ElizabEth hoyt

U vučjoj jazbini

Prevela s engleskoga Silvia Sinković

Zagreb, 2017.

Naslov izvornikaElizabeth Hoyt

Scandalous DesireCopyright © 2011 by Elizabeth Hoyt

This edition published by arrangement with Grand Central Publishing, New York,New York, USA. All rights reserved.

Copyright © za hrvatski prijevod Silvia Sinković i Znanje d. o. o. 2017.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati ili

javno reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Za moju kćer Honor koja je željela da napišem knjigu bilo o junaku transvestitu, bilo o junakinji psiho ubojici.

Ma, kako da ne. To se neće dogoditi, ali ova knjiga je svejedno namijenjena tebi. Volim te! ; -)

Prvo poglavlje

Bio jednom jedan kralj koji je vladao malim kraljevstvom pokraj mora. Nije imao sinova, ali je zato imao tri nećaka. Najmlađemu

od njih ime bijaše Mudri John…iz Mudrog Johna

London, Engleska travanj 1738.

Vukovi su, znala je to Silence Hollingbrook veoma dobro, div lje zvijeri nesklone suosjećanju ili čestitosti. Ako se osoba mora

suočiti s vukom prepredeno prerušenim u ljudsko obličje, nije do­bro pokazivati strah. Umjesto toga, potrebno je uspraviti ramena, uzdignuti bradu i prkosno gledati ukletu zvijer ravno u oči sve dok ne poklekne.

Tako je barem samoj sebi govorila Silence dok je promatrala Šarmantnog Mickeyja O’Connora, najozloglašenijeg gusara u Lon­donu. Dok je ona gledala, gospodin O’Connor učinio je nešto što ju je uznemirilo mnogo više od onoga što bi učinio bilo koji pravi vuk.

2

Elizabeth Hoyt

Nasmijao joj se.Silence proguta knedlu.Mickey O’Connor slovio je za kralja gusara i sada se, baš po­

put nekakva vladara, ležerno zavalio na prijestolju od pozlaćena drva i crvena baršuna koje se nalazilo na jednom kraju razvratno bogate dvorane u kojoj ju je primio. Zidovi su bili obloženi listići­ma zlata, pod je činio basnoslovan mozaik sastavljen od mramornih ploča različitih boja, a posvuda oko nje, naslagan na hrpu, nalazio se gusarski plijen: kovčezi prepuni svile i krzna, sanduci puni čaja i začina, i blaga iz svakog kraja kugle zemaljske, i sve je to bilo ukradeno s trgovačkih brodova koji su pristizali u londonske luke. Silence je stajala u središtu te nezakonito stečene raskoši poput ponizne moliteljice.

Ponovno.Gospodin O’Connor uzme poslasticu s pladnja koji mu je

ponudio malen dječak i zadrži je među svojim prstenjem ureše­nim prstima dok ju je odmjeravao pogledom. Jedan ugao njegovih punih, senzualnih usnica izvio se kao da se zabavlja. »Uvijek je pravo zadovoljstvo susresti se s vašim sjajnim očima boje lješnjaka, gospođo Hollingbrook, no pitam se zašto ste mi došli u posjet ovoga krasnoga poslijepodneva.«

Na te podrugljive riječi, Silence se uspravila. »Znate vi iteka­ko dobro zašto sam ovdje, gospodine O’Connor.«

Gusar elegantno uzdigne svoje lijepo oblikovane crne obrve.»Znam li uistinu?«Pokraj nje, Harry, jedan od O’Connorovih tjelohranitelja i

čovjek koji ju je dopratio do prijestolne dvorane, nervozno se pre­mještao s noge na nogu. Harry je bio krupan muškarac na čijem su se licu vidjeli tragovi prijašnjih tučnjava — bio je to čovjek koji je očito prošao doista grubi životni put — a opet, i on sam je u društvu Mickeyja O’Connora bio na oprezu.

»Sam polako«, promrmljao je ispod glasa. »Vjerujte mi, ne želite mu kvarit raspoloženje.«

3

U vučjoj jazbini

Gospodin O’Connor ubacio je poslasticu u usta i stao je žva­kati toliko uživajući u okusu da je na trenutak spustio vjeđe svojih crnih očiju.

Bio je on predivan muškarac. Silence je to primijetila bez ob­zira na to što ga je ona sama smatrala poprilično mrskim. Trepavice su mu bile crne i guste, okruživale su tamne bistre oči, imao je glatku maslinastu put, a kada se smijao… dakle!

Rupice koje bi mu se pojavile na obrazima pridavale su nje­govu izgledu nešto vražje opako, a istodobno nešto nevino poput maloga dječaka. Da je neki renesansni umjetnik poželio oslikati svu zavodljivu draž Sotone, naslikao bi Šarmantnog Mickeyja O’Connora.

Silence uzdahne. Gospodin O’Connor može biti zao poput Sotone osobno, no ona mu se već jedanput prije hrabro suprot­stavila i preživjela — iako tada nije otišla sasvim nepovrijeđena. »Došla sam po Mary Darling.«

Gusarove oči lijeno su se otvorile dok je gutao poslasticu. »Koga?«

Oh, pa to je prelazilo svaku granicu! Silence je osjetila kako joj vrućina nadire u obraze i ona odgurne Harryjevu ruku kojom ju je pokušao zadržati te hrabro istupi pred podnožje postolja na kojem je stajalo smiješno prijestolje. »Znate vi jako dobro na koga mislim! Mary Darling, ono preslatko djetešce, djevojčicu o kojoj se brinem već više od godinu dana. Mary Darling koja jedino mene poznaje kao svoju majku. Mary Darling koju ste oteli iz sirotišta u kojem zajedno živimo. Vratite mi je odmah!«

Njen bijes bio je toliki da je Silence na kraju cijele te tirade ostala bez zraka, a prstom, koji je uperila u njega, umalo dodirnula obraz gospodina O’Connora. Na trenutak se ukočila kada je uvi­djela koliko joj se prst nalazi blizu njegova nosa. Činilo se da su svi u prostoriji prestali disati. Osmijeh s obraza Mickeyja O’Connora je iščeznuo, a bez takvog izraza lica koji je njegovoj pojavi pridavao mekši, dobrohotniji izgled, doimao se prilično, prilično zastrašujuće.

Silence spusti ruku.

4

Elizabeth Hoyt

Polako, gusar ustane sa sjedala otmjeno istežući udove poput kakva grabežljivca. Uspravio se, ulaštenim crnim čizmama klepnuo u pod, i zakoračio s postolja.

Silence je mogla uzmaknuti, no time bi samo pokazala koliko se boji. Osim toga, učinilo joj se da se već ukipila na mjestu. Zra­kom se pronio miris citrusa i tamjana. Prkosno je isturila bradu tako da su joj glatka, preplanula, gola prsa Mickeyja O’Connora umalo dodirivala nos — čovjek je bio toliko sujetan da je svoju košulju ekstravagantno bogatu volanima ostavio razvezanom — i zagledala mu se u oči.

Gospodin O’Connor se sagnuo i lagano joj usnama dodiru­jući uho, promrmljao: »Pa što odmah ne kažete o čemu je riječ, draga?«

I dok je Silence razrogačeno zurila u njega, on se uspravio, pogleda još uvijek prikovana za njezine oči, i zapucketao prstima.

Vrata su se otvorila i Silence je napokon smogla snage da odvoji pogled od tih crnih, neprobojnih očiju. A onda je potpu­no zaboravila Mickeyja O’Connora. U prostoriju je ušla služavka noseći u rukama najslađe, najljepše stvorenje na čitavome svijetu.

»Mam­ma!« poviče Mary Darling. Počela se snažno otimati na služavkinim rukama. »Mam­ma! Mam­ma! Mam­ma! Goje!«

Silence je požurila prihvatiti djetešce prije nego što se izmigo­lji iz služavkinih ruku. »Držim te. Držim te, ljubavi moja«, tepala je djetetu, a Mary Darling ju je toplim, punašnim ručicama zagrlila oko vrata i stisnula.

Silence je udahnula miris mlijeka i djeteta te osjetila kako je u očima peckaju suze. Kada je shvatila da je dijete nestalo — kada se pobojala da više nikada neće vidjeti Mary Darling — srce joj se zgrčilo u kockicu leda.

»Mam­ma«, uzdahnula je Mary Darling i olabavila ručice kako bi pogladila Silenceine obraze.

Silence je rukama prelazila preko Marynih crnih uvojaka, dodirivala ih, stiskala i prevrtala ih po prstima ne bi li se uvjerila da je malena dobro baš kao što je bila kada ju je prije nekih šest

5

U vučjoj jazbini

sati posljednji put vidjela. Ti sati bili su nešto najstrašnije što je doživjela i nije željela da se to ikada više ponovi —

»Hm, hm«, muški glas promrmlja u blizini i Silence se od­jednom sjetila gdje se nalazi.

Privila je Mary Darling k prsima i okrenula kako bi se suočila s riječnim gusarom. »Hvala vam. Zaista ste… Zaista ste veoma lju­bazni što ste mi je vratili. Doista vam ne mogu dovoljno zahvaliti.« Silence uzmakne korak, bojeći se spustiti pogled s lica Mickeyja O’Connora. »Ja… Ja ću sada otići —«

Gospodin O’Connor se nasmijao. »Oh, naravno, slatkice, radite što vas volja, ali mislim da će malena ostati sa mnom.«

Silence protrne. »Nemate nikakva prava!«Gusar izvije svoju kao tinta crnu obrvu i prstom pokaže crne

uvojke Mary Darling. Njegova preplanula ruka činila se golemom u usporedbi s djevojčičinom glavicom. »Oh, nemam li? Ona je moja kći.«

»Zočest!« Mary Darling je ljutito promatrala Mickeyja O’Co n nora, crne oči susrele su se s drugim parom crnih očiju, a crne su joj kovrče okruživale lice koje je moglo biti ženska minija­tura lica gospodina O’Connora osobno.

Sličnost je bila gotovo poražavajuća.Silence proguta. Mary Darling bila je ostavljena na njezinu

kućnom pragu gotovo godinu prije. Tada je mislila da joj je dijete ostavljeno zato što je njezin brat Winter vodio Dom za siročad i nezbrinutu djecu. Sada se istom zapitala nije li postojao neki mno­go pakleniji plan.

Strah da će zauvijek izgubiti Mary Darling natjerao ju je da dijete privine bliže k sebi.

»Ostavili ste je na mom kućnom pragu«, pokušala je.Nakrivio je glavu i podrugljivo je promatrao kao da se zabavlja

s njom.»Ostavio sam je kod vas da bude na sigurnom.«»Zašto?« prošaptala je. »Zašto kod mene?«

6

Elizabeth Hoyt

»Zato što«, spustio je ruku, »ste bili — jeste — najnevinije biće koje sam ikada vidio, milo moje.«

Nabrala je obrve posve zbunjena. To što je rekao nije imalo nikakvog smisla, a osim toga udaljili su se od glavne teme. »Vi je ne volite.«

»Ne. Ali nekako si mislim da to i nije važno jer je volite vi, gospođo Hollingbrook.«

Silence se učinilo da joj je dah zastao u grlu. »Dopustite da odem s njom.«

»Ne.«Raspoloženje Mary Darling se ponovno promijenilo i ona se,

onako kako to već djeca rade, počela nestašno meškoljiti. »Doje!«Silence je dopustila da joj isklizne iz ruku i gledala kako se

malena djevojčica pažljivo uspravlja pridržavajući se za golemu škrinju punu plijena. Izgledala je tako maleno. Tako dragocjeno. »Zašto to radite? Zar mi već niste dovoljno toga učinili za cijeli moj život?«

»O ne, ni približno dovoljno, draga moja«, promrmlja Mi­ckey O’Connor. Silence je više osjećala nego što je vidjela kako rukom poseže prema njoj. Možda ju je želio pomilovati po kosi kao što je milovao Mary Darling.

Ona trzne glavom i izmakne se s puta.Ruka mu se spusti.»Što smjerate?« Ona prekriži ruke i zagleda se u njega ne

ispuštajući iz vida Mary Darling.Slegnuo je ramenima i, uslijed tog pokreta, košulja mu je još

više skliznula s mišićavog ramena. »Čovjek na mom položaju ima više od jednog neprijatelja, bojim se. Zla, opaka stvorenja koje ni ne­vinost mladosti ne bi spriječila da počine grozna, smrtonosna djela.«

»Ali zašto mi je baš sada uzimate?« upita Silence. »Jesu li to neki novi neprijatelji?«

Usta su mu se ponovno izvila u osmijeh, no ovaj put bez trač­ka vedrine. »Ne, uopće ne. Ali su posljednjih mjesec dana moji

7

U vučjoj jazbini

neprijatelji postali nekako… hm… uporniji, ako me razumijete. To je samo poslovni problem — jedan od onih koje brzo namjeravam raščistiti. No u međuvremenu, ako se neprijatelji dočepaju male popišanke…«

Silence su prolazili srsi dok je promatrala Mary Darling kako poseže za tamnim krznom i napola ga izvlači iz kovčega. »Kvragu i s vama. Kako ste je mogli dovesti u takvu opasnost?«

»Nisam«, odgovorio je ne pokazujući ni natruhu grižnje savjesti. »Predao sam je vama, sjećate li se?«

»I sa mnom je bila sigurna«, očajnički je nastavila.»Što se promijenilo?«»Otkrili su gdje vas dvije živite.«Usmjerila je pogled na njega i uznemireno primijetila da se

nalazi samo korak udaljen od nje. Prostorija u kojoj su se nalazili bila je velika, a osim Harryja i dječaka koji je posluživao kolačiće, čitava banda gusara sjedila je oko O’Connorova prijestolja. Zar se brinuo o tome da će ih netko prisluškivati?

»Dopustite mi da je zadržim«, prošaptala je Silence. »Ne poznaje vas, ne voli vas. Ako opasnost uistinu postoji, onda poša­ljite ljude da je čuvaju tamo gdje zajedno živimo, ali preklinjem vas, dajte da ostane sa mnom u sirotištu. Ako imate imalo poštenja, pustit ćete je da ode sa mnom.«

»Ah, srce.« Mickey O’Connor nagnuo je glavu tako da su mu se preko širokih ramena rasuli uvojci crni kao ugljen.

»Zar niste do sada već shvatili da je poštenje zadnja riječ koju bi itko povezao sa mnom? Ne, curica ostaje sa mnom i s mojim ljudima, ovdje gdje je mogu držati na oku dan i noć, sve dok ne uklonim tu malu smetnju.«

»Ali ona misli da sam joj ja majka«, prosikta Silence. »Kako nas možete razdvojiti kada —«

»A tko je spomenuo išta o razdvajanju?« upita gospodin O’Connor hineći iznenađenost. »Pa, draga, rekao sam da dijete mo­ra ostati sa mnom, nijedanput nisam rekao da ne možete ostati i vi.«

8

Elizabeth Hoyt

Silence duboko udahne, a onda primijeti da ima izvjesnih problema izdahnuti. »Želite da dođem živjeti s vama?«

Gospodin O’Connor se nasmiješio kao da je riječ o kućnom ljubimcu koji je napokon naučio trik. »Točno, to vam je tako, milo moje.«

»Ne mogu živjeti s vama«, Silence je bijesno prosiktala.»Svi bi mislili…«»Što, što bi mislili?« Mickey O’Connor uzdigne obrvu, a

crne mu se oči zasjaje.Ona proguta. »Da sam vaša kurva.«On potiho zacokta. »Oh, a to si ne možemo dopustiti, je li,

kada je vaš ugled neokaljan, čist poput snijega?«Ruka joj je već napola bila podignuta, a prsti stisnuti u šake

i prije nego što je toga postala svjesna. Željela ga je svom silom udariti, željela mu je svim srcem isprati taj zloban cerek s lica.

Samo što se on više nije smijao. Promatrao ju je bezizražaj­na lica, usredotočenih očiju, kao što vuk iščekuje da zec iskoči iz skrovišta.

Ona drhteći spusti ruku.Činilo se da je blago razočaran te slegne ramenima. »No do­

bro, bila bi ipak velika neugodnost da živite pod mojim krovom. Pretpostavljam da ste donijeli ispravnu odluku.«

Okrenuo se od nje i ležerno krenuo prema svojem prijestolju. Činilo se da ju je otpustio. Više mu nije bila dovoljno zanimljiva da se poigrava s njom.

U tom je trenutku sva uzburkana osjećajima, ispunjena bije­som i jadom, i dakako, ljubavlju, Silence donijela odluku.

»Gospodine O’Connor!«On se zaustavio, još uvijek nepristojno okrenut joj leđima, i

dubokim glasom poput mačke koja zadovoljno prede upitao: »Da?«»Ostat ću.«

* * *

9

U vučjoj jazbini

Oh, kako li je samo prokleto dobar bio okus pobjede. Mickeyjevo se lice ozarilo, no još uvijek nije želio pogledati u smjeru krhke udovice. Toliko se razbjesnila, toliko nalikovala ptičici nakostriješe­na garavog perja, da vjerojatno nije ni primijetila mrežu koju joj je ispleo oko čedne nožice. Pa opet, kako ju je samo lako natjerao da ušeta u njegovu palaču, i to svojevoljno, tako što je oteo djetešce.

Okrenuo se uzdignutih obrva, kao da je zatečen njenom od lukom. »Ostat ćete sa mnom, jeste li to željeli reći, gospođo Holling brook?«

Uzdignula je šiljastu bradu kao da ga izaziva u njegovoj vlasti­toj palači, koje jadno budalasto djevojče. Bila je neobično stvorenje, ta Silence Hollingbrook. Lijepa, dakako — inače je ni ne bi dvaput pogledao — ali nije bila njegov uobičajen tip, uistinu nije. Nije se šepurila svojim dražima, nije muškarce mamila dojkama koje ispa­daju iz predubokog izreza košulje ili prepredenim namigivanjem. Nije se uopće trudila zavoditi, kada malo bolje razmisli. Nosila je svoju ženstvenost čvrsto zakopčanu do grla poput škrtice, što je, sve u svemu, bilo pomalo iritantno.

Iritantno i istodobno veoma primamljivo — istinu govoreći, izazivalo je muškarca da pronađe ključ tog lokota.

Rub njezina jednostavnog crnog ogrtača bio je poprskan blatom; šal i kapa bili su iznošeni, a opet, oči pune inata bile su uperene u njega. Ah, kakve su to samo bile oči — velike i izražaj­ne, i imale su prekrasnu boju lješnjaka — u njima su se stapale i zlatnosmeđa boja, i zelena kao trava i čak pomalo sivoplava. Imala je lice koje bi moglo opsjedati snove svakog muškarca, natjerati ga da se probudi usred noći sav preznojen i usamljen, natjerati ga da mu meso između nogu nabrekne od čežnje. Nije znao zašto, ali podsjetilo ga je na one sablasne priče koju mu je majka znala pri­povijedati kada je bio još malen dječak koji je plakao zato što nije bilo dovoljno hrane za večeru, ili zbog tragova biča na leđima. Na priče o uplakanim ženama koje su noćima lijevale suze u potrazi za svojim izgubljenim ljubavima.

I, premda su to znale biti i lijepe priče, kada bi se ujutro pro­budio, trbuh ga je još uvijek bolio od gladi, a leđa pekla od bola.

10

Elizabeth Hoyt

»Da«, reče gospođa Hollingbrook ponosno uzdignutog nosa, »doći ću i živjeti u… na ovome mjestu. Ali samo kako bih se brinula za Mary Darling, ništa drugo.«

Oh, bilo je teško ne nasmijati se na te riječi, no ostao je čvrst i zadržao ozbiljan izraz lica poput nekakva suca.

»A što bi bilo to ›drugo‹ o čemu ste razmišljali?«Odjednom joj je blijede obraze preplavila rumen, od čega su

joj još više zaiskrile oči. A njemu se trznulo spolovilo. »Ništa!«»Jeste li sigurni, gospođo Hollingbrook?« Primaknuo se

korak bliže, ispitujući, očekujući da će pobjeći, jer, unatoč tome što je uživao u toj razmjeni riječi, bilo je od velike važnosti da ostane pod njegovim krovom. O tome je mogao ovisiti i sam njezin život.

No ona je hrabro stajala, ta njegova mala udovica. »Prilično sam sigurna, gospodine O’Connor.«

»Oh, zovite me Mickey, molim vas«, promrmlja on.»Gospodine O’Connor.« Oči joj se suze.»Bez obzira na to što drugi u St. Gilesu misle, i vi i ja jako

dobro znamo da je moja čast neokaljana, i bit ću vam zahvalna budete li to imali na umu.«

Bila je hrabra žena, ta Silence Hollingbrook. Ovako izbačene male brade, postojanih očiju boje lješnjaka i blijedih usnica koje su sada podrhtavale. Svaki bi drugi muškarac osjetio žalac krivnje, trunčicu kajanja jer joj je oduzeo slatku nevinost i razbio je o pod kao krhki kineski porculan.

Svaki drugi muškarac osim njega.Mickey O’Connor je, naime, svaki osjećaj krivnje, grižnje savje­

sti i samu svoju dušu izgubio jedne zimske noći prije šesnaest godina.Stoga se sada samo smijao i bez imalo savjesti ženi, koju je

tako okrutno povrijedio u prošlosti, nastavio lagati: »Oh, budite sigurni da ću imati to na umu, gospođo Hollingbrook.«

Prepoznala je ironiju u njegovu glasu i skupila usnice u tanku liniju, no ipak je hrabro nastavila. »Spomenuli ste da ćete uskoro razriješiti nastali problem u poslovanju.«

11

U vučjoj jazbini

Sa zanimanjem je naherio glavu razmišljajući čemu li se dovi­nula. »Da?«

»Kada se, dakle, obračunate s tim vašim… vašim neprijatelji­ma, onda Mary Darling i ja više nećemo biti u opasnosti.«

Jedva da ju je više gledao, samo je strpljivo čekao da dovrši.Uzdahnula je kao da želi prikupiti snage. »Kada se to dogo­

di — kada porazite svoje neprijatelje i više ne bude prijetnji Mary Darling — želim otići odavde.«

»Naravno«, on spremno odgovori.»S Mary.«Eh pa, sada, djevojka valjda nije bila glupa, ili možda jest?

»Ona je moja krv i meso«, on nježno uzvrati. »Jedina duša u cije­lome Londonu koja mi je u srodstvu — ili barem jedina koju ću pri­znati. Zar ćete oca punog ljubavi razdvajati od njegove djevojčice?«

»I sami ste rekli da je ne volite.« Gospođa Hollingbrook za­nemari njegove sladunjave riječi. »Ja joj mogu pružiti dom pun ljubavi i sve što joj je potrebno za dobar, pristojan život.«

Što reći na to? Već joj je prije i sam priznao nedostatak pri­stojnosti, zar ne? Ugao usta mu se izvio, malo preoštro. Bacio je pogled prema djetetu koje se igralo s krznom iz kovčega. Pognuta glavica bila je pokrivena kosom iste nijanse kao što je bila njegova — ili njegove majke, kad bolje razmisli — a opet, prizor ništa nije pobuđivao u njegovim grudima.

Ponovno je pogledao gospođu Hollingbrook. »Kada ja kažem da je opasnost prošla, kada ja kažem da možete ići, onda da, onda možete ponijeti dijete sa sobom.«

Uzdahnula je. Imao je osjećaj da joj se to nije svidjelo, nimalo — ničime nije dao naslutiti dan kada bi to moglo biti — no ipak je već postigla pogodbu, zar ne?

»Dobro onda. Morat ću se vratiti u sirotište da uzmem svoje i Maryne stvari. Vratit ćemo se odmah čim —«

»No, no.« On odmahne glavom s laganim osmijehom na licu. Zar je doista mislila da je tek jučer slučajno ušetao u St. Giles?

12

Elizabeth Hoyt

»Curica ostaje sa mnom ovdje. Možete povesti dvojicu mojih ljudi sa sobom i donijeti što god želite.«

Morala je biti svjesna da vrši pritisak. Samo je napućila te lijepe usnice, kimnula, i sagnula se poljubiti glavicu djetešca koje je bilo nesvjesno onoga što se oko njega događalo. »Odmah se vra­ćam, mila moja.«

Onda se okrenula i krenula prema vratima.Mick se na trenutak divio bijesnom njihanju njezinih bokova,

a onda glavom dao znak Harryju da slijedi malu udovicu. Harry je poslušao naredbu dotaknuvši čelo i požurio za njom.

On će sa sobom povesti svog kompanjona Berta i njih će dvo­jica pratiti gospođu Hollingbrook na putu prema sirotištu i natrag.

Negdje u visini njegovih koljena, začulo se cviljenje. Mick spusti pogled i ugleda kako se djevojčičino lice pretvara u najžar­kiju nijansu boje cikle promatrajući gospođu Hollingbrook kako napušta prijestolnu dvoranu. Bilo je to jedino upozorenje.

A onda se sve pretvorilo u pravi pakao.

»Ne morate me pratiti cijelim putem sve do kuće«, Silence je uzrujano promrmljala nekoliko trenutaka kasnije.

»Ak on kaže da trebamo, onda trebamo«, odgovorio je Harry pomalo tajanstveno.

Trebao mu je jedan korak da sustigne njezina dva pa mu je ovo bilo poput poslijepodnevne lagane šetnje. Gumbi njegova po­habana smeđeg kaputa bili su napeti ponad snažnih prsa, a oko vrata je nosio svjetlocrveni šal čiji su krajevi nonšalantno visjeli preko ramena. Šal nije bio u skladu s izbrazdanim licem i krupnim, slomljenim nosom — Harry je izgledao poput boksača koji je iz­gubio koju rundu previše. Rani proljetni vjetar bio je prohladan uz trunčicu previše neprijatne vlage u zraku, no činilo se da Harry, koračajući pokraj nje s otkačeno nakrivljenim šeširom uzdignuta oboda, to ne primjećuje.

To isto se nije moglo reći za njegova kompanjona.

13

U vučjoj jazbini

»A ko uopće vodi brigu o palači, da mi je znat«, mrmljao je Bert. Bio je za pola glave niži od Harryja i poput kornjače sav usu­kan iza ovratnika zelenog kaputa. Veliki sivi šal bio mu je zamotan i oko vrata i preko glave na kojoj je nosio ružnu periku tako da mu je glava izgledala nerazmjerno otečena. »Poslat nas tak usred dana s tom curom!«

»Ima bar dvanaestero ljudi u palači«, Harry istakne. »I Boba.«»Bob! Isusek, Bob«, Bert s gnušanjem nastavi. »Taj Bob ne

bi ni mačku mogo čuvat.«»Kad nije pod šusom, može«, reče Harry razborito.»Uvijek je jebeno pijan!«»Daj pazi na jezik«, reče Harry, a zatim pridoda da ga čuje

Silence, »Bertu fali njegov popodnevni čaj i zbog toga je sad malo razdražljiv. Inače je taj naš Bert jedan od naših najmirnijih dečki.«

Silence je promatrala kako »naš Bert«, kojemu su nedostajala dva prednja zuba, pljuje umalo pogodivši pseto koje je tuda prola­zilo. Nekako je sumnjala da je taj čovjek ikada dobre volje, s čajem ili bez njega, no mudro je odlučila da tu misao neće podijeliti.

Iz nekog njoj nepoznatog razloga činilo se da je Harryju bila simpatična i nije željela to pokvariti.

Ako već mora živjeti sa Šarmantnim Mickeyjem O’Connorom, bit će joj potreban netko tko je prijateljski nastrojen.

O Bože. Tek sada, koračajući prljavim ulicama St. Gilesa, shva­tila je svu težinu odluke koju je donijela.

Zavjetovala se da će živjeti pod istim krovom s najozloglašeni­jim čovjekom u St. Gilesu — s čovjekom kojeg je već godinu dana mrzila i od kojeg je strahovala. Sada će se uistinu rasprsnuti sve one krhotine narušena dostojanstva koje je tijekom protekle godine jedva uspjela sazdati. No kakvog je izbora uopće imala? Samo jedan pogled na Mary Darling bio bi dovoljan da krene i kroz vatru.

Silence zadrhti i čvršće privije ogrtač oko sebe. Mickey O’Con nor zapravo je nikada nije istinski ozlijedio — barem ne tje­lesno — a sada je u Harryju pronašla i saveznika. Smoći će vlastitu

14

Elizabeth Hoyt

snagu, držati se za sebe, i izbjegavati društvo Šarmantnog Mickeyja i njegovih ljudi koliko je god moguće dok ne svladaju neprijatelja i ona bude slobodna ići kući.

Mora se pomoliti da to bude što prije.Skrenula je u uski prolaz i na vidiku su se pojavila vrata Doma

za siročad i nezbrinutu djecu. Bio je to privremeni Dom za siročad i nezbrinutu djecu još otkada je, nažalost, prije godinu dana izgorio prvi dom. U tijeku je bila izgradnja nove zgrade sirotišta, no čitav niz prepreka i smetnji spriječio je preseljenje u novi dom.

Vrata su se naglo otvorila i prije nego što ih je Silence uspjela dotaknuti.

»Jeste li je pronašli?« Nell Jones, služavka od povjerenja, dočekala ju je s gorljivim nestrpljenjem ali, kada je ugledala Silen­ce praznih ruku, u njezinim svijetlim plavim očima nestao je sjaj. Nellino ljupko lice bilo je rumeno, a jedan joj je plavi uvojak lepr­šao oko uha — takva nedotjeranost samo je pokazivala koliko je bila zabrinuta zbog Mary Darling.

»Pronašla sam Mary Darling«, reče žurno Silence. »Ali… dakle, duga je to priča.«

»A tko su ova dvojica?« upita sumnjičavo Nell odmjeravajući Harryja i Berta.

»Gospoda koja su vašu gospodaricu sigurno dopratila do kuće«, reče Harry. Skinuo je s glave iznošeni trorog otkrivši pro­rijeđenu mrlju tanke smeđe kose i, kada se uzme u obzir koliko je bio krupan, poprilično uglađeno se naklonio.

»Hm«, Nell frkne nosom, no nastavi nešto manje oštrim glasom. »Onda bi najbolje bilo da uđete.«

Ulaz u sirotište bio je uzak i tijesan pa se činilo da su dvojica muškaraca zauzela ne samo ono malo prostora, već i sav zrak.

Nell ih je kratko vrijeme s neodobravanjem promatrala, a onda se okrenula prema malenu dječaku koji joj se znatiželjno prišuljao s leđa.

»Josephe Tinboxe, povedi ove, hm, džentlmene pozadi u kuhi nju i zamoli Mary Whitsun da im pripravi šalicu čaja.«

15

U vučjoj jazbini

»Pa to je stvarno ljubazno od vas, gospodična«, ozario se Harry.

Silence se iznenadila ugledavši Nell kako se trudi zadržati oz­biljan izraz lica.

»Pazite da ništa ne nestane odavde«, nastavi služavka osorno. »Znam svaku i najmanju stvar u ovoj kuhinji, sve do octenke.«

Harry položi ruku preko srca. »Držim Berta na oku. Pazit ću da ne drpi ni žlicu ni niš drugo.«

Bert ravnodušno frkne nosom i oni zajedno krenu za Josep­hom Tinboxom.

»Požurite«, reče Silence stigavši do stuba. »Morala sam osta­viti Mary Darling i željela bih se brzo vratiti.«

»Vratiti kamo?« zavapi Nell koja ju je slijedila uza stube ubrzano dišući.

»U kuću Mickeyja O’Connora.«»Oče naš koji jesi na nebesima«, promrsi Nell. »Je li to

mjesto na koje ste se zaputili nakon što ste primili pismo? Posjetiti tog vraga?«

Silence se tog jutra vratila iz kupovine i uvidjela da je Mary neobjašnjivo nestala iz kuće.

Svi u kući — svih dvadeset i osmero djece, tri služavke te jedan sluga — istog su trenutka krenuli u potragu za njom. No tek joj je nekoliko sati kasnije, kada joj je dostavljeno tajanstveno pismo, na pamet pao Mickey O’Connor.

»Bilo je to pismo gospodina O’Connora u kojem je pisalo da bi on mogao imati nešto što želim«, reče Silence umalo bez daha uspevši se do zadnjeg kata kuće. Soba koju je dijelila s Mary Darling, nalazila se ovdje u potkrovlju. »On je Maryn otac.«

»Molim?« Nell ju je napokon sustigla i zatim položila dlan na Silenceinu ruku. »Koliko dugo to već znate?«

Silence se ugrizla za usnicu. »Već sam neko vrijeme sumnja­la u takvo nešto. Sjećaš li se Marynog tajanstvenog obožavatelja? Onoga koji je običavao ostavljati joj darove na pragu?«

16

Elizabeth Hoyt

»Da.« Nell se spustila na obližnji omalen krevet u Silenceinoj sobi, a lijepo joj se lice naboralo od brige.

»Prije par mjeseci, netom prije Božića, ostavio mi je uvojak crne kose.« Silence ispod kreveta izvuče malen kovčeg. Uspravi se i pogleda Nell.

»Uvojak je bio jednak kosi Mary Darling.«»Vi mislite da vam ga je Mickey O’Connor ostavio?«»Ne znam.« Silence slegne ramenima. »Ali mi se čini da

je to morao biti on. Prošle jeseni mi se jedanput, ili čak dvaput, učinilo da nas promatra, mene i Mary Darling.«

»Ako je on njezin otac, zašto je djevojčicu ostavio kod vas?«»Kaže da ju je pokušavao zaštititi od neprijatelja.«Silence stane ubacivati odjeću u kovčeg. »Možda je mislio da

je kod mene dijete skriveno i na sigurnom. A možda se samo želio poigrati i dobro se zabaviti.«

Nell odmahne glavom kao ošamućena. »Ali što je s djeteto­vom majkom? Sigurno je imala pravo nešto reći u cijeloj toj stvari?«

Silence se ukočila, a ruka joj je ostala ispružena u zraku kada je posegnula za jednom od Marynih haljinica koje su visjele na kuki. Okrenula se i stala netremice zuriti u Nell. »Njezina majka — o Bože, nikad nije čak ni spomenuo tu ženu.«

»Možda je umrla«, namrštila se Nell. »Mislite li da je Mickey O’Connor bio oženjen? Nisam to nikad čula, pa opet, taj nitkov je pun tajni.«

»Ne znam.« Silence je drhtavim prstima uzela haljinicu i pažljivo je smjestila u kovčeg, a zatim zatvorila poklopac. »Samo znam da sada moram ići živjeti s njim.«

»Što?« Nell zaprepašteno skoči na noge.Silence zaključa kovčeg. »On kaže da je Mary u opasnosti

od njegovih neprijatelja i da je neće pustiti van iz svoje kuće. Ako želim biti s njom, moram živjeti s njim.«

Nell je nastavila jadikovati iako je već podignula jedan kraj kovčega.

»Ali nakon svega što vam je učinio —«

17

U vučjoj jazbini

»Nisam imala izbora, zar ne razumiješ?« Silence se primak­nula vratima, a teški je kovčeg stajao između njih.

»Ali sirotište —«»O, moj Bože!« Silence stane i zagleda se u Nell.Toliko je bila zabrinuta za Mary Darling da uopće nije razmi­

šljala o tome kako će njezine odluke utjecati na dom.Tijekom protekle godine Dom za siročad i nezbrinutu djecu

uspio je zadobiti pokroviteljstvo nekolicine plemenitih dama — dama koje su strahovito držale do svojeg ugleda i slike u javnosti. Sirotište je ovisilo o njihovim donacijama. Kada bi saznale da Silen­ce odsjeda kod čovjeka — gusara — a da se prije toga nije udala…

Silence raskolači oči. »Nitko ne smije saznati gdje sam. Može­mo reći da sam otišla na selo njegovati bolesnu tetku.«

»A gospodinu Makepeaceu?« promrsi Nell kada su počele silaziti stubama. »Što da kažem njemu?«

Silence se spotaknula umalo ispustivši svoj kraj kovčega.Zaboravila je da će se morati suočiti i s Winterovim neodo­

bravanjem. Njezin je brat bio na poslovnom putu u Oxfordu i zato nije bio kod kuće kada su otkrili da je Mary Darling nestala. Još ovoga jutra Silence je očajnički željela bratovu podršku u potrazi za djevojčicom, a sada je bila zahvalna što je odsutan. Winter je bio čovjek blage naravi, po zanimanju ravnatelj škole, a ujedno je i upravljao domom, ali uopće nije dvojila o tome da bi je zaključao u sobu prije nego što joj dopusti da ode Mickeyju O’Connoru.

Već ju je i sama pomisao na to natjerala da požuri korak. »Zaista mi je žao Nell što ti prepuštam zadatak da izvijestiš Win­tera, ali ne mogu ostati. Moram otići k Mary Darling.«

»Naravno da morate«, reče Nell odlučno.Silence joj uputi osmijeh. »Ništa od ovoga nije tvoja pogreška

i gospodin Makepeace će to razumjeti.«»Nadam se da će biti tako, gospođo.«Do trenutka kada su se spustile niz preostale stube, Silence

se već znojila i od napora i od tjeskobe. Wintera nisu očekivali još

18

Elizabeth Hoyt

nekoliko dana, a ipak si nije mogla pomoći da ne poskoči kada su se otvorila vrata kuhinje.

»Evo ti ga na, mogu vam ja to uzet?« upita Harry na izlasku iz kuhinje držeći u ruci žemlju. Uhvatio je ručku kovčega i s lako­ćom ga prebacio na široka ramena.

Nell se uspravila, postavila ruke na bokove i značajno ga po­gledala. »Pazite da vam gospodaričine stvari ne ispadnu.«

»Naravno da budem«, reče Harry spremno na što je Bert samo nešto s gađenjem progunđao.

Nell je ponovno pogledala Silence, i izgledalo je kao da joj se lice naboralo.

»Oh, gospođo!« Prebacila je pregaču preko lica i glasno za­jecala.

»Ma, sve je u redu, Nell, zaista«, reče Silence nemoćno.Ni sama nije znala vjeruje li vlastitim riječima, no što je drugo

mogla reći? Sada su i njoj suze zapeckale oči. Živjela je u domu malo duže od godinu dana, ovdje je prošle jeseni saznala za smrt svog supruga Williama, upravo je na ovome mjestu shvatila da u njoj postoji nešto više od samo supruge — da može čvrsto stajati na svojim nogama i biti od koristi i drugima.

Sada je iznenada bila na odlasku i to bez prethodnog upozo­renja. Osjećala se kao da gubi tlo pod nogama.

Više nije imala dom — zapravo, nije ga imala još od Willia­move smrti — sve što je imala bila je Mary Darling.

»Vratit ću se«, tiho je rekla nesigurna govori li istinu.Nell je sva uplakana i rumena spustila pregaču, a prameno­

vi plave kose oteli su se ukosnicama. Odlučno je prišla Harryju i zabola mu prst na prsa. »Da si je čuvao, čuješ li me, ti mangupe! Neka joj samo vlas kose ispadne i da vidiš, tebe ću doći dokrajčiti.«

Prijetnja je zazvučala smiješno besmisleno jer je Harry pošte­no nadvisivao Nell.

Silence je trepnula, Bert ju je mrko promatrao, no Harry je ostao poprilično miran. Svojom ručetinom nježno je primio Nellin

19

U vučjoj jazbini

dlan i raširio joj prste, a onda ih položio na prsa, na mjesto gdje mu je mogla osjetiti otkucaje srca.

»Nemojte se brinut, gospodična«, bilo je sve što je rekao. »Ne mojte se brinut.«

A onda je Silence izašla. Suknja joj se zbog vjetra obavijala oko nogu dok je ona koračala u novi život.

Charlie Grady, poznatiji po nadimku Vikar od Whitechapela, utočio si je kriglu piva. Nekome bi se to što voli pivo moglo učiniti čudnim kada se uzme u obzir to da je pod nadzorom držao destila­ciju gotovo svake proklete kapljice džina u Whitechapelu, i doista u gotovo cijelom londonskom East Endu, no eto ga — Charlie je volio pivo.

Ako je netko i mislio da mu je ukus po pitanju pića čudan, pa… nitko nije bio baš takva budala da mu to kaže ravno u oči.

»Što ste saznali?« upitao je promatrajući kako se polagano sliježe pjena u kositrenu vrču. Nije morao podignuti pogled kako bi znao da je Freddy, koji je stajao pokraj Charliejeva stola, piljio u vlastita velika stopala kao da nešto proučava.

»Danas je malu preselio u svoju palaču.« Freddy je bio prava mrga od čovjeka, pametniji od onoga kako je izgledao, ali nije volio trošiti previše riječi.

Charlie se zacerekao pomičući samo polovicu lica. »Oduvijek je bio mudrica taj Šarmantni Mickey. Izgleda da se fakat boji da bih ja nešto napravio bebici kad je već izvlači iz skrovišta i seli u palaču.«

Freddy se nelagodno promeškolji. »I još nešto.«»Da?«»Došla mu je ona ženska.«Charlie se posprdno nasmije. »O, pa to i nije neka novost.«Hitro je preletio pogledom, upravo na vrijeme da vidi Freddyja

kako brzo skreće pogled.Freddyja oblije rumenilo i išara mu lice puno ožiljaka »Ova

je drukčija.«

20

Elizabeth Hoyt

»A po čemu to zaključuješ?«»To je ona koja je živjela u sirotištu — ona pristojna. Ta se

brinula za maličku.«Charlie nakrivi glavu osjećajući kako ga na lijevoj strani lica i

vrata koža zateže od starih ozljeda i ožiljaka. »Ah, to je već novost. Šarmantni Mickey ne voli previše pristojne cure, kaj ne?«

Freddy je odlučio da je pametnije šutjeti pa je Charlie otpio gutljaj piva ispirući grlo oporim okusom hmelja.

Vratio je vrč natrag na stol i pokupio kockice lijevom rukom — onom rukom na kojoj su se palac i kažiprst pretvorili u kandže. Već je godinama imao kockice i one su sada od česte uporabe bile glatkih ploha, iz izrezbarenih rupica nestalo je boje, a rubovi su im se zaoblili. Bile su to stare prijateljice njegova dlana i, kada ih je njež­no odbacio, gotovo bešumno su se zakotrljale po goloj dasci stola.

Dvica i trica. Petica. Eh sad, petica je mogla biti dobra ili čak veoma dobra, ovisi. Ovisi.

Prošle se jeseni planirao preseliti u St. Giles, preuzeti pod nad­zor proizvodnju džina u tom dijelu grada i postati kraljem džina u cijelome Londonu. Ti su se planovi urušili zbog jednog aristokrata kojeg nije bilo strah dignuti u zrak vlastitu destileriju — i s njom zajedno i polovicu Charliejevih ljudi. No Charlie je otada imao dovoljno vremena da prerasporedi snage.

Osim toga, nešto drugo mu je sada bilo u središtu pozornosti.»Moja je Gracie mrtva i pokopana. Ono što je htjela, od čega

me odvraćala da ne napravim… i to je sada mrtvo, zajedno s njom.«Charlie je opčinjeno gledao u stare koštane kockice.Činilo se kao da mu lukavo namiguju. »Stari dogovori više

ne vrijede i Šarmantnom Mickeyju O’Connoru bilo bi pametnije da dobro pazi na svoje ženske.«

Na vrijeme je pogledao Freddyja da ovaj put uhvati njegov iz ravan užasnuti pogled.

»Najbolje ti je da našem špijunu veliš da malo istraži koliko ta gospođa znači Mickeyju, je l’ da?«