Regionalni Identitet Hrvata u Livnu%2C Duvnu%2C Glamocu i Kupresu

The following ad supports maintaining our C.E.E.O.L. service

Geopolitički položaj, administrativna i crkvena pripadnost i regionalniidentitet Hrvata u Livnu, Duvnu, Glamoču i Kupresu

«Geopolitical Location, Administrative and Church Affiliation and Regional Identity ofCroats in Livno, Duvno, Glamoč and Kupres»

by Darko Periša

Source:STATUS Magazine for political culture and society issues (STATUS Magazin za političku kulturu idruštvena pitanja), issue: 15 / 2011, pages: 298333, on www.ceeol.com.

http://www.ceeol.com/�

http://www.dibido.eu/bookdetails.aspx?bookID=d1e91a38-03f5-4166-a958-30489ae8fdfd

http://www.ceeol.com

Identitet

magazin za političku kulturu i društvena pitanja2��

Geopolitički položaj, administrativna i crkvena pripadnost i regionalni identitet Hrvata u Livnu, Duvnu, Glamoču i Kupresu

Darko Periša

Na području današnje Bosne i Hercegovine, politički vrlo nestabilne države neizvjesne budućnosti trenutno pod me-đunarodnim protektoratom i upravom, žive tri konstitu-tivna naroda – Hrvati, Srbi i Bošnjaci – koji govore vrlo slič-nim jezicima, ali imaju različite vjerske i kulturne tradicije te sasvim različito promatraju i doživljavaju političku prošlost, sadašnjost i budućnost prostornog okvira (čak se razilaze je li riječ o jedinstvenoj zemlji s dvočlanim imenom ili dvije različite međusobno povezane zemlje) u kojem žive. Zajed-ničko im je samo to što svatko od njih smatra sebe najstari-jim narodom i na taj način polaže veće pravo na to područje ili pojedine njegove dijelove u odnosu na druga dva naroda. Sve je to posebno došlo do izražaja tijekom posljednjeg izra-zito brutalnog etničkog (odnosno nacionalnog) i vjerskog

rata u Bosni i Hercegovini između 1991. i 1995. (oko čijeg se početka i karaktera sva tri naroda također razilaze) koji je doveo do toga da danas više ne postoji ni jedan grad ili op-ćina (ne računajući “ujedinjenje” etnički podijeljenog grada Mostara ili općine Brčko kao eksperimente međunarodne zajednice) u kojoj druga dva naroda nisu svedena na status manjine (često sasvim neznatne) i do još gore podjele na dva entiteta – jedinstvenu Republiku Srpsku i Federaciju Bosne i Hercegovine sastavljenu od županija ili kantona s hrvatskom ili bošnjačkom većinom, ili pak etnički miješanih. Dok i Srbi i Bošnjaci u Bosni i Hercegovini imaju danas jasno defini-rane političke ciljeve (prvima je to što veći stupanj samostal-nosti i u konačnici izdvajanje iz okvira Bosne i Hercegovine i priključenje Srbiji, a drugima dobivanje statusa temeljnog

S obzirom da sva četiri velika krška polja – Livanjsko, Duvanjsko, Glamočko i Kupreško – gravitiraju planini Dinari, a stanovništvo i sjeverno i južno od te planine općenito se naziva dinarcima, geografski naziv za to područje glasio bi Zadinarje, iako on odražava perspektivu istočne jadranske obale, kojem su ta polja šire zaleđe. Što se tiče današnje geopolitičke pripadnosti tog područja tu, kao nigdje drugdje, dolazi do izražaja opravdanost i potreba dvočlanog imena bez obzira hoće li ono glasiti Bosna i Hercegovina ili starinski pučki skraćeno Herceg-Bosna. (...) Livanjskim i duvanjskim Hrvatima, a preko njih i glamočkima i kupreškima, najvažniji je hrvatski etnički ili nacionalni identitet dok ne postoji jasno definirana i čvrsta kolektivna i trajna svijest o pripadnosti nekom od dva geografska i povijesna identiteta s imenima Bosna i(li) Hercegovina

Identitet

status, broj 15, proljeće 2011. 2��

naroda, stvaranje jedinstvene i centralizirane nacionalne dr-žave u međunarodno priznatim granicama, ali isključivo s imenom Bosna, i jačanje uloge islama u društvu na području gdje predstavljaju većinu), Hrvati kao najmalobrojniji narod, nasuprot njima, nemaju čak unutar sebe samih ni približno ujednačeno viđenje svoje budućnosti u Bosni i Hercegovini. Prvi razlog takvom stanju jest različit geografski položaj i et-nička kompaktnost hrvatskog stanovništva. Tako su s jedne strane Hrvati u Hercegovini živjeli i danas žive na etnički kompaktnom području gdje predstavljaju veliku, negdje ap-solutnu većinu, a to se područje još i izravno naslanja na da-našnju Republiku Hrvatsku. Nasuprot njima, Hrvati u sred-njoj Bosni živjeli su i žive u većim ili manjim enklavama raz-dvojenima ili okruženima srpskim ili bošnjačkim područ-jem ili pak kao totalna manjina među pripadnicima druga dva naroda, dok su Hrvati u Bosanskoj Posavini do posljed-njeg rata u jednom dijelu naseljavali koliko-toliko kompak-tno područje na kojem su činili relativnu većinu, ali su danas svedeni na svega dvije minijaturne enklave uz rijeku Savu. Isto tako, Hrvati u današnjoj sjeverozapadnoj Bosni (dugo nazivanoj i Turskom Hrvatskom), koji su do posljednjeg rata živjeli u nekoliko manjih enklava, toliko su prorijeđeni da su danas neznatna manjina među pripadnicima druga dva naroda. Drugi razlog takvom stanju jest nejednak etnički supstrat i različite tradicije katoličkog stanovništva današnje Bosne i Hercegovine koje se u 19. st. uključilo u oblikovanje moderne hrvatske nacije. Zbog toga se uglavnom govori o bosanskim i hercegovačkim Hrvatima kao o dvjema različi-tim geopolitičkim skupinama rjeđe ili češće suprotstavljenih interesa. Međutim, postoji još jedna skupina Hrvata koja se ne može s lakoćom svrstati pod bosanske ili hercego-vačke, a nju čine i predstavljaju Hrvati na Livanjskom, Duvanjskom, Glamočkom i Kupreškom polju s najve-ćom koncentracijom u livanjskoj i duvanjskoj općini. Da bi se shvatio identitet Hrvata na tom području mora se krenuti od analize geografskih i povijesnih činjenica.

***

Velika krška polja – Livanjsko, Duvanjsko, Glamočko i Ku-preško – nalaze se u zaleđu goleme planine Dinare (1913 m nadmorske visine) iz perspektive istočne jadranske obale, a čije su oni ujedno šire zaleđe. Sva četiri polja prate pružanje Dinare u smjeru sjeverozapad – jugoistok. Njihova je spoj-nica visoka planina Cincar (2006 m) s prostranom visoravni Krugom (1297 m). Uz ta velika polja ili između njih nalazi se još nekoliko manjih ili sasvim malih krških polja – Grahovo, Dobransko, Šuičko, Roško, Vukovsko i Ravansko – koja s njima čine cjelinu.

Najveće među njima je Livanjsko polje i ono se pruža ne-posredno uz Dinaru. Dugačko je 65 km, a sastoji se iz tri dijela – Gornjeg polja u sredini, širokog oko 17 km; izduže-nog Donjeg polja na sjeveroistoku, širokog u prosjeku 4 km, koje jednim dijelom zauzima Ševarevo blato ili Ždralovac, te Buškog blata na jugoistoku, širokim 12 km, a koje je sa Gor-njim poljem spojeno uskim dijelom, širokim svega 2 km. Na

sjeverozapadnom rubu Livanjskog polja, između obronaka Dinare i Šatora, odvaja se uska dolina kojom se postupno prelazi u Grahovo polje, koje je gorom Velikim Obljajem (1198 m) podijeljeno u dva manja dijela, spojena uskim pro-lazom. Svaki je dio dugačak oko 10 km i širok od 2 do 4 km. Uz sjeveroistočni rub gornjeg Livanjskog polja nalazi se još i Dobransko polje dugačko 2 km i široko 1 km.

Istočno od Livanjskog je Duvanjsko polje, a razdvajaju ih (od sjevera ka jugu) planine Kovač (1323 m), Tušnica (1697 m), Grabovica (1066 m) i Midena (1224 m). Djelomično je ras-cijepljeno u dva dijela, a dugačko je 20 km i široko 9 km. Na jugozapadnom rubu Duvanjskog polja odvaja se uska do-lina kojom se dolazi u malo i usko Roško polje, stiješnjeno između Midene i Zavelima (1347 m), dugačko 7 km i pro-sječno široko 1 km. Sjeverno od Duvanjskog polja smješteno je malo Šuičko polje, dugačko 2 km i široko 1 km, a povezana su uskim kanjonom kroz koji protječe rječica Šuica.

Sjeverno od Livanjskog je Glamočko polje, a razdvajaju ih planine Šator (1875 m), Staretina (1675 m), Golija (1892 m) i Cincar s visoravni Krugom. Dugačko je 56 km, a dijeli se na Donje polje na sjeverozapadu, široko do 15 km, i Gornje polje na jugoistoku široko od 1 do 4 km.

Istočno od Glamočkog je Kupreško polje, a razdvajaju ih planine Cincar, Slovinj (1834 m) i Hrbljina (1543 m). Du-gačko je 26 km, a dijeli se na dva dijela – sjeverno ili Suho polje (ili Kupreško u užem smislu), široko oko 13 km, i južno ili Rilićko polje, široko oko 8 km, a spojena su uskim dijelom, širokim svega 1 km. Rilićko polje je preko visoravni Turjače na istoku povezano s dva manja krška polja – sjevernim Vu-kovskim i južnim Ravnim, koja su razdvojena Ravašnicom (1565 m), ali i međusobno spojena uskim kanjonom Ravanj-ska Vrata. Vukovsko polje dugačko je 8 km i široko 5 km, a Ravno dugačko također 8 km i široko 4 km. Veliki Javorni Vrh (1476 m) razdvaja Kupreško, Ravno i Šuičko polje.

Sva polja su na velikim nadmorskim visinama: Livanjsko iz-među 700 i 720 m, Grahovo između 790 i 850 m, Dobranj-sko 918 m, Duvanjsko između 860 i 900 m, Šuičko 918 m, Glamočko između 880 i 930 m, Kupreško između 1117 i 1150 m, Ravno 1146 m i Vukovsko između 1162 i 1192 m. Kroz ta polja protječe nekoliko krških rječica. Kroz gornje Livanjsko polje protječu Bistrica, Žabljak i Sturba, kroz do-nje Livanjsko polje Ševareva jaruga, a kroz Buško blato Ri-čina. Dio donjeg Livanjskog polja je močvaran, a takav je bio i veći dio Buškog blata prije potapanja pod akumulacijsko jezero. Na Šuičkom polju izvire rječica Šuica koja protječe kroz Duvanjsko polje i ponire kod sela Brišnika i ponovno se pojavljuje na Buškom blatu kao Ričina. Kroz gornje Gla-močko polje protječe rječica Jaruga, a kroz donje potok Rib-nik. Kroz Kupreško polje protječu rječice Milač, koja ponire i pojavljuje se kao Šuica, te Mrtvica koja ponire i pojavljuje se kao Bistrica na Livanjskom.

Iako su međusobno odvojena, ta četiri velika krška polja čine jedinstvenu cjelinu, odvojenu također visokim planinama

Identitet

magazin za političku kulturu i društvena pitanja300

od susjednih krajeva. Tako od gornjeg porječja Unca Livanj-sko polje odvaja Šator, a Grahovo polje Jadovnik (1656 m). Glamočko polje od gornjeg porječja Sane odvaja Crna Gora (1651 m), a od gornjeg porječja Plive Čemernica (1631 m) i Vitorog (1906 m). Kupreško polje od porječja Janja, desne pritoke Plive i od gornjeg porječja Vrbasa odvaja planinski lanac koji ide od Vitoroga do Raduše (1955 m), između kojih su vrhovi Velika Plazenica (1765 m), Mala Plazenica (1556 m) i Stožer (1758 m). Livanjsko polje od porječja Cetine od-vaja Dinara, a Duvanjsko s Roškim od Imotskog polja Gvozd (1304 m) i Zavelim (1347 m), koji se nadovezuje na Dinaru. Vukovsko, Ravno i Duvanjsko polje od porječja Rame odva-jaju Raduša, Ljubuša (1797 m) i Vran (2074). Između Vrana i Liba (1481 m) odvaja se dolina kojom se postupno prelazi na visoravan Blidinje (ili Dugo polje) s istoimenim jezerom, koja je zbijena između Vrana i Čvrsnice (2225 m), a između Liba i Gvozda odvaja se druga dolina kojom se postupno prelazi na visoravan Rakitno.

Ono što je zajedničko tim krškim poljima jest to da kroz njih ili u njihovoj neposrednoj blizini ne protječe ni jedna velika rijeka kojoj bi oni gravitirali, nego ona gravitiraju ogromnoj planini Dinari ili prate smjer njezinog pružanja. To je po-dručje ujedno geografska razdjelnica na zapadnom dijelu Balkanskog poluotoka. Iako pripadaju zaleđu istočne ja-dranske obale, odnosno širem mediteranskom krugu, klima na području tih polja nije mediteranska nego kon-tinentalna s dugim oštrim zimama i kratkim svježim ljetima. Isto tako, svi vodotoci na Livanjskom i Duvanj-skom polju pripadaju jadranskom slijevu, dok na Ku-preškom polju Milač i Mrtvica pripadaju jadranskom, a potok Mrtvaja crnomorskom slijevu, isto kao što na Gla-močkom polju Jaruga pripada prvom, a sezonski potok Ribnik drugom slijevu. Planine i brda uz Livanjsko i Du-vanjsko polje najčešće su ogoljeni ili prekriveni makijom i rijetko manjim šumama, dok su planine i brda uz Glamočko i Kupreško polje bogatija šumama. Međutim, ako se na Gla-močko i Kupreško polje dolazi sa sjevera jasno se uočava prorijeđenost šuma, a ako se na Livanjsko i Duvanjsko polje dolazi s juga jasno se uočava gušća vegetacija.

***

Poslije teškog avarskog i slavenskog poraza tijekom pokušaja osvajanja Konstantinopola 626., Hrvati i Srbi su se na poziv bizantskog cara Heraklija naselili na području nekadašnje prostrane rimske provincije Dalmacije, srušili avarsku vr-hovnu vlast na tom području i podčinili ranije naseljeno sla-vensko stanovništvo. Hrvati su u to doba predstavljali savez različitih plemena okupljenih oko eponimnog plemena, a taj je savez stabilizacijom u novoj domovini prerastao u čvr-šću etničku, političku i društvenu zajednicu. Najgušća na-seljenost Hrvata bila je uz istočnu jadransku obalu od Istre do ušća rijeke Cetine – u zaleđu ili susjedstvu primorskih i otočkih romanskih gradova koji su činili bizantsku temu (Donju) Dalmaciju (Split, Trogir, Zadar, Osor, Rab, Cres) – a u unutrašnjosti do porječja Une, Sane i Vrbasa. Odatle su se Hrvati širili na susjedna područja.

Livanjsko polje dobilo je ime po plemenu Hlivnjana ili Hlev-njana koji su ga naselili. Oni su vjerojatno bili dio plemena Bužana, ili su bili u nekakvoj vezi s tim plemenom, dok iz-dvojeni jugoistočni dio Livanjskog polja nosi ime Buško blato. Plemensko ime Bužani vezuje se uz sestru Bugu iz ranosrednjovjekovne legende o seobi Hrvata na čelu petero braće i dvije sestre. I danas u Buškom blatu postoji legenda o hrvatskoj kraljici (ili kneginji) Bugi, Bužanin-gradu na pa-dini planine Tušnice iznad sela Golinjeva, odnosno Kralji-činom nasipu u polju kod Rešetarice, a to potvrđuje i ime srednjovjekovnog sela Bužanin.1 Glamočko polje dobilo je ime po plemenu Dlamočana koji su ga naselili. Sudeći prema imenu Duvno koje je slavenizirani oblik imena Delminija, na Duvanjskom polju možemo očekivati i preživjelo ro-mansko stanovništvo koje se postupno slaveniziralo i kro-atiziralo. Kupreško polje je sve do pred završetak srednjeg vijeka bilo vrlo slabo naseljeno, a u njegovom istočnom su-sjedstvu Rami, bilo je naseljeno, kako samo ime kaže, pleme

1 Prema rekonstrukciji Vjekoslava Klaića, Livanjsko je polje naselilo pleme ili plemeniti rod Hlivnjani ili Hlevnjani, potvrđeni u izvorima krajem 12. i početkom 13. st. Oni su se odijelili od plemena Bužana i donijeli sa sobom tradiciju o kraljici Bugi o čemu svjedoči ime Buškog blata te i danas po-stojeća legenda u tom dijelu polja. Tek u 14. st. primili su Hlivnjani novo plemensko ime Čubranići. Mladen Ančić prikazao je genezu Hlivnjana kao ranosrednjovjekovnog plemena čiji se dio pridružio plemenskom sa-vezu okupljenom oko plemena Hrvata, a taj je savez stabilizacijom u novoj domovini prerastao u čvršću etničku zajednicu. Tako su Hlivnjani naselili krško polje koje je po njima dobilo ime, a iz njih je tek kasnije izrastao ista-knuti plemićki rod Čubranića. Vidi: Vjekoslav KLAIĆ, Građa za topografiju i historiju Hlivanjske županije i grada Hlivna, Vjesnik Hrvatskoga arheo-loškoga društva, XV, Zagreb, 1928., 15, 24; Mladen ANČIĆ, Livno. Sred-njovjekovna hrvatska županija, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Kulturno-povijesni vodič, 16, Split, 2001., 5-9. Nasuprot njima dvojici, Ivan Jurković smatra upitnim uopće postojanje plemena Bužana i ističe da se polutisućljetni vremenski odmak do prvog spomena Hlivnjana krajem 12. st. ne može i ne smije zanemariti te na osnovi dva toponima donositi dale-kosežne zaključke o doseljenju “plemena” proisteklog iz “tradicije o knegi-nji ili kraljici Bugi”. Ispravniji mu je zaključak da su pripadnici plemenitog roda Hlivnjana/Čubranića preko svoje toponimije zapravo očuvali tragove legende o petero braće i dvije sestre kao što su to sačuvali i pojedini hr-vatski plemeniti rodovi u drugim krajevima. Usporedi: Ivan JURKOVIĆ, Vrhrički i hlivanjski plemeniti rod Čubranića do sredine 15. stoljeća. Njihov društveni položaj, prostorni smještaj, posjedi i gospodarska moć, Zbornik Odsjeka povijesnih znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hr-vatske akademije znanosti i umjetnosti, 24, Zagreb, 2006., 41-42. Usprkos vrlo visokoj znanstvenoj razini te studije, kojom ide u sam vrh hrvatske me-dijevalistike i ujedno predstavlja najveći doprinos u poznavanju livanjskog kraja u kasnom srednjem vijeku, njezin se autor spotiče na tumačenju po-java čiji su korijeni u ranijem razdoblju. Smatra upitnim postojanje zaseb-nog plemena Hlivnjana u ranom srednjem vijeku iako se njihovi pripadnici u 12. i početkom 13. st. spominju zajedno s Dlamočanima, Ramljanima i Lapčanima, koji su neupitna (hrvatska) plemena. Hlivnjane iz 12. st. sma-tra rodom Čubranića potvrđenom u 14. st., a ne obratno, iako se u jed-noj ispravi iz 1182. kao Hlivnjanin navodi Gradislav Mirošević, a ne neki Čubranić. Osporava da je Buško blato (pa tako i Bužanin-grad) svoje ime dobilo prema plemenu Bužana i legendarnoj sestri Bugi, te porijeklo vidi u antičkom imenu mons Bulsinius koje bi trebalo biti planina Tušnica, ali ne zna (i ne pomišlja na to) da je današnje ime planine vezano uz istu rano-srednjovjekovnu legendu, odnosno nosi ime po Tugi, drugoj sestri koja je predvodila Hrvate! Naravno, to ne znači da se u jugoistočni dio Livanjskog polja već u 7. st. naselilo pleme Bužana ili rodovi koji su zasnivali svoj iden-titet na legendi o Bugi. S obzirom da je u Lici postojala županija Bužani, a slični toponimi postoje i u drugim krajevima, do raspršivanja rodova tog plemena moglo je doći i koje stoljeće kasnije, što je kao mogućnost iznio i sam I. Jurković.

Identitet

status, broj 15, proljeće 2011. 301

Ramljani. Hlivnjani, Dlamočani i Ramljani spominju se kao susjedi i u raspodjeli posjeda u Ravnim kotarima u kojima su bili naseljeni eponimni Hrvati.

Od kraja 8. do kraja 9. st. Hrvatska je bila rubno vazalno kneževstvo na jugoistočnoj periferiji Franačkog Kraljevstva karolinške dinastije, odnosno od 800. snažnog Karolinškog Carstva. Hrvatska je od samog početka bila organizirana u županije, a prema podatcima iz znamenitog djela De admi-nistrando imperio (O upravljanju Carstvom) bizantskog cara i pisca Konstantina VII. Porfirogeneta, Hrvatska je obuhva-ćala 11 njemu poznatih županija kojima je vladao hrvatski kralj i tri područja kojima je vladao hrvatski ban, a u njezi-nom istočnom dijelu nalazile su se županije Hlivno, Pliva i Imota. To znači da se istočni rub hrvatske etničke i političke jezgre pružao od srednjeg i gornjeg porječja Vrbasa preko Rame do Imotskog polja. Početkom 9. st. uslijedilo je po-krštavanje hrvatskog vladajućeg sloja, a zatim cjelokupnog podloženog slavenskog stanovništva. To je bilo popraćeno masovnom gradnjom predromaničkih crkava. Poslije ras-pada Karolinškog Carstva, Hrvatska se oslobodila franačke vrhovne vlasti i već početkom 10. st. pod svojim vladarom Tomislavom izrasla u novu regionalnu silu koja je uspješno zaustavila i porazila Bugare i Mađare, te priključila slaven-sko područje do rijeke Drave zapadno od Požeške kotline, koje je pripadalo sklaviniji Donjoj Panoniji, a koja je tada po-stala hrvatska pokrajina općeg imena Slavonija. Dakle, cijeli zapadni dio današnje Bosne i Hercegovine bio je istočni dio ranosrednjovjekovne Hrvatske.

Na jugoistočnom rubu Hrvatske nalazila se mala Neretvan-ska sklavinija (ili možda točnije Narentinska po antičkom gradu Naroni, a ne rijeci Neretvi) kojoj je pripadalo usko po-dručje između donjih tokova rijeka Cetine i Neretve uključu-jući otoke Brač, Hvar, Korčulu i Mljet. Nju su naseljavali et-nički neprofilirani Slaveni koji još polovicom 10. st. nisu bili (masovno) pokršteni tako da bizantski car Konstantin Por-firogenet njihovu sklaviniju naziva i Paganijom. Tijekom 9. i 10. st. Neretvanska je sklavinija povremeno bila u ovisnom položaju o Hrvatskoj, da bi u 11. st. bila potpuno priključena Hrvatskoj čime je zauvijek izgubila svoju političku zaseb-nost. Kao i Hrvatska, i kopneni dio Neretvanske sklavinije bio je organiziran u tri županije: Makarsku i Rastoku, koje su bile uz more, i Dalen, koja je bila dublje u unutrašnjosti. Veći dio današnje Hercegovine zapadno od Neretve pripadao je Rastočkoj županije, koja je obuhvaćala područje Ljubuškog i Čapljine, te Dalenskoj, koja je obuhvaćala područje Mostara (zapadno od Neretve), Širokog Brijega i Čitluka.

Istočni dio današnje Bosne i Hercegovine bio je zapadni dio ranosrednjovjekovne Srbije koja je bila u sastavu ili u ovi-snom položaju o Bizantskom Carstvu ili Bugarskom Carstvu. Srbija je sasvim sigurno obuhvaćala područje zapadno od ri-jeke Drine, dok je franački kroničar Einhard početkom 9. st. naveo da Srbi drže velik dio Dalmacije, a Konstantin Porfiro-genet polovicom 10. st. naveo da je u sastavu Srbije bio grad Salines, odnosno područje srednjovjekovnih Soli ili današ-

nje Tuzle, ali i zemljica Bosna te da se Hrvatska kod Hlivna (kao županije, a ne grada) približava Srbiji. To upućuje da je Srbiji pripadalo i gornje porječje Neretve do njezine pritoke Rame i krška polja u sjeveroistočnoj Hercegovini. Kada je tijekom 12. st. to područje bilo u sastavu Dukljanskog Kra-ljevstva, Pop Dukljanin (barski nadbiskup Grgur) ga je iz te perspektive nazvao Prigorjem, a kada je krajem 12. st. ušlo u Bosansku Banovinu, kasnije Bosansko Kraljevstvo, iz nove je perspektive nazvano Bosanskim Zagorjem.

Između ranosrednjovjekovne Hrvatske i Srbije nalazilo se nekoliko manjih slavenskih teritorijalno-političkih cjelina ili sklavinija: Hum, Tribunija (s Konavlima) i Duklja na jugu te Bosna i Usora na sjeveru. Hum je izvorno obuhvaćao po-dručje isključivo uz lijevu obalu donjeg toka Neretve i pri-morje od ušća Neretve do romanskog grada Raguze (ka-snijim slavenskim imenom Dubrovnika) pod bizantskom vlašću. Naziv Zahumlje odražavao je srpsku perspektivu. U susjedstvu Huma bila je Tribunija (s Konavlima) koja je obu-hvaćala primorje do Boke kotorske, a dalje Duklja do Ska-darskog jezera. Bosna je obuhvaćala područje oko gornjeg toka istoimene rijeke s njezinim pritokama, dok se Usora na-lazila sjeverno od nje oko donjeg porječja spomenute rijeke i njezine najveće lijeve pritoke Usore.

Osim pisanih izvora, područje ranosrednjovjekovne Hrvat-ske dobro ocrtavaju mnogobrojni nalazi karolinškog oružja i ratničke opreme iz 8. i 9. st. koje su u tom dijelu Europe jedino Hrvati kao franački vazali mogli nesmetano masovno nabavljati.2 Takvi su nalazi relativno česti, s obzirom na malu površinu, samo još na području Narentinske sklavinije, što nije ništa neobično ako se ima u vidu njezina tijesna vezanost uz Hrvatsku, dok su na području Huma sasvim sporadični,3 a na području drugih sklavinija nisu zastupljeni. Slično je i s predromaničkom i ranoromaničkom arhitekturom i skul-

2 Ante MILOŠEVIĆ, Karolinški utjecaji u Hrvatskoj kneževini u svjetlu ar-heoloških nalaza, u: Hrvati i Karolinzi, Rasprave i vrela, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 2000., 115-119, 125-133.3 Zdenko VINSKI, Marginalia uz izbor karolinškog oružja u jugoistočnoj Europi, Starohrvatska prosvjeta, 15 (1985), Split, 1986., 61-77. Usprkos zaključcima iznesenima u tom radu u novije se vrijeme pojavilo nekoliko radova koji sasvim suprotno tumače etničku i političku pripadnost nosite-lja karolinškog oružja i opreme na području između donjeg toka Neretve i donjeg toka Cetine. Tako Mate Zekan karolinške nalaze na tom području vezuje isključivo uz Hrvate, iako su Neretvani u to doba zasebna etnička i politička zajednica. Tonči Burić ih pripisuje Humljanima, ali u razmatranju polazi od političkih granica iz kraja 12. st. kada se Hum proširio zapadno od Neretve, tako da neretvansko područje ispada minijaturno i bez nalaza te vrste. Mladen Ančić pripisuje ih Humljanima, s time da spaja Neretvan-sku i Humsku zemlju u jed(instve)nu cjelinu, koju smatra Humom, unutar koje bi Hum u užem smislu bio zapadno, a Zahumlje istočno od Neretve. Vidi: Mate ZEKAN, Karolinški i poslijekarolinški nalazi iz Bosne i Hercego-vine, u: Livanjski kraj u povijesti, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika – Split, Općinsko hrvatsko vijeće obrane – Livno, Split – Livno, 1994., 55, 72; Tonči BURIĆ, Istočnojadranske sklavinije i Franci u svjetlu arheoloških nalaza, u: Starohrvatska spomenička baština. Rađanje prvog hrvatskog kul-turnog pejzaža, Zagreb, 1996., 137-143; Mladen ANČIĆ, Humsko Kneštvo, u: Na rubu zapada. Tri stoljeća srednjovjekovne Bosne, Hrvatski institut za povijest, Biblioteka Hrvatska povjesnica, monografije i studije, III/12, Za-greb, 2001., 149-151.

Identitet


pturom koja je obilježila Hrvatsku, dok se još pojavljuje na području Narentinske sklavinije, Huma, Tribunije i Duklje, odnosno na području koje je Pop Dukljanin krajem 12. st. nazvao Crvenom Hrvatskom. Na području Srbije i Usore uopće nije zastupljena, dok je u sklaviniji Bosni zastupljena samo s dva usamljena slučaja u njezinom južnom rubnom dijelu na području oko vrela rijeke Bosne.

***

Hlivanjska županija obuhvaćala je područje velikih zadinar-skih krških polja i bila je jedna od najprostranijih u rano-srednjovjekovnoj Hrvatskoj. Prvi se put spominje u povelji hrvatskog kneza Mutimira (ili Muncimira) iz 892. u kojoj se kao svjedok navodi Želimir, župan Hlivna. Taj podatak dopunjava Porfirogenet koji u svojem znamenitom djelu, od 11 njemu poznatih županija ranosrednjovjekovne Hrvatske pod vlašću hrvatskog kralja, na prvom mjestu navodi Hli-vanjsku, a zatim i naseljeni grad Hlivno kao sjedište župa-nije. U povelji hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira iz 1078. među svjedocima se navodi i Dobrila, župan Hlivna.

Prema Ljetopisu Popa Dukljanina iz kraja 12. st., ali napi-sanom na osnovi starijih izvora, Duvanjskom polju pripada važna uloga u začetcima političke i crkvene organizacije ra-nosrednjovjekovne Hrvatske održavanjem prvog (vjerojat-nije prvih) hrvatskog sabora. Iako je riječ o romansiranoj srednjovjekovnoj povijesnoj kronici ona ima stvarnu povi-jesnu jezgru (opisuje ranosrednjovjekovne južnoslavenske vladare među kojima mnoge prepoznajemo po imenima ili događajima uz koje su vezani), pa nema razloga za sumnju da je i opis sabora na Duvanjskom polju bio povijesni doga-đaj, posebno što je pisac upravo saboru dao najviše pozorno-sti i prostora u čitavom djelu. Inače, sabor hrvatskog plem-stva postoji od 9. st. kroz cijeli srednji vijek, a zatim novi vijek do 19. st. kada karakterom postaje stranački sabor i kao takav postoji do danas.

U razdoblju poslije pokrštavanja, Hrvati su bili u crkvenom pogledu okupljeni oko narodnog, hrvatskog, biskupa sa sje-dištem u Ninu. Tek je na crkvenim saborima održanima u Splitu 925. i 928. odlučeno da se Hrvatska podredi splitskom nadbiskupu kao metropolitu, a jedan dio je izravno ušao u sastav Splitske nadbiskupije. Hlivanjska je županija izravno ušla u područje Splitske nadbiskupije, a crkvena župa Livno pripadala je toj nadbiskupiji do početka 18. st. Tako se u po-velji iz 1103. splitskom nadbiskupu potvrđuje posjed sela Su-dumirice i ubiranje desetine u Hlivnu, na crkvenom saboru održanom u Splitu 1185. navodi se da splitski nadbiskup među crkvenim župama (parohijama) ima i Livno, a papa Celestin III. označio je 1192. splitskom nadbiskupu Petru opseg nadbiskupije, a u nju je bila uključena župa Hlivno.4

Iako zbog politike različitih režima u Bosni i Hercegovini do nedavno nije bilo (a na području koje je danas pod srpskom i bošnjačkom vlašću sigurno zadugo neće biti) planskih su-stavnih arheoloških iskopavanja ranosrednjovjekovnih hr-vatskih nalazišta, ipak relativno velik broj ostataka otkri-

4 Izvori preneseni u: V. KLAIĆ, n. dj. (1), 16-17.

venih što slučajno što prigodom istraživanja starijih ili mlađih nalazišta svjedoči o velikoj gustoći naseljenosti područja Hlivanjske županije i neupitnoj pripadnosti et-ničkoj i političkoj jezgri ranosrednjovjekovne Hrvatske.

Tako je predromanička crkvena kamena skulptura, najčešće ukrašena svojstvenim motivima troprutnih pletera i dvo-prutnih kuka, a iznimno višestrukim rombovima, troku-tima i lukovima te križem u kružnici, nađena u Livnu, Ra-povinama, Grebcima i Potočanima na Livanjskom polju5 te Glamoču, Vrbi, Radaslijama i Dolcu na Glamočkom polju,6 od toga u prva tri mjesta i s natpisima na latinskom jeziku, vrlo čestima u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, što upućuje da je riječ o zadužbinama hrvatskih velikodostojnika Hli-vanjske županije. Na kamenoj gredi iz Rapovina nalazi se natpis FERRE DIGNATVS EST AT HONORE(m) BEATI PETRI AP(osto)LI P(ro) REMEDIO ANIME SVE (u prije-vodu: udostojao se podići u čast blaženog Petra apostola za spas svoje duše ...), na ulomku zabata iz Livna natpis HVNC TE(m)PL(um) D(e)I (h)VMILITER (u prijevodu: ... ovaj hram Božji ponizno ...),7 a na ulomku grede s Grebaca natpis OPERAS XP(istu)M (u prijevodu: ... djela Krista ...).

Veća ili manja srednjovjekovna hrvatska groblja, pretkr-šćanskog (s prilozima oružja, oruđa i posuđa) ili kršćanskog horizonta (bez priloga, ali često s nakitom i metalnim dije-

5 Maja PETRINEC, Srednjovjekovno razdoblje, u: Arheološka zbirka Fra-njevačkog muzeja u Livnu, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika – Split, Katalozi i monografije, 7, Split, 1999., 35, 84-86.6 Dimitrije SERGEJEVSKI, Novi nalasci na Glamočkom polju, Glasnik Ze-maljskog muzeja, XLV/2, Sarajevo, 1933., 11-13 (ćirilica), t. VII: 11-13; Mar-gita GAVRILOVIĆ, Kamena ploča sa predromaničkom ornamentikom iz sela Dolac kod Glamoča, Glasnik Zemaljskog muzeja, Arheologija, Nova serija, XXXII (1977), Sarajevo, 1978., 345-348.7 Tihomir GLAVAŠ, Novi nalazi predromaničke skulpture u Bosni i Her-cegovini, Glasnik Zemaljskog muzeja, Arheologija, Nova serija, 45, Sara-jevo, 1990., 185-188. Autor je zaključio da zabat iz Livna i greda s Rapovina pripadaju lijevoj strani gornjeg dijela iste oltarne pregrade, a kao razloge je iznio isti položaj dvoprutnih kuka (“rakovica”) na obje skulpture, logičnost nastavka natpisa na zabatu onom na gredi, istu vrstu kamena i isti oblik i visinu slova u oba slučaja. Kako autor nije za gredu raspolagao podatcima da pouzdano potječe s Rapovina (iako je to u stručnoj literaturi poznato još od kraja 19. st.), a zabat je bio sekundarno ugrađen u Perkušu džamiju u Livnu, nije se mogao izjasniti na kojem se od ta dva mjesta nalazila crkva kojoj je pripadala ta oltarna pregrada. Vedrana Delonga je u prvom navratu prihvatila zaključak da je riječ o istoj oltarnoj pregradi, ali je zbog (starih i novih) podataka da je greda pouzdano nađena na katoličkom groblju u Rapovinama, imena zaštitnika srednjovjekovne crkve (koja je na tom mje-stu postojala do kraja 17. st.), današnje kapele i starog aktivnog katoličkog groblja, kao i dotad neobjavljenih ulomaka skulpture ukrašene troprutnim pleterom s tog mjesta, zaključila da je ta pregrada pripadala ranosrednjo-vjekovnoj crkvi sv. Petra u Rapovinama. Međutim, dio ulomaka koje je objavila ne potječe s Rapovina, nego iz grada Livna. U drugom je navratu bila više suzdržana i pripadnost tih natpisa istoj oltarnoj pregradi navela je samo kao sugestiju. Usporedi: Vedrana DELONGA, Latinski epigrafički spomenici starohrvatske županije Livno, u: Livanjski kraj u povijesti, Livno – Split, 1994., 84-85; Vedrana DELONGA, Latinski epigrafički spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, Muzej hrvatskih arheoloških spome-nika – Split, Monumenta medii aevi Croatiae, 1, Split, 1996., 256-259. Sve iznesene primjedbe upućuju da je riječ o dvjema crkvama, jednoj u Livnu i drugoj u Rapovinama, a podudarnost njihovih oltarnih pregrada upućuju da su izrađene u istoj klesarskoj radionici tog vremena koja je djelovala u Splitu. Za nadati se da će te probleme riješiti arheološka iskopavanja crkve u Rapovinama koja su napokon započela u ljeto 2010.

Identitet


lovima nošnje), od kojih su neka trajala do 15. st., otkrivena su u Livnu, Grborezima, Rešetarici, Lištanima, Grebcima i Ćaiću na Livanjskom polju8 te Rudićima i možda Vrbi na Glamočkom polju.9 Karolinško oružje i oprema nađeni su u grobovima na Rešetarici (mač i dva para ostruga) i Rudi-ćima (mač i koplje s krilima). Na groblju u Lištanima na-đen je jedinstveni natpis na kamenoj ploči obložnici jednog groba u kojem je na zapadnoj ćirilici, uz utjecaje latinične i glagoljične grafije, napisano da je tu pokopan pop Tjehodrag kojem je pet sinova u istoj godini ubijeno.10 To je najraniji spomen svećenika slavenskog obreda (tzv. popova glago-ljaša) koji su na tom području prisutni do početka 19. st., a svjedoči da se upravo na Livanjskom polju još u ranom srednjem vijeku susrela i prožimala latinica, glagoljica i ćirilica.

Osim ranosrednjovjekovnog hrvatskog grada Livna, koji je bio sjedište livanjskog župana, iznad Podgradine u Buš-kom blatu nalaze se ostatci kasnoantičke utvrde,11 koja je bila obnovljena u ranom srednjem vijeku o čemu svjedoče karolinške i poslijekarolinške ostruge, stremenovi, razni pri-mjerci vrhova strijela i noževa te, povrh svega, olovni bizant-ski carski pečat s nekog dokumenta.12 Taj značajan nalaz pri-pada bizantskim carevima Lavu VI. Mudrom (886. – 912.) i njegovom bratu Aleksandru, inače ocu i stricu od cara Kon-stantina Porfirogeneta.13

8 Šefik BEŠLAGIĆ – Đuro BASLER, Grborezi. Srednjovjekovna nekro-pola, Zavod za zaštitu spomenika kulture Socijalističke republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1964.; Bono Mato VRDOLJAK, Starokršćanska ba-zilika i ranosrednjovjekovna nekropola na Rešetarici kod Livna, Starohr-vatska prosvjeta, 18, Split, 1990., 183-190 (s odgovarajućim ilustracijama); M. PETRINEC, n. dj. (5), 32-34, 86-91; Marija MARIĆ, Prilog poznavanju i datiranju trojagodnih naušnica s osvrtom na područje Livanjskog polja, Starohrvatska prosvjeta, 36, Split, 2010., 199-220.9 Nada MILETIĆ, Ranosrednjovekovni nalazi iz Rudića kod Glamoča, Gla-snik Zemaljskog muzeja, Arheologija, XXX/XXXI (1975/1976), Sarajevo, 1977., 231-242; Nada MILETIĆ, Ranosrednjovekovne keramičke posude iz Vrbe kod Glamoča, Glasnik Zemaljskog muzeja, Arheologija, Nova serija, 35/36 (1980/81), Sarajevo, 1981., 213-224. Za drukčije kronološko i etničko tumačenje posuda iz Vrbe korisno je vidjeti: Ante MILOŠEVIĆ, Porijeklo i datiranje keramičkih posuda u grobovima ranoga srednjega vijeka u Dal-maciji, Diadora, 12, Zadar, 1990., 351-355.10 Marija MARIĆ / Marinka ŠIMIĆ / Ante ŠKEGRO, Pop Tjehodrag i nje-gov natpis, Povijesni prilozi, 26, Zagreb, 2007., 9-32. Autori su natpis da-tirali u polovicu 12. st., ali položaj tog groba u prostornom odnosu prema drugim grobovima starijeg horizonta groblja u Lištanima, paleografska obilježja natpisa i povijesni kontekst kada je moglo biti ubijeno pet sinova jednog svećenika glagoljaša, a njemu se nije smio istaknuti grobni natpis domaćim jezikom i ćiriličnim pismom na vidljivom mjestu, upućuju na sa-svim drugo vrijeme. O toj temi pripremam poseban rad.11 Alojz BENAC, Delmatske gradine na Duvanjskom polju, Buškom blatu, Livanjskom i Glamočkom polju, Utvrđena ilirska naselja (I), Djela Akade-mije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, LX, Centar za balkanološka ispitivanja, 4, Sarajevo, 1985., 89.12 Predmete je dugo godina tražio i prikupljao ljubitelj arheologije Jure Pa-vić iz Podhuma kod Livna i na moj savjet i mojim posredovanjem ustupio ih je Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, za što je dobio pri-mjerenu novčanu nagradu.13 Ivan MIRNIK, Two Recent Finds of Mediaeval Lead Seals, Folia archa-eologica balkanica, 1, In Honorem Verae Bitrakova Grozdanova, Skopje, 2006., 479-482. Nalaznik i tadašnji vlasnik meni je prvome povjerio objavu

Konopac je kroz pečat prolazio na dva mjesta (vodoravno cijelom dužinom po sredini i okomito uz rub) što upućuje na jako povjerljivu pošiljku koju je morao dostaviti bizantski carski izaslanik sa zaštitnom pratnjom uz garancije sigurno-sti domaćih velikodostojnika kroz čije su područje prolazili. S obzirom da se bizantski carski dvor čak prema franačkim vladarima odnosio s visoka, jasno je da dva bizantska cara, ili kancelarija u njihovo ime, svoj dokument nisu mogla uputiti nikome drugome na tom području nego osobno hrvatskom vladaru. Natpisi na pečatu su na latinskom, a ne grčkom pi-smu, što upućuje na to da se bizantska diplomacija prilago-dila hrvatskom vladaru kojem je dokument bio upućen, a na to je područje došao nesumnjivo preko dalmatinskih gra-dova pod bizantskom vlašću, prije svih Splita, u kojima se u to doba inače govorio latinski jezik. To jasno govori da je utvrda iznad Podgradine krajem 9. i(li) početkom 10. st. bila jedno od sjedišta nekog hrvatskog vladara (vjerojatno samog Tomislava), makar sasvim privremeno.

***

Tijekom 12. st. došlo je do većih političkih promjena u Hr-vatskom Kraljevstvu i u njegovom istočnom susjedstvu. Iz-gubivši narodnu vladarsku dinastiju, Hrvatska je 1102. ušla u personalnu uniju s Ugarskom pod kraljevima iz ugarske dinastije Arpadovaca, ali je pri tome zadržala i očuvala poli-tičku, teritorijalnu, etničku i kulturnu cjelovitost. Polovicom 12. st. Bizantsko Carstvo je pod carem Emanuelom Komne-nom po posljednji put uspjelo u svojoj povijesti kratkotrajno obnoviti nekadašnju moć. On je vratio primorske dalmatin-ske gradove, a zatim osvojio veći dio područja koje je nekad pripadalo rimskoj provinciji Dalmaciji. Tako je u Bizantsko Carstvo ušao jugoistočni dio Hrvatskog Kraljevstva, a s njim i područje zadinarskih krških polja. Poslije Emanu-elove smrti 1180. došlo je do pada bizantske vlasti na tom području, ali i krupnijih teritorijalno-političkih promjena. Bosanski ban Kulin proširio je svoju vlast na istočni dio Hr-vatske uz gornje i srednje porječje Vrbasa i gornje porječje Sane i to je područje bilo oblikovano kao zasebna teritori-jalno-politička cjelina unutar Bosanske Banovine, kasnije Bosanskog Kraljevstva, s imenom Donji kraj(ev)i. Zbog toga je u kasnijim stoljećima kod članova plemićkog roda Hrvati-

tog važnog nalaza, ali sam to prepustio navedenom autoru davši mu ujedno i podatke o nalazištu. Međutim, on je taj nalaz u skladu sa svojom dosadaš-njom višedesetljetnom praksom i svojim dometom u numizmatici i sfra-gistici samo odredio i opisao (proširujući članak zastarjelim topografskim kartama na kojima nije ni označeno nalazište) bez ikakvog ulaženja u znan-stvenu raspravu o njegovom povijesnom značenju i kontekstu, čak ne uo-čivši činjenice iznesene u gornjem tekstu. Također, datumi krunidbe Leona VI. (oko 870.) i Aleksandra III. (879.) ne mogu biti donja vremenska granica pečata, jer njih dvojica do smrti svojeg oca, inače velikog bizantskog cara Bazilija I., nisu bili neovisni suvladari, nego samo nasljednici prijestolja. Pe-čat se može datirati samo u vremenski raspon od 886. kada je umro Bazilije I. do 912. kada je umro Leon VI. Ni uopćeni zaključak da je dokument s tim pečatom dospio na to mjesto u doba hrvatskih vladara Muncimira (892. – oko 910.) ili Tomislava (oko 910. – 928.) nije sasvim prihvatljiv, jer je u tom vremenskom rasponu vladao i Branimir (879. – 892.), dok je zaključak o načinu dospijeća pljačkom kolone vozila (konvoja) koja je tuda prolazila, sasvim naivan.

Identitet

magazin za političku kulturu i društvena pitanja30�

nića koji su vladali Donjim krajevima postojala podvojenost između hrvatske etničke pripadnosti na jednoj i bosanske političke na drugoj strani, što se onda odražavalo na cjelo-kupno stanovništvo (i traje zapravo sve do danas). U isto je vrijeme srpski knez ili veliki župan Stefan Nemanja osvojio Duklju i Tribuniju te ih priključio Srbiji, a njegov brat Mi-roslav zavladao je Humskim Kneževstvom i proširio ga na desnu obalu donjeg toka Neretve na unutarnji dio područja nekadašnje Neretvanske sklavinije. Područje zadinarskih krških polja vraćeno je u okvir Hrvatskog Kraljevstva, ali se našlo na granici s Bosanskom Banovinom i Humskim Kneževstvom.

U jednoj ispravi iz 1182. kao Hlivnjanin se navodi Gradislav Mirošević. Danas tog prezimena nema na Livanjskom polju, ali starinom postoji na otoku Korčuli. Krajem 12. i početkom 13. st. jedan Hlivnjanin bio je najmoćnija politička osoba u Hrvatskoj, a to je splitski i šibenski knez Domald.14

Fra Andrija Kačić-Miošić donio je 1756. u svojem zname-nitom djelu, na osnovi obiteljskog arhiva splitske plemićke obitelji Bergel(j)ić, podatke popraćene pučkom pjesmom iz kojih se vidi da je ta obitelj pred Mongolima pobjegla iz Osi-jeka i došla na Livanjsko polje 1241. ili (vjerojatnije) 1245. gdje je na brdu Tribanj izgradila grad kojem je dala ime Hum, a naselje ispod njega do danas se zove Podhum.15 Na tom se mjestu (poznatom još i kao Nuhbegovića gra-dina) zaista nalaze ostatci manjeg srednjovjekovnog utvrđe-nog grada koji svojim oblikom upućuje na nastanak u 13. st. što potvrđuju mnogobrojni ulomci keramičkog posuđa s ranosrednjovjekovnim tradicijama.16 Utvrđeni je grad po-stojao do kraja srednjeg vijeka na što upućuju mnogobrojni različiti nalazi oružja i ratničke opreme.17 Danas nema pre-

14 M. ANČIĆ, n. dj. (1), 16-17.15 Andrija KAČIĆ-MIOŠIĆ, Razgovor ugodni naroda slovinskoga, Biblio-teka Povjestice, “Školska knjiga”, Zagreb, 2006., 473-476.16 A. BENAC, n. dj. (11), 80-81. Zbog malih dimenzija građevine i polu-kružnog zaobljenja na jednoj užoj strani pretpostavljeno je da je riječ o cr-kvi, a zbog ulomaka keramičkog posuđa ukrašenih valovnicom datirana je u rani srednji vijek, što nije prihvatljivo. Već izuzetan strateški položaj govori da je riječ o utvrdi, a zaobljenje na jednoj strani upućuje na okruglu kulu koja je urušena. 17 Nađeni su razni željezni predmeti: vrhovi strijela za klasične lukove i samostrijele, noževi, kotačići od ostruga, žvale, potkove, te male kamene kugle za topove ili baliste. Posebno je zanimljiv veliki komad olova pun sitnih rupa nastalih tijekom vježbi gađanjem strijelama. Predmete je godi-nama tražio i prikupljao J. Pavić i trenutno se nalaze u njegovom vlasništvu. Nalazi nisu objavljeni osim jednog željeznog vrha strijele kojeg je nalaznik preko arheologa-amatera fra Bone Mate Vrdoljaka darovao Franjevačkom muzeju u Livnu. Usporedi: M. PETRINEC, n. dj. (5), 34, 90. Tu je pred-met objavljen s netočnim podatkom da je nađen na Groblju sv. Ive u Livnu (koje je dobilo ime po kasnosrednjovjekovnom franjevačkom samostanu sv. Ivana Krstitelja), tako da otpada pretpostavka da potječe iz nekog uni-štenog starohrvatskog groba iz 9. st. Naime, primopredaja tog predmeta izvršena je tijekom arheološkog iskopavanja na Groblju sv. Ive u Livnu, ali je on nemarom primatelja dospio među nalaze s tog nalazišta te inventarizi-ran i objavljen zajedno s njima. Ista je sudbina zadesila i vrh željeznog koplja nađenog u Srđevićima blizu Podhuma koji je tada, na moj nagovor, Branko Penjak, gimnazijski profesor iz Livna, opet preko B. Vrdoljaka ustupio Fra-njevačkom muzeju u Livnu.

zimena Bergeljić na Livanjskom polju, ali je uspomena na njih očuvana u lokalnoj pučkoj legendi o banu Brgonji(ću) koji je stolovao u gradu Humu. Potomci te obitelji još su se u srednjem vijeku preselili u Split gdje su živjeli do početka 19. st.18

Na prijelazu iz 13. u 14. st. ponovno je došlo do krupnih po-litičkih promjena. Dinastija Arpadovaca se ugasila, a hrvat-ska banska dinastija Šubića-Bribirskih dovela je na ugarsko-hrvatsko kraljevsko prijestolje Karla Roberta iz napuljskog ogranka francuske dinastije Anžuvinaca. Uz pomoć svojeg bliskog rođaka Hrvatina Stipanića, kneza Donjih krajeva i rodonačelnika Hrvatinića, Šubići su poslije smrti bosanskog bana Stjepana Kotromana postali gospodari Bosne.

Negdje početkom 14. st. došlo je do raslojavanja Livanjske županije, odnosno osamostaljivanja manjih sastavnih terito-rijalno-administrativnih cjelina (župa ili u današnjem shva-ćanju općina) Livna, Duvna i Glamoča, možda i Kupresa, a glavnu ulogu preuzimaju kaštelani. Središte Duvna bio je utvrđeni grad Rog na malom Roškom polju vezanom uz Du-vanjsko, dok je središte Glamoča bio utvrđeni grad Biograd u današnjem Glamoču. Tijekom 14. st. Livnom upravljaju plemićki rodovi od kojih su najpoznatiji Čubranići (na la-tinskom jeziku Ciprijanići) i njihovi ogranci Čubretići i Mi-hovilići, a zatim Bubanjići i njihov ogranak Voihnići te rod Galešići.19 Čubranići su upravljali i susjednom Vrhrikom, a njihovi su se potomci pred Turcima Osmanlijama preselili na otok Krk gdje i danas postoji to prezime.

Krajem 13. i početkom 14. st. Šubići su uz suglasnost pape Bonifacija VIII. i splitskog nadbiskupa i metropolita Petra na rubnim područjima Splitske nadbiskupije osnovali Ši-bensku, Makarsku i Duvanjsku biskupiju. Zadatak potonje dvije biskupije trebalo je biti zaustavljanje širenja hereze iz Huma i Bosne na područje Splitske nadbiskupije, ali i učvr-šćivanje vlasti Šubića na tom području. Sjedište Duvanjske biskupije bila je crkva sv. Ivana Krstitelja u podgrađu Roga.20 Duvanjski biskupi tijekom 14. i 15. st. najčešće su bili samo pomoćni biskupi splitskog nadbiskupa ili naslovni biskupu. U isto vrijeme Šubići su bili donatori izgradnje franjevačkog samostana sv. Ivana Krstitelja u Bistrici, podgrađu Livna, u kojem su Šubići bili kaštelani.21 Sv. Ivan Krsitelj bio je zaštit-

18 Mario PETRIĆ, Porijeklo stanovništva, u: Etnološka i folkloristička ispi-tivanja u Livanjskom polju, Glasnik Zemaljskog muzeja, Etnologija, Nova serija, XV-XVI (1960-1961), Sarajevo, 1961., 32. Autor navodi da se u Su-tivanu na otoku Braču 1719. spominje izumrla splitska obitelj Bergelić, ali njezini su članovi živjeli u Splitu još početkom 19. st., između ostalih i hr-vatski pisac Horacije Bergelić i tek su poslije njega izumrli po muškoj liniji.19 I. Jurković smatra, u skladu sa svojom postavkom, da su svi ti rodovi ogranci Čubretića, ali za takvo što ne samo da nedostaju dokazi nego i naznake.20 Ante ŠKEGRO, Na rubu opstanka. Duvanjska biskupija od utemeljenja do uključenja u Bosanski apostolski vikarijat, Hrvatski institut za povijest, Biblioteka Hrvatska povjesnica, Monografije i studije, III/23, Zagreb, 2002., 132-137, 142-143.21 Bono Mato VRDOLJAK, Franjevački samostan sv. Ive u Livnu tijekom 14. i 15. stoljeća, u: Livanjski kraj u povijesti, Split – Livno, 1994., 121. Do-

Identitet

status, broj 15, proljeće 2011. 30�

nik Šubića pa je sasvim razumljivo što su te crkve posvećene upravo tom svetcu.

Sve do 20-ih godina 14. st. područje zadinarskih krških polja politički je izravno pripadalo Hrvatskom Kraljev-stvu. Tada je prognani Stjepan II. Kotromanić srušio vlast Šubića u Bosni, preuzeo bosansko prijestolje i obnovio vlast Kotromanića (inače dinastije njemačkog porijekla s bašti-nom u Slavoniji) u Bosanskoj Banovini, i to potporom plem-stva u Bosni, vojnim uspjesima u Usori i diplomatskim ak-tivnostima u Donjim krajevima, a zatim još osvojio i Hum. Na još uvijek zagonetan način zavladao je i područjem zadi-narskih krških polja. Moguće je da je to bilo uz pomoć onog dijela domaćeg hrvatskog plemstva koji je bio protiv Šubića. Tako se 1322. spominju Mihovil(ov)ići od Livna u skupini protivnika bana Mladena II. Šubića. Došavši pod vrhovnu ili izravnu vlast bosanskih vladara taj je dio Hrvatske bio oblikovan kao nova zasebna teritorijalno-politička cje-lina s imenom Zapadne strane u sastavu Bosanske Bano-vine, kasnije Bosanskog Kraljevstva. Kao Donji krajevi, i Zapadne strane dobile su ime prema svojem položaju u od-nosu na zemlju Bosnu. Obje teritorijalno-političke organi-zacije označene su u množini iz razloga što tijekom srednjeg vijeka nisu bile čvrste i zaokružene cjeline, nego su se stalno širile ili sužavale. Širenje je uvijek išlo prema sjeveru, zapadu i jugu, dakle na nesporno hrvatsko etničko i političko po-dručje. Međutim, za razliku od hrvatskog stanovništva u Donjim krajevima, nikad ne samo plemstvo, nego i obični ljudi u Zapadnim stranama nisu u ispravama svoj zavičaj stavljali u Bosnu za što postoji niz potvrda.22

Duvno je najduže bilo u sastavu Bosanske Banovine, kasnije Bosanskog Kraljevstva. Već oko 1326. u jednoj ispravi bosanskog bana Stjepana II. među svjedocima je pot-pisan duvanjski vojvoda Bogdan, a 1348. zabilježen je banov podanik Radeta, sin Gojanov od Duvna iz sela čije bi smo ime mogli pročitati kao Radcoy.23 Ime tog srednjovjekov-nog sela očuvalo se ili u imenu starog, ali i danas aktiv-nog katoličkog groblja Radoševina na granici današnjih sela Borčana i Omolja, ili u imenu zaselka Radoši u Roš-kom polju. Radoši su prema narodnoj predaji najstariji

kument iz 1304. ne govori izravno da je Mladen II. Šubić kaštelan Livna, kako to autor tumači, nego se u njemu samo općenito navode gradovi u kojima su on i njegova braća kaštelani.22 Mladen ANČIĆ, Jajce. Portret srednjovjekovnoga grada, Muzej hrvat-skih arheoloških spomenika – Split, Scintillae Stephano Gunjaça dicatae, 2, Split, 1999., 44, 50-51.23 Mladen ANČIĆ, Putanja Klatna. Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV. stoljeću, Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Biblioteka Djela, knjiga 9, Ziral – zajednica izdanja Ranjeni la-bud, knjiga 100, Biblioteka Stećak, knjiga 2, Zadar – Mostar, 1997., 134; M. ANČIĆ, n. dj. (22), 44. Navedeni autor, koji je inače prvi objavio taj doku-ment, imao je problema s čitanjem imena tog sela, pa ga je u prvom navratu pročitao kao Redno, a u drugom ispravio čitanje u Rodcay. Ime sela očito je zapisano u iskrivljenom obliku što ne treba čuditi, jer je i samo Dumno (kako se Duvno nazivalo u srednjem vijeku) zapisano kao Dompno. S obzi-rom da su u kurzivu latinična slova a i o u sredini rečenice slična, ime sela bi se prije moglo čitati kao Radcoy.

i najrašireniji hrvatski katolički rod u Duvnu od kojega su se razgranali mnogi drugi duvanjski rodovi i nastala druga prezimena. U vrijeme sukoba između bosanskog bana Tvrtka i njegovog brata Vuka, Duvno je 1355. bio kraj u koji se ban Tvtko vratio iz Knina i kraj u kojem se tada nalazila vojska banove majke Jelene. Kada se bosanski ban Tvrtko 1357. morao u korist ugarsko-hrvatskog kralja Ludo-vika Anžuvinskog odreći dijela Huma zapadno od Neretve, Duvno je i dalje ostalo pod njegovom vlašću kao najisture-nije jugozapadno granično područje prema Hrvatskom Kra-ljevstvu. Oko 1374. došlo je u selu Kolu na Duvnu do kr-voprolića između mještana koji je izbio na političkoj osnovi zbog podijeljenosti oko vjernosti hrvatskom ili bosanskom gospodaru (vladaru). Zbog toga je Tvrtko sudionike rastje-rao i zemlju zaplijenio i selo Kolo predao usorskom plemić-kom rodu Semkovićima, a vlasništvo nad Kolom potvrdio im je 1395. bosanski kralj Dabiša.24 Od posebne je važnosti za kontinuitet naseljavanja da na Duvanjskom polju još uvijek postoji hrvatsko selo s imenom Kolo (danas pred-građe Duvna).

Situacija je bila nešto drukčija s Glamočem. Osim što je rodu Hrvatinića zbog političkog pridobivanja priznao vlast nad njihovim Donjim krajevima, bosanski ban Stjepan II. pre-pustio im je i Glamoč. Međutim, 1357. došlo je do prvog rascjepa unutar Hrvatinića, tako da je jedan dio članova ot-kazao odanost bosanskom banu Tvrtku, prešao pod juris-dikciju kralja Ludovika i predao mu svoje posjede, a među njima i Glamoč.25

Za razliku od Duvna i Glamoča, za Livno nemamo sa-svim pouzdanih dokaza da je bilo pod jurisdikcijom bo-sanskih vladara do kraja 14. st. Prigodom sastavljanja jedne isprave bosanskog bana Stjepana II. u Dubrovniku 1332., u nizu svjedoka navodi se veliki vojvoda Vladislav Galešić, a 1356. Grgur Galešić, sin Galeše od Livna, mijenja s kra-ljem Ludovikom Livno za Čavu u Slavoniji. Na osnovi toga u historiografiji se dosad zaključivalo da je Vladislav Gale-šić Grgurov otac i da je Livno u tom razdoblju bilo pod vla-šću bosanskog bana, a da je ugarsko-hrvatsku vlast obnovio kralj Ludovik. Na Livanjskom polju i danas živi hrvatski rod Galešići za koji narodna predaja inače drži da je naj-stariji.26 Na Šuičkom polju nalazi se i selo Galečić. Samo na osnovi podatka da je Vladislav Galešić bio svjedokom bana Stjepana II. ne može se sa sigurnošću zaključivati da je Livno tada bilo pod vlašću bosanskog bana. Naime, u ispravi bana Stjepana II. knezu Grguru Stipaniću (bratu kneza Hrvatina) iz 1329. poslije svjedoka od Bosne u užem smislu, navedeni su svjedoci iz drugih zemalja pod jurisdikcijom bosanskog bana, a tek zatim iz župa Neretve, Rame i Duvna, koje nisu pripadale većim teritorijalno-političkim cjelinama. Livno se ne navodi, a Duvno je zasebno, što znači da Zapadne strane još nisu bile formirane kao cjelina. Objašnjenje treba tražiti

24 M. ANČIĆ, n. dj. (23), 190-191.25 M. ANČIĆ, n. dj., (23) 133-135, 155.26 M. PETRIĆ, n. dj. (18), 31.

Identitet


u činjenici da su Galešići rod iz Buškog blata, a ono je ve-ćim dijelom kroz povijest administrativno pripadalo Duvnu i crkveno Duvanjskoj biskupiji, pa je tako vojvoda Vladislav Galešić mogao biti gospodar Duvna i vazal bosanskog bana. Da Livno tada zaista nije bilo u sastavu Bosanske Banovine svjedoči jedan pisani izvor iz 1335. prema kojem je Stjepan, sin kneza Vladislava, imao u Livnu kao svoje podanike rod Dminojevića, a Stjepan i njegov brat Tvrtko Vladislavić u to su doba bili vjerni vazali Šubića.27 Nakon što je 1356. kralj Ludovik preuzeo Bistrički grad i posjede koji su mu pripa-dali, više nije bilo stare organizacije vlasti na čelu sa župa-nom, nego su oslonac kraljevske vlasti, nakon što je u cije-lom Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu provedena upravna i vojna reforma, predstavljali kraljevski kaštelani – zapovjed-nici vojne posade smještene u kraljevskoj utvrdi. Tako je 1377. Ivaniš Mihalčić, kaštelan utvrde Bistrice u Livnu, za-jedno s kaštelanom utvrde Čačvine, podložnikom cetinskog kneza Ivaniša Nelipčića, ispod potonje utvrde opljačkao ka-ravanu bosanskih trgovaca, a 1385. bistrički je kaštelan za-jedno s kliškim onemogućio splitskog nadbiskupa u ubira-nju crkvene desetine.28 Od prezimena Mihalčić izvedeno je prezime livanjskog starosjedilačkog hrvatskog roda Mihaljevića, razgranatog u čak devet sela.29

Vrlo razgranat hrvatski katolički rod na širem dinarskom području nosi prezime Budimir, koje je izravno preuzeto iz osobnog imena. Krajem 17. st. pouzdano su naseljavali i da-nas naseljavaju sela Vir i Ričice u Imoti, koja se nalaze s južne strane Zavelima, dakle u blizini srednjovjekovnog grada Roga. Odatle su u vrijeme venecijansko-osmanskih ratova masovno izbjegli prema zapadu i na granici Imotske i Ce-tinske krajine osnovali selo Budimir, a zatim se proširili na susjedna područja. Na Livanjskom se polju pojavljuju u dru-goj polovici 18. st., u Strupniću i Grabovici, a nešto kasnije na Duvanjskom polju. Na sličan su način prije 17. st. mogli dospjeti u Vir i Ričice. Tako je 1363. zabilježen Klapac Budi-mirović iz Livna kada je u Splitu oslobodio troje sluga i po-dario im čistu slobodu sukladno rimskom načinu i običaju.30 Njegovo je prezime izvedeno iz imena Budimir. Kao zani-mljivost treba spomenuti da se u hrvatskoj redakciji Ljeto-pisa Popa Dukljanina vladar koji je organizirao sabor ispod planine Liba na Duvanjskom polju zove upravo Budimir.

Kupres se, kao područje nepoznatog administrativnog sta-tusa, prvi put spominje 1409. u jednom sporazumu potpi-sanom u Splitu između Živka Dragoje Kožulića s Kupresa i Ivaniša Milakovića, cetinskog Vlaha.31 Drugi se put Kupres spominje, opet kao područje, 1461. u povelji kojom je bo-sanski kralj Stjepan Tomašević darovao svojem stricu, knezu

27 M. ANČIĆ, n. dj. (23), 133.28 M. ANČIĆ, n. dj. (1), 24.29 M. PETRIĆ, n. dj. (18), 86.30 M. ANČIĆ, n. dj. (1), 18.31 Mladen ANČIĆ, Inventar splitskoga kancelara i javnog bilježnika Tome Colutii de Cingulo, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 47, Zagreb – Zadar, 2005., 141.

Radivoju, među mnogobrojnim posjedima i selo Prosik na Kupresu. Sela tog imena danas nema, ali se nalazilo kod istoimenog planinskog prijevoja (čije ime jasno opisuje nje-gov prirodni izgled), na mjestu današnjeg Novog Sela (čije ime opet upućuje na recentnost), koji spaja Kupreško polje s porječjem Janja. U povelji aragonskog i napuljskog kralja Alfonsa V. iz 1454. kojom se hercegu Stjepanu Vukčiću Ko-sači potvrđuju posjedi, navodi se, između općina s utvrđe-nim gradovima Rogom (u Duvnu) i Kruševcem (iznad vrela rijeke Lištice), i općinu Rilaći (civitate Rilachi) ali bez isto-imenog utvrđenog grada, koji je po svoj prilici obuhvaćao Rilićko polje i današnje selo Rilić kao izdvojeni dio Kupreš-kog polja.32 Administrativno središte Kupresa mogao je biti srednjovjekovni utvrđeni grad na vrelu rječice Šuice, kojeg narod danas zove Stržanj, između Šuičkog i Rilićkog polja.

Grahovo polje u srednjem se vijeku nalazilo između Knin-ske, Psetske i Hlivanjske županije. Grahovo se kao admini-strativno područje (nepoznatog statusa) prvi put spominje 1384. u jednoj bilježničkoj ispravi u Zadru, a drugi put 1453. vjerojatno kao mjesto kada je na izučavanje slikarskog obrta kod majstora Dujma stupio Stipan iz Grahova kojeg je u Split doveo njegov otac Dragić Medošević.33 Iznad današnjeg gra-dića Grahova i danas je očuvan manji srednjovjekovni utvr-đeni grad s imenom Gradac, čiji oblik upućuje na nastanak do 14. st., a ispod njega se nalazila srednjovjekovna crkva.34 Međutim, na crkvenom saboru u Splitu 1185. odlučeno je da kninski biskup ima sjedište u Kninu i crkvene župe (pa-rohije) Knin, Polje, Vrhriku (današnja Vrlika) i Pset. To jasno govori da je Grahovo tada moralo ulaziti u sastav ili Kninske ili Psetske županije, odnosno ili Kninske ili Psetske crkvene župe. Prema mnogobrojnim raspoloživim srednjovjekovnim pisanim izvorima Grahovo se nije nalazilo u Kninskoj župa-niji, ali se ne spominje ni u Psetskoj, s tim da treba naglasiti da su pisani izvori za nju znatno rjeđi.35 S obzirom da je u sa-stav Psetske županije ulazio obližnji Unac, moguće je da je to bio slučaj i s Grahovim poljem. Psetska županija nije nikad bila u sastavu Donjih krajeva ili Zapadnih strana, odnosno unutar Bosanske Banovine, kasnije Bosanskog Kraljevstva,36 a Turci Osmanlije tu su županiju, pa tako i Grahovo, osvojili tek oko 1522. kada i Knin.

32 Ante MILOŠEVIĆ, Stećci i Vlasi, Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode, 2, Split, 1991.33 M. ANČIĆ, n. dj. (22), 19 (bilj. 43), 132 (bilj. 288).34 Irma ČREMOŠNIK, Dva srednjevjekovna grada u okolici Grahova, Gla-snik Zemaljskog muzeja, Nova serija, VIII, Sarajevo, 1953., 349-351. Au-torica smatra da postoji još jedan srednjovjekovni utvrđeni grad u nepo-srednoj blizini na nalazištu Gradini, a kojem nije poznato srednjovjekovno ime. Međutim, prema debljini bedema i ranijim nalazima (posebno novca) prije će biti riječ o utvrdi iz kasnog antičkog doba, a prema predaji stanov-ništva tog kraja tu je bila osmanska utvrda uništena tijekom ustanka 1875. – 1878.35 Vjekoslav KLAIĆ, Županija Pset (Pesenta) i pleme Kolunić, Vjesnik Hr-vatskog arheološkoga društva, XV, Zagreb, 1928., 1-12.36 Samo je jedno kraće vrijeme Juraj Vojsalić Hrvatinić držao grad Visuć u Uncu i odbio plaćati crkveni porez kninskom biskupu zbog čega je bio isključen iz Katoličke crkve. Vidi: M. ANČIĆ, n. dj. (22), 72-74, 151-154 (prijepisi dokumenata).

Identitet


Krajem 14. i početkom 15. st. došlo je do krupnih političkih promjena u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu s odrazom na područje zadinarskih krških polja. Poslije smrti kralja Ludo-vika 1382. i urote koja je završila ubojstvom Karla Dračkog kao nasljednika prijestolja, došlo je do borbe za ugarsko i hrvatsko prijestolje između Ladislava Napuljskog, sina ubi-jenog Karla, i Sigismunda Luksemburškog, zaručnika i su-pruga Ludovikove kćerke Marije. To je dovelo do dugogo-dišnjeg unutarnjeg rata u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu u što je bilo upleteno i Bosansko Kraljevstvo. Nemirno vri-jeme i nestabilne političke prilike omogućile su uspon bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića (po majci Jeleni potomka hrvatske dinastije Šubića) koji je, koristeći se pobunom hrvatskog plemstva protiv Sigismunda, na-kratko zavladao velikim dijelom južne Hrvatske, pa tako i Livnom, i svojoj dugačkoj kraljevskoj tituli dodao još Hrvatsku i Dalmaciju. Međutim, vrlo brzo poslije Tvrtkove smrti 1391., Sigismund je natjerao novog bosanskog kralja Dabišu da se odrekne novih stečevina u Hrvatskoj. Poslije Tvrtkove smrti 1391. najmoćnija osoba u Bosanskom i Hr-vatskom Kraljevstvu bio je njegov bratić Hrvoje Vukčić Hr-vatinić (po majci Kataleni potomak bosanske dinastije Ko-tromanića), bosanski vojvoda i gospodar Donjih krajeva. Još 1385. proširio je vlast nad Glamočem, a kao vazal Ladislava Napuljskog i zet hrvatskog velikaša i cetinskog kneza Ivana Nelipca zavladao je velikim dijelom Hrvatskog Kraljevstva između rijeke Save i srednjeg dijela istočne Jadranske obale i dobio titulu hercega splitskoga. Njegov brat Vuk bio je jedno vrijeme hrvatski ban. Hrvoje je kao istovremeno hrvatski i bosanski velikodostojnik odlučivao tko će biti na bosan-skom prijestolju i utjecao na političke prilike u Hrvatskom Kraljevstvu.

Bosanski kralj Ostoja je 1400. darovao vojvodi Hrvoju i nje-govom sinu Balši, a u ime svojeg seniora Ladislava Napulj-skog, koji je za svu trojicu bio legitimni ugarsko-hrvatski kralj, posjede u Hlivanjskoj županiji koji su dotad pripadali ugarsko-hrvatskim kraljevima. Kao svjedoci su zabilježeni pripadnici plemenitih Hlivnjana po mjestima u kojima su ži-vjeli: Vlatko Rajčić iz Bistrice (i danas ime rijeke koja izvire u Livnu, u srednjem vijeku drugo ime grada), Galup od Vrda (istoimeno selo postojalo je na Livanjskom polju do 18. st., a danas to ime nosi stočarsko selo na planini Dinari, pa je mo-gući nasljednik), Blatko Klaščić iz Dobrog (i danas selo ne-promijenjenog imena), Vučihna Mratinović iz Miša (i danas selo nepromijenjenog imena), Prjedislav iz Vražeraka (danas Vržerala), Ugrjen iz Zabrdja, Dragoš, Stojemar i Juraj Sučičić iz Oriebrusa (danas Orgus), Utih Jarčić iz Grebaca (danas predjel između Priluke i Prispa), Cvitimir iz Kablića (i danas selo nepromijenjenog imena, samo podijeljeno na Velike i Male), Vojin iz Bistrice i Skorovoj iz Vrbovika (danas predjel između Potočana i Zagoričana37). U osam mjesta Hrvoju i Balši pripalo je dvije trećine trećinskog udjela odreknućem

37 Na prethistorijskoj gradini kod vrela Vrbovika vide se temelji manje srednjovjekovne utvrde u kojoj su vjerojatno stolovali gospodari tog po-sjeda. Vidi: A. BENAC, n. dj. (11), 103-104.

Galešića i Bubanjića (jer su s ugarsko-hrvatskim kraljevima ranije zamjenili posjede u Hlivanjskoj županiji za one u Po-unju), osim petine u tom dvotrećinskom udjelu koja je pri-padala djeci Jurja Rupara ili Ruparićima, dok je jedna trećina trećinskog udjela ostala Voihnićima. Osim sela ili podgrađa Bistrice to su sljedeća sela: Zagoreče (danas Zagoričani), Ture (danas malo polje Turani između Mejdana, Potkraja i Grgurića), Smrče (danas Smričani), Trebići (danas Tribić), Vrtci, Kokošjeglavci i Okuzlići. Hrvoju i Balši u potpunosti su, odnosno s cjelokupnim prihodom, pripali grad, koji se na jednom mjestu navodi kao Bistrički a na drugom kao Hli-vanjski, i sela od zapada (zapisano je od zavoda, a zahod je staroslavenska riječ za zapad): Vrde (već navedeno), Lišćane (danas Lištane), Zabukovije, Sanković (danas Sajković), Mli-jane, Rujane (i danas selo nepromijenjenog imena, samo po-dijeljeno na Gornje i Donje), Lučnić (danas Lusnić), Čihović i sva Vrhovina hlivanjska (livanjske planine). U znanstvenoj se literaturi38 nije obratila pozornost da su sela podijeljena u dvije skupine prema udjelu Hrvoja i Balše ujedno, sudeći prema očuvanim imenima, podijeljena i geografski. Prva se skupina nalazi u gornjem Livanjskom, a druga u donjem Li-vanjskom polju. Hrvoje i Balša nisu dobili posjede u Buškom blatu, iako se navode svjedoci iz Miša i Vržerala, a grad Hum, koji je u to doba postojao, u povelji se uopće ne navodi. To znači da ni Zabukovije ne može biti današnja Bukova Gora u Buškom blatu, nego selo u donjem Livanjskom polju i to ispod Dinare gdje ima bukove šume. U popisu Kliškog san-džaka iz 1550. navodi se selo Zabukovije u vlasništvu Čapra-zli-bega što jasno govori da su to današnje Čaprazlije. Isto tako, Čihović bi moglo biti selo koje je u osmansko doba pre-imenovano u Čelebić po nekom agi Čelebiji. U povelji se na-glašava da Hrvoju i Balši ne pripadaju posjedi braće Stipana i Andrijaša Dobrinovića i njihovog strica Jurja, odnosno nji-hovih nasljednika, ali se ti posjedi ne navode poimenično. Ime tog roda, odnosno prezime, vjerojatno je vezano uz selo Dobro. Od nabrojanih sela u toj povelji i danas postoji 14 s istim i sličnim imenom, a još četiri imena sela danas nose predjeli ili rijeka. Od nabrojanih prezimena i danas postoje Sučići kao jedan od najstarijih livanjskih hrvatskih ro-dova raširen u čak devet sela, a narodna predaja ogranka koji živi u Lusniću kaže da su se oni prije zvali Sučičić i da su nekad živjeli u Orgusu, odnosno upravo tamo gdje se prvi put spominju u navedenoj povelji.39 Rod Rajčića, koji je živio u gradu Livnu, poslije turskog osmanskog osva-janja prešao je na islam i preveo svoje prezime u turski Fir-devs (što znači raj) od čega je nastalo Firdus, a dio starog grada u kojem su živjeli i danas se zove Rajčevac. Firdusi su bili begovski rod koji je dao više osmanskih dužnosnika, a u Livnu su živjeli i vladali do austrougarske okupacije kada su se posljednji muški potomci odselili u Istanbul.40

38 Najnovije znanstvene analize te povelje: M. ANČIĆ, n. dj. (1), 12-14, 26; I. JURKOVIĆ, n. dj. (1), 37-38, 42-43, 47.39 M. PETRIĆ, n. dj. (18), 32, 88.40 Hajrudin ĆURIĆ, Posljednji livanjski kapetan Ibrahim-beg II Firdus, Glasnik Zemaljskog muzeja, Istorija i etnografija, Nova serija, XII, Sarajevo, 1957., 97-100, 114.

Identitet


Bosanski kralj Ostoja vratio je 1404. vojvodi Pavlu Klešiću, koji je bio u srodstvu s vladarskom dinastijom Kotroma-nića, oduzete posjede, a među njima i Duvno i Glamoč, dok se Livno ne navodi. To nije ništa neobično, jer je Livno bilo u posjedu Hrvoja Vukčića Hrvatinića, ali i pripadnika roda Čubranića. Tako su 1402. Vuk Stipčić od Livna i Vuk Vladislavić od Vrhrike, obojica pripadnici roda Čubranića, međusobno potvrdili prava na udio u posjedima u Hlivanj-skoj županiji i Vrličkom distriktu Kninske županije. U toj se ispravi navode sela Dobrosin, Bužanin, Kopčić, Palčišće te Gornje i Donje Zabukovije, za koja se zaključuje da su li-vanjska.41 Među njima je samo Zabukovije navedeno u pret-hodnoj ispravi, ali bez podjele na Gornje i Donje. Bužanin je kao livanjsko selo potvrđen u nešto kasnijem izvoru, a kao mikrotoponim i danas postoji iznad Golinjeva i imenom je vezan za Buško blato. Dobrosin bi moglo biti livanjsko selo Dobro samo zbog sličnosti imena.42 Međutim, u Uskoplju i danas postoje hrvatska katolička sela Dobrošin i Paloč (za-bilježena s tim imenima tijekom biskupskih obilazaka u 18. st.), a u Rami selo Kopčić, a moguće je da su Čubranići imali posjede izvan Livna i Vrhrike, odnosno da ta tri sela nisu livanjska. Ime potonjeg sela očuvano je u prezimenu duvanj-ske i ramske begovske obitelji Kopčića.43 Te podudarnosti i smještaj Gornjeg i Donjeg Zabukovija u donje Livanjsko po-lje, upozoravaju da je brzoplet zaključak da su navedena sela bila skoncentrirana u istočnom dijelu tog polja, sjeverno od Buškog blata u smjeru Livna.44

Spomen u srednjovjekovnim pisanim izvorima čak 15 sela (uključujući Podhum kao naselje ispod grada Huma) na Livanjskom polju, koja i danas postoje s istim ili slič-nim imenima, uz još barem pet očuvanih u imenima predjela, kao i tri najstarija danas postojeća hrvatska li-vanjska roda nepobitan su dokaz izravnog kontinuiteta jednog dijela hrvatskog stanovništva na tom području od srednjeg vijeka do danas.

U znanstvenoj i publicističkoj literaturi često se navodi da se u kasnom srednjem vijeku područje velikih zadi-narskih krških polja zvalo Tropolje ili Završje. To je sa-svim pogrešno ili neispravno, jer to područje čine četiri

41 I. JURKOVIĆ, n. dj. (1), 57-58.42 Iz istog je razloga M. Ančić vezao podatak o boravku trgovaca iz Do-branja (de Dobrane) u Splitu za livanjsko selo Dobro i naslutio da su ti tr-govci znak da se u tom selu razvilo malo privredno središte – trg. Vidi: M. ANČIĆ, n. dj. (1), 15. Međutim, taj se podatak odnosi na selo Dobranje na krajnjem zapadu Imotske krajine.43 Za muslimansku begovsku obitelj Kopčiće (koja je upravljala Ramom, Duvnom, Kupresom i Uskopljem) postoji narodna predaja da su bili sta-rosjedioci u Rami prije turskog osmanskog osvajanja. Pisali su slavenskim jezikom i zapadnom ćirilicom, bili jako tolerantni prema hrvatskom kato-ličkom stanovništvu u Duvnu i susretljivi prema katoličkim biskupima koji su obilazili to područje. Prema narodnoj predaji u Rami je u osmansko doba postojao rod Kopčić-Grabovac u kojem je jedan brat prešao na islam i po-stao beg Kopčić, a drugi je ostao katolik i zadržao prezime Grabovac. U selu Kopčiću u Rami, sve do njegovog nedavnog potapanja u akumulacijsko je-zero, živio je istoimeni razgranati muslimanski rod u kojem su neke obitelji imale posjede na Duvanjskom polju.44 I. JURKOVIĆ, n. dj. (1), 58 (bilj. 181).

polja međusobno razdvojena planinama, a ne tri među-sobno spojena polja na što upućuje ime Tropolje. Po-grešno je i objašnjenje da se Kupreško polje zvalo Vrho-vina, pa da su se Livanjsko, Duvanjsko i Glamočko polje onda zbog toga zvali Tropolje, a svi zajedno Završje. Tro-polje se u pojedinim srednjovjekovnim izvorima spominje zajedno s Livnom, ali neovisno o njemu, a na Tropolju je u srednjem vijeku bilo sjedište hrvatskog, kasnije kninskog biskupa, što znači da je riječ o Kninskom, Petrovom i Ko-sovu polju. Isto tako, Vrhovine su u srednjem vijeku dosta čest naziv za pojedine planinske predjele (pa su tako posto-jale i livanjske Vrhovine, navedene u povelji kralja Ostoje iz 1400.), a Bosansko Završje predstavljalo je područje s kojim se na sjeveru Bosansko Kraljevstvo završavalo, a to je po-dručje Usore i Soli što se jasno vidi iz popisa istih svjedoka koji se na jednom mjestu navode kao svjedoci od Usore i Soli, a na drugom kao svjedoci od Bosanskog Završja.45

Tijekom 15. st. politička se situacija počela ubrzano mijenjati na širem prostoru što je posebno imalo odraza na zadinarska krška polja. Ne mogavši stupiti na ugarsko i hrvatsko prije-stolje, Ladislav Napuljski prodao je dalmatinske gradove i svoje pravo na hrvatsku obalu Venecijanskoj Republici. Tada hrvatski gradovi između Krke i Neretve ostaju stiješnjeni iz-među Venecijanske Republike i Bosanskog Kraljevstva. Nje-mačko-rimski car i ugarsko-hrvatski kralj Sigismund želio se okruniti i bosanskom krunom i na taj način podrediti Bo-sansko Kraljevstvo i vratiti hrvatsku obalu zaposjednutu od Venecije. Zbog toga je ušao u rat s Bosanskim Kraljevstvom i Venecijanskom Republikom.

Livanjski plemić Ivan Čubretić ratovao je 1430. protiv Ve-necijanaca oko Omiša, a po nalogu cara i kralja Sigismunda, zajedno s drugim njegovim podanicima, u vrijeme kada je bosanski kralj s Venecijom imao izrazito prijateljske odnose. Dakle, sve do 1430. Livno je pouzdano bilo u sastavu Hr-vatskog Kraljevstva. Prvi pouzdan znak da Livno nije pod vlašću ugarsko-hrvatskog kralja jest dekret o obrani Ugar-skog i Hrvatskog Kraljevstva, pripreman i pisan 1432. ili 1433., u kojem se Livno s Bistričkim gradom predstavlja kao područje koje je pod okupacijom bosanskog kralja.46

Tijekom 15. st. velikaški rod Kosače iz svoje je postojbine, koja se nalazila na području između Goražda i Foče u gor-njem Podrinju, uzastopno širio svoju vlast prema jugu i za-vladao Bosanskim zagorjem i Humom, ali i pojedinim jugo-istočnim krajevima Hrvatskog Kraljevstva i jugozapadnim krajevima raspadnutog Srpskog Carstva. Kako je gornje Podrinje sve do kraja 14. st. izvorno pripadalo Srbiji, a poslije raspada Srpskog Carstva priključeno Bosan-

45 Miloš BLAGOJEVIĆ, Bosansko Završje, Zbornik Filozofskog fakulteta, XIV-1, Spomenica Franje Barišića, Beograd, 1979., 129-144 (ćirilica). Auto-rovi zaključci u osnovi su točni, osim što je Usoru i Soli tretirao kao srednjo-vjekovne župe, a ne veće teritorijalno-političke cjeline ili zemlje. Isto tako, navođenje kneza Pavla Hrvatinića kao svjedoka od Završja upućuje da su i Donji krajevi bili svrstani pod Završje, a ne samo župa Zemljanik čiji je on bio izravni gospodar.46 M. ANČIĆ, n. dj. (1), 25-26.

Identitet


skom Kraljevstvu i oblikovano kao nova (kratkotrajna) teritorijalno-politička cjelina s imenom Podrinje, može se s dosta sigurnosti zaključiti da su Kosače bile srpski plemićki rod u etničkom i bosanski u političkom smislu. Dakle, slično Hrvatinićima u Donjim krajevima. Najistaknu-tiji i najmoćniji pripadnik roda Kosača bio je Stjepan (Stefan, Stevan, Stipan, Šćepan – ovisno o dijalektu heterogenog sta-novništva na području kojim je vladao) Vukčić Kosača i nje-govo je kneževstvo sve više počelo funkcionirati kao gotovo samostalan politički organizam u odnosu na Bosansko Kra-ljevstvo. Ugledavši se na Hrvoja Vukčića Hrvatinića (s kojim je bio i u obiteljskoj vezi, jer su dvije Hrvojeve nećakinje bile udate za njegove stričeve) koji je nosio i titulu hercega split-skog, Stjepan Kosača je 1448. sam sebe proglasio “hercegom humskim i primorskim”, ali se vrlo brzo počeo nazivati “her-cegom od svetog Save” (na latinskoj transkripciji Sabe), po-zivajući se na grob srpskog pravoslavnog svetca koji se na-lazio na području kojim je on vladao. Njegova je moć toliko ojačala da nije priznavao vrhovnu vlast bosanskih kraljeva dinastije Kotromanića, posebno kralja Stjepana Tomaša iako je hercegova kćerka Katarina bila udata upravo za tog kra-lja. Čak je pokušao osvojiti i Dubrovnik, a poslije neuspjeha utemeljio je, na mjestu već postojeće luke, novi primorski grad kojem je dao znakovito ime Novi, a po herceškoj tituli prozvanim Herceg-Novi. Područje kojim je vladao herceg Stjepan Kosača bilo je neusporedivo veće od Humske ze-mlje i oni se ne mogu i ne smiju izjednačavati. Tom su području tek Turci Osmanlije dali ime Hercegovina i to prije nego što su ga počeli postupno osvajati i pretvarati ga u svoju teritorijalno-administrativnu cjelinu.

Vlast hercega Stjepana jednog se trenutka proširila i na za-dinarska krška polja. Tako je Duvno s gradom Rogom potvr-đeno kao njegov posjed u poveljama izdanima 1444., 1448. i 1454., a potonje godine izgleda i Rilić na Kupresu.47 Iz raspo-loživih pisanih izvora znamo da se grad Bistrica ili Livno na-lazilo 1433. i 1436. pod vlašću bosanskog kralja Tvrtka II., a 1444., 1449. i 1456. bosanskog kralja Stjepana Tomaša.48 Pod vlast hercega Stjepana Kosače grad Bistrica ili Livno došlo je tek 1463. poslije turskog osmanskog uništenja Bosanskog Kraljevstva.49 Kao nekad Duvno, tako je Livno između 1432. i 1463. bilo najisturenije jugozapadno granično područje pod vlašću bosanskih kraljeva, a njegova je važnost bila uvjetovana neprijateljskim ili ratnim odnosom hercega Stje-pana i prema bosanskom kralju Stjepanu Tomašu i prema Dubrovniku, koji nisu imali neposredni dodir, a već je put dubrovačkih trgovaca prema Bosni preko Livna bio jako za-

47 Marko VEGO, Tri povelje o posjedima hercega Stjepana Vukčića Ko-sače, Most, 19-20, Mostar, 1978., 123-142.48 Prijepisi izvora doneseni u: V. KLAIĆ, n. dj. (1), 18-19, 23.49 M. Vego je zaključio, suprotno Mihailu Diniću, da se Bistrica u pove-ljama kojima se potvrđuju posjedi hercega Stjepana Kosače odnosi na Bi-strički grad ili Livno. Usporedi: M. VEGO, n. dj. (47), 130. U povelji iz 1444. navodi se Ostraviza Vbistrizi castello conlo contato, u povelji iz 1448. samo castrum Ostrowitz, a u onoj iz 1454. civitate Bistrichi cum castris et perti-nentiis suis; civitate Ostrviza cum pertinentiis suis. Prema prostornom re-doslijedu nabrajanja posjeda jasno se vidi da je riječ o utvrđenom srednjo-vjekovnom gradu Ostrovici u župi Bistrici u gornjem Podrinju.

obilazan. Turci nisu uspjeli zadržati osvojeni grad Livno i on je, sigurno s cijelom župom, pripojen Hercegovoj zemlji, a izravnu vlast nad njim do 1466. imao je sin hercega Stjepana, Vladislav Hercegović, a od te godine do drugog osmanskog osvajanja oko 1482. Vladislavljev vjerni vazal Ivaniš Vlatko-vić, inače humski knez.

***

U kasnom srednjem vijeku došlo je i do prve veće demograf-ske i etničke promjene na području zadinarskih krških polja. Iz donjeg Podunavlja i dubina Balkanskog poluotoka na po-dručje između rijeke Save i Jadranskog mora u valovima su se postupno i masovno doseljavali stočarski Vlasi, odnosno stanovništvo romanskog ili drugog neslavenskog porijekla. Oni su se kao nomadski stočari s velikim stadima, najamni ratnici i karavanski prijevoznici naglo obogatili u novoj sre-dini što je i dovelo do pojave snobovskog mentaliteta s odra-zom u izradi njihovih monumentalnih kamenih nadgrobnih spomenika ili tzv. stećaka, često bogato ukrašenih. Groblja sa stećcima jako su česta na zadinarskim krškim poljima, a posebno na Kupresu i Blidinju,50 dakle na području koje je idealno za ljetnu ispašu, odnosno na području za koje ne-mamo dokaze (intenzivnog) naseljavanja u prethodnim sto-ljećima srednjeg vijeka.

Prva pojava Vlaha u srednjovjekovnoj Hrvatskoj datira u 1322. kada ih je hrvatski ban Mladen II. Šubić angažirao u bitci kod mjesta Blisko (za koje u znanosti još nije raščišćeno je li to Bisko u zaleđu Splita ili Blizna u zaleđu Trogira). S ob-zirom da su Šubići u to doba bili gospodari i Huma, u kojem su Vlasi već bili naseljeni duže od jednog stoljeća, to upućuje na ishodište njihovih migracija i na područje zadinarskih krških polja. Upravo se u kontekstu naseljavanja Vlaha Ku-pres prvi put i spominje. U nekim grobovima ispod stećaka, a posebno na Kupreškom, Glamočkom i Livanjskom polju, pokojnici su pokopani sa željeznim mačevima, kada je u Eu-ropi običaj pokopavanja s oružjem, zbog intenzivne kristija-nizacije, već stoljećima bio napušten, što je još jedna potvrda njihove pripadnosti novodoseljenima Vlasima.51 Kako su se Vlasi postupno stabilizirali na novom području i počeli inte-grirati u novo društvo, jasno je da su franjevci imali zadatak prevesti ih na katoličanstvo.

Franjevački samostan sv. Ivana Krstitelja u Bistrici ili Livnu sasvim je sigurno postojao već početkom 14. st., odnosno prije organiziranog franjevačkog djelovanja u susjednoj Bosni. To znači da je bio izgrađen za vladavine

50 Šefik BEŠLAGIĆ, Kupres. Srednjevjekovni nadgrobni spomenici, Srednjevjekovni spomenici Bosne i Hercegovine, 5, Sarajevo, 1954.; Šefik BEŠLAGIĆ, Stećci Duvanjskog polja, Starinar, VII-VIII (1956-1957), Beo-grad, 1958., 375-396 (ćirilica); Šefik BEŠLAGIĆ, Stećci na Blidinju, Jugo-slavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1959.; Anđelko ZELE-NIKA, Stećci livanjskog područja, u: Livanjski kraj u povijesti, Livno – Split, 1994., 89-100; Goran SIMONOVIĆ, Srednjovjekovni period, u: Glamoč kroz vijekove, Banja Luka, 2008., 110-123 (ćirilica).51 Mirsad SIJARIĆ, Mačevi 10. – 15. st. iz Bosne i Hercegovine, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2004., 96-97.

Identitet


hrvatskih banova Šubića-Bribirskih na što, uostalom, upućuje i posveta samostana sv. Ivanu Krstitelju, za-štitniku te dinastije. Samostan je tada mogao biti samo u sastavu slavenske franjevačke provincije sv. Serafina, osnovane oko 1232., koja je obuhvaćala Hrvatsku, odno-sno u sastavu splitsko-zadarske vikarije kao jedne od če-tiri u toj provinciji. S obzirom da je već 1288. zabranjeno osnivanje novih provincija franjevačkog reda bez izričite dozvole Svete Stolice, novoosnovane franjevačke zajednice imale su status vikarije i bile potpunu neovisne o bilo kojoj provinciji. Tako je 1339/40. osnovana Bosanska franjevačka vikarija koja je obuhvaćala znatno šire područje od Bosan-ske Banovine, a sastojala se od sedam kustodija. Jedna od njih bila je Dulminska (Duvanjska) kustodija u čiji su sastav, prema popisu fra Bartola Pisanskog iz 1367., ulazili samo-stani u Stonu, Novom na Neretvi (kod današnje Čapljine), u Imoti, Cetini (podgrađu Sinja), Bistrici (podgrađu Livna) i Glamoču. U drugom izvoru navodi se fra Filip od Mletaka (Venecije) kao kustos Dulminske kustodije sa sjedištem u Sinju.52 Zašto se vikarija zvala Dulminska (Duvanjska), a u Duvnu tijekom 14. st. nije postojao franjevački samostan53 koji bi bio njezino sjedište, ostaje do daljnjega zagonetka. Moguće je da je od kraja 14. st., od kada su franjevci postav-ljani za duvanjske biskupe, sjedište kustodije također bilo u podgrađu Roga.

***

Nakon što su munjevitom brzinom osvojili i uništili Bosan-sko Kraljevstvo 1463., Turci Osmanlije su uspjeli zadržati samo jedan njegov dio, i to zemlju Bosnu u užem smislu koju su uključili u Rumelijski pašaluk (koji je dobio ime po tur-skom nazivu za Bizant) i organizirali kao Bosanski sandžak. U protunapadu na Turke koji je vodio ugarsko-hrvatski kralj Matijaš Korvin, herceg Stjepan Kosača i njegovi sinovi i va-zali uspjeli su osloboditi sve svoje posjede i još ih proširiti između ostalog na Livno, Ramu i Uskoplje. Krajem 1463. kralj Matijaš Korvin darovao je Livno hercegovom sinu Vla-dislavu, koji njime izravno vlada do 1466. Od potonje go-dine Livnom vlada, kao Vladislavljev vazal, Ivaniš Vlatković, inače knez Humske zemlje.54

Papa Pavao II. u svojoj buli Sacrae religionis iz 1469. na-vodi da je franjevački samostan Bistrica u Livnu obnovljen i uvršten u sigurnije samostane od osmanskih napada na području Bosanske vikarije. Međutim, iste se godine utvr-

52 Dokument objavljen u: M. ANČIĆ, Na rubu zapada. Tri stoljeća sred-njovjekovne Bosne, 260.53 Kroz znanstvenu i znanstvenopopularnu literaturu provlači se zaklju-čak da se samostan imenom Betuzae u popisu fra Bartola Pizanskog odnosi na Blažuj na Duvanjskom polju, iako zbog osnovnih konsonanti nije slično imenu Blažuj. Međutim, to je samo pogrešno zapisano ime samostana Bi-strice u podgrađu Livna, Za ispravku vidi: B. M. VRDOLJAK, n. dj. (21), 118 (bilj. 31). Međutim, isti autor ne objašnjava zašto se u oporuci Andrije Pervošija, također iz 1367., franjevački samostan u Bistrici navodi dva puta – s tim imenom i imenom Livno (Cleune).54 Sima M. ĆIRKOVIĆ, Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba, Srpska akademija nauka i umetnosti, Posebna izdanja, knjiga CCCLXXVI, Odeljenje društvenih nauka, knjiga 48, Beograd, 1964., 225, 258 (ćirilica).

đeni grad Hum u Buškom blatu već nalazio u osmanskim rukama.55 Taj podatak potvrđuje i osmanski popis između 1470. i 1476. u kojem se u tek osnovanoj nahiji Hlivno na-vodi 14 sela i posjeda, a među njima i četiri sela s današ-njim imenom: Bila, Miši i Podhum te Vučić kako se do 18. st. zvalo selo Golinjevo, a i danas zove jedan njegov zaselak. Još se mogu odrediti Rešetar kao odavno napušteno selo Re-šetarica blizu Podgradine, Idražani kao selo Držan(l)ije, Bu-žani kao Bužanin (spominje se i 1402.) iznad Golinjeva, dok bi Orla moglo biti selo na visoravni Orlovači jugoistočno od grada Livna, ali i (vjerojatnije) brdo Orlovača iznad Goli-njeva.56 Već iz imena sela može se vidjeti da u popisu nedo-staju ona u središnjem ili užem dijelu Livanjskog polja, a da su zastupljena sela uglavnom u Buškom blatu ili na području brda Tribnja, na čijem je izdvojenom obronku i sam grad Hum, kao što su to Bila i Držanlije (potonje selo izvorno se nalazi na lijevoj obali rijeke Sturbe i tek su mu u 19. st. pri-ključeni Golubić, Karjani i Trčić na desnoj obali). To upu-ćuje da su Turci osnovali hlivanjsku nahiju prije nego što su uopće osvojili grad Livno i cijelo Livanjsko polje, a s obzirom da su držali Bilu i Držanlije trenutna je granica dopirala do jednog dijela Sturbe.

Turci su 1470. iz Bosanskog sandžaka izdvojili vilajet Her-sek (Hercegovu zemlju) i uzdigli ga u zaseban Hercegovački sandžak u koji su postupno uključivani osvojeni posjedi her-cega Stjepana Kosače, a teritorijalno su ga zaokružili do kraja 15. st. Najkasnije 1477. osvojen je grad Rog i župa Duvno te osnovana nahija Duvno koja je ušla u sastav Hercegovač-kog sandžaka. Do 1482. Turci su osvojili svu Hercegovu zemlju, a među njima i grad Livno. Te je godine umro ili poginuo i knez Ivaniš Vlatković, gospodar Livna koji je prethodno izgubio sve posjede u Humskoj zemlji. Još 1479. grad Livno je morao biti u hrvatskim rukama, jer je u njega uvezeno renesansno brončano zvono koje na sebi ima tu godinu, a koje je prema tradiciji bilo na zvoniku neke sred-njovjekovne crkve da bi kasnije bilo preneseno na osmansku sahat-kulu.57 Prilikom drugog osvajanja Livna, Turci su po drugi put sasvim uništili franjevački samostan sv. Ivana Kr-stitelja. Dakle, Turci su prvi put osvojili Livno kao poli-tički dio Bosne, a drugi put kao dio Hercegove zemlje, za Turke Hercegovine. Usprkos tome, Livno nije uključeno u Hercegovački sandžak nego u vilajet Kiral (Kraljeva ze-mlja) u Bosanskom sandžaku, sigurno iz razloga što je uoči prvog turskog osvajanja bilo pod izravnom vlašću bosanskih kraljeva.

55 Hazim ŠABANOVIĆ, Bosanski pašaluk, “Svjetlost”, Sarajevo, 1982. (prvi put u: Djela Naučnog društva Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1959.), 120, 127.56 M. PETRIĆ, n. dj. (18), 32-33. Osim tih sela, koja autor nije znao odre-diti, u tom se popisu još spominju mjesta koja u prijevodu s turskog jezika glase Banić (ili Bajnić), Črčine (ili Čerčine), Karajigit(?), Rakovice, Šušić (ili Šošić) i Zabrada, a ona se danas ne mogu odrediti. Selo Vučić, koje se pod tim imenom spominje i u kasnijim stoljećima, nije prepoznao u imenu sela koje je slobodnije pročitano kao Večuć ili Večoć.57 Mihovil MANDIĆ, Gradine, gromile i druge starine u okolici Livna, Glasnik Zemaljskog muzeja, XLVII, Sarajevo, 1935., 14-15, t. II: 1; Cvito FI-SKOVIĆ, Zvono iz 15. stoljeća u Livnu, Hercegovina, Časopis za kulturno i istorijsko nasljeđe, 5, Mostar, 1986., 23-29.

Identitet


Za osmansko osvajanje Livna inače su vezane dvije narodne predaje. Livanjski starosjedilački rod Sučići, odnosno onaj njegov ogranak koji živi u selu Grborezima, pripovijeda slje-deće: Kada su Turci osvojili Bosnu, knez Miroslav Sučić s bratom Vatroslavom dade otpor Turcima u Orguzu. Turci ih pobijede, a oni pobjegnu u Dalmaciju. Poslije se jedan od braće povrati i od njega potječu svi Sučići na Livanjskom po-lju.58 Uz livanjski starosjedilački hrvatski rod Marjano-vića-Tadića vezana je sljedeća predaja: Svi kršćani iz grada Livna razbježali su se pred Turcima, osim jedne babe i dvoje djece – sinova Tade Marjanovića, po ocu prozvanima Ta-dići. Ta je baba pokazala Turcima gdje je vrelo Milošnik koje su kršćani zatrpali prije napuštanja Livna. Zbog te su usluge Marjanovići-Tadići bili oslobođeni plaćanja harača.59 Vjero-dostojnost predaje da su Marjanovići-Tadići nečim zadužili Turke i imali povlastice kod njih potvrđuje činjenica da su oni bili jedini katolički rod koji je tijekom cijele osmanske vladavine živio u gradu Livnu ili predgrađu, gdje su u musli-manskom okruženju imali veliku kamenu kuću i trgovine te bili najbogatiji Hrvati u livanjskom kraju.

Turci nisu osvojili zadinarska krška polja u jednom te istom pohodu ili u kratkom razdoblju, nego su Glamoč osvojili tek oko 1515. a Grahovo oko 1522., što znači da je i pritisak na njih trajao duže i bio veći nego na Duvno, Kupres i Livno koji su osvojeni nekoliko desetljeća ranije. To je sigurno iscrpilo zatečeno hrvatsko katoličko stanovništvo u Glamoču i Gra-hovu, koje ionako u to doba nije moglo biti mnogobrojno, do mjere koja ih je prisilila da kolektivno i trajno napuste svoj zavičaj, kao što je to bio slučaj s donjim porječjem Vr-basa te cijelim porječjem Sane i Une.

Bosanska franjevačka vikarija je 1514. podijeljena na dvije vikarije – Bosnu Srebrenu u sastavu Osmanskog Carstva i Bosnu Hrvatsku u slobodnom dijelu Hrvatskog Kraljev-stva koje se do kraja 16. st. stalno sužavalo uslijed turskih osmanskih osvajanja. Obje su vikarije 1517. uzdignute u rang provincije. Područje zadinarskih krških polja od tada je u sastavu provincije Bosne Srebrene čiji su franjevci je-dini od katoličkog svećenstva i redovništva dobili slobodu djelovanja među katoličkim stanovništvom u Osmanskom Carstvu. Franjevački samostan u Livnu je zauvijek uništen prilikom drugog turskog osvajanja 1482., dok je franjevački samostan sv. Marije u Glamoču uništen osvajanjem tog mje-sta oko 1515.

Duvanjska biskupija nastavila je životariti i u rano osman-sko doba, a dužnost biskupa obnašali su franjevci. Dobru potvrdu imamo 1551. kada je papa Julije III. obavijestio du-vanjske knezove Grgura Lučića i Pavla Vučkovića te njihove sinove i duvanjski katolički puk da je na njihovu zamolbu imenovao franjevca Danijela Glasnovića (Vocatiusa) du-vanjskim biskupom.60 U 17. st. živio je poznati duvanjski fra-

58 M. PETRIĆ, n. dj., 32.59 M. MANDIĆ, n. dj., 15.60 A. ŠKEGRO, n. dj. (20), 187-188, izvor prepisan na 239-240 (s netočnim prijevodom prezimena kneza Vučkovića u Vuković).

njevac fra Pavao Vučković koji je proputovao cijelo Osman-sko Carstvo i predvodio seobu duvanjskih Hrvata u Sinj gdje je izgradio crkvu i novi franjevački samostan. Katolički ro-dovi koji su nosili navedena prezimena nesumnjivo su staro-sjedilački iz srednjeg vijeka. Vučkovići su krajem 17. st. svi izbjegli u Sinj (ali je uspomena na njih u Duvnu očuvana u imenu groblja Vučkovine kod Kuka), dok Lučići i Glasno-vići i danas spadaju među najstarije i najpoznatije hrvat-ske rodove u Duvnu.

U rano osmansko doba područje zadinarskih krških po-lja podijeljeno je između dva sandžaka koja su nosila imena Bosne i(li) Hercegovine. Međutim, to je trajalo vrlo kratko. Padom hrvatskog utvrđenog grada Klisa 1537. (sti-ješnjenog između Osmanskog Carstva i Venecijanske Re-publike) osnovan je novi Kliški sandžak, a u njegov su sa-stav ušli nahije (H)Livno, Glamoč, Kupres i Grahovo, dok su nahije Duvno i Buško Blato ostale u Hercegovačkom san-džaku. Stanje je u tom pogledu ostalo nepromijenjeno i kada su ta dva sandžaka, zajedno s još njih pet, 1580. uključena u novi pašaluk nazvan po najvećem sandžaku – Bosanski, koji je, naravno, bio bez ikakve političke autonomije unutar Osmanskog Carstva. Tek su u drugoj polovici 17. st. na-hije Duvno i Buško Blato bile kratko vrijeme izdvojene iz Hercegovačkog sandžaka i priključene Kliškom, ali je nahija Duvno ubrzo ponovno vraćena prvom sandžaku.

Nahija Duvno naslijedila je istoimenu srednjovjekovnu župu, a sjedište joj je u početku također bio grad Rog, pa se ta nahija prvi put spominje 1477. kao roška. Polovicom 16. st. na Duvanjskom polju uz potok Seget osnovana je osmanska kasaba koja je dobila ime Županj-Potok, nesum-njivo prema nekom starijem toponimu koji je izveden iz ti-tule župan. Nahija je pripadala prvo fočanskom kadiluku (ili području turskog sudskog uređenja) da bi negdje prije 1519. bila priključena mostarskom u čijem je sastavu bila do 1576., s prekidom između 1528. i 1537. kada je pripadala neretvan-skom u Bosanskom sandžaku.61 Od 1576. pripadala je imot-skom kadiluku do osnivanja zasebnog duvanjskog kadiluka najkasnije 1633. Vjerojatno iz razloga što je bila sjedište duvanjske nahije, kadiluka i kapetanije, kasabu Županj-Potok (kasnije Županjac) domaće je stanovništvo počelo paralelno zvati Duvno. Tu je kasabu pod imenom Duvno (turski Dune) 1660. zabilježio znameniti turski putopisac Evlija Čelebi uz podatak da je tada bila u sastavu Kliškog sandžaka.62

61 H. ŠABANOVIĆ, n. dj. (55), 189. Na tom mjestu stoji da je nahija Duvno pripala neretvanskom kadiluku već 1520., ali je očito riječ o tiskarskoj po-grešci posljednjeg broja što se može vidjeti ako se usporedi stranica 151.62 Evlija ČELEBI, Putopis. Odlomci o jugoslovenskim zemljama, Biblioteka Kulturno nasljeđe, “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1973., 194. Iako je upravo Hazim Šabanović preveo Čelebijinu knjigu i popratio ju mnogobrojnim komentarima, u svojoj je knjizi o Bosanskom pašaluku previdio Čelebijin podatak o pripadnosti Duvna Kliškom sandžaku. Suprotno Šabanoviću, Srećko Džaja je, na karti koja prikazuje sandžake unutar Bosanskog paša-luka, smjestio Duvno u Kliški sandžak iako se ono u njemu nalazilo samo kraće vrijeme. Usporedi: Srećko M. DŽAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Zajednica izdanja Ranjeni labud, knjiga 105, Biblio-teka Stećak, knjiga 4, Mostar, 1999., 41.

Identitet


Nahija Buško Blato pripadala je prvo fočanskom, a od 1519. mostarskom kadiluku (vjerojatno s prekidom između 1528. i 1537. kada je kao i duvanjska nahija pripadala neretvanskom kadiluku). Iz popisa te nahije iz 1519. doznaje se da je u njoj bilo šest vlaških džemata (skupina) i 116 kuća.63 Iz toga se može pretpostaviti da je riječ o vlaškoj a ne redovitoj nahiji.64 Ta nahija nije obuhvaćala cijelo Buško blato, jer se Podhum i Golinjevo 1604. navode u sastavu hlivanjske nahije. Da je na-hija Buško Blato postojala i poslije te godine svjedoči poda-tak da je pripadala duvanjskom kadiluku osnovanom najka-snije 1633.65 Poslije toga ona se više ne spominje pa je najvje-rojatnije ugašena, a njezino područje uključeno u duvanjsku nahiju. Čelebija ne spominje Buško Blato kao nahiju nego kao veliko selo (prema njegovom opisu danas je to Prisoje) u Kliškom sandžaku. Međutim, početkom 18. st. cijelo po-dručje Buškog blata bilo je u sastavu hlivanjske nahije i kadiluka, pa na taj način i u katoličkoj župi Livno.66

Nahija (H)Livno obuhvaćala je gornje Livanjsko polje i sje-verozapadni dio Buškog blata, a sjedište joj je bio grad Livno. Do 1537. pripadala je neretvanskom kadiluku, a onda je pri-pojena skradinskom u čijem je sastavu ostala do kraja 17. st.67 Vrlo brzo poslije osnivanja Kliškog sandžaka i skradin-skog kadiluka njihovo je sjedište premješteno u grad Livno, a na važnosti je još više dobilo u drugoj polovici 17. st. kada su vojno izgubljeni Klis i Skradin. Krajem 17. st. kadiluk je pre-imenovan u (h)livanjski, a njemu su pripadale nahije Livno, Sarumiševo, Glamoč i Grahovo. Hlivanjskoj su nahiji pripa-dale utvrde Prolog i Stržanj sa Šuicom,68 a prema popisu iz 1604. sela Golinjevo, Grborezi, Grgurići, Lipa, Donji i Gornji Orguz, Podhum, Priluka, Vržerale i Žabljak.69 Neka od na-

63 H. ŠABANOVIĆ, n. dj. (55), 161.64 Među nahijama kao najmanjim administrativnim jedinicama u Osman-skom Carstvu treba razlikovati redovite od tzv. vlaških koje su bile naseljene pretežito vlaškim stočarskim stanovništvom, starosjedilačkim ili novodo-seljenim, s unutarnjom samoupravom, mnogim povlasticama i posebnom vojnom organizacijom. Vlaške nahije bile su izravno podvrgnute sultanu, beglerbegu (paši) ili sandžakbegu. Vidi: H. ŠABANOVIĆ, n. dj., 110-111.65 H. ŠABANOVIĆ, n. dj., 196.66 O tome svjedoče izvještaji makarskog biskupa Stjepana Blaškovića koji se između 1731. i 1735. skrbio za područje Duvanjske biskupije. On izričito navodi Busco Bllato in comitatu Livno i da je livanjski župnik ujedno ka-pelan Buškog blata. Usporedi izvore prenesene u: A. ŠKEGRO, n. dj. (20), 280-281.67 H. ŠABANOVIĆ, n. dj., 151.68 H. ŠABANOVIĆ, n. dj., 205. Tu se navodi da je Livanjskoj nahiji pripa-dao i Susjedgrad, ali to je očigledno pogreška, jer taj je grad uvijek pripadao udaljenoj nahiji Skoplje što se jasno razabire na str. 127-129, 152, 213.69 M. PETRIĆ, n. dj. (n. 18), 33. Osim tih sela u tom se popisu navodi još 38 toponima, koji se danas ne mogu prostorno odrediti nikako ili sa sigur-nošću, pa je M. Petrić zaključio da je riječ o nepoznatim selima, pa bi onda broj hrvatskih sela sa srednjovjekovnim i današnjim imenom bio znatno manji u odnosu na njih. Takav bi zaključak nekome mogao biti uporište protiv kontinuiteta hrvatskog stanovništva na tom polju. Samo je pretpo-stavio da bi jedino Mišan mogli biti Miši, a Vrdo vjerojatno Vrdovo koje smješta na Dinaru. Međutim, velika većina nabrojanih toponima nikad se više ne spominje, a već se iz nekih od njih vidi da je riječ o rodovskim zasel-cima, ali i o posjedima općeg imena. Gorčicom se nazivaju livade s travom gorkastog okusa za stoku ili gdje raste hren. Griz u prijevodu s turskog je-zika znači krupni pijesak ili šljunak. Jedan dio Dobrog i danas se zove Osi-

brojanih sela postoje s istim ili sličnim imenom još od sred-njeg vijeka, a sva i danas postoje kao većinska ili isključivo hrvatska katolička.

Donje Livanjsko polje organizirano je u nahiju Sarumiše(vo) (što u prijevodu s turskog jezika znači Žuti hrast), a spo-minje se od 1516. do 1711. Pripadala su joj sela Crni Lug, Pr(h)ovo, Kovačić, Sanković i Čaprazlije.70 Vjerojatno je bila samo vlaška nahija koja je poslije 1711. ugašena, a njezino područje priključeno redovitoj livanjskoj nahiji.

Iz podjele Livanjskog polja, odnosno srednjovjekovne Li-vanjske župe u dvije, a možda i tri osmanske nahije (Hlivno, Sarumiše i Buško Blato) jasno se vidi da Turci Osman-lije nisu uvijek poštivali staro zatečeno stanje, odnosno da se nahije ne podudaraju sa srednjovjekovnim župama (ili općinama).71

Nahija Glamoč obuhvaćala je istoimeno polje, a središte joj je bilo u Biogradu ili gradu Glamoču. Prvi se put spominje 1516. kao vlaška nahija u kojoj je bilo 9 džemata vlaha sa 32 obitelji u pet sela. S vremenom je grad Glamoč dobio na važ-nosti tako da je u drugoj polovici 16. st. (nakon što je kliški sandžak-beg Malkoč u njoj izgradio džamiju) nahija postala redovita. Do 1537. potpadala je pod neretvanski kadiluk, a onda skradinski u čijem se sastavu nalazila do 1574., da bi negdje poslije te godine potpala pod prusački, a od druge polovice 17. st. trajno pod livanjski kadiluk.72

Kupres se pod osmanskom vlašću prvi put spominje 1489. kao malo vlaško selo Kupres(ovo) u nahiji Rami.73 Nahija

ćani što označava osojni (osunčani) dio sela. Vrilovice označavaju posjed na kojem se nalazi više vrela vode, a to mogu biti Hasina vrila u polju jugoza-padno od grada Livna. Toponim Zgon i danas je zastupljen u Guberu i iz-među Smričana i Vidoša, a označava posljednji ostatak onog dijela posjeda koji je vlasnik obrađivao u vlastitoj režiji radnom snagom svojih kmetova, a kao oblik organizacije poljodjelstva potječe još iz ranog srednjeg vijeka. Zalužište označava posjed iza nekog luga (šume). Grabovčinić je dobio ime po Grabu kao i selo Grabovica. Iza imena Ismečani po svoj se prilici krije selo Smričani (koji se spominju i u starijim i u mlađim izvorima). Ili Vrbljan ili Vrbnica bi moglo biti selo Vrbovik na mjestu današnjih Potočana (jer se potonji ne spominje, a današnje selo Vrbica se nalazilo na području nahije Sarumiše), dok bi ili Lišan ili Lišara moglo biti selo Lištani, a oba se sela ta-kođer spominju i u starijim i u mlađim pisanim izvorima.70 H. ŠABANOVIĆ, n. dj. (55), 152, 206.71 H. ŠABANOVIĆ, n. dj., 110. Autor je smatrao da turski naziv nahija u potpunosti odgovara srednjovjekovnom administrativnom pojmu župa, štoviše da je svaka srednjovjekovna župa postala u tursko doba nahijom. Također je zaključio da su prilikom zauzimanja manjih dijelova nekih župa njih Turci pripajali najbližim nahijama, ali ako im se kasnije pružila pri-lika da zauzmu čitavu župu opet su uspostavljali staro stanje. Na primjeru osmanskih nahija (H)Livno, Sarumiševo i Buško Blato, nastalih (u potpuno-sti ili djelomično) na području kasnosrednjovjekovne župe Hlivno, vidimo da je takav zaključak upitan, odnosno da se on ne smije generalizirati.72 H. ŠABANOVIĆ, n. dj., 152, 205, 231. Autor na str. 152 navodi da je Glamoč poslije 1562. pripao novoosnovanom novoselskom kadiluku sa sje-dištem u Kulen-Vakufu, kasnije premještenom u Petrovac. Očito je riječ o nesvjesnoj zamjeni s prusačkim kadilukom, što se jasno vidi ako se uspo-redi opis novoselskog kadiluka na str. 214-215 u kojem se Glamoč uopće ne navodi.73 Miroslav DŽAJA / Krunoslav DRAGANOVIĆ, Sa Kupreške visoravni, II.

Identitet


Kupres prvi se put spominje 1516. u sastavu neretvanskog kadiluka, a krajem 16. st. priključena je prusačkom ili bio-gradskom (akhisarskom) kadiluku.74 Sjedište nahije bilo je u osmanskoj utvrdi u Kupresu prvi put zabilježenoj polovicom 16. st. pod zapovjedništvom Malkoč-bega, a oko koje se ra-zvila manja kasaba u kojoj je Fadil-paša Maglajac polovicom 17. st. izgradio džamiju. U tom je razdoblju iz vlaške pre-rasla u redovitu nahiju. Prema popisu iz 1516. u kupreškoj se nahiji nalazilo 12 vlaških džemata, od kojih je starješina samo jednog bio musliman, u selima Ilići, Ravno, Vukovsko, Dugo Polje, Galečić, Crljenac, Gklenčić, Šuica, Ograde i Jed-njaci.75 Iz tog se popisa vidi da je Šuica tada pripadala ku-preškoj nahiji, a to potvrđuje i popis između 1528. i 1530. U popisu Kliškog sandžaka iz 1574. navode se imena više sela i posjeda od kojih i danas postoje sela Vukovsko, Kuti, Rilić, Mračaj, Ravno, Blagaj, Suho polje i Rastovača kao Ra-stičevo.76 I u tom se popisa u sastavu kupreške nahije navodi Dugo polje, a to može biti samo istoimeno polje na kojem je Blidinje jezero, što znači da su u njezin sastav ulazile i pla-nine Ljubuša i Vran, odnosno da je nahija bila prostrana. To ne bi trebalo biti ništa neobično ako se zna da je kupreška nahija u početku bila vlaška, a Vlasi su upravo Kupres i Bli-dinje sezonski naseljavali u velikom broju zbog kvalitetnih pašnjaka i bogatih resursa vode za svoju stoku, o čemu svje-doči velika koncentracija njihovih grobalja sa stećcima.

Nahija Grahovo obuhvaćala je istoimeno malo polje, a prvi se put spominje 1528. kao nahija naseljena vlaškim stanov-ništvom u skradinskom kadiluku i vilajetu Hrvati.77

I na području zadinarskih krških polja osnovane su kapeta-nije kao specifičan oblik vojne organizacije (po uzoru na Hr-vatsku vojnu krajinu) s nasljednim službama u Bosanskom pašaluku. Negdje tijekom 17. st. osnovana je livanjska ka-petanija kojoj je pripadala i Šuica, a poslije 1624. glamočka kapetanija. Početkom 18. st. bila je osnovana duvanjska ka-petanija sa sjedištem u Rogu, da bi već 1711., zbog strateških razloga, njezino sjedište bilo premješteno dublje u unutraš-njost – u kasabu Županj-Potok u kojoj je izgrađena tvrđava znakovitog imena Seddi-džedid (Novi zid). Najkasnije do 1757. bila je osnovana i kupreška kapetanija.78 U važnijim poslovima sastajalo se po nekoliko kapetana i aga jednog kraja na dogovor. Ti su se zborovi nazivali mušavere i do

izdanje, RKT. Župni ured Otinovci – Kupres, Baško Polje – Zagreb, 1994., 293 (prvo izdanje objavljeno je u Slavonskom Brodu 1970., ali bez imena drugog autora, također katoličkog svećenika i crkvenog povjesničara, K. Draganovića, jer je bio politički kažnjenik u komunističkoj Jugoslaviji).74 H. ŠABANOVIĆ, n. dj., 152.75 M. DŽAJA / K. DRAGANOVIĆ, n. dj., 294.76 M. DŽAJA / K. DRAGANOVIĆ, n. dj., 296-301.77 H. ŠABANOVIĆ, n. dj., 152, 176.78 Hamdija KREŠEVLJAKOVIĆ, Kapetanije u Bosni i Hercegovini, “Svje-tlost”, Sarajevo, 1980. (prvi put u: Djela Naučnog društva Bosne i Hercego-vine, Sarajevo, 1954.), 127-135, 189-192, 247-252. Tu se roška kapetanija razmatra kao zasebna od duvanjske, odnosno kao njezina preteča. Prije će biti da je riječ o jednoj te istoj kapetaniji kojoj je vrlo brzo poslije osnivanja samo premješteno sjedište.

njih je najčešće dolazilo zbog pograničnih sporova. Jednu takvu skupinu činili su upravo kapetani Livna, Glamoča i Duvna.79

Kroz cijelo osmansko doba većinsko stanovništvo na Livanj-skom i Duvanjskom polju bilo je hrvatsko katoličko, a u po-četku i u gradu Livnu o čemu nam svjedoče precizni osman-ski popisi. Prema popisu iz 1485. u gradu Livnu živjelo je 37 obitelji i 26 samaca koji su plaćali porez po kućama kao kršćanski podanici, a prema popisu iz 1516. 63 kršćanske i svega dvije muslimanske obitelji te pet samaca.80 Već 1528. broj kršćanskih kuća u Livnu pao je na 14, a muslimanskih se popeo na 90, da bi 1574. broj kršćanskih kuća iznosio svega 6, a muslimanskih čak 653. Proces islamizacije domaćeg sta-novništva na području zadinarskih krških polja bio je spor, a na selima slab. Broj muslimana najviše je porastao doselja-vanjem novog stanovništva širenjem, a još više sužavanjem Osmanskog Carstva, kada je to područje postalo rubno. Muslimansko stanovništvo na tom je području većinom ži-vjelo u gradovima (preciznije osmanskim kasabama), a dio su bili vojnici u utvrdama, a podčinjeno katoličko i pravo-slavno stanovništvo uglavnom po selima u ovisnom polo-žaju o muslimanskim gospodarima. Vjerske suprotnosti na relaciji muslimani – kršćani odrazile su se na socijalnoj su-protnosti feudalac – kmet.

Međutim, osmanska je vlast na novoosvojena područja, po-gotovo ako su bila opustošena, masovno naseljavala srpsko i vlaško pravoslavno stanovništvo. Tako je već u 16. st. ve-ćinsko stanovništvo u glamočkoj i grahovskoj nahiji bilo od novodoseljenih pravoslavnih Vlaha, koje treba razlikovati od ranije doseljenih Vlaha, odavno pokatoličenih i uključe-nih u srednjovjekovno hrvatsko, humsko ili bosansko druš-tvo. Tako je na Kupresu, koji je u 16. st. potvrđen kao vlaška nahija, 1574. u 14 sela bilo 136 kućanstava, od toga 88 kr-šćanskih čije su starješine u 54 slučaja imale narodna imena, tako da se ne može odrediti jesu li bili katolici ili pravoslavci (iako najčešće pravoslavno ime Jovan sasvim nedostaje), a u 34 slučaja crkvena imena od čega katolička iznose 70% dok ostatak mogu podjednako biti i katolička i pravoslavna.81 To jasno svjedoči da je tu (djelomično) riječ o “katoličkim Vla-sima u Hrvata”, pa i samim hrvatskim stočarima.

Za hrvatsko se katoličko stanovništvo u Livnu, Duvnu i Ku-presu tijekom 17. st. izravno skrbio franjevački samostan u Rami i misijski makarski biskupi. U izvještaju iz 1623. pri-pisanom fra Marijanu Pavloviću, a kojega je po svoj prilici sastavio fra Grgo Neretvanin, navodi se i katolička župa Ku-pres u distriktu franjevačkog samostana u Rami.82 Misijski makarski biskup fra Bartul Kačić Žarković naveo u izvještaju 1626. da samostan u Rami pokriva četiri katoličke župe, od toga dvije u Duvnu koje imaju ukupno 200 kuća i jednu cr-

79 H. KREŠEVLJAKOVIĆ, n. dj., 60.80 H. ŠABANOVIĆ, n. dj. (55), 151.81 M. DŽAJA / K. DRAGANOVIĆ, n. dj. (73), 327-328, 330.82 M. DŽAJA / K. DRAGANOVIĆ, n. dj., 166.

Identitet


kvu u Roškom polju, treća u Livnu koja ima jednu crkvu i otprilike 150 kuća te četvrta u Rami koja ima 60 kuća. Crkva u župi Livno sigurno se odnosi na srednjovjekovnu crkvu sv. Petra Apostola u Rapovinama, dok se crkva u Roškom polju odnosi na srednjovjekovnu crkvu sv. Ivana Krstitelja ispod utvrđenog grada Roga, a obije crkve osmanska je vlast srušila u drugoj polovici 17. st. Oba su svetca do danas ostala zaštitnici tih župa, odnosno krajeva, što je još je-dan dokaz izravnog kontinuiteta jednog dijela hrvatskog katoličkog stanovništva na tom području od srednjeg vi-jeka do danas. Isti je biskup u izvještaju za 1636. naveo da je dvije godine ranije zbog dodjeljivanja sakramenta krizme katoličkom stanovništvu obišao obje župe u Duvnu, od kojih se jedna zvala lipska s 520 vjernika, a druga brišnička s 1010 vjernika, te župu Livno s 1500 vjernika.83 Župu Kupres nije naveo što upućuje da se u međuvremenu ugasila.

Početkom 17. st. u Glamoču je rođen fra Pavao Posilović, misijski skradinski biskup i hrvatski književnik, što svjedoči da je u to doba još uvijek bilo nešto hrvatskog katoličkog stanovništva u glamočkom kraju. Kongregacija za širenje vjere u Rimu povjerila mu je 1644. upravu nad Duvanjskom, Kninskom i Krbavskom biskupijom i nad dijelovima Zadar-ske i Trogirske biskupije te Splitske nadbiskupije koji su bili u Osmanskom Carstvu. Međutim, misijski bosanski biskup fra Marijan Maravić molio je 1650. tu kongregaciju da se bi-skupu Posiloviću ne dopusti stolovati u Rami, ili da barem tu nema biskupskih ovlasti. To jasno govori da zadinarska krška polja u 17. st. nisu bila pod jurisdikcijom misijskog bosanskog biskupa, odnosno da je Rama tada bila nje-govo južno rubno područje i kao takvo predmet spora.

U prvoj polovici 17. st. među porobljenim katolicima najveći otpor nasilju turske osmanske vlasti pružio je Mihovil Tomić zvani Mijat, rodom iz Brišnika na Duvanjskom polju. On je kao harambaša bio na čelu hajdučke družine u kojoj je bilo nekoliko njegovih rođaka Tomića. Uglavnom su djelovali u Duvnu, Livnu, Kupresu i Rami, ali su zalazili i u druge kra-jeve napadajući bogate karavane i posjede oholih osmanskih feudalaca i dijeleći plijen sirotinji. Mijat Tomić nije postao samo simbol borbe protiv nasilja turske osmanske vlasti o kojem je spjevano najviše pučkih pjesama, nego i simbol to-lerancije prema dobronamjernima muslimanima (za koje se borio, s kojima je bio u kumstvu i koji su čak bili u njegovoj družini).84 Poslije ubojstva Mijata Tomića i njegovog nećaka Marijana, rod Tomića bio je iz Brišnika preseljen u mo-čvarni dio Livanjskog polja ispod Velikog Kablića gdje su, usprkos za život vrlo teškim uvjetima, opstali tako da tu i danas žive s dodanim prezimenom Hajdukovići.

83 Izvori objavljeni u: Slavko KOVAČIĆ, Hrvatsko djelce i ostala pismena ostavština biskupa Bartula Kačića (oko 1572. – 1645.), u: Makarski biskup fra Bartul Kačić Žarković (Brist, 1572 – Sućuraj, 1645.), Život – djelo – vri-jeme, Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Sućurju, 24. lipnja 1995., Sućuraj, 1999., 76, 86.84 Anđelko MIJATOVIĆ, Narodne pjesme o Mijatu Tomiću, II. izdanje, Knjižnica Naših ognjišta, knjiga 106, Duvno, 1996.

Osmanska dvolična religijska politika stalno je izazivala su-kobe (i uživala u njima) između privilegirane Srpske pravo-slavne crkve i franjevačke provincije Bosne Srebrene oko jurisdikcije nad domaćim katoličkim stanovništvom, odno-sno nad plaćanjem poreza franjevaca srpskim pravoslavnim episkopima. Tim je povodom srpski pravoslavni patrijarh Kalinik došao 1661. u Bosanski pašaluk sa sultanovim fer-manom da podvrgne katoličko stanovništvo pod svoju cr-kvenu vlast. U tome je naišao na vrlo jak otpor katoličkog stanovništva upravo u Livnu. Kada je patrijarh pred livanj-skim kadijom dokazivao svoja prava, livanjski su se kato-lici pobunili i navalili na sudnicu (“mešćemu”) i u srdžbi ju razvalili, dok su patrijarh i kadija pobjegli spašavajući svoje živote. Fra Bono Benić je u Ljetopisu franjevačkog samo-stana u Kraljevoj Sutjesci zapisao za 1661. sljedeće: “Vla-dika, pače paćara (iskvareno od patrijarh – op.), s velikom opravom izajde iz Carigrada da podloži Latine i fratre po svoj Bosni pod svoju ruku iliti rit (ritual, obred – op.) grčki i šizmu. I najnapre dojde u Lijevno. I premda ništa ne može učiniti Latinom, ništa ne manje dosti Latinom otiđe blaga dokle ga se kurtalisaše.”85 Fra Nikola Lašvanin je u Ljetopisu franjevačkog samostana u Fojnici, za 1661. također zapisao vrlo slično: “Izajde vladika s velikim opravam da podloži sve krstjanstvo na svoj rit (ritual – op.) aliti pod svoj jaram grčki. I najprvo dojde u Livno gdi što opravi vidi ćemo u verši koji slide.”86 I onda je naveo verse (ili stihove) pučke pjesme koja je tim povodom spjevana, od kojih su za našu temu posebno zanimljivi sljedeći:

Kad dojdoše oni u Livnoal’ im ne bi onde mirno.Onde napri on spomenu,ali malo ne poginu.Navališe Hrvaćanii njihove mlade ženes palicami i s kamenjem.(...)To gledati ne mogošeneg jedino navališesvu mešćemu razorišei kadiji tisno biše.

Podatci iz tih kronika i stihovi te pjesme ne svjedoče samo o otporu livanjskog katoličkog stanovništva pod-vrgavanju Srpskoj pravoslavnoj crkvi, nego i o njegovom hrvatskom etničkom identitetu u osmansko doba. Hr-vatski identitet katoličkog stanovništva očuvao se tijekom osmanskog doba samo u južnom dijelu današnje Bosne i Hercegovine, od Livna do Ljubuškog, odnosno na području

85 Bono BENIĆ, Ljetopis sutješkoga samostana, Biblioteka “Iz Bosne Sre-brene”, Sarajevo – Zagreb, 2003., 46.86 Nikola LAŠVANIN, Ljetopis, Biblioteka “Iz Bosne Srebrene”, Sarajevo – Zagreb, 2003., 269-270.

Identitet


koje je od ranog srednjeg vijeka pripadalo hrvatskoj etničkoj i političkoj jezgri (Hrvaćani označavaju Hrvate koji žive ili su živjeli unutar Hrvatske), a preseljavanjem pojedinih sku-pina s tog područja u ostale dijelove Bosne i Hercegovine hrvatski se identitet postupno (negdje poslije više stoljeća, a negdje po prvi put) proširio među domaćim katoličkim sta-novništvom i to, što je posebno važno, prije stvaranja mo-derne hrvatske nacije u tada slobodnom dijelu Hrvatske po-lovicom 19. st. Najbolje svjedočanstvo ostavio je 1842. zna-meniti bosanski franjevac Ivan Frano Jukić:

“Ovdje (u Foči u Bosanskoj Posavini – op.) spazih Hrva-ćane, ljude po imenu i izgovoru od šokaca različite. Za-pitam kiridžiju:– Kakvi su to Hrvaćani?– Bježi, ne pitaj – veli on – to su ljudi izvraćeni, koji se ne boje ni Turčina ni fratra, pod puškom po vasdan radi, a rijedko će je i po noći iza pasa izvaditi! Prije 15 godina malo se koja kuća šokačka ovdje nalazila, pak evo se gori doseli Hrvaćanin, i to sve ispod ljubuške i vrgoračke krajine.”87

Njegova tadašnja zapažanja potvrđuju današnja sela s ime-nom Hrvaćani kod Kotor-Varoši i Prnjavora.88

Tijekom Kandijskog rata koji se vodio između Venecije i Osmanskog Carstva od 1645. do 1669., granica venecijan-ske Dalmacije na području između rijeka Krke i Neretve pomaknula se na štetu Kliškog sandžaka tako što su osvo-jeni Klis i Poljica. Taj je rat doveo do masovnog iseljava-nja domaćeg hrvatskog katoličkog stanovništva s područja južno od Dinare (Drniš, Knin, Vrlika i Sinj) koje je ostalo pod osmanskom vlašću prema primorskim krajevima pod venecijanskom vlašću. To je osmanska vlast nadomjestila naseljavanjem katoličkog stanovništva iz unutrašnjosti Kliš-kog sandžaka, dakle s područja zadinarskih krških polja, ali i iz Hercegovačkog sandžaka. Dodatan povod raseljavanju katoličkog stanovništva bili su česti upadi janjičara na vene-cijansko i uskoka na osmansko područje, ali i epidemija kuge u Livnu 1663.89

Kao posljedica tih događanja došlo je do gašenja dviju kato-ličkih župa u Duvnu, odnosno do njihovog spajanja u jedin-stvenu župu Duvno. Misijski makarski biskup fra Marijan Lišnjić obišao je 1670. i župu Duvno i u svojem izvještaju

87 Ivan Frano JUKIĆ, Putovanje po Bosni godine 1842., u: Izabrana djela, Konzor, Zagreb, 2001., 36-37.88 M. Ančić smatra da su ta dva sela dokaz istočne granice naseljavanja Hrvata na tom području još u ranom srednjem vijeku. Vidi: M. ANČIĆ, n. dj. (22), 31-33. Ali ta se dva sela ne spominju prije 19. st. S druge strane ne zna za selo Hrvaćane u srednjovjekovnoj Sanskoj županiji ili selo Hrva-ćane u nahiji Borač, mahalu Hrvatin (s Latinskom džamijom čija su imena više nego znakovita) u predgrađu šehera Banje Luke i selo Hrvatin u nahiji Tešanj, koji se spominju u osmanskim popisima od kraja 15. do samog po-četka 17. st. što znači da sigurno potječu iz srednjeg vijeka.89 M. PETRIĆ, Geografski i historijski pregled, u: Etnološka i folkloristička ispitivanja u Livanjskom polju, Glasnik Zemaljskog muzeja, Etnologija, Nova serija, XV-XVI (1960-1961), Sarajevo, 1961., 26-27.

naveo da su u njezinom sastavu bila sela Kongora, Lipa, Mandino Selo, Oplećani, Županj Potok, Mokronoge, Kolo, Stipanići i Roško Polje.90 Neka od tih sela postoje s istim ili sličnim imenom još od srednjeg vijeka (Roško Polje i Kolo), a sva i danas postoje kao većinska ili isključivo hrvatska ka-tolička. Jedina je iznimka Županj Potok koji je bio osmanska kasaba naseljena muslimanima, pa je katoličko stanovništvo u njemu tada moglo živjeti samo u prigradskom naselju, pa je zbog toga ono vjerojatno i navedeno kao selo. Isti je bi-skup zabilježio da je crkva sv. Ivana Krstitelja u Roškom Po-lju bila srušena i da je župnik fra Ivan Ančić, inače rođeni Duvnjak. Ančić je prvi među franjevcima provincije Bosne Srebrene pisao književna djela na slavenskom (hrvatskom) jeziku i latiničnom pismu. Nadao se imenovanju za misij-skog duvanjskog biskupa, ali do toga nije došlo. Inače, An-čići su jedan je od najstarijih i najrazgranatijih hrvatskih starosjedilačkih rodova u duvanjskom kraju odakle su se djelomično krajem 17. i početkom 18. st. iselili u veneci-jansku Dalmaciju.

Poslije katastrofalnog poraza ogromne osmanske vojske pod Bečom, Osmansko Carstvo je tijekom druge polovice 17. st. počelo slabiti i doživljavati teške poraze uz velike teritorijalne gubitke u europskom dijelu. To je dovelo do sužavanja Bo-sanskog pašaluka i migracija katoličkog, pravoslavnog i mu-slimanskog stanovništva u različitim smjerovima. Tijekom novog, Prvog morejskog rata između Venecije i Osmanskog Carstva od 1684. do 1699., granica venecijanske Dalmacije na području između rijeka Krke i Neretve ponovno se po-maknula na štetu Kliškog i Hercegovačkog sandžaka, tako što su osvojeni gradovi Skradin, Drniš, Knin, Vrlika, Sinj, Makarska i Zadvarje. Do najvećeg iseljavanja katoličkog sta-novništva s područja zadinarskih krških polja došlo je 1687. kada su uskoci pod zapovjedništvom Stojana Jankovića pro-drli na to područje te porobili i popalili mnogobrojne musli-manske posjede. Bojeći se turske odmazde, oko pet tisuća katolika, zajedno s franjevcima iz samostana u Rami, napustilo je Livno, Duvno, Glamoč, Kupres, Uskoplje, Rakitno i Ramu te se naselilo na slobodnom području južno od Dinare.

Mirovnim sporazumom potpisanim u Srijemskim Karlov-cima 1699. određena je nova granica između venecijanske Dalmacije i Bosanskog pašaluka (odnosno Kliškog i Herce-govačkog sandžaka) koja se protezala od Knina preko Vr-like, Sinja, Zadvarja, Vrgorca do Gabele. Sva ta događanja u drugoj polovici 17. st. odrazila su se na demografsku sliku katolika u Bosanskom pašaluku, pa tako i na zadinarskim krškim poljima. Redovitu je pastoralnu skrb nad preo-stalim katoličkim stanovništvom u Livnu, Duvnu, Gla-moču i Kupresu oko 1700. preuzeo franjevački samostan u udaljenoj Fojnici. Don Mate Bakotić, svećenik Splitske nadbiskupije (koji je u prvoj polovici 18. st. gotovo svake godine dolazio u Livno i Kupres kao misionar), izvijestio je

90 Bazilije PANDŽIĆ, Marijan Lišnjić makarski biskup (1609-1686.), Nova et vetera, Revija za filozofsko-teološke i srodne discipline, XXVII/1, Sara-jevo, 1977., 40.

Identitet


1704. da je u župi Livno živjelo svega 400 katolika i da je crkva sv. Petra i Pavla srušena.91 Nikola Bijanković, biskup (u međuvremenu redovite) Makarske biskupije i kanonik Splitske nadbiskupije, pohodio je 1706. područje Duvanjske biskupije i u Duvnu krizmao 640, Rakitnu 400 i Roškom po-lju 500 katolika.92 Te podatke dopunjava franjevački vizitator Giovanni Battista de Vietri izvijestio je 1708. da se u Duvnu nalazi svega pet, a u Livnu sedam katoličkih sela s malo sta-novnika.93 Imena sela nisu zabilježena, a među njima se si-gurno nalaze neka od onih devet duvanjskih katoličkih po-brojanih 38 godina ranije. U pohodu područja Duvanjske bi-skupije 1710. biskup Bijanković je u Roškom polju krizmao 64, u Buškom blatu 82 katolika, a u Duvnu je zatekao preko 1000 katolika od kojih je krizmao preko 200.94

U popisu spahija iz 1711. navedeni su posjedi u onom dijelu livanske nahije koji je obuhvaćao livanjski kraj u užem smi-slu (naime, tada je livanjskoj nahiji pripadalo i usko područje južno od Dinare koje će nekoliko godina kasnije biti zauvijek izgubljeno), a među njima su sela čija su imena uglavnom poznata još od srednjeg vijeka, a koja su 1741. postojala i danas postoje kao većinska ili isključivo hrvatska katolička: Lištani, Čuklić, Orguz, Miš(an)i, Kablići, Vržerala, Podhum, Studba, Prolog, Zagoričani, Luč(n)ić, Vrde i Vučići. Naveden je i niz posjeda koji su bili u Livanjskom polju od kojih ve-ćina sigurno nisu bili sela, nego pašnjaci i njive.95 Među tih 13 sela sigurno se nalazi onih sedam katoličkih pobrojanih tri godine ranije čija imena nisu zabilježena. Razlika od šest sela može se tumačiti raseljavanjem jednog dijela preostalog domaćeg katoličkog stanovništva u ranije napuštena sela ili povratkom jednog dijela izbjeglica i(li) stočara iz venecijan-ske Dalmacije u zavičaj tijekom tih nekoliko mirnodopskih godina. Od spahijskih posjeda u Glamoču navedeni su Bu-kovica, Jakir i Popovići, u Grahovu samo Peći, a u Duvnu samo Kongora i to dva puta.96

91 Andrija NIKIĆ, Podaci iz zvještaja don Mate Bakotića, u: Sinj i Cetin-ska krajina za vrijeme osmanlijske vlasti, Zbornik Cetinske krajine, 4, Sinj, 1989., 188-189, 194-195.92 A. ŠKEGRO, n. dj. (20), 274-276.93 Izvor prenesen u: V. KLAIĆ, n. dj. (1), 22.94 A. ŠKEGRO, n. dj., 276-279.95 Vladislav SKARIĆ, Popis bosanskih spahija iz 1123. (1711.) godine, Gla-snik Zemaljskog muzeja, XLII, 2, Sarajevo, 1930., 75-79. Autor je preveo imena tih posjeda s turskog jezika, ali ih nije znao odrediti, jer nije dovoljno poznavao mikrotoponimiju Livanjskog polja. Tako se Dubočica nalazi u polju ispod sela Rapovina, dok se posjedi Hasanaga (koji imenom upućuje na vlasnika agu Hasana) i Dolnje Vrilo (koji imenom upućuje na nekoliko bliskih vrela vode) najvjerojatnije odnose na područje u polju, u neposred-noj blizini Livna, koje se zove Hasina Vrila. Posjed Nuh sigurno stoji u uskoj vezi sa starom muslimanskom obitelji Nuhbegovićima koja je živjela u Ža-bljaku i Podhumu, a uspomena na njih ostala je u imenu Nuhbegovića gra-dine na brdu Humu iznad Podhuma. Posjed pročitan kao Budimić vjero-jatno je dio polja na području onog dijela sela Srđevića u kojem se danas na-lazi zaselak Budmalić, a ime je mogao dobiti ili po rodu Budimirovića ili po nekom spahiji Budimliji izbjeglici iz Budima u Mađarskoj. Nesuh je osobno arapsko muslimansko ime, tako da je to bio posjed istoimenog vlasnika ili njegovih nasljednika, ali se zasad ne može smjestiti ili uz nešto vezati, kao ni posjedi Fezliđan (čije je ime također orijentalnog porijekla) i Hrsić.96 V. SKARIĆ, n. dj., 65, 68, 75, 77, 78. Prema Skarićevom prijevodu i tuma-čenju tog izvora Glamoč i Grahovo tada su pripadali Livanjskoj nahiji, koja

Međutim, 1714. došlo je do Drugog morejskog rata između Venecije i Osmanskog Carstva, koji je ponovno pokrenuo migracije katoličkog stanovništva iz Bosanskog pašaluka, pa tako i iz Livna i Duvna, u venecijansku Dalmaciju. Mirov-nim sporazumom potpisanim u Požarevcu 1718., Venecija se odrekla osvojenog dubrovačkog zaleđa, ali je zato na po-dručju između rijeka Krke i Neretve pomaknula svoje gra-nice dublje u unutrašnjost i tako došla u neposrednu blizinu Livanjskog i Duvanjskog polja. Imotski i Vrgorac pripali su Veneciji, ali je polukružna granica u njihovoj okolici odre-đena na način maksimalnog dobacivanja projektila onodob-nih topova s visokih utvrda u tim mjestima! Tako su Imotsko polje i porječje Trebižata, a posebno selo Vinjani Gornji kod Imotskog, presječeni na dva dijela, a selo Uništa kod Knina ostalo je u sastavu Osmanskog Carstva kao jedina enklava s južne strane Dinare. Ni to nije bilo sve. Dubrovačka Re-publika ustupila je Osmanskom Carstvu dva uska izlaza na Jadransko more (Neum i Sutorina), samo da se ne bi grani-čila s konkurentskom Venecijom. Tako određena granica na tom potezu predstavlja današnju državnu granicu Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom.

Makarski biskup Nikola Bijanković nastavio je obilaziti kato-ličko stanovništvo u onom dijelu Makarske biskupije koji je ostao unutar Bosanskog pašaluka, pa ga je tijekom obilaska 1723. splitski nadbiskup zamolio da obiđe i župu Livno čije je sjedište tada bilo u Mišima, što je on i uradio.97 Sve do 19. st. u župi Livno stalno su bili prisutni svjetovni svećenici slavenskog obreda (ili popovi glagoljaši), ali i svjetovni svećenici latinskog obreda, što jasno svjedoči da su se splitski nadbiskupi cijelo vrijeme skrbili za nju, ali su, za razliku od misijskih bosanskih i makarskih biskupa-fra-njevaca, to morali raditi ilegalno. Naime, u Osmanskom Carstvu bilo je zabranjeno djelovanje katoličkom svećenstvu koje nije pripadalo franjevačkom redu, a posebno biskupima koji su stolovali u mjestima izvan kontrole osmanske vlasti, kao što je to bio Split. Spomenuti svećenik Splitske nadbi-skupije, Mate Bakotić, misionarski je svake godine obilazio Livno i Kupres sve do 1746., a još je i vizitacija bosanskog apostolskog vikara iz 1768. zatekla, uz franjevce i svjetovne svećenike glagoljaše, i tri svjetovna svećenika latinskog obreda – dva u župi Livno, a jednog u župi Duvno – koji su bili starci što jasno govori da su bili zaređeni prije 1735. Upravo su splitski nadbiskupi i makarski biskupi tijekom 17. i 18. st. školovali mladiće iz Livna, Duvna i Kupresa u gla-

je bila jedna od tri nahije u Kliškom sandžaku, a Duvno je pripadalo nahiji Zagor, koja je također bila jedna od tri nahije u Hercegovačkom sandžaku. Iz popisa se vidi da je nahija Zagor obuhvaćala mjesta u današnjoj istočnoj Hercegovini, tako da je uključivanje Duvna u njezin sastav dosta neobično. (Nahija Zagorje u Hercegovačkom sandžaku inače se nalazila između gor-njeg toka Neretve i gornjeg toka Drine.) H. Šabanović je zaključio da je riječ o spahijskim nahijama, odnosno vilajetima, koji su se uvijek sastojali od više običnih nahija, ali se njihovo područje nije nikako podudaralo s admini-strativnom podjelom na vilajete u privremenom uređenju niti s redovitom sudsko-administrativnom podjelom na kadiluke. Vidi: H. ŠABANOVIĆ, n. dj. (55), 113.97 Miroslav DŽAJA, Osvrt na prošlost Livna, Dobri pastir, XXIII, Sarajevo, 1973., 276-277.

Identitet


goljaškim sjemeništima, zaređivali ih za svećenike glagoljaše i slali u zavičaj, a bosanski apostolski vikari dozvoljavali su tim svećenicima da budu pomoćnici franjevcima u poslo-vima koji im se povjere. Preko 90% svjetovnih svećenika gla-goljaša u Bosanskom apostolskom vikarijatu od druge polo-vice 17. do prve polovice 19. st. živjelo je i djelovalo u Livnu, Duvnu i Kupresu te Hercegovini.98

Iscrpljujući ratovi Osmanskog Carstva s Venecijanskom Re-publikom do 1718. i Habsburškim Carstvom do 1739. nisu doveli samo do masovnog iseljavanja katoličkog stanovniš-tva s područja Bosanskog pašaluka, nego i do nestanka ve-ćine preostalih franjevačkih samostana, gubitka katoličkog trgovačkog sloja koji je bio društvena elita i novčano po-magao franjevce te potpunog siromaštva preostalog malo-brojnog katoličkog stanovništva. Franjevački samostani na području na koje se proširila venecijanska Dalmacija odvo-jili su se 1735. od franjevačke provincije Bosne Srebrene i stvorili novu franjevačku provinciju sv. Kaja (1743. po-svećenu Presvetom Otkupitelju), kojoj su još dodijeljeni Hercegovina, Livno i Duvno, do obale rijeke Rame, i to u slučaju da tim područjem, sretnim razvojem prilika, ovlada kršćanski vladar.99 Oko te je odluke izbio spor iz-među bosanskih i dalmatinskih franjevaca u kojem su se i jedni i drugi pozivali na povijesnu situaciju, a kako su Ha-bsburgovci 1737. poraženi prilikom osvajanja Bosanskog pašaluka, sporno je područje ostalo bosanskim franjevcima. Ulaskom u sastav venecijanske Dalmacije i stvaranjem zasebne franjevačke provincije, Hrvati južno od nove granice od tada se sve više vezuju uz primorske dalma-tinske gradove i počinju prihvaćati i stvarati dalmatinski identitet. S druge strane, odvajanjem od grada Imotskog, Hrvati iz onog dijela stare Imotske županije koji je ostao u Osmanskom Carstvu počeli su se sve više vezati uz Lju-buški kao u slučaju istočnog dijela Imotskog polja (tzv. Bekija, u prijevodu s turskog jezika “Ostatak”) i Posuškog polja, odnosno vezati se uz Duvno kao u slučaju Viničkog polja i tako nastaviti razvijati hercegovački identitet u ši-rem smislu. Broj franjevačkih samostana provincije Bosne Srebrene sveo se na svega tri – ona u Fojnici, Kreševu i Kra-ljevoj Sutjesci, iz kojih su se obavljale katoličke misije po ci-jelom području Bosanskog pašaluka. Iste 1735. Sveta Stolica u Rimu osnovala je Bosanski apostolski vikarijat u čijem su sastavu bila područja onih biskupija u Osmanskom Carstvu za koje se biskupi nisu mogli zbog političke situacije izravno skrbiti ili su to radili u teškim uvjetima, a povjeren je franjev-cima Bosne Srebrene, osim Trebinjsko-mrkanske biskupije. Tako je prostrana župa Livno ostala izvan Splitske nad-biskupije, a Makarska biskupija bez svoje unutrašnjosti, a naslovna Duvanjska biskupija ugašena. Međutim, tada

98 Andrija ZIRDUM, Svjetovni svećenici u Bosni i Hercegovini u tursko doba, Nova et vetera, XXIX, 1, Sarajevo, 1979., 205-212.99 Karlo JURIŠIĆ, Franjevačka provincija svetoga Kaja, pape i mučenika u Dalmaciji, Kačić, Zbornik franjevačke provincije Presvetog otkupitelja, XVII, Split, 1985., 133-134, 156-158.

je između franjevaca provincije Bosne Srebrene na jednoj i splitskog nadbiskupa i makarskog biskupa na drugoj strani, došlo do spora oko područja koje je pripadalo Splitskoj nad-biskupiji te Duvanjskoj i Makarskoj biskupiji, a koje je ostalo u Osmanskom Carstvu, jer su slali svoje pomoćnike na to područje u vizitaciju. Svećenik Splitske nadbiskupije don M. Bakotić boravio je u Livnu sve do 1746., a 1751. Kongrega-cija za širenje vjere u Rimu odgovorila je splitskom nadbi-skupu da Livno pripada Splitskoj nadbiskupiji samo kao me-tropolitsko pravo, a to nije isto što i dijecezansko.100 Tek je tada Livno trajno prepušteno Bosanskom apostolskom vikarijatu kojim su upravljali franjevci provincije Bosne Srebrene.

U novonastalim okolnostima franjevci Bosne Srebrene počeli su među katoličkim stanovništvom (koje je prije turskog osmanskog osvajanja bilo različite etničke i po-litičke pripadnosti) na području Bosanskog apostolskog vikarijata istovremeno širiti svijest o zajedničkom bo-sanskom identitetu koji je počivao na vrlo blijedim tra-dicijama srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva101 i svijest o jedinstvu s Hrvatima kao najsrodnijom etnič-kom i politički organiziranom zajednicom. Međutim, svijest o zajedničkoj bosanskoj pripadnosti i tradicijama srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva kod katoličkog stanovništva u Hercegovini nije nikad zaživjela ni u naj-osnovnijem obliku, dok je kod katoličkog stanovništva u srednjoj Bosni svijest o hrvatstvu izgrađivana vrlo sporo i potpuno je prihvaćena tek na prijelazu iz 19. u 20. st.

Poslije 1718. došlo je do trajnog mira i popravljanja demo-grafske slike hrvatskog katoličkog stanovništva na Livanj-skom, Duvanjskom i Kupreškom, ali ne i na Glamočkom po-lju. To potvrđuje nekoliko vizitacija bosanskih apostolskih vikara iz 18. i početka 19. st., a posebno one od fra Pave Dra-gičevića i fra Marijana Bogdanovića, jer su u tim prigodama napravili iscrpne popise stanovništva po župama, naseljima i obiteljima.102

100 A. ZIRDUM, n. dj. (98), 208.101 Dobar primjer novijeg (uspješnog) stvaranja i usađivanja umjetnih bo-sanskih katoličkih tradicija jest slavljenje bosanske kraljice Katarine u Hr-vata na Kupreškom polju. Podatak da je Katarina bila donator izgradnje crkve u Vrilima, bosanski su franjevci u 19. st. (kada se u doba nacionalnog romantizma nisu susprezali ni od povijesnih krivotvorina) pripisali Vrilima kod Kupresa, a tu crkvu vezali za ruševine stare crkve slučajno otkrivene krajem 19. st. u obližnjem selu Otinovcima. Međutim, crkva kojoj je Ka-tarina bila donator nalazila se u Vrilima u Usori, a ne na Kupreškom polju, dok je nedavnim arheološkim iskopavanjima u Otinovcima dokazano da tu nije riječ o kasnosrednjovjekovnoj, nego o starokršćanskoj crkvi, odnosno građevini starijoj oko tisuću godina. Vidi: Nikola BILOGRIVIĆ, Katolička crkva na području današnje banjalučke biskupije do invazije Turaka, Stu-dia Vrhbosnensia, 10, Vrhbosanska katolička teologija, Sarajevo, 1998., 215; Ljubomir GUDELJ, Ranokršćanski kompleks u Otinovcima na Kupreškoj visoravni, Starohrvatska prosvjeta, 27, Split, 2000., 95-113, 102 Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743 et 1768, Iuxta codices autographos qui in Archivo S. C. de Propaganda Fide exstant edidit P. Dominicus Mandić, O.F.M., Institutum chroatorum histo-ricum, Chicago – Roma, 1962.

Identitet


Prema Dragičevićevoj vizitaciji, izvršenoj između 1741. i 1743., Bosanski apostolski vikarijat (dakle, bez istočne Her-cegovine) imao je 31 katoličku župu s ukupno 39.741 kato-likom. Najbrojnija župa bila je Livno s 3962 katolika, a najbrojnije katoličko naselje bilo je Roško Polje u župi Duvno s 461 katolikom. Za usporedbu dovoljno je navesti da je katolička župa Sarajevo tada imala svega 376 katolika.

Župa Livno obuhvaćala je osim cijelog Livanjskog polja još i Glamočko, a u svojem je sastavu imala 37 livanjskih sela i kasabu Glamoč, u kojima je živjelo 447 katoličkih obitelji s 3962 ljudi. Sela u kojima su živjeli katolici bila su sljedeća: Čaprazlije, Čelebić, Čuklić, Ćaić, Ćosanlije, Ćukovac (zase-lak Lištana),103 Dobro, Donji Rujani, [Gornji] Rujani, Gra-bovica, Grgurići, Guber, Kablići, Komorani, Lipa, Lusnić, Ljubunčić, Miši, Provo, Podhum, Potočani, Priluka, Prisap, Prisoje, Prolog, Srđevići, Smričani, Strupnić, Suhača, Tribić, Vržerala, Vučići (zaselak Golinjeva), Zabrišće, Zagoričani, Zastinje, Žabljak i Žirović. Sjedište župe bilo je u Čukliću.

Župa Duvno obuhvaćala je osim Duvanjskog polja, i s njim usko vezanog Roškog i Šuičkog polja, još i susjedne krajeve Rakitno, Drežnicu i Viničko polje. Imala je 20 sela u kojima su živjele 332 katoličke obitelji s 3496 ljudi. Sela u kojima su živjeli katolici bila su sljedeća: Brišnik, Bukovica, Drežnica, Eminovo Selo, Kongora, Kolo, Lipa, Mandino Selo, Mesiho-vina, Mrkodol, Omolje, Oplećani, Podgaj, Rakitno, Roško Polje, Sarajlije, Stipanići, Šuica, Vedašić i Vinica. Sjedište župe bilo je u Seonici.

Kupres je bio kapelanija u sastavu župe (U)Skop(l)je, i u njemu je u šest sela živjelo 30 katoličkih obitelji s 334 ljudi. Sela u kojima su živjeli katolici bila su sljedeća: Botun, Oti-novci, Odžak, Osmanlije, Podmalovan i Vrila.

Od 332 hrvatska katolička roda koja su prilikom te vizitacije živjela na Livanjskom polju i danas postoje 192. Uspored-bom tog popisa, knjige umrlih od kuge između 1814. i 1818. te narodne predaje o porijeklu, zaključeno je da je od toga čak 169 starosjedilačkih rodova. Opća karakteristika tih rodova je velika razgranatost po Livanjskom polju, pa i to svjedoči da je riječ o starosjediocima.104 Slično je i s Duvnom u širem smislu gdje od 172 roda koja su živjela prilikom te vizitacije i danas živi 81.105 Tu se može staviti primjedba da je počet-kom 18. st. zabilježeno vrlo malo katoličkog stanovništva u Livnu i Duvnu i zbog toga ti rodovi ne moraju biti izvorno starosjedilački, nego doseljenički s područja južno od Di-nare. Ipak, treba imati u vidu da je od uspostave trajnog mira do biskupske vizitacije prošlo svega 23 godine, što je vijek stasanja jedne generacije, i u tako kratkom roku

103 Biskupi su tijekom svojih vizitacija ponekad zapisivali sela, osim u pa-rovima, i po prvom zaselku u koji su došli.104 M. PETRIĆ, n. dj. (18), 34-35.105 Ante IVANKOVIĆ, Duvanjska prezimena, Knjižnica Naših ognjišta, knjiga 130, Tomislavgrad, 2001., 20. U taj su broj uključeni i rodovi u onom dijelu Buškog blata koji danas pripada Duvnu, a koji je tijekom vizitacije pripadao Livnu.

samo su izbjeglice imale smjelosti i razloga vratiti se u svoj zavičaj, dok je stranim katoličkim rodovima dose-ljavanje sa slobodnog područja u Osmansko Carstvo još bio neizvjestan i previše riskantan, gotovo neuravnote-žen pothvat! Tu treba računati i na katoličke rodove koji su se bavili sezonskim ili polunomadskim stočarstvom na pla-nini Dinari i širem području, tako da je njihovo doseljavanje na Livanjsko polje u 18. st. relativna stvar, a za Duvanjsko je polje zaključeno da je upravo većina katoličkih rodova koja se tada tu trajno ili privremeno naselila bila takvog zanima-nja.106 Tu se također suočavamo s problemom da su se ro-dovi granali i njihovi pripadnici miješali, odnosno mijenjali ili uzimali nova prezimena, tako da ne možemo uvijek biti sigurni je li neka obitelj sa starim rodovskim imenom zai-sta starosjedilačka livanjska i duvanjska, odnosno je li neka obitelj s novim rodovskim imenom zaista kolonizatorska. U svakom slučaju možemo računati s nekoliko desetaka staro-sjedilačkih katoličkih rodova na Livanjskom i Duvanjskom polju, a to nam potvrđuju i imena 15-ak najpoznatijih ro-dova zabilježenih do 17. st. koji tu i danas žive. U narednim mirnodopskim desetljećima, posebno poslije epidemije kuge početkom 19. st., zbog povlastica koje su nudili livanjski i duvanjski begovi i age da im posjedi ne bi ostali zapušteni, masovno su doseljavali i katolički rodovi koji (neposredno) prije toga nisu živjeli na Livanjskom i Duvanjskom polju.

Prema Bogdanovićevoj vizitaciji, izvršenoj 1768., Bosanski apostolski vikarijat imao je 32 katoličke župe sa 60.061 kato-likom. Porast katoličkog stanovništva u proteklih četvrt sto-ljeća bio je više nego očit, ali se ništa nije promijenilo u broju crkava i samostana.

Župa Livno imala je u svojem sastavu katolike u predgrađu Livna i Glamoča107 (ali u oba mjesta vrlo malo), zatim Gra-hovu,108 te u 39 sela na Livanjskom polju. U župi je živjelo 715 katoličkih obitelji sa 6665 ljudi. Sela u kojima su živjeli katolici bila su sljedeća: Bila, Bukova Gora, Kablići, Ćosan-lije, Korita, Kovačić, Čaprazlije, Čelebić, Čuklić, Držanlije, Dobro, Grabovica, Grborezi, Greda (Greda, danas zaselak Podgreda u Potočanima), Grgurići, Guber, Komorani, Lipa,

106 Josip Ante SOLDO, Stanovništvo duvanjskog kraja u XVII. i XVIII. stoljeću, Duvanjski zbornik, Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa “Duvanjski kraj kroz povijest”, Tomislavgrad, 6-7. srpnja 2000., Za-greb – Tomislavgrad, 2001., 159-187.107 Navođenje deset katoličkih obitelji u kasabi Glamoču u 18. st. nije do-kaz da su one predstavljale preostalo urbano katoličko stanovništvo s ori-jentalnom kulturom stanovanja kao u drugim gradovima u Bosanskom pašaluku, prvenstveno u srednjoj Bosni. Prezimena katoličkih obitelji koje su vizitatori zatekli u Glamoču 1741. i 1768. različita su, što jasno govori da su katolici tu bili samo privremeno, vjerojatno kao sluge muslimanskim obiteljima i sigurno su živjeli u predgrađu kao u slučaju Livna. Suprotno: S. DŽAJA, n. dj. (62), 152-153.108 U vizitaciji iz 1741. ne navodi se katoličko stanovništvo u Grahovu, ali treba imati u vidu da je biskup Dragičević započeo vizitaciju u studenome upravo od Livna, a sezonski su stočari tada već bili otišli u svoja zimovališta u toplijim krajevima južno od Dinare, za razliku od vizitacije iz 1768. kada je biskup Bogdanović na tom području boravio ljeti. Moguće je da biskupi vizitatori nisu ni išli u katoličko selo Unište na Dinari zato što je ono pripalo Šibenskoj biskupiji.

Identitet


Lostije (pogrešno zapisano ili prepisano Zastinje), Lusnić, Ljubunčić, Miši, Odžak, Provo, Podhum, Prolog, Priluka, Prisap, Radinčić (danas Vidoši), Rapovine, Rujani, Srđevići, Smrčani, Strupnić, Suhača, Vržerala, Vučići (zaselak u Go-linjevu), Zabrišće i Žirović. Jedan dio stanovnika na Livanj-skom polju bio je bez stalnog mjesta stanovanja pa su upi-sani pod Donje polje (Inferioris Campus), Gornje polje (Su-perioris Campus) i Buško blato (Busko Blato).

Župa Duvno imala je 25 sela u kojima je živjelo 286 kato-ličkih obitelji s 3069 ljudi. Katolici su živjeli u sljedećim duvanjskim selima: Borčani, Brišnik, Bučići (katoličko ime za Mesihovinu), Bukovica, Cebara, Crvenice, Kolo, Kon-gora, Kovači, Eminovo Selo, Gudelji (danas dio Crvenica), Letka, Lipa, Lug, Mandino Selo, Mrkodol, Omolje, Podgaj, Sarajlije, Seonica, Stipanići, Šuica i Vedašić. U sastavu župe Duvno i dalje su bili Drežnica i Rakitno, ali ne i Roško Polje i Vinica. Zbog porasta broja vjernika izdvojena je zasebna župa Roško Polje koja je obuhvaćala dva potonja sela i imala je 100 katoličkih obitelji s ukupno 1127 ljudi. Ta je župa do-dijeljena franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci, koji je inače skrbio o katoličkim župama u sjeveroistočnom di-jelu Bosanskog pašaluka.109

Iako se u kratkom razdoblju između dviju biskupskih vizi-tacija broj katoličkog stanovništva na Kupresu udvostručio, ono je i dalje pripadalo župi (U)Skop(l)je.110 Na tom je polju u sedam sela živjelo 65 katoličkih obitelji sa 729 ljudi. Sela u kojima su živjeli katolici bila su sljedeća: Botun, Malovan, Odžak, Osmanlije, Otinovci, Vrila i Zlosela. Od 102 kato-lička roda na Kupresu, 40% ih se doselilo u 18. st., a 51% u 19. st., od toga 19 rodova (18,6%) iz Duvna, 12 (11,8%) iz Livna, 15 (14,7%) iz Hercegovine (uglavnom iz Rakitna koje je tada bilo u sastavu Duvna), 39 (38,2%) iz Dalmacije, samo 4 (3,9%) iz Bosne, 11 rodova je nepoznatog porijekla, a dva novijeg datuma.111

Vrlo brzo poslije premještanja sjedišta župe Livno iz Čuklića u Vidoše, 1802. je došlo do definitivne podjele katoličke župe Livno na dvije – župu Livno Gornje polje sa sjedištem u Vi-došima (koja je pokrivala i Buško blato) i župu Livno Donje polje sa sjedištem u Ljubunčiću,112 gdje je već bilo sjedište

109 Dodjeljivanje župe Roško Polje – koja se nalazila između distrikta pod upravom fojničkog i kreševskog samostana – upravi sutješkog samostana sigurno se povinovalo privrednim potrebama. Tako su početkom 19. st. ta župa i njezini prihodi bili privremeno dodijeljeni kreševskom samo-stanu, jer se našao u teškom financijskom položaju u odnosu na druga dva samostana.110 Kupres je već 1785. bio podignut na rang župe, ali samo za kratko vri-jeme, jer franjevci nisu pristali na to pa je brzo vraćen u rang kapelanije. Usporedi: Srećko M. DŽAJA, Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Doba fra Grge Ilijića Varešanina (1783-1813), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., 106. Autor ne navodi objašnjenje ta-kvog stava franjevaca, ali se može zaključiti da je uzrokovan činjenicom da su za Kupres bili zaduženi popovi glagoljaši, kojima franjevci često nisu bili skloni, a pogotovo im nisu dopuštali da budu župnici.111 DŽAJA / DRAGANOVIĆ, n. dj. (73), 400-402.112 U starijoj znanstvenoj literaturi postoji teorija da se spomen sela Lu-binchi u župi Vydogossa, koje je 1244. dodijeljeno bosanskom biskupu,

samostalne kapelanije.113 Isto je tako župa Duvno 1828. po-dijeljena na dvije župe – župu Gornje Duvno sa sjedištem u Mokronogama (od 1861. u Županjcu ili Duvnu) i župu Donje Duvno sa sjedištem u Seonici. Tijekom sljedećih de-setljeća došlo je do osamostaljivanja novih katoličkih župa sa sjedištem u Grabovici (1828.) koja je obuhvatila veći dio Buškog blata, Čukliću (1838.), Šuici (1864.) i Rakitnu (1866.), te osnivanja kapelanija u Lištanima (1854.), Grahovu (1863.) i Glamoču (1864.), kasnije uzdignutih u župe. Župa Kupres sa sjedištem u Otinovcima osamostaljena je 1870., ali je već 1873. od nje odvojena župa Suho Polje.

Treba naglasiti da su ratovi u drugoj polovici 17. i početkom 18. st. doveli do velike etničke i dijalektološke promjene u sjeverozapadnom dijelu Livanjskog polja. Nahija Sarumiše, koja zbog močvarnog tla i nije mogla biti gusto naseljena, bila je većim dijelom opustjela i prestala postojati, osim ka-toličkih sela koja su se nadovezivala na livanjsku nahiju, a to su Kovačići i Čelebić s jedne i Provo i Čaprazlije s druge strane Livanjskog polja. Na opustošeno se područje donjeg Livanjskog polja tijekom 18. i 19. st. masovno i trajno na-selilo osim hrvatskog katoličkog stanovništva ikavskog nar-ječja i srpsko pravoslavno stanovništvo ijekavskog narječja, dobrim dijelom vlaškog porijekla, isključivo ijekavskog nar-ječja, kako iz unutrašnjosti Bosanskog pašaluka (posebno iz porječja Vrbasa i Unca) tako i venecijanske Dalmacije (po-sebno s kninskog i vrličkog područja), koje je većini sela dalo svoja nova imena. Nekadašnja približna granica između na-hija Livno i Sarumiše postala je nova etnička i dijalektološka granica. Jedino su u graničnim selima Čelebiću i Čaprazli-jama uz Hrvate živjeli Srbi koji nisu bili ijekavci nego ikavci, što upućuje na stariji sloj srpskog pravoslavnog stanovništva svojstven za gornje Livanjsko polje.114

Hrvati na području zadinarskih krških polja dijalekto-loški pripadaju ikavskom narječju i štokavskom govoru i po tome su srodni Hrvatima u današnjoj zapadnoj Hercegovini i unutrašnjosti srednje Dalmacije (Dalma-tinskoj zagori). Međutim, preko Livanjskog polja pružaju

odnosi na livanjska sela, odnosno crkvene župe Vidoše i Ljubunčić. To je sasvim neosnovano, jer se oba livanjska sela ne spominju prije 18. st. Selo Ljubunčić dobilo je svoje ime zato što je to bio posjed livanjskih begova Ljubunčića, a selo Radinčić je po katoličkom rodu Vidošića preimenovano u Vidoše. Livno u 13. st. nije imalo ništa s Bosnom, a pogotovo s bosanskim biskupom. Župa Vidogoša bila je teritorijalno-administrativna cjelina u srednjovjekovnoj Bosni u užem smislu, a njezino je ime naslijedila današnja Vogošća u čijoj okolici i danas postoji selo Ljubnići. Vidi: Pavao ANĐELIĆ, Stara bosanska župa Vidogošća ili Vogošća, Glasnik Zemaljskog muzeja, Arheologija, Nova serija, XXVI, Sarajevo, 1971., 337-346.113 Podjela župe na Livno Gornje polje i Livno Donje polje djelomično je odstupala od geomorfološkog oblika Livanjskog polja. Razgraničenje iz-među župa išlo je riječnim tokovima – Bistricom do njezinog spoja sa Ža-bljakom u Plovuču, a zatim od ušća Plovuče u Sturbu do ušća potonje kod Prologa, tako da su sva katolička sela na desnoj strani pripala župi Livno Donje polje (pa tako i sela na potezu Zastinje – Priluka), a ona na lijevoj župi Livno Gornje polje.114 Etničke migracije oko planine Dinare krajem 17. i početkom 18. st. pro-učava Marko Rimac (Odsjek za povijest Filozofskog Fakulteta Sveučilišta u Zagrebu) i u njegovim će studijama biti doneseni iscrpni i precizni podatci o toj temi.

Identitet


se i granice nekih dijalektoloških pojava unutar hrvatskog jezika. Hrvati u gornjem Livanjskom polju i Buškom blatu gotovo redovito u izgovoru imaju šć umjesto št (npr. kući-šće, ognjišće, siromašćina, šćap, gušćer itd.), dok je kod onih u donjem Livanjskom polju suprotno.115 Isto tako, Hrvati u većem dijelu Livanjskog polja izgovaraju perfekt jednine muškog roda svakoga glagola sa završetkom na o kao u da-našnjoj Bosni (npr. iš/a/o, doš/a/o, poš/a/o itd.), dok oni u Buškom blatu, južno od poteza Liskovača – Prisoje, izgo-varaju sa završetkom na a kao u današnjoj Dalmaciji (npr. iša, doša, poša itd.) i na Duvanjskom polju jugozapadno od poteza Bukovica – Mesihovina.116

***

Jean Chaumette des Fosse, francuski konzul u Travniku iz-među 1807. i 1814., u svojem je izvještaju nabrojao kape-tanije i kapetane u Bosanskom pašaluku i razvrstao ih u tri skupine: pravu Bosnu, Tursku Hrvatsku i Hercegovinu. Prema njegovim podatcima duvanjska i livanjska kapetanija pripadale su Hercegovini, a glamočka i kupreška Bosni.117 To je bio prvi put da je Livno u osmansko doba na bilo koji način svrstano u Hercegovinu.

U prvoj polovici 19. st. došlo je do modernizacije Osman-skog Carstva koja je imala poseban odraz u Bosanskom pa-šaluku. Već 1826. ukinut je Kliški, a ubrzo i Zvornički san-džak, a njihovo je područje priključeno Bosanskom san-džaku. Tako se Bosanski pašaluk na kraju sveo samo na dva sandžaka – Bosanski i Hercegovački. Ponovila se situacija s kraja 15. i početka 16. st. jer su nahije Livno, Glamoč, Grahovo i Kupres pripale Bosanskom sandžaku, dok je nahija Duvno ostala u Hercegovačkom.

Kada je zbog modernizacijskih reformi Osmanskog Carstva izbio ustanak muslimana u Bosanskom pašaluku, muslimani Hercegovačkog sandžaka sudjelovali su u gušenju ustanka na strani centralne osmanske vlasti. Livanjski muslimani na čelu s Ibrahim-begom II. Firdusom u početku su sta-jali na strani hercegovačkih muslimana, zatim prešli na stranu bosanskih da bi na kraju, poslije poraza, izravno priznali centralnu vlast.118 Za odanost i velike zasluge her-cegovačkih muslimana u borbama protiv ustanika dodije-ljen im je 1833. zaseban Hercegovački pašaluk na čijem se čelu nalazio Ali-paša Rizvanbegović, a koji je ukinut 1866. U sastav Hercegovačkog pašaluka ušla je duvanjska nahija, ali je u njemu u početku kratko bila i livanjska. Čak su se Firdusi i Rizvanbegovići obiteljski povezali ženidbom Ibra-

115 O tome najbolje svjedoči ime sela Lištana koje je u srednjem vijeku zabilježeno kao Lišćane. Ta je promjena vezana za doseljavanje novog kato-ličkog stanovništva tijekom 18. st.116 Te mikroregionalne jezične razlike kod Hrvata na Livanjskom polju nisu uočene i zabilježene u studiji posvećenoj toj temi. Usporedi: Đenana ČUSTOVIĆ, Narodni govor, u: Etnološka i folkloristička ispitivanja u Li-vanjskom polju, Glasnik Zemaljskog muzeja, Etnologija, Nova serija, XV-XVI (1960-1961), Sarajevo, 1961., 91-100.117 H. KREŠEVLJAKOVIĆ, n. dj. (78), 13.118 H. ĆURIĆ, n. dj. (40), 102-103.

him-begovog sina Muhameda s Ali-pašinom kćerkom zna-kovitog imena Huma. Suvremenik tih događanja, bosanski franjevac Ivan Frano Jukić, zabilježio je da je livanjska nahija bila podložena mostarskom veziru (tj. hercegovačkom paši), ali da je tadašnji livanjski beg Firdus molbom isposlovao da ostane pod travničkim vezirom (tj. bosanskim pašom).119

U to je vrijeme došlo i do žestokog pravnog spora bosan-skog apostolskog vikara, biskupa fra Rafe Barišića s upravom franjevačke provincije Bosne Srebrene oko uprave nad Bo-sanskim apostolskim vikarijatom. Zbog zapuštenosti herce-govačkog katoličkog puka i velike udaljenosti bosanskih fra-njevačkih samostana, skupina hercegovačkih franjevaca koji su bili članovi samostana u Kreševu, stala je na stranu fra Rafe Barišića (koji je inače bio rodom iz srednje Bosne, a ne Hercegovine), te njemu, generalu franjevačkog reda i Kon-gregaciji za širenje vjere u Rimu iznijela razloge i prijedlog za utemeljenje novog samostana u zapadnoj Hercegovini i odcjepljenje Hercegovine od Bosanskog apostolskog vikari-jata i franjevačke provincije Bosne Srebrene. Hercegovački franjevci su 1844., na odobrenje Svete Stolice da mogu iz-graditi svoj novi samostan, napustili Kreševo i otišli u Herce-govinu gdje su ga dvije godine kasnije utemeljili na Širokom Brijegu. Spor je riješen tako što je 1847. odlukom Svete Sto-lice u Rimu osnovan Hercegovački apostolski vikarijat (koji će kasnije prerasti u biskupiju), a hercegovački franjevci su izdvojeni od uprave provincije Bosne Srebrene, da bi 1852. bila osnovana Hercegovačka franjevačka kustodija (1892. uzdignuta na rang provincije).

Kako su novoosnovani Hercegovački apostolski vikarijat i Hercegovačka franjevačka kustodija organizirani na po-dručju Hercegovačkog pašaluka pripalo im je i Duvno, dok su u Bosanskom apostolskom vikarijatu i franjevačkoj pro-vinciji Bosni Srebrenoj ostali Livno, Glamoč i Kupres. Me-đutim, tadašnji duvanjski franjevci nisu bili na strani fra R. Barišića, zbog čega ih je on dio otjerao u samostan u Fojnici, niti su odmah odcijepljeni hercegovački fra-njevci preuzeli pastoralnu skrb za Duvno. Nešto ranije, 1828. se od župe Livno Gornje polje odvojila njezina kape-lanija Grabovica i prerasla u župu koja je pokrivala veći dio Buškog blata, a od nje su se kasnije odvojile druge župe. S obzirom da je fra Rafo Barišić u svojoj tituli imao i nekadaš-nju Duvanjsku biskupiju (na čiju se tradiciju poziva današnja Mostarsko-duvanjska biskupija), a ona je u prošlosti izgleda obuhvaćala i istočnu polovicu Buškog blata, to je područje ušlo u Hercegovački apostolski vikarijat. Tako je Buško blato, odnosno Livanjsko polje, podijeljeno između Bosanskog i Hercegovačkog apostolskog vikarijata, bosanske i hercego-vačke franjevačke provincije, a kasnije između Banjolučke i Mostarsko-duvanjske biskupije. Tada se i samo zbog toga, češće kod bosanskih, a rjeđe kod hercegovačkih Hrvata katolika učvrstilo mišljenje da se Livno nalazi u Bosni, a Duvno u Hercegovini.

119 Slavoljub BOŠNJAK (pseudonim Ivana Frane Jukića), Zemljopis i povi-estnica Bosne, Narodna tiskarnica dr. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1851., 29.

Identitet


Znameniti hercegovački franjevac Petar Bakula već je tada uočio taj problem i 1867. napisao sljedeće: “Čitamo li neke novije geografe, vidjet ćemo da je Hercegovina sa zapadne strane dosta odsječena, jer se ne prostire dalje od Duvna (Ju-kić: Zemljopis (3) Vezirluk mostarski). Kakvu god svrhu imalo to ograničenje, ne sumnjamo da se ono sasvim protivi pri-jašnjim granicama Hercegovine, koja obuhvaća ne samo duvanjski nego i livanjski kotar te preko Glamoča sve do Krajine. Protivi se i nedavno objavljenom geografskom spisu gospodina Franje Kružića iz 1861. te djelu g. H. Kieperta iz 1853., a to je djelo veoma cijenjeno. Iako me ne zanima, zove li se taj odsječak sastavnim dijelom Hercegovine ili nekako drugačije, ipak bih preporučio da poznata i utvrđena imena ne mijenjamo oslanjajući se možda na nedovoljan i izvana nametnut razlog što onaj gornji dio Hercegovine ne potpada pod mostarsku upravu.” (podebljao D. P.).120 Riječ je o pri-mjedbi na knjigu Zemljopis i poviestnica Bosne od bosan-skog franjevca Ivana Frane Jukića. Već iz Jukićevog pseudo-nima, koji je glasio Slavoljub Bošnjak, i objave te knjige ne-posredno poslije odvajanja hercegovačkih franjevaca mogu se jasno naslutiti njegovi stavovi kojima je on, kao velik pro-tivnik fra Rafe Barišića, želio što više očuvati staro stanje franjevačke provincije Bosne Srebrene i Bosanskog apostol-skog vikarijata, i zbog toga zaustaviti moguće utjecaje novog Hercegovačkog apostolskog vikarijata na Livno. Tim prije i više, jer je katolička župa Livno bila dodijeljena franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj i Bosanskom apostolskom vika-rijatu samo uvjetno. Na istom je mjestu fra P. Bakula iznio i povijesne primjedbe na sužavanje Hercegovine u Jukićevom djelu: “Kad bi razdioba između Bosne i Hercegovine što su je izveli turski upravitelji u naše vrijeme, kao i ona starija što su je izveli Turci s austrijskim carem obzirom na mjesta gor-nje Dalmacije, bila dovoljna za određivanje granica Herce-govine, morali bismo se usprotiviti svim povjesničarima koji o tome rade. I zaista, ako turski car g. 1831. nije ustupio ci-jelu Hercegovinu (koja je tada bila u njegovim rukama) nego samo veći njen dio i označio za vezirstvo Rizvanbegoviću, iz toga se ne može zaključiti da ostali dijelovi ne sačinja-vaju stare Hercegovine, kao na pr. onaj dio koji je sebi ranije pripojio na istočnoj strani Mahmut Paša (1788), onaj koji je i sada pod bosanskim upraviteljem u Neretvi i Rami, kao i onaj što sačinjava livanjski kotar na zapadu.” (podebljao D. P.).

Fra Grga Martić napisao je 1842. sljedeće: “Hercegovac je kao god i braća njegova, grane slavenskog plemena, sireč: Dal-matinac, Albanez, Crnogorac, Bošnjak, Srbin, Horvat, Bu-garin i dr., značaja blagodetelna, temperamenta ognjena, tela krepka i živa, vozrasta po većoj časti golema, izuzima-jući u Gornjoj Hercegovini okol’ Posušja, Levna, Duvna i Kupresa živeće, tako nazvane Ravenjaše, koji su telom ma-

120 Petar BAKULA, Topografsko-historijski šematizam franjevačke ku-stodije i apostolskog vikarijata u Hercegovini za godinu Gospodnju 1867. (Naslov izvornika: Schematismus topographico-historicus Custodiae Pro-vincialis et Vicariatus Apostolici in Hercegovina, pro Anno Domini 1867, Spalati, 1867., s latinskog preveo Vencel Kosir), Zavičajna biblioteka “Život i svjedočanstva”, I, Mostar, 1970., 16-17.

nji, no što se jačine tiče, drugim ravni. Svi su gostoljubivi, za pušku, ćordu i drugo oružje sposobni, za četovanje, osobito u bregovitim stranama prikladni, i trudoljubivi.” (podebljao D. P.).121 To je motrište izuzetno zanimljivo i važno, jer datira iz vremena prije odcjepljenja Hercegovine od Bosanskog apo-stolskog vikarijata, a iznio ga je franjevac rodom iz Rasto-vače kod Posušja, koji nije otišao s hercegovačkim franjev-cima iz Kreševa u Hercegovinu nego je ipak ostao članom franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Međutim, sam je fra Ivan Frano Jukić 1845. zabilježio da: “U Skoplju seljaci svoju narodnu nošnju već su zamijenili s tur-skom, kako mužko tako i žensko, ali na Kupresu zadržala se kod obadva pola; ona je s malom promjenom kao u Duvnu i u Livnu, a jednaka sa onom, koju nose seljaci u okružju spljetskom, koje Italijani Morlacima zovu.” U pratećoj je bi-lješci, između ostalog, još ustvrdio: “Nošnja, običaji, pjesme dalmatinskih Morlaka i žitelja Livna, Duvna, Kupresa i Hercegovine do Mostara jedna je te ista.” (podebljao D. P.).122

Nasuprot njima trojici, fra Lovre Karaula, gvardijan franje-vačkog samostana na Gorici kod Livna (kojeg je utemeljio 1854. i tako odvojio Livno od fojničkog dekanata), iako i sam pripadnik franjevačke provincije Bosne Srebrene, napisao je u svojem Memorandumu kršćanskog puka u Livnu, kojeg je 1875. uputio austrijskom caru i ugarskom kralju Franji Josipu, sljedeće: “U civilnom smislu poznato je muhame-dancima iz historije, da se ovaj kotar uvijek smatrao sa-stavnim dijelom kraljevine Dalmacije, i da je god. 1746. otrgnut ispod jurisdikcije splitskog biskupa. Osim toga, vrlo dobro pamte i s nokta broje sve gradove, tvrđave i pri-morska mjesta Dalmacije, koja je nekoć sultanova premoć bila zauzela, a koja su zatim za vremena mletačke republike hrabrošću ratobornog dalmatinskog naroda opet došla pod vlast kršćanskih vladara. Poradi toga misle muslimani, da bi kršćani ovoga kotara, kojih brojčano ima pet puta više nego njih, lako mogli pokušati i izvršiti prepad k Austro-Ugarskoj, kad bi se složili s Dalmatincima.” A zatim još i to: “Napokon, budući da se radi evropejskog ravnotežja ne smije ni misliti, da se ovaj kršćanski narod oslobodi i da se inkorporira svo-joj majci Dalmaciji ...” (podebljao D. P.).123

121 Grgo MARTIĆ, Hercegovci, u: Izabrani spisi, “Svjetlost”, Sarajevo, 1956., 32. Članak je izvorno objavljen u Serbskom narodnom listu, pa nije ništa neobično što je prilagođen ekavskom dijalektu. Autor u pratećoj bi-lješci za naziv ravenjaši daje sljedeće objašnjenje: “Naimenovani su tako sbog njima svojstvenog običaja, onome između sebe, koji bi što u putu, ili ko-jom drugom prilikom štetovao, n. pr. konja, ili što drugo, izgubio, iz učinjeno među sobom revene naknaditi.” Znači, revni ljudi.122 Ivan Frano JUKIĆ, Putovanje po Bosni godine 1845., u: Izabrana djela, “Konzor”, Zagreb, 2001., 73.123 Lovre KARAULA, Folium complectens Gravamina publica quibus do-minans elementum muhamedanum plebem christianum in Circulo Livno data opera injusta opprimit, aliisque artibus atque intensis viribus inter-netione delere adnititur. Objavljeno na hrvatskom jeziku (u prijevodu fra Bonifaca Badrova iz 1925.): List koji sadrži namete kojima muslimanski ele-ment djelatno nepravedno tlači kršćanski narod livanjskog okruga i nastoji zatrti zlim načinom i jakim snagama, u: Pro populo. Život i djelo fra Lovre Karaule (1800. – 1875.), uredio Marijan Karaula, “Svjetlo riječi”, Sarajevo,

Identitet


Polovicom 19. st. provedena je nova podjela Bosanskog i Hercegovačkog pašaluka. Ukinuti su sandžaci i kadiluci te uvedena nova administrativna podjela na kajmakamluke (okruge) i mudirluke (srezove). Livanjski mudirluk (u kojem se nalazilo Grahovo) te glamočki i uskopski ili prusački (u kojem se nalazio Kupres) mudirluci pripali su travničkom kajmakamluku u Bosanskom pašaluku, dok je duvanjski mudirluk pripao mostarskom kajmakamluku u Hercegovač-kom pašaluku. Već 1865. svi su pašaluci pretvoreni u vilajete kao najviše teritorijalno-administrativne cjeline u Osman-skom Carstvu, ukinut je Hercegovački pašaluk, a Bosanski je vilajet obnovljen u jedinstvenu provinciju podijeljenu na sedam sandžaka koji su se dalje dijelili na kadiluke (kaze). Duvno je kao kadiluk bilo izdvojeno iz Hercegovačkog i priključeno Travničkom sandžaku tako da se (ponovno) našlo skupa s Livnom i Glamočem koji su bili zasebni ka-diluci te Kupresom koji se nalazio u sastavu prusačkog kadiluka.124

Hercegovački su Hrvati digli u Gorici kod Gabele 1875. ustanak protiv osmanske vlasti, a ubrzo i hercegovački Srbi u Nevesinju. Zatim su im se pridružili i Srbi u zapadnoj Bo-sni, dok bosanski Hrvati nisu sudjelovali u ustanku. Osman-ska vlast nije bila u stanju ugušiti ustanak, a to joj je dodatno otežao ulazak u rat Srbije i Crne Gore, a zatim i Ruskog Car-stva, te pomoć Austro-Ugarske Monarhije ustanicima.

Vrlo brzo poslije izbijanja hrvatskog ustanka, nekoliko livanj-skih muslimana je ubilo (zadavilo) starca fra Lovru Karaulu što je bio povod širenju ustanka i na livanjski kraj, a ustanike je organizirao fra Stipan Krešić. Naoružanih ustanika bilo je na vrhuncu oko 400, uglavnom Hrvata ali i nešto pridru-ženih Srba, a glavno im je uporište bilo na Dinari iznad sela Prologa. S druge strane ustanak duvanjskih Hrvata u startu je zakazao, a manje su se borbe vodile samo u Vinici, ali i tu uz pomoć livanjskih ustanika. Cijelo vrijeme livanjski Hrvati bili su uključeni u tijek hrvatskog ustanka u Her-cegovini (i jedini zapadno od Neretve izdržali do kraja), dok su glamočki i grahovski Srbi bili uključeni u tijek srpskog ustanka u zapadnoj Bosni.125

U ustanku livanjskih Hrvata sudjelovalo je nekoliko franje-vaca, a među njima i fra Bono Šarić kojeg su ustanici Pro-loške čete izabrali za vojvodu. Fra Bono Šarić najbolji je primjer koliko je relativno to što je Livno ostalo u franje-vačkoj provinciji Bosni Srebrenoj, odnosno nije pripalo Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Rođen je 1848. u Vrdima kod Drežnice sjeverno od Mostara; uoči ustanka bio je kapelan u Čukliću kod Livna; kasnije je službovao u više župa na području Hercegovačke franjevačke kustodije, od-

2000., 246-252, posebno 250-251.124 H. ŠABANOVIĆ, n. dj. (55), 233-234.125 Anđelko MIJATOVIĆ, Revolucionarna i borbena zbivanja u zapadnoj Hercegovini za vrijeme Hercegovačkoga ustanka (1875. – 1878.), u: Zbor-nik radova “Uloga Hrvata u Hercegovačkome ustanku (1875. – 1878.)”, Lju-buški, 2009., 151-162.

nosno provincije, najčešće u duvanjskom kraju, a umro je u franjevačkom samostanu na Humcu kod Ljubuškog 1910.126

Tijekom hercegovačkog ustanka, prema naredbi centralne osmanske vlasti osnovan je krajem 1875. poseban Herce-govački vilajet, ali je već početkom 1877. ukinut.127 Svjetski poznati engleski arheolog-amater Arthur J. Evans boravio je kao novinski izvjestitelj u Bosni i Hercegovini između 1875. i 1878. i izvještavao o događanjima na tom području, a u knjizi u kojoj je sabrao svoje revidirane i selekcionirane dopise iz 1877. priložio je kartu u kojoj je razgraničena Her-cegovina u odnosu na Bosnu.128 Prema toj karti Hercego-vina je na zapadu obuhvaćala Livno, a vjerodostojnost tog razgraničenja potvrđuje činjenica da je na toj karti Hercego-vina obuhvaćala i Nikšić, koji je sljedeće godine pripao Cr-noj Gori.

***

Rat između osmanske vlasti i hrvatskih i srpskih ustanika trajao bi u nedogled da europske sile nisu na Berlinskom kongresu 1878. donijele odluku da se Austro-Ugarskoj Mo-narhiji povjeri mandat privremene uprave nad Bosanskim pašalukom. Dvočlana Austro-Ugarska Monarhija uvela je, prema pašalucima, također dvočlano ime za okupacijsku zonu, a zatim anektiranu pokrajinu – Bosna i Hercegovina, ali upravo je njezina administracija odstupila od povije-snih činjenica, tako što je Duvno svrstala u Bosnu, a ne Hercegovinu.129 Isto tako, Duvnu kao kotaru priključen je veći dio Buškog blata i sela Zagorje, Zavelim i Vir južno od Zavelima, koja danas pripadaju Posušju.

Prema prvom popisu stanovništva Bosne i Hercegovine, iz-vršenom 1879., u livanjskom kotaru živjelo je 11.010 kato-lika ili Hrvata, ali mu je bio oduzet veći dio Buškog blata, a priključeno Grahovo kao ispostava, tako da je na Livanj-skom polju živjelo 10.453 (51,04%), a na Grahovu polju 557 (12,16%) katolika. U duvanjskom kotaru živjelo je 10.705 (79,81%), a u glamočkom svega 196 (1,92%) katolika. Kupres je bio ispostava u kotaru Donjem Vakufu i u toj je ispostavi živjelo 3305 (38,74%) katolika. Popis stanovništva izvršen 1910. pokazuje značajan porast Hrvata na tom području. U livanjskom kotaru tada je živjelo 20.323 (63,21%), u du-vanjskom 19.407 (86,86%), u glamočkom 1135 (5,55%),130 a u

126 Andrija NIKIĆ, Ustanak u livanjskom kraju 1875. – 1878. i fra Bono Šarić, Zavičajna knjižnica Život i svjedočanstva, 60, Povijesni isječci, 7, Fra-njevačka knjižnica i arhiv u Mostaru, Mostar, 2000.127 H. ŠABANOVIĆ, n. dj. (55), 98, 234.128 Arthur J. EVANS, Illyrian Letters, Longmans, Green and Co., London, 1878. Prevedeno na srpski ekavski jezik: Artur Dž. EVANS, Ilirska pisma, Biblioteka Kulturno nasljeđe, “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1967.129 Još je veće odstupanje bilo s Fočom, inače povijesnom jezgrom Herce-govine, koja je na samom početku austrougarske uprave pripadala mostar-skom okrugu, ali je vrlo brzo priključena sarajevskom i na taj način ušla u sastav Bosne!!!130 Iako je Austro-Ugarska Monarhija poslije 1903. odustala od plana stva-ranja umjetne bosanske nacije različitih religija i dopustila Hrvatima i Sr-bima u Bosni i Hercegovini da se nacionalno izjašnjavaju i politički orga-niziraju (pa se službeni jezik već 1907. zvao hrvatski i(li) srpski), popis iz

Identitet


grahovskoj ispostavi livanjskog kotara 1184 (13,90%) i u ku-preškoj ispostavi bugojanskog kotara 5580 (40,08%) Hrvata.

Austrougarska uprava omogućila je 1881. ponovno uspo-stavljanje redovite organizacije Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, ali ne na način da su dijelovi tog područja vra-ćeni (nad)biskupijama kojima su povijesno pripadali i čijim su središtima oni prostorno gravitirali kao što su nadbi-skupije sa sjedištem u Splitu i Zagrebu ili naslovno pripa-dali kao što je bila tadašnja Bosansko-srijemska biskupija sa sjedištem u Đakovu. Habsburški je dvor, a ne Sveta Stolica u Rimu, izravno odlučivao o osnivanju novih biskupija na području okupacijske zone Bosne i Hercegovine pa su tako osnovane tri potpuno nove biskupije sa sjedištima u Sara-jevu, Banjoj Luci i Mostaru, dok je stara Trebinjsko-mrkan-ska biskupija, koja je preživjela doba osmanske vladavine tako što je njome upravljao dubrovački nadbiskup, odvojena od njegove jurisdikcije i dodijeljena mostarskom biskupu. Vrhbosanska nadbiskupija sa sjedištem u Sarajevu obuhva-tila je približno područje koje je pripadalo srednjovjekov-noj Bosni, Usori i Solima. Banjolučka biskupija uglavnom je obuhvatila područje koje se nazivalo Turskom Hrvatskom ili Bosanskom krajinom, odnosno područje do rijeke Vrbas na istoku. Mostarsko-duvanjska biskupija se pozivala na tradi-ciju starokršćanske Delminijske, odnosno srednjovjekovne Duvanjske biskupije i obuhvatila je područje zapadno od do-njeg toka rijeke Neretve do Buškog blata, odnosno područje koje je nekad pripadalo što Duvanjskoj što Makarskoj bisku-piji. Samo je selo Unište na Dinari potvrđeno Šibenskoj bi-skupiji, jer je pripadalo katoličkoj župi Kijevo.

Ako igdje unutar Bosne i Hercegovine moderna kato-lička crkvena – bilo biskupijska bilo redovnička – or-ganizacija nije poštivala, odnosno ako je igdje narušila geografsko jedinstvo i etničku kompaktnost katoličkog stanovništva, onda je to upravo na području zadinarskih krških polja. Duvanjsko polje i veći dio Buškog blata pripali su Mostarsko-duvanjskoj biskupiji i Hercegovačkoj franje-vačkoj provinciji. Druga su polja ostala u franjevačkoj pro-vinciji Bosni Srebrenoj, ali su najveći dio Livanjskog polja i cijelo Glamočko pripali Banjolučkoj biskupiji, a Kupreško polje Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Takva se crkvena podjela nije uvijek poklapala s administrativnom. Tako je Šuica do polovice 20. st. administrativno pripadala Livnu, a crkveno Mostarsko-duvanjskoj biskupiji i Hercegovač-koj franjevačkoj provinciji. (Jedino se u Šuici na cijelom tom području danas dodiruju franjevci dviju provincija, jer katoličke župe u duvanjskom dijelu Buškog blata u među-vremenu su oduzete franjevcima Hercegovačke provincije i dodijeljene biskupijskim svećenicima Mostarsko-duvanjske biskupije.) O vraćanju Livna povijesnoj Splitskoj nadbisku-piji nije se moglo ni pomišljati, a pogotovo ne o podređiva-

1910. napravljen je, kao i oni prethodni, prema vjerskom, a ne etničkom ili nacionalnom kriteriju. U isto je vrijeme među Srbima na širem dinarskom području postojala struja koja je zagovarala jedinstvo s Katoličkom crkvom, tako da nije ništa neobično da se 159 ljudi u glamočkom kotaru izjasnilo kao katolici grčkog obreda, ali oni nisu uključeni u navedeni broj i postotak hrvatskog stanovništva, jer je riječ o srpskom stanovništvu.

nju novonastalih katoličkih biskupija u Bosni i Hercegovini Splitskoj ili Zagrebačkoj metropoliji.

Taj i slične poteze u Bosni i Hercegovini (pokušaj stvaranja umjetne bosanske nacije različitih vjera, zakonsko progla-šavanje službenog jezika s bosanskim imenom i forsiranje bogumilskog mita kao povijesne osnove) dualistička Au-stro-Ugarska Monarhija radila je da razbije svoju najveću unutarnju opasnost – jedinstvo Hrvata i njihovu težnju za trijalističkom monarhijom, a zatim i logičnu federalizaciju slavenskih naroda u njezinom sastavu. (Dovoljno je imati u vidu da su se i Mađari izborili za dualističku monarhiju tek 1867. ucjenjujući Habsburgovce poslije teškog poraza koji su oni pretrpjeli od Pruskog Carstva.) A upravo je to bio glavni razlog zašto se krajem Prvog svjetskog rata, odnosno 1918., Austro-Ugarska Monarhija raspala iznutra.

Stvaranjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije preimenovanom u Kraljevstvo Jugoslaviju) pod vlašću srp-ske dinastije Karađorđevića činilo se da je ostvaren cilj ujedi-njenja svih južnih Slavena. Jugoslavenska se ideja ubrzo po-kazala kao zabluda, jer je nova, inače kulturno heterogena, država funkcionirala kao proširena Srbija gdje je srpstvo bilo favorizirano,131 dok je hrvatstvo potiskivano132 ili gušeno

131 Najbolji i najzanimljiviji primjer favoriziranja srpstva na području za-dinarskih krških polja jest razvoj naselja Bosanskog Grahova. To je bilo srp-sko selo izvornog imena Arežin Brijeg, koje je na popisu stanovništva iz 1879. imalo je svega 13 kuća i 92 stanovnika, te tako išlo u skupinu manjih sela čak na Grahovu polju. Već 1910. to je selo imalo 50 kuća i 290 stanov-nika, od toga 243 pravoslavaca (Srba) i 42 katolika (Hrvata), uz nekoliko do-seljenih Židova i evangelika, tako da je mjesto imalo multireligijski karakter, a u njemu je bilo sjedište grahovske ispostave livanjskog kotara. Ubrzo po-slije završetka Prvog svjetskog rata i proglašenja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, u ljeto 1919. to je naselje službeno preimenovano u Bosansko Grahovo. Dugo je u javnosti bilo prisutno mišljenje da je to naselje dobilo bosanski pridjev u imenu da bi se razlikovalo od Grahova u Crnoj Gori, ali neke činjenice upućuju da se objašnjenje treba tražiti u drugom kontek-stu. Naime, u Obljaju, vrlo blizu Arežinog Brijega ili Grahova, bio je rođen Gavrilo Princip, koji je kao član (u osnovi velikosrpskog) pokreta Mlada Bosna (čiji je osnovni cilj bio pripojenje Bosne i Hercegovine Srbiji), ubio u Sarajevu 1914. nasljednika habsburškog prijestolja Franca Ferdinanda i njegovu trudnu suprugu Sofiju što je bio povod za izbijanje Prvog svjetskog rata. U konačnici to je dovelo do raspada Austro-Ugarske Monarhije i stva-ranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (preimenovanog u Kraljevstvo Jugoslaviju) koje je funkcioniralo kao proširena Srbija. Srbi su G. Principa i ostale članove Mlade Bosne, koji su sudjelovali u spomenutom atentatu, slavili kao junake (u prvoj Jugoslaviji posvećena im je kapela tzv. Vidovdan-skih junaka u Sarajevu i u nju prenesene njihove kosti, a u drugoj Jugosla-viji muzej u tom gradu!), pa je zbog toga mnogo vjerojatnije da je bosanski pridjev bio dodijeljen Grahovu u čast te organizacije, a ne zbog nekakvog razlikovanja dvojnika. (Ironično je da su upravo Srbi tijekom posljednjeg rata uklonili bosanski pridjev iz imena svih gradova koji su bili ili su i danas pod njihovom vlašću, pa tako i iz imena Bosanskog Grahova.) Ispostava Bosansko Grahovo pretvorena je 1929. u općinu u koju je ušlo i pola srpskih sela u donjem Livanjskom polju (do poteza Sajković – Vrbica), a zatim je ta općina izdvojena iz livanjskog kotara i zajedno s općinama Drvar i Trubar formirala novi zasebni kotar Bosansko Grahovo sa sjedištem u istoimenom mjestu. Na popisu stanovništva iz 1931. kotar je imao 12.404 stanovnika od čega 11.280 Srba. Poslije Drugog svjetskog rata, Bosansko Grahovo bilo je sjedište istoimene općine, u čijem je sastavu bila i polovica srpskih sela u donjem Livanjskom polju, i razvilo se u mali grad s modernom infrastruk-turom koji je 1991. imao blizu 2000 stanovnika, gotovo u potpunosti Srba.132 Dobar primjer potiskivanja hrvatstva na području zadinarskih krških polja jest odbijanje zahtjeva duvanjskih Hrvata za preimenovanjem gradića

Identitet


svim sredstvima, često i nasiljem pa je to i dovelo do stva-ranja hrvatskog ustaškog pokreta koji je djelovao ilegalno ili u emigraciji. Sve povijesne pokrajine koje su ušle u sa-stav nove države, pa tako i Bosna i Hercegovina, izgubile su 1929. svoju autonomiju i zasebnost. Nekadašnja pokrajina Bosna i Hercegovina podijeljena je u nekoliko banovina koje su ignorirale granice određene austrougarskom upravom. Tako su livanjski i duvanjski srez i Hercegovina pripali Primorskoj Banovini sa sjedištem u Splitu, a glamočki i grahovski srez i kupreška općina unutar bugojanskog sreza Vrbaškoj Banovini sa sjedištem u Banjoj Luci.

Prema popisu stanovništva 1931. u livanjskom je srezu ži-vjelo 21.893 (75,66%), u duvanjskom 23.109 (88,37%), u ku-preškoj općini unutar bugojanskog sreza 6436 (39,99%) Hr-vata, u glamočkom srezu 1342 (5,39%) i u grahovskoj općini unutar grahovskog sreza 1101 (8,87%).

Situacija se promijenila 1939. kada je, uslijed vanjskih priti-saka i ratne opasnosti, centralna srpska vlast odlučila riješiti najteže unutarnje političko pitanje Kraljevstva Jugoslavije, odnosno zahtjev Hrvata za punom autonomijom i federal-nim uređenjem. Stvorena je Hrvatska Banovina, a njezino je područje određeno prema nacionalnom kriteriju tako da je u nju ušao i velik dio Bosne i Hercegovine, preci-znije svi krajevi koji su imali hrvatsku većinu, pa tako i li-vanjski i duvanjski srez i kupreška općina. Ali za opstanak Kraljevstva Jugoslavije to je bilo prekasno, jer je bila uvučena u Drugi svjetski rat što je rezultiralo njezinim munjevitim raspadom.

Uz potporu nacističke Njemačke i fašističke Italije, pripad-nici hrvatskog ustaškog pokreta u travnju 1941. proglasili su fašističku Nezavisnu Državu Hrvatsku. U njezin je sastav ušla cijela Bosna i Hercegovina, a ne samo njezini krajevi s hrvatskom većinom što je bio jedan od razloga nestabilno-sti te kratkotrajne marionetske države. NDH je administra-tivno bila podijeljena na velike župe kojima su često davana, u narodu zaboravljena, srednjovjekovna imena, a njihova su područja ignorirala geografske i povijesne kriterije. Tako su Livno, Duvno, Glamoč i Kupres pripali župi Pliva-Rama sa sjedištem u Jajcu.

Srpsko stanovništvo, posebno ono organizirano u četnički pokret ili vezano uz njega, nije moglo prihvatiti hrvatsku vlast pogotovo fašističkog režima, a ustaše (čijoj se vlasti u početku priklonio i značajan dio muslimanskog stanovniš-tva) su im se počele osvećivati zbog velikosrpske diktature u prethodnoj državi. Tako je vrlo brzo poslije proglašenja NDH došlo do oružanih sukoba popraćenih obostranim masovnim zvjerskim pokoljima civilnog stanovništva na cijelom području. Jugoslavenski komunisti organizirali su

Duvna u Tomislavgrad u čast hrvatskog kralja Tomislava povodom proslave tisućugodišnjice Hrvatskog Kraljevstva 1925. Centralna velikosrpska vlast u Beogradu dopustila je to preimenovanje tek tri godine kasnije, ali samo pod uvjetom da preimenovanje u prvom redu bude u čast novorođenog srpskog princa Tomislava, sina kralja Aleksandra Karađorđevića.

ustanak protiv njemačkih i talijanskih okupatora i njihovih saveznika, pa tako i protiv NDH, a zbog svoje višenacionalne partizanske vojske i protufašističke, odnosno protunacističke borbe poslije četiri godine rata izašli su kao jedini pobjednici koje su priznali i saveznici protuhitlerovske koalicije. Rat je bio najintenzivniji na području Bosne i Hercegovine, pa tako ni područje zadinarskih krških polja nije ostalo pošteđeno. Tako su u srpnju 1941. Srbi digli ustanak protiv NDH koji je zahvatio cijelo područje koje su masovno naseljavali, pa tako i Glamočko, Kupreško, Grahovo i donje Livanjsko polje. Po-slije početnih uspjeha u borbi protiv oružanih snaga NDH, srpski ustanici u donjem Livanjskom polju uglavnom su se opredijelili za partizanski komunistički pokret (u sastavu ba-taljuna “Starac Vujadin”), a oni na Glamočkom, Kupreškom i Grahovu polju za četnički. U tim su borbama poubijani ili protjerani svi Hrvati na Grahovu polju i znatno prorijeđeni na Glamočkom.

Partizanski pokret kod Hrvata na području Bosne i Herce-govine (za razliku od Dalmacije gdje je bio jak utjecaj komu-nista, a veći dio obale s otocima bio prepušten Italiji) bio je kržljav, posebno prve dvije godine rata, dok sami partizani nisu počeli vršiti nasilna novačenja i širiti komunističku pro-pagandu na hrvatskim područjima koja su se privremeno našla pod njihovom kontrolom. Odlazak Hrvata u partizane često nije ni bio zaslugom komunističkog pokreta (kako se to u komunističkoj Jugoslaviji kasnije predstavljalo) nego je bila riječ o pojedinačnim slučajevima različite motivacije. Tako su Hrvati iz Zabrišća kod Livna odlazili u partizane (ili im pomagali) zbog prijeratnog sukoba s livanjskim franjev-cima (od kojih je većina kasnije bila naklonjena NDH) zbog čega su se izdvojili iz Katoličke crkve i pristupili šizmatičkoj samozvanoj Starokatoličkoj crkvi. Pa i broj od dvadesetak Hrvata u livanjskom ustaničkom partizanskom odredu na Cincaru133 i približno toliko u duvanjskom odredu “Mijat Tomić” tijekom 1941. bio je više nego skroman, pogotovo ako se usporedi s brojem livanjskih ustanika gerilaca sedam desetljeća ranije kada je ukupan broj stanovnika bio znatno manji. Partizani su u ljeto 1942. u Šuici osnovali Desetu hercegovačku proletersku udarnu brigadu u koju su kra-jem godine uključeni livanjski (ali samo onaj na Cin-caru) i duvanjski odred, koji su u međuvremenu prerasli u bataljune.

133 Taj odred nije bio u sastavu bataljuna “Starac Vujadin” i od njega se razlikovao brojnošću, nacionalnim sastavom i motivom ustanika. Dok je bataljun “Starac Vujadin” imao preko 600 ustanika, isključivo Srba, i na-stao kao rezultat pobune srpskog stanovništva u donjem Livanjskom polju protiv uspostavljanja hrvatske države i spontanog oružanog otpora izrav-nim ustaškim napadima, ali bez komunističkog organiziranja (tek poslije početnih uspjeha srpskih ustanika, komunisti su, da bi ih pridobili na svoju stranu, među njih poslali nekoliko svojih iskusnih članova – Srbe kao zapo-vjednike, a Hrvate kao političke komesare, što je na livanjske Srbe imalo po-zitivan utjecaj i s nacionalnog gledišta), dotle je livanjski partizanski odred, smješten na planini Cincaru, imao svega do 50 ustanika uglavnom livanj-skih komunista hrvatske, srpske i bošnjačke nacionalnosti. Poslije pogibije zapovjednika Vojina Zirojevića taj je odred, u međuvremenu bataljun, no-sio ime u njegovu čast.

Identitet


Jugoslavenski su komunisti na drugom zasjedanju svojeg Ze-maljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) održanom 1943. obnovili teri-torijalno-političku zasebnost Bosne i Hercegovine kao repu-blike unutar buduće komunističke Jugoslavije s granicama i imenom okupacijske zone i pokrajine u Austro-Ugarskoj Monarhiji. I oni su bili svjesni posebnosti područja zadinar-skih krških polja, a posebno livanjskog kraja i grada Livna (tada jedinog razvijenog mjesta na tom području) unutar Bosne i Hercegovine, dok su na trećem zasjedanju svojeg ZAVNOBiH-a održanog 1945., zaključili sljedeće: “Do sada je ovaj dio zapadne Bosne ostajao napušten naročito u sa-obraćajnom pogledu. Livanjsko područje je otsječeno od zaleđa i jako orijentisano prema Dalmaciji. Međutim, umjesto udaljavanja od nas, ono bi moglo da nas spaja sa Primorjem. Poznato je, da primorski narodi imaju širi po-gled na svijet i brži kulturni razvitak. Nas od mora dijeli uski dalmatinski pojas i Livanjsko područje zapljuskuje primorska kultura. Njoj se može otvoriti put i dublje u za-leđe, gdje preovlada kontinentalni mentalitet. Sve saobra-ćajne poteškoće padaju pred modernom tehnikom. Taj uticaj bi i politički bio plodotvoran, jer bi hrvatske narodne mase ovoga kraja bile u bližem dodiru sa dalmatinskim Hrvatima, koji su u našoj narodno-oslobodilačkoj borbi prednjačili svo-jom borbenošću i visokom političkom sviješću.” (podebljao D. P.).134

U Drugom svjetskom ratu (ali uglavnom na njegovom zavr-šetku ili neposredno poslije njega) poginulo je ili bilo ubijeno u raznim okolnostima oko 1890 livanjskih, 1243 kupreških, 1025 duvanjskih, 240 grahovskih i 183 glamočkih Hrvata, najviše mladih muškaraca.135 Kupreški se Hrvati nisu nikad više demografski oporavili, a ionako mali broj glamočkih i grahovskih Hrvata se dodatno smanjio izbjeglištvom bez povratka. O razmjerima svih tih gubitaka dovoljno je za us-poredbu navesti da je u čak 19 općina u srednjoj Bosni pogi-nulo ili ubijeno ukupno 3060 Hrvata. Prema popisu stanov-ništva Bosne i Hercegovine izvršenom 1948. u livanjskom je srezu živjelo 29.647 (80,86%), duvanjskom 27.736 (93,26%), glamočkom 544 (3,59%) i grahovskom 434 (3,78%) Hrvata. Kupres je pripadao bugojanskom srezu i bio podijeljen u če-tiri manje općine (Blagaj, Kupres, Novo Selo i Vukovsko) u kojima je živjelo 4790 (33,51%) Hrvata, od kojih većina u ku-preškoj općini – 3415 (82,34%).

U Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini unutar ko-munističke Jugoslavije, duvanjski i livanjski srez dodi-jeljeni su 1949. mostarskom okrugu (oblasti), a poslije ukidanja podjele na okruge 1952. regionalno su pripali

134 Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Herce-govine, Dokumenti 1945., knjiga II, Izdavačko preduzeće “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1968., 34.135 Ivica LUČIĆ, Sigurnosna politika Socijalističke Republike Bosne i Her-cegovine 1945. – 1990., Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveuči-lišta u Zagrebu, Zagreb, 2005., 242-247 (osim podatka o broju poginulih glamočkih Hrvata koji je donesen prema evidenciji livanjskog dekanata Ba-njolučke biskupije).

Hercegovini sa središtem u Mostaru u kojem su se na-lazile sve važnije administrativne institucije i za ta dva sreza (osnovna privredna komora, glavni sud, zatvor, glavna pošta, zavodi za zdravstvo, školstvo, zaštitu spomenika kulture i sl.). Hrvati u Hercegovini (u širem smislu) bili su, zbog masovne zastupljenosti u vojnim postrojbama NDH, podvrgnuti teškoj represiji i privredno stavljeni na rub op-stanka, a vlast su preuzeli Srbi i Muslimani (danas Bošnjaci), koji su u nekim krajevima bili totalna manjina, ili pak malo-brojni domaći Hrvati koji su bili u partizanima ili ideološki (pre)odgojeni i pouzdani.

Jugoslavenski komunistički režim minimalno je ulagao u razvoj livanjskog i duvanjskog sreza (od 1974. općina). Nije bilo ozbiljnih gradnja tvornica, a ako se nešto u tom pogledu poduzimalo onda je to bila ekološki štetna tvornica boja i lakova u Livnu ili se u tvornici kablova u Duvnu trebao po-staviti opasni akcelerator sovjetske proizvodnje. Isto tako, nikad nije asfaltirana stara cesta preko prijevoja Vagnja na Dinari koja je najkraća komunikacija između Livna i Sinja niti se pristupilo gradnji željezničke pruge koja bi povezala Livno sa Splitom što je planirala još austrougarska uprava. Zbog svega toga su livanjski i duvanjski Hrvati bili prisiljeni preseljavati se u druge dijelove Bosne i Hercegovine i u Hr-vatsku ili masovno odlaziti na dugogodišnji privremeni rad u kapitalističke i demokratske države, prvenstveno u Save-znu Republiku Njemačku, odakle se mnogi nisu vratili, čime je broj Hrvata ako ne smanjen onda zadržan na mrtvoj točki. Tada je došlo do posebnog oblika diskriminacije kroz škol-stvo. Naime, iako je Livno i Duvno u cijeloj Bosni i Herce-govini imalo najviše stanovnika privremeno zaposlenih u Njemačkoj, njihova su djeca (i sami velikim brojem budući “gastarbeiteri”) u školama u rodnom kraju od stranih jezika učila francuski i ruski! Vrhunac je bio 1974. kada je, poslije višegodišnjih radova, Buško blato planski pretvoreno u naj-veće umjetno akumulacijsko jezero u Europi. Uslijed toga su dijelovi pojedinih sela i većina korisnog zemljišta poto-pljeni, a pogođeno hrvatsko stanovništvo moralo se velikim dijelom iseliti u druge krajeve, uglavnom one u Hrvatskoj, čime je znatno smanjen njegov ukupan broj u tim dvjema općinama. To je jezero usprkos svojoj ogromnoj površini slabo profitabilno u elektroprivredi, a zbog velikih ponora i preskupo za održavanje, tako da je njegovo stvaranje u pr-vom redu imalo cilj iseliti hrvatsko stanovništvo iz tog kraja kojeg je jugoslavenska komunistička vlast smatrala izrazito nepodobnim. Sve se to jasno vidi ako se usporede popisi sta-novništva Bosne i Hercegovine izvršeni 1971. i 1981. Tako je 1971. u livanjskoj općini živjelo 31.657 (75,16%), a u du-vanjskoj 29.272 (88,34%) Hrvata, dok ih je deset godina ka-snije bilo 28.918 (71,51%) u prvoj i 26.712 (87,10%) u drugoj općini. I u kupreškoj je općini u tih deset godina zabilježeno opadanje broja Hrvata (ali i ukupnog stanovništva) – s 4425 (38,49%) na 3947 (39,08%). Iako je poslije Drugog svjetskog rata broj Hrvata u glamočkoj i grahovskoj općini bio sasvim zanemariv i tu je uočljiv konstantan pad na 378 (2,22%), od-nosno 238 (1,68%) u prvoj općini te na 364 (3,44%), odnosno 264 (2,92%) u drugoj općini (većinom u selu Uništima na

Identitet


južnoj strani Dinare, komunikacijski izravno nepovezanom s grahovskom općinom!).

***

Mnogobrojnim ljudima Hercegovina danas predstavlja jasno određenu i nepromjenjivu geografsku i administrativnu cje-linu koja ne obuhvaća Duvno, Livno i Ramu, kojima onda ne preostaje ništa drugo nego svrstati se u Bosnu. Prema takvoj logici ispada da grad Herceg-Novi kojeg je izgradio herceg Stjepan Kosača, a prema čijoj je vladarskoj tituli grad i dobio svoje ime, ili Nikšić, Pljevlja i Prijepolje koji su se stoljećima administrativno nalazili u Hercegovini, danas mogu biti u Crnoj Gori i da to nitko ne dovodi ili ne smije dovoditi u pitanje, ali Rama mora biti u Bosni iako je rijeka Rama pri-toka Neretve koja gotovo cijelom dužinom protječe kroz Hercegovinu. Isto tako, ispada da gradovi u porječju Une danas mogu biti prava Bosna, iako to područje nije nikad bilo u srednjovjekovnom Bosanskom Kraljevstvu, a u osmansku je Bosnu došlo tek krajem 16. st. da bi se još polovicom 19. st. nazivalo Turskom Hrvatskom, dok Livno danas ne može ili ne smije biti u Hercegovini iako je ono uoči konačnog turskog osmanskog osvajanja bilo pod vlašću hercega Stjepana Kosače i njegovih nasljednika, a Livanjsko po-lje pripada jadranskom slijevu kao Hercegovina, a ne cr-nomorskom kao Bosna. Također, jedini kriterij da Duvno (uključujući tu veći dio Buškog blata), usprkos činjenici da je stoljećima administrativno pripadalo Hercegovini ili je cr-kveno vezano uz nju, danas treba biti u Bosni jest stav većine tamošnjih Hrvata da njihov zavičaj nije u Hercegovini i da oni nisu Hercegovci. To što se većina duvanjskih, a još više livanjskih Hrvata ne osjeća Hercegovcima, ne znači da se automatski osjeća ili izjašnjava isključivo Bosancima.

Zapadnu granicu današnje Hercegovine inače je teško, go-tovo nemoguće precizno odrediti. Ako na zapadu Herce-govina završava s područjem koje danas obuhvaćaju općine Grude i Posušje, onda to znači da dio Blidinjeg jezera koji ad-ministrativno ne pripada Posušju nego Duvnu, ostaje izvan Hercegovine i pripada Bosni, odnosno da jedna polovica Imotskog polja pripada Grudama i ulazi u Hercegovinu, dok druga polovica tog polja pripada Imotskom i ulazi u Dalma-ciju. Ako Duvno ne pripada Hercegovini, onda su sela južno od Zavelima i na Rakitnu (ponovno) ušla u sastav Hercego-vine tek kada su izdvojena iz te općine i dodijeljena Posušju. Ako Duvno, zbog administrativne i crkvene pripadnosti ti-jekom povijesti, ipak ulazi u Hercegovinu, onda to znači da u Hercegovinu ulazi i veći dio Buškog blata koji pripada toj općini, dok Livanjsko polje, kojem je Buško blato samo ju-goistočni dio, ostaje izvan Hercegovine i pripada Bosni. Ako na zapadu Hercegovina završava s općinom Livno, onda to znači da sjeverozapadni dio Livanjskog polja koji pripada općini Grahovo, ostaje izvan Hercegovine i pripada Bosni. Ako Hercegovina ne obuhvaća Duvno i Livno onda je njezin zapadni dio nerazmjerno manji u odnosu na istočni.

Međutim, ako Duvanjsko i Livanjsko polje ulaze u sastav Hercegovine, onda Glamočko i Kupreško ostaju u Bosni,

a ta četiri velika krška polja ipak čine jedinstvenu geograf-sku cjelinu. Ta se cjelina u novije doba uporno pokušava označiti kao jugozapadna Bosna, a ta oznaka predstav-lja (srednjo)bosansku perspektivu, a u stvarnosti je pot-puno neprecizna i neprimjerena. Naime, ako u geopoli-tičkoj podjeli današnje Bosne i Hercegovine ne postoji južna Bosna, onda teško može postojati i jugozapadna. To se pokušava objasniti na način da Rama ne ulazi u sje-vernu Hercegovinu ili barem ne predstavlja prijelaznu zonu između Hercegovine i Bosne, nego da upravo taj kraj s Usko-pljem čini južnu Bosnu, bez obzira što bi tako određena južna Bosna bila minijaturna u odnosu na druge njezine di-jelove i pripadala porječjima različitih slijevova. Shvaćanje da cijela Hercegovina zapravo predstavlja južnu Bosnu, za-stupljeno isključivo kod Bošnjaka muslimana, nacionalno je egocentrično i mentalno ekscentrično.

Problem je kako označiti područje koje obuhvaća Livanjsko, Duvanjsko, Glamočko i Kupreško polje, uz mala polja koja im gravitiraju. Iz perspektive hrvatskog stanovništva tog područja, Bosna počinje iza prijevoja Kupreških Vrata, Hercegovina iza kanjona Studenih Vrila, a Dalmacija od prijelaza Kamenskog. Kod hrvatskog (ali i srpskog i boš-njačkog) stanovništva ne samo da ne postoji svijest o zajed-ničkom imenu za to područje (ime Završje za to područje je recentna povijesno neosnovana odrednica potpuno nepo-znata običnom stanovništvu!), nego se ono u tom pogledu isključivo međusobno identificira po užem zavičaju kao Liv-njaci, Duvnjaci, Glamočaci ili Kuprešaci.136 S obzirom da sva četiri velika krška polja gravitiraju planini Dinari, a stanovništvo i sjeverno i južno od te planine općenito se naziva dinarcima, geografski naziv za to područje gla-sio bi Zadinarje, iako on odražava perspektivu istočne jadranske obale, kojem su ta polja šire zaleđe. Što se tiče današnje geopolitičke pripadnosti tog područja tu, kao nigdje drugdje, dolazi do izražaja opravdanost i potreba dvočlanog imena bez obzira hoće li ono glasiti Bosna i Hercegovina ili starinski pučki skraćeno Herceg-Bosna.

Dakle, na “teško” pitanje pripadaju li, kroz hrvatski kut pro-matranja, Livno i Duvno Bosni ili Hercegovini odgovor je “lagan” – ni jednom ni drugom ili i jednom i drugom, dok se Glamoč i Kupres ne mogu vezati uz Hercegovinu, što ni-kako ne znači da je tu riječ o “čistoj” Bosni, barem kada je u pitanju identitet Hrvata. Kod livanjskih je Hrvata prisut-niji bosanski identitet s jakim otklonom prema hercego-vačkom, dok je kod duvanjskih Hrvata prisutniji herce-govački identitet s jakim otklonom prema bosanskom, a i jedni i drugi mentalitetom su zapravo najbliži Hrva-tima u današnjoj Dalmatinskoj zagori, prije svih u Sinju i Imotskom. Zato livanjski i duvanjski Hrvati znaju za sebe

136 To posebno dolazi do izražaja u nazivima nevjesta. Nevjeste udate u susjedni kraj unutar tog područja nazivaju se prema zavičaju Livanjke, Du-vanjke, Glamočanke i Kuprešanke, a one čiji je zavičaj izvan tog područja su Bosanke, Hercegovke i Dalmatinke. Nikad nevjesta iz Duvna udata u Livno ili Kupres nije Hercegovka, niti je nevjesta iz Livna ili Kupresa udata u Duvno Bosanka.

Identitet


često, što u šali što ozbiljno, reći da su “nesvrstani” ili ve-znik i u sintagmi Bosne i Hercegovine, a to je posebno došlo do izražaja poslije završetka nacionalnog i vjerskog rata koji je pratio raspad komunističke Jugoslavije i podjelu Bosne i Hercegovine. Zbog toga se pripadnost Livna i Duvna može i treba promatrati na drugi ili drukčiji način.

Cijela današnja državna granica između Hrvatske s jedne i Bosne i Hercegovine s druge strane, zapravo je granica odre-đena tijekom nekoliko mirovnih sporazuma održanih na sa-mom završetku 17. i početkom 18. st. između tri odavno ne-postojeće velesile: Habsburškog Carstva, Osmanskog Car-stva i Venecijanske Republike, uz malu ali važnu teritorijalnu intervenciju, danas također nepostojeće Dubrovačke Repu-blike (zbog te je intervencije najjužniji dio Hrvatske danas odvojen od matičnog područja Neumom, jedinim izlazom Bosne i Hercegovine na Jadransko more, usprkos činjenici da je Neum naseljen 100% hrvatskim stanovništvom!). Dok zapadne i sjeverne granice Bosne i Hercegovine, zbog velike koncentracije slavenskog muslimanskog (danas bošnjačkog) stanovništva u Pounju i velike koncentracije srpskog stanov-ništva u pojedinim dijelovima šireg pojasa uz desnu obalu rijeke Save (koja je još više došla do izražaja srpskim osvaja-njem i masovnim iseljavanjem Hrvata s tog područja 1992., a kojima nije omogućen povratak), danas zaista predstav-ljaju etničke, vjerske i kulturološke granice prema Hrvatskoj (tome je doprinijelo i masovno iseljavanje Srba s područja Hrvatske 1995.), dotle granica na jugu, a posebno preko pla-nine Dinare do rijeke Neretve, nikad nije predstavljala ni et-ničku ni vjersku ni kulturnu granicu, jer je s obje strane tako povučene granice većinsko stanovništvo od ranog srednjeg vijeka do danas bilo i ostalo hrvatsko katoličko. Jasno je da su na tom jedinstvenom geografskom i etničkom području poj-movi zapadna Hercegovina i srednja Dalmacija, a pogotovo nekakva jugozapadna Bosna, recentne i umjetne oznake i da su identiteti kao što su Dalmatinci, Hercegovci i Bosanci sa-svim relativni. Glavni identitet je hrvatstvo, a Hrvatima kao starosjedilačkom i većinskom stanovništvu u Livnu i Duvnu, on jest i najvažniji. Zatim dolazi katoličanstvo, pa zavičajna pripadnost, a sve ostalo im je, kako sam re-doslijed kaže, četvrtorazredno ili čak nebitno.

Ako nisu točne gore iznesene tvrdnje, znači li to da su ka-tolički rodovi koji su se iz Livna i Duvna krajem 17. i počet-kom 18. st. masovno naselili na područje južno od Dinare i tamo ostali živjeti zapravo izvorno Bosanci ili Hercegovci, a ne Dalmatinci? Odnosno, znači li to da su pripadnici tih istih katoličkih rodova kada su se koje desetljeće kasnije vra-tili u Livno i Duvno već bili Dalmatinci? Ili, znači li to da su katolički rodovi, koji su se nekoliko puta pomicali na širem dinarskom području posebno tijekom 17. i 18. st., proživjeli preobrazbu identiteta u ciklusu Hercegovci – Dalmatinci – Bosanci, bez obzira s kojim je od tih identiteta ciklus poči-njao odnosno završavao? Znači li to da s jedne strane Imot-skog polja i porječja Trebižata žive katolički Dalmatinci, a s druge strane katolički Hercegovci? Ako se livanjska i du-vanjska općina danas nalaze u različitim biskupijama i fra-njevačkim provincijama, znači li to da pola katoličkog sta-

novništva u Buškom blatu predstavlja Bosance, a pola Her-cegovce? Potvrdan odgovor na ta pitanja mogu dati samo ljudi koji te geopolitičke, administrativne i crkvene, ali sve u svemu umjetne granice promatraju kao vječnu i ne-povredivu svetinju koja razdvaja dva ili čak tri svijeta ili to područje dovoljno ne poznaju, odnosno promatraju s veće udaljenosti. Razboritim i upućenim ljudima jasno je da je kojim slučajem Venecijanska Republika, čija je vojska dobrim dijelom bila sastavljena upravo od Hrvata, dobila ci-jelo to područje (a ono je strateški već bilo gotovo izgubljeno za Osmansko Carstvo), danas bi sigurno sve njegovo hrvat-sko katoličko stanovništvo svoj zavičaj zvalo Dalmacijom i pripadalo istoj (povijesno izvornoj) Splitskoj nadbiskupiji i jedinstvenoj franjevačkoj provinciji (bez obzira kakvo ime ona nosila). Naravno da se povijesni kotač ne može vratiti unatrag i da ne treba žaliti za tim što prošlost nije bila drukčija od onakve kakvu bi možda netko danas želio, ali isto tako treba imati u vidu i to da se u životu i svijetu sve mijenja, ali i da se povijest ponekad ponavlja, što znači da se onda također ne smije žaliti za tim ako budućnost ispadne drukčija od onakve kakvu netko danas želi!

Stvar je opće kulture znati da je Dalmacija dobila ime po Delmatima, ratobornom stočarskom narodu koji je živio upravo između rijeka Krke na zapadu i Neretve na istoku, te Glamočkog i Kupreškog polja na sjeveru i istočne jadranske obale na jugu, a okosnicu njihovog područja predstavljala je upravo planina Dinara. Oni su najduže ratovali s Rimljanima u njihovoj povijesti, a poslije osvajanja, unatoč intenzivnom raseljavanju putem novačenja, uspjeli su se zbog svojeg kon-zervatizma održati i živjeti nekoliko stoljeća tradicionalnim načinom odolijevajući romanizaciji. I Delmate i Hrvate na tom je području obilježio sličan mentalitet koji je izra-žen kroz vitalnost, tradicionalizam, rodovsku poveza-nost, slobodoljubivost i buntovnost prema stranoj vla-sti. Nije riječ o izravnom kontinuitetu – jer delmatski je etnički i politički identitet nestao intenzivnom romani-zacijom nekoliko stoljeća prije doseljenja Hrvata na to područje – nego o sličnom mentalitetu uvjetovanom ili (pred)određenom dinarskim krškim područjem. Ipak treba računati i na neke prežitke kao što je specifična višegla-sna kratka pučka pjesma iz kojih su se razvili ganga i (sestrin-ska) rera, koje su svojstvene za to područje. S obzirom da je ganga obilježje Hrvata samo na tom području (a u novije se doba odatle proširila isključivo seobom njezinih izvođača u druge krajeve) jasno je da je to hrvatska prilagodba nasljeđu romaniziranog stanovništva delmatskog porijekla. Isto tako, poznato je da su Delmati dobili ili nosili ime po svojem po-litičkom središtu Delminiju koji se nalazio na planini Libu iznad Duvanjskog polja, a ime Duvno je njegov slavenizirani oblik (Delminium > Dulmno > Duvno, vjerojatno ojačan sla-venskim nazivom duman koji označava duboku kotlinu). A Duvno se danas ne može nalaziti u Dalmaciji, a duvnjaci se ne bi trebali ili smjeli izjašnjavati kao Dalmatinci!

Bosanski, ponajprije srednjobosanski Hrvati zasnivaju svoj identitet na pripadnosti Bosni ne samo kao zemlji nego i za-sebnoj državi na tradicijama srednjovjekovnog Bosanskog

Identitet


Kraljevstva, koje su blijedo očuvane i usađivane preko re-dovničke “države” – franjevačke provincije Bosne Srebrene. Zbog toga se kod srednjobosanskih Hrvata bosanski geopo-litički i povijesni identitet dugo nalazio ili još uvijek nalazi na prvom mjestu i on je stvorio specifičan oblik hrvatske nacije. Hercegovačkim je Hrvatima hrvatski nacionalni identitet na prvom mjestu, dok hercegovački geografski i povijesni do-lazi odmah iza njega i jako je važan dio njihovog identiteta, jer se njime iskazuje regionalna specifičnost unutar hrvat-skog naroda ili nacije. Livanjskim i duvanjskim Hrvatima, a preko njih i glamočkima i kupreškima, najvažniji je hr-vatski etnički ili nacionalni identitet dok ne postoji ja-sno definirana i čvrsta kolektivna i trajna svijest o pri-padnosti nekom od dva geografska i povijesna identiteta s imenima Bosna i(li) Hercegovina.137 (Kod livanjskih se Hrvata ta svijest i ne može profilirati, jer kulturno i ekonom-ski gravitiraju Splitu, duhovno pripadaju franjevačkoj pro-vinciji Bosni Srebrenoj sa sjedištem u Sarajevu, sjedište bi-skupije im je u Banjoj Luci, a administrativno su podređeni Mostaru.)

O svemu tome najbolje svjedoče različite povijesne i narodne tradicije o srednjovjekovnim vladarima onih političkih orga-nizacija na kojima Hrvati u Bosni i Hercegovini zasnivaju ili uz koje vezuju identitet o svojoj pripadnosti. Hrvati u sred-njoj Bosni zasnivaju ili vezuju svoj identitet uz bosanske vla-dare dinastije Kotromanića. Hrvati u Hercegovini u novije doba sve više zasnivaju ili vezuju svoj identitet uz hercega Stjepana Kosaču, pod kojim je to područje u srednjem vijeku postalo zasebna teritorijalno-politička cjelina i po kojem je u osmansko doba dobilo svoje ime. (Jedino je zanimljivo da bosanski franjevci i katolici smatraju i slave Katarinu kao bosanski simbol zato što je bila (pret)posljednja bosanska Kraljica, ali bi ona kao kćerka hercega Stjepana isto tako tre-bala biti i hercegovački simbol, mada joj hercegovački fra-njevci i katolici ne daju neko posebno značenje.) Nasuprot njima livanjski i duvanjski Hrvati ne zasnivaju ili ne ve-zuju svoj identitet ni na bosanskim Kotromanićima ni

137 Da se identitet može izgrađivati na negaciji oba jedina ponuđena iz-bora ili mogućnosti dovoljno je navesti bosanskohercegovačke muslimane koji su tijekom 20. st. izgrađivali svoju nacionalnu pripadnost na stavu da nisu ni Hrvati ni Srbi ostavljajući svojoj intelektualnoj i političkoj eliti ko-načnu definiciju. Da stvaranjem ili zaokruživanjem nacionalnog identiteta, regionalni identitet može biti potisnut ili žrtvovan u korist drugoga naj-bolji su primjer hercegovački muslimani, koji su se nedavno počeli naci-onalno izjašnjavati Bošnjacima iako su uvijek imali izražen hercegovački regionalizam i otklon od Bosne. Da u stvaranju nacionalne države može smetati jedan od dva ravnopravna regionalna ali i geopolitička identiteta izvrstan je slučaj Bošnjaka koji, smatrajući sami sebe temeljnim narodom u Bosni i Hercegovini, a da bi se identificirali s cijelom državom, žele iz dvo-članog državnog imena izbaciti Hercegovinu, odnosno svesti ju samo na razinu pokrajine unutar jedinstvene Bosne. Da nacionalni identitet u Bosni i Hercegovini može biti iznad svih regionalnih dovoljno je navesti današnju Republiku Srpsku. Da regionalna pripadnost i iz nje izveden identitet čak unutar iste države nisu statični i da se mogu mijenjati može se navesti slučaj Hrvata u Srijemu koji je u komunističkoj Jugoslaviji većim dijelom bio iz-dvojen iz Hrvatske i priključen novoformiranoj pokrajini Vojvodini unutar Srbije, a oni Hrvati koji su ostali u hrvatskom dijelu Srijema sve se češće i brojnije izjašnjavaju Slavoncima i svoj zavičaj stavljaju u Slavoniju koja ima ista geografska obilježja kao Srijem.

na hercegu Stjepanu Kosači, nego na hrvatskim narod-nim vladarima, a prije svih na prvom hrvatskom kralju Tomislavu. O tome najbolje svjedoče aktivnosti u Livnu i Duvnu oko 1925. povodom obilježavanja tisućugodišnjice Hrvatskog Kraljevstva, odnosno krunidbe kralja Tomislava. Iako je taj događaj bio obilježen raznim aktivnostima u svim gradovima i općinama u kojima su Hrvati živjeli, a posebno bili većina, ipak mu je u livanjskom i duvanjskom kraju dana najveća pozornost o čemu svjedoči gradnja visokog kame-nog spomenika u obliku obeliska s brončanim medaljonom posvećenim tom kralju na glavnom trgu, također posveće-nom tom kralju, u gradu Livnu i raskošne tzv. Krunidbene bazilike u gradu Duvnu i, kao vrhunac, njegovo preimeno-vanje u Tomislavgrad. Tada je do izražaja došlo i nadmetanje i prepucavanje livanjskih i duvanjskih Hrvata oko toga gdje je rođen, okrunjen i pokopan kralj Tomislav, odnosno kome od njih više pripada (kao da ne pripada svim Hrvatima!), što u satiričnom obliku traje do danas. Livanjskim i duvanj-skim Hrvatima, posebno onima povijesno upućenima ili s izraženim nacionalnim i zavičajnim osjećajima, zaista je teško prihvatljivo zasnivanje ili vezivanje svojeg iden-titeta uz Stjepana Kosaču, koji je nosio titulu hercega od svetog Save, osnivača autokefalne pravoslavne Crkve u Srbiji, ili za područje kojem su Turci dali ime Hercego-vina. To ne znači da im je automatski prihvatljivo zasni-vanje ili vezivanje svojeg identiteta uz Bosnu, bosansku povijest i bosansku katoličku tradiciju.

Kako su bosanski franjevci oni koji su očuvali tradicije srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva i koji usađuju i održavaju svijest o bosanskom katoličkom identitetu, a Livno pripada franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj, jasno je da se taj i takav identitet na razne načine poku-šavao usaditi među livanjske Hrvate (dok su duvanjski Hrvati zbog pripadnosti Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji toga već dugo pošteđeni). To u djelo pokuša-vaju provesti kako livanjski franjevci obrazovani na franje-vačkim učilištima i odgojeni u franjevačkim samostanima u srednjoj Bosni, tako i franjevci rodom iz srednje Bosne ili Bosanske Posavine koji su došli na službu u livanjski kraj, a na raspolaganju im stoji najutjecajniji medij na katolike – crkvena propovjedaonica. Uz pojedine franjevce, bosan-ski identitet livanjskim su Hrvatima pokušavali usaditi i hr-vatski livanjski intelektualci obrazovani u Sarajevu tijekom komunističke vlasti (inače malobrojni, jer livanjski se Hrvati uglavnom obrazuju na sveučilištima u Hrvatskoj!). Najočitiji primjer njihovog perfidnog ponašanja jest upisivanje novo-rođene djece u državne matice rođenih i crkvene matice kr-štenih s imenima prilagođenima narječju u srednjoj Bosni, a ne Livnu, odnosno zapadnoj Hercegovini i srednjoj Dal-maciji (npr. Anto, Božo, Frano, Lovro, Mato umjesto Ante, Bože, Frane, Lovre, Mate, ili Stjepan umjesto Stipan, pa tako i Stipo umjesto Stipe), čime se ignorira ne samo tradicio-nalno regionalno narječje, nego i volja roditelja. Zatim se kroz školstvo nametala “bosanska književna” varijanta ne-kadašnjeg “srpsko-hrvatskog” jezika i davao naglasak na bo-sanskoj, a ne hrvatskoj dimenziji povijesti posebno kada je

Identitet


riječ o srednjem vijeku, a to su sve sa zadovoljstvom prihva-ćali Srbi i Bošnjaci (tada Muslimani) kao pripadnici manjin-skih naroda u livanjskom kraju. Tako su se livanjski Hr-vati našli u raskoraku između svojih stvarnih tradicija i tradicija koje im se nameću, odnosno u raskoraku iz-među pripadnosti prostorno bliskom i kompaktnom hr-vatskom području s istim ili vrlo sličnim mentalitetom u današnjoj zapadnoj Hercegovini i srednjoj Dalmaciji s jedne i pripadnosti udaljenom i rascjepkanom hrvat-skom području s drukčijim mentalitetom u današnjoj Bosni s druge strane.

***

Sve dvojbe oko toga koji je identitet Hrvatima na području zadinarskih krških polja na prvom mjestu ili jedino bitan i s kojim krajevima oni (ne) čine cjelinu potpuno su nestale tijekom krvavog rata koji je pratio raspad komunističke Jugoslavije.

Velike političke promjene u Europi između 1989. i 1991. (oružani slom komunističke diktature u Rumunjskoj, ru-šenje berlinskog zida i ujedinjenje Njemačke, raspad Var-šavskog pakta i ubrzo Saveza Sovjetskih Socijalističkih Re-publika) odrazile su se i na događanja u samoj Jugoslaviji i dovele prvo do demokratskih izbora i pada komunističkog režima, a ubrzo do ratnog raspada same Jugoslavije prema nacionalnom kriteriju koji nije ni do danas završen. Jedan od navjestitelja tih promjena, prije samih demokratskih izbora, bio je masovan demonstrativni skup Hrvata u gradu Duvnu početkom siječnja 1990., protiv postavljanja spomenutog akceleratora sovjetske proizvodnje u tvornici kablova.

Demokratski izbori u studenom 1990. ponovno su doveli do nacionalne polarizacije u Zadinarju na hrvatski i srpski dio. U livanjskoj i duvanjskoj općini uvjerljivom je većinom po-bijedila i vlast preuzela Hrvatska demokratska zajednica, a u glamočkoj i grahovskoj općini Srpska demokratska stranka. U kupreškoj općini pobijedila je srpska stranka, a zbog ne-pravilnosti u izborima broj srpskih općinskih zastupnika nije bio proporcionalan ukupnoj zastupljenosti srpskog stanov-ništva, što je dovelo do napetosti između Hrvata i Srba.138

138 U kupreškoj su općini masovno glasovali Srbi koji su bili rodom ili po-rijeklom iz tog kraja, ali tu nisu živjeli, odnosno bili prijavljeni, a na popisu glasača čak su se nalazila imena Srba koji su umrli prije izbora. (Takve ne-pravilnosti i namještanje rezultata izbora u mjestima i općinama gdje se ne može računati na sigurnu pobjedu nisu bili samo obilježje kupreških Srba. Ta je praksa inače bila uobičajena kod glasačkog tijela Hrvatske demokrat-ske zajednice na parlamentarnim izborima u Republici Hrvatskoj tijekom posljednja dva desetljeća, posebno u kritičnim situacijama po tu stranku.) Srpska demokratska stranka dobila je 21, a Hrvatska demokratska zajed-nica 15 općinskih zastupnika, a ta srpska pobjeda bila je razlog zašto je Ku-pres ubrzo svrstan u “srpske” općine u Bosni i Hercegovini. Vidi: Nevenko HERCEG / Zoran TOMIĆ, Izbori u Bosni i Hercegovini (Drugo dopunjeno izdanje), Sveučilište u Mostaru, Centar za studije novinarstva, Mostar, 1999., 82. Da je broj srpskih glasača bio upitan ubrzo je pokazao popis sta-novništva u proljeće 1991. kada od svih općina u Bosni i Hercegovini jedino rezultati popisa u kupreškoj općini nisu nikad službeno potvrđeni. Uspo-redi: Stanovništvo Bosne i Hercegovine, Narodnosni sastav po naseljima,

S demokratskim promjenama došlo je do dva preimenovanja s jasnim hrvatskim nacionalnim i političkim konotacijama. Duvanjski su Hrvati referendumom (po drugi put) preime-novali svoj gradić (ali taj put i općinu) Duvno u Tomislav-grad u čast hrvatskog kralja Tomislava. Međutim, tu su pro-mjenu posebno livanjski Hrvati dočekali s razočarenjem i neodobravanjem, jer se tim činom poništava bliskost imena Duvno i Livno, a onda dodatno remeti srodnost i tijesna po-vezanost ta dva kraja (posebno kada je riječ o shvaćanju da se Livno nalazi u Bosni, a Duvno u Hercegovini). U Livnu je pak preimenovana autobusna tvrtka Bosna Livno (čiji su au-tobusi s tim imenom vozili i bili poznati po cijeloj Jugoslaviji i zapadnoeuropskim državama te na taj način promovirali bosansku pripadnost Livna) u Livnobus, čime se jasno dalo do znanja da se Livno ne nalazi u Bosni ili da, barem tim činom, simbolično raskida veze s njom.

U proljeće 1991. izvršen je i posljednji popis stanovništva Bosne i Hercegovine. Prema tom popisu u livanjskoj je op-ćini živjelo 29.324 (72,22%), u duvanjskoj ili tomislavgrad-skoj 25.347 (86,56%), u kupreškoj 3813 (39,64%), u grahov-skoj 226 (2,71%) i u glamočkoj samo 184 (1,46%) Hrvata.

Raspad Jugoslavije počeo je 1991. proglašenjem neovisno-sti i međusobnim priznanjem Hrvatske i Slovenije. Bosna i Hercegovina je cijelo vrijeme bila izravno uključena u veli-kosrpski rat protiv neovisnosti Republike Hrvatske, koliko kao logistička baza toliko kao manevarski prostor. Za ra-zliku od časnika hrvatske i slovenske nacionalnosti koji su masovno napustili Jugoslavensku narodnu armiju (JNA), jer se ona otvoreno stavila na srpsku stranu, časnici bošnjačke nacionalnosti su još dugo ostali u njoj i vrlo aktivno sudjelo-vali u srpskom ratu protiv Republike Hrvatske. Ona nije bila napadnuta jedino iz južnog dijela Bosne i Hercegovine gdje kompaktno živi većinsko hrvatsko stanovništvo. Od početka je bilo jasno da se i južni dio Republike Hrvatske i susjedni dio Bosne i Hercegovine s hrvatskom većinom mogu obra-niti samo zajedničkim i usklađenim djelovanjem Hrvata s obje strane današnje granice.

U svibnju 1991. hrvatsko je stanovništvo u Pologu između Mostara i Širokog Brijega svojim automobilima i tijelima za-ustavilo motoriziranu brigadu JNA koja je iz Mostara kre-nula preko zapadne Hercegovine prema Imotskom i Splitu s ciljem presijecanja južnog dijela Republike Hrvatske. Od-lučnost Hrvata u blokadi nije pokolebao ni zračni desant koji je izvela JNA na tom području. Brigada je propuštena tek poslije nekoliko dana pregovora uz oportunističko smiriva-nje situacije Alije Izetbegovića, predsjednika predsjedništva Bosne i Hercegovine, i Stjepana Kljuića, hrvatskog člana tog predsjedništva, a tenkovi su preusmjereni na Kupreško polje odakle ih je veći dio otišao na ratište u Hrvatskoj, a jedan dio

Zagreb, 1995., 164-165, sa sljedećom napomenom: “Zbog nepravilnosti u provođenju popisa stanovništva 1991. godine Državni zavod za statistiku Bosne i Hercegovine zadržava pravo da naknadno obznani svoj konačni stav o valjanosti popisa u ovoj općini.”

Identitet


u pripravnosti čekao razvoj situacije na tom području. Za-tim su u kolovozu kninski Srbi uz obilatu pomoć JNA srav-nili hrvatsko selo Kijevo kod Knina, zbog čega su izbjegli i Hrvati susjednog sela Uništa na Dinari, jedinog sela s hrvat-skim stanovništvom u grahovskoj općini. U blizini Studenih Vrila, na granici posuške i duvanjske općine, skupina lako naoružanih Hrvata iz zasjede je u rujnu napala motorizi-ranu kolonu JNA koja je preko Duvna demonstrativno i(li) provokativno išla prema Mostaru te ubila jednog dočasnika i ranila jednog vojnika, ali je tom prilikom poginuo vođa akcije Ludvig Pavlović (najmlađi i jedini preživjeli član hr-vatske gerilske skupine Fenix ubačene u Jugoslaviju 1972. s preuranjenim ciljem dizanja hrvatskog naroda na ustanak). Tijekom jeseni i zime iselila se većina Hrvata iz Glamoča u Livno. Vrhunac stradavanja Hrvata u južnom dijelu Bosne i Hercegovine bilo je uništenje hrvatskog mjesta Ravno ti-jekom srpskog napada na dubrovačko područje početkom listopada te godine.

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine u Sarajevu i Bošnjaci (tada još Muslimani) pokazali su ravnodušnost prema raza-ranju Hrvatske, ali i stradavanju Hrvata u Bosni i Hercego-vini. Zbog toga su Hrvati u onim dijelovima Bosne i Herce-govine gdje su predstavljali većinu počeli otkazivati lojalnost vlastima u Sarajevu i stvarati nepovjerenje prema Bošnja-cima, odnosno organizirati se u Hrvatsku Zajednicu Her-ceg-Bosnu, proglašenu 17. studenog 1991., upravo na dan srpskog osvajanja grada Vukovara potpuno uništenog više-mjesečnim intenzivnim granatiranjem.

Na prijelazu iz veljače u ožujak 1992. održan je referendum za suverenost i neovisnost Bosne i Hercegovine na kojem se nešto manje od dvije trećine (62,68%) ukupnog stanovniš-tva, uglavnom Hrvata i Bošnjaka, izjasnilo pozitivno. Srbi su ne samo bojkotirali taj referendum nego su u isto vrijeme proglasili Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu (kasnije preimenovanu u Republiku Srpsku). Iako su se Hrvati u Bosni i Hercegovini na referendumu izjasnili za izlazak iz ostatka Jugoslavije te suverenost, neovisnost i cjelovi-tost Bosne i Hercegovine, njihovi politički predstavnici su prije toga, početkom veljače, u Livnu bili održali sa-stanak na kojem su se složili i izjasnili da svoju buduć-nost, za razliku od Bošnjaka, ne vide u unitarnoj i cen-traliziranoj građanskoj državi, nego onoj podijeljenoj na nacionalne kantone (županije). Na osnovi referenduma za samoodređenje Bosna i Hercegovina je početkom travnja međunarodno priznata, a među prvima ju je priznala Repu-blika Hrvatska (i sama tek međunarodno priznata) čija se ¼ područja tada nalazila u okviru samoproglašene Republike Srpske Krajine. Pitanje unutarnjeg uređenja Bosne i Herce-govine ostalo je otvoreno, jer je rat već bio zahvatio cijelo područje.

Prvi veliki ratni sukob između Hrvata i Srba na tom po-dručju dogodio se početkom travnja 1992. na Kupreškom polju, a pobijedili su Srbi zahvaljujući tenkovima JNA koja se u međuvremenu potpuno preoblikovala u srpsku vojsku. Rat

se zatim prenio na cijelo zadinarsko područje. Bojište i ratna linija razdvajanja između Hrvata i Srba nadovezivala se na onu u srednjoj Dalmaciji i išla je preko planine Dinare iz-među sela Donjih Rujana i Čaprazlija preko Livanjskog polja do Čelebića, a zatim po vrhovima planina Staretine i Golije do jugoistočnog ruba Glamočkog polja, odnosno do planine Cincar i Šuičkog polja. Zapravo riječ je o već postojećoj et-ničkoj i dijalektološkoj granici između Hrvata i Srba.

Tada je došlo i do velikih etničkih migracija. Tijekom 1992. gradove Livno i Duvno (Tomislavgrad) i okolna sela napu-stili su, što preventivno što nasilno, gotovo svi Srbi (uglav-nom ikavskog dijalekta), a zatim su se tu naselili Hrvati iz Kupresa i Jajca koji su izbjegli pred srpskim osvajanjem. U ljeto 1993. tijekom hrvatsko-bošnjačkog rata, tu su se nase-lili i Hrvati iz Bugojna koji su izbjegli zbog nasilja nastalog bošnjačkim preuzimanjem vlasti.

Srpsko osvajanje oko 70% područja Bosne i Hercegovine, raspad državne organizacije i nefunkcioniranje državnih in-stitucija sa sjedištem u blokiranom Sarajevu, a zatim i rat iz-među Hrvata i Bošnjaka doveli su do toga da su Hrvati krajem kolovoza 1993. proglasili Hrvatsku Republiku Herceg-Bo-snu, koju su činile općine s hrvatskom većinom. Legitimnost tog čina zasnivala se na odluci Zastupničkog doma Hrvatske Republike Herceg-Bosne kojeg su sastavljali hrvatski zastu-pnici s mandatima dobivenim na parlamentarnim izborima 1990. Međutim, Hrvatska Republika Herceg-Bosna nije ni-kad definirala svoje granice i donijela ustav o raskidu odnosa s državom Bosnom i Hercegovinom, pa čak ni svoj vlastiti statut, a u svim je aspektima poštivala suverenost te države. Početkom veljače 1994. u Livnu je održana sjednica Za-stupničkog doma Hrvatske Republike Herceg-Bosne na kojoj je donesena deklaracija o teritorijalizaciji Hrvata kroz održanje njihovog entiteta bez dovođenja u pitanje vanjskih granica države Bosne i Hercegovine. Samopro-glašeni i međunarodno nepriznati hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini bio je kratkog vijeka, jer je u Washingtonu u ožujku 1994. potpisan mirovni sporazum između Hrvata i Bošnjaka kojim su zadovoljene obje sukobljene strane tako što je stvorena Federacija Bosne i Hercegovine podijeljena na županije (kantone), a koja je trebala biti u konfederalnom odnosu s Republikom Hrvatskom.

Upravo su ratne operacije na području zadinarskih krških polja bile ključne za promjenu tijeka rata u Bo-sni i Hercegovini, ali i potpuni završetak rata u Republici Hrvatskoj. Najprije je vojska bosanskohercegovačkih Hr-vata početkom studenog 1994. (u koordinaciji s bošnjačkom vojskom) munjevitom operacijom u samo nekoliko dana zauzela gotovo cijeli kupreški kraj čime je došlo do krupne strateške promjene, jer nisu samo odbačene srpske snage daleko od Šuice nego je bio otvoren put u unutrašnjost po-dručja pod vojnim nadzorom bosanskih Srba. Zatim je hr-vatska vojska postupno zauzimala dio po dio planine Dinare i srpskog dijela Livanjskog polja, da bi u ljeto 1995. potpuno zauzela Glamočko i Grahovo polje. Tako je hrvatska vojska

Identitet


stekla povoljne uvjete za uništenje samoproglašene Repu-blike Srpske Krajine koje je obavljeno u samo tri dana po-četkom kolovoza, oslobađanje bošnjačke enklave u Pounju koja je bila pred srpskim uništenjem, ali i nezaustavljivo na-predovanje kroz područje pod nadzorom bosanskih Srba do Drvara i same Banje Luke.

Tim vojnim operacijama zauzeto je ogromno područje, ali su se udružene hrvatske snage pod pritiskom UN-a i NATO-a morale povući s jednog dijela i zadržati glamočku, grahov-sku i drvarsku općinu, koje su ušle u sastav novoosnovane Hercegbosanske županije sa sjedištem u Livnu. S područja tih općina privremeno je izbjeglo gotovo sve srpsko stanov-ništvo, a na njih su se privremeno ili stalno naselili Hrvati iz čak oko 40 općina iz Bosne prognani od Srba i Bošnjaka. U isto su vrijeme hrvatske snage oslobodile Jajce, tako da je odmah omogućen i organiziran povratak svima, ne samo hrvatskim nego i bošnjačkim prognanicima u svoj zavičaj, dok se povratak Hrvata u Bugojno do danas maksimalno us-porava od strane bošnjačkih vlasti.

Koliko su god Hrvati na završetku rata bili u vojno najpo-voljnijem položaju, toliko su se poslije prekida rata našli u politički najlošijem položaju u Bosni i Hercegovini. Bombar-diranjem NATO-vog zrakoplovstva srpskih ratnih položaja i političkim pritiscima UN-a došlo je do naglog prekida četve-rogodišnjeg rata i potpisivanja niza mirovnih sporazuma iz-među Hrvata, Srba i Bošnjaka u Daytonu tijekom studenoga i prosinca 1995., ali bez trajnog rješenja za državu Bosnu i Hercegovinu, jer je nelogično podijeljena na dva entiteta pri-bližno jednake veličine i neprirodnog oblika: politički cjelo-vitu Republiku Srpsku i Federaciju BiH podijeljenu na župa-nije (kantone) s bošnjačkom ili hrvatskom većinom. Tako su Srbi koji su prije rata činili 34% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine i bili pred vojnim slomom dobili gotovo pola njezinog područja i vrlo visok stupanj političke samostalno-sti (a na to se područje trajno naselio velik dio Srba izbjeglih iz Republike Hrvatske), dok su Hrvati izgubili svoj entitet u Bosni i Hercegovini.

U ratnom i poslijeratnom razdoblju duvanjski i livanjski Hrvati sve se češće i masovnije određuju i izjašnjavaju Hercegovcima. To ne proizlazi toliko iz razloga što se pod Hercegovcima podrazumijeva(o) najvitalniji ili naj-borbeniji dio hrvatske nacije – jer te su epitete sasvim opravdano i zasluženo preuzeli srednjobosanski Hrvati koji su u većini svojih enklava odbili napade domaćih i inozemnih muslimanskih vojnih postrojbi i tako o(p)stali do danas, a uz to imaju najveći natalitet unutar cijele hr-vatske nacije – koliko zbog otpora stvaranju unitarne i centralističke države Bosne, a pogotovo bosanske nacije koja bi iz toga u budućnosti mogla (ili trebala) proizaći.

Poslije završetka rata, od čitave Bosne i Hercegovine, jedino je u Hercegbosanskoj županiji omogućen i osiguran maso-van povratak prognanika, tako da Srbi danas ponovno pred-stavljaju većinu u glamočkoj, grahovskoj i drvarskoj općini,

a postupno preuzimaju i vlast u njima. S druge strane, srp-ske vlasti to isto nisu omogućile i osigurale Hrvatima pro-gnanima s područja koje se danas nalazi u sastavu srpskog entiteta, a već duže vrijeme naseljenima upravo u tim trima općinama. Tako je politička situacija u Bosni i Hercegovini postala još složenija, jer Srbi danas imaju tri općine koje se nalaze izvan njihovog entiteta, a u kojima prognani Hrvati postupno postaju manjina čija jedina perspektiva postaje ponovno iseljavanje.

Vrlo brzo su Bošnjaci počeli doživljavati Federaciju BiH kao unitarnu i centraliziranu državu u kojoj su oni temeljni i ve-ćinski narod. Sporazum o konfederaciji s Republikom Hr-vatskom nitko od bošnjačkih političara nije uzimao za oz-biljno i on je brzo pao u zaborav. Strani političari koji su se smjenjivali na dužnosti “visokog predstavnika me-đunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini” naprosto su se takmičili, međusobno i s bošnjačkim političarima, u obezvrjeđivanju i oduzimanju političkih i nacional-nih prava Hrvatima u Bosni i Hercegovini, odnosno su-stavnom uništavanju hrvatskog identiteta. U tome su od 2000. imali izravnu ili barem prešutnu potporu po-litičkih vlasti u Republici Hrvatskoj, a najodlučnije od prevrtljivog i kompromitiranog drugo(razredno)g pred-sjednika te države Stjepana Mesića s dva mandata, koji ima izraženu odbojnost prema sljedbenicima prvog predsjednika Franje Tuđmana, a posebno prema Hrva-tima u Bosni i Hercegovini zbog čega ga Bošnjaci i danas obožavaju bez obzira što je on do 1994. kao predsjednik Hrvatskog sabora aktivno sudjelovao u sasvim drukčijoj (Tuđmanovoj) politici Hrvatske prema Bosni i Hercego-vini. Najprije su dokrajčena posljednja obilježja hrvatskog entiteta (zabranjena je hrvatska zastava s grbom u obliku ša-hovnice s crvenim i bijelim poljima iznad kojeg se nalazi tro-prutni pleter), a kompaktno hrvatsko područje podijeljeno je između tri županije (Hercegbosanske, Zapadnohercego-vačke i Hercegovačko-neretvanske). Hercegovačko-nere-tvanska županija zamišljena je kao miješana hrvatsko-boš-njačka, a njezino je sjedište postao ratom etnički podijeljeni Mostar, u kojem je u zapadnom dijelu grada s hrvatskom većinom (“međunarodnoj upravi” i Bošnjacima inače nacio-nalistički problematičnom dijelu grada!) tijekom cijelog rata živjelo osam tisuća Bošnjaka i najmanje tisuću Srba (a broj je danas zbog povratnika vjerojatno još veći), dok u istočnom (“multikulturalnom i tolerantnom”) dijelu grada danas žive gotovo isključivo Bošnjaci. Iako Hrvati u Mostaru i njego-voj općini čine većinu, “visoki predstavnik” Paddy Ashdown jedino je tu nametnuo statut prema kojem u općinskoj vla-sti oni i Bošnjaci moraju biti zastupljeni u jednakom broju i tako onemogućio da Hrvati imaju upravu nad jednim većim gradom. Osim toga, u sastav te županije zajedno su ušle odu-vijek čiste hrvatske općine (Čitluk i Neum) i općine u kojima su Hrvati nestali tijekom rata (Konjic, Jablanica), a u njih im se usporava povratak čak i ubojstvima, pa u tako oblikovanoj administrativnoj cjelini Hrvati ne mogu samostalno politički odlučivati čak ni u dijelu u kojem predstavljaju apsolutnu ve-ćinu. Prije toga je “visoki predstavnik” Wolfgang Petritsch

Identitet


promijenio ustavne amandmane na način da u Vijeću mini-stara Federacije BiH Bošnjaci imaju više ministarskih mjesta nego Hrvati, pa potonji mogu biti uvijek preglasani u zaštiti hrvatskih interesa. Vrhunac je bila njegova naredba “mirov-nim snagama” da izvedu oružane upade u zgrade uprave i poslovnica Hercegovačke banke i trajnu pljenidbu (pljačku) njezinog kapitala čime je uništena financijska podloga za op-stanak Hrvata u Federaciji BiH, odnosno u prostorije Hr-vatske radiotelevizije u Mostaru, a zatim njezino ukidanje, čime su se Hrvati u Federaciji BiH našli u medijskoj blokadi. Republika Hrvatska sudjelovala je u tom nečasnom i poni-žavajućem činu prema dijelu svojeg naroda tako što je za simboličnu cijenu prodala sve televizijske odašiljače u Bosni i Hercegovini, koji su bili u vlasništvu Hrvatske radiotele-vizije, bošnjačkoj Federalnoj televiziji u Sarajevu. Ni to nije bilo dovoljno. I drugi “visoki predstavnik” Paddy Ashdown nastavio je s promjenama ustavnih amandmana određenih u Daytonu na štetu Hrvata tako što je županije kao garan-ciju nacionalne i teritorijalne jednakopravnosti sveo tek na administrativne jedinice Federacije BiH čije je središte Sa-rajevo, danas gotovo u potpunosti bošnjačko-muslimanski grad. Cijelo to vrijeme Međunarodni sud za ratne zločine u Den Haagu dosad je kažnjavao vrlo visokim kaznama Hrvate i Srbe, dok za većinu teških zločina koje su počinili Bošnjaci i mudžahedini iz islamskih zemalja uopće nije pokrenuo proces ili je oslobodio naredbodavce i krivce po zapovjed-noj odgovornosti, tako da to Bošnjacima dodatno učvršćuje uvjerenje da su bili pravedne žrtve. Zbog takvog neobjektiv-nog i nečasnog ponašanja (vjerojatnije diktatorskog i kolo-nijalističkog poigravanja) “međunarodne uprave” nije ništa neobično što su došli do izražaja i (veliko)bošnjački naciona-listički i unitaristički prohtjevi za ukidanjem srpskog entiteta i kraćenjem imena Bosne i Hercegovine na način izbacivanja Hercegovine iz državnog imena (jer im smeta u identifikaciji s cijelom državom); sprječavanje otvaranja zasebnog kanala na hrvatskom jeziku na Federalnoj televiziji u Sarajevu; na-metanje Hrvatima Željka Komšića kao političkog predstav-nika, koji je, bez obzira što se po potrebi izjašnjava Hrvatom, u dva navrata izabran s oko 96% bošnjačkih glasova i, kao vrhunac, sastavljanje izvršne vlasti bez dviju srodnih poli-tičkih stranaka (točnije dviju frakcija Hrvatske demokratske zajednice) za koje je na demokratskim predsjedničkim i par-lamentarnim izborima početkom listopada 2010. glasovalo oko 90% Hrvata, jer to sve predstavlja smetnju oblikovanju tobožnje građanske države prema planu “međunarodne uprave”, a zapravo države prema bošnjačko-muslimanskoj ideologiji. Majorizaciju Bošnjaka nad Hrvatima izravno je krajem ožujka 2011. podržao (vjerojatno posljednji) “visoki predstavnik” Valentin Inzko, tako što je besramno suspen-dirao odluku Središnjeg izbornog povjerenstva, koje je pret-hodno proglasilo nezakonitim, nelegalnim i protuustavnim sastavljanje izvršne vlasti bez predstavnika pobjedničkih hrvatskih stranaka i potvrđivanje bez hrvatskih zastupnika u Domu naroda Bosne i Hercegovine. Ta je suspenzija bila pokriće Ustavnom sudu Federacije BiH da, suprotno smislu svojeg postojanja, ne mora poništavati protuustavno sastav-ljanje izvršne vlasti i pokretati kazneni postupak protiv po-

činitelja, što je pravni slučaj bez presedana. Time je naprav-ljena najveća politička kriza od zaustavljanja rata 1995., ali i ostvareno dosad najveće jedinstvo Hrvata u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Jasno je da je u opisanoj situaciji, zbog svojeg imena koje podsjeća na ugašeni hrvatski entitet u Bosni i Hercego-vini, već duže vrijeme na bošnjačkom udaru i Hercegbo-sanska županija.

Nesla(v)ni Ustavni sud Federacije BiH u Sarajevu već je u dva navrata 1997. i 1998. presudio protiv simbola Hercegbo-sanske županije, s objašnjenjem da grb i zastava predstav-ljaju samo jedan i to hrvatski narod u toj županiji, te progla-sio neustavnim opći naziv županija i ime Hercegbosanska županija s objašnjenjem da niti jedan njezin dio ne uključuje područje Hercegovine.139 Te presude i proglasi, kao i mnogi drugi koje je donio taj sud, imaju (veliko)bošnjačku nacio-nalističku i političku motivaciju i njima se grubo krše prava Hrvata kao jednog od dva konstitutivna naroda u Federa-ciji BiH. Naime, Hrvati na području te županije predstav-ljaju najstariji i danas najbrojniji narod, pa njihovi simboli nikako ne mogu biti neustavni nego povijesno i demokratski osnovani. Županija je srednjovjekovni naziv za veću terito-rijalno-administrativnu cjelinu koji se do danas očuvao u hr-vatskom jeziku (dovoljno je imati u vidu osmansko ime Žu-panjac za mjesto Duvno), dok je naziv kanton, koji bi jedini morao biti ustavan, zapravo sinonim preuzet iz francuskog jezika, tako da je objašnjenje Ustavnog suda slično tvrdnji da nije zora nego je sabah. S obzirom da bošnjački i francuski jezik nisu ni izdaleka srodni možda će danas-sutra “ustavni” naziv za županiju biti sandžak, a “službeno” ime te županije Kliški sandžak? Ukidanjem imena Hercegbosanska županija krši se statut političke vlasti izabrane voljom stanovništva tog područja putem demokratskih izbora, ali i povijesne či-njenice koje su u ovom radu predstavljene.140 Objašnjenje da

139 Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, 24/98, Sarajevo, 17. juna 1998., 712-714.140 Zanimljivo je i znakovito da je ime Herceg-Bosna danas odbojno ne samo vlastima Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, nego Bošnjacima općenito, ali im nije (bilo) odbojno što su ga, kao sinonim za Bosnu i Herce-govinu (koji još više naglašava zajedništvo tog para), upotrebljavali njihovi istaknuti pripadnici kao što su zaslužni polihistor Hamdija Kreševljaković i glavni ideolog bošnjačko-muslimanske etnogeneze i bosanske državnosti Muhamed Hadžijahić (koji su se do 1945. ujedno izjašnjavali Hrvatima), poznati književnik Ćamil Sijarić, vrlo utjecajan mitomanski ideolog i pro-pagandist Enver Imamović ili pak novinski list Muslimanski glas (kasnije preimenovan u Ljiljan). Usporedi: Hamdija KREŠEVLJAKOVIĆ, Kratak pregled hrvatske knjige u Herceg-Bosni od najstarijih vremena do danas, Sarajevo, 1912.; Muhamed HADŽIJAHIĆ, Najstariji glasovi o musliman-skoj narodnoj pjesmi u Herceg-Bosni, Narodna uzdanica, Kalendar za go-dinu 1934. (1352-1353 po Hidžretu), II, Sarajevo, 1933., 118-121; Ćamil SIJARIĆ, Herceg-Bosno i tvoji gradovi, Omladinska biblioteka, Svjetlost, Sarajevo, 1986.; Enver IMAMOVIĆ, Kako zvati: “Bosna i Hercegovina” ili “Herceg-Bosna”, u: Korijeni Bosne i bosanstva. Izbor novinskih članaka, predavanja sa javnih tribina, referata sa znanstvenih skupova i posebnih priloga, Biblioteka “Bosna”, Sarajevo, 1995., 27-32 (članak u kojem se objaš-njava da su to sinonimi izvorno je objavljen u sarajevskom dnevnom novin-skom listu Oslobođenje 1991., ali je u knjigu prenesen s netočno navedenim datumom); Ibro ČAVKIĆ, Herceg-Bosna – jedina domovina, Muslimanski glas, II/34, Sarajevo, 13. decembra 1991., 15.

Identitet


Darko Periša (1970.), arheolog trenutno zaposlen ugovorom na određeno vrijeme kao stručni sura-dnik-istraživač na Odsjeku za arheologiju Filozo-fskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

se ta županija ne može zvati Hercegbosanskom, jer tobože niti jedan njezin dio ne obuhvaća Hercegovinu, ponajprije predstavlja motrište današnjih Bošnjaka muslimana (prema kojima je i sama Hercegovina zapravo samo južna pokrajina “unitarne i nacionalne” države Bosne pa zbog toga Herce-govinu nastoje ukloniti iz državnog imena), ali i pojedinih romantičarskih bosanskih franjevaca (koji se nisu mogli po-miriti s osnivanjem ili im i danas smeta postojanje Hercego-vačke franjevačke provincije). U prilog motrištu da niti je-dan dio Hercegbosanske županije ne obuhvaća Hercegovinu ide i spomenuti stav većine samih Hrvata na Duvanjskom polju i u jugoistočnom dijelu Livanjskog polja (Buško blato) da – unatoč tome što je to područje gotovo šest stoljeća ad-ministrativno i crkveno pripadalo Hercegovini ili bilo usko vezano uz nju – njihov zavičaj ne pripada Hercegovini i da oni nisu Hercegovci. Ustavni sud u Sarajevu očito ima “čar-šijsku” logiku koja bi se mogla sročiti u poslovicu: “Recite što niste pa ćemo mi odlučiti što jeste!” Ali ima i jedna mnogo bolja latinska poslovica: Nihil est in intellectu, quod non sit prius in sensu. Ili u prijevodu: Nema ničega u razumijevanju što prije nije bilo u razumu.

“Federalne” vlasti i mediji u Sarajevu uložili su puno na-pora i vremena u smišljanje novih imena za Hercegbosan-sku županiju, dok su se u isto vrijeme pomirili s činjenicom (ili se krajnje pasivno bore protiv nje) da se polovica među-narodno priznate države Bosne i Hercegovine danas zove-Republika Srpska i funkcionira kao zasebna država. Tako je predloženo ime Tropoljski kanton za “spornu” županiju

sasvim besmisleno već samom činjenicom da ju čine četiri velika krška polja (sve i da ne računamo pridodano porječje Unca), a to područje, kako smo vidjeli, nema nikakve veze sa srednjovjekovnim Tropoljem. Isto vrijedi i za ime Livanj-ski kanton, jer stanovnici drugih općina u toj županiji imaju izgrađen vlastiti identitet s imenom užeg zavičaja. Ime Di-narski kanton nije primjereno, jer se približno pola planine Dinare (po njezinoj dužini) nalazi u Republici Hrvatskoj, a hrvatsko stanovništvo na tom području neugodno podsjeća na zloglasnu Dinarsku četničku diviziju iz Drugog svjetskog rata. Ime Zapadnobosanski kanton sasvim je promašeno, jer se postavlja pitanje što je onda Unsko-sanski kanton i za-padna polovica Republike Srpske. Ali, eto, oni nisu obvezni sadržavati ime Bosne u svojem imenu, jer se to, zbog nji-hovog dominantnog stanovništva, ili “podrazumijeva” kao u prvom ili je “opravdano” i nije poželjno na to “podsjećati” s bilo čije strane kao u drugom slučaju. Najveći promašaj, ali i bezobrazluk, ipak predstavlja oznaka (a ne ime) “Kanton broj 10”. Upravo bi takva oznaka na kraju mogla biti jedan od pokretača u odbrojavanju ovakvoj Bosni i Hercegovini, a hoće li ishod biti nabolje ili nagore pokazat će skora buduć-nost. U svakom slučaju, održivost dvočlanog imena i cjelovi-tosti politički nestabilne države Bosne i Hercegovine najuže su vezani uz Hercegbosansku županiju.

Date post:	10-Oct-2014
Category:	Documents
Upload:	racunovodstvo-ivancic
View:	464 times
Download:	7 times

Regionalni Identitet Hrvata u Livnu%2C Duvnu%2C Glamocu i Kupresu

Documents