SVEUČILIŠTE / UNIVERZITET „VITEZ“ TRAVNIK

FAKULTET PRAVNIH NAUKA

STUDIJ I CIKLUSA - II GODINA

SMJER: OPĆE PRAVO

PRINCIPI

POJAM RETORIKE

SEMINARSKI RAD

Travnik,Novembar 2012

0

SVEUČILIŠTE / UNIVERZITET „VITEZ“ TRAVNIKFAKULTET PRAVNIH NAUKA

STUDIJ I CIKLUSA - II GODINA

SMJER: OPĆE PRAVO

POJAM RETORIKE

SEMINARSKI RAD

IZJAVA: Ja Muhamed Kosović student Sveučilišta/Univerziteta „Vitez“ Travnik,

Indeks broj: 0051_10/VOP, odgovorno i uz moralnu i akademsku odgovornost

izjavljujem da sam ovaj rad izradio potpuno samostalno uz korištenje citirane

literature i pomoć profesora odnosno asistenta.

STUDENT: Muhamed KosovićPREDMET: RetorikaPROFESOR: ASISTENT: Dragan Sokanović

1

Novembar, 2012.

SADRŽAJ:

1. PREDGOVOR________________________________3

2. UVOD______________________________________4

3. OBRADA TEME_____________________________7

3.1. Retorika_____________________________________9

3.2. Retorika kroz historiju___________________________12

3.3. Sudsko besjedništvo_____________________________16

3.4. Pet kanona retorike_____________________________18

4. ZAKLJUČAK_________________________________20

5. LITERATURA________________________________22

2

1. PREDGOVOR

Upoznati smo sa mnogim grckim nazivim pa evo i naziva Retorike,vidjećete iz koje

rijeći potiče, šta označva, kada se koristila i u koju svrhu. Pošto svaka nauka ima svoj

korijen pa tako i Retorika u kojoj je ključ povjesti u njezinom ograničavanju na stilske

figure i književni jezik. Nesvjesno ili u podsvjesti svakim danom se služimo ovom

naukom. Također se može vidjeti kako je ta nauka jako bitna za govorništvo.jer samo

dobarj je onaj govornik koji poznaje retoriku, i praktički ima sposobnost da uvjeri svoje

sugovornike. Retoriku možemo sagledati sa više stana, kao npr. Gramatiku stila ili čak

snagu duha. Aristotel je gledao na retoriku kao popularni ogranak logike kao vještina

javnog dokazivanja i uvjeravanja, ona može biti korektivna, instruktivna, sugestivna i

defenzivna.

3

2. UVOD

„Retorika je u povijesti bila razdirana između etosa, patosa i logosa, iako se ta tri

elementa moraju dovesti u ravnopravan položaj ne bi li dala smisao cjelovitoj retorici.

Unutarnja racionalnost povijesti retorike sudjeluje u toj igri prevage koju je odnosio čas

etos, čas logos, a čas patos. Ključ povijesti retorike ne leži ni u njezinom ograničavanju

na stilske figure i književni jezik ni u njezinoj argumentacijskoj racionalnosti, jer ona je

istodobno sve to i ništa ne isključuje. Zaboravimo, dakle, da su retoriku poistovjećivali s

uglađenim jezikom moćnika, koji su nastojali afirmirati svoj društveni odmak od naroda.

Zaboravimo da se propitivanje, koje oduvijek prožima retoriku, sve do danas

potiskivalo. Sagledajmo retoriku kao snagu duha da raskrinka prevarantske diskurze koji

ga gotovo svakodnevno šibaju ne bi li bolje umrtvili i razvodnili kritiku i drskost, a prije

svega lucidnost što je obje podrazumijevaju. Sagledajmo je također kao sposobnost ljudi

da reagiraju na ono što ih dijeli, kao i na ono Što im povremeno odgovara. Sagledajmo

je, naposljetku, kao gramatiku stila, još jedan odgovor na čovjekovo ponajljepše

pitanje."1

Retorika (starogrč. ῥήτωρ, govornik, orator) ili govorništvo općenito je umijeće ili

tehnika govorne komunikacije s praktičnom svrhom uvjeravanja sugovornika. Takvo

slikovito, dojmljivo, uvjerljivo izražavanje može biti bilo usmeno (javni govori) bilo

pismeno (različiti povijesni, politički i književni spisi).

Legitimnost ovoj disciplini (najstarijoj disciplini koja se sustavno bavi jezikom) daje

činjenica – na koju ukazuje i Aristotel – da između istine i zablude postoji međuprostor

u kojemu vladaju prijepornost, neizvjesnost, vjerojatnost i vjerodostojnost. Primjeri

1 POVIJEST RETORIKE OD GRKA DO NAŠIH DANA, Michel Meyer, Manuel Maria Carriho, Benoit Timmermans, 2008g.

4

područja koja, po svojoj prirodi, ne poznaju konačna već samo privremena i vjerojatna

rješenja jesu politika i pravo.

Iako se u različitim dokumentima nalaze tragovi o njegovanom načinu govora i izraza u

različitih starih mediteranskih i orijentalnih naroda, pogotovu kod stalnih dvorskih

savjetnika, poslanika, svećenika i zagovornika različitih interesa, retorska vještina je

djelo grčkoga duha. Kao praksu širili su je sofisti (koji su znali zloupotrebljavati retoriku

- izopčavanja i pretjerane rječitosti kod retorskih nastupa radi stranačkih razmirica i

prepirki).

U grčkom govorništvu treba razlikovati prirodno od umjetnoga. Prirodno govorništvo

zastupaju u Homerovo doba kraljevi, a poslije umni državnici, koji su prirođenim darom

govora u narodnoj skupštini stekli najveći ugled. Kao takvi se u Ateni spominju

Temistoklo i Periklo. Svi su ti govori umjetno sastavljeni i dobro obrazloženi, a kako se

pokraj toga odlikuju vjernom karakterizacijom lica i lijepim jezikom, nije ni čudo, da su

stari, osobito stoici, smatrali Homera ocem govorništva te preporučivali njegove kao

uzor. Umjetno se govorništvo počelo razvijati u Siciliji, posebito u Sirakusi, gdje je 465.

g. pr. Kr. tiranska vlada zamijenjena demokratskom.

Osnivačem retorike se smatra Koraks čije je djelo vezano za uspostavu demokracije u

Sirakusi pri čemu je došlo do velike potrebe za javnim raspravljanjima i dokazivanjima.

On je govor podijelio u pet dijelova (proemij, naracija, dokazi, pomoćne primjedbe i

peroracija), uz figuru opće vjerojatnosti (grč. eikos), koja je mogla djelovati u oba

smjera: pro et contra. U Grčku su govorništvo u posljednjoj četvrti 5. vijeka prenijeli

sofisti, koji su obećavali, da će svakoga naučiti, da bude "vješt riječima i djelima".

Najznamenitiji su bili Gorgija, Protagora, Hipija i Prodik. Njihov se dolazak u gdjekojim

gradovima naveliko slavio. Mladići bi dolazili k njima, kako bi mogli slušati njihove

kićene govore i da se za veliki novac i uče govorničkoj vještini.

5

Gorgija se poglavito bavio svečanim govorima (grč. genos epideiktikon). Najpoznatiji

govori su mu bili: Olimpijski (grč. olimpikos), Nadgrobni govor (grč. epitafios). Govori

su mu bili kićeni raznim retorskim figurama (metafora, anafora, asonancija,

paronomasija), a kako se kod toga služio jezikom atičke drame (iako je Jonjanin) postao

je tvorcem umjetne atičke proze.

U Ateni, gdje je vladala potpuna demokracija i s njome sloboda govora, mogao se svaki

punoljetni građanin u sudu i u narodnoj skupštini pa i inače kod svečanih zgoda

istaknuti, samo ako je bio vješt govornik; a mogao je i kao logograf pisati govore za

druge, da ih nauče na pamet i govore na sudu. U Ateni je umjetno govorništvo donio

Gorgija iz Leontina u donjoj Italiji, koji je 427. g. kao poslanik došao u Atenu, gdje je

kićenim govorom svoje slušaoce tako opčinio, da su sinovi bogatih kuća rado dolazili k

njemu na nauk.

Osobita mu je zasluga, što je stvorio umjetničku atičku prozu. Između desetorice uzornih

atičkih govornika najistaknutiji su Isej, Isokrat, Demosten, Eshin i Likurg. Važno je

spomenuti još jednog govornika, koji je se javlja 110. pr. Kr., Hermagora koji obnavlja

bitne elemente atičke retorike i osniva tzv. Skolastičku retoriku. On je naglasio potrebu

studija retorike kao umijeća. Inače Hermagora je ostavio veliki utjecaj na rimske

retoričare (Horentcije, Kvintilijan). Dva velika filozofa su imala svoja shvaćanja

retorike. Platon je u retorici vidio kritiku koja je na granici između filozofije i

državništva. Aristotel je gledao na retoriku kao popularni ogranak logike kao vještina

javnog dokazivanja i uvjeravanja, ona može biti korektivna, instruktivna, sugestivna i

defenzivna.2

Aristotel razlikuje tri različite vrste govora:

1. Politički ili savjetodavni govor

2. Sudski ili sudbeni govor

3. Epideiktički ili svečani govor.

2 Aristotel (2000). Retorika. Dr Marko Višić, Beograd: Plato

6

Političko govorništvo (grč. γένος συμβουλευτικόν ili δημαγωγικόν): ovdje govornik

potiče ili odvraća od konkretnih radnji koje treba, odnosno ne treba, poduzeti u

budućnosti. Cilj političkog govornika jest uvjeriti u korisnost ili štetnost nečega: onaj tko

potiče, savjetuje na nešto bolje, a onaj tko odvraća, odvraća od nečega gorega. Ono o

čemu se ljude savjetuje jesu primjerice prihodi, rashodi, rat, mir i obrana zemlje.

Sudsko govorništvo (grč. γένος δικανικόν): ovdje se susreće optužba (grč. κατηγορία) i

obrana (grč. ἀπολογία). Ono može biti javno (grč. δημόσιον) i privatno (grč. ἰδιωτικόν).

Glavna svrha sudskog govorništva jest ukazati na istinitost ili neistinitost tvrdnji o

radnjama koje su se dogodile u prošlosti; ono se bavi pitanjima odgovornosti, krivnje,

pravde, nepravde. Nepravedan je čin ili postupak onaj koji je svojevoljan i protivan

zakonu.

Zakon može biti poseban (pisani zakon države) i opći (norma koju priznaju svi ljudi).

Epideiktičko govorništvo (grč. γένος ἐπιδεικτικόν ili πανηγυρικόν): ovdje govornik

nekoga ili nešto hvali, imajući najviše u vidu sadašnjost, jer polazi od trenutačnog stanja.

Govornik treba dokazati da su radnje čovjeka kojeg hvali uzvišene, vrijedne te ispunjene

vrlinom, čiji su dijelovi pravednost, hrabrost, mudrost, darežljivost, velikodušnost,

podašnost i razboritost.

3. OBRADA TEME

Komunikacija (lat. communicatio) predstavlja čin prenošenja informacije od pojave do

pojave, osobe do osobe i od mjesta do mjesta. Komunikacija je važna aktivnost koju čak

i nesvjesno sprovodimo u svakom trenutku našeg svakodnevnog života.Često nismo ni

svjesni da kao individue, komuniciramo sa određenom pojavom ili sa više njih u isto

vrijeme.Mnogi aspekti savremene komunikacije se danas podrazumjevaju, jer su postali

prirodna aktivnost u našim dnevnim navikama.

7

Riječ retorika (lat. rhetorica) u užem smislu protumačena, znači besjednička vještina,

rječitost, vještina dobrog govora; ali pošto ni jedno značenje u potpunosti ne predstavlja

adekvatan prevod termina retorika, u našem jeziku je još na snazi izvorni izraz za ovu

disciplinu, kojim se i mi danas služimo.

Sveobuhvatniji pristup u tumačenju ove riječi otvara prostor za različite stavove i

diskusije, ali i jedno pitanje koje, nesumnjivo, zaslužuje posebnu pažnju: da li retorika

podrazumjeva samo tehniku dobrog govora, ili teoriju besjedništva, koja se prirodno i

nenametljivo, sa besedništvom razvijala?

Još u staro antičko doba, lijepo izražavanje misli smatralo se sastavnim djelom

vaspitanja i obrazovanja.

Komunikacija je povezana sa svim što čini ljudski život. Ona je složena, višeznačna,

njena priroda je višeslojna, i zato ju je teško objasniti kratkim definicijama. Određenje

pojma komunikacija najčešće se razlikuje prema teorijskom pojmovnom okviru i onim

što se posebno naglašava unutar cjelokupnog komunikacionog procesa.3

Nema sumnje da prvi začeci besedništva potječu iz čovjekove iskonske

potrebe da svoje misli, osjećaje i želje, iskaže na način koji bi ostavio što

snažniji dojam na sugovornike, kako bi ih pridobio za svoje ideje i stavove i

ubjedio u ispravnost vlastitih uvjerenja i životnih nazora. Otuda je prirodno što se

pitanje rječitosti uzdiže do razine znanstvene discipline, koja pod imenom retorika kao

element kulturnog, javnog i političkog života drevne Helade, započinje da se razvija još

prije nove ere.

Stari Grci su, izgleda, prvi shvatili da na ovom svijetu nema ništa jače od žive riječi, ako

je u pravom trenutku, na pravi način i na pravom mjestu izgovorena, niti što nemoćnije,

ako tako nije učinjeno. Kao da su znali za onu kinesku poslovicu koja uči da hladan čaj

ili riža još nekako možemo podnijeti, ali hladnu riječ baš nikako.

3 Tucaković, Šemso (2000). Historija komuniciranja. Sarajevo: Studentskaštamparija

8

U našem narodu veoma je poznata maksima o snazi ljudske rječitosti: "Lepa riječ i

željezna vrata otvara".

Pitanje govora i čovjekove rječitosti dobivaju posebnu važnost ako se ima u vidu

činjenica da i najsnažnija riječ, koju bi izgovorio neki drugi besednik, u nekoj

drugoj situaciji od one u kojoj smo već čuli, nikada neće imati isti zvuk, istu

snagu i isto značenje.

Ni danas se obrazovan čovjek ne može zamisliti bez dovoljno razvijenog osjećaja

lijepog u izražavanju misli. Ljepota izražavanjaje najpouzdanije mjerilo obrazovanja,

odgoja i otmjenosti. Jednu istu misao čovjek može na razne načine iskazati, a ti načini

ovise od odgoja i stupnja obrazovanja. Ljepota u iskazivanju misli je i jedan znak

poštovanja.

3.1. RETORIKA

Šta je retorika a šta besjedništvo je pitanje koje ću predstaviti u ovom poglavlju. Iako se

ta dva pojma kod nas izjednačuju, oni zapravo nemaju isto značenje. Razlika je u

sljedećem. Retorika je zapravo teorija, tj. nauka i skup pravila o lijepom i ubjedljivom

govoru, a besjedništvo ili govorništvo je praksa u kojoj se ta pravila primjenjuju.4

Razliku između retorike i besjedništva prvi uočavaju grčki filozofi sofisti. Oni su

utemeljitelji retorike kao nauke jer su osnovu svoje govorničke prakse dali prva pravila

te govorničke vještine.

Besjedništvo ili govorništvo je postojalo i prije zasnivanja retorike što govori da je

govornička praksa prethodila teoriji govorništva, koja je zapravo iz te prakse i izvedena.

4 Laušević, Savo (2008). Ogled Govor i retorika . Filozofski fakultet Nikšić, Petrović

9

Danas nam retorika pruţa teorijsku osnovu govorništva jer ga podstiče i usmjerava i na

taj način pomaže u usavršavanju govorničke vještine ali je od pomoći i onima koji

nemaju dovoljno besjedničkog dara, a u želji su da savladaju vještinu govora.

Iz ovoga možemo doći do zaključka da retoriku treba učiti, jer se govorništvo kao

vještina uz pomoć određenih pravila može naučiti i zanatski savladati, dok je na primjer

pjesnicima potreban urođeni dar i talent.

Aristotel je također razlikovao retoriku i besjedništvo. Smatrao je da se retorika

bavi pronalaženjem najboljih sredstava za ubijeđivanje: njen osnovni zadatak se ne sasto

ji u uvjeravanju, nego u sposobnosti teorijskog iznalaženja uvjerljivog u svakom datom

slučaju. Odnosno, besjedništvo je sama vještina uvjeravanja, dok retorika ima zadatak da

iznalazi najpogodnija sredstva za uvjeravanje slušalaca i daje savjete kako se to postiže.

Filozof F. Niče (Nietzsche), pozivajući se na Aristotelov dijalog "Sophistes", tvrdio je da

je izumitelj retorike Empedokle.

Ovdje treba podsjetiti na historijsku okolnost da je retorika nastala na Siciliji (Sirakuzi)

sredinom petoga vijeka prije n. e., zbog brojnih sporova oko svojine koji su iskrsavali

poslije rušenja Hijeronove tiranije.

Klasična retorika najvjerovatnije se razvila paralelno sa demokratijom, kada su

zemljoposjednici kojima je oduzeta imovina pokušavali da, pred sugrađanima, dokažu

svoja prava. Dosjetljivi govornici tražili su pomoć od učitelja besjedništva, retora.

Ovakva upotreba jezika zanimala je filozofe poput Platona i Aristotela, jer se oratorskim

raspravama postavljalo pitanje veze između jezika, istine i morala. Rimljani su napravili

podjelu između različitih aspekata procesa kompozicije i ta podjela vrjemenom je

postajala sve izraženija. Učenjaci i pjesnici renesanse ozbiljno su proučavali retoriku,

koja je i u humanizmu bila u središtu pažnje.

Retorika (rhetoric) je nastala od grčke rječi rhetorike techne, umijeće djelotvornog

10

oblikovanja govora, odnosno teorija tog umijeća. Veliko značenje retorike u antici, kao

političkoga govora za stjecanje utjecaja i biračkih glasova, u sudskim procesima te u

svečanim prigodama, dovelo je do pretvaranja retorike u jedan od temeljnih sastavnih

djelova obrazovanja.

U srednjovjekovnom obrazovanju retorici ostaje ugledno mjesto, ali se oznaka postupno

sužava na probleme oblikovanja proze, istraživanje retoričkih figura kao obilježja stila.

Postojale su retorske škole – govorničke škole u staroj Grčkoj i Rimu za pripadnike

višeg sloja vladajuće klase (filozofske škole). Glasoviti učitelj retorske škole u Rimu bio

je M.F Kvintilijan koji je razradio metodiku nastave govorništva.

U atenskom i rimskom odgoju bila je retorika veoma cjenjena kao dio obrazovanja

aristokracije jer je vještina govora bila potrebna u političkom životu i pred sudom.

Učitelji govorništva bili su sofisti i filozofi (filozofske škole). Aristotel je prvi teorijski

obrazložio retoriku, dok su Katon Stariji, Ciceron i napose Kvintilijan razradili metodiku

nastave govorništva. Najglasovitiji govornik antike bio je Demosten.

U helensko doba, od 4 do 1 stoleća prije n. e., onaj koji se odlikovao govorničkom

vještinom, primjenjujući je u raznim prilikama i situacijama (na sudu ili u skupštini),

zvao se retor / govornik, a to je oznaka za besjednike koji su i druge podučavali ovoj

vještini, sa ciljem da razviju njihovu prirodnu govorničku darovitost.

U doba helenizma veoma su se proširile tzv. Filozofsko-retorske škole u kojima se

moglo steći i opširnije više obrazovanje, pa retorika postaje dio enciklopedijski

shvaćenog obrazovnog ideala. U ranoj antici polagalo se najviše pažnje na sadržajnu

stranu govora, sofisti paze na formu, dok se u doba helenizma pojavljuje formalistička

težnja za kićenim izražavanjem. Retorika je sadržavala i vježbe u pismenim sastavcima i

upoznavanje sa filozofijom, pravom i književnošću. U srednjem vjeku retorika je jedna

od sedam slobodnih vještina i mnogo se njegovala u crkvenim školama u obliku govora

o zadanim temama, u obliku propovjedi. Protestantima je govornička vještina služila u

11

propovjedanju kao i njihovim protivnicima jezuitima, te je retorika i dalje ostala ugledan

predmet u klasičnim gimnazijama i teološkim fakultetima poslije XV stoljeća.

Dubljim filosofskim i psihološkim pristupom ni Aristotelova retorika nije mogla da

suzbije uticaj praktično-tehničkih priručnika koji su se sastavljali do kraja antike.

Helenistički retori naučili su i Rimljane besjedničkoj vještini. Braća Grasi učili su u

Grčkoj i na Rodu, gdje je i Ciceron slušao Apolonija Molona. Ciceron, koji u svojim

retorskim spisima ponovo zastupa i sokratorski ideal moralno odgovornog i filosofski-

svestrano obrazovanog besjednika, bio je aktivan političar i državnik.

3.2. RETORIKA KROZ HISTORIJU

Retorika je potekla od starih Kineza i postepeno se proširila do Grka i Rimljana, a

pojavljuje se čak i kod starih Asteka i američkih Indijanaca. U svakom društvu, retorika

je korištena kao sredstvo za ubjeđivanje.

Sofisti su bili samoproglašeni učitelji retorike u Grčkoj. Među poznatijim retoričarima

javljaju se Platon, Aristotel i Sokrat.

Rimljani su kasnije retoriku razvili u kompleksno i raznovrsno polje izučavanja. 

Uticaj retorike na komunikaciju je očigledan, a njena važnost za međuljudske odnose

neosporiva. Elokvencija kojom su se ljudi antike koristili da ubijede i pokrenu mase,

koristi se i u modernim vremenima. Bez vještine retorike, komunikacija danas ne bi bila

tako važna i uspješna.

b) Platon - 428/427.-348/347. godina pne

Sokratov učenik i Aristotelov učitelj, Platon je igrao važnu ulogu u razvoju retorike u

starom svijetu. Njegova usmena odbrana učitelja Sokrata, optuženog da kvari mladost i

obezvrjeđuje grčke bogove, jedan je od najranijih oblika javnih odnosa putem retorike.

12

c) Aristotel - 384.-322. godina pne

Smatra se jednom od najuticajnijih figura u razvoju retorike. Njegova Retorika se i

danas koristi kao model za Aristotelovski kriticizam i smatra se jednim od najvažnijih

pisanih djela o ubjeđivanju. Retorika je nastala kao odgovor na upotrebu retoričkog

ubjeđivanja da se utiče na ljudske emocije, uz izostavljanje relevantnih činjenica.

d) Ciceron 106.-43. godina pne

Odgovoran je za uvođenje retorike u rimske države i igrao je ključnu ulogu u javnim

odnosima vremena u kojem je živio. Izvanredne govorničke vještine dovele su ga u sam

vrh politike, gdje je, zbog svojih ubjeđenja, i ubijen.

Naporedo sa osnivanjem hrišćanstva kao državne religije, nastala je potreba da

se prvobitno prezreno antičko govorništvo stavi u službu nove religije, budući da je za

širenje nove vjere bila neophodna upotreba klasičnih retoričkih oruđa (ubeđivanje,

nagovaranje, obrazlaganje). U vrijeme ranog hrišćanstva, u propovjedima je korišten

običan govor, jer se crkva obraćala običnom narodu. Od XI vijeka retorika dobija

privilegovaniji status u okviru hrišćanske crkve. Tako od početka XI vijeka razvile su

se 3 osnovne vrste retorike: vještina propovjedi, retorika stihova, pravnička retorika.

Renesansa, kao kulturno - historijska epoha koja započinje u Italiji krajem XIV vieka,

predstavlja svojevrsno vraćanje antičkim uzorima, književnosti, umjetnosti, filozofiji i

retorici.

Retorika stiče veoma važno mjesto u sistemu obrazovanja, postajući u okviru

univerziteta dopuna filozofiji.

Humanizam kao književno-filozofski pravac, fokusira čovijeka u centar svog

interesovanja. Preovlađujući retorički ideal u doba humanizma bio je elegantia, pod

kojim se podrazumjevao duhom bogat i jasan stil izražavanja koji je uvažavao

odmjerenost, njegovanu i na dvorovima i uriterskom životu u doba renesanse.

13

Savremena rasprava o retorici nužno pretpostavlja širenje referencijalnog okvira

tematizacije i utemeljenja u teoriji o jeziku.

Bez tog zasnivanja retoričkim fenomenima prijeti opasnost marginalizacije i nestajanja u

zaboravu. Takvu sudbinu retorika je već doživjela. Ona je pala nisko, upravo zato jer je

izgubila svoju temeljnost, svoj izvor vjere i značenja uhvativši se za nesigurnu i slabu nit

govora kao tehnike.

Retorički fenomeni pripadaju jeziku na unutrašnji i supstancijalni način. Zato opadanje

interesa za retoriku ne može isključiti rečenu supstancijalnost koja leži u osnovi logike i

prakse govorenja.

Naša je teza da teorija retorike pripada filozofiji i teoriji jezika u širem značenju jer se

retorički fenomeni proimaju sa drugim jezičkim fenomenima. A, polje jezika je

obuhvatno, ono drži na određen način, sve što postoji za čovjeka. Jezik uspostavlja

svijet, svijet jeste u horizontu jezika.

Retorika shvaćena usko kao tehnika govorenja neminovno redukuje i samo polje

retoričkog iskustva kroz koje probijaju dublji pozivi jezičkog oblikovanja svijeta.

Retorika je samu sebe obezvrijedila, kada je postala sredstvo za uticaj. Vidjeće se da je

trpjela najviše štete kada je dopuštala da se odvoje reči od stvari.5

Staro govorništvo je nadmašivalo teoriju o govorništvu zalazeći puno u sferu politike,

pjesništva, mita i obrazovanja. U tom samonadmašivanju i trenscendenciji retoričkog

iskustva već od početka se postavilo pitanje njegove granice i svrhe. Drugačije rečeno,

otvoren je problem odnosa mišljenja i govora, istine i riječi i kojom se ona otkriva ili

prikriva. Drugi problem je praktične prirode i tiče se ciljeva koji se određenim

mišljenjem i određenim načinom govora trebaju postići.

5 Lj. Tadić, Retorika, Filip Višnjić, Beograd 1995, str. 8

14

Oba problema je na filozofski način otvorio Platon. On je svoja djela zamišljao i izlagao

u retoričkoj formi dijaloga. Ta forma je omogućavala postavljanje pitanja i odgovaranje,

a to znači istovremeno traženje istine i nadmetanje u traženju njene jezičke artikulacije.

Iako se slutio na svoj način retoričkim iskustvom, Platon ga je podređivao filozofiji. On

je prvo cjenio znanje pa tek onda vežbanje i prirodnu sklonost da se ono govorno

artikuliše.

U Gorgiji Platon retoriku odbacuje kao skup obrazovanja čiji osnovnije istina već privid.

Na djelu je potencirani odnos istine i znanja prema tvrdnjama koje je izriču.

Pozicija dijalektike i njenog metoda argumetacije istinu vidi kao spoljašnju i saznatljivu

mogućnost.

Dijalektičkom argumentacijom ona se može obuhvatiti. Na drugoj strani retorika istinu

vidi kao relativnu i kao unutrašnju stvar retoričke prakse. Ali, već u Fedru on izlaže

umjereniji stav prema retorici pokazujući važnost njenog odnosa prema dijalektici. To

znači da vještina govora pretpostavlja znanje o onome što je predmet govorenja. Dobar

retor mora biti dobar znalac i dobar logičar, tj. mora imati specijalistička znanja o onom

što govori, ali i znanje o tome kako se i kome govori.

Retorika je vještina prilagodbe ideja ljudima i ljudi idejama.

Zadatak i dužnost retorike je da primjenjuje razum na maštu kako bi pokretala volju

(Francis Bacon).

Imenica rhetor - besjednik, u izvorima se najranije javlja kod Homera. Tek početkom IV

stoljeća prije n.e. Isokrat koristi riječ rhetoreia - rječitost, elokvencija, a potom počinje

se upotrebljava i pojam Rhetorik - retorika.

Prema nekim mišljenjima, riječ Rhetorik je sačinio tek Platon u dijalogu Gorgija, nakon

čega taj termin ulazi u najširu upotrebu, pogotovo od Aristotela.

15

Retorika predstavlja teoriju, skup pravila o lijepom govoru, a besjedništvo (govorništvo)

praksu u kojoj se ta pravila primjenjuju. Več su sofisti najprije nastojali da govorom

ubjeđuju slušatelje, a potom da na druge prenose svoja iskustva kako se uspješno

govori. Skoro svaki od njih je otkrivao izvjesna pravila o tome kako se slušatelji

najefektnije pridobijaju izgovorenom riječju.

Iz toga su nastali prvi priručnici besjedništva - Rhetorik techne. Sofisti su prvi počeli da

izgrađuju retoriku kao sustav pravila koja olakšavaju da se beseda uspješno sastavi i

održi, dok je proizvod tih primijenjenih pravila bio sam govor, odnosno

besedništvo. Povijesni promatrano, besedništvo prethodi retorici. Najprije se razvijala

govornička praksa, da bi se tek kasnije, na osnovu nje, oformila i izgradila govornička

pravila i upute, retorika.

I Aristotel je razlikovao retoriku i besedništvo. Smatrao je da se retorika bavi

pronalaženjem najboljih sredstava za uvjeravanje: njezin osnovni zadatak se ne sastoji u

uvjeravanju, nego u »sposobnosti teorijskog iznalaženja uvjerljivog u svakom datom

slučaju«. Dakle, besedništvo je sâma vještina uvjeravanja, dok retorika ima zadatak da

iznalazi najpogodnija sredstva za uvjeravanje slušatelja i daje savjete kako se to

postiže. Ciceron također podrazumijeva razliku između besedništva i retorike, pa govori

o retorici kao o znanosti, dok pod govorništva podrazumijeva govorničku praksu,

tj..praktično besjedništvo (eloquentia). Pisac najznamenitijeg rimskog udžbenika

retorike, Kvintilijan nedvosmisleno kaže da je retorika »znanost o dobrom govoru« -

bene dicendi scientia.

Jovan Sterija Popović, naš komediograf, profesor prava, ali i pisac prve retorike u

modernoj Hrvatskoj, smatra da je retorika »znanost koja pravila krasnorečija izlaže i

opključuje sposobnost predstavljenja i misli izražavati pravilno, jasno i saobrazno«. Još

prije njega je Dositej Obradovid pisao da je retorika «nauka lijepo govoriti, srce

množestvo ljudi dobivati i cijeli narod na sve što je dobro, pohvalno i opštepoležno

sklanjati i dovoditi». Čuvena Retorika Branislava Nušida ima podnaslov koji glasi

Znanost o besedništvu. Retorika, dakle, predstavlja znanost o besjedništvu, teorijski

16

uobličena pravila i principe koji če pomoči da se održi uspješan govor, dok je samo

besjedništvo (govorništvo) praktična sfera u kojoj se ta pravila primjenjuju.

3.3. SUDSKO BESJEDNIŠTVO

Lus est ars boni et aequi - "pravo je vještina dobrog i jednakog", kaže latinska izreka

sačuvana u najobimnijem antičkom pravnom tekstu, Justinijanovim Digestama. Rimska

božica pravde nosi vagu u ruci i povez na očima, kako bi bila nepristrana i uravnoteženo

odmjeravala argumente, a siječe mačem, koji je simbol presuđivanja. Pravda

podrazumijeva, ponovo rečeno rječnikom rimskog prava, da se svakome dodijeli ono što

mu pripada - suum quique tribuere. A jedan od najstarijih grčkih pisaca, Hesiod,

naglašava da su "za razliku od riba, zvijeri i ptica, koji se međusobno proždiru, čovjeku

bogovi dali na dar pravosuđe, što je najljepše od svega što postoji".

Sudsko besjedništvo bi, stoga, i samo trebalo biti u funkciji plemenitog cilja ostvarivanja

pravde i pravičnosti. Ali, s obzirom da je u čovjekovoj prirodi da uvijek misli da je u

pravu, a sud nije u stanju udovoljiti divergentnim zahtjevima i da svakome dodijeli ono

što očekuje, iz sudnice skoro uvijek netko izlazi nezadovoljan, s osjedanjem da je pravda

pogažena. Jedna strana obično ima dojam da je oštečena, pa je zato Tolstoj pisao: "gdje

je sud, tamo je i nepravda". Za "sudsku nepravdu" se onda po pravilu okrivljuje

korumpirani sudac, loš odvjetnik, lažni svjedoci, neistina kojom se služila suprotna

strana, pravosudni sistem, država, ali se razlog pronalazi iu sudskom govoru zastupnika

druge stranke, koji je "zaveo" one koji sude .

Kada je htio da kazni ljude Bog im je poslao odvjetnike, kaže jedna ruska

poslovica. Shakespeare je lansirao čak i misao, koja se danas često citira u Americi, da

bi sve odvjetnike (pravnike) trebalo ubiti. Erazmo Roterdamski je odvjetnike nazivao

šakalima, a srednji vijek ih je smatrao "lošim hrišdanima".

Čehov je mislio da su samo liječnici gori od odvjetnika: "Liječnici su isti kao odvjetnici;

jedina razlika je u tome što čovjeka odvjetnici orobe, a liječnici ga i orobe i ubiju". Čak

je i več spomenuti američki pravnik i sudac Vrhovnog suda Oliver V. Holms (Oliver

17

Wendell Holmes, Jr..) Govorio da odvjetnici veliki dio svog vremena provedu razgrčući

dim ("prodajući maglu", rekli bi mi). A i Platon je logografima prigovarao da

"zamagljuju istinu", stalno ih je kritizirao, govoreči, između ostalog i sljedeče: "Kako ne

bi bilo lijepo braniti nekoga na sudu? I mada je taj posao takav, ipak ga je učinila

omrznutim neka mana, koja se krije pod imenom vještine. Ta vještina, naime, prije

svega tvrdi da za sve sporove postoji neka majstorija koja može donijeti pobjedu u

vođenju parnice i u poslu branitelja, bez obzira jesu li pravedna ili nepravedna djela

zbog kojih se parnica vodi. Ta vještina i spretnost u govoru, koja odatle potječe, dobiva

se kao dar, ako neko zauzvrat da nagradu u novcu ". Platon je mnogo pridonio lošem

ugledu atenskih pisaca sudskih govora - logografa, a čak se i kod Demostena (koji je i

sam bio logograf) mogla sresti misao da logografi, slično kao i sofisti, često nastoje da

prevare suparnike.

S druge strane, rimski odnos prema odvjetništvu je dijametralno suprotan. To je jedna

časna profesija, koju je osobito slikovito opisivao Ciceron, govoreći da su odvjetnici

"najugledniji i najslavniji ljudi", a pri tom dodaje važno zapažanje: "Pošto su svojim

talentom stekli ugled, postigli su to da pri pravnom savjetovanju njihova snaga leži više

u ugledu nego u samom talentu ".

Ciceron naročito inzistira na tome da sudski besjednik, kao i svaki drugi, mora biti

veoma obrazovan i njegov ugled velikim dijelom vezuje za tu osobinu. Uostalom, još je

u Grčkoj logograf morao imati široko opće obrazovanje, koje je obuhvaćalo dijalektiku

(logiku), matematiku, filozofiju, pravo i, naravno, retoriku. Isto tako, i danas se od

dobrih odvjetnika očekuje da budu ne samo inteligentni i dobro verzirani u propise i

sudsku praksu, nego da ih odlikuje opća kultura i obrazovanje, ali svakako i etičnost. Od

toga u velikoj mjeri ovisi individualni odvjetnički prestiž, ali i ugled cijele profesije.I,

naravno, moraju biti rječiti.

3.4. PET KANONA RETORIKE

Umijeće pripreme i izlaganja govora pred publikom ima pet sastavnica:

18

Prikupljanje (grč. εὕρεσις; lat. inventio).

Osnova je umijeća izlaganja prikladno argumentiranje i donošenje uvjerljivih

zaključaka (topika).

U ovoj je tački svrha pronaći argumente najprikladnije za određeni sadržaj govora.

Prema Aristotelu, da bi govor bio uvjerljiv, mora se oslanjati na već postojeće mišljenje

slušača. Umijeće govornika jest u tome da uvjeri slušače kako su zaključci nužni jer

proizlaze iz njihovih vlastitih uvjerenja.

Raspoređivanje (grč. τάξις; lat. dispositio). Ovo je umijeće prikladnog organiziranja

elemenata iz prve faze: govornik treba doraditi svoje argumente i njihovu strukturu prije

nego što prijeđe na fazu dotjerivanja stila te konačno na samu izvedbu. Kasniji učitelji

govorništva govorili su o više dijelova govora. Ovo je jedna od predloženih podjela:

Uvod, privlačenje pažnje, zanimanja i naklonosti slušača (grč. προοίμιον;

lat. esordium)

Izlaganje s argumentima, glavni dio govora (grč. διήγησις; lat. narratio)

Dokazivanje i potkrepa (grč. ἀγών; lat. confirmatio ili probatio)

Pobijanje mogućih protuargumenata (grč. λύσις; lat. confutatio)

Zaključak ili svršetak, rekapitulacija rečenoga, pozivanje na emocije publike,

efektan završetak (grč. ἐπίλογος; lat. peroratio).

Sastavljanje (grč. λέξις; lat. elocutio). Ovdje se radi o odabiru stila primjerenog temi,

publici i govorniku samom. Podrazumijeva čisto formalno dotjerivanje pojedinih

rečenica (upotrebom retoričkih figura) kako govor ne bi bio samo informativan nego i

lijep i svjež.

Učenje govora (grč. μνήμη; lat. memoria). Pamćenje je ključna sposobnost govornika,

koja se može vježbati i mnemotehnikom.

19

Govorna izvedba (grč. ὑπόκρισις; lat. actio). Podrazumijeva korištenje najučinkovitijih

verbalnih (dikcija) i neverbalnih govorničkih tehnika. Najbolje su antičke govornike

krasile suzdržane kretnje tijela i odsutnost gestikulacije.

4. ZAKLJUČAK

Dakle retorika je umijeće ili tehnika govorne komunikacije sa praktičnom svrhom

uvjeravanja sagovornika.

Razlika između retorike i besjedništva je u tome što je retorika nauka i skup pravila o

lijepom i ubjedljivom govoru, a besjedništvo ili govorništvo je praksa u kojoj se ta

pravila primjenjuju.

Besjedništvo je značajan faktor demokratskoga društva imoćan regulator njegovog

funkcionisanja.

Imamo tri glavna elementa besjedništva a to su: govornik, auditorij i govor.

Bez bilo kojeg od ova tri elementa govor je nemoguć i nema svoj pravi smisao i svrhu,

jer je govor zapravo vid komunikacije u kome sudjeluju pošiljalac (govornik), primalac

poruke (publika) i poruka koja se šalje a to je ustvari govor ili besjeda.

Za svaki javni nastup pa tako i za govor nuţno je da se obave temeljite i ozbiljne

pripreme. Veoma je važno da se pripremi govor koji se izlaţe na javnom skupu.

Priprema za takav nastup obuhvata tri skupine postupaka, a oni su: invencija, dispozicija

i elokucija.

20

Ostaje, dakle vječno pitanje: da li govor treba da bude lijep i da vještina govornika

presudi na štetu ispravnosti stavova, ili ipak iskrenost govornika treba da bude najjači

argument jednog govora.

Odgovor se vjerovatno, kao i uvijek, nalazi negdje u sredini. Kako kroz historiju,

počevši od Grčke, preko Rima, pa do danas, slušalac je taj koji se povodi ili odoljeva

ubjeđivačkoj prirodi svakog govora. Danas kada je civilizacija na mnogo višem stepenu

razvoja nego u doba Rimskog carstva, govor, odnosno suština njegovog koncepta i

svrha, su ostali isti. Od političkog, pozdravnog, sudskog, ili bilo kog drugog, govor nam

poručuje, ubjeđuje nas, pokreće ili budi emocije u nama.

Večina ljudi nije rođena sa svim ovim kako duhovnim tako i fizičkim karakteristikama

koje su poželjne za jednog govornika.

Mnoge od njih isključuju jedna drugu: neko može da bude okarakterisan kao ružna

osoba, ali može da bude sugestivan i elokventan u svom izlaganju, dok prelijepa osoba

bez talenta za govorništvo i posjedovanje nekih duhovnih karekteristika nema izgleda za

uspjeh u ovoj disciplini.

Osobi koja izgleda lijepo to može da bude samo plus na sceni, ali svakako nije presudno.

Mnoge ,pak, duhovne osobine neko jednostavno ima urođene i po njima se odvaja od

ostatka.

Savršeno lijepi, sa baršunastim glasom, obrazovani, inteligentni, sugestivni, pravedni i

pošteni govornici se veoma rijetko rađaju. Oni se prije svega stvaraju, a mogučnost da

sve ove osobine budu smeštene u jednoj osobi je veoma mala. Večina njih se stiče i

može se nadograđivati i popraviti tokom života. A budući govornici treba samo da

pomisle na Demostena i Cicerona i njihovu upornost i zalaganje da od nikakvih

predispozicija steknu karakteristike najboljih besjednika svih vremena.

21

5.LITERATURA

1. POVIJEST RETORIKE OD GRKA DO NAŠIH DANA, Michel Meyer, Manuel

Maria Carriho, Benoit Timmermans, 2008g.

2. Aristotel (2000). Retorika. Dr Marko Višić, Beograd: Plato

3. Tucaković, Šemso (2000). Historija komuniciranja. Sarajevo: Studentskaštamparija

4. Laušević, Savo (2008). Ogled Govor i retorika . Filozofski fakultet Nikšić, Petrović

5. Lj. Tadić, Retorika, Filip Višnjić, Beograd 1995, str. 8

22