Lisa Ballantyne • CESTA ISKUPLJENJA

LISA BALLANTYNE

CESTA ISKUPLJENJA

Prevela s engleskoga Sandra Milanko

Naslov izvornikaLisa Ballantyne

Redemption RoadCopyright © 2015 by Lisa Ballantyne

First published in Great Britain in 2012 by Piatkus Books, an imprint of Little Brown Book Group.

Copyright © za hrvatski prijevod Sandra Milanko i Znanje d. o. o. 2016.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati ili

javno reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

1

1.

Margaret HollowayČetvrtak, 5. prosinca 2013.

Margaret Holloway zamotala se šalom oko lica prije nego što je izišla na školsko parkiralište. Iako je bilo tek nešto više od

četiri sata, zimska se tama spuštala nad London. Već je bio sumrak, slabe ulične svjetiljke preuranjeno su bacale svjetlost na zaleđeno tlo. Snježne pahulje su se uskovitlale i Margaret je zatreptala kad joj je jedna sletjela na trepavice. Prvi snijeg uvijek je donosio tišinu prigušujući svaki zvuk. Osjećala se ugodno dok ju je mrak sve više obavijao. Samo je ona ostavljala otiske na tlu. U školi joj je postalo prevruće i hladni zrak joj je godio.

Automobil je bio na udaljenom mjestu parkirališta i nije imala prikladne cipele za ovakvo vrijeme, no barem je imala dugu sme­đu pernatu jaknu. Čula je na radiju da će to biti najgora zima u posljednjih pedeset godina.

Ostalo je još nekoliko tjedana do njezina trideset i šestog rođen­dana, u vrijeme školskih praznika, a imala je još mnogo posla prije kraja polugodišta. Nosila je veliku žensku torbu punu dokumenata koje je valjalo pročitati do sljedećeg dana za sastanak. Bila je zamjeni­ca ravnatelja na Byron Academy i jedina žena u višem upravljačkom timu. Osjećala se napeto i uznemireno na kraju dana. U glavi joj je sve pucketalo koliko toga treba obaviti, kao kokice na uzavrelom ulju.

Od ljutnje je hodala brže no što bi inače hodala u takvim zim­skim uvjetima.

Lisa Ballantyne • CESTA ISKUPLJENJA

2

* * *

»Nemoj to učiniti«, preklinjala je maloprije ravnatelja Malcolma Harrisa.

»Riječ je o ozbiljnom prekršaju«, rekao je Malcolm, nasla­njajući se na naslon stolice s dlanovima uz glavu kao da se predaje, pri čemu se jasno pokazao znojni krug ispod pazuha. »Znam što misliš o njemu. Znam da je on jedan od tvojih ›projekata‹, ali…«

»Ma nije stvar u tome… već to što bi ga stalno isključenje mogla uništiti. Stephen je toliko napredovao.«

»Zovu ga Klopka, samo da znaš.«»I on za mene nije projekt«, nastavila je Margaret prelazeći

preko Malcolmove izjave. Itekako je bila upoznata s time da Ste­phen Hardy ima posla s bandama — poznavala ga je bolje od većine učitelja. Počela je raditi u školi odmah nakon koledža kao učiteljica engleskoga, ali je uskoro prešla u Aktiv za pomoć u učenju. Aktiv je često radio s djecom s problemima u ponašanju koje je trebalo udaljiti od uobičajene nastave i bila je užasnuta brojem djece koja još nisu znala ni čitati ni pisati. Podučavala je Stephena od prve godine, kad je otkrila da on, u dobi od trinaest godina, još ne zna napisati vlastitu adresu. Podučavala ga je dvije godine dok se nije vratio u normalnu nastavu i ponosila se njime kad je dobio prve svjedodžbe.

»Donio je nož u školu. Po meni je sve jasno. Ima gotovo se­damnaest godina i…«

»Ti kao da ga osuđuješ. Nije moglo biti goreg trenutka — za­počeo je sa završnim srednjoškolskim programom i toliko je napre­dovao. Ovo će mu uništiti samopouzdanje.«

»Ne možemo dopustiti noževe u školi.«»Nije rukovao nožem. U dvorani su ga otkrili pukim sluča­

jem. Znaš da ga nosi radi zaštite, i to je sve.«»Ne, ne znam. A to nije ni važno. Nije ovo toliko dramatično

koliko ti napuhuješ. Djeca često ne završe srednju školu…«»Ali on ne odustaje. Ti ga izbacuješ nakon svega što je prošao.

Ima dobre ocjene iz sedam predmeta, a njegovi učitelji govore da je njegov rad u ovom završnom dijelu sjajan. Omaknulo mu se.«

Margaret Holloway

3

Malcolm se lagano nasmijao. »Pa, ja to nikako ne bih tako nazvao.«

Margaret je prigušila bijes, duboko udahnula i odgovorila vrlo tiho. »Ova će odluka vrlo snažno utjecati na njegov život. U ovom trenutku ima šanse, a ti si mu je spreman oduzeti. Ima i drugih opcija. Htjela bih da malo zastaneš i dobro razmisliš.«

»Jedno od nas dvoje svakako treba zastati…«»Ja sam svoje rekla. Sad te samo molim da prespavaš tu od­

luku.«Malcolm je spustio ruke u krilo. Sklopio ih je i zatim istodob­

no podignuo palčeve i obrve. Margaret je to shvatila kao pristanak.»Hvala ti«, procijedila je prije nego što je obukla kaput.»Vozi oprezno. Ima poledice.«Margaret mu se nasmiješila čvrsto stisnutih usana. Malcolm

je bio mlad za ravnatelja: u ranim četrdesetima, strastveni planinar. Bio je samo sedam godina stariji od nje te su na neki način bili prijatelji. Nisu se često razilazili u mišljenju i on je podržao njezino napredovanje u školskoj upravi.

»I ti«, odgovorila je.Margaret je prevrtala razgovor u glavi dok je hodala prema

automobilu. Razmišljala je o Stephenu, njegovu nasilnom starijem bratu i kolekciji trofeja s plivačkih natjecanja u osnovnoj školi. Raz mišljala je o Malcolmu i njegovoj pretpostavci da je njezino stajalište bilo osobne, emotivne prirode.

Snježne padaline pretvorile su se u mećavu i pahulje su se go milale. Bila je žedna i umorna. Osjećala je kako joj se kosa vlaži. Ugledala je automobil, izvadila ključ iz džepa i pritisnula dugme da otvori vrata.

Poskliznula se u trenutku kad su prednja svjetla zabljesnula svježi snijeg. Nosila je previše stvari i nije uspjela ostati na nogama. Pala je i jako se udarila.

Dok je ustajala, Margaret je osjetila da je ogrebla koljena. Tor­ba joj je bila rastvorena, a dokumenti za sutrašnji sastanak smočili su se na snijegu.

Lisa Ballantyne • CESTA ISKUPLJENJA

4

»Isuse Kriste«, prošaptala je dok je prstima grebala o asfalt dohvaćajući iPhone.

U automobilu se pogledala u retrovizor i prošla prstima kroz tamnu, skraćenu kosu. Imala je kratko ošišanu kosu još od svoje dvadesete. Naglašavala je njezine velike oči i srcoliko lice. Snijeg joj je smočio trepavice i narušio crtu tuša za oči koja je pratila gornju vjeđu stvarajući savršen efekt mačjih očiju. Prošla je palcem preko svake vjeđe. Svjetlost u školi osvjetljavala joj je lice u zrcalu, od čega se doimala bljeđom, mladolikijom i izgubljenom.

Okrenula je ključ da upali motor, ali on je samo zacvilio.»Ma šališ se«, rekla je potiho. »Hajde. Ti to možeš.«Pričekala je deset sekundi prije nego što je opet okrenula

ključ, pušući u bolne prste i pitajući se što li je skrivila da ne može izaći s prokletog parkirališta. Često je podzemnom išla na posao, ali danas je došlo do zastoja, a nije htjela riskirati i zakasniti. Ponovno je okrenula ključ. Motor je zacvilio, zakašljao se pa se upalio.

»Hvala ti«, šapnula je Margaret, stišćući papučicu za gas i paleći svjetla i radio.

Pričvrstila je pojas, upalila grijanje, duboko izdahnula i pogle­dala Benovu poruku na iPhoneu prije nego što je krenula prema cesti. Trebamo mlijeka, al samo ako ti je usput pusa

Brisači su radili na najvećoj brzini, a snijeg se skupljao u kuto­vima vjetrobrana.

Skrenula je nadesno u Willis Street i nakon Green Man Inter­changea uputila se prema prvom izlazu, s oznakom Cambridge and Stansted Airport. U dobrim vremenskim uvjetima do Loughtona joj je od škole trebalo samo pola sata, no zbog današnjeg snijega i gustog prometa Margaret je očekivala da će joj trebati četrdeset minuta, ili čak i više, da stigne kući.

Ogrebena koljena peckala su je pod gustim hulahupkama. Taj ju je osjećaj podsjetio na djetinjstvo. Glavom je lupkala o naslon za glavu, kao da se nastoji riješiti briga.

Ben joj je pripremao večeru, ali odmah nakon što pojede, mo rat će odvesti Paulu na sat glume u lokalnu mjesnu zajednicu,

Margaret Holloway

5

gdje će sjediti i piti razvodnjenu kavu iz aparata, pripremajući se za sutrašnji sastanak. Ako kući stignu brzo, stići će točno na vri­jeme da prekine svađu između Bena i sedmogodišnjeg sina Eliota, do koje je uvijek dolazilo u vrijeme uspavljivanja, kad joj je sin nevoljko gasio iPad.

Bila je mladi roditelj, barem prema današnjim mjerilima: imala je dvadeset i pet godina kad se udala za Bena, dvadeset i šest kad se rodila Paula, a Eliot je došao već dvije godine poslije. Ben je bio pisac­slobodnjak koji je radio kod kuće i Margaret je ponekad bila ljubomorna što je s djecom provodio više vremena nego ona. Često je Ben bio taj koji bi ih dočekao kad bi se vratili iz škole i češće je tijekom tjedna pripremao večeru i pomagao im oko zadaće.

Na putu kući uvijek je bila nestrpljiva da ih sve ponovno vidi.Kod kuće na kaminu stajala je crno­bijela fotografija na kojoj

Margaret čita djeci dok su bili mali. Bila je to njezina najdraža obi­teljska fotografija. Fotografirao ih je Ben a da to nisu ni primijetili. Eliot joj se bio stisnuo u naručju s jedne strane, a Paula s druge, njihova tri zanesena lica bila su stisnuta jedno uz drugo, a knjiga, u središnjem dijelu fotografije, bila je zamućena. Večeras neće biti tako jer je morala izaći, ali Margaret im je i dalje nastojala čitati gotovo svake večeri.

Dala je znak i uključila se na autocestu M11, netom prije jednog kamiona. Promet je bio gust i ona se držala središnje strane. Ispred nje bio je jedan džip i mnogo je bljuzge završavalo na nje­zinu vjetrobranu. Promet se odvijao brzinom od devedeset kilome­tara na sat. Cesta je bila mokra od prljave bljuzgavice.

Margaret je usporila jer je vidljivost bila vrlo loša. Snježne pahulje, osvijetljene prednjim svjetlima, kretale su se u koncen­tričnim krugovima. S lijeve strane vjetrobrana vidjela je pahulje kako naglo lete prema njoj. Kad bi pogledala na desnu stranu, pahulje su opet bile tu, usmjerene prema njoj. Snijeg koji se nakup ljao na krajevima vjetrobrana smanjivao je vidljivost. Osim osvijetljenih, uzvitlanih pahulja, vidjela je ispred još samo crvena stražnja svjetla.

Lisa Ballantyne • CESTA ISKUPLJENJA

6

Margaret nije primijetila što ju je udarilo. Osjetila je snažan udarac sa stražnje strane i zračni jastuk se otvorio. Stisnula je koč­nicu, ali automobil se sudario s džipom ispred nje. Ostala je bez daha kad je čula zvuk loma metala. Poklopac motora se podignuo i zamračilo se. Očekujući veliku bol, zadržala je dah i stisnula ruke.

Boli nije bilo. Kad je otvorila oči, čula je zvukove alarma auto­mobila i prigušene vriske, a u pozadini svega kapanje i istjecanje vode. Prešla je rukama po licu i tijelu i nije naišla ni na jednu ranu, no osjećala je tupu bol u prsima od zračnog jastuka. Pokušala je otvoriti vozačka vrata, ali bez uspjeha, čak ni guranjem ramenom. Kad je posegnula za torbom, iz nje je sve ispalo. Automobil je bio masnim, nije bilo svjetla i nije mogla vidjeti gdje je pao mobitel. Nagnula se i pokušala otvoriti suvozačka vrata, ali nakon sudara i ona su bila oštećena.

Iza poklopca motora nazirala se neka svjetlost, kao da se u motoru nešto zapalilo.

Snijeg je i dalje padao zadržavajući se između poklopca i vje­trobrana. Osjećala se kao da je pokapaju. Preostala upaljena svjetla slabjela su. Margaret je obrisala zamagljen bočni prozor i pritisnula lice o staklo. Vidjela je obrise koji su se micali u tami i titrali u masnim lokvama u kojima su se zrcalila svjetla automobila. Obrisi su bili ljudi, zaključila je. Vidjela je i neko žuto lelujanje koje je sličilo plamenu.

»Sve je u redu«, rekla je sebi naglas. Doći će netko u pomoć. Trebala je samo pričekati. Spustila se niz sjedalo i tapkala dlanom pri dnu tražeći mobitel. Pronašla je gotovo sve osim toga: ruž za usne, kutiju tampona, odreske ulaznica za koncert Arcade Firea i dvije četke za kosu.

Dok je bila sagnuta glavom do poda, osjetila je benzin: vrlo opasna supstanca. Podsjetio ju je na vrijeme kad je bila dijete pa se naginjala preko prozora automobila na benzinskim postajama. Naprezala se da pogleda kroz maleni, čisti kut bočnog prozora. Ze leni nasip koji je pratio zaštitnu ogradu bio je prekriven vatrom.

Margaret je odjednom počela plitko disati. U grlu je osjećala hrapav, suh dah.

Margaret Holloway

7

Ako je bila u pravu da se spremnik goriva oštetio pri suda­ru i da je motor gorio, postojala je mogućnost da će automobil eksplodirati.

Htjela se čuti s Benom, no sad joj je bilo drago što nije mogla naći mobitel. Ne bi bila u stanju sakriti strah.

Ben. Suze su joj navirale na oči od same pomisli na njega. Sjetila se mirisa njegovih lopatica usred noći, smiješnog pogleda kad mu kaže nešto s čime se ne slaže i načina na koji se pogrbi nad tipkovnicom u radnoj sobi kad radi na članku. Onda je pomislila na Paulu, nestrpljivu da krene na sat glume nakon večere misleći kako mama opet kasni. Mislila je i na Eliota, izgubljena u njegovu iPadu, nesvjesna opasnosti u kojoj se ona nalazila ili činjenice da može ostati bez majke.

Pogledom je tragala za predmetima kojima bi mogla razbiti sta­klo. Našla je teži, plastični strugač leda u unutrašnjem dijelu vozačka vrata. Skupila je svu svoju snagu i uspjela napraviti pukotinu.

Osjećala je samo miris benzina i vlastitog znoja — miris vla­stitog straha. Alarmi automobila su utihnuli, no zamijenili su ih neprekidni zvukovi automobilskih sirena. Shvatila je da se sudarilo još mnogo drugih automobila. Iza neprekidnih zvukova sirena bili su vozači naslonjeni na upravljač. Kroz mali trokut čistog dijela pro zora vidjela je lelujavi obris vatre.

»Ne«, vrisnula je udarajući šakama, glavom i ramena o pro­zor. »NE.« Znala je da je zbog snježne brane nitko nije mogao čuti. Okrenula se, položila stopala na staklo i udarala tabanima laga nih cipela. Boljelo ju je, no staklo je izdržalo.

Nije htjela da sve završi ovdje. Toliko je toga trebalo dovršiti. Toliko toga znati, razumjeti, učiniti.

Odjednom se kraj njezinih vrata pojavio muškarac za kojeg je pretpostavila da je vatrogasac. Vidjela je samo njegovu tamnu figuru. Povlačio je ručku vrata svom snagom.

»Hvala vam«, izustila je iza stakla dok su joj vruće suze umi­vale obraz. »Hvala vam.«

Vrata su stajala nepomično. Muškarac je uzeo nešto s ceste — komad metala — i počeo time udarati o prozor.

Lisa Ballantyne • CESTA ISKUPLJENJA

8

»Pokrijte lice«, čula ga je kroz staklo.Margaret ga je poslušala — pokrila je lice torbom — ali ga je i

dalje gledala, čekajući na svoju priliku.Pokušao je ugurati komad metala u mehanizam vrata, ali nije

mu uspjelo, pa se vratio pokraj napuklog vozačkoga prozora.»Ne mogu ih otvoriti«, čula ga je.Pogledala je prema gore nastojeći ga vidjeti kroz jedan od

većih napuklih dijelova. Nosio je tamni pulover, nije bio vatrogasac.»Žao mi je«, čula ga je, a glas mu je bio dublji. »Ne ide.

Ne mamo još mnogo vremena.«Ona se ugrizla za usnu i još jedanput pritisnula dlan o napu­

klo staklo. »U redu je«, rekla je dovoljno glasno da je čuje. »Hvala vam što ste pokušali. U redu je.«

Muškarac je položio dlan s druge strane stakla i Margaret je bila sigurna da je osjetila njegovu toplinu. Kad ga je odmaknuo, pognula je glavu i zaplakala, osjećajući se mladom, gotovo poput djeteta, svedenu na sebe i ništa više.

Kad je povukao ruku, zrake svjetlosti doprle su u skučen pro­stor automobila. Grlo joj se stisnulo. Pitala se koliko će sve to tra ja­ti i hoće li patiti. Nadala se eksploziji. Pomisao da će živa izgorjeti toliko ju je strašila da je ponovno zgrabila strugač leda i udarala njime o prozor.

»Odmakni se!«Bio je to onaj isti muškarac i sad je pritisnuo lice o staklo.»Pokušat ću ga razbiti, odmaknite se što više unatrag.«Okrenula se prema suvozačkom sjedalu i pokrila lice. Čuo se

tupi zvuk i kad je Margaret podigla glavu, vidjela je muškarčevu zakrvavljenu šaku. Probio je staklo prema unutra i ozlijedio si pri­tom ruku.

Hladni zrak dopro je u unutrašnjost automobila i miris ben­zina bio je još intenzivniji. Muškarac je golim rukama čupao raz­bijeno staklo.

»Provući ću vas kroz prozor«, rekao joj je.

Margaret Holloway

9

»Neću uspjeti proći.«»Dajte mi ruke!« Dok je to izgovarao u očaju, poput zapo­

vijedi, pao mu je šal koji je nosio oko lica.Jedan pogled na njega bio je dovoljan da joj zastane dah, no

nije se odmaknula. Izgledao je kao da mu je lignja stala na lice: krakovi su se širili niz obraze, čelo i lubanju, sve do vrata. Jedno mu je oko bilo izobličeno, da napravi mjesta kraku. Njegova blijeda, glatka koža sjajila se pri uljastom, plamenom svjetlu.

Margaret mu je pružila ruke. On ju je hitro povukao, no kako je zaglavila pri bokovima, pala je ravno na njega.

Ležala je dišući na njegovim prsima. Osjetila je hladnoću snije­ga na obrazima i glavi i bila je zahvalna na tome. Podigla je glavu i vidjela kvrgavu kožu na njegovu vratu.

Naprezao se da ustane i vidjela je da ga boli. Pomogao joj je da stane na noge.

»Požurite, moramo…«Kad su gotovo stigli do nasipa, automobil je eksplodirao.

Mar garet je osjetila u sebi odjek eksplozije koji ju je ostavio bez daha. Um joj se sledio od straha, ali muškarac ju je povukao prema sebi, pa dolje prema cesti. Nekoliko puta su se prevrnuli dok su oko njih padale krhotine. Margaret bi osjetila težinu njegova tijela na sebi, a potom ništa. Ponovno bi uslijedio osjećaj težine koja ju je pritiskala i prevrtala prema naprijed. Gravitacijski moment. Osjećala se sigurno i bila je zahvalna.

Pola Margaretina lica ležalo je u snijegu. Nepoznati muškarac digao se s nje i otresao snijeg sa sebe. Čelo mu je jako krvarilo. Kleknuo je i gledao plamen pridržavajući krvavu ruku. Margaret se otkotrljala i ustala. Vidjela je medicinsko osoblje u zelenome ko je im se hitro približavalo. Čula je samo vlastite otkucaje srca i buktanje vatre.

Vatra je progutala njezin automobil i sad je vidjela da je cijela autocesta M11 puna razbijenih automobila. Cesta je bila poput odlagališta automobila, puna prevrnutih vozila i smrada izgorjelih guma. Plava svjetla bila su tako daleko jer se čak ni vozila hitne pomoći nisu mogla probiti.

Lisa Ballantyne • CESTA ISKUPLJENJA

10

Preplavio ju je osjećaj olakšanja, topao poput tuša. Margaret je pogledala prema dolje u čovjeka koji ju je spasio.

»Jeste li i vi doživjeli sudar?« upitala ga je. »Ozlijeđeni ste. Ruka vam je vjerojatno slomljena, a glava…«

»U redu je«, odgovorio je i pogledao prema njoj, pokušava­jući namjestiti šal oko lica krvavom rukom.

»Sve je u redu«, uzvratila je Margaret i položila ruku na nje­gov vrat.

»Hvala vam. Mogla sam poginuti. Sad moramo za vas potra­žiti pomoć.«

»Dobro sam«, ponovio je. Potom se dignuo i otišao niz tra­ku razbijenih automobila, prema dimu, vatri i snijegu.

»Pričekajte«, doviknula mu je Margaret. »Molim vas.«Sad je sve vrvjelo medicinskim osobljem. Omotali su je poli­

esterskom metaliziranom folijom, izmjerili joj bilo, dali joj karton i rekli gdje da čeka. Bit će u redu. Dala je svoje podatke i rečeno joj je da će netko obavijestiti Bena.

Margaret je drhtala na bočnoj strani autoceste, čvrsto držeći foliju oko sebe i tražeći pogledom muškarca s opeklinama koji ju je spasio. Pitala je medicinskog tehničara koji joj je pružao pomoć, ali on je samo odmahnuo glavom. »Nisam siguran da sam ga vi­dio. Previše je ranjenih. Sad se trebate odmoriti. Samo se opustite i dopustite da vam pomognemo.«

Sjetila se topline neznančeva dlana na svome i njegove figure dok je klečao u snijegu, naslanjajući ozlijeđenu ruku na prsa. Znala je da je ozlijeđen. Htjela ga je pronaći i uvjeriti se da mu je pružena pomoć.