of 33
Priredili Charles Ingrao i Thomas A. Emmert
sv yb a oo pr k av a pr id
bu
r a
na
Izdava buybook Radieva 4, Sarajevo Tel: + 387 33 550-495 Fax: + 387 33 550-496 [email protected] www.buybook.ba za Izdavaa Goran Samardi Damir Uzunovi Naslov IzvorNIka Confronting the Yugoslav Controversies: A Scholars Initiative Copyright 2009 by Purdue University All rights reserved IzvrNa UrEdNICa Vesna Bii UrEdNICa Vesna Bii
bu
lEkTUra Vlasta Brajkovi korEkTUra Buybook
dIzaJN NaslovNICE Aleksandra Nina Kneevi dTP Amir Hadi TamPa Grafotisak, Grude
sv yb a oo pr k av a pr id
r a
na
Suoavanje s jugoslavenskim kontroverzama Inicijativa naunikaCentralnoevropske studije Charles W. Ingrao, glavni urednik Gary B. Cohen, urednik
sv yb a oo pr k av a pr idSarajevo, 2010.
bu
r a
na
SadrajUvod Charles Ingrao 1. Raspad Jugoslavije Andrew Wachtel i Christopher Bennett 2. Kosovo za vrijeme autonomije, 19741990 Momilo Pavlovi 3. Nezavisnost i sudbina manjina, 19911992 Gale Stokes 4. Etniko ienje i ratni zloini, 19911995 Marie-Janine ali 11 22
na r a
56 86
sv yb a oo pr k av a pr id
116 152 198 228 266 294 334 374 409
5. Meunarodna zajednica i SRJ/zaraene strane, 19891997 Matja Klemeni 6. Sigurne zone Charles Ingrao
buDodatak
7. Rat u Hrvatskoj, 1991-1995 Mile Bjelajac i Ozren unec
8. Kosovo pod Miloevievim reimom Duan Janji, s Anom Lalaj i Besnikom Pulom 9. Rat na Kosovu, 19981999 James Gow
10. Meunarodni tribunal za ratne zloine na podruju bive Jugoslavije John B. Allcock, prireiva 11. Suivot ili meusobna mrnja? David MacDonald, prireiva
6.Darko Gavrilovi, voa tima Charles Ingrao, voa tima Vlado Azinovi Victor Bezrouchenko Nejra engi Nerzuk urak Robert Donia Robert De Graaff Raphael Draschtak Mark Etherington Jan Willem Honig Selma Leydesdorff Dubravko Lovrenovi Dunja Meli Lara Nettelfield Toni Petkovi Benjamin Rusek Mirsad Tokaa Tatjana Tubi Cees Wiebes
Ovo poglavlje obuhvata brojne intervjue koje je obavio jedan od voa tima Darko Gavrilovi, kao i pojedinana istraivanja kojima su doprinijeli Robert Donia, Benjamin Rusek i Cees Wiebes za Sarajevo i Tuzlu, Victor Bezrouchenko za epu i Robert De Graaff za Srebrenicu. Victor Bezrouchenko je iskljuen iz daljeg sudjelovanja u radu tima nakon to je prihvatio poloaj u Meunarodnom tribunalu za ratne zloine na tlu bive Jugoslavije. Tekst vezan za minobacake napade na Sarajevo i Tuzlu djelimino se zasniva na lanku Benjamin Ruseka i Charlesa Ingraoa The Mortar Massacres Revisited, objavljenom u Nationalities Papersu 32/4 (decembar 2004), koji je kasnije ponovo objavljen u Thomas Emmert and Charles Ingrao, eds., Conflict in Southeastern Europe at the End of the Twentieth Century: A Scholars Initiative (New York & London: Routledge, 2006). Kao kolider tima (20012003), Dubravko Lovrenovi je neumorno radio na regrutovanju bosanskohercegovakih naunika. Nacionalna zadubina za demokratiju finansirala je pojedinana istraivanja Darka Gavrilovia, Tonija Petkovia i Centra za istraivanje i dokumentaciju Mirsada Tokae. Tim je imao koristi i od savjeta i podataka neophodnih za istraivanje dobijenih od direktora dr. Paula Richarda Bluma i nizozemskog Instituut voor Oorlogsdocumentatie (NIOD), dr. Smaila ekia i Instituta za istraivanje zloina protiv ovjenosti i meunarodnog prava, kao i dr. Kathryne Bomberger i Meunarodnog odbora za nestala lica (International Commission for Missing Persons, ICMP). Zahvalni smo i bivem predsjedniku Republike Srpske Draganu aviu zato to je stavio na raspolaganje dr. Gavriloviu dokumentarne dokaze prethodno podnesene Hakom tribunalu. Izvjetaj je usvojen poslije revizije na nivou projekta u januaru februaru 2004.
sv yb a oo pr k av a pr id
bu
r a
na
Sigurne zone Charles Ingrao Borbene linije izmeu bosanskohercegovakih Srba i njihovih protivnika nisu se mnogo promijenile poslije formiranja est sigurnih zona u proljee 1993. Kontroverza oko ratnih deavanja u Bihau, Goradu, Sarajevu, Srebrenici, Tuzli i epi, kao i u neposrednoj okolini tih gradova, jo uvijek razdvaja bosanskohercegovake Srbe i njihove pristalice od pristalica bosanskohercegovake vlade i veeg dijela meunarodne zajednice s tim, moda, to su sada bosanskohercegovaki Srbi oni koji se brane, bilo u prikazima naunika i novinara ili u svjedoanstvima datim pred Hakim tribunalom. Tada kao i sad, preovladavajui diskurs predstavlja civilno stanovnitvo sigurnih zona, koje je bilo izloeno nizu barbarskih postupaka koji su kulminirali srebrenikim masakrom u julu 1995, kao rtve nedostatka politike volje meunarodne zajednice. Sa svoje strane, VRS i njeni apologeti generalno negiraju najgora i politiki najvanija zvjerstva, istovremeno tvrdei da se u svojim legitimnim vojnim operacijama nisu sukobljavali samo sa Armijom BiH, ve da su bili hendikepirani i pristrasnim rezolucijama UN-a, intervencijama NATO-a i time to su se stalno nalazili pod lupom medija. tavie, izvjestan broj zvaninika UN-a optuio je garnizone bosanskohercegovake vlade za namjerno provociranje jedinica VRS, koje su vrile opsadu Sarajeva, da uzvraaju vatrom na civilne ciljeve u tom gradu.1 VRS je svoje ofanzive sagledavala kao opravdan odgovor na opte bezbjednosne probleme u svojoj pozadini, prouzrokovane znaajnim prisustvom ARBiH u sigurnim zonama. Izvjetaj e se nastaviti u ovom tonu, u nastojanju da pokae razumijevanje za taktike dileme kojima je meunarodna zajednica izlagala srpske snage, ak i dok identifikuje zloine koje su poinile, nerijetko potpuno nesrazmjerne poetnoj provokaciji i s potpunim zanemarivanjem pravila rata. U isto vrijeme, dokazi ukazuju da je pristrasnost Savjeta bezbjednosti UN-a koliko se god moda pokazala nedjelotvornom u zatiti sigurnih zona diktirao strah od ponavljanja tekog krenja ljudskih prava poput onog koje su srpske snage poinile tokom operacija etnikog ienja u Hrvatskoj (1991) i Bosni i Hercegovini (1992), ali ne i ozbiljan pokuaj nametanja sveobuhvatnog programa koji bi iziskivao neprekidno angaovanje vojnih resursa s mandatom UN-a.
sv yb a oo pr k av a pr id
bu
r a
na
200
Charles Ingrao
I. PorijekloSigurne zone formirane su 1993, kao reakcija na humanitarnu krizu koja je pratila opsadu svakog grada, budui da je domae stanovnitvo bivalo dopunjeno hiljadama izbjeglica koje su bile protjerane ili su pobjegle pred napredovanjem VRS ili drugih srpskih snaga. Meunarodni posmatrai u opsjednutim gradovima pribojavali su se masovnih civilnih rtava usljed neprijateljske vatre, gladi i bolesti. Nita ih manje nisu plaili izgledi da e pad jednog ili vie gradova, u jo veim razmjerama, ponovo izazvati pribjegavanje etnikom ienju koje je pratilo napredovanje Srba drugdje u Bosni i Hercegovini. Pod intenzivnom lupom medija, meu stranim liderima i njihovim predstavnicima u UN-u preovladavao je rasprostranjen osjeaj da meunarodna zajednica mora makar izgledati kao da radi neto ne bi li sprijeila prijeteu humanitarnu katastrofu. U proljee 1993, lord Owen vie nije bio jedini koji je razmiljao o prednostima izjednaavanja ansi u izvjesnoj mjeri, tako to bi se snage VRS bombardovanjem natjerale da malo popuste ili prekinu opsade.2 Manje nametljivo rjeenje iskrslo je u martu 1993, poslije posjete generala snaga UN-a Philippea Morillona Srebrenici. U pokuaju da ohrabri masu graana i izbjeglica koji su blokirali njegov odlazak iz grada, prvo je obeao da nee otii iz grada dok im se ne isporui humanitarna pomo, a potom dogovorio prekid vatre sa zapovjednikom VRS Ratkom Mladiem.3 Kao dodatnu garanciju, objavio je graanima i izbjeglicama (procjene glase da ih je bilo oko 35 000), da ih stavlja pod zatitu UN-a, obeavi im tako neto za ta nije imao ovlatenje; iznenaeni zvaninici UN-a su se nevoljko potrudili da to obeanje ispune, poslavi u Srebrenicu mali odred Kanaana. Morillonov demar podrao je napore Cornelia Sommaruge, predsjednika Meunarodnog odbora Crvenog krsta, da ubijedi UN da formiraju niz sigurnih zona, u nedostatku dobre volje drugih zemalja da ponude utoite bosanskohercegovakim izbjeglicama.4 Koncept je dobio dodatnu podrku od vie nesvrstanih lanica UN-a, a pogotovo od austrijskog ministra spoljnih poslova Aloisa Mocka i predstavnika Venecuele u Savjetu bezbjednosti Diega Arrije, koji su nekoliko nedjelja prije toga posjetili Srebrenicu. Do 16. aprila, kad je pad grada ve izgledao neizbjean, Rezolucija 819 Savjeta bezbjednosti UN-a potvrdila je status Srebrenice kao sigurne zone pod zatitom UN-a, utemeljivi tu svoju odluku na Konvenciji protiv genocida iz 1948. tavie, u tekstu je opirno naveden niz prekraja meunarodnog humanitarnog prava od strane srpskih paravojnih snaga, koje su optuene da napadaju i silom protjeruju neduno civilno stanovnitvo i ometaju i onemoguuju napore UN-a u dostavljanju humanitarne pomoi. Tri nedjelje kasnije, Rezolucija 824 Savjeta bezbjednosti UN-a proirila je zatitu UN-a na Biha, Gorade, Sarajevo, Tuzlu i epu, istovremeno zahtijevajui da pomenute paravojne snage prekinu s neprijateljstvima i povuku se do take na kojoj vie ne predstavljaju prijetnju za civile.5 Uspostavljanje est sigurnih zona u Bosni i Hercegovini koincidiralo je s drugim inicijativama za koje su se u proljee 1993. zaloili Britanija, Francuska, Rusija,
sv yb a oo pr k av a pr id
bu
r a
na
sigURne zOne
201
panija i SAD, iji je Program zajednike akcije doveo do formiranja Meunarodnog krivinog suda za bivu Jugoslaviju (25. maja) i usvajanja Rezolucije 836 Savjeta bezbjednosti UN-a (4. juni), kojom je odobrena upotreba oruane sile u zatiti sigurnih zona. Znaajno je da je ova rezolucija okarakterisala vojne napade bosanskohercegovakih Srba kao nasrtaj na suverenitet Bosne i Hercegovine, ime je nagovijeteno da posrijedi nije unutranji sukob ili graanski rat koji se vodi iskljuivo izmeu domaih paravojnih grupacija, ve meunarodni sukob koji omoguava pruanje ire zatite lanici UN-a Bosni i Hercegovini od napada stranih trupa (bilo iz krnje Jugoslavije ili iz Hrvatske) i njenom civilnom stanovnitvu, koji su otad imali da budu pokriveni veim kiobranom Dodatnog protokola I za meunarodno humanitarno pravo iz 1977; manje jasno bilo je ovlatenje dato UNPROFOR-u da odvraa i reaguje na napade na sigurne zone, preputeno razliitim tumaenjima koja su odraavala politiku hrabrost onih koji su ih davali.6 Od samog poetka, Zajedniki program akcije pet sila i rezolucije Savjeta bezbjednosti UN-a ispoljavali su manjak politike volje koji je ozbiljno degradirao sigurne zone kao efikasan instrument zatite bosanskohercegovakog civilnog stanovnitva. Uprkos pozivanju predsjednika Georgea Busha na novi svjetski poredak i retoriku univerzalizma predsjednika Clintona, ostaje injenica da su najmanje etiri stalne lanice Savjeta bezbjednosti bile primarno motivisane sopstvenom percepcijom onoga to najvie koristi njihovim nacionalnim interesima. Rusija i njen narod gajili su neskrivene simpatije prema vojno nadmonim bosanskohercegovakim Srbima i zakulisno nastojali da ogranie intervenciju UN-a, dok su ostale evropske sile imale malo interesovanja za Bosnu i Hercegovinu, s izuzetkom brige za njihove vojnike koji su sluili u UNPROFOR-u.7 Uprkos zvunoj retorici kojom je izraavana podrka civilnom stanovnitvu Bosne i Hercegovine i stalnim pozivima na snane vojne protivmjere po mogunosti one s visine od 10 000 metara (podizanje i napad) SAD nisu bile spremne da izloe opasnosti nijednog amerikog vojnika. Prema rijeima jednog visokog amerikog diplomate, politika Washingtona se sve vrijeme trajanja jugoslavenskog konflikta svodila na ini to manje i nadaj se najboljem.8 Venecuelanac Diego Arria je to najbolje rekao, zakljuivi da vidimo da jedna zemlja moe zlostavljati drugu do mile volje, pod uslovom da pazi da to ne predstavlja prijetnju ili ugroavanje interesa meunarodne zajednice.9 Uistinu, nije sluajno to su nesvrstane zemlje, koje nisu stalne lanice Savjeta bezbjednosti, najvie insistirale na garanciji da e opsjednuti gradovi istinski postati zatiene zone i da su najvie kritikovale rezolucije o sigurnim zonama zato to nisu ile dovoljno daleko u garantovanju rjeenja za narastajuu humanitarnu krizu i to su, u najboljem sluaju, mogle samo potvrditi svren in etnikog ienja.10 Najzad, zemlje kao to su Zelenortska Ostrva, Dibuti, Maroko, Novi Zeland, Pakistan i Venecuela nisu imale nikakvog interesa u Bosni i Hercegovini, to im je omoguavalo luksuz da svoja stanovita zasnivaju iskljuivo na humanitarnim razlozima. Slabosti rezolucija Savjeta bezbjednosti UN-a bile su vidljive jo prije njihovog donoenja. U urbi da neto uine ali da pri tom ogranie domet sopstvenih
sv yb a oo pr k av a pr id
bu
r a
na
202
Charles Ingrao
obaveza, sastavljai nisu ni na koji nain obezbijedili definisanje teritorijalnih granica svake sigurne zone. Meutim, to je barem bilo neto to se moglo dodatno obaviti. Mnogo problematiniji je bio propust rezolucija da razoruaju bosanskohercegovake snage koje su operisale u ovim zonama. tavie, postojei meunarodni zakon pretpostavljao je ne samo postojanje prethodnog sporazuma meu zaraenim stranama nego i kompletnu demilitarizaciju takvih zona bezbjednosti.11 Nasuprot tome, Rezolucije 819 i 824 Savjeta bezbjednosti UN-a nisu predviale razoruanje snaga BiH ili, kad smo ve kod toga, zahtijevale makar pristanak Bonjaka na ove uslove.12 Isto tako, UN nisu izdjejstvovale od VRS dozvolu da izvre inspekciju rasporeda njihovih opsadnih snaga, ak ni u onim sluajevima kad su bile obavezne da se povuku na unaprijed odreenu udaljenost od postojee linije konfrontacije. Kao rezultat, kontrolori UN-a su morali da bjee od paljbe svaki put kad su pokuali da verifikuju saglasnost VRS. Morillon je, to mu se mora pripisati u zasluge, 18. aprila zakljuio privremeni sporazum o razoruanju s Mladiem i generalom Naserom Oriem,13 a novopristigli vojnici UN-a iz kanadskog kontingenta imali su da nadziru demilitarizaciju samog grada, do koje je trebalo da doe u roku od sedamdeset dva sata od njihovog dolaska. Meutim, 150 ljudi iz Kanadskog bataljona (CanBat), tek rasporeenih na ovu dunost, bilo je premalo da bi sprovelo ovu misiju ili ubijedilo Oria da moe zatititi Srebrenicu ukoliko ARBiH poloi oruje. Kao rezultat toga, CanBat se zadovoljio time da razorua jedinice ARBiH u samom gradu, preutno im dozvolivi da zadre veinu oruja u ostatku depa. Teko da je ovo bilo prihvatljivo Mladiu, iji je naelnik taba, general-potpukovnik Manojlo Milovanovi, okarakterisao razoruanje od 18. aprila kao obinu farsu.14 Drugi sporazum o razoruanju, dogovoren 8. maja za itav front Srebrenice i epe, nije bio nita uspjeniji. Glavnokomandujui ARBiH Sefer Halilovi naloio je Oriu da preda samo neupotrebljivu opremu, prosudivi da je CanBat preslab da bi odbranio sigurnu zonu. Nimalo iznenaujue, Mladi je uzvratio tako to je ignorisao obavezu da povue svoje snage kilometar i po unazad od borbenih linija. Kao rezultat, borbe su se nastavile. Tokom dvonedjeljnog perioda u junu1993, CanBat je izvijestio o nita manje nego 1 200 prekraja izvrenih malokalibarskim naoruanjem, minobacaima, tenkovima i artiljerijom, ukljuujui i napad na sm CanBat, kad je jedan od njegovih vojnika poginuo.15 Svakako je mogue shvatiti obrazloenje koje je lealo iza nespremnosti obiju strana da ispotuju sporazume o razoruanju. Meutim, iako je izmeu zaraenih strana postojao razumljiv nedostatak povjerenja, istovremeno su obje gajile nepovjerenje prema UN-u. Premda su se visoki zapovjednici UNPROFOR-a protivili formiranju sigurnih zona bez demilitarizacije, tadanji Sekretar za mirovne operacije Kofi Annan objasnio je da neke lanice UN-a nisu rade da angauju UNPROFOR na razoruavanju rtava, budui da smatraju da nije vjerovatno da e ijedna strana dobrovoljno prekinuti neprijateljstva.16 Razumije se, ovo ne znai da bi jednostavno razoruavanje snaga bosanskohercegovake vlade rijeilo sve probleme vezane za obezbjeenje sigurnih zona. Iako je lord Owen nagovijestio da ratni zapovjednik
sv yb a oo pr k av a pr id
bu
r a
na
sigURne zOne
203
bosanskohercegovakih Srba Mladi nema namjeru da ih zaposjeda, budui da je vidio koliko je skupo stajalo zaposjedanje Vukovara, demilitarizacija sigurnih zona bi istovremeno otklonila izgovor da ih se napadne ali i razlog da ih se ne okupira.17 Oigledno, demilitarizacije je mogla funkcionisati samo da su UNPROFOR ili neka druga oruana sila drali Mladia i njegove snage na odstojanju. Meutim, lanice UN-a nisu bile spremne da napuste stanovnitvo sigurnih zona ni da obezbijede dovoljnu vojnu silu koja bi zastraila bosanskohercegovake Srbe, ak ni uz snage bosanskohercegovake vlade koje bi im pomogle da odvrate napad. Umjesto toga, UN su se ispostavile barem u poetku kao nepristrasne, utoliko to nisu bile spremne da spreavaju oruane napade snaga bosanskohercegovake vlade ni neizbjene i mnogo smrtonosnije akcije odmazde VRS. Umjesto da angauju 35 000 vojnika koliko je preporuivao ameriki vojni vrh ili 15 000 koliko su traili njihovi sopstveni zapovjednici, UN su odabrale politiki realnu laku opciju od 7 500 vojnika, za koju se zalagala Francuska. Ipak, i pored silnog mahanja rukama u nastojanju da dokau kako postoji potreba za mnogo brojnijim snagama UNPROFOR-a ako hoe da predstavljaju zastraujuu silu, SAD su blokirale pokuaje Rusije da primora Savjet bezbjednosti na raspravu o broju vojnika UN-a, kako ne bi dospjele u neprijatan poloaj zbog svoje rijeenosti da ne angauju nijednog svog vojnika. U meuvremenu, Savjet bezbjednosti se ogluio na apele iz Venecuele, Dibutija i drugih zemalja da ogranii sposobnost artiljerije VRS da razara sigurne zone. Da bi prikrile sopstvenu neodlunost, UN su usvojile novu Rezoluciju Savjeta bezbjednosti, broj 836 (4. juna 1993), kojom su odobrile upotrebu sile protiv napada bosanskohercegovakih Srba mada nisu imale nikakvu namjeru da tu silu konkretno podre. U svojim memoarima, lord Owen opisuje praznu prijetnju koju je ova rezolucija predstavljala kao najneodgovorniju stvar uraenu za vrijeme njegovog mandata, budui da je u to vrijeme postojala opta pretpostavka da e oruani napadi od strane snaga bosanskohercegovake vlade uvui u sukob i jedinice UN-a s njihovim nedovoljnim ljudstvom.18 Ustvari, UNPROFOR je imao taj luksuz da bira da li e pristati da bude uvuen u sukob ili e prosto okrenuti glavu na drugu stranu dok se zaraene strane bore u svih est sigurnih zona i oko njih. Britanski kontingent u Goradu i skandinavski NordBat u Tuzli istakli su se svojim nepokolebljivim nastojanjem da ne ustuknu pred napadima VRS. Ipak, s obzirom na vii prioritet koji su evropske zemlje koje su imale svoje kontingente u UNPROFOR-u davale bezbjednosti svojih vojnika, bilo je mnogo vjerovatnije da e doslovno krenuti linijom manjeg otpora. Nita manje ozbiljan nije bio propust UN-a da obezbijede zvanino prihvatanje reima sigurnih zona od strane bosanskohercegovakih Srba, ime su objema stranama prepustile da slobodno tumae obaveze druge strane. Vrlo vjerovatno je da su mnogi lanovi Savjeta bezbjednosti, zvaninici UN-a i sma bosanskohercegovaka vlada tumaili rezolucije kao totalnu zabranu bilo kakvih akcija usmjerenih protiv sigurnih zona, ak i ukoliko garnizoni bosanskohercegovake vlade ostanu naoruani. Isto tako, nijedna rezolucija Savjeta bezbjednosti UN-a nije nijednom rijeju
sv yb a oo pr k av a pr id
bu
r a
na
204
Charles Ingrao
A. Sarajevo
Nije tajna da je politika UN-a prema sigurnim zonama bila tek malo vie od smokvinog lista u elji velikih sila da sakriju sopstvene gole interese runa istina koju su se meunarodni mediji iz petnih ila trudili da ogole u svojim svakodnevnim informativnim programima koji su katkad obuhvatali i eksplicitne filmske snimke humanitarnih posljedica. Teko je kritikovati vitalnu ponekad i presudnu ulogu koju su mediji odigrali kao samoproklamovana savjest inae gluhog i slijepog svijeta. Istovremeno, naunici moraju biti svjesni manjkavosti medija kao izvora podataka i analize. Samo su malobrojni meu armijom novinara znali za razmjere slobode postupanja koju meunarodno pravo daje vojnim zapovjednicima u ratnim djejstvima, a kamoli u opsadnim operacijama, ukljuujui i neke fine distinkcije (kao to je ona izmeu meunarodnog i unutranjeg konflikta) koje su jo uvijek predmet rasprava meu pravnim ekspertima. U isto vrijeme, posjedovali su mnogo bolje razvijen osjeaj za ljudsku patnju, koji je neizbjeno mnoge od njih pretvorio u zastupnike civilnog stanovnitva sigurnih zona, a time i bosanskohercegovake vlade. Ali, ak i ovdje, dinamika modernih medija se pobrinula da populacije pod opsadom ne dobiju ravnopravan tretman. Kao jedina oblast koja ni u jednom trenutku nije bila potpuno opkoljena, Tuzla nikad nije privlaila onoliku panju medija kao ostalih pet gradova, u kojima su se ulozi doimali mnogo vii. ak je i neosporno najkrvaviji artiljerijski napad u cijelom ratu, koji je ubio sedamdeset jednu osobu na skupu srednjokolaca u Tuzli, dobio tako malo medijske panje da
sv yb a oo pr k av a pr id
II. Sigurne zone
bu
r a
aludirala na sigurne i neutralisane zone (lanovi 14 i 15 enevske konvencije) ili demilitarizovane zone (lan 60 Humanitarnog zakona). Ipak, ne ukljuivi u proces politiko rukovodstvo bosanskohercegovakih Srba, UN su ostavile opsadnim snagama na volju da sopstveno potovanje rezolucije uslove totalnim razoruanjem garnizona ARBiH u sigurnim zonama i tako opravdaju nastavak vojnih operacija. Stoga je generalni sekretar UN-a u svom izvjetaju od 16. marta 1994. lamentirao nad injenicom da ARBiH koristi sigurne zone kao lokacije na kojima se njihove trupe mogu odmarati, uvjebavati i opremati, kao i otvarati vatru na poloaje Srba, provocirajui tako njihove uzvratne napade. U izvjetaju je istaknuto da bi, ukoliko se eli da koncept sigurnih zona bude podran, moralo doi do pune demilitarizacije obiju strana u skladu s dogovorenim uslovima, obezbjeivanja slobode kretanja, zaplijene ili povlaenja tekog naoruanja i ekstenzivnog angaovanja UNPROFOR-a. Kao rezultat, UNPROFOR (je bio stavljen) u poloaj da ometa vojne ciljeve jedne strane i tako kompromituje svoju nepristrasnost, koja je neizostavan dio njegove djelotvornosti u ispunjavanju njegovih humanitarnih obaveza.19
na
sigURne zOne
205
se bosanskohercegovaki Srbi nisu nikad osjetili prinuenim da izdaju uobiajeno saoptenje kojim negiraju odgovornost. Najzad, opasnost od ogromne humanitarne katastrofe i potencijalnih politikih posljedica naprosto nije postojala u Tuzli. U Sarajevu je bilo drugaije. Kao najvei grad i prijestolnica koju su svojatale obje strane, i kao domain Zimskih olimpijskih igara 1984, postao je arite medijske panje. Kao rezultat toga, postao je i medijsko bojite na kojem je dokazivana punovanost apela i optubi obiju strana. Teko da je iznenaujue to su obje poinile ratne zloine u tako nekonvencionalnom sukobu koji je svakako imao sve zamke a, mogue, i pravni status graanskog rata. Apologeti bosanskohercegovakih Srba bez izuzetka ukazuju na vojnike bosanskohercegovake vlade koji su 2. maja 1992. iz zasjede zaskoili kolonu JNA dok je pokuavala da se evakuie iz Sarajeva, uprkos tome to joj je predsjednik Alija Izetbegovi garantovao bezbjedan prolaz. Iako je bio istinski okiran i razgnjevljen izdajom, Izetbegovi nije nikad pokuao da uhapsi ili kazni odgovorne, nesumnjivo zato to je ionako malobrojnom ljudstvu gradskog garnizona bio potreban svaki branilac. Istom logikom su se moda rukovodili vladini zvaninici koji su se uspjeno oduprli prigovorima koje je predsjednik imao na zamisao da se odbrana Sarajeva tokom prve godine rata povjeri bonjakim zloinakim bandama, ak i nakon to su ove poele lov na sarajevske etnike Srbe kako bi ih kaznile. Izetbegoviu je polo za rukom samo da neutralie dvojicu najozloglaenijih voa gradskog podzemlja, Ramiza elu Delalia i Muana Cacu Topalovia, u ljeto 1993, nakon to su poeli da pljakaju stanovnike grada.* Dotad su, meutim, bande bile odgovorne za veinu ubistava srpskih i muslimanskih civila poinjenih od strane branilaca Sarajeva iz redova ARBiH.20 Budui da nijedna od rezolucija Savjeta bezbjednosti UN-a nije nikad traila od bosanskohercegovakih branilaca bilo ta osim da ne ikaniraju jedinice UNPROFOR-a, teko da je iznenaujue to su redovno napadali opsadne snage bosanskohercegovakih Srba. Jednom prilikom, francuske jedinice UNPROFOR-a bile su primorane da ih napadnu nakon to su okupirali demilitarizovanu zonu na planini Igman.21 Najvii zvaninici UN-a priznali su da su jedinice ARBiH ponekad zauzimale poloaje u blizini zatienih lokacija, kao to je bolnica na Koevu, kako bi privukle uzvratnu vatru.22 Po pravilu, meutim, razljuena VRS je bila ona koja je odgovarala i ovdje i u drugim sigurnim zonama, skoro uvijek nesrazmjernom silom koja je ukljuivala snano granatiranje. Premda je mogue vojniki opravdati ove uzvratne napade kao pokuaje zastraivanja i odvraanja od daljih provokacija, dokazi nagovjetavaju da su bili motivisani prije svega niskom pobudom da se nanesu to je mogue vee patnje civilnom stanovnitvu koje im je lealo na nianu. tavie, zapovjednike VRS Stanislava Galia (na dunosti 19921994) i Dragomira Miloevia (19941995) Haki tribunal je osudio zbog komandne odgovornosti za snajperske napade na civilno stanovnitvo (ukljuujui ene i djecu) i nasumino granatiranje* Prvi je izveden pred Kantonalni sud u Sarajevu zbog ubistva srpskog svata Nikole Gardovia 1992. na Baariji (ovo suenje nije nikad privedeno kraju), dok je drugi ubijen dok se odupirao hapenju od strane zdruenih jedinica Armije i MUP-a RBiH 1993.
sv yb a oo pr k av a pr id
bu
r a
na
206
Charles Ingrao
javnih zgrada koje nisu bile od vojnog znaaja, s osnovnom namjerom irenja straha meu civilnim stanovnitvom.23 Namjerno gaanje civila predstavlja najjai element na dugom spisku optubi za ratne zloine podignutih protiv pripadnika VRS snaga koje su opsjedale Sarajevo. Optuba protiv VRS moe se podijeliti u tri kategorije. Prva obuhvata pokuaje okupatora da lie pet opkoljenih sigurnih zona osnovnih ivotnih uslova, ukljuujui humanitarne isporuke namirnica, lijekova i drugih zaliha neophodnih za opstanak civilnog stanovnitva. U maju 1993, general Mladi je obavijestio Skuptinu bosanskih Srba o svojoj namjeri da presijee snabdijevanje grada vodom i strujom, a da to pripie nasuminoj vatri snaga bosanskohercegovake vlade.24 Bez obzira na ovaj njegov plan, Savjet bezbjednosti UN-a je odgovornost pripisao iskljuivo njemu, osudivi 23. jula 1993. blokadu Sarajeva od strane VRS. Ali jesu li njegovi postupci bili nezakoniti u okvirima meunarodnog humanitarnog prava? Premda je bilo oigledno da je rukovodstvo bosanskohercegovakih Srba naklonjeno jasno protivzakonitoj politici etnikog ienja, pravila koja se tiu opsadnog ratovanja davala su im znatnu slobodu postupanja. Na primjer, Dodatni protokol I, koji regulie meunarodne sukobe, ne brani upotrebu izgladnjivanja i uskraivanja esencijalnih proizvoda u svrhu primoravanja civilnog stanovnitva na evakuaciju onda kad ne postoji drugi nain da sprijee da ih istovremeno koriste i vojnici na opkoljenom podruju. Meutim, bosanskohercegovaki Srbi nisu morali ispunjavati ak ni taj uslov ukoliko su bili u pravu kad su tvrdili da je rije o unutranjem sukobu. U svakom sluaju, naposljetku su ipak dozvoljavali makar sporadine isporuke humanitarne pomoi u svih pet opkoljenih sigurnih zona i prepustili kontrolu nad sarajevskim aerodromom UNPROFOR-u, koji je nadzirao distribuciju, kako se procjenjuje, 10 000 avionskih poiljki najnunijih zaliha.25 Manje dvosmislena je zabrana napada na medicinske ustanove, za ije se unitavanje ministar zdravlja Republike Srpske Dragan Kalini zalagao na ve pomenutoj sjednici Skuptine bosanskih Srba.26 Kaliniev poziv na unitavanje doao je mjesec dana nakon to je bolnica na Koevu bila izloena prvom od vie artiljerijskih napada, prilikom kojih je pucano ak i na snage UNPROFOR-a koje su pokuavale da spase pacijente iz zgrade. Bolnica na Koevu bila je jedna od vie istaknutih civilnih zgrada koje meunarodno humanitarno pravo izriito titi, ali je tokom trogodinje opsade u vie navrata bila meta namjernog granatiranja. Nekadanji specijalni izvjestilac Komisije UN-a za ljudska prava, Tadeusz Mazowiecki, izvijestio je 24. augusta 1992. o namjernim napadima na kulturne centre. Poljski diplomata je po svoj prilici mislio na sarajevski Orijentalni institut, koji je granatiran i spaljen 17. maja, pri emu su uniteni pokrajinski arhiv iz osmanlijskog doba i najvea bosanskohercegovaka zbirka islamskih rukopisa, meu kojima i preko pet hiljada kodeksa na arapskom, perzijskom, osmanlijskom turskom i turskom jeziku. Ipak, vee nakon objavljivanja ovog izvjetaja, s vie artiljerijskih poloaja VRS zasuta je baranom vatrom zapaljivih granata zgrada Nacionalne biblioteke, i to tako precizno da nije pogoena nijedna od okolnih zgrada. Unutranjost uvene graevine iz habsburkog
sv yb a oo pr k av a pr id
bu
r a
na
sigURne zOne
207
vremena, zajedno s praktino svih njenih 1,5 miliona svezaka islamske literature, progutao je plamen te veeri i narednog jutra, kad je nova barana paljba podjarila poar koji je u meuvremenu jenjavao. U godinama koje su uslijedile, vlasti bosanskohercegovakih Srba su vie puta porekle odgovornost za ovo, tvrdei da je poar bio podmetnut iznutra, s ciljem diskreditovanja okupatora ili unitenja zbirke od pet hiljada rukopisa na srpskom jeziku. Premda je jedan oficir VRS kasnije privatno priznao odgovornost, njegovu tvrdnju da je posrijedi bio nesretan sluaj osporavaju iskazi brojnih oevidaca, od kojih su neki bili izloeni baranoj mitraljeskoj vatri dok su pokuavali da spase barem djeli najdragocjenijih bibliotekih zbirki, a na postojeem video snimku vidi se let fosforne granate s artiljerijskog poloaja VRS prema staklenom krovu biblioteke.27 Mjesec dana kasnije, artiljerija bosanskohercegovakih Srba gaala je Zemaljski muzej.28 Uprkos gubitku svih tri stotine svojih prozora, ova vrsta graevina je preivjela bombardovanje; meutim, njen direktor, dr. Rizo Sijari, poginuo je godinu dana kasnije, pogoen snajperskim hicem dok je oblagao rupe od granata plastinom ceradom koju je nedugo prije toga dobio od UN-a. Najgori prekraji meunarodnog humanitarnog prava obuhvatali su nasumine napade, koji su zabranjeni u meunarodnim sukobima, kao i one eksplicitno usmjerene protiv pojedinanih civila, koji su univerzalno zabranjeni. Premda Haki tribunal nije nikad osporio pravo zapovjednika VRS da vre opsadne operacije protiv 40 000 pripadnika sarajevskog garnizona ARBiH, praktino je isto tako neosporno da su pri tom primjenjivali taktiku koja je bila namjerna, nasumina, pretjerana i nesrazmjerna u odnosu na oekivanu konkretnu i direktnu vojnu korist.29 Medijski snimci i brojna svjedoanstva oevidaca pred Hakim tribunalom dokumentovali su neprekidne snajperske napade za vrijeme opsade Sarajeva, ija su meta bili civili, bez obzira na godine i pol. Jedna od omiljenih meta bila je dupla krivina kod hotela Holiday Inn, gdje tramvaji moraju da uspore.30 Napadi na ambulantna kola zasluili su da budu posebno pomenuti u Rezoluciji 771 Savjeta bezbjednosti UN-a, uz sijaset drugih nesumnjivih prekraja meunarodnog humanitarnog prava, ak i prema blaim standardima koje Dodatni protokol II primjenjuje na unutranje sukobe. Mazowiecki je u svom izvjetaju otiao tako daleko da je nagovijestio da su snajperska aktivnost i neprestano granatiranje bili namjeran pokuaj irenja straha meu stanovnitvom, taktika koju Protokol II izriito brani, to se i odrazilo u optunicama Hakog tribunala protiv zapovjednika VRS.31 Intenzitet i nasumina priroda nekih napada, ukljuujui i ispaljivanje 3 777 hitaca za samo esnaest sati u julu 1993, svakako su dali dovoljnu vjerodostojnost ovim optubama. Jednako kao i general Miloevi svojom viestrukom upotrebom izuzetno nepreciznih modifikovanih bombi protiv civilnih ciljeva, pri emu je u svojim pismenim nareenjima predvidio da e se tako proizvesti najvei mogui broj rtava.32 Meutim, najee optube i odbacivanje odgovornosti tiu se tri minobacaka masakra koja su odnijela najvei broj civilnih rtava za vrijeme opsade bosanskohercegovake prijestolnice, ne toliko zbog ukupnog broja izgubljenih
sv yb a oo pr k av a pr id
bu
r a
na
208
Charles Ingrao
ljudskih ivota koliko zbog uloge koju su odigrali u mobilisanju meunarodne podrke vojnoj intervenciji protiv opsadnih snaga bosanskohercegovakih Srba. Masakr u redu za hljeb, od 27. maja 1992, koji je odnio ivote 16 civila i ranio preko stotinu, podstakao je Savjet bezbjednosti UN-a da nametnu sankcije krnjoj Jugoslaviji. Prvi od dva napada na pijacu Markale, 5. februara 1994, ubio je 68 i ranio 197 osoba. Budui da je uslijedio poslije tekog granatiranja koje je odnijelo ivote na djeijem igralitu, u stambenom naselju, i na punom fudbalskom stadionu, veina posmatraa pridruila se bosanskohercegovakoj vladi u pripisivanju krivice bosanskohercegovakim Srbima. Tokom naredna etiri dana, EU je usvojila rezoluciju kojom je traila prekid opsade, dok je NATO dao bosanskohercegovakim Srbima ultimatum da povuku svu artiljeriju iza zone totalnog izuzea, prenika dvadeset kilometara, ili da se suoe s vazdunim napadima. Uprkos oklijevanju da ustupe svoju prednost u vatrenoj moi protiv brojno nadmonijih branilaca iz snaga bosanskohercegovake vlade, okupatori su se u roku od deset dana povinovali ultimatumu.33 Osamnaest mjeseci kasnije, napad na pijacu iz doba Habsburga, jedva stotinjak metara zapadno od Markala (28. august 1995) stajao je ivota jo trideset sedam ljudi, izazvavi irom Bosne i Hercegovine vazdune napade NATO-a koji su doveli do okonanja rata. S obzirom na trenutne i vidljive posljedice svih ovih dogaaja, nije iznenaujue da su bosanskohercegovaki Srbi i njihovi apologeti nepokolebljivo odbacivali svaku odgovornost za njih to nisu nali za shodno da urade poslije jo krvavijeg minobacakog napada u Tuzli. U sva tri sluaja, optuili su vladine snage za ubistvo sopstvenih civila, bilo minobacakom vatrom ili detoniranjem snanog eksploziva na licu mjesta. Zapovjednik snaga UN Lewis MacKenzie (19921993) smatrao je da je mogue da ima istine u tim tvrdnjama, navodei efikasnost s kojom je vlada neposredno prije ekspozije blokirala mjesto masakra u redu za hljeb 1992. i brzinu kojom su potom novinari dovedeni na lice mjesta, kao i da su najvei broj rtava inili mirni Srbi, ljudi koje je njihova etnika pripadnost uinila pogodnim za rtvovanje.34 Ova optuba postaje jo prihvatljivija u svjetlu dvaju dokumentovanih incidenata od strane prijateljske snajperske i minobacake vatre koje je zabiljeio personal UNPROFOR-a i kasnijih tvrdnji amerikog generala da su Bosanci i Hercegovci tokom opsade pucali na sopstvene civile i granatirali ih.35 Premda je gubitak ivota u oba sluaja bio minimalan, spremnost bar nekih vojnika ARBiH da se ukljue u takve aktivnosti povlai pitanje moe li biti da su zaista poinili tako neto kako bi postidjeli meunarodnu zajednicu i natjerali je na vojnu intervenciju.36 S druge strane, jedini dokaz krivice ARBiH u sva tri napada potie iz izvora bosanskohercegovakih Srba. Tako su mediji koje kontrolie Beograd u prvi mah izvijestili da je eksploziju u redu za hljeb izazvala daljinski detonirana nagazna mina, zato to nije ostavila krater i povrede rtava nalazile su se ispod struka. Optubu su, meutim, lako pobili fotografi UN-a koji su pokazali kratere zaostale od udara, kao i bolniki kartoni u kojima je dokumentovan veliki broj povreda glave i gornjih dijelova tijela.37 Istovremena tvrdnja da je brz dolazak medija na
sv yb a oo pr k av a pr id
bu
r a
na
sigURne zOne
209
lice mjesta ukazivao na unaprijed isplaniranu eksploziju zanemarila je injenicu da su novinari, u trenutku eksplozije minobacake granate, samo nekoliko ulica dalje snimali neku sasvim drugu reportau.38 Poslije prve eksplozije na pijaci Markale, predsjednik bosanskohercegovakih Srba Radovan Karadi tvrdio je da su reportana vozila sa satelitskim antenama i ambulantna kola bili ve parkirani na pijaci tvrdnja koju su odbacili meunarodni zvaninici koji su se nekoliko trenutaka prije i poslije eksplozije nali na licu mjesta.39 Isto tako, ne ini se da je bilo ime potkrijepljena Karadieva tvrdnja da su vie mrtvih tijela na Markalama zapravo inili leevi dopremljeni iz hladnih komora u mrtvanici, koji su jo imali leda na uima. S obzirom na to da ove protivtvrdnje nisu izdrale provjeru, spremnost kojom su im pribjegli Karadi i druge apologete umanjuje njihovu vrijednost kao izvora vjerodostojnih dokaza. Naalost, UNPROFOR nije zapoeo s forenzikim ispitivanjima sve do poslije kontroverze oko napada na red za hljeb. Isto tako, istraga koju je UNPROFOR obavio poslije eksplozije na Markalama nije ubjedljivo dokazala da je minobacaku granatu ispalila ova ili ona strana, jer je njena putanja, navodno, bila skrenuta kad je, prije no to e eksplodirati, odskoila od talasaste nadstrenice na jednoj pijanoj tezgi. Detaljan forenziki izvjetaj za drugu eksploziju na Markalama, prezentovan na suenju generalu Miloeviu u Hagu, utvrdio je, kako izgleda, da je granata doletjela s poloaja VRS, to je procjena koju je oduvijek osporavao ruski pukovnik UNPROFOR-a Andrei Demurenko, koga su pretpostavljeni zbog toga ukorili, a odstranjen je sa suenja generalima Galiu i Miloeviu nakon to je priznao da je svjesno pogreno predstavio postojanje i sutinu izvjetaja, kao i naune akreditive i procedure koje je primjenjivao ruski tim koji je istraivao incident.40 Bez obzira na sve, porijeklo smrtonosnih granata privatno i dalje osporava vie vojnih i obavjetajnih zvaninika iz zemalja NATO-a, koji su iznijeli to u razgovoru sa Ceesom Wiebesom.41 Poto je teko osporiti krivicu VRS za napad na red za hljeb, neubjedljivost forenzikih dokaza vezanih za prvu eksploziju na Markalama i insistiranje neimenovanih zapadnih obavjetajaca na koje se, stoga, ne moemo pozvati vezano za drugu, po svoj prilici potkrepljuju tvrdnje onih koji insistiraju na tome da je granate ispalila ARBiH. Naizgled najprihvatljiviji razlog za pripisivanje odgovornosti VRS jeste to to njihovo snano i nasumino granatiranje Sarajeva na koje su tokom trogodinje opsade ispalili oko pola miliona granata, posmatrai UN-a su samo 5. februara 1994. izbrojali sedam stotina hitaca stavlja pod znak pitanja svaku raspravu oko porijekla odreenog plotuna koji je uzeo tako smrtonosan danak. Ovo je bilo opravdanje koje je general UN-a Rupert Smith dao za okrivljavanje bosanskohercegovakih Srba za drugu eksploziju na Markalama, rekavi poruniku da su im silni plotuni koje su ispalili tog dana pripisali i zaslugu za onaj koji je sad inicirao napade NATO-a, ak i prije zavretka podrobnije istrage.42 Bilo je, ustvari, jo mnogo napada tokom sedam mjeseci prije prve eksplozije na Markalama ukljuujui i modifikovane avionske bombe koje je u upotrebu uveo general Miloevi iz VRS za koje su posmatrai UN-a bili sasvim sigurni da
sv yb a oo pr k av a pr id
bu
r a
na
210
Charles Ingrao
potiu s poloaja VRS; u tim napadima smrtno su stradala 42 civila, a preko 250 njih je ranjeno.43 tavie, cjelokupan dosje opsadnih trupa VRS pogotovo njihovo masovno pribjegavanje nasuminom granatiranju i hici snajpera u civile na ulicama stavlja pod znak pitanja svaku raspravu o bilo kom incidentu, jer niim ne osporava premisu za meunarodnu intervenciju.
B. Gorade i BihaUmnogome kao to je druga eksplozija na Markalama doprinijela okonanju rata, prva je prebacila borbe na drugu lokaciju, djelimino zato to je stvaranje zone totalnog izuzea oko Sarajeva nagnalo VRS da relocira svoju artiljeriju prema Goradu i Bihau. S eksplozijama, zapoela je nova runda borbi i kontroverzi. Potkraj marta 1994, VRS je pokrenula veliku ofanzivu na Gorade. Nimalo iznenaujue, meunarodni mediji su tvrdili da napad nije bio niim izazvan, bez obzira na to to su bosanskohercegovakih Srbi (i lan osoblja Bijele kue) ukazivali na oruani napad bosanskohercegovakih vladinih snaga od 20. marta. Ovog puta, NATO je reagovao vazdunim napadima, za vrijeme kojih su artiljerci VRS oborili britanski mlazni lovac herijer, a potom nakratko drali 200 UN-ovih i civilnih talaca. Do sredine aprila, ofanziva je znaajno smanjila sigurnu zonu Gorada, a od granatiranja je u meuvremenu stradalo dvadeset civila u gradskoj bolnici. Do 22. aprila, NATO je formirao novu zonu izuzea u Goradu, prenika dvadeset kilometara, koju je uskoro proirio i na preostale sigurne zone, uz planove da agresivnom vazdunom kampanjom jednom za svagda okona granatiranje civila.44 Poput Gorada, Biha je takoe proao kroz pojaano granatiranje poslije nametanja totalne zone izuzea u Sarajevu u februaru 1994. Kao i Sarajevo i gradovi u dolini Drine Gorade, Srebrenica i epa Biha je takoe bio strategijski vaan jer je leao na jedinoj eljeznikoj pruzi koja je povezivala Beograd i glavni grad RSK Knin. Ipak, u praktino svakom drugom pogledu, situacija u Bihau razlikovala se od one u drugim sigurnim zonama. Premda potpuno opkoljeni udruenim snagama bosanskohercegovakih i hrvatskih Srba, branioci grada su kontrolisali teritoriju od 2 000 km2, sa 250 000 stanovnika od kojih su 90 procenata inili Muslimani. Prema tome, iako je sam grad bio proglaen sigurnom zonom, mnogo veem Bihakom depu nije prijetila neposredna opasnost da padne, to zbog svoje vee strategijske dubine, to zbog toga to su bosanskohercegovaki Srbi po svoj prilici manje revnosno prieljkivali da inkorporiu ili protjeraju njegovu impresivnu bonjaku populaciju. Drugo po emu se razlikovao bilo je prisustvo vie vojnih snaga, ukljuujui i nezavisne bonjake snage koje je predvodio Fikret Abdi, saveznik bosanskohercegovakih Srba protiv Izetbegovievog reima, i jedinica HVO-a (bosanskohercegovaki Hrvati) koja je saraivala sa ARBiH protiv snaga bosanskohercegovakih i hrvatskih Srba. U svakom trenutku, u depu i oko njega operisalo je najmanje sedam vojnih formacija, ukljuujui i jedinice JNA i skroman garnizon
sv yb a oo pr k av a pr id
bu
r a
na
sigURne zOne
211
UNPROFOR-a uhvaen u sredini. Naposljetku, trupe bosanskohercegovake vlade iz Petog korpusa Atifa Dudakovia, koje su brojale 7 00010 000 ljudi, bile su u potpunosti kadre da se suprotstave bilo kojem od brojnih neprijatelja i poraze ga ali i da se, kako se pretpostavlja, upuste u neke sopstvene operacije etnikog ienja.45 Tog ljeta, Dudakovi je do nogu porazio Abdievu vojsku i odbio ofanzivu VRS koja je potom uslijedila, prije no to je potkraj oktobra pokrenuo kontraofanzivu kojom je zauzeo strategijska brda Grabe jugoistono od Bihaa i preko 250 km2 dodatne teritorije. Kao i u drugim sluajevima, upotrebu sigurne zone za ofanzivne operacije vrilo je rukovodstvo bosanskohercegovakih Srba. Karadi je naredio koordiniran protivnapad na pretjerano razvuen Peti korpus, koje su predvodile snage VRS na elu s Mladiem lino, ali potpomognute snagama hrvatskih Srba, ostacima Abdievih trupa i oko 500 vojnika i militarizovanih policijskih snaga iz krnje Jugoslavije. Ne samo da je kontraofanziva bila pokrenuta bez obzira na sigurne zone nego i naruavajui zonu zabrane leta odreenu od strane UN-a, a borbeni avioni RSK, koji su polijetali s aerodroma u Udbini, koristili su sva mogua oruja, ukljuujui rakete, napalm i kasetne bombe.46 Za manje od dvije nedjelje, saveznici su ne samo povratili sve to su izgubili nego su ak uli u predgrae Bihaa, zauzevi postrojenje gradskog vodovoda na brdu direktno iznad grada. Uprkos estini zajednikog napada i nesumnjivom naruavanju zone zabrane leta, ne izgleda da su operacije VRS bile usmjerene na civile ili da su poinjena zvjerstva poput onih za koja su optueni na drugim mjestima. Bez obzira na to, UN su sa zakanjenjem reagovale na prijetnju, izradom mape na kojoj su prvi put bile jasno definisane geografske razmjere sigurne zone. U isto vrijeme, Savjet bezbjednosti UN-a je Rezolucijom 913 pozvao obje strane da se suzdre od provokacija koje bi mogle ugroziti civilno stanovnitvo u gradu, dok su generalni sekretar i ruska delegacija pokuavali da isposluju odobrenje za demilitarizaciju cijelog depa, razoruavanjem snaga bosanskohercegovake vlade. Britanski i francuski portparol otili su tako daleko da su Dudakovia i Peti korpus nazvali agresorima, dok su amerika vlada i mediji uglavnom ostali nijemi na sve ovo. Bez obzira na to, ispaljivanje etiri rakete zemlja-vazduh i dodatni vazduni napadi na ciljeve u Bihau inicirali su napade NATO-a malih razmjera na RZV radar i pistu u Udbini. Premda je ovo bilo daleko od poziva SAD-a na kaznene vazdune napade, bilo je vie nego dovoljno za Mladia, koji je bio ranjen u borbi i sad je odobrio zarobljavanje jo personala UN-a. Mladiev prkos pobudio je predvidljivu mjeavinu meunarodnih osuda i praznih prijetnji. Zapovjednik UNPROFOR-a, Michael Rose, optuio je 24. novembra bosanske Srbe zbog povrede sigurnih zona, a i Savjet NATO-a zasjedao je na vanrednom sastanku. Dan kasnije, Rose je naredio uzvratni vazduni napad NATO-a, mada se svih deset aviona vratilo u bazu ne upotrijebivi nita od svog oruja. Ova neuspjela akcija izazvala je verbalni napad ministra spoljnih poslova BiH, Harisa Silajdia, koji je prenosila televizija, u kojem je ministar optuio Rosea da je uprljao ruke krvlju hiljada Bonjaka. Jednak antiklimaks predstavljao je sastanak NATO-a, na kojem se uo jo jedan odvaan ali uzaludan poziv SAD-a,
sv yb a oo pr k av a pr id
bu
r a
na
212
Charles Ingrao
koje su predlagale mirnu evakuaciju Pete armije iz donekle poveanog ali demilitarizovanog Bihakog depa, koji bi potom bio zatien od napada bosanskohercegovakih Srba prijetnjom kanjavanja vazdunim napadima irom Bosne i Hercegovine. Francuzi su odmah odbacili ovaj plan, prema kojem bi SAD davale podrku iz vazduha, ostavljajui pri tom francuske i ostale jedinice UNPROFOR-a izloene napadima i zarobljavanju. Umjesto toga, Savjet je uspio samo da objavi deklaraciju kojom je pozivao zaraene strane da se dogovore o miru.47
C. Srebrenica i epaSukob oko Bihaa predstavljao je prekretnicu na najmanje etiri naina. Predsjednik Franjo Tuman je 14. novembra ve bio obavijestio Mladia da bi Hrvatska mogla vojno intervenisati da bi sprijeila da Bihaki dep bude pregaen, da bi 1. decembra i javno objavio tu prijetnju.48 Premda je Clintonova administracija bila zabrinuta zbog predstojeih priprema za intervenciju, dijelila je Tumanov nedostatak vjere u UN i u sopstvenu sposobnost da prevazie bojaljivost Engleza i Francuza, u toj mjeri da je nedjelju dana kasnije ponudila da poalje trupe SAD-a koje e pomoi UNPROFOR-u da se povue iz Bosne i Hercegovine. Neizreen zakljuak glasio je da e njihovo uklanjanje kasnije omoguiti vazdunim snagama NATO-a da stupe u akciju bez straha od odmazde VRS nad vojnicima njegovih zemalja lanica na tlu. Neuspjeh UN-a i NATO-a da zastrae ili kazne Mladieve snage uvrstio je i uvjerenje bosanskohercegovake vlade da ne bi trebalo da se uzda u to da e meunarodna zajednica obezbijediti ono to bi za nju bio zadovoljavaju mir. S proljenim otopljavanjem, ARBiH je prekrila primirje koje je nedugo prije toga zakljuio nekadanji ameriki predsjednik Jimmy Carter, pokrenuvi seriju ofanziva oko Travnika (mart), Tuzle (maj) i Gorada i Sarajeva (juni). Meutim, po svoj prilici je najveu pouku iz paralize meunarodne zajednice tokom bihake krize izvukao ba Mladi. Poto je VRS bila brojno slabija i razvuena na velikoj teritoriji, shvatio je da mora konsolidovati svoje snage eliminacijom jedne ili vie sigurnih zona i garnizona ARBiH u njima. Premda je napad na sigurne zone znaio krenje rezolucija UN-a, bio je podjednako siguran da mu se Britanci, Francuzi i druge nacije koje su imale vojnike u mirovnim snagama, nee suprotstaviti sve dok su njihove jedinice u sastavu UNPROFOR-a izloene opasnosti da pretrpe velike gubitke ili padnu u zarobljenitvo. To je postalo savreno jasno u maju 1995, kad je general-potpukovnik UNPROFOR-a Rupert Smith odobrio jo jedan NATO napad manjih razmjera, na skladite municije na Palama, prijestolnici bosanskohercegovakih Srba. Namjera mu je bila da zaustavi intenzivirano granatiranje Sarajeva i prisili Mladia da ukloni teko naoruanje iz zone totalnog izuzea. Umjesto toga, snage VRS su 25. maja otpoele s bombardovanjem svih est sigurnih zona. 130-milimetarska granata iz topa M46 pala je na tuzlanski korzo poznat kao Kapija, ubivi 71 osobu i ranivi 124. Sve rtve su bile civili, uglavnom stare izmeu 18
sv yb a oo pr k av a pr id
bu
r a
na
sigURne zOne
213
i 25 godina. Kad se NATO avion osvetio bombardujui skladite municije po drugi put, Mladi je odobrio zarobljavanje skoro 400 pripadnika UNPROFOR-a, od kojih su 27 njih iznenadili vojnici VRS obueni u ukradene francuske uniforme. Premda se zarobljenima nije prijetilo niti su fiziki maltretirani, nekoliko njih fotografisano je vezano lisicama za potencijalne vojne ciljeve. Premda neki pravni eksperti tvrde da je zarobljavanje personala moda i bilo dopustivo prema meunarodnom pravu, budui da su neke druge jedinice UNPROFOR-a vrile borbena djejstva protiv VRS, njihovo okivanje za vojne ciljeve kao ljudskih titova i fotografisanje u takvoj situaciji predstavljalo je jo jedan prekraj meunarodnog prava.49 Meutim, ovo je ipak bio poen za Mladia, koji je oslobodio taoce tek poto su se ostali zvaninici UN-a odrekli upotrebe sile. Izdata su nova uputstva, kojima je generalu UNPROFOR-a Smithu oduzeto ovlatenje da nareuje vazdune napade i jasno stavljeno do znanja da je humanitarni mandat UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini sporedan u odnosu na bezbjednost personala UN-a.50 Unitivi povjerenje u znaaj prisustva snaga UN-a u Bihau i Sarajevu, Mladi se sad okrenuo trima gradovima u dolini Drine, Goradu, Srebrenici i epi, ije bi zauzee oslobodilo znatne snage za suprotstavljanje oekivanoj HVARBiH ofanzivi na zapadu, istovremeno uvrujui pravo bosanskohercegovakih Srba da u nekom buduem mirovnom sporazumu dobiju dolinu Drine. Prvo je pokuao da zaposjedne Gorade, najveu od triju enklava, u kojem se nalazila kljuna fabrika municije. Ipak, aica Velkih kraljevskih strijelaca koja je tu inila snage UN-a vrsto je drala poloaj na brdu iznad grada dok joj u pomo nije priteklo pojaanje u vidu trupa ARBiH.51 Nasuprot tome, Srebrenica i epa su, u vojnom pogledu, bile najranjivije sigurne zone. Ipak, drugi razlog za napad na Srebrenicu bili su izuzetno destruktivni ofanzivni napadi koje je Dvadeset osma divizija ARBiH pokretala iz grada. Za veliki dio uspjeha te divizije bio je zasluan Naser Ori, nekadanji pripadnik specijalnih snaga srpskog Ministarstva unutranjih poslova (MUP) i Miloeviev tjelohranitelj, koji je komandu preuzeo nedugo nakon to je pomogao lokalnim Muslimanima da se organizuju i u maju 1992. otjeraju iz grada Arkanove Tigrove i druge paravojne grupe. Do kraja godine, njegove snage formirale su ezdeset kilometara dugu enklavu koja se krivudavo pruala od epe na jugu do Kamenice, samo deset kilometara od glavne baze ARBiH u Tuzli. Ori je naroitu panju privukao poetkom 1993, kad su njegovi ljudi bili odgovorni za smrt najmanje trinaest civila meu etrdeset troje Srba pobijenih u selu Kravica, u kojem se u to vrijeme odvijala proslava pravoslavnog Boia. Drskost koju je ispoljio granatirajui jugoslavensku teritoriju na desnoj obali Drine takoe je privukla panju. Sve u svemu, Orievi ljudi su sravnili sa zemljom oko stotinu sela i zaselaka koji su im pali u ruke, ubivi, kako se pretpostavlja, oko hiljadu srpskih vojnika i civila. Nema spora da su neki od njih poinili ratne zloine, koji, prema nekim izvjetajima, ukljuuju paljenje kua sa ivim ljudima civilima u njima. Bez obzira na to, Haki tribunal nije uspio da pouzdano utvrdi da je Ori lino imao dovoljno kontrole nad grupama koje su napadale sela, tako da ga nije osudio za komandnu
sv yb a oo pr k av a pr id
bu
r a
na
214
Charles Ingrao
odgovornost za poinjena zvjerstva, ve samo za zlostavljanje nekih zarobljenih vojnika VRS dranih u Srebrenici.52 Otud, Mladieva motivacija je moda obuhvatala mjeavinu strategijskih i politikih razloga, zajedno sa eljom da se osveti za prepade potekle iz unutranjosti sigurne zone, koju je VRS bilo zabranjeno da napadne. Protivnapad u martu 1993. donio je trenutne rezultate, ukljuujui povrat oko 80 procenata teritorije koju je dotad okupirala Dvadeset osma divizija. Za samo dvije nedjelje, populacija Srebrenice narasla je sa 9 000 na 30 000 ljudi, budui da su se u nju slivale izbjeglice iz okolnih sela.53 Meutim, ni protivnapad VRS ni proglaenje grada sigurnom zonom UN-a nisu okonali Orieve prepade, koji su se deavali prosjeno tri do etiri puta nedjeljno, kad bi njegovi ljudi otili u potragu za hranom po okolnim selima. CanBat i nizozemski kontingent (DutchBat), koji ga je zamijenio poetkom 1994, izvjetavali su o konstantnim, ljutitim pritubama oficira VRS koji su upozoravali na mogunost odmazde Srba nad civilnim stanovnitvom Srebrenice. Do poetka 1995, Orievi pohodi na sela u tom kraju poprimili su vojnu prirodu, budui da je sprovodio nareenja taba ARBiH u Tuzli da vri izvianje, prepade, ometanja i demoralizaciju snaga VRS, koje su se potom svetile protivnapadima. Obje strane bile su naroito aktivne tokom posljednjih dviju nedelja juna, kad je dolo i do napada iz zasjede na jedinicu VRS oko dvadeset kilometara sjeverozapadno od enklave. U jednom periodu od 24 sata (2324. juni), DutchBat je izbrojao 1 815 hitaca iz puaka i automata i 253 artiljerijske i minobacake eksplozije.54 Premda je Ori bio ve napustio enklavu i krenuo prema Tuzli, tab ARBiH je naredio jo jedan napad, naredne veeri (2526. juni) na glavni put Sarajevo Zvornik, koji je izvrila jedinica od 150 ljudi, nanijevi teke gubitke VRS (40 ljudi) i zarobivi oruje, radiostanice i stoku. Artiljerijsko bombardovanje Srebrenice u znak odmazde izazvalo je proteste ARBiH kako je VRS ponovo povrijedila sigurnu zonu UN-a. U meuvremenu, VRS je takoe pokuala da izazove gnjev javnosti navodei sluajnu oruanu arku u seocetu Vinjica, kad je bosanskohercegovaka Srpkinja ranjena u nogu. Meutim, dok su se dvije strane borile za simpatije meunarodne tampe, Mladi je donosio sudbonosnu odluku da koncentrie svoje snage i napadne Srebrenicu, najvjerovatnije iz istih razloga koji su inicirali ofanzivu 1993.55 Bez obzira na uvjeravanja koja je Mladi ranije dao lordu Owenu i ostalima, postoje dokazi da je zauzee Srebrenice oduvijek bilo dio njegove dugorone strategije. U svom svjedoenju pred Hakim tribunalom, ef obavjetajne slube VRS Momir Nikoli rekao je da su snage VRS dobile uputstva da uine ivot u Srebrenici nepodnoljivim, kako bi nagnale civilno stanovnitvo na masovan odlazak u to je mogue kraem roku, poto shvate da im tamo ivota nema. Iz tog razloga, Nikoli je priznao da su meta napada bili civili i da je vrena blokada humanitarne pomoi, dok su isporuke goriva, namirnica i ostalih zaliha mirovnim snagama UN-a presretane, kako ovi ne bi bili spremni za borbu. Ipak, pripreme za konani napad nisu poele sve do maja 1995, poslije neuspjeha kod Gorada.56 ini se da VRS ak ni tad nije oekivala brzu ili laku pobjedu. ak i uz pojaanje za koje se procjenjuje da je brojalo oko
sv yb a oo pr k av a pr id
bu
r a
na
sigURne zOne
215
2 0003 000 ljudi, ukljuujui moda 200300 Tigrova i neto manje brojnu Grku dobrovoljaku gardu, VRS nije mogla raunati na vie od 4 0005 000 ljudi, od kojih je jedva 2 000 zaista i sudjelovalo u presudnom prodoru u jugoistoni ugao sigurne oblasti.57 Isto tako, tipino temeljiti Mladi nije zapoeo pripreme za blokadu pa ak ni adekvatno praenje bjekstva bosanskohercegovakih vojnika ili civila, koje je propustio da predvidi u sluaju uspjenog zaposjedanja sigurne zone. U stvarnosti, bosanskohercegovaka vlada je unaprijed odustala od borbe za Srebrenicu, kako bi se koncentrisala na pokuaj proboja iz Sarajeva. Tek nakon to je napad ve zapoet, komanda VRS je konstatovala da je ARBiH psiholoki povjerila svoju sudbinu u ruke UN-a, koje su bile nespremne da prue blisku podrku iz vazduha bez koje DutchBat, nizozemski kontingent mirovnih snaga stacioniran u Srebrenici, koji je brojao 350 ljudi, nije mogao pa stoga ni htio pruiti bilo kakav otpor.58 Ovo nije mjesto za prepriavanje detalja estodnevnog, konanog napada na grad, koji je 11. jula 1995. pao u ruke snaga VRS, potpomognutih elementima Vojske Jugoslavije (VJ) i nekim paravojnim formacijama, meu kojima je bila i Grka dobrovoljaka garda.59 Premda je postupak ili pasivan stav visokih politikih i vojnih zvaninika UN-a i DutchBata koji je dobijao uputstva od njih predmet velike i esto ogorene rasprave u meunarodnoj zajednici, ono to se dogaalo poslije pada grada govori o izrazitoj kontroverzi meu samim zaraenim stranama. Kao i u praktino svim ostalim ratnim zonama u jugoslavenskim ratovima, mogue je govoriti o ratnim zloinima koje su poinile obje strane za vrijeme posljednjih sati sigurne zone Srebrenice. Poslije viegodinjih napetih odnosa s UNPROFOR-om, vojnici ARBiH ubili su jednog nizozemskog vojnika i uzeli vie od stotinu drugih kao taoce, u oajnikom pokuaju da ih natjeraju da brane sve manji opseg odbrane sigurne zone.60 Logika kojom su se pri tom rukovodili oigledna je iz poznate poruke 30 000 za 300, koja je signalizovala njihov strah da su UN spremne da predaju Srbima 30 000 Bonjaka u zamjenu za ivote 300 pripadnika svojih mirovnih snaga. Nasuprot tome, nije vjerovatno da je Mladi imao na umu ivote svojih ljudi kad je odobrio zarobljavanje dvadeset nizozemskih vojnika tokom prva tri dana napada na Srebrenicu. Prije, njegova spremnost da uzme dodatne taoce i da ih ne oslobodi dvanaest dana, sve dok nisu pale i Srebrenica i epa nagovjetava da je taoce ponovo koristio kao nain da sprijei vazdune napade NATO-a u pokuaju odbrane sigurne zone.61 Kombinacija iskaza oevidaca, posrednih dokaza i nezvaninih priznanja dala je odgovore na mnoga pitanja o tome ta su snage VRS radile za to vrijeme. injenica koja nijednog trenutka nije bila sporna jeste razlika koju su snage VRS pravile izmeu onih mukaraca (otprilike izmeu etrnaest i sedamdeset godina starosti) koji su bili ili su mogli biti vojnici, i ostalih mukaraca i ena. Ovi posljednji su bili tretirani kao civilno stanovnitvo i odreeni za protjerivanje, dok su mukarci u godinama za vojnu slubu zatvoreni, navodno zbog sasluavanja. Personal VRS je panju prvo posvetio grupi od 3 0004 000 Bonjaka koji su pobjegli u tab DutchBata u Potoarima. U roku od tri sata, sve ene i mukarci mlai ili stariji od onih sposobnih za
sv yb a oo pr k av a pr id
bu
r a
na
216
Charles Ingrao
vojnu slubu ukrcani su u autobuse, da bi bili prebaeni do linija fronta blizu Tuzle. U roku od trideset sati, ukupno 23 000 ljudi bilo je protjerano, u operaciji ija je vojnika efikasnost impresionirala DutchBat i ostale posmatrae.62 Protjerivanje je oigledno predstavljalo krenje meunarodnog humanitarnog prava,63 iako je znaaj tog zloina uveliko zasjenila sudbina oko, kako se procjenjuje, 10 00015 000 mukaraca i djeaka svrstanih u grupu sposobnu za vojnu slubu. Nemogue je odrediti koliko je u toj grupi zaista bilo onih koji su u ovom ili onom periodu rata zaista bili vojnici. Komandant za Srebrenicu ARBiH Sefer Halilovi tvrdio je da je meu njima bilo moda oko 12 000 onih koji su uestvovali u odbrani enklave, premda je najvie 4 000 njih pri tom bilo i naoruano.64 S obzirom na lakou s kojom su mukarci prelazili iz civilnog u vojni status i obratno, Mladi i njegovi ljudi suoili su se s tekim zadatkom odvajanja civila od vojnika, koji su mogli biti legalno uzeti kao ratni zarobljenici. Svi raspoloivi dokazi ukazuju da to nisu nikad ni pokuali. Poev od Potoara, svi mukarci izmeu etrnaest i sedamdeset godina bili su izdvojeni, navodno zbog sasluavanja. Ustvari, vie njih ubijeno je na licu mjesta, ukljuujui i etrnaestoricu koji su pogubljeni nedaleko od personala DutchBata. U meuvremenu, velika veina zarobljenih mukaraca prevezena je kamionima u Bratunac. Personal DutchBata koji je pokuao da krene za njima bio je zaustavljen i zarobljen, zajedno s njihovim vozilima i uniformama s oznakama UN-a, orujem i drugom opremom. Tokom narednih nekoliko dana, DutchBat taoci u Bratuncu i drugim mjestima u okolini Srebrenice bili su svjedoci pogubljenja, kao i razmetanja meu vojnicima VRS da su silovali bonjake ene i ubijali mukarce.65 Iako su Mladi i njegov tab oekivali da e se Dvadeset osma divizija pregrupisati negdje blizu Potoara, tek dvanaestog oko podneva su saznali da se velika veina srebrenikih mukaraca odluila za pokuaj proboja iz depa. Grupa od oko 700900 njih pobjegla je na istok, u Srbiju, gdje je najmanje 211 njih bilo internirano i maltretirano od strane jugoslavenskih vlasti mada niko nije ubijen prije no to su osloboeni u aprilu 1996. Druga grupa, njih 300850, uputila se na jug prema epi, taman na vrijeme da se dvadeset prvog suoi sa slinim izborom.66 Daleko najvea grupa od 10 00015 000 ljudi, u kojoj je moda bilo 6 000 vojnika (od kojih 1 0001 500 naoruanih), uputila se u noi 1112. juna na sjever, prema Tuzli.67 Nema spora da su sve tri kolone bile legitmni vojni ciljevi, to je status koji je preutno priznat na suenju generalu VRS Radislavu Krstiu u Hagu. VRS, meutim, nije odmah bila u poziciji da blokira ili napadne glavnu kolonu koja se kretala pedeset pet kilometara dugim putem prema Tuzli. Kad je Mladi ponovo razmjestio svoje ljude, bolje naoruano elo kolone, od oko 3 000 vojnika, bilo se dokopalo Tuzle. Onih 9 00012 000 koji su ili za njima, meutim, uspjeno je opkolio kordon VRS koji ih je napao vatrom iz artiljerijskog, oklopnog i runog vatrenog naoruanja. Relativno mali broj preivjelih ispriao je da je mnogo njihovih zemljaka u panici poinilo samoubistvo, poubijalo se meusobno u pomrini ili udavilo u pokuaju da pree preko rijeke Jadar. Vrlo je vjerovatno da je znatno vei broj poginuo od vatre VRS. Meutim, daleko najvei dio glavne grupe se predao,
sv yb a oo pr k av a pr id
bu
r a
na
sigURne zOne
217
neki i ne znajui da se predaju vojnicima VRS opremljenim ukradenim vozilima, ljemovima i uniformama s oznakom UN-a. Upravo tada su snage VRS poinile jo tee prekraje meunarodnog prava, pogubivi po kratkom postupku veliki broj zarobljenika, dok je vei dio kamionima prevezen do zbirnih centara gdje su sistematino pobijeni. Dokazi koji potkrepljuju ovaj zakljuak su nadmoni i tokom protekle decenije su se samo gomilali. Prva svjedoenja oevidaca potekla su od pet ili est Bonjaka koji su uspjeli da pobjegnu i koji su dali precizne iskaze o nizu masakara. Meu njima je bio Hakija Huseinovi, star pedeset dvije godine, koji je opisao kako je nekoliko stotina zarobljenika pobijeno granatama i pucnjima iz runog vatrenog oruja dok su se nalazili zatvoreni u poljoprivrednom skladitu u Kravici, a potom natovareni u traktore i sahranjeni u masovne grobnice.68 Nedad Avdi, sedamnaestogodinjak, ispriao je o ubijanju zatvorenika koji su u redovnim intervalima skidani s kamiona i odvoeni pored puta, gdje su strijeljani, jo uvijek vezanih ruku i s povezima na oima. Smail Hodi je identifikovao kolsku zgradu u Karakaju, pored Zvornika, iz koje su grupe odvoene na pogubljenje. Istraitelji su kasnije potvrdili njihova svjedoanstva odlaskom na pomenute lokalitete. Nakon oslobaanja, DutchBat taoci su no proveli u blizini Nove Kasabe, odakle su dvanaestog vidjeli oko 1 000 zatvorenika na lokalnom fudbalskom stadionu, a sutradan oko 600 leeva pobacanih pored puta, vezanih ruku i s povezima na oima. Mnotvo izviakih fotografija svjedoi o prisustvu zatvorenika i autobusa na stadionu, zajedno s gomilama nesahranjenih tijela, buldoera i tek raskopane zemlje na vie lokacija u blizini.69 Drugi vojnici DutchBata, drani u Bratuncu, svjedoili su o nonim pogubljenjima zatvorenika, od kojih su neki bili dovedeni iz Potoara; oni su bili drani zajedno sa zarobljenicima iz glavne kolone ARBiH na bratunakom stadionu, prije no to su transportovani na oblinje lokacije na kojima su pogubljeni. Nekoliko mjeseci kasnije, bosanskohercegovaki Hrvat Draen Erdemovi, koji je sluio u VRS, ispriao je da je sudjelovao u pogubljenju 1 200 zarobljenika na poljoprivrednom dobru blizu Pilice. Prema navodima iz njegovog svjedoenja, zvaninici UN-a su locirali mjesto i tijela zakopana tamo gdje ih je ostavila Erdemovieva jedinica.70 Do danas, istraiteljski timovi Hakog tribunala, bosanskohercegovake Komisije za nestala lica, Meunarodne komisije za nestala lica i kantonalno tuilatvo iz Tuzle ekshumirali su vie od 6 000 tijela od kojih su mnoga jo uvijek imala vezane ruke i/ili poveze na oima iz dvadeset sedam originalnih masovnih grobnica i etrdeset dviju sekundarnih, u koje je veina tijela prebacivana u oiglednom pokuaju sakrivanja dokaza. DNK analize koje je obavila Meunarodna komisija za nestala lica dovele su do pozitivne identifikacije 6 481 pojedinane rtve (meu kojima je bilo osam ena) i trenutno se kao nestalo vodi neto manje od 2 000 lica iz sigurne zone Srebrenice.71 Tokom protekle etiri godine, ovaj znatno veliki korpus dokaza upotpunjen je nizom suenja pred Hakim tribunalom, na kojima su iznesena priznanja nekolicine visokih vojnih zvaninika bosanskohercegovakih Srba. Odbacujui komandnu
sv yb a oo pr k av a pr id
bu
r a
na
218
Charles Ingrao
odgovornost za genocid i ratne zloine poinjene u Srebrenici, komandant Drinskog korpusa general Radoslav Krsti je otvoreno priznao tokom suenja u augustu 2001. da su snage VRS poinile masovna pogubljenja. U oktobru 2003, ef obavjetajne slube Zvornike brigade VRS, Momir Nikoli, potanko je ispriao o sastanku od 12. jula 1995. u Bratuncu, gdje je general Mladi objavio planove da se svi zarobljenici pobiju, poslije ega je Nikoli pripremio razdvajanje, zatvaranje i ubijanje ljudi. Sutradan je nasamo priao Mladiu, nakon to ga je uo kako razuvjerava nekoliko stotina zatvorenika u Konjevi Polju govorei im da nemaju zato da brinu, da bi mu ovaj rjeitim povlaenjem dlana preko grla pokazao da svi imaju da budu zaklani. Nikoliev posao time nije bio gotov. Poslije etverodnevnog nadgledanja pogubljenja, Nikoli je naredio iskopavanje i ponovno zakopavanje velikog broja rtava, kako bi osujetio pokuaje meunarodnih zvaninika da lociraju tijela. Prema Nikoliu, za operaciju Krivaja 95 znali su svi oficiri VRS prisutni u Bratuncu, ukljuujui i generala Krstia.72 Nikolieva pria o govoru koji je Mladi 13. jula odrao zarobljenicima u Konjevi Polju potvruje tvrdnje onih koji su preivjeli pogubljenje, umnogome kao to njegov opis iskopavanja i premjetanja tijela potvruje dokaze koje su snimile izviake letjelice. Isto tako je u skladu sa svjedoenjem koje je 2003. pred Hakim tribunalom iznio njegov neposredni pretpostavljeni Dragan Obrenovi, naelnik taba i zamjenik komandanta Zvornike brigade VRS, koji je priznao da je poslao izvjestan broj svojih vojnika da pomognu u likvidiranju zarobljenika zatvorenih u Bratuncu. Njegova prilino detaljna pria o operaciji je ujedno ukazala na direktnu odgovornost generala Mladia, koji je pokuao da prikrije pogubljenja od Crvenog krsta i DutchBata, tako to je naredio da se oko 4 000 zarobljenika prebaci u oko petnaest kilometara udaljeni Zvornik.73 Mjesec dana kasnije, svjedoenja Obrenovia i Nikolia upotpunjeno je iskazom jednog od bratunakih optinskih elnika, Miroslava Deronjia, koji je posvjedoio da mu je lino Radovan Karadi 9. jula 1995 dva dana prije pada Srebrenice rekao da se sve zarobljenike mora ubiti koliko god uspijete da ih se doepate.74 Tekui procesi pred Hakim tribunalom vjerovatno e uroditi dodatnim dokazima i priznanjima nekadanjih pripadnika VRS.75 Dobar primjer je otkrie Natae Kandi, videotraka koju su snimili korpioni, paravojna grupa hrvatskih Srba, dok su vrili smaknue est Bonjaka poslije zauzea grada. Takoe, procese je donekle zasjenilo javno saoptenje konanog nalaza Komisije za Srebrenicu Republike Srpske, u oktobru 2004, koja je svoju ekstenzivnu istragu zakljuila potvrdivi da je poslije zauzea grada ubijeno izmeu 6 500 i 8 800 Bonjaka, a njihova tijela distribuirana u trideset dvije masovne grobnice na tajnim lokacijama. Premda je kategoriki potvrdio da se masakr dogodio, lan Komisije iz RS eljko Vujadinovi je izrazio aljenje to egzekutori nisu dublje zakopali tijela.76 Bez obzira na to, predsjednik RS Dragan avi izdao je saoptenje za javnost u kojem je priznao zapanjujue razmjere zloina opisanog u izvjetaju komisije, nazvavi dogaaje iz jula 1995. crnom stranicom u istoriji srpskog naroda.77
sv yb a oo pr k av a pr id
bu
r a
na
sigURne zOne
219
Sa Srebrenicom vrsto u rukama, Mladi se okrenuo epi. Ratna iskustva ova dva grada su u velikoj mjeri slina. Predvoena pukovnikom ARBiH Avdom Paliem, bonjaka veina epe porazila je mali garnizon JNA u isto vrijeme kad je Ori otjerao srpsku paravojsku iz Srebrenice. epski veinski Bonjaci odsjekli su odstupnicu i porazili dvadeset pet vojnika JNA u komunikacijskom centru u maju 1992. Kad je pristiglo pojaanje pokualo da prie garnizonu, iz zasjede su ga zaskoili Palievi ljudi, i tom prilikom su poginula pedeset etiri srpska vojnika, od kojih su mnogi bili rodom s Pala.78 Zasjeda je razbjesnila Srbe, koji su tvrdili da im je pukovnik obeao bezbjedan prolaz. Tokom veeg dijela narednih godinu dana, epa je prolazila kroz slian period kao i Srebrenica dok je Naser Ori sa svojom Dvadeset osmom divizijom drao i potom izgubio inicijativu uoi snanog protivnapada VRS u proljee 1993. Zbog toga to se primirje koje su u maju 1993. zakljuili generali Morillon i Halilovi odnosilo na oba grada, epa je trpjela istu izluujuu pat-situaciju izmeu snaga ARBiH koje nisu predale oruje, VRS snaga koje su opkoljavale i bombardovale grad i mirovnih snaga UNPROFOR-a koje nisu imale ni mandat ni ljudstvo da primoraju jednu ili drugu stranu da ispotuje sporazum. Nimalo iznenaujue, bosanskohercegovaki Srbi bili su spremni da pregovaraju o mirnoj evakuaciji oko 7 000 civila, koliko se procjenjuje da ih je bilo u gradu, dok se bosanskohercegovaka vlada opirala svakom dogovoru koji bi predstavljao jo jednu pobjedu etnikog ienja, i naredila Paliu da ostane tamo i bori se. Kao i u Srebrenici, VRS je operacije zapoela granatirajui 8. jula ispostave snaga UNPROFOR-a. Moda zato to su znali ta se desilo sa DutchBatom, mnogo slabiji ukrajinski kontingent od 120 ljudi je vrsto drao svoje poloaje, ako ni zbog ega, a ono da bi dobio u vremenu vrlo malo, to je svima bilo jasno prije no to bude morao da se preda. Spremno su pristali na Paliev zahtjev za vraanjem oruja oduzetog na osnovu sporazuma o demilitarizaciji od 5. maja 1993. i poslije nekoliko napetih konfrontacija su naposljetku okrenuli glavu na drugu stranu i pravili se da ne vide dok su Palievi oajni ljudi odnosili i neto njihovog naoruanja. Ipak, svake nade je nestalo 14. jula, kad je VRS pokrenula operaciju Stupanica 95, napavi Ukrajince i branioce iz redova ARBiH. Ako se izuzme nekoliko preleta, vojna komanda UN-a je ignorisala vie puta ponavljane molbe za podrku iz vazduha. Do osamnaestog, sa etiri ukrajinske ispostave zauzete i petom opkoljenom i izloenom otvorenoj prijetnji potpunog unitenja, predsjednik Izetbegovi i general Smith dogovorili su se o evakuaciji civila iz epe; kako je Izetbegovi kasnije rekao Carlu Bildtu, etniko ienje je bolje od etnikog ubistva.79 Zaista, u epi nije bilo masakra, umnogome zato to su naoruani Ukrajinci jo uvijek drali grad dok je gradonaelnik Mehmed Hajri pregovarao o evakuaciji direktno s Mladiem, nezavisno od V ARBiH, pa ak i od pukovnika Palia.80 Do devetnaestog, iz epe je transportovano oko 5 000 civila, a snage VRS su poele sa sistematinom pljakom grada. U meuvremenu, Palieve trupe su se probile iz enklave i oko 500 njih je prelo preko Drine u Srbiju, gdje su internirani do kraja rata, dok je grupa od oko 300 vojnika nestala u pravcu Kladnja. Ne zna se ta je bilo s
sv yb a oo pr k av a pr id
bu
r a
na
220
Charles Ingrao
ostalim Palievim ljudima. Meutim, znamo ta se dogodilo s Paliem, koji je ostao zbog pregovora s Mladiem, kad je zatvoren i kasnije pogubljen.81
III. ZakljuakDrave rade u svom najboljem interesu, a kad nemaju interesa, onda ne rade nita. Ovo jednostavno naravouenije o raison dtat objanjava karijeru sigurnih zona, od njihovog formiranja pa do pada Srebrenice i epe. Ironino, ali masakr koji se dogodio u Srebrenici je konano postidio velike sile i natjerao ih da podlegnu ljudskom impulsu i urade neto osim poziranja. Spoznaja je bila naroito neprijatna predsjedniku Clintonu, koga nije izgrdio samo republikanski predsjedniki kandidat Robert Dole, nego i ugledni demokrata, senatorka Diane Feinstein, koja mu je pokazala fotografiju bosanskohercegovake djevojke koja se objesila nakon to ju je silovala grupa vojnika VRS poslije pada Srebrenice.82 Nerado se suoio s neizbjenou vojne intervencije, bilo da poalje kopnene trupe da evakuiu garnizone UN-a koji su postali izvor talaca za VRS ili da silom sprovedu u djelo dotad prazne rijei rezolucija UN-a ili NATO prijetnje tako to e pokrenuti vazdune napade na bosanskohercegovake Srbe. Dio zasluge za ovu promjenu stava ima novi francuski predsjednik Jacques Chirac, koji je spremno okarakterisao Srbe kao beskrupulozan narod, teroriste i odbacio miljenje svojih generala zahtijevajui da Zapad preduzme vojnu akciju protiv Srba.83 U isto vrijeme, SAD su arko eljele da izbjegnu eventualan pad mnogo gue naseljenog Bihakog depa, koji je najavljivao jo veu humanitarnu katastrofu od one u Srebrenici.84 Kao rezultat, odobrile su pokretanje operacije Oluja (naredno poglavlje) i ubijedile Savjet NATO-a da pokrene vazdune napade na VRS prvi sljedei put kad povrede bilo koju sigurnu zonu UN-a.85 Pokretanjem operacije Namjerna sila, dan poslije druge minobacake eksplozije na Markalama, brzo i odluno je okonan etvorogodinji rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.86 Ono to jo uvijek nije razrijeeno jesu pune razmjere zloina poinjenih u sigurnim zonama i oko njih. Moda nikad nee biti mogue ubjedljivo dokazati da su snage bosanskohercegovakih Srba, uprkos svojim nasuminim artiljerijskim napadima na civile i teini forenzikih dokaza, krive za sva tri minobacaka napada u Sarajevu, sve dok i dalje postoje oni koji tvrde, mada bez konkretnih dokaza, da su snage ARBiH gaale sopstveni narod. Bez obzira na to, neodgovorena pitanja o porijeklu ovih napada ne mogu osporiti obilje dokaza o masovnom, nasuminom granatiranju civila od strane VRS. Takoe, potrebno je jo istraivanja da bi se utvrdile razmjere zloina poinjenih protiv srpske populacije, pogotovo u svjetlu opsenih mada jo uvijek nedokumentovanih navoda koje je prvi iznio premijer RS Pero Bukejlovi, da je mogue da su brojke i vee od onih u srebrenikim masakrima.87 Premda Haki tribunal istrauje i zloine koje su bonjake bande poinile nad srpskim civilima,
sv yb a oo pr k av a pr id
bu
r a
na
sigURne zOne
221
podrobno objanjenje iziskivat e asistenciju zvaninika Federacije BiH, i civila, za koje se dosad ispostavilo da nisu voljni da ih istrae.88 S obzirom na dokaze, sukcesivne presude Hakog tribunala i Meunarodnog suda pravde, izvjetaj Komisije RS o Srebrenici i suoavanje s istinom89 biveg predsjednika RS avia, ne moe biti sumnje u pogledu prvog zakonski priznatog genocida u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Bez obzira na to, ostaje vie dodatnih pitanja koja zavreuju da budu istraena. Moda nee nikad biti mogue dati preciznu procjenu relativno malog broja od skoro osam hiljada poginulih prilikom proboja, dakle, onih koji nisu hladnokrvno likvidirani. S druge strane, razgovori s bivim komandantima VRS mogu nam pomoi da ustanovimo da li je Mladi sve vrijeme namjeravao da likvidira muke zarobljenike ili je tu odluku donio tek po saznanju da je glavnina Dvadeset osme divizije ve pobjegla izvan njegovog domaaja. Premda postoji znatna koliina perifernih dokaza da su civilno i vojno rukovodstvo krnje Jugoslavije znali za masakr, te da su moda i pomogli u njegovom izvravanju, mogue je da e proi godine dok pristup u srpske dravne arhive ne omogui naunicima da donesu konaan sud. Poto se Tribunal za ratne zloine na tlu bive Jugoslavije u Hagu blii kraju svog mandata, vano je da bosanskohercegovaka vlada ovlasti projiciranu Komisiju za istinu o Sarajevu, kako bi se mogao utvrditi stepen u kojem je gradska srpska populacija bila izloena progonima i nasilju za vrijeme rata. Naposljetku, potrebno je preduzeti jo istraivanja u vezi s dogaajima u Tuzli i oko nje za vrijeme rata. Iako odgovornost VRS na minobacaki napad iz maja 1995. nije nikad osporena, postoje druga pitanja na koje valja nai odgovor. Umnogome kao u Sarajevu i epi, tuzlanski garnizon JNA je u maju 1992, prilikom evakuacije iz grada, upao u zasjedu, ime je prekren sporazum zakljuen s civilnim i vojnim vlastima u bosanskohercegovakoj vladi. Premda Haki tribunal nije pronaao dokaze o sauesnitvu potpisnika sporazuma, odgovornost za smrt trideset etiri vojnika JNA i etiri pripadnika pratnje koju im je dala bosanskohercegovaka vlada zavreuje da bude poblie ispitana. Srpski centar za dokumentaciju u Beogradu tvrdi da posjeduje dokaze da je srpska manjina bila izloena nasilju, ukljuujui silovanja i ubistva. Da bi odbranile reputaciju miroljubive multietnike koegzistencije u svom gradu, gradske vlasti su prihvatile optube, istraile ih i kaznile sedam ubica srpskih civila iz ratnih godina, osudivi krivce na zatvorske kazne u prosjenom trajanju od trinaest i po godina.90 Svakako da obje strane u ovoj i drugim preostalim kontroverzama zasluuju da zajedno saznaju razmjere u kojima su ovakve optube istinite ili neosnovane.
Napomene1. Jan Willem Honig and Norbert Both, Srebrenica: Record of a War Crime (London: Penguin, 1996), 136. Najnovije, bivi vojni i politiki zvaninik UN-a David Harland, UN Official
sv yb a oo pr k av a pr id
bu
r a
na
222
Charles Ingrao
2. 3. 4. 5. 6.
7. 8. 9. 10.
11.
12. 13. 14.
15. 16.
17. 18. 19. 20.
Says Serbian Support Made Sarajevo Siege Possible, ICTY: Miloevi Trial, 5 November 2003. Council for International Justice. www.cij.org (pristupljeno16. decembra 2003). Harland takoe karakterie tvrdnju ser Michaela Rosea da je ARBiH ispalila minobacaku granatu s oblinje sarajevske bolnice Koevo kao taan navod o onome to se dogaalo. Paul S. Shoup and Steven L. Burg, The War in Bosnia-Herzegovina: Ethnic Conflict and International Intervention (Armonk, NY: M. E. Sharpe, 1999), 141. Honig and Both, Srebrenica: Record of a War Crime, 86, 9192. Ibid., 99; David Owen, Balkan Odyssey (New York: Harcourt Brace, 1995), 68. Daniel Bethlehem and Mark Weller, eds., The Yugoslav Crisis in International Law: General Issues, Cambridge International Documents Series, 5 (Cambridge: Cambridge University Press, 1997), 3536, 401. Kao to su Atlantski savjet NATO-a (koji je odobrio reakcije samo na napade na UNPROFOR ali ne i one na civile); general UNPROFOR-a Michael Rose (koji je zastraivanje smatrao nedovoljnim opravdanjem za odmazdu); i njegov nasljednik, general Rupert Smith (koji je odobrio odmazdu za napade na civile, kao i za one na personal UN-a). Intervju s bivim izaslanikom Savjeta bezbjednosti UN-a Diegom Arrijom, vodio Charles Ingrao, januar 2005. Intervju s bivim zamjenikom efa misije SAD-a Jackom Zetkulicem, vodio Charles Ingrao, juli 1997. Intervju s Diegom Arrijom, vodio Charles Ingrao, januar 2005. Poput miljenja turskog ambasadora da program zdruene akcije ... izgleda da prihvata status quo nametnut upotrebom sile i ocjena Diega Arrije o Rezoluciji 819 kao potpunoj farsi. Bethlehem and Weller, The Yugoslav Crisis in International Law, 284293; Arria witness statement, ICTY 1 and 14 April, 2225 September 2003. Roy Gutman and David Rieff, The Crimes of War: What the Public Should Know (New York: W. W. Norton, 1999), 320. Premda je Sommaruga lino pretpostavio ove okolnosti kad je prvi put iznio ideju o sigurnim zonama, austrijski ministar spoljnih poslova Alois Mock je insistirao na njihovoj implementaciji bez insistiranja na obostranom sporazumu ili razoruanju. Honig and Both, Srebrenica: Record of a War Crime, 100101, 104. Premda je Rezolucija 824 Savjeta bezbjednosti UN-a zaista pozivala sve strane na potovanje UNPROFOR-a i ostalih humanitarnih slubi. Bethlehem and Weller, eds., The Yugoslav Crisis in International Law, 4041. Honig and Both, Srebrenica, 85, 8990. Nederlands Instituut voor Oorlogsdocumentatie, Srebrenica: Reconstruction, Background, Consequences and Analyses of the Fall of a Safe Area (CD, 2003), dio II, poglavlje 3, podiok 3 (hereafter NIOD, II:3:3), takoe dostupno na http://194.134.65.21/srebrenica/; Honig and Both, 105106. NIOD, II:3:5; Honig and Both, Srebrenica, 107110. Honig and Both, Srebrenica, 106; Owen Balkan Odyssey, 7071. Prema lordu Owenu, zapovjednik VRS Ratko Mladi je bio spreman da tolerie sigurne zone kao teren za istovar izbjeglica ukoliko se snagama bosanskohercegovake vlade dozvoli da zadre oruje. Owen, Balkan Odyssey, 82. Izgledalo je da Srbi ne ele da fiziki zauzmu bilo koju od takozvanih sigurnih zona, iako su mogli. Owen, Balkan Odyssey, 214. Ibid., 178, 183, 190192, 388389. Izvjetaj generalnog sekretara UN-a S/1994/300, 16. mart 1994. Central Intelligence Agency, Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 19901995, 1 (Washington: 2002), 186187; Marko Attila Hoare, How Bosnia Armed: From Miloevi to Bin Laden (London: Saqi Books, 2004). Broj srpskih rtava je predmet oko
sv yb a oo pr k av a pr id
bu
r a
na
sigURne zOne
223
23. 24. 25. 26.
bu
27.
28.
29. 30. 31. 32. 33. 34.
sv yb a oo pr k av a pr id
r a
21. 22.
kojeg se lome koplja, a kojem nije posveeno nikakvo ozbiljno istraivanje. Komisija policije bosanskohercegovakih Srba iznosi zbir od 221 sluaj silovanja, 800 muenih i 2 309 ubijenih, ija su tijela ratrkna na dvadeset jednoj lokaciji u opsjednutom gradu. Kancelarija za nestala lica Republike Srpske i Centar za graansku sigurnost srpskog Sarajeva barataju cifrom od pet hiljada. S druge strane, pokuaj kolidera tima Darka Gavrilovia da dokumentuje tvrdnju Centra da je 200 srpskih civila izmasakrirano i zakopano u masovnoj grobnici blizu restorana Bazeni ispostavio se kao jalov poduhvat kad je direktor Organizacije srpskih ratnih zarobljenika Slavko Jovii zahtijevao 10 000 dolara u zamjenu za traenu dokumentaciju; vlada RS je naposljetku povukla tvrdnju o masovnoj grobnici kod Bazena. Bosnian Serb PM Says Sarajevo Serbs Suffered More than Srebrenica Muslims, Agence France-Presse, 25 March 2005; Bazeni puni krvi, Glas srpski, 29. oktobar 2003, 5. Najveim dijelom anegdotski dokazi o ubistvima poinjenim u cijelom gradu ukazuju da elini i Cacini ljudi nisu bili jedini, premda ostali incidenti obuhvataju nasumine napade na pojedince ili manje grupe civila. Mirko Pejanovi, Through Bosnian Eyes: The Political Memoirs of a Bosnian Serb (West Lafayette, IN: Purdue University Press, 2004), 186; Faida Rahmanovi, Caco nije bio jedini, Svijet, 11. novembar 1997; Reuters, Serbs Hunt for Bodies in Sarajevo Mountain Crevice, 1 June 2000. Shoup and Burg, War in Bosnia-Herzegovina, 152153. Ovu tvrdnju kontroverznog zapovjednika UNPROFOR-a Michaela Rosea potvrdio je u svom svjedoenju pred hakim sudom zvaninik Odjeljena za civilne i politike poslove UN-a David Harland, iako je odbacio optube da su snage ARBiH pucale na sopstvene graane. UN Official Says Serbian Support Made Sarajevo Siege Possible, 5 November 2003, Coalition for International Justice (CIJ). http://www.cij.org (pristupljeno 16. decembra 2003). Iako su samo dvojica od trojice sudija zaljuila da je Gali lino izdavao nareenja, dokazi protiv Miloevia doveli su do jednoglasne presude. Robert Donia, Sarajevo: A Biography (Ann Arbor: University of Michigan Press, 2006), 298. Gutman and Rieff, Crimes of War, 180, 338; Tom Gjelten, Sarajevo Daily: A City and Its Newspaper under Siege (New York: Harper Collins, 1995), 116. Da ja vama odmah kaem, ako Vojna bolnica padne u ruke neprijatelja, ja sam za to da se bolnica Koevo uniti, da neprijatelj ne bi imao gdje da trai medicinsku pomo. Zapisnik sa 16. zasjedanja Skuptine srpskog naroda u BiH (12. maj 1992.), navedno u Prosecutor vs. Slobodan Miloevi, ICTY: IT-02-54, Exhibit 518, ERN 0190-85310190-8533. Intervju s Duanom Batakoviem vodio Charles Ingrao, oktobar 1998; Andrs Riedlmayer, Convivencia under Fire: Genocide and Book-Burning in Bosnia, in The Holocaust and the Book: Destruction and Preservation, ed. J. Rose (Amherst: University of Massachusetts, 2001), 266291. Artiljerci VRS su otvoreno priznali napad reporterki BBC Kate Adie, silno se izvinjavajui za zalutalu granatu koja je pogodila oblinji Holiday Inn, gdje su bili smjeteni strani novinari. Michael Sells, A Bridge Betrayed: Religion and Genocide in Bosnia (Berkeley: University of California Press, 1996), 3. ICTY vs. Dragomir Miloevi Judgment. www.un.org/icty/milosevic-d/trialc/judgement/ (pristupljeno 16. februara 2008.). Ibid., 909, 927, 937. tavie, tramvaji su saobraali samo u periodima prekida vatre. Ibid., 969. Ibid., 912913; Gutman and Rieff, Crimes of War, 88. Shoup and Burg, War in Bosnia-Herzegovina, 145; ICTY vs. Dragomir Miloevi Judgment, 912913. CIA, Balkan Battlegrounds, 229230. Lewis MacKenzie, Peacekeeper: The Road to Sarajevo (New York: Harper Collins, 1994), 293; Shoup and Burg, War in Bosnia-Herzegovina, 167168.
na
224
Charles Ingrao
35. Benjamin Rusek and Charles Ingrao, The Mortar Massacres: A Controversy Revisited, u Resolving the Yugoslav Controversies: A Scholars Initiative, ed. Charles Ingrao and Thomas Emmert, special issue, Nationalities Papers, 32, no. 4 (2004), 845; Shoup and Burg, War in Bosnia-Herzegovina, 162, 165; Chuck Sudeti, Blood and Vengeance: One Familys Story of the War in Bosnia (New York: W.W. Norton, 1998), 248; Charles G. Boyd, Making Peace with the Guilty: The Truth about Bosnia, Foreign Affairs 74 (1995), 2238. 36. Za analizu meuigre izmeu viktimizacije i meunarodne intervencije, vid. Alan J. Kuperman, The Moral Hazard of Humanitarian Intervention: Lessons from the Balkans, International Studies Quarterly (u najavi). 37. Tom Gjelten, Blaming the Victim, New Republic, 29 December 1993, 1416. 38. Rusek and Ingrao, Mortar Massacres, 837. 39. Intervju s bivim kapetanom UNPROFOR-a Kenom Lindsayem vodio Charles Ingrao 1997; UNPROFOR Investigation Report: Sarajevo Market Explosion, 5 February 1994, reproduciran u Serbian Studies 17 (2003), 305. 40. UN Officer Insists on Repeat Investigation of Markale Bombing, Russian Information Agency ITAR-TASS, 4 September 1995; Russian Colonels Conclusions Were Short, Sense News Agency, 6 July 2007; ICTY vs. Dragomir Miloevi Judgment, 703713, 722723. 41. Cees Wiebes, Intelligence and the War in Bosnia (Mnster, London, and Hannover: Lit Verlag, 2003), 847. 42. Intervju s bivim kapetanom UNPROFOR-a Ken Lindsayem vodio Charles Ingrao, 1997. Uistinu, u objavljenoj prii generala Smitha o napadu ne kae se ni rije o dokazima koji su ga naveli na zakljuak da je krivac VRS. Rupert Smith, The Utility of Force: The Art of War in the Modern World (London: Knopf, 2005), 364365. 43. Prije svega, napad na prepun fudbalski stadion u Dobrinji (1. juni 1993; 12 mrtvih, 200 ranjenih), ali i napadi na svjetinu u stambenom naselju (12. juli 1993; 12 mrtvih, 15 ranjenih), na pijaci Ciglane (6. decembar 1993; 4 mrtva, 13 ranjenih), u kolskom dvoritu (22. januar 1994; 6 mrtvih, 5 ranjenih), i u redu za humanitarnu pomo u Dobrinji (4. februar 1994; 8 mrtvih, 23 ranjena). Opirnije o ovim napadima i trima spornim eksplozijama u Rusek and Ingrao, Mortar Massacres, 827852. 44. Shoup and Burg, War in Bosnia-Herzegovina, 146151. 45. Za priznanje Davida Harlanda u vezi s etnikim ienjem vid. ICTY, Miloevi Trial, 5 Nov 2003; UN Official Says Serbian Support Made Sarajevo Siege Possible. www.cij.org (pristupljeno 16. decembra 2003). 46. CIA, Balkan Battlegrounds, 248249. 47. Shoup and Burg, War in Bosnia-Herzegovina, 155158. 48. Intervju s bivim ambasadorom SAD-a Peterom Galbraithom vodio Charles Ingrao, 28. oktobar 2002; CIA, Balkan Battlegrounds, 249. 49. Gutman and Rieff, Crimes of War, 177178. tavie, ovaj incident dospio je i u optunice Hakog tribunala protiv Mladia i Karadia. Portparol UN-a Aleks Ivanko okarakterisao je rukovodstvo VRS kao teroristiku organizaciju, na ta mu je autant Radovana Karadia zaprijetio nesretnim sluajem. Raphael Draschtak, Endspiel (Vienna: Braumller, 2005), 8789. 50. David Rohde, Endgame: The Betrayal and Fall of Srebrenica, Europes Worst Massacre since World War II (New York: Farrar, Straus and Giroux, 1997), 2728; Shoup and Burg, War in Bosnia-Herzegovina, 331. 51. James Gow, The Serbian Project and Its Adversaries: A Strategy of War Crimes (Montreal: McGill-Queens University Press, 2003), 187, 270271; Tim Ripley, Operation Deliberate Force: The UN and NATO Campaign in Bosnia, 1995 (Lancaster, UK: CDISS, 1999), 114. 52. NIOD, II:2:4; Honig and Both, Srebrenica, 7981; Rohde, Endgame, 44; CIA, Balkan Battlegrounds, 151; ICTY vs. Naser Ori, http://www.un.org/icty/oric/trialc/judgement/ori-jud060630e.pdf (pristupljeno 15. septembra 2008.). Iako srpski izvori tvrde da su u Kravici
sv yb a oo pr k av a pr id
bu
r a
na
sigURne zOne
225
53. 54. 55. 56. 57. 58. 59. 60. 61. 62. 63. 64. 65. 66. 67. 68.
69. 70. 71.
72.
73.
74.
ubijena 353 ovjeka i jo oko 1 000 drugih na drugim mjestima, Kabinet tuioca je odbacio ove uglavnom nedokumentovane procjene u korist zarobljenih internih izvjetaja VRS koji ukazuju da su u Kravici ubijena 43 ovjeka, i to uglavnom vojnici. http://www.un.org/icty/ briefing/2005/PB050706.htm (pristupljeno 15. septembra 2008.). NIO
