velike industrijalizirane zemlje iskoristiti svoju nadmonu pregovaraku mo kako bi nametnule sporazume koji bi mogli tetiti zemljama u razvoju. ini se da su se takva strahovanja ostvarila u Urugvaj-skoj rundi. Nakon to je runda zavrila i sporazum potpisan, zemlje u razvoju sma-trale su da nisu bile potpuno svjesne trokova i obveza na koje su pristale. Uz to su smatrale da je liberalizacija u bogatim zemljama bila manjeg opsega od njihovih oekivanja. Zemlje u razvoju dobile su manje nego to su se nadale u podrujima kao to je brzina smanjenja zatite tekstila te opseg smanjenja carina i subvencija na poljoprivredne proizvode u bogatim zemljama. Razvijene zemlje iz Urugvajske runde izale su s velikim udjelom u dobiti, a za mnoge razvijene zemlje predvia-lo se da e zbog Urugvajske runde biti u gorem poloaju nego prije potpisivanja sporazuma. Nakon Urugvajske runde, mnoge zemlje u razvoju opirale su se novoj rundi trgovinskih pregovora koja bi mogla dovesti do novog neuravnoteenog spo-razuma.

Meutim na prijelazu u novo tisuljee ponovno se javio optimizam. inilo se da se razvija novi globalni konsenzus, kako bi se suprotstavilo ekonomskim izazovima s kojima su suoene najsiromanije zemlje, koje su nizom novih inicijativa dobile veu vanost u meunarodnim odnosima. Na podruju trgovine, Sporazum iz Co-tonoua, predvoen Europskom unijom, i ameriki Zakon o rastu i mogunostima Afrike** ( A G O A ) dali su izvoznicima iz najsiromanijih zemalja slobodan pristup najbogatijim tritima svijeta. Istodobno, neki temeljni pokreti - ukljuujui i Ju-bilej 2000, kampanju diljem svijeta posveenu otpisu duga najsiromanijih zemalja, i Svjetski socijalni forum - postiu besprimjeran publicitet i zamah za svoje ciljeve. Nadalje, svjetski lideri potpisali su vane sporazume koji probleme siromanih ze-malja postavljaju u samo sredite svjetskog dnevnog reda. Na Milenijskom sastanku na vrhu Ujedinjenih naroda*** u New Yorku, u rujnu 2000., svjetske voe prihvatili su milenijske razvojne ciljeve ( M D G ) . * * * * Na Meunarodnoj konferenciji o financira-

Washingtonski konsenzus je skup politika za koje neki ekonomisti vjeruju da predstavljaju formulu za promicanje ekonomskog rasta u zemljama u razvoju. Ove politike ukljuuju privatizaciju, fiskalnu disciplinu, trgovinsku liberalizaciju i deregulaciju. U 1990-ima ove je politike snano zastupalo nekoliko monih eko-nomskih institucija sa sjeditem u Washingtonu, ukljuujui Meunarodni monetarni fond, Svjetsku banku i Ministarstvo financija Sjedinjenih Drava (engl. us Treasury).

** Engl. US African Growth and Opportunity Act. *** Engl. United Nations Millenium Summit. **** Milenijski ciljevi razvoja su ciljevi Ujedinjenih naroda za smanjenje siromatva, gladi, bolesti, nepi-smenosti, unitavanja okolia i diskriminacije ena do 2015. Ovi ciljevi promatraju ekstremno siromatvo u mnogim dimenzijama - kao dohodovno siromatvo, glad, bolest, nedostatak prikladnog krova nad glavom i iskljuenost - istodobno unapreujui jednakost spolova, obrazovanje i ekoloku odrivost. Ovo su takoer osnovna ljudska prava - prava svake osobe na planetu na zdravlje, obrazovanje, krov nad glavom i sigurnost.

*

nju razvoja* odranoj u oujku 2002. u Monterreyu, u Meksiku, razvijene industri-jalizirane zemlje obvezale su se da e financijski potpomagati razvojne prioritete siromanih zemalja; a na Sastanku na vrhu o odrivom razvoju u Johannesburgu**, odranom u rujnu 2002., odreen je plan djelovanja kojim bi se osigurao odrivi globalni razvoj.

Konferencija WTO-a u Dohi bila je odraz novog ustrajanja na kolektivnom rjea-vanju problema razvoja preko multilateralnih foruma. To je bila prekretnica koja je davala nadu zemljama u razvoju koje su iz nje izale s optimizmom. Nekoliko problema koji su zabrinjavali zemlje u razvoju ugraeni su u sporazum postignut u Dohi, koji je jasno usmjeren na unapreenje ekonomskog razvoja i smanjenje siromatva u siromanim zemljama. Doha-runda - deveta u seriji pregovora tog tipa i prva od formalizacije trgovinskih pregovora pod okriljem wTO-a - obino se naziva Razvojna runda.

Naalost, u godinama nakon njezina stupanja na snagu, Doha-runda nije ispuni-la svoj razvojni mandat u nekoliko vanih aspekata. Prvo, napredak u podrujima koja zanimaju zemlje u razvoju bio je malen. Zemlje u razvoju osobito su zainte-resirane za sporazume o smanjenju carina na proizvode koje mogu konkurentno izvoziti. Ovo su uglavnom radno-intenzivna dobra, odnosno dobra koja se jeftino proizvode u zemljama s niskim nadnicama i obiljem nekvalificiranog rada.

Drugi problem takozvane Razvojne runde jest da nove teme koje su postavljene na dnevni red, prije svega odraavaju interese razvijenih industrijaliziranih zemalja te su naile na estok otpor zemalja u razvoju. Najvanija nova tema u Doha-rundi proizala je iz odluke zemalja lanica WTO-a na Singapurskoj ministarskoj konfe-renciji*** 1996. o osnivanju triju novih radnih skupina: o trgovini i investicijama, o politici konkurencije i o transparentnosti u dravnim nabavama. Na konferenciji su takoer dane upute Savjetu za robe WTO-a**** da razmisli o nainima pojednostavnji-vanja trgovinskih procedura, problemu poznatom kao olakavanje trgovine'*****. Bu-dui da su ova etiri pitanja uvedena na dnevni red na Singapurskom ministarskom sastanku esto se nazivaju Singapurska pitanja. Zemlje u razvoju odupiru se ovim pitanjima jer su sumnjiave prema novim multilateralnim obvezama koje mogu ograniiti postojee mogunosti domaih razvojnih politika i koje mogu imati ve-like trokove provedbe.

Manje od dvije godine nakon Doha-runde postalo je oito da je runda ozbiljno skrenula s puta. U rujnu 2003. WTO se skupio na jo jednom ministarskom sastan-

* Engl. International Conference on Financing for Development. ** Engl. Johannesburg Summit on Sustainable Development. *** Engl. Singapore Ministerial Conference. **** Engl. WTO Goods Council. ***** Engl. trade facilitation.

*Ovo je napisano u paragrafu 45. deklaracije koju su ministri sastavili na prijanjoj ministarskoj konfe-renciji u Dohi u studenom 2001.

**Pogledati novinske izvjetaje u The Financial Timesu i New York Timesu, primjerice Robert B. Zoellick "America Will Not Wait for the Won't-Do Countries", The Financial Times, 22, rujna 2003., 23. *** U tom pogledu najvaniji je zahtjev nekoliko zemalja u razvoju da se nacrt iz Cancna pripremi na osnovi stajalita i inputa otvorenih konzultacija te da se ondje gdje nije bilo konsenzusa jasno naznai postoja-nje razliitih pozicija i stajalita.

ku u Cancnu, u Meksiku, s posebnim zadatkom da "obavi inventuru ostvarenog napretka u pregovorima (iz dnevnog reda razvoja iz Dohe), prui cjelokupno po-trebno politiko usmjeravanje i po potrebi donese odluke".* Nakon etiri dana sa-stanak je naglo prekinut bez postizanja sporazuma o bilo kojem od glavnih pitanja. Oito je nepomirljiv sukob izmeu razvijenih zemalja i zemalja u razvoju, koji je prouzroio neuspjeh u Cancnu, doveo do poziva za preispitivanje smjera global-nih trgovinskih pregovora. Mnogi sudionici sastanka u Cancnu smatrali su da Europa i Sjedinjene Amerike Drave nisu odrale obeanja dana u Dohi, a nedo-statak napretka u poljoprivredi to je samo dokazivao.

Bilo je uzajamnog optuivanja za to tko je kriv za neuspjeh u Cancnu. Neslaga-nje je postojalo ak i oko toga tko e snositi najvie tete zbog neuspjelih pregovo-ra. Sjedinjene Amerike Drave i Europa ubrzo su poele dokazivati da su glavni gubitnici zemlje u razvoju.** Mnoge zemlje u razvoju su meutim zauzele stajalite da je bolje ne imati sporazum nego imati lo sporazum te da Doha-runda juri u propast (ako se ijedan trgovinski sporazum moe okarakterizirati kao jurnjava) u kojoj bi svima njima bilo jo gore, umjesto da se ispravljaju nepravde iz prolosti. Iako je nekakav napredak postignut u rjeavanju problema vezanih uz nain na koji su pregovori bili voeni, neuspjeh da se problemi rijee u potpunosti*** doveo je do dodatne brige da e zemlje u razvoju na kraju nekako biti prisiljene elinom akom na sporazum koji e biti tetan za njih. Postojale su i prijetnje, osobito one Sjedinjenih Amerikih Drava, o efektivnom naputanju multilateralnog pristupa i zamjene istoga bilateralnim pristupom. Nadalje, stvarala se razlika izmeu 'zemalja koje mogu' i ostalih, sugerirajui da e 'zemlje koje mogu' profitirati od niza bila-teralnih sporazuma. Manje zemlje u razvoju uvidjele su da je njihova pregovaraka mo u takvim bilateralnim raspravama jo manja nego to je bila u multilateralnom okruju. Nekoliko bilateralnih sporazuma sklopljenih nakon Cancna pokazalo je da su ove brige bile opravdane. S druge strane, Sjedinjene Amerike Drave nisu uspjele postii bilateralni sporazum ni sa jednom vanijom zemljom u razvoju.

Ova knjiga ide korak unatrag u odnosu na ove sporove i pokuava potpomoi napredak u trenutanoj rundi, pitajui se kako bi izgledala istinska Razvojna runda trgovinskih pregovora koja bi odraavala interese i zabrinutost zemalja u razvoju i koja bi bila oblikovana kako bi potpomagala njihov razvoj. Kako bi izgledao spora-zum koji bi bio utemeljen na naelima ekonomske analize i socijalne pravde umje-sto na ekonomskoj moi i pojedinanim interesima? Zakljuak nae analize jest da

bi dnevni red izgledao znatno drukije od onoga to se nalo u sreditu rasprava tijekom posljednje dvije godine i da su opravdani strahovi zemalja u razvoju da e im trgovinski pregovori Doha-runde tetiti (ako pristanu na zahtjeve razvijenih zemalja).

U 2. poglavlju opisujemo konceptualne temelje za politike predloene u ovoj knjizi, a poinjemo s teorijskim prijedlogom da trgovinska liberalizacija openito poveava blagostanje. Zatim pokazujemo da za neke zemlje, osobito one najnera-zvijenije, pretpostavke na kojima se temelji ovaj prijedlog nisu u potpunosti pri-mjenjive. Problemi siromatva, nejednakosti i nepotpunih trita rizika i kapitala dovode do razilaenja iskustava ovih zemalja s predvianjima jednostavnih neokla-sinih modela. Ovi problemi uzrokuju razliita liberalizacijska iskustava meu ze-mljama, ovisno o njihovim pojedinanim karakteristikama. Postoji razlika izmeu trgovinske otvorenosti (stanje niskih uvoznih prepreka) i trgovinske liberalizacije (proces smanjenja tih prepreka). Trgovinska liberalizacija trebala bi donijeti koristi od prebacivanja resursa iz zatienih sektora u kojima zemlja nema komparativnu prednost, u uinkovitije sektore gdje zemlja moe uspjenije izvoziti. Ali nedostatak resursa (rada i ostalih proizvodnih inputa) raspoloivih novim industrijama obi-no nije ogranienje koje onemoguuje rast novih izvoznih sektora u zemljama u razvoju.* Zemlje u razvoju imaju goleme rezerve resursa, osobito rada, koji su ve nezaposleni ili podzaposleni. Stoga liberalizacija trgovine nije potrebna kako bi se ovi resursi oslobodili za uporabu u novim industrijama. Ako se ne koriste komple-mentarnim politikama kako bi se smanjila ostala ogranienja koja onemoguuju daljnji rast izvoznih sektora, liberalizacija moe, smanjujui zatitu domaim indu-strijama, ostaviti radnike i ostale resurse koritene u prethodno zatienim sektori-ma nezaposlenima u kratkom roku.

Tree poglavlje upuuje na potrebu za Razvojnom rundom. U poglavlju se ispi-tuju neki elementi iskustava zemalja u razvoju s prijanjih trgovinskih pregovora i ukratko prikazuju neke od potencijalnih dobiti daljnje liberalizacije. U 4. poglavlju dan je kratak pregled razvoja Doha-runde do dananjeg dana i dometa do kojega je uspjela ispuniti oekivanja zemalja u razvoju. Poglavlje ini jasnim postojanje velikog raskoraka izmeu trgovinskog dnevnog reda Razvojne runde, kako one for-mulirane u Dohi, tako i njezina kasnijeg razvoja i istinskog dnevnog reda Razvojne runde koja bi uinila mnogo vie u integriranju zemalja u razvoju u svjetski trgo-vinski sustav i uklanjanju prepreka koje smanjuju njihove koristi od sudjelovanja u svjetskom trgovinskom sustavu. Takav dnevni red potpomagao bi rast u zemljama

*Ostala ogranienja koja smanjuju mogunosti zemalja u razvoju u razvijanju uspjenih izvoznih indu-strija mogu ukljuivati tehnoloku zaostalost, premalu ukupnu radnu snagu za koritenje ekonomija obujma, visoke trokove trgovine i transporta, lou infrastrukturu, slabe dravne institucije i nedostatak kvalificiranog rada.

u razvoju i utjecao na smanjenje velikog jaza koji te zemlje dijeli od naprednijih industrijskih zemalja.

U 5. poglavlju prikazan je nacrt naih prijedloga o naelima koja bi se trebala prihvatiti u Razvojnoj rundi trgovinskih pregovora. Osnovno naelo Doha-runde mora biti da sporazumi promiu razvoj u siromanim zemljama. Kako bi se ovo naelo uinilo operativnim, WTO treba njegovati kulturu snane ekonomske analize kako bi se identificirali prorazvojni prijedlozi i postavili na sam vrh dnevnog reda. U praksi to znai uspostavljanje izvora nepristrane i javno dostupne analize uinaka razliitih inicijativa na razliite zemlje i skupine zemalja. Ovo bi trebala biti osnov-na odgovornost proirenog Tajnitva WTO-a. Na temelju ove analize, svaki spora-zum koji svojom primjenom teti zemljama u razvoju ili donosi vie koristi razvi-jenim zemljama treba biti gledan kao nepravedan i protivan duhu Razvojne runde.

Sporazumi moraju briljivo uvati de iure i de facto pravednost. To znai osigurati da zemlje u razvoju ne budu onemoguene u ostvarivanju dobiti od slobodne trgo-vine zbog nedostatka institucionalnih mogunosti. Stoga e zemlje u razvoju trebati posebnu pomo kako bi im se omoguilo ravnopravno sudjelovanje u WTO-U.

Princip pravednosti takoer bi trebao biti osjetljiv na poetni poloaj zemalja. U 6. poglavlju raspravlja se o potrebi za posebnim tretmanom zemalja u razvoju kako bi se priznalo da prilagodba na nova trgovinska pravila nosi osobito visoke troko-ve u zemljama u razvoju s najslabijim institucijama i najranjivijim stanovnitvom. Kako bi se izalo na kraj s osebujnim problemima razvoja, propisanim multilate-ralnim sporazumima ne smije se dopustiti da bezobzirno idu preko nacionalnih strategija.

U 7., 8., 9. i 10. poglavlju prikazuju se prorazvojni prioriteti koji trebaju biti sama sr sporazuma Doha-runde. Veina nedavnih rasprava usredotoila se na poljopri-vredu, ali istinska Razvojna runda mnogo je vie od toga. Glavnu pozornost treba posvetiti trinom pristupu dobrima proizvedenim u zemljama u razvoju. Postoji hitna potreba za smanjenjem zatite radno-intenzivnih proizvoda (tekstila i prera-de hrane) i nekvalificiranih usluga (pomorskih i graevinskih usluga). Prioritet bi takoer trebalo dati razvoju naina za poveanje mobilnosti rada - osobito omo-guavanje privremene migracije za nekvalificirane radnike. Kako se carinska zatita smanjivala, razvijene su zemlje sve vie pribjegavale necarinskim barijerama; njih treba ograniiti. Prijedlozi u ovim poglavljima potaknuti su empirijskom analizom trokova i koristi liberalizacije. Radi jednostavnijeg izlaganja, analiza ovih dokaza prezentirana je posebno u Dodatku 1 i 2. U 11. poglavlju razmatraju se uvjeti pod kojima nelanice mogu pristupiti WTO-U.

U 12. poglavlju daje se kratak pregled institucionalnih reformi koje mogu omogu-iti transparentniji i demokratskiji proces pregovaranja i koje s veom vjerojatnou mogu dovesti do sporazuma koji su pravedni i u opem svjetskom interesu. Malo je vjerojatno da e se pravedan sporazum postii nepravednim procesom. Poveana transparentnost i otvorenost su osobito potrebne za stvaranje procesa pregovaranja koji e vie ukljuivati zemlje koje u njemu sudjeluju.

U 13. poglavlju razmatra se potencijalno skup proces prilagodbe novom trgovin-skom reimu, kakav je zamiljen u ovoj knjizi. S jedne strane, trokovi prilagodbe mogu se smatrati cijenom koju se treba platiti za koristi od multilateralne trgovin-ske liberalizacije. Ti trokovi prilagodbe, zajedno s koristima od trgovine, odreuju neto efekt trgovinske reforme za svaku zemlju. Doha-runda je iznova stavljala na-glasak na vanost ravnomjerne raspodjele koristi od trgovine izmeu razvijenih ze-malja i zemalja u razvoju. Meutim manje se pozornosti posvetilo raspodjeli tro-kova prilagodbe meu zemljama. injenice da e trokovi provedbe i prilagodbe vjerojatno biti vei u zemljama u razvoju, da isto vrijedi i za stope nezaposlenosti, da e sigurnosne mree biti slabije, a trite rizika loije, treba uzeti u obzir pri tr-govinskim pregovorima. Za neke od najmanjih i najsiromanijih zemalja trokovi prilagodbe liberalizacije trgovine mogu znatno nadmaiti raspoloive koristi.

Ako Razvojna runda eli donijeti iroko rasprostranjene koristi stanovnitvu ze-malja u razvoju - te ako eli imati iroku potporu za nastavljanje dnevnog reda o trgovinskoj reformi i liberalizaciji - razvijeni svijet mora se obvezati na davanje pomoi zemljama u razvoju vie nego to je to inio u prolosti. Pomo nije potreb-na samo kako bi se pomoglo snositi esto velike trokove povezane s trgovinskom reformom nego i u osposobljavanju zemalja u razvoju da same iskoriste nove mo-gunosti koje im prua integriranija globalna ekonomija.

Trgovina moe biti dobra za razvoj

Meunarodna trgovina moe imati znatno pozitivan uinak na ekonomski rast i razvoj. Tehnoloki proboji u osamnaestom stoljeu doveli su Britaniju na put da postane prva uistinu 'moderna' ekonomija. Populacija Britanije gotovo se utrostru-ila izmeu 1870. i 1950. Gradii poput Birminghama, Liverpoola i Manchestera izrasli su u velegradove, prosjeni dohoci porasli su vie nego dvostruko, dok je udio poljoprivrede pao s neto manje od polovice na petinu ukupne proizvodnje. Industrijsku revoluciju uzrokovali su mnogi socijalni, politiki i geografski faktori, ali kljunu ulogu u davanju zamaha novoj industrijskoj aktivnosti i irenju prospe-riteta na druge zemlje odigrala je trgovina Britanije s njezinim susjedima i koloni-jama. Britanski gradovi ubrzo su postali radionice svijeta, uvozei goleme koliine hrane i sirovina te izvozei industrijske proizvode u Ameriku, Aziju i Afriku.

Ubrzana industrijalizacija Japana za dinastije Meiji poetkom dvadesetog stolje-a takoer je bila rezultat kombinacije domaih i internacionalnih faktora. Vladari iz dinastije Meiji uspostavili su stabilne politike institucije i brzo su prihvatili za-padnu tehnologiju s kojom su se upoznali tijekom Iwakura-misije u Europi i Sje-dinjenim Amerikim Dravama tijekom 1870-ih. Ustanovili su novi univerzalni obrazovni sustav za sve, slali su studente u Sjedinjene Amerike Drave i Europu i isticali modernu znanost, matematiku, tehnologiju i strane jezike. Drava je gradi-la eljeznice, poboljala cestovnu mreu i provodila reforme zemlje i financijskog sektora. Meutim postojanje trgovinskih prilika bilo je od kljune vanosti. Teko je zamisliti da bi dolo do industrijalizacije za dinastije Meiji da Japan nije bio u mogunosti uvoziti velike koliine strojeva, transportne opreme i ostalih kapitalnih dobara sa Zapada u zamjenu za jeftinu odjeu, igrake i ostale radno-intenzivne potroake proizvode. Ovo trgovanje ne bi bilo mogue da nije bilo pritoka hrane i jeftinih sirovina koji su dolazili u Japan iz njegovih kolonija u Tajvanu i Koreji.

Slino tomu, meunarodna ekonomija odigrala je kljunu ulogu u industrijskom razvoju Sjeverne Amerike i Australije u devetnaestom stoljeu te ekonomijama istonoazijskih 'tigrova', Indije i Kine u razliitim razdobljima druge polovice dva-desetog stoljea. Ovi primjeri, zajedno s mnogim sluajevima gdje se rast nije po-

2

javio, pokazuju da je trgovina nuna, ali ne i dovoljna za odrivi industrijski razvoj. Trgovinska liberalizacija stvorila je prilike za ekonomski razvoj, ali ostali faktori odredili su do kojeg su stupnja te prilike bile iskoritene.

Ovo poglavlje postavlja temelje za politike koje predlaemo poslije u knjizi. Ideja da trgovina - slobodna trgovina neoptereena dravnim ogranienjima - poveava blagostanje, jedno je od fundamentalnih naela ekonomske znanosti koje datira od Adama Smitha (1776) i Davida Ricarda (1816). Ovaj je predmet uvijek bio obiljeen kontroverzama jer odluka pred kojom stoji veina zemalja nije binarni izbor izme-u autarkije (odsustvo trgovine) i slobodne trgovine, nego izbor izmeu razliitih trgovinskih sustava s varirajuim stupnjevima liberalizacije.

Danas gotovo svaka zemlja namee neka trgovinska ogranienja i poreze. Meu-tim nakon Drugog svjetskog rata trend u svijetu postupno je iao prema smanjenju carina i trgovinskih ogranienja. Neke od razvijenih zemalja najgorljivijih zago-vornika liberalizacije trgovine bile su dvoline u svojem zagovaranju. One su se izborile za smanjenje carina i eliminaciju subvencija na proizvode u kojima imaju komparativne prednosti, ali su se opirale otvaranju svojih trita i eliminaciji vlasti-tih subvencija u ostalim podrujima gdje zemlje u razvoju imaju prednost. Rezul-tat toga je da danas postoji sustav meunarodne trgovine koji je na mnoge naine nepovoljan za zemlje u razvoju. Ovo je osobito uznemiravajue u svijetu u kojem mnogi vide siromatvo - po nekim procjenama vie od dvije milijarde ljudi ivi s manje od jednog dolara na dan - kao najvaniji svjetski problem. ini se oitim da bi razvijene zemlje, ako uistinu ele promovirati razvoj u Doha-rundi, trebale sma-njiti svoje carine i subvencije na dobra koja su vana za zemlje u razvoju.

Mnogi pregovarai razvijenih zemalja ovaj su argument okrenuli naopake. Oni tvrde da je smanjenje vlastitih carina korisno te bi stoga zemlje u razvoju pomaga-le same sebi liberalizirajui se u sklopu WTO-a, neovisno o postupcima razvijenih zemalja. Na ovoj osnovi oni tvrde da bi zemlje u razvoju trebale prihvatiti bilo koju ponudu koju razvijene zemlje stave na pregovaraki stol.

Da su stvari tako jednostavne, prorazvojni trgovinski dnevni red bio bi trivijalan - zemlje u razvoju trebale bi samo unilateralno otvoriti svoja trita i to to bre, tim bolje. U ovoj knjizi mi tvrdimo da stvari nisu toliko jednostavne i da je prorazvojni dnevni red mnogo sloeniji.

Ovo poglavlje daje konceptualni okvir za politike koje predlaemo za Doha-run-du. U prvom dijelu dajemo kratak pregled objanjenja i pogrenih tumaenja trgo-vinskih politika i iskustva s ekonomskim rastom Latinske Amerike i istone Azije. U drugom dijelu provjeravamo teoriju koja stoji iza tvrdnji da je trgovina dobra za blagostanje i rast. U treem dijelu okreemo se tekoama s kojima se susreu

empirijska istraivanja te objanjavamo zato ostaju predmet tolikih kontroverzi. U zadnja dva dijela razmatramo politike implikacije teorijske analize i empirijskih istraivanja te razmatramo put kojim bi se trebalo ii naprijed. U svakom dijelu razvijamo nau tezu da liberalizacija trgovine moe potpomagati razvoj, ali da su rezultati razliitih trgovinskih politika varirali meu zemljama i da dokazi upuu-ju na to da koristi od liberalizacije ovise o mnogo faktora. Stoga implementacija liberalizacije trgovine treba biti osjetljiva na nacionalne okolnosti. Redoslijed libe-ralizacije je vaan i liberalizacijom se moe postii mnogo toga (to jednako vrijedi i za razvijene zemlje i zemlje u razvoju), kako bi se zemljama u razvoju osigurale nove smislene trgovinske mogunosti i omoguilo da mogu izvlaiti korist iz ovih novih mogunosti.

Pouke iz istone Azije i Latinske Amerike

Poslije Drugog svjetskog rata u svijetu je zabiljeeno nekoliko velikih eksperime-nata s trgovinskim politikama. Od osobitog su interesa politike uvozne supstitucije Latinske Amerike i izvozno orijentirane strategije nekoliko zemalja istone Azije. U oba je sluaja nekoliko zemalja poduzelo sline politike u priblino isto vrijeme i openito postiglo sline rezultate. Ekonomisti su iz tih iskustava pokuali izvui pouke o trgovinskim politikama. Zakljuci su meutim bili osporavani jer je sva-ka zemlja provodila vieslojnu kombinaciju ekonomskih politika iz kojih je teko izdvojiti doprinos iskljuivo trgovinskih politika njihovu ekonomskom uspjehu ili neuspjehu.

Uspjeh istone Azije

Uspjeh istone Azije poinje s Japanom koji se tijekom nekoliko desetljea nakon Drugog svjetskog rata uspio uzdignuti do drugog najveeg svjetskog gospodarstva. Japan je ostvario odrive stope rasta dotad nezabiljeene u svijetu. Njegov uspjeh slijede Juna Koreja, Tajvan, Hong Kong i Singapur, zatim Tajland, Indonezija i Malezija te konano Kina.

Rast istone Azije tijekom vie od tri desetljea bio je izvanredan. Japan i ostale zemlje istone Azije posebno osporavaju dvije klasine pretpostavke razvoja. Prvo, pokazali su da nejednakost nije nuna za rast, dok se prije naveliko smatralo da samo nejednakost moe generirati nune visoke stope tednje (Lewis, 1955). Drugo, ove su zemlje dokazale da inicijalne faze razvoja ne moraju biti povezane s pove-anjem nejednakosti (suprotno Kuznetsu, 1955). Umjesto toga, novi je prosperitet bio podijeljen meu razliitim slojevima populacije te su milijuni ljudi podignuti iz siromatva. Primjerice, u Maleziji i Tajlandu postotak siromanih pao je s gotovo 50 posto u 1960-ima na manje od 20 posto do kraja stoljea.

Postojale su znatne razlike izmeu politika koje su slijedile zemlje istone Azije. Industrijski model Japana i June Koreje bio je usredotoen na velike domae kor-porativne konglomerate i aktivno je obavljao restrikciju priljeva izravnih stranih ulaganja (FDI) koje su inile manje od 5 posto BDP-a u razdoblju 1987. - 1992. Su-protno tomu, Singapur i Malezija razvijali su politike koje su privlaile velike strane multinacionalne korporacije i poticale razvijanje poduzetnikih skupina djelatnosti oko njih. Izravna strana ulaganja do 1992. u ovim su zemljama dosegnula vie od 30 posto BDP-a. Meutim na dubljoj razini, azijske su zemlje dijelile mnogo toga. Sve su imale visoke stope investicija u fiziki i ljudski kapital, brz rast produktivnosti u poljoprivredi i pad nataliteta.

Najvie je kontroverzi ipak izazvala uloga drave u azijskom ekonomskom udu. Pristae ortodoksnog stajalita vjeruju da je istonoazijska filozofija slobodnog tr-ita glavni izvor njihova uspjeha. Oni naglaavaju prevladavanje makroekonom-skih politika usmjerenih prema stabilnosti, ukljuujui odgovornu monetarnu i fi-skalnu politiku drave, nisku inflaciju i odravanje prikladnog realnog teaja. Isto tako naglaavaju pouzdan pravni okvir koji je poboljavao stabilnost, investicije i konkurenciju.

Ovi faktori sigurno su bili pogodni za rast, ali su daleko od cjelokupne prie. U nekim aspektima, ekonomske politike azijskih zemalja sigurno nisu pristajale u or-todoksni okvir. Azijski ekonomski model ukljuivao je snanu ulogu javnog sektora te je oito da azijske zemlje nisu vjerovale u slobodno i nesputano trite. Dobro funkcionirajua poduzea i trita morala su biti vana za njihov uspjeh, ali kljunu je ulogu odigrala drava. Drava je djelovala kao katalizator koji je pomagao tri-tima pruajui im potrebnu fiziku i institucionalnu infrastrukturu, ispravljajui trine neuspjehe te potiui tednju i tehnologiju. Noland i Pack (2003) pronalaze zaetke industrijske politike Japana u restauraciji dinastije Meiji sredinom devet-naestog stoljea te u od drave vodenom razvoju pod sloganom 'shokusan-kogyo' (industrijalizacija) i 'fukoku-kyohei' (bogata nacija i snana armija). Oni istiu da su ekonomski uvjeti sporazuma koje su Japanu nametnule zapadne sile, poticali razvoj dravne intervencije. Prilino teki sporazumi zahtijevali su od Japana da smanji carine te sukladno tomu poticali japanske nositelje politike da formuliraju alternativne naine davanja potpore domaim industrijama, ukljuujui subvenci-oniranje kredita koje su obavljale dravne banke. Ove politike preivjele su sve do posljednjih desetljea dvadesetog stoljea.

U suvremenom kontekstu postoje mnogi primjeri selektivnog interveniranja drave u pojedine industrije, premda su posljedice tih intervencija kontroverzne. Primjerice, japanska je vlada u poetku njegovala teku industriju u razdoblju na-kon Drugog svjetskog rata. Industrije elika i aluminija, automobilska industrija i brodogradnja primale su pomo nakon rata, a u desetljeima koja su slijedila, kako

je drava proirivala davanje kredita velikim kompanijama s ciljem poticanja inve-sticija, podupirane su i naprednije industrije, ukljuujui elektroniku industriju i industriju poluvodia.

Osobito trgovinske politike nisu slijedile ortodoksne odredbe slobodnog trita u mnogim zemljama. Vlade mnogih azijskih zemalja provodile su dvosmjerne po-litike - protekcionistike politike za industrije koje nisu bile spremne natjecati se na meunarodnim tritima i poticanje industrija spremnih za izvoz. Primjerice, vlade su intervenirale u mnogim industrijama dajui kredite u bankama koje su na razliite naine primale pomo od drave, spreavanjem konkurencije iz uvoza, ograniavanjem novih domaih konkurenata i razvijanjem institucija za istraiva-nje izvoznih trita.

Ovi elementi istonoazijskih politika sigurno se nisu uklapali u ortodoksni 'lai-ssez-faire' ekonomski model. Postoje meutim kontroverze o utjecaju tih industrij-skih i trgovinskih politika, gdje i oni koji su protiv i oni koji zagovaraju dravnu in-tervenciju tvrde da istona Azija potvruje njihove tvrdnje. Zagovornici laissez-fa-ire ekonomskih politika tvrde da su industrijske politike bile nevane ili ak tetne. Neki ekonomisti tvrde da rast ukupne faktorske produktivnosti* nije bio osobito snaan u sektorima koji su primali dravnu pomo. Meutim ope je poznato da su metodologije za izraun rasta ukupne faktorske produktivnosti slabe, osobito na sektorskoj razini. Nadalje, uzimajui u obzir da industrijske politike u jednom sektoru dovode do poveanja produktivnosti u ostalim sektorima (takozvani efekti prelijevanja), koristi tih politika nee biti u potpunosti obuhvaene ukupnom sek-torskom faktorskom produktivnou. Bez obzira na to, neki ekonomisti tvrde da bi rast bio jo vei da drava nije provodila ove industrijske politike. Ovo je meutim osobito neuvjerljiv argument jer niti jedna zemlja nikada nije postigla bri odrivi rast od zemalja istone Azije (Stiglitz, 1996).

Iako postoji rasprava o ulozi industrijske politike u azijskom uspjehu, nema sum-nje da su politike koje su slijedile ove zemlje ire od strogih odredbi slobodnog tr-ita iz Washingtonskog konsenzusa (a u nekim su ih sluajevima jasno prekrile). Bez obzira na neija stajalita o poeljnosti aktivne industrijske politike, nema sum-nje da je u tijeku rasprava o ulozi trgovinske politike, industrijske politike i kontrole kretanja kapitala (ukljuujui regulaciju izravnih stranih ulaganja). Takoer nema sumnje da su zemlje koje su se uspjeno razvile u posljednjih pedeset godina pro-vodile inovativne ekonomske politike koje su bile svojstvene upravo tim zemljama. Do danas niti jedna uspjena zemlja nije u potpunosti provodila slobodno-trini pristup rastu.

*Engl, total-factor productivity growth.

Stoga je u ovom kontekstu neprimjereno da svjetski trgovinski sustav donosi pravila koja ograniavaju mogunost zemalja u razvoju da se koriste trgovinskim i industrijskim politikama kako bi potpomogle industrijalizaciju. Aktualni trend nametanja uskog skupa rjeenja harmonizacije politika zemljama u razvoju jedno-stavno nije opravdan postojeim dokazima. Ekonomisti su mnogo nauili o proce-su ekonomskog razvoja, ali jo uvijek postoji mnogo toga to ne znamo, i u tim bi se podrujima zemljama u razvoju trebala dati sloboda u razvijanju vlastitih strategija politika skrojenih prema njihovim specifinim okolnostima.

Latinska Amerika i uvozna supstitucija

Latinska Amerika je u godinama nakon Drugog svjetskog rata iskuala prili-no drukiju ekonomsku strategiju od istone Azije. Poput mnogih zemalja treeg svijeta, nekoliko latinskoamerikih vlada uilo je iz nedavnih iskustava bogatijih zemalja. Mnoge zemlje koje su se borile u Drugom svjetskom ratu ostvarile su rast centralnim planiranjem u tekim industrijama masovno proizvodei streljivo, bro-dove, zrakoplove, strojeve i kemikalije za ratne operacije. Zemlje u razvoju takoer su bile svjedocima 'velikog praska' staljinistike industrijalizacije u Sovjetskom Sa-vezu tijekom 1930-ih. Sovjetski Savez ostvarivao je ubrzanu akumulaciju kapitala i dvoznamenkaste stope rasta dok su liberalnije kapitalistike ekonomije Zapada grcale u velikoj gospodarskoj krizi. Oiti industrijski uspjesi ratnog planiranja i so-vjetske planske ekonomije uspjeli su uvjeriti mnoge zemlje u razvoju u postojanje velike uloge drave u upravljanju procesom industrijalizacije.

Ova opaanja podupirali su razvojni ekonomisti koji su vjerovali da su problemi zemalja u razvoju strukturni te da je potrebna radikalna dravna intervencija u nji-hovu rjeavanju. Arthur Lewis (1955) je tvrdio da ekonomski razvoj zahtijeva koor-dinaciju jer 'razliiti sektori moraju rasti u odgovarajuem meusobnom odnosu ili uope ne mogu rasti.' On je zagovarao oblik upravljane industrijalizacije u mnogim sektorima, kako bi se postigao 'uravnoteen rast'. Drugi su ekonomisti kombinirali ovu ideju s ekonomijama obujma i zakljuili da se problem nerazvijenosti moe prevladati jedino 'velikim pomakom'* novih investicija u mnogim sektorima koji bi se onda meusobno poticali. Paul Rosenstein-Rodan (1961) pretpostavio je da e pokuaji ostvarivanja ekonomskog rasta koji su preusko fokusirani na manji broj sektora naii na problem neadekvatne potranje, to e u konanici ograniiti rast.

Stoga bi prevladavajua ekonomska mudrost glasila da je ekonomski razvoj tre-bao industrijalizaciju i razvoj proizvodne industrije te da se industrijalizacija nee dogoditi sama od sebe. U to se doba proizvodnja zemalja u razvoju uglavnom sa-stojala od poljoprivrednih proizvoda. Budui da je veina potronje industrijskih

*Engl, big push.

dobara u tim zemljama bila uvezena, zemlje u razvoju dole su do zakljuka da put do uspjeha lei u poticanju domaih poduzea u proizvodnji potroakih dobara koja su se prije toga uvozila. Stoga su mnoge zemlje u razvoju poele provoditi po-litike 'uvozne supstitucije'. Smatralo se da bi zemlje u razvoju trebale uvoziti samo 'prijeko potrebna' kapitalna dobra. Ne samo da bi rijetka meunarodna razmjena na taj nain bila usmjerena ondje gdje ima najvee drutvene povrate nego bi rezulti-rajua potranja za lokalno proizvedenim proizvodima ubrzavala industrijalizaciju. Nadalje, industrije zemalja u razvoju mogu biti konkurentne dobro etabliranim poduzeima iz Europe i Sjedinjenih Amerikih Drava samo uz zatitu.

U Brazilu je vlada Getlia Vargasa 1951. pokrenula sustav uvoznih dozvola kako bi se dao prioritet uvozu goriva i kapitalnih dobara. Naknadno su to nadopunili sustavom multiplih deviznih teajeva, s pomou kojeg je uvoz s pravom prvenstva kupljen po povoljnijem teaju, dok se za dobra za koja se smatralo da trebaju biti proizvedena u zemlji odreivao najpovoljniji teaj. Poslije je tome dodana trgo-vinska politika, i to Carinskim zakonom iz 1957. kojim je poveana zatita dobara proizvedenih u zemlji. U 1950-ima, 1960-ima i 1970-ima sline su politike uvozne supstitucije slijedile zemlje u razvoju diljem svijeta, ukljuujui ile, Indiju, Ganu, Peru, Brazil, Meksiko, Argentinu, Ekvador, Pakistan, Indoneziju, Nigeriju, Etiopiju, Zambiju i ostale.

Misao da bi zemlje u razvoju trebale pokuati iskoristiti trgovinsku politiku kako bi podupirale industrije u kojima nisu konkurentne, suprotna je jednostavnoj logici komparativne prednosti koju je iznio David Ricardo prije vie od stoljea. Razlog zbog kojeg su mnoge zemlje odbacile komparativne prednosti u kontekstu svojih strategija ekonomskog razvoja lei u prevladavajuem miljenju da je koncept kom-parativnih prednosti nedostatan jer je prestatian. Zemlje u razvoju nisu se eljele osloniti na izvoz primarnih proizvoda koji su bili u skladu s njihovim postojeim mogunostima jer su smatrale da e zbog toga imati ograniene potencijale za du-goroni rast i padajue uvjete razmjene. Suprotno tomu, smatrale su da se tijekom vremena komparativne prednosti mogu, uz pomo aktivnih industrijskih i trgovin-skih politika, preusmjeriti i u pravcu 'prikladnijih' industrija.

Zemlje Latinske Amerike ubrzano su rasle u desetljeima uvozne supstitucije. U osamdesetima su meutim jedna za drugom ulazile u tekoe; bankrotirale su zbog prevelikog duga, a kontinent je uao u 'izgubljeno desetljee' tijekom kojeg se rast zaustavio te je dohodak po stanovniku regije zapravo pao. Ekonomske stope rasta, koje su u 1970-ima u prosjeku iznosile 6 posto, u 1980-ima su gotovo pale na nulu.

Suprotnost izmeu stagnacije Latinske Amerike u 1980-ima i nevjerojatnog ra-sta jugoistone Azije navela je mnoge ekonomiste da izvuku zakljuke o relativnoj djelotvornosti njihovih trgovinskih politika. Nije se inilo da je potpuna suprotnost

u iskustvu izmeu ove dvije regije uzrokovana obilnou resursa ili globalnim fak-torima te se stoga inilo da razlika mora leati u politikama koje su regije provo-dile. U tom pogledu, mnogi su ekonomisti smatrali da su osnovnu razliku izmeu dviju skupina zemalja inile politike integracije, otvorenosti i slobodne trgovine

- to jest uvozna supstitucija Latinske Amerike protiv poticanja izvoza Azije. Prema neoliberalnom stajalitu, problem Latinske Amerike postoji zbog prevelikih drav-nih intervencija u nacionalnim industrijama u razvoju, to je uzrokovalo njihovu neuinkovitost i nekonkurentnost, te prouzroilo preveliku dravnu potronju i u konanici nekontroliranu inflaciju, MMF i Svjetska banka osobito su estoko zastu-pali stajalite da je uvozna supstitucija bila jedan od glavnih razloga stagnacije u zemljama Latinske Amerike.

Uvozna supstitucija poivala je na kontroverznom stajalitu da privremena dr-avna potpora industriji moe ubrzati dugoroan razvoj - koje se esto naziva ar-gumentom 'mlade industrije'*. Ova analiza dokazuje da postoje neki dinamiki elementi industrijskog razvoja koji u kombinaciji s trinim neuspjesima mogu opravdati privremenu dravnu intervenciju. Jedan smjer argumenta tvrdi da po-duzea moraju proi poetno razdoblje uenja prije nego to se mogu natjecati s etabliranijim stranim poduzeima. Kritiari meutim tvrde da ako poduzee u konanici i postane profitabilno, tada bi trebalo biti u mogunosti financirati fazu uenja u privatnim tritima kapitala (uz pretpostavku da postoji uinkovito trite kapitala). Istiu kako ne postoji razlog za dravnu intervenciju ako koristi od tog uenja u cijelosti ostaju unutar poduzea. Jedino pojedine nesavrenosti trita ka-pitala opravdavaju dravno djelovanje, no i tada bi najbolja politika (ako je uope dostupna zemljama u razvoju) prije bila poboljanje trita kapitala nego uvoenje trgovinskih distorzija provoenjem protekcionistikih trgovinskih politika.

Drugi smjer teorije 'mlade industrije' dokazuje da pionirska poduzea donose dobrobit ekonomiji kada ulau u pruanje novih znanja i vjetina radnicima koje mogu prisvojiti druga poduzea kada radnici promijene radno mjesto ili kada po-krenu svoje vlastito poduzee. Meutim argument mlade industrije kritizirao je Robert Baldwin (1969), dokazujui da privremena zatita industrije moe biti be-skorisna ak i kada postoje trine nesavrenosti jer nije nuno da e privremena zatita dati poticaj poduzeima da steknu vie znanja nego to bi to inae mogle. Takoer, zatita mlade industrije moe s pomou subvencioniranja domae proi-zvodnje poticati poduzea koja kasnije ulaze na trite da ponu investirati, ime se zapravo teti pionirskim poduzeima. Baldwin je pokazao kako su neki jednostavni argumenti protiv slobodne trgovine teoretski pogreni; ali rasprava koja e slijediti poslije, uinit e jasnim da neki argumenti jo vrijede.

*Engl, infant industry.

Alternativa neoliberalnom stajalitu dokazuje da je neuspjeh Latinske Amerike imao manje veze s uvoznom supstitucijom, a vie s egzogenim faktorima neovisni-ma o domaim politikama. Kombinirani uinci globalne recesije i reakcije razvi-jenih zemalja imali su poguban utjecaj na regiju. Prema South Centreu (1996: 42), zemlje Latinske Amerike istodobno su proivljavale etiri vrste oka: "ok potranje za izvozom zemalja u razvoju; posljedini pad cijena proizvoda i ok uvjeta razmje-ne; ok kamatnih stopa; te ok ponude kapitala".

Ovo alternativno gledite ne stavlja toliko krivnju za izgubljeno desetljee na strategiju uvozne supstitucije koliko na politike zaduivanja i na nesretne globalne okolnosti. Latinskoamerike zemlje su naveliko posuivale tijekom sedamdesetih, to im je omoguilo da izbjegnu globalnu recesiju koja je slijedila nakon oka zbog cijena nafte. Meutim do kraja 1970-ih vanjski dug regije je eksplodirao te su ot-plate duga dosegnule 33 milijarde USD godinje - gotovo jedna treina zarada od izvoza regije. Zemlje Latinske Amerike ostavljene su da snose rizike kolebanja ka-matnih stopa, a kada su Federalne rezerve Sjedinjenih Amerikih Drava podignu-le kamatne stope na nevienu razinu, mnoge su zemlje gurnute u bankrot. Meu dokazima koji potvruju ovu interpretaciju je i injenica da su bankrotirale i one zemlje koje su imale relativno velike probleme s uvoznom supstitucijom i one koje to nisu imale, i to istodobno, ubrzo nakon poveanja amerikih kamatnih stopa. Ako je temeljni problem bila strategija uvozne supstitucije, tada bi se vjerojatno rasplet te strategije ostvario drukije u razliitim zemljama. Meutim niti jedna ze-mlja Latinske Amerike nije ostvarila visoke stope rasta tijekom 1980-ih, neovisno o razlikama u njihovim politikama.

Alternativno stajalite sugerira da su otvorena trita kapitala Latinske Amerike dovela do izgubljenog desetljea, a ne relativno zatvorena trgovinska politika. U 1970-ima zemlje Latinske Amerike upravljale su najotvorenijim tritima kapitala u razvijenom svijetu - to dokazuje njihov visok udio u globalnim tokovima izrav-nih stranih ulaganja. U pogledu financijske liberalizacije, Latinska Amerika bila je mnogo otvorenija od Jugoistone Azije, gdje su postojale stroge kontrole tokova stranog kapitala. Oslanjanje Latinske Amerike na tokove stranog kapitala i izravna strana ulaganja je ono to ju je uinilo osobito ranjivom na globalne ekonomske okove.

Stoga, kao to postoje razliite interpretacije uloge trgovine i industrijske politike u uspjehu istone Azije, postoje i razliita stajalita o ulozi trgovine i industrijskih politika u neuspjehu Latinske Amerike. Sigurno je da su politike uvozne supstitu-cije bile daleko od savrenih te da je bilo loih investicija i korupcije. No ono to Latinska Amerika i istona Azija pokazuju jest da je proces uspjene liberalizacije znatno sloeniji nego to to sugerira Washingtonski konsenzus. Azijske zemlje ra-zvijale su sloene politike ekonomskog razvoja koje su kombinirale dravnu inter-

venciju s promocijom izvoza i kontrolama obujma i kvalitete priljeva kapitala. Osim toga, postupno su se liberalizirale i pridavale pozornost socijalnoj politici, ukljuu-jui obrazovanje i jednakost, te su znatno ulagale u infrastrukturu i tehnologiju.

Meksiko

Meksiko 1994. ulazi u Sporazum o slobodnoj trgovini sjeverne Amerike (NAF-TA), dalekosean sporazum o liberalizaciji trgovine sa svojim sjevernim susjedima, Sjedinjenim Amerikim Dravama i Kanadom. Ako je ikada postojala mogunost demonstracije vanosti slobodne trgovine za zemlju u razvoju, ovo je bila ta mo-gunost. NAFTA je Meksiku dala pristup najveoj svjetskoj ekonomiji koja je bila odmah u susjedstvu.

Nakon deset godina meksiko iskustvo liberalizacije trgovine pod NAFTA-om bilo je mjeovito. Liberalizacija trgovine poticala je razmjenu, pri emu je izvoz Meksika rastao ubrzanim godinjim stopama od oko 10 posto godinje tijekom veeg dije-la 1990-ih. Isto tako znatno su porasla i izravna strana ulaganja, NAFTA je takoer odigrala kljunu ulogu u oporavku Meksika od tzv. tequila krize 1994. - 1995. (Le-derman, Menendez, Perry et al, 2000).

S druge strane, rast slobodne trgovine tijekom prvog desetljea bio je sporiji nego u desetljeima prije 1980-ih, prosjene realne nadnice na kraju desetljea bile su nie te su neki od najsiromanijih dijelova stanovnitva zapravo bili na gubitku zbog subvencioniranih amerikih poljoprivrednih proizvoda koji su preplavili tri-te i snizili cijene domaih proizvoda. Nejednakost i siromatvo poveali su se pod NAFTA-om, a do kraja desetljea Meksiko je od Kine gubio mnoga radna mjesta stvorena nakon potpisivanja NAFTA-e. ak je i u sektoru industrije, koji je zabiljeio znatne stope rasta, dolo do neto smanjenja radnih mjesta od kada je NAFTA stupila na snagu.

Iz iskustva Meksika na povrinu su izbile tri pouke od osobite vanosti za nau raspravu u sljedeim poglavljima o uincima trgovine i liberalizacije trgovine na ra-zvoj. Prva je da liberalizacija trgovine sama za sebe oito ne osigurava rast jer njezin utjecaj mogu nadmaiti ostali faktori. Meksiko je imao problema s niskim razinama inovacije - niska potronja na istraivanje i razvoj te niska razina licencirane proi-zvodnje u usporedbi s zemljama istone Azije. Uz to, Meksiko je imao slabe institu-cije, ukljuujui lou djelotvornost nadzora i visoke razine korupcije.

Drugo, jedan od razloga zato je Meksiko prolazio loe u usporedbi s Kinom jest to to je Kina obilno ulagala u infrastrukturu i obrazovanje. Meksiko nije poduzeo

te nune investicije jer su ogranieni prihodi od poreza u Meksiku dodatno sma-njeni gubitkom prihoda od carina.

Tree, N A F T A zapravo nije bila sporazum o slobodnoj trgovini. Sjedinjene Ame-rike Drave zadrale su svoje poljoprivredne subvencije, NAFTA je suprotstavljala obilno subvencionirane amerike poljoprivredne kompanije seljakim proizvoa-ima i obiteljskim farmama u Meksiku. Ameriki farmeri izvoze mnoge svoje proi-zvode u Meksiko po cijenama znatno niim od onih na lokalnom tritu, sputajui tako cijene za lokalne farmere. Uz to, Sjedinjene Amerike Drave nastavile su se koristiti onim to su zapravo bile necarinske barijere kojima su pokuale sprije-iti ulazak nekih meksikih proizvoda na ameriko trite. Ove politike imale su poguban uinak na ruralni ivot. Jedna petina meksikih radnika zaposlena je u poljoprivrednom sektoru i 75 posto siromanih u Meksiku je u ruralnim podru-jima. Dok su neka velika meksika poljoprivredna poduzea poveala izvoz, vei dio meksikog ruralnog sektora bio je u krizi. Lokalna gospodarstva ugroava jeftin uvoz iz Sjedinjenih Amerikih Drava, padajue cijene proizvoda i smanjene pot-pore drave. etiri petine populacije ruralnog Meksika ivi u siromatvu, a vie od polovice ivi u ekstremnom siromatvu.

Meksiko iskustvo s NAFTA-om prua upozoravajuu priu. Cilj ekonomske in-tegracije trebao bi biti poveanje ivotnog standarda, ali je jasno da sama liberali-zacija trgovine nije dovoljna da se to postigne. Nema sumnje da su trgovina i in-vesticije od kljune vanosti za ekonomski rast. Meutim pravi je izazov provoditi liberalizaciju na nain koji promie odrivi razvoj, u kojem se poveava dohodak onih na dnu i onih u sredini.

Liberalizacija trgovine, blagostanje i rast

Intuicija iza stajalita da trgovina poveava blagostanje je jednostavna. Zamisli-mo dvije osobe koje meusobno razmjenjuju dobra. Oni e dobrovoljno razmjenji-vati svoja dobra samo ako oboje imaju koristi od toga. Stoga dravna intervencija koja zabranjuje, ograniava ili oporezuje njihovu razmjenu smanjuje njihovu mo-gunost da poveaju blagostanja ovom obostrano korisnom razmjenom.

Trgovina meu zemljama je, naime, neto kompliciranija. Trgovina je, u osnov-nom ekonomskom modelu, korisna jer svakoj zemlji doputa da se specijalizira u proizvodima koje moe proizvesti relativno uinkovito. Ovaj princip 'komparativ-nih prednosti' koji je postavio ekonomist iz devetnaestog stoljea David Ricardo, nalazi se u sri teorije trgovine i ini osnovu objanjenja koristi od slobodne trgo-vine.

Osim koristi od specijalizacije u skladu s komparativnim prednostima, trgovina moe donijeti koristi i trokove na ostala etiri naina. Liberalizacija trgovine otva-ra strana trita, poveavajui potranju za proizvodima domaih poduzea te im omoguuje da proizvode za vee trite i ostvaruju koristi od ekonomija razmjera. Zatim liberalizacija trgovine moe uiniti asortiman inputa dostupnim po niim cijenama, sniavajui tako trokove proizvodnje. Liberalizacija takoer moe uve-sti veu konkurenciju stranih poduzea u domaoj ekonomiji, to moe rezultirati poboljanjem uinkovitosti lokalne proizvodnje. Konano, liberalizacija trgovine moe, razliitim kanalima, utjecati na stopu ekonomskog rasta.

Meutim veina tradicionalnih argumenata u korist slobodne trgovine ne temelji se na rastu nego na uinkovitosti, odnosno liberalizacija prije dovodi do promjene u stupnju blagostanja nego do promjene u dugoronoj stopi rasta. Osnovne rezul-tate u modernoj ekonomskoj znanosti formulirao je Paul Samuelson (1938) koji je pokazao da je slobodna trgovina superiorna autarkiji te je poslije (1962) pokazao da je takoer superiorna bilo kojem prijelaznom reimu trgovinskih ogranienja.

No temeljne pretpostavke koje dovode do tog zakljuka vrlo su ograniavajue te esto ne uspijevaju zahvatiti bitna obiljeja koja imaju ekonomije zemalja u razvoju. Uobiajeni argument u korist liberalizacije trgovine jest da liberalizacija trgovine dovodi do poveanja prosjene uinkovitosti u zemlji. Uvoz stranih proizvoaa moe unititi neke neuinkovite domae industrije, ali konkurentne domae in-dustrije trebale bi apsorbirati viak inputa preko poveanja izvoza na strana tri-ta. Na ovaj bi nain liberalizacija trgovine trebala dopustiti premjetanje resursa iz niskoproduktivnih zatienih sektora u visokoproizvodne izvozne sektore. Ovaj argument meutim pretpostavlja da e, kao prvo, resursi biti potpuno iskoriteni, dok je nezaposlenost u zemljama u razvoju tvrdoglavo visoka. Nije potrebno relo-cirati resurse kako bi se vie resursa premjestilo u izvozni sektor, samo je potrebno zaposliti do tada neiskoritene resurse. Zapravo, liberalizacija trgovine u stvarnosti esto teti lokalnim uvoznim industrijama, dok lokalni izvoznici ne moraju auto-matski dobiti nunu zalihu kapaciteta za proirenje. Stoga liberalizacija