Novi roman Veljka Barbierija JA DIOKLO JUPITROV SIN nova je romansirana biografija cara Dioklecijana
posljednjeg rimskog Gospodara i Boga, prepričana, uz mnoštvo novih podataka iz njegova života, na
iznimno književan način. Tako je i prvi roman Dioklecijan naišao na dobar odjek kako kod kritike, tako i kod
čitatelja, a dobio je i prestižnu nagradu Matice Hrvatske August Šenoa za najbolju knjigu 2006. godine,
prema riječima samog autora upravo nedostatak književne fabulacije i razmjerna neujednačenost između
povijesnih činjenica i pripovijedanja, koje su pomalo potisnule literarni naboj careve biografije, potaknuli su
ga na, u našoj novijoj književnosti, neuobičajen pokušaj da se upusti u pustolovinu pisanja novog romana s
istom temom i o istoj osobi. Pa ipak, ma koliko bio neuobičajen u nas, u europskoj književnosti spisateljski
nagon da se dublje osmisli vlastito djelo nije usamljena pojava. Samo je Robert Graves napisao i objavio tri
inačice romansirane biografije o caru Klaudiju pod različitim imenima, a slavna Margarete Yourcenard svoje
je Hadrijanove memoare pisala i objavljivala čak četiri puta kako sama piše u pogovoru tom svom
najpoznatijem romanu i djelu. Da lakoma ma dam Camus nije posthumno objavila Sretnu smrt, nikad ne
bismo saznali da je znameniti Camusov Stranac imao prethodnu verziju s kojom je autor bio toliko
nezadovoljan daje odlučio nikad ga ne objaviti. Tek iz Goetheove i Schil lerove prepiske doznajemo kako su
izgledale prve verzije Fausta i Razbojnika i koliko su autori bili nezadovoljni s njima. Na tom tragu i
Barbierijev je Dioklo novo književno djelo, obogaćeno mnoštvom zapleta i novih obrata u samoj strukturi
romana te se u poplavi suvremenih romana svakodnevice izdiže kao pravi književni odgovor na sve
prisutniju žurnalizaciju naše književnosti i kao iskreni povratak onoj vječnoj odrednici svake istinske proze,
umijeću pripovijedanja.
VELJKO BARBIERI
JA DIOKLO
JUPITROV SIN
VELJKO BARBIERI
JA DIOKLO
JUPITROV SIN
AGfM
Zagreb 2008
SADRŽAJ
I. POGLAVLJE
PROROČANSTVO IZ GALSKE KRČME 9
II. POGLAVLJE
CAR I POKLOPAC SARKOGAFA 42
III. POGLAVLJE
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
POŽAR I GALERIJE 61
IV. POGLAVLJE
MAKSIMIJANI SABOR U KARNUNTU 82
V. POGLAVLJE
ČEMPRESI I ROĐENJE DVOGLAVOG ROBA 129
VI. POGLAVLJE
PROB NAPOKON AUGUST IVALER1NOVA SMRT 163
VII. POGLAVLJE
ČOVJEK IZ NIKOMEDIJE 187
VIII. POGLAVLJE
SFINGAIALEKSANDRIJA 213
IX. POGLAVLJE
NACRT NA ODERANOJ KOŽI 234
X. POGLAVLJE
ANTIOHIJSKI MITRA 253
XI. POGLAVLJE
KARAUZIJEVAIALEKTOVA BUNA 262
XII. POGLAVLJE
EDIKT 274
XIII. POGLAVLJE
PRISKAIVALERIJA 299
XIV. POGLAVLJE
ROMA VICTRIX 326
XV. POGLAVLJE
TRIJUMF 342
XVI. POGLAVLJE
ROMA DEFECTA 356
XVII. POGLAVLJE
POVRATAK 378
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
XVIII. POGLAVLJE
PUTEM PREMA ISTOKU 395
XIX. POGLAVLJE
PALAČA GROBNICA 407
KRONOLOGIJA ŽIVOTA I VLADANJA IMPERATORA CEZARA GAJA AURELIJA VALERIJA DIOKLECIJANA
AUGUSTA 431
Još jedanput posebno zahvaljujem gospođi Alki DomićKunić, barba Marinu Zaninoviću, prijatelju Jošku
Belamariću, ovaj puta ponajprije i prijatelju Nenadu Cambiju, koji su mi svi svojim stručnim savjetima
pomogli u pisanju ove nove romansirane biografije cara Dioklecijana, posljednjeg rimskog Gospodara i
Boga.
Makarska, 10. srpnja 2008.
I. POGLAVLJE
PROROČANSTVO IZ GALSKE KRČME
DAN JE POČEO DOBRO. Spavao sam bez snoviđenja i dočekao ljetnu zoru koja je svježa i orošena okrijepila
moj onemoćali i zazidani svijet. No opu štanje je bilo kratko jer preda me su odmah nakon kratkog doručka
u tri kliniju doveli dva optužena oslobođenika koji su radili već godinama na velikom gradilištu palače. I to za
vrijeme uobičajene svakodnevne vladarske jutarnje audijencije u velikoj prijamnoj dvorani, obavijesne
raspre koja se ponavlja svakog dana i koja uglavnom više nalikuje razgovoru nekog vlasnika malo veće
latifundije sa svojim podložnicima, slugama i robovima nego na jutarnji prijavak jednom bivšem caru i Bogu,
pa makar je on po svojoj volji prije dosta godina odstupio s prijestolja. Tako su mi, kao da je o nečem
prevažnom, priveli ta dva oslobođenika dva meni dobro poznata vrsna graditelja i klesara s Istoka, koji su
među probranim majstorima stigli prije više od desetljeća na veliko gradilište moje palače, mojeg konačnog
odredišta, moje grobnice uz obalu zavičajnog mora. Nekog Grka Filotasa i nekog Maloazijca Zotikosa, koji su
se po dubokom uvjerenju predradnika usudili oskvrnuti velika Sjeverna vrata, uklesavši svoja imena na
stražnjoj strani stupa, jedan na velikom kapitelu, a drugi u samom podnožju, umetnutog nešto malo
zapadnije od njih, na samom pročelju vanjskog zida. Zbog toga su jutros svi zajedno, i predradnik i nesretni
majstori okruženi mojom uspravnom, nepomičnom stražom, ležeći povinuti tu preda mnom gotovo u
svitanje, pokušali svaki na svoj način predočiti razmjere tog oskvrnuća ili možda tek iskrene želje da se na
kamenu carske palače jednog boga, pa makar posrnulog boga, ostavi vlastiti trag u vječnosti.
Nakon što sam ih po običaju pustio da čekaju onako pognute, dao sam riječ uvijek naglom Fulgenciju Numi,
glavnom predradniku u tom dijelu palače.
- Kakav se to strašan zločin zbio Fulgencije da mi već u rano jutro pokušavaš pokvariti dan?
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
- Ova dvojica Gospodaru su razlog što te uznemiravam. Ova su se dvojica nitkova drznula upisati
svoja imena na tvoj stup i tako počinila neprijeporno oskvrnuće. Zbog tog samovoljnog zlodjela i svetogrđa
Gospodaru zaslužuju kaznu koja im pripada. Neka budu drugima za primjer.
Namrštio sam se, ali ne zbog tog, kad bih promislio kao čovjek, ipak bezazlenog čina, premda sam slične pa i
manje prijestupe, potaknut vlastitim božanskim bjesomučjem, znao surovo kazniti, nego zbog Fulgencijeve
drskosti da od mene traži da tu, odmah, u rano jutro, odlučim i presudim u pogledu jednog događaja i
jednog tako nevažnog propusta, i to takvim oštrim tonom, i na tako neprikladan način. Uostalom, Fulgencije
ih je sam izabrao i upisao u liste najamnika još onog davnog trena kada sam mu zapovjedio da na moje
gradilište dovede samo najprokušanije majstore, što je značilo i najbolje. A takvima sam, a to je Fulgenciju
bilo dobro poznato, često znao progledati kroz prste. Pa što je onda Fulgencije htio ovog loše izrabranog
trena poslije samog svitanja? Kao da je bunovan i još k tomu mamuran od vidljivo burne noći, i stoga još
potpuno nepribran i bijesan, a i ljubomoran na njih dvojicu i njihovu neprijepornu vještinu zaboravio da sam
oduvijek unatoč prigovorima, ponekad i opravdanim i ozbiljnim upozorenjima mojih savjetnika, arhitekata i
predradnika, na svim mojim gradnjama, prilikom podizanja svih mojih brojnih građevina i spomenika, bio
više na strani dobrih meštara, pa bih oni i bivši robovi ili najamnici, ma koliko oni ponekad u svom
koristoljublju i počinili potvoru ili zlodjelo, nego na strani onih koji su me pljačkali, često upravo predradnika
i voditelja gradnje, ili onih, a tih je bio veći broj, koji su me snujući prevratničke snove i očekujući moj pad
okruživali desetljećima.
- Ne gnjavi me Fulgencije. Mogao bi ti završiti gore od ova dva lakomi slenika. Jer što je to tako loše u
njihovu činu da u samu zoru od mene tražiš da ih strogo kaznim.
- Vrata i zidine su oskrvnjeni Gospodaru, oskvrnjena je i cijela palača. Pa sam si zapovjedio da osim
tvog božanskog imena i božanskih imena tvojih božanskih roditelja i tvoje obitelji nijedno ime ne bi smjelo
biti upisano na kamenu tvog počivališta. No oni su i prije prkosili tvojim zapovijedima i ovo im nije prvi put
da su se drznuli usprotiviti tvojim odlukama, ali i meni, tvom sluzi, koji samo izvršavam tvoju volju božanski
Jovije.
Pogledao sam ga onako polupognutog dok su mu iz sjene sijevale oči zapaljene od zlovolje.
- Ako sam to jednom i zapovjedio, nisam mislio na bezazlene uklese upisane krišom, i to na mjestu
gdje ih nitko ne može vidjeti. Pa što ti misliš Fulgencije, koliko je takvih krišom upisanih imena rasuto po
kamenu palače?
- Ali gospodaru ja sam ih vidio, vidjeli su ih i neki od klesara koji s njima rade. Oni su tako oteli dio
tvoje vječnosti.
Uporno je i preuzetno nastavio tako da sam ga odmah prekinuo i zapovjedio da me ovako rano ujutro ne
naziva Jovijem, a onda se okrenuo dvojici majstora.
- Hajde Zotikose i Filotase, da čujem što imate reći o cijeloj ovoj zgodi.
U ime obojice odgovorio je stariji, Zotikos.
- Naš božanski Gospodaru i sine Zeusov, Amonov, Mitrin i Jupitrov, kako te već tvoji nebeski roditelji
slave i nazivaju. Radimo na tvojoj palači od početka. Poznat nam je gotovo svaki kamen koji smo ugradili,
svaki dovratak i vrata koja smo podigli, čak i temelji tvog božanskog hrama i vječnog počivališta odakle ćeš
zauvijek vladati nose tragove naših dlijeta i naših ruku. Stoga budi uvjeren da smo samo zbog zahvalnosti
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
prema tebi i tvom djelu zaželjeli ostaviti skromni trag svojeg sitnog sudioništva u tvojoj plemenitoj i
nadahnutoj nakani da sagradiš ovu palaču kojoj nema premca i koja je dostojna sina najvišeg boga rimskog.
Nismo željeli ništa oskvrnuti, a još manje tebi nešto oduzeti.
Tada je opet planuo Fulgencije, još razjareniji što sam toj dvojici, po mom uvjerenju koje nisam skrivao,
vjernih i radišnih meštara, dao priliku da se opravdaju.
- Kakav trag, kakvo sudjelovanje u sjećanju? Željeli ste našem Gospodaru oduzeti djelić vječnosti koja
pripada samo njemu i u koju se nitko ne smije uplitati, a još manje drznuti se da je skrnavi dlijetom i na njoj
nedodirljivoj ostavlja vlastiti trag.
Pa je opet pretjerao onako bijesan i natjerao me da se teško uspravim na prijestolju.
- Dosta Fulgencije. Tko može drugome ukrasti vječnost? A ako misliš da nekoga od zaborava može
spasiti njegovo uklesano ime, ma koliko velikim i kićenim slovima bilo utisnuto u kamenu, varaš se. Pogledaj
samo što se sada događa po mom nekadašnjem carstvu. Ruše moje spomenike, moje kipove, brišu moje
ime gdje god stignu... I ti svejednako misliš da ću zbog toga postati smrtan, a ova dva vrijedna meštra
besmrtnici, i to iz pukog razloga što su krišom htjeli ostati zapamćeni, možda zapamćeni na krvi način, ali
ipak zapamćeni, makar po imenu, koje ni danas ne znači mnogo.
Svi smo na tren ušutjeli. Njih je svakog na svoj način zbunila nedoumica koju su izazvale moje riječi, a mene
je opet načela zlovolja. Kratku je tišinu tada razbio moj reski glas, koji se u nju zabio kao klesarsko dlijeto i
onda se odbio od do tada uglačane i neoskvrnute plohe kamena.
- Pustite me na miru i odmah na posao. Na skele i nadgrađa na tim istim, kako ti kažeš, oskvrnutim
vratima Fulgencije. Pobrinite se da ih što prije dovršite umjesto da se sporite i tužakate. A imena ne brišite,
neka u ovoj obamrloj palači i grobnici koja me već očekuje ostane zapamćen barem jedan titraj pravog
života.
Otpustio sam ih i oni, prestrašeni mojim riječima i kaznom koja bi se iz njih mogla okomiti na svakog od njih,
odmah tu, tog istog časa, podjednako na predradnike i klesare, ako me samo nastave gnjaviti, napustili su
dvoranu, naguravani i tjerani mojom stražom i mojim domesticima, a ja sam se, čim sam ostao sam, miran
kao da do maločas nisu bili tu, uputio na terasu nad morem, na moj kriptoportik čija je kamena terasa već
blistala na jutarnjem suncu.
Kad sam prišao plohi pod jednom od volta i pogledao more onako na mreškano milijunima sitnih valova koji
su tjerali jedan drugoga, sve mi se na čas smračilo. Kao da iščitavam ispisana imena na pučini vremena svog
života i vladanja, koja su se sada uspinjala po kamenu palače kao da je žele obilježiti kako su obilježila i
povijest mog života, i na njoj ostaviti svoj do tada nevidljivi i bezimeni trag. A onda se odjednom u meni i
oko mene sve opet smirilo. I to isto more i taj isti, ukrižanim crtovljem nagri ženi kamen. Opet je postao
prazan taj tako glatki kamen na ogradi, gladak kao mirno more. To more bilo je kamena ploča od carskog
porfirija koja me poklopila kao da su na mene navalili poklopac sarkofaga. Taj glatki kamen žario je i gorio
od topline i spalio oči maloj crnoj voluharici koju sam maločas, odmah nakon audijencije, našao mrtvu na
tom istom kamenu, nakon njezine posljednje noći i onog pogubnog putovanja od najtamnijeg mraka uoči
svitanja do brzog ubilačkog jutarnjeg sunca. Ono ju je ugrizlo svjetlošću i probilo je kao užarenom iglom.
To kameno more, ono isto kao na mome mauzoleju, hramovima, ovdje na kriptoportiku,kao dolje na
Peristilu, u palači i podrumima, ipak je izdajnički prošarano, ispod prividno uglačane opne, tisućama gotovo
nevidljivih rupica i većih utora koje je za sobom ostavilo klesarovo dlijeto. Iskucano minijaturnim izbama,
sitnim kamenim maternicama u kojima se i danas kote zavjerenički planovi, uz stotine malih napuklina i
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
pukotina zapečaćenih u kamenom tkivu, kao rijeke niz koje hitaju brze veslarke ubilačkih namjera, koje će
potom doploviti s tog kamenog mora i sasjeći me ovako ni mrtva ni živa pred mojim vlastitim pragom,
oltarom i žrtvenikom. Također kamenim, klesanim i glatkim, na kojemu će poslije žrtvovati janjce.
Poteći će krv cijedeći se s runa u iste skrivene izbe i potoke, iznutrice će zamastiti globulinom i lojem
haruspikove ruke i on će po njima, pred tim usjajenim i izdajničkim oltarom i još drhtavom utrobom
životinje, hinjenom nadahnutošću proricati moju već dogovorenu sudbinu koja vreba iza vratnica Elizijskih
poljana, kojima ću, kad budem mrtav, proći kao Jupitrov sin. Takva će, uvjeravam samoga sebe pod ovim
jutarnjim i kasnim, ali jarkim listopadskim suncem, koje i samo miriše na tek otrgnute grozdove i mlado
vino, biti moja smrt.
Odjednom se iza mojih leđa nešto tiho pomaklo, zašuštalo kao daje za plesalo suho lišće. Osjetio sam kako
mi se oprezno približava. No nije to bio moj odsutni trenutak niti Ona koja me svejednako očekuje. To je
šuštala lanena tunika mog liječnika Kalimaha koji mi se tako tiho prikrao kako me ne bi prenaglo trgnuo iz
premišljanja. Ali kao i svaki put, kada mi se tako približi i od svoje pretjerane obazrivosti zaboravi sva moja
upozorenja, samo me još više prenuo.
- Što ti je, što se šuljaš kao lupež, koliko sam ti puta već rekao, nemoj mi se više nikada ovako
prikradati, ni kad sam sam ni kad otpustim stražu.
- Oprosti Gospodaru, nisam te mislio uznemiriti.
- Uznemiravaš me! Zar ne vidiš da želim biti sam?
- Sunce je jako, a tebe nema gotovo od jutarnjeg prijavka, uznemirili smo seijaiKlaudije.
Nisam mu ništa odgovorio zato što sam dobro znao uzroke njihove zabrinutosti. Grk, moj liječnik, i Klaudije
Eustenije, moj tajnik, već mjesecima naslućuju kamo plove moje misli, kao da i oni slijede trag onih hitrih
ubilačkih veslarki u porama klesanog kamena.
- Gospodaru, on me i uputio da bi možda mogao biti ovdje. Pa ipak, poslušaj njega kad već ne ćeš
mene. Ne bi se smio toliko izlagati suncu.
Na čas sam se opet vratio na zapaljeni kriptoportik.
- Kakve to sunce ima veze s tvojim šuljanjem.. i kakva istinska zabrinutost ima veze s vašim
zajedničkim svakodnevnim zanovijetanjem. Pustite me već jedanput na miru. Ti se bavi liječenjem, a
Klaudije neka brine o svojim spisima i računima, a ne o meni i mojim sjenama na suncu.
No Kalimh se nije dao tek tako pokolebati...
- Gospodaru, nije samo sunce što nas brine.
- Dakle, nisu u pitanju samo moje sjene?
Uozbiljio se, a onda je na samo njemu znan način skupio kožu oko usana, kao uvijek kad bi se zbog nečega
zabrinuo.
- Već duže vremena vrebaš na samoga sebe. Moraš si dati malo oduška, ponekad predahnuti. Stalno
nešto premišljaš, uživljavaš se u budućnost, neki mračni završetak umjesto da uživaš u svakom danu, u
svakom svom postignuću. Osvrni se, uživaj i u ovoj palači kojoj nema premca.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
- Sasvim suprotno Kalimaše. Ja ne mislim o koncu, ja naprotiv u sebi obnavljam ono davno jučer.
Danas ili sutra, sasvim je svejedno, ja ću se opet vratiti na početak. U onaj dan kada se Dioklo pretvorio u
Dioklecijana, sirotan u cara. U onaj tren koji je oduvijek bio obilježen lošim znamenjem jer je sve počelo u
krvi, pa eto, naslućujem, u krvi mora i završiti.
Kalimah se još više namrštio, pa je stao stiskati i opuštati kožu oko usta, i čas bi napučio, a čas opustio usne,
i dalje me motreći.
- Što me gledaš? Nisam ja šenuo pameću, ja samo očekujem čudo.
Tada se drznuo.
- Božanski Jovije, moj Gospodaru, to što ti očekuješ zove se smrt. Umjesto da još poživiš u miru i tako
se pripremiš da mirno prođeš kroz nebeska vrata, tih vratnica svoje besmrtnosti, ti iščekuješ nemoguće.
Kopaš po vlastitoj nutrini kako bi iz nje iskopao i pronašao Nju. No Ona ne stoluje na tom mjestu, za tvoju
smrt nema prostora u tvom duhu. A što se tiče čuda, slažem se s tobom Gospodaru, za božanskog sina smrt
je doista čudo.
Primirio me.
- Nisi me razumio, i ne zovi ne božanskim sinom, za to nema potrebe, dobri moj. Čudo o kojem
pričam već se odigralo. Ja samo prebirem po njegovim tragovima, zlatnim, grimiznim, plamenim i krvavim
kao ovo zapaljeno more. U njima je zapisana poruka tog čuda koje iščekujem i koje mi onako jasno
prorokuju haruspici, ali ipak zbog jedne važne okolnosti, netočno prorokuju! Ponekad to isto činite, na
gotovo isti način i ti i Kla udije. Ali zapamtite, krv i iznutrice žrtvovanih životinja nije ljudska i stoga ne može
govoriti o našem čudu. Naše čudo je i početak i kraj, i smrtno i besmrtno, i stalno je zatvoreno vrteći se po
kružnici sjećanja, na rubu prošlosti, na rubu sadašnjosti. I njemu je sasvim svejedno kojim ću vratnicama ja
proći, elizijskim ili nebeskim.
- Kako god ti to nazivao Gospodaru, ipak previše razmišljaš o nepredvidljivoj konačnici. Izvlačiš je iz
nevidljive sjene na vidjelo kao što to i sada činiš prateći svoju sjenu na tom za tebe prejakom suncu. Zbog
toga teško raspoznaješ što je sjena, a što osvijetljeno tijelo, pa čas kao da vrebaš tu sjenu, a čas kao da joj
želiš umaknuti.
- Naprotiv, Grčiću, naprotiv. Ja je stalno iščekujem. Miran onako kako sam je očekivao svakog
trenutka otkad sam postao car. Čak i prije dok sam se uspinjao svojim stubištem, Ona je vrebala, stalno
progoneći me, a ja sam je ipak dočekivao bez straha. Tako ću bez straha i otići svome ocu Jupitru, moj
Kalimaše. Barem hinim da će tako biti kako bih umirio sebe, kako bih vama podložnicima dao nadu, kako
bih možda osigurao preživljavanje novom Carstvu, koje sam prepustio nasljednicima, a koji su me u
konačnici ipak svi iznevjerili. Ali ne treba previše o tome umovati. Sasvim je sigurno da ću uskoro biti mrtav
kao što je već odavno mrtav onaj
Aper. Nakon sličnog ubojitog proročanstva one galske vještice u belgijskoj krčmi u Tungriju.
- To je već zapisano u svim životopisima i svim kronikama o tvojem vladanju Gospodaru. To je
prošlost, ali živa prošlost i božanski znak koji je najavio da će se u Dioklovu tijelu roditi Jovije, Jupitrov sin.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
- Nikakav to nije bio znak, to je bilo okrutno, i slažem se s tobom živo, ali krvavo živo proročanstvo.
Krvavo od ljudske krvi, a ne od životinjskih iznutrica ili uklesanih i okrvavljenih imena. To probaj zamisliti Ka
limaše.
Pa sam zastao kao da hvatam zrak, a onda ga izravno upitao:
- Jesi li ikada ubio čovjeka?
- Nikada Gospodaru, ja sam liječnik, a ne vojnik.
- Pa možda se dogodilo, onako neočekivano, a da o tome prethodno nisi dobro ni promislio, da ti je
neki bolesni jadnik ili teški ranjenik umro na rukama zbog tvoje krive liječničke procjene. Zbog toga što si
nešto previdio, nešto što se poslije više nije dalo popraviti, pa si tako bez namjere, na neizravan način i ti
postao ubojica.
- Imaš pravo Gospodaru, dogodilo se to i više puta kad se bolje prisjetim premda se nerado prisjećam
tih nesretnih događaja. U početku sam očajavao, poslije se opravdavao, a na koncu sam se pomirio da je
tako moralo biti jer sam im prije svega želio pomoći i spasiti im život. No dogodilo se da sam im umjesto
oporavka ili boljitka, vlastitom krivnjom, pa ma kako se ona zvala, taj isti život za koji sam se do maločas
zajedno s njima tako žilavo borio oduzeo.
- I što bi činio nakon takvih iznenadnih i tvojom nepažnjom, dakle i krivnjom uzrokovanih smrti?
Pa je opet onako napeo usnice, a onda ih sklopio u kružnicu od mekog mesa kao da puše u vrelu juhu.
VELJKO BARBIERI: JA DIOKLO JUPITROV SIN
- Nakon takvih zahvata, dok mi je smrtonosna i nepromjenjiva činjenica ulazila polako u svijest, prao
bih ruke. Ako je bila riječ o smrti koja je uslijedila zbog krivog lijeka, oprao bih ih uvjeren da sam iz dubine
duše, iz iskrene nakane svojih liječničkih napora, želio doista postići dobro. A ako je bilo riječi o izravnim i tu
i tamo složenijim kirurškim zahvatima u kojima je moj nož parao njihovu utrobu, a moja igla šila tu istu
posjekotinu koncem od mačjeg crijeva s namjerom da je zatvori i pusti da zacijeli, doslovce sam nakon
neuspjele operacije brisao krv i onda gledao kako se cijedi s krpe i rastapa u vodi kao okrvavljeni dim koji se
mogao proliti zajedno s vodom, ali ne i zaboraviti. Kao jedini živi trag o nesreći, o mom nenadoknadivu i
nepopravljivu previdu.
- Onda ne vjeruj nepouzdanim kronikama i uklesima jer i moje su pisane krvlju, ali ne krvlju mojih
bolesnika, nego mojih neprijatelja. A još manje vjeruj mojim životopisima, njih, zajedno s mojim imenom,
već brišu oni koji su ih pisali, a oni koji su ih čitali, skrivaju ih kao nečasnu i žigo sanu izmišljotinu, kao ti
svoje previde, i paraju listove i slažu pod drvom za potpalu. Kao da vatra može užgati i spaliti prošlost.
Nije odmah odgovorio kao daje iz razgovora htio odagnati moru vlastitih smrtonosnih krivih procjena, i na
neki način ih opet zatvoriti u sebe. Tamo gdje ih je oduvijek skrivao i odakle ih nije mogao niti želio ni s kim
podijeliti. Pa ni sa mnom, njegovim Bogom i Gospodarom.
- Pusti prevrtljivce i ne misli ni o svojoj ni o tuđoj smrti. Ti si Gospodar i Bog, ma koliko hinio da si se
odrekao svega. Zato teško mogu zamisliti kako jednom rimskom bogu i caru, pa makar caru koji je napustio
prijestolje, izgleda živo proročanstvo koje se onda godinama poslije treba krvavo ispuniti. Kao da nije već
sve ispunjeno, sva pororčanstva, sva očekivanja, sva razočaranja. Stoga ti pusti smrt, a ja ću pustiti
nepouzdane kronike i prazne liječničke zapise. Oni doista nisu važni ni vjerodostojni. Važan je istinski život i
sve što si u njemu učinio, a budući da si učinio u usporedbi s ostalima neizmjerno mnogo i više od svih, to je
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
jedina mjera tvoje besmrtnosti. Stoga te opet molim da zaboraviš i ne misliš o smrti, prava smrt nije za tebe
i stoga ovako kako ti sada razmišljaš ne priliči besmrtniku, a i mene uznemiruje kao neprikladno razmišljanje
Gospodaru. Kao nepotrebna sjena i mora, ožiljak na jednom sjajnom djelu.
Udobrovoljio me svojim iskrenim riječima i poželio sam da mu makar probam objasniti kad ga već ne mogu
razuvjeriti. Jer imao je moj liječnik pravo. Ipak, ma koliko bliska i gotovo opipljiva, ponekad i vidljiva kao
prijeteća sjena, smrt nije bila potpuna gospodarica mog života. Možda mu je ta neprobojna i neumitna
sjena zaklonila velik dio svjetla koje se nevidljivo u početku i neosjetno gasilo od trena mog rođenja, ali nije
posve utrnula moj život. To joj nije pošlo za rukom!
- Dobro Kalimaše, ali, eto, onda poslušaj. Ispričat ću ti i pokušati predočiti što se doista odigralo, pa
će možda ovo što ću ti reći, nadam se, pomoći da me bolje razumiješ. Jer bilo je riječi o trenu koji se
promaknuo u godine ispunjenja jasnog nagovještaja. Trenu koji se odigrao davno, desetljećima unatrag
premda mi se čini da je to bilo jučer. Jer sudbina je htjela da taj tren za mene još traje. A bila je zima tamo u
dalekom sjevernom belgijskom logoru u Tungriju, u mračnoj krčmi po kojoj su se kretale samo sjene iz
pozadine obasjane vatrom na velikom ognjištu sagrađenom na sredini mračne prostorije tako da je mliječni
dim po kojemu su se ocrtavale prikaze gostiju kuljao posvuda unaokolo. Iz tog dima izašla je preda me,
izokrenutih očiju tako da joj se zjenice nisu ni vidjele, nego samo sive bijeloočnjače. Pa me ta nakazna
druitkinja samo pogledala tim svojim mutnim kuglama u dupljama boje dima, i unoseći mi se u lice dok su
oko mene sjedili već dobro ovinjeni moji tadašnji zapovjednici i suborci, jednostavno rekla:
- Previše tražiš, Dioklo, a premalo za to daješ.
Pogledao sam prijatelje, koji su se nakratko uozbiljili, pogotovo Maksi mijan i Paulo, kojemu je, jadnome, i
tako preostajalo tek nekoliko dana
života jer ga je već koncem tjedna, za vrijeme lova, u kojem sam ubio vepra, slučajno pogodila strjelica
nepoznatog strijelca. A bio je neustrašiv i vječno nasmijan čovjek, omiljeni centurion, govorkalo se da bi
uskoro mogao postati tribun, čak i zapovjednik jedne od slavnih galskih ili germanskih legija koje su se
stalno, gotovo svakodnevno, po užasnom vremenu kakvo je vladalo te godine, sukobljavale s neprijateljskim
plemenima koja su bila u stanju stalne uzbunjenosti jer je Carstvo bilo slabo i razjedinjeno kao nikada do
tada. Ipak, ona vještica nije bila zaokupljena njegovom tako bliskom sudbinom, nego mojom. Bilo mi je
neugodno, bio sam zatečen, pomislio sam da me ismijava zbog moje poslovične škrtosti i suzdržanosti i, ni
sam ne znam zašto, odbrusio sam joj smješkajući se usiljeno i s naporom:
XI. Bit ću velikodušan kad postanem car.
Umjesto nove zdravice, sada su se svi uozbiljili, a posebno ona, koja nije odustajala.
XII. Ne šali se s tim stvarima, Dioklo. Jer ti ćeš doista postati car. Ali ima nešto što moraš napraviti prije
toga. Nešto prevažno za tvoj budući život. Ti moraš ubiti Apera, moraš ubiti Vepra!
I tu je ta mučna, ali prevažna epizoda s proročanstvom galske vještice iz Tungrija završila. Ona danas u
Tartaru, u takvoj istoj krvi i utrobi na za mašćenim rukama nad prljavim žrtvenikom podzemnog svijeta
mrmori o sudbini. Proriče i hvali se svojom dalekovidnošću sjenama umrlih, pa tako i sjeni nekadašnjeg
prefekta pretorijanske garde, Arija Apera, kako je imala pravo. Ona je isukala moj kratki mač na onom istom
brdu iznad Nikomedije na kojemu sam postao car i na kojemu sam se četvrt stoljeća poslije odrekao
prijestolja, i ja sam ga zabio u njegovo tijelo dok se on pred vojnim sudom još branio od optužbi da je ubio
mladog cara Nume rijana. Znao sam da je hinio, znao sam da bi mi u bliskoj budućnosti mogao postati
opasan suparnik koji ima ubrušeno vlastito proročanstvo na oštrici svoga mača, i ja sam ga, umjesto da
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
pričekam što ima reći u svoju obranu, zaklao. 0 takvom ti proročanstvu govorim. Zaklao sam ga tamo na
vrhu brda pred svima, optuživši ga za ubojstvo već slabog i boležljivog cara otmjena viteškog roda, među
nama, nasilnicima i častohlepnicima. Optužio sam ga nakon što sam mu brzim potezom oštrice prerezao
vratne žile i grkljan i nisam mu ostavio ni najmanju mogućnost da se pokuša opravdati. Ta krv na mom licu i
na mom oklopu, to je bilo pravo proročanstvo. Proročanstvo iščitano iz ljudske krvi, a ne u iznutricama ili
mutnom pogledu vještice iz Tungrija.
Dok sam govorio, Kalimah je mogao osjetiti kako raste moje uzbuđuje i blago me primio pod ruku i ispratio
u sjenu pod lukovima nadsvođenog dijela kriptoportika. A onda je iz svoje liječničke vrećice koja mu je
stalno visjela o pojasu izvadio malu staklenu bočicu nalik na suznicu i dao da progutam nekoliko kapi gorkog
eliksira, kakvi su uostalom bili svi ti njegovi eliksiri i sve te njegove tekućine kojima mi je godinama
pokušavao ojačati zdravlje. Klanjajući se i hodajući unatraške gotovo ponizno je izustio:
XIII. Ti si imao pravo Gospodaru, ti nisi bio sluga nikakvog proročanstva, ti si samo izvršio naputak koji si
naučio pročitati u svojoj sudbini. Stoga se ne muči i pođi u svoje odaje. Možemo u trikliniju prije užine s
Klaudijem zaigrati latronkule. Prošli put smo te obojica dobili mada si Jupitrov sin.
Pokušavao me razvedriti moj vjerni liječnik Kalimah. Pa ipak, osjetio sam kako se, što od njegova umirujućeg
jednoličnog glasa, što od njegova eliksira, u mene vratio mir, pa sam spokojno utišao njegovu vidljivu
zabrinutost.
XIV. Doći ću, doći ću eto za koji čas dobri i vjerni moj. Ali samo me nemojte iščekivati. Važno mi je da još
malo posjedim.
XV. Kako želiš Gospodaru. Ipak, nemoj na sunce.
Kad je nestao u tami iza vratnica, zavladao je opet potpuni mir. Ništa se nije razaznavalo osim blještavila
kamena i sjene u kojoj sam sjedio i koja se zbog jarkog sjaja činila još tamnijom. Stao sam u nju tonuti kao
da uranjam u samoga sebe. Tu u polumraku okruženom zapaljenim kamenom i nebom nastavila se moja
istinska unutarnja ispovijed. Moje osobno pismo koje sam osjećao u sebi i zapisivao nevidiljivim perom
umočenim u masni i grimizni globulin uspomena koje su se zrcalile na perga meni prošlosti. Jer ja sam opet
bio na nikomedijskom brdu i spuštao još okrvavljeni mač s kojeg se cijedila Aperova krv. Toliko je bila masna
da je suho tlo nije moglo upiti. Kap po kap krutila se i zgrušavala zajedno sa sitnim zemljanim grumenjem i
pijeskom. Kalimah je možda imao pravo. Nisam tamo izvršio nikakvo zlodjelo, barem ne zlodjelo koje nisam
mogao opravdati. Jer ona moja optužba, uostalom, kao i optužba vojnog suda, bila je utemeljena. I bilo je
suđeno da mu ja presudim.
Naime, mladi se car Numerijan, posljednjih mjeseci svoje kratke vladavine, već shrvan čudnom boleštinom
očiju i stalnom nesanicom koja je također mogla upućivati na otrov ili izazvano duševno rastrojstvo, sluteći
kraj koji se neumitno približavao, silno bojao svog brata Karina, koji je po oporuci njihova oca, cara Kara,
vladao u Italiji, a još više onog mog već spomenutog suparnika Vepra Apera, kojega je učinio svojim tastom i
tako ga uveo u carsku obitelj. Vidio sam da strepi od sjene svemoćnog prefekta i zapovjednika vlastite
pretorijanske garde, njega, čijom se već oronulom sestrom taj plemeniti mladić morao oženiti i kojemu je
po tom nevoljnom činu navodno već bio obećao da će, ako ga shrva bolest, on naslijediti istočno prijestolje.
Ali naprašiti i nestrpljivi Aper nije mogao čekati, kao ni mnogi čijem sam usponu svjedočio i u čijem sam
rušenju i ubojstvima i sam sudjelovao, makar iz prikrajka. Numerijana su našli do smrti izbodena u nosiljci
na kojoj su ga pretorijanci vukli iz Emese na granici Perzije, s kojom smo sklopili za nas više nego povoljan
mir, prema Rimu, u kojem su ga očekivali Senat i njegov brat koji mu je želio uručiti konzulsku čast, navodno
prema oporuci njihova oca.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Od početka mi je bio čudan taj konzulat dvojice braće koji nikada nije zaživio. Prema starom običaju
zatražen je od Senata, od koga se, uostalom, isto tako formalno tražilo da odobrava imenovanje careva. U
mojoj mladosti i po dvatri na godinu, tako su brzo, naime, dolazili i silazili s vlasti, i svima im je redom,
vjerojatno zbog većinom niskog, uglavnom vojničkog podrijetla, laskao taj čin. Premda sva ta odobrenja i
dokumenti Pre časnih otaca, koje su oni izdavali, više nisu imali nikakvu stvarnu vrijednost kada je bilo riječi
o zbiljskom vladanju Carstvom. Budući da je Ka rin bio u Rimu i hinio ovisnost o Senatu, u jednom se
trenutku tim pretilim presvijetlim i prečasnim muževima učinilo da se gotovo obnovila Republika. Senatori
su se, prerano ispunjeni nadom da im se vratila vlast, čak i izravno zapovijedanje vojskom, opijali na
Karinovim raskošnim večerama, konvivijima i orgijama, nazivajući ga konzulom, ali i Augustom, hvaleći
njegovu dobrohotnost. No i među nekolicinom tih istih senatora javila se grupica koja je pronašla nekog
Karinova generalčića Julijana iz još starije rimske obitelji pa su skovali urotu da maknu svoga dojučerašnjeg
miljenika. Ali ovaj je uzurpatora bez pol muke pobijedio u sjevernoj Italiji gdje je Julijan uspio nekako okupiti
vojsku, smaknuo ga odmah na licu mjesta zajedno s nekoliko odmetnutih Prečasnih otaca i presvijetlih
muževa, pa se vratio natrag u Rim i od tada i od tamo sve je konce grada i Zapada čvrsto držao u svojim
rukama.
Pa je onda, odmah nakon očeve smrti, te iste godine, za vrijeme održavanja svog trijumfa, pozvao mlađega
brata u Rim kako bi tamo odigrao završni čin dramoleta o bratskoj naklonosti usklađen s onom upitnom
oporukom. I dogodi se tako da je mladi bolesni Numerijan, konzul i već od svog oca proglašeni car Istoka,
dobar govornik i poznavatelj filozofije, ali sasvim neuk u vojničkim i političkim stvarima, morao krenuti u
Rim.
Ja sam ga pokušao odgovoriti, odvratiti od nauma ili barem upozoriti na opasnost, ali svi prilazi i sva vrata
prema mladome konzulu, vladaru i Augustu bila su nakon smrti njegova oca za mene zatvorena.
Povorka je krenula bez nas. Iz Emese prema Rimu. Danima su ga vukli u sasvim zatvorenoj nosiljci kako mu
svjetlo ne bi naudilo ionako oštećenom vidu i osjetljivom duhu. Pa kad su stigli do Kalcedona, počeo se
osjećati čudan miris, potom vonj i na koncu nepodnošljivi smrad koji se širio iz nosiljke. Kad su otvorili
bočna vrata, Numerijan je već bio u stanju raspadanja. Aper je odmah oglasio da je Numerijan podlegao od
posljedica svoje neizlječive bolesti, ali sasvim slučajno jedan od časnika koji se našao na mjestu kad su
otvorili vrata na nosiljci vidio je da je tijelo bilo divljački izbodeno.
Iskreno sam žalio za Numerijanom, koji mi je bio na poseban način drag, onako ranjiv, ali ozbiljan i učen, i s
kojim sam, dok je njegov otac Kar još bio na životu, često ulazio u rasprave u kojima sam ja zapravo slušao,
a on govorio, ja pitao, a on odgovarao, jednom riječju: on podučavao, a ja učio. Taj mladi car, taj otmjeni
Numerijan razbuktao je moju već usađenu želju za znanjem. Ipak, uza svu svoju učenost, bio je nepopravljivi
sanjar. Onako kako si mogu dopustiti da budu samo viri honestiori, dostojanstvenici, oni viri imućni i po
podrijetlu otmjeni ljudi, a ne mi viri humiliori, ljudi niska roda, koji smo kroz tešku zbilju još od rođenja bili
prisiljeni izazivati često nesklonu kob i ispunjavati vlastita proročanstva.
Jedanput me dok smo kretali prema Perziji, jašući uz mene, iznenada upitao:
- Dioklo, što ćeš učiniti kad jednom postaneš car?
- Numerijane, ja neću postati car.
- Hoćeš, znam da ti je to suđeno i mimo proročanstva one druitkinje, koje mi je prepričao Aper.
- Slušaj, nema barbarskog proročanstva u koje vrijedi vjerovati. Tvoj otac naš je car i bolje je o tome
više ne govoriti gluposti.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
- Molim te, Dioklese, kad postaneš car, obnovi Rimu stare vrijednosti i stare vrline. Ali učini to
postupno i oprezno, Učini to na svoj način, trezveno i smireno, uz podršku vojske koja će te sigurno
poduprijeti. Učini to kako priliči našem vremenu, objedinjujući sve rimske građane u jednu državu, možda
čak i u jednu republiku koja vlada i uređuje odnose u cijelom svijetu. I ne boj se svog usuda, ti za njegovo
ispunjenje imaš i pameti i snage.
numerijane, tvoj otac i tvoj brat i tako tvrde da Senat već vlada u Rimu, pa neka im bude!
Odgovorio sam već ljutito i potjerao konja u trk.
Kada su ga onako bijedno umorili, sjetio sam se tog razgovora i tugovao za mladićem. No kao i toliko puta u
mom životu, ni tada nije bilo pretjerano vremena za tugovanje i žalost. Numerijan je bio mrtav, vojni je sud
već sasvim pritisnuo Apera i ubojici cara nije bilo spasa. Ipak, ako bih želio biti sasvim iskren, bez obzira na
to koliko me pogodila ružna smrt tog mladića, ja, na onom za mene sudbonosnom brdu, pred legijama,
najvišim zapovjednicima i članovima vojnog tribunala, nisam zario mač u Numerijanova ubojicu ni presudio
u ime suda i zapovjednika koji su me već vidjeli kao cara. Ja sam svoj mač zabio u Vepra. U Vepra, Arija
Apera. Jer ma koliko to i danas nevoljko priznajem i uvjeravam druge u suprotno, onako kako sam maločas
pokušao uvjeriti Kalimaha, bio sam svjestan izvršitelj krčmaričina proročanstva. Taj me se nedostojni, prljavi
omen, kob iz galske izbe, toliko trajno dojmio da sam u svakom lovu kao pomahnitao, ciljajući dugim
lovačkim kopljem, nasrtao samo na veprove. A eto, pri samom kraju svoga života, suprotno starom običaju
koji je već nestao kao i mnoge druge vrijednosti jednog svijeta na umoru, u vlastitu mauzoleju u ovoj palači
u Aspalatosu, na onom jednostavnom vojničkom, ali carskom porfirijskom sarkofagu koji čeka moj leš u
gotovo dovršenoj grobnici i hramu, unatoč proročanstvima i snovima nisam uklesao na velikom bočnom
reljefu svoj lik u punoj bojnoj carskoj opremi kako kao Meleagar, jašući na konju, probadam strašnoga
Kalidonskog vepra, jer ipak sam bio vojnik skromna podrijetla, ali i rimski car te sam želio biti sahranjen kao
takav.
Pa ipak, ništa u tom prizoru ne bi bilo iznenađujuće, čak i da sam ga odlučio obnoviti u svoju čast. Štoviše,
poznati mitološki prikaz bio je omiljeno posmrtno utjelovljenje mnogih mojih prethodnika i odličnika na
njihovim sarkofazima, sve do prije nekoliko desetljeća uglavnom klesa nih u najboljim atenskim
radionicama. No eto možda sada i žalim što nisam poslušao samoga sebe zato što uza sve ipak držim da
većina njih za takav prikaz svoje moći i snage nije imala valjan razlog. I premda pripovijest o lovu na
Kalidonca ni na mom sarkofagu nije nikada uklesana, ja sam taj razlog podsvjesno, a poslije sve svjesnije
opčinjen svojim pravom na ubojstvo Vepra iz proročanstva imao!
A taj Vepar i ja još od prvih vojničkih dana hinili smo da smo prava braća po oružju, u svim bitkama od
Germanije do Italije i Galije, obala Da nubija, Mezije, Perzije i Azije premda su zavist i nadmetanje među
nama otpočetka trovali i potresali naše odnose. Tek poslije, budući da je saznao za krčmaričino
proročanstvo, uvijek je jahao uza me, a ja sam stalno pazio da mi ne bude iza leđa, isto onako kako je on
pazio da moj konj ne zao stane pa da ga možda u tom neopreznom trenu ne proburazi moja sulica. Kao
golema strjelica, kao ona zraka zapaljenog sunca koja je na glatkom vrućem kamenu, u brzom svitanju,
jutros ubila voluharicu.
Iako smo se znali i prije sukobiti zbog samo naizgled nevažnih stvari, u razmiricama koje su u sebi krile
pritajenu, a poslije i otvorenu mržnju, jedan je događaj navijestio konačan obračun. Naime, za vrijeme
jednog od brojnih galskih pohoda, naletjeli smo na barbarsku prethodnicu i upustili se u nenadan, ali krvav
sukob. Galski konjanici, svi odreda iskusni ratnici, odolijevali su nam ma koliko smo bili gotovo dvostruko
brojniji, i kad smo ih nakon iscrpljujuće bitke konačno svladali, imali smo neočekivano velikih gubitaka.
Izgubili smo tridesetoricu, dok je još pedesetak naših ponajboljih konjanika umiralo u ranama. Među njima
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
je bio i neki Lucije Publije, Aperov prijatelj, inače ohol i naprasit čovjek, uvijek spreman za kavgu, kao i sam
Vepar, ali mnogo manjeg značaja, i on je rastužen držao okrvavljenu glavu svog druga u naručju i nježno ga
tješio sve dok nije izdahnuo. Tada je ustao i krenuo prema zarobljenom galskom princu koji je predvodio
hrabru barbarsku prethodnicu. Od nekog je vojnika u prolazu istrgnuo koplje iz ruku i bio bi ubio Gala da mu
se nisam na vrijeme ispriječio i zaustavio ga u njegovu naumu. Ne zbog toga da bih zaštitio barbarskog
princa, nego da bih kao zapovjednik konjaništva legije izvršio Probovu zapovijed da zarobljenike najvišeg
roda ostavimo na životu ne iz milosti, nego zato što su mu trebali za njegove sve češće krvave igre i proslave
velikih pobjeda. Barem je on mislio da su sve bile takve.
Aper se odmaknuo, i dalje stežući koplje u ruci.
- Makni se, Dioklo, ovaj zaslužuje smrt.
- Spusti koplje, ne izlaži se carevoj srdžbi, ti znaš da Prob nema milosti prema onima koji ne izvršavaju
njegove zapovijedi. A onaj tamo je visokog roda. Naš car ga treba.
- Tko si ti da umišljaš da si pozvan tumačiti i izvršavati careve zapovijedi.
- Tvoj zapovjednik, Apere.
- Ja nemam zapovjednika ako si ti zapovjednik.
Uzvratio je drsko i bijesno. Potom je odbacio koplje i isukao mač.
- Da vidimo koliko vrijedi ono proročanstvo.
Pokušao sam ga zaustaviti, ali on je onako razjaren neobuzdano zamahnuo, pa na moju sreću udarac nije
bio dovoljno ubojit. Uspio sam se izmaknuti i potegnuti svoj mač. I bili bismo već tamo odlučili o zajedničkoj
sudbini i izvršenju krvavog proročanstva da se nisu umiješali moji podređeni i razdvojili nas.
vidjet ćeš, uvidjet ćeš kad za to kucne čas koliko malo vrijede riječi one galske gadure. Ili možda nešto i
vrijede. Da, da, ipak vrijede! Vrijede upravo toliko malo koliko i tvoj život.
Odveli su ga i ja ga nisam kaznio. Kad se primirio, ispričao mi se, a kad je odlazio iz legije, rastali smo se kao
da se nije ništa odigralo. Ma koliko se pretvarali daje to bila tek opasna razmirica izazvana posljedicama
krvave bitke, znali smo da je od tog trenutka počelo otkucavati bilo našeg skorog konačnog obračuna. Aper
je imao pravo, kad za to kucne čas. I kucnuo je.
Dok se na onom nikomedijskom brdu moj mač drugim udarcem zari vao u njegove iznutrice, u njegovu
krvavom tragu bila je ispisana sva mržnja koja je vrila i ključala godinama. Ona mržnja koja raste sa svakim
novim danom, raspiruje se svakom čašom vina, svakim pritajenim pogledom. I premda u tom trenutku
doista nije bilo presudno samo proročanstvo, ipak se iz siline udarca mačem istalio bijes, kao vreli trag rasta
ljene kovine. Nekoć pogubna oštrica iz koje se cijedi nagovještaj budućnosti pretopila se u uzavrelu poruku
sudbine koja ne poznaje milosti i ne smije popustiti pred konačnim krvavim izazovom i ipak živim krvavim
proročanstvom.
Tako je završio Arije Aper, Vepar iz vradžbine druitkinje iz Tungrija, a njegovim odlaskom počeo je posljednji
podiok uspona na prijestolje. U tom trenutku bio sam svoj prorok i svećenik jer je u nizu, nakon pogibije
cara Kara, nakon smaknuća teško bolesnog i profinjenog Numerijana i tog sada za kaznu već zaklanog
Apera, ostao samo Karin, posljednji potomak iste patricijske loze Aurelija Kara iz Narone, čije je dugo
podrijetlo sezalo još iz doba Republike.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
No prije nego još ponešto kažem o svom posljednjem izravnom suparniku u borbi za carski naslov Istoka i
Zapada, moram odati priznanje i zahvalnost njegovu ocu, starom caru Karu, koji je, istina, vladao samo
godinu dana, ali u tom kratkom vremenu učinio je Rimu silne usluge, izvojevao važne pobjede koje još
danas koriste Carstvu, a pod njegovim čvrstim zapovjedništvom dosegnuo sam visok položaj koji mi je
poslije omogućio da postanem car. Ne samo grubom silom, premda bi to u tadašnjim okolnostima bilo
dovoljno, nego da me nakon silom izborenog položaja koji je prihvatila i priznala vojska, istina nakon
nekoliko mjeseci neizvjesnosti, dvovlašća i oklijevanja, pravno i formalno u Rimu i Senatu priznaju za cara.
Kar je cijenio moju razboritost i suzdržanost u bitkama, ali i odlučnost u presudnim trenutcima. Nakon
Probova ubojstva i mog, kako je čuo, uspješnog namjesnikovanja u Meziji, postavio me za zapovjednika
svojih domestika, u to vrijeme gotovo važnijih od pretorijanaca, i budući da sam zapovijedao konjaničkom
postrojbom izravno podređenom caru i stoga odgovornom za njegovu sigurnost, imao sam mogućnosti
dobro ga upoznati i od njega učiti. Kako je taj položaj podrazumijevao i čast konzula sufektusa, ja sam, do
tada konjanik koji je jahao budućnosti u susret i nekoć obični salonitanski sirotan, u dobi od trideset šest
godina zadobio svoj prvi konzulat, istina titulu pomoćnog konzula, ali ipak pravog konzula, u godini vladanja
i u godini smrti cara Kara.
Okupio nas je tog dana u svom velikom zapovjednom šatoru u sredini utvrđenog logora na granici Perzije.
Upravo smo se spremali na osvetnički pohod, no on je ipak našao vremena da me pozove i pred svim
okupljenim generalima i zapovjednicima objavio vijest o mom promaknuću. Potom je zapovjedio svom
osobnom sekretaru i biografu Juliju Kalpurniju da pročita senatsku odluku o postavljenju prefekta
domestika, generala Diokla, za pomoćnog konzula:
Našem caru i Gospodaru Imperatoru Cezaru Marku Aureliju Karu Augustu, po božanskoj volji vladaru svijeta
i Rima od Prečasnih otaca, Rimskog Senata i Naroda Rimskog, pozdrav. Božja je i naša želja da i dalje slavi
nad svim našim i svojim neprijateljima. U tom smislu, no prema njegovu nagovoru, ali i prema nagovoru
našeg nepobjedivog boga Marsa i vječne boginje Rome, s veseljem slavimo i uzdižemo njegova podložnika
prefekta carskih domestika Au relija Valerija Diokla na položaj koji tim činom, ali i svim svojim prethodnim
slavnim djelima, kojih nije mali broj, i zaslužuje. Uzdižemo ga, dakle, do svijetle časti konzula sufektusa, koju
će vođen našim bogovima, Senatom i Narodom Rimskim, ali i voljom našeg Augusta, Gospodara,
Imperatora Cezara Marka Aurelija Gaja Kara, i štićen nesavladivim Marsom i vječnom Romom, sigurni smo,
obnašati na zadovoljstvo bogova koji ga štite. Onako kako oni štite Rim, na dobrobit i zadovoljstvo onog što
se od pamtivijeka zove Senat i Narod Rimski, u ime njegovih zakonskih predstavnika, Prečasnih otaca, i
njegova i našeg cara i Augusta, Imperatora Cezara Marka Aurelija Gaja Kara, Gotika, Panonika, Perzika,
Azijatika...
Čitao je Kalpurnije i ja sam iznenađen i počašćen u isto vrijeme gledao samo u njegove usne koje u se
otvarale i zatvarale, širile i sužavale u isprekidanim valovima, onako kako su se te ukrašene riječi prosipale iz
njegovih usta. Pa ipak, nitko osim mene nije bio iznenađen jer je, kao što sam već rekao, čast pomoćnoga
konzula i tako išla uz moj položaj i jasno je govorila da sam sada već predodređen da u sljedećem izboru
postanem pravi rimski konzul. No kao i u mnogim prilikama vlastitog napredovanja u vojnoj i civilnoj službi
koja ju je pratila, i tada se u meni opet javio onaj mali izopćeni Salonitanac Dioklo, i tresao sam se od sreće i
istovremenog i samo meni razumljivog, ali nesvladivog osjećaja da primam nešto što mi po podrijetlu ne
pripada, pa tu čast zbog toga i ne zaslužujem, koji se budio uvijek kada me očekivalo promaknuće. Ma
koliko žarko u sebi želio to promaknuće, i što sam bio mlađi jače se upinjao i trudio da se stalno uspinjem u
vlasti i časti, i do njih dođem, ponekad penjući se stubu po stubu, a ponekad napredujući velikim skokovima
i pod svaku cijenu, neki čudan osjećaj manje vrijednosti stalno je čučao u meni.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
zahvaljujem našem Gospodaru i Augustu, i Prečasnim očima, na silnim počastima kojima me obdaruju, a
kojih nisam dostojan.
- Dostojan si ti moj Dioklo i mnogo višeg položaja nego što misliš.
Pa me opet iznenadio, ali ne kao prije nekoliko dana njegov profinjeni i zaneseni sin, nego kao ozbiljan i
snažan čovjek, rimski car koji se izravno umiješao u moju budućnost i sudbinu. Dok mije Kalpurnije uručivao
smotanu, grimizom porubljenu senatsku togu, a ja je preuzimao ni sam ne znajući što bih s njom tako da mi
je ostala nekoliko trenutaka nepomično visjeti, prebačena preko ispruženih ruku, opet sam bio onaj mali
Dioklo, neodlučan, a opet tako siguran u vlastiti put.
- Nadam se da će mi bogovi pomoći u obnašanju visoke i svete dužnosti i da neću razočarati svoga
Gospodara i Augusta, Prečasne oce i Narod Rimski.
Kar se samo nasmiješio i otpravio nas potom sve iz svog šatora. Dok su me suborci i generali tapšali po
ramenima, pokušavao sam sačuvati dostojanstvo premda mi je ona porubljena senatorska toga i dalje
neprirodno visjela niz ispružene podlaktice i ruke. I tako sam izlazio drvenim korakom iz Karova šatora kao
da ja tu togu, prema nalogu svoga cara i Preča snih otaca, moram nekome udijeliti umjesto da se njom
odmah samouvjereno ogrnem i pokažem svima da pred njima stoji, za sada makar pomoćni, ali ipak pravi
rimski konzul.
No uza sve moji su suborci, čak i stalno zavidni Aper, tog trenutka bolje razumjeli moj položaj nego ja sam.
Jer nije bilo to samo naizgled prebrzo promaknuće, u tim proključalim vremenima, sasvim sigurno nikakav
izuzetak. Odigralo se u dobu kada su se čak i vladari smjenjivali gotovo svakog mjeseca, svake godine, kada
je naš svijet više krvario u međusobnim obračunima nego u podjednako krvavim borbama s barbarima koji
su u našoj krvi njušili svoju priliku.
Takvo je bilo to moje stoljeće, stoljeće trideset careva, kako su ga zvali, a bila su točno trideset dva, od
velikih careva Septimija Severa i Karakale, preko Aurelijana i Proba, pod kojima sam i stasao kao vojnik i
zapovjednik, pod posljednjim čak postao general i namjesnik Mezije, na kraju sve do Kara i njegovih sinova,
dok konačno nakon konzulske časti nisam i sam preuzeo prijestolje na gotovo trideset godina. Ipak, želio bih
da sve bude što jasnije kada govorim o Karu i mom odnosu s tim važnim carem kratke vladavine jer je
njegov život izravno utjecao na moj i tako posredno obilježio sve važne događaje koji su uslijedili nakon
njegove smrti.
Car Kar, kao najstariji sin ilirske dostojanstvenike obitelji koja je, kažu, vukla podrijetlo iz Kartage, ali koja je
već zarana stekla visoke obiteljske časti i građanstvo, još je u djetinjstvu otišao iz rodne Narone, tada
drugog grada po bogatstvu u Dalmaciji, k svojim rođacima u Rim gdje je stekao najbolje svjetovno i vojno
obrazovanje. Sve ono što je meni bilo uskraćeno, a što sam morao sam grabiti i krasti. Obnašao je važne
dužnosti i postao prokonzul Cilicije, pa potom i senator. Budući da je i u njemu ključala vojnička krv,
priključio se caru Probu koji ga je tijekom dugih pohoda od Galije i Germanije do Afrike, Ilirika i Partije
postavio za prefekta svoje pretorijanske garde. Isto kao Numerijan Apera.
I tu se priča donekle ponavlja. Nakon bitaka i pet godina potucanja s vojskom po cijelom Carstvu, smaknuća
i ubojstava mnoštva sitnih samozvanih, ali u usporedbi s drugima i nesamozvanih careva, poput Firma,
Satur nina, Prokula ili onog jadnika Bonosusa, cara Proba smaknuli su njegovi do tada najvjerniji
zapovjednici u blizini Sirmija, njegova rodnog grada.
Događaj pamtim jer sam u njemu neizravno sudjelovao. Još otkako je kod Blemije potukao skupinu
pobunjenih plemena i proslavio pobjedu silnim igrama i svečanostima, pa potom iz Germanije krenuo u
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
novi pohod na Aziju, stizale su zloslutne i, gotovo sam siguran, izmišljene glasine da se Marko Aurelije Kar,
koji ga je tamo trebao čekati, proglasio carem. Prob nas je sve pozvao k sebi kako bismo zajedno krenuli na
Istok. 0 mogućoj Karovoj izdaji nitko nije smio progovoriti ni riječi. Ali kad smo se okupili u golemom
Probovu Sirmiju, on je, kako bi si dao oduška, neumoljiv i neumoran kakav je već bio, ionako premorenim
vojnicima, ne štedeći čak ni časnike, zapovjedio da isuše močvare i iskopaju kanale prema Savi kako bi, kao
što je to već jedanput učinio, proširio već nadaleko poznate vinograde i polja oko svog rodnoga grada. I
puklo je.
Njegovi vjerni vojnici, generali koji su ga pratili u svim iscrpljujućim bitkama, nasrnuli su na svog imperatora,
kojeg su oduvijek voljeli i mrzili istovremeno, a on je pobjegao u okovanu utvrdu na brdu nad logorom, koju
je prije nepunih godinu dana podignuo kao promatračnicu. No uspjeli su provaliti vrata i tamo ga doslovce
zatući motikama i mašklinima koje je sam, na silu, uvalio u ruke svojim vojnicima. Uspio sam se izvući iz
sudjelovanja u Probovu ubojstvu, ali je zato umalo stradao Licinije, jedan od dačanskih zapovjednika koji se
protivio pobuni, i bili bi i njega smaknuli u njegovu šatoru da ga nije zaštitio mladi armenski princ Ti ridat,
odrastao i odgojen u rimskoj vojsci, onako snažan i vješt na maču, već jedanput i pobjednik na Olimpijskim
igrama. Licinije mu to nije zaboravio do kraja svog nasilnog života. Ipak, još je prerano za ovu dvojicu, i o
Liciniju i o Tiridatu bit će još dosta prilika da nešto kažem i onim okrvavljenim unutarnjim perom upišem
pokoju riječ, u ovoj isprekidanoj pripovijesti.
Kad je iskrvario i izdahnuo izboden njemu tako bliskim težačkim oruđem, bez pretjerane grižnje savjesti cara
Proba dostojanstveno smo i carski sahranili u velikom mauzoleju na brežuljku nasuprot onoj za njega
sudbonosnoj kuli i na nadvratnik carske grobnice dali uklesati mramorni natpis kakav je zaslužio:
OVDJE LEŽI CAR PROB, ČOVJEK SILNIH DJELA, POKORITELJ SVIH BARBARA, ALI I SVOJIH PROTIVNIKA.
I premda Kar nije bio nazočan, upravo su njega odmah po tom činu prvo optužili za urotu, a onda na poticaj
nas nekoliko zapovjednika, medu kojima je priznajem bio i Aper, isklicali za cara, što su prihvatile sve legije
na Istoku i Zapadu. Novi je car dao kazniti Probove ubojice, a vojnicima, koji su mu ionako bili potrebni,
udijelio oprost i po uvriježenom običaju od Senata zatražio potvrdu svoje titule Augusta. Prečasni su oci,
naravno, prihvatili, te je Kar postao rimski car premda se u Rim više nikada nije vratio. Nije, nažalost, ni
imao kad. A one iste glasine o njegovoj umiješanosti u Probovoj nasilnoj smrti i dalje su kružile Carstvom.
No takve glasine, pogotovo nakon smrti nekog od careva, koje su ponekad bile valjan razlog da se odmah
ustoliči drugi, nisu nikoga previše uznemirivale, pogotovo ne Senat koji je ionako bio sklon Karu, ako ni zbog
čega drugog, onda zbog njegova podrijetla.
Međutim, navodno je odmah drugim dopisom Senatu Kar svoje sinove proglasio Cezarima i ni u tom slučaju
nije se imao tko buniti. Karin je nadgledao Rim, a iz Rima cijelu Italiju, Galiju, Germaniju, Britaniju, His paniju
i Afriku, a mlađi Numerijan ostao je s nama i pratio nas kroz sve već spomenute i uspješne vojne pohode. I
onda je, kažu, Marko Aurelije Kar poginuo od groma. I to kad su Azija i Perzija već bile pod našim nogama,
kad smo osvojili Trakiju, Malu Aziju, kraljevstvo Seleukida i Perzi jance potukli kod Ktesifonta, a da se njihov
kralj Bahram nije ni pokušao ozbiljno suprotstaviti.
Dobro pamtim taj dan. Prebacivali smo snage preko Eufrata, dio mojih domestika bio je uza cara, a meni je
naredio da nadgledam prelazak rijeke sa suprotne obale. Kao da nam je opasnost prijetila s leđa. No nisu to
bili već gotovo potučeni Perzijanci, bila je to oluja koja se, silna i rušilačka, podignula sa sjevera i koja nas je
umalo pomela. Rijeka je podivljala i razdvojila nas. Sijevalo je i grmjelo onako kako zna grmjeti i sijevati
samo u pustinji nakon dugih dana bez kapi kiše. Kad se napokon vrijeme smirilo i mi nekako prešli rijeku, na
drugoj me obali dočekao Aper i rekao da je car poginuo od udarca groma. Nisam ga ni pogledao, samo sam
potjerao konja u galop, sve do podignutog carskog šatora koji se, iako nagoren, kao snježni vrhunac bijelio iz
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
daljine, a u kojemu su Numerijana već proglasili nasljednikom na Istoku, prema navodno osobnoj carevoj
želji i oporuci koju su još za nevremena, nakon onog sudbonosnog udarca groma, odmah poslali po
provjerenom glasniku u Rim.
I toj Karovoj oporuci, za koju ne vjerujem da je ikada bila napisana jer dvojbeni dokument nitko osim Apera
nije vidio, nisam nikada uspio ući u trag ma koliko sam je poslije uporno tražio. Zanimala bi me da je kojim
slučajem postojala zbog toga što sam želio proniknuti zašto se jedan za mene važan, nesumnjivo mudar
čovjek koji je prošao sve stube na stubištu prema carskom prijestolju, tako ishitreno odlučio na diobu vlasti
tek što je uspio primiriti uzavrele prilike koje su ga ipak na koncu stajale života. Takav spis bio bi za me
nesumnjivo vrijedan i zbog moje kasnije odluke da podijelim Carstvo. No nisam ga pronašao, čak ni
godinama poslije prilikom proslave dvadesetogodišnjice vlasti. Za vrijeme mog jedinog boravka u Rimu,
kada sam ga nekoliko puta pokušao iskopati među mnoštvom spisa i uredno popisanih dokumenata u
tajnom senatskom arhivu, a potom s podjednakom upornošću satima pretražujući po odjelima Ta bularija,
službenog državnog arhiva. Ipak, pronašao sam pismo koje je po skoroteči ipak stiglo u Rim poslije Karove
smrti i u kojemu njegov kroničar i sekretar Julije Kalpurnije, koji mi je u carevo ime udijelio senatsku togu,
pretjeran i prijetvoran kao nekoć moj Laktancije, književno opisuje gotovo nemogući događaj i navodne
okolnosti careve pogibije:
Dok je Kar, naš vladar do kojeg nam je stalo i za kojim žalimo, prešao Eufrat i odlučno krenuo u završni boj s
mrskim i oholim Perzijancima i njihovim opet uzoholjenim kraljem Bahramom, već je istog dana ležao
mrtav. Dignula se, naime, takva oluja da se sve zacrnjelo i nitko nikoga nije mogao prepoznati. Neprestani
gromovi i munje, odjeci nebeske tutnjave kao strijele sa zastrašujućeg neba, oduzeli su nam moć
rasuđivanja. Kad odjedanput, nakon još jednog silovitog udarca groma, javiše DAJE naš car pogođen
munjom i da leži mrtav.
Nije to bila baš takva oluja, i ja sam kroz nju projahao, istini za volju kad se sve malo primirilo, nije se nebo
toliko zacrnjelo, osim što je bilo tamno Karovo lice. Kad sam ga vidio položenog na odar, nagnuo sam se nad
njegovo tijelo i držeći desnu šaku na srcu, lijevu sam položio na njegovo čelo, kao posljednji pozdrav svom
dragom caru i zapovjedniku. Lice mu je izgledalo osmuđeno, no bio je više plav nego nagoren i crn, i
djelovao je kao čovjek otrovan brzim i razornim otrovom. A za me su postojala samo dva sumnjivca: ili Aper,
koji nije više ni skrivao da namjerava u svoju korist uzvisiti Numerijana, ili Karin, premda i dalje samo Cezar,
ipak stariji sin mrtvog cara, i koji je u to vrijeme bio u najvećem usponu. I on je imao valjanog razloga da
umori vlastita oca pa onda Numerijanu formalno prepusti Istok, kako bi pod njegovom i Aperovom budnom
paskom mogao preko moćnog posrednika vladati i tim, već presudnim dijelom Carstva.
Nakon vojnih pobjeda u Germaniji i Galiji, konačno i nad onim slabašnim uzurpatorom Julijanom, orgijao je i
bančio po Gradu, organizirao velike gladijatorske igre i svakodnevne utrke dvokolica, kao u najslavnija
rimska vremena. Ali bile su te igre samo zrcalo Karinove ambicije. Stoga, ma koliko me pogodila careva
smrt, prvo što mi se nametnulo kao opasni nedostatak u cijeloj toj brzopletoj priči bila je pogubna
jednostavnost navodno prije same smrti napisane Karove oporuke. Naime, s obzirom na to da sam ga
poznavao kao mudrog čovjeka obdarenog mnogim sposobnostima i znanjima, koji je dobro poznavao
ustrojstvo i sve nužne institucije koje su bile osnova tadašnje rimske države, ali i oprečno duhovno i tjelesno
ustrojstvo vlastitih sinova, bio sam iznenađen njegovom ishitrenom odlukom koja očito nije bila posljedica
dugotrajnije i u svim sastavnicama razrađene namjere koja bi možda pomogla da se prilike u Rimu konačno
srede. Sve je već na prvi pogled upućivalo na nečiju osobnu želju, tajno dogovorenu, pa poduprtu u Senatu,
koja je na svojoj površini svima nama, generalima i zapovjednicima razmjerno niska roda, trebala očitati
lekciju o rimskoj tradiciji, o nekim naslijeđenim vrlinama koje su već odavno okopnjele. Jer iza svega krile su
se Karinove i Aperove ambicije.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Koliko god bila neprimjerena prilikama u Carstvu, još uzdrmanom stalnim pobunama i samozvanim
provincijalnim imperatorima, brzopleta i vjerojatno potvorena primjena dvojbene oporuke paradoksalno je
pomogla meni i mojoj zamisli da nakon dolaska na prijestolje nakon nekoliko godina postupim slično. Ne
trebam ni ponavljati iako su mnoge stvari upućivale na krivotvorinu i iako mi je postajalo sve jasnije da ta
oporuka nije bila nikada napisana, ipak, i ja sam poslije, nakon što sam se zaca rio, postupao kao da je bila
stvarna, tvrdeći čak da samo izvršavam volju pokojnog cara Kara, dok sam dijeleći Carstvo, svoje zamisli već
postavljao na druge osnove.
Prema svom bitnom sadržaju moja je reforma, koju sam već tada domišljao jer je bilo izvjesno da ću postati
car, i koju sam poslije pomno raspravio i razvio sa svojim činovnicima, posebno mudrim zakonodavcem, ali i
podjednako hrabrim vojnikom Hermagolijanom i osobnim savjetnikom Aristobulom, počivala na
jednostavnoj formuli da ćemo kao dva Augusta, jedan na Zapadu, a drugi na Istoku, pripremiti Carstvo za
daljnje podjele, pa onda kada dođe vrijeme imenovati dva osobna zamjenika i suvladara na razini Cezara, i
tako kad tetrarhija, vladavina četvorice, bude konačno u naravi i pravno uspostavljena, svi zajedno učvrstiti
poljuljane temelje Rima. Na taj način lakše uvesti red i konačno, nasljeđujući jedni druge i potom,
postavljajući za nasljednike naše najbliže zamjenike, u dužem nizu, osigurati takvom poretku trajanje. Cijelo
bi se Carstvo unutar takvih podjela onda po istom načelu dijelilo u sitnije dijelove s određenom
samoupravom, ali dijelove zakonima i fiskalnim odredbama čvrsto vezane uza središnju vlast, kao korijenje i
krošnja velikog hrasta koji se oslanjaju na čvrsto deblo.
Ipak, opet hitam naprijed kao da se u ovoj mojoj pripovijesti stvari odigravaju same po sebi, a ne prema
utvrđenom redoslijedu koji su složila obistinjena krvava proročanstva i životna sudbina. Jer toj zamisli i
njezinu ostvarenju, a posebno mom izravnom usponu do prijestolja, kao što sam već rekao, stajale su na
putu velike prepreke i vrlo opipljivi neprijatelji, živi i moćni ljudi.
Kada su me, dakle, na onom brdu, prije nego što će me proglasiti carem pitali koga smatram odgovornim
dok sam vikao:
ovaj je čovjek odgovoran za ubojstvo cara i konzula Numerijana!
Moja je oštrica, naoštrena u galskoj krčmi, već klizila preko njegova grkljana i žila i krv je prštala kao mali
vodoskok. Kroničari će poslije dodati da sam toj jasnoj rečenici ubilačkih namjera dodao i pjesničku elipsu u
smislu da ja to činim u ime Eneje, rimskog praoca, no ta je zabilješka glupa koliko je i neistinita, potpuno
besmislena i nevažna u usporedbi sa strašnim činom i onim brzim potezom mačem. Poznati dramatični
događaj i poznata naknadna pripovijest. Ona koja nije zapisana na kamenu kriptoportika, koji u svojim
porama i utorima krije samo moje pročišćene i istinite slutnje, a ne opsjene službenih biografa.
Manje je, međutim, poznato da su mnogi poslije tvrdili da je Karin zapravo mene pobijedio u bitki na rijeci
Margo, ali da ga je, prije nego što me uspio zarobiti, ubio neki njegov tribun čiju su ženu Karinu na silu
odveli za jedne od njegovih orgija u Rimu jer je prema njoj gajio silnu strast, pa da ga je tada taj tribun, u
trenutku njegova trijumfa, taj poniženi i ljubomorni muž za osvetu usmrtio. Još jedna od legendi iz stoljeća
tridesetorice careva, iz iščezlog svijeta koji sam prigrabio. Osim pojedinosti o nasilnom obljubljivanju
tribunove žene koju je Karin onda navodno natjerao da se poda nekolicini njegovih protuha koji su se
potom na njoj jadnoj izredali dok je ona jaukala sasvim neistinita legenda. Jer ja sam ga pogubio, svojom
vlastitom rukom.
No istinitost ili neistinitost tvrdnji i potvora u pogledu tog mog još jednog živog i krvavog zlodjela, koje u
obrani samoga sebe također nazivam ispunjenim proročanstvom, a koje je uslijedilo samo nekoliko mjeseci
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
nakon Aperova smaknuća, nije bila važna. Štoviše, bila je potpuno nevažna u tom hitrom, ubilački
učinkovitom trenu, posljednjem koraku koji se kretao po vršku koplja, prema svom cilju, konačnom
preuzimanju vlasti. Pa ipak, sasvim u duhu našeg vremena, bilo u slučaju poraza, bilo u slučaju pobjede, bila
je važna priča, neki znamen ili nepoznati, po mogućnosti što tajnovitiji događaj, koji će svemu dati drugo
značenje. Ili učvrstiti položaj trenutačnog pobjednika ili odmah na početku poljuljati u tom vremenu ionako
klimave temelje njegove buduće, uglavnom vrlo kratke vlasti. I uz velike careve s početka Carstva bila su
vezana naklapanja, ali, kako su pomno i bez strasti zabilježili veliki povjesničari, uglavnom istinita
naklapanja. A ne kao moja, danas već namjerno izgubljena biografija koju još uništavaju kopiju po kopiju, a
koju je pisao moj nekadašnji tajnik Laktancije i koji mi je njezina kratka poglavlja svakodnevno potajice
gurao pod nos uz mnoštvo važnih dokumenata koje sam morao opečatiti, a pod njima i črčkarije o mom
životu i djelima, misleći da ću ih ljubopitljiv i častohlepan, kakvim me smatrao, doista i pročitati.
Ponekad bih, istini za volju, iz znatiželje svrnuo pogled na pokoji odlomak ili zanimljiv redak, ali uglavnom
bih odustao jer je Laktancije oduvijek pretjerivao u hvalama. Poslije, još za mog života, odmah nakon mojeg
povlačenja s vlasti, a to čini još i danas kako sam jutros pokušao uvjeriti mog tvrdoglavog Kalimaha, stao je
pretjerivati u huljenju i blaćenju mog imena i odrekao se već sastavljene biografije svog gospodara i spalio
izvornik svih tih životopisnih besmislica koje je prethodno zapisao o meni. Sada, navodno kao gorljivi
kršćanin, počeo ih je iznova prepričavati kao sasvim novu pripovijest i po preuveličanim činjenicama i
samovoljnom opisu sastavljati sasvim suprotnu biografsku priču. Ipak, bio je tek jedan od mnogih koji nisu
bili svjesni da meni ne trebaju biografije, veličanstveni kipovi i uklesi, a još manje legende. Meni je trebala
istinska vlast, neograničena vlast, pretočena u gotovo božansku moć, ako sam želio jednu čvrstu i za Carstvo
spasonosnu vladavinu pretvoriti u oživotvorenu legendu.
Onu koja je počela u mračnoj tungrijskoj krčmi, a koja je kao ispunjeno krvavo i živo proročanstvo završila
na nikomedijskom brdu i potom na obalama Marga. No Kalimah je ipak u nečemu imao pravo.
Proročanstva, u filozofskom, a u mom slučaju podjednako u životnom smislu, ne navode izravno ljude na
djela i nedjela, bez obzira na to iz kojih su iznutrica ili razbacanih kostiju očitana. Proročanstvo samo
osnažuje odluku proizaš lu iz mnoštva ukroćenih okolnosti, kao posljedica vlastitog proturječnog životnog
puta i vlastitih djela. No ono što Kalimah nikako nije mogao razumjeti, on posvećen spašavanju tuđih života,
a ne oduzimanju, ma koliko i on smrtonosno griješio i kao takav također bio jedan od gospodara života i
smrti, to je bio pravi smisao odgonetanja pa onda i ostvarenja takvog proročanstva. A za nj je valjalo proliti
tuđu krv. Kako me naučio moj veliki stariji suvremenik Plotin, kojeg nažalost nikada nisam imao prilike
upoznati, ali sam već dugo učio iz njegovih filozofskih spisa, dobro djelo, a posebno ono koje je učinjeno za
opću korist, uvijek u sebi ima prizvuk zla, kao moj mač koji je posjekao i rasporio Apera ili koplje koje je
probolo Karina.
Ali Plotin me naučio i nečem drugom. Postoje zla djela koja su zla samo na površini jer krv koja klizi niz taj
zločinački epitel ipak izlazi i izvire iz dubine, a u njoj se kriju prave namjere i pravi razlozi, ponekad mnogo
bolji i dobrohotnji od mnogih također samovoljno poduzetih dobrih dijela koja imaju zle i promašene
posljedice. A takvih je u životu mnogo, kao i onih zlih iza kojih se krije dobro. Samo je pravo zlo potpuno
pomanjkanje dobra, koje se tješi da s dobrom ipak čini cjelinu. Imao sam se prilike u svom dugom životu u
to uvjeriti. Jer bit će trenutaka i odluka u mom despotskom vladanju kada ću se i ja tješiti da učinjeno zlo
mogu popraviti, samome sebi ponuditi obmanu da od nemilosrdnog vladara i u pojedinim trenutcima
možda i zlog čovjeka mogu u jednom času opet postati dobar.
I koliko god držim da sam bio valjan i pravedan car, zla djela koja sam počinio u interesu Rima i Carstva
ostala su usađena kao mora, dovijeka u mojoj duši. Pa ipak, u svim tim nužnim, ali zlim djelima opet se krilo
dobro. Ono se naziva kajanje.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
II. POGLAVLJE
CAR I POKLOPAC SARKOGAFA
KAD SAM JUČER, gotovo do prije užine, jer sjedio sam na kriptoporti ku od jutra i onog prijavka i naknadnog
razgovora s Kalimahom sve do podneva, sišao opet u triklinij, poslije omiljenog obroka od podgrijane
kuhane bravetine i raštike, po rimskom vojničkom običaju preostale od sinoćnje večere i koje je jelo opet
morao probati moj rob kušač jer svi moji podložnici, a ponekad i ja sam, stalno strahuju da bih mogao biti
otrovan, zaigrali smo latronkule. Začudo dobio sam Kalimaha, a njega je pobijedio Klaudije Eustenije. Pa kad
smo trebali zaigrati jedan protiv drugoga i odlučiti konačnog pobjednika, meni se zamaglilo, ali ne od muke
ili praska u glavi, nego od trokutastih ukrižanih polja od ebanovine i slonovače koja su se zabadala jedna u
druge poput mačeva i bodeža. Netko bi rekao, kao priviđenje svih proteklih bitaka. Ipak, šutio sam, ali
liječnik nije izdržao.
- Upozorio sam te Gospodaru, ti više ne smiješ na sunce, najbolje bi bilo nijednog trena. Vrti ti se u
glavi, tlak ti je visok, srce ti podrhtava, a već si pretrpio dva udara. Čuvaj se, preklinjemo te, ako želiš još
poživjeti u ovom svom ljudskom obliku, na blagodat svih nas.
Na njegovu nesreću već sam se bio pribrao od priviđenja i kao što samo ja znam, odmah planuo.
- Slušaj Kalimaše, a i ti Kalpurnije, slušajte me dobro. Još jutros ste mi propovijedali i gnjavili me
tvrdnjama kako se moram veseliti svakom danu, svakom izlasku sunca, hrabrili me kako sam besmrtan,
kako mene smrt ne može dostići. A sada, sada mi zabranjujete da uživam u svom sunčanom ocu, tovite
moje kušače koji će se prije ugušiti od pretilosti nego od otrova, pratite svaki pokret mojih prstiju dok se
zanosim ovom bezazlenom igrom. Dokučite to već jedanput, shvatite to jednom i zauvijek. Nitko ovdje više
na nas ne vreba, nikome više nismo važni. Mi smo izopćeni, pa makar i svojom voljom.
Prestrašili su se, oprezni da me ne uhvati još gori napad bijesa.
- Samo smo htjeli upozoriti našeg Augusta.
Odgovori ovaj put Klaudije Eustenije i odmah još opreznije nastavi...
- Pa ni nama nije pametno u ovim se godinama previše izlagati suncu. Ono u mladosti rađa i njeguje,
ali u starosti ubija.
- Da Gospodaru, i mi izbjegavamo ljetno sunce.
Na njega se tako opet nespretno nadovezao Kalimah u dobroj namjeri, ali upotrijebivši krivi primjer i
neumjesnu usporedbu, nesvjestan da me još više razljutio.
- Kao prvo, ja više nisam ničji August. Odrekao sam se tog naslova, znam da mi se, kao uostalom i
vama, približava kraj i s time ipak nekako izlazim na kraj. Ali vi ste ti koji stalno pričaju o smrti, a tvrdite da
misli o njoj zaokupljaju mene i da se samo ja od njih ne mogu otrgnuti.
Tada se opet odvažio Klaudije. Ali nažalost opet nespretno i u krivi čas.
- Ne pričamo o toj smrti Gospodaru. Ona tebe ne može dohvatiti na isti način kao nas. Pričamo o
prijetnjama koje su stvarne. 0 progonima kojima stežu tvoje najmilije i zbog kojih ti moraš još poživjeti u
ovom zemaljskom životu ako sve njih i sve nas želiš sačuvati od propasti.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Vidio je kako mi se lice skamenilo. Ako sam se isprva ljutio što moram voditi tako uznemirujuće razgovore
koji su bili čak banalni i ponižavajući u usporedbi s onima koje sam s njima u predasima važnijih obveza
vodio dok sam još bio car, na spomen prijetnji, a koje me muče i razdiru i o kojima i tako svakodnevno
razmišljam i nastojim ih odagnati što više mogu, počeo sam vikati i prijetiti.
- Lezi preda me, lezi pred svojim Gospodarom i reci mu Latinčiću koji sebe nazivaš njegovim tajnikom,
usudi se kazati što ti to znaš, a on ne zna. Imaš li možda novu uznemirujuću vijest koju kriješ od mene. Reci,
imaj toliko hrabrosti u svom jadnom oslobođeničkom srcu.
Klaudije je već padao ničice i istovremeno ubrzano govorio.
- Nemam, nemam, vjeruj mi Gospodaru i Bože, a usto nemam ni hrabrosti, ni srca ni pameti. Oprosti
mi moj Jovije, Jupitrov sine, krivo sam se izrazio. Osim toga o nekim stvarima doista ne treba glasno
govoriti, a još manje krivo predviđati. Oprosti mi ako možeš, moj Gospodaru i Bože.
Prosiktao sam tako da se počeo tresti.
- Kad se riječi ne izgovore, postaju duhovi, a previše je već duhova u ovoj palači. Previše uopćenih
proročanstava i duhova. Hoću znati što to krijete od mene, obadvojica. I jedan i drugi govorite ako nešto
znate.
- Pa tko bi se od nas Gospodaru usudio nešto od tebe skriti!?
Pokušao je Kalimah želeći me valjda primiriti.
- Lezi i ti Grčiću, i to odmah...
Uto se i moj liječnik bacio na kamene ploče u trikliniju i prije nego što sam do kraja izgovorio prijeteću
zapovijed, pa su sada dašćući pokušavali odagnati moru i strah od mog jara koji ih je pritiskao.
Pa ipak, znao sam da su mi vjerni, u tom trenutku nisam imao vjernijih podložnika od njih u čitavom svom
nekadašnjem carstvu, pa ni ovdje u palači grobnici, kako sam je već nazivao zbog zadaha smrti. A oni su
svejednako uglas govorili i oprezno birali sasvim pogrješne riječi ili barem one koje tog trenutka nisam želio
čuti, i to nerazgovjetno, kao da mrmljaju barbarsku molitvu.
- Ništa mi ne znamo što ti ne znaš sine božanski. Pa ti barem najbolje znaš kroz kakve si opasnosti
prošao i kakve opasnosti još vrebaju, ali ne tvom besmrtnom biću Gospodaru, nego tvom smrtnom. Vrebaju
potom tvom djelu i tvojim najmilijima. Ti si u to od početka bolje upućen od nas. Tko smo mi da o tome
sudimo? Samo strahujemo da ti nešto ne naudi, pa bila to i najobičnija svakodnevna pojava, sunčanica, ili
neka druga slučajna posljedica nehajnog i neopreznog poteza kojemu ne mogu uteći ni božji sinovi.
Šuteći, još razjareniji, ljutito sam se povukao u svoje odaje, a da im nisam dopustio da se usprave. Tek
poslije, dok sam već ležao u postelji pod zaobljenim kasetiranim svodom spavaonice, sjetio sam se da su još
na podu triklinija i poslao roba da prenese moje dopuštenje da se dignu. Poslije mi je bilo žao jer, kako mi je
ispričao rob, na hladnom kamenu, onako polegnutima ničice, glavom i prsima prema tlu, još k tome onako
vremešnima, bili su im se već ukočili udovi od nepomičnosti i zime. Bez obzira na sažaljenje prema mojim
bliskim dugogodišnjim podložnicima i rijetkim preostalim prijateljima, tako im je i trebalo kad su opet u zao
čas počeli govoriti o smrti.
Doista u zao čas. Jer kad sam, naime, jutros opet izašao na kriptoportik, na istome mjestu zatekao sam novu
crknutu voluharicu. Da sam toj slučajnosti ili okolnosti htio dati značenje, ili je želio protumačiti ili pak pitati
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
za savjet nekog od mojih augura ili haruspika, bilo bi to zasigurno strašno loše znamenje. Voluharice
napuštaju sigurnost podzemlja koje hrani zemlju i naš svijet i izlaze na ubilačko svjetio od čijeg strašnog
sjaja odmah pogibaju. I to baš na klesanom kamenu mog kriptoportika. Na ubruše nom kamenu palače
jednog posrnulog cara. Da sam ih zatražio za savjet, bi li bilo izravnijeg smrtonosnog znamenja za
tumačenje?
Svijet mi se opet učinio zamršenim i opasnim, baš kao i godine koje sam proveo na vlasti, pa su se crna
sjećanja poput one sjene pod volta ma u natkrivenom dijelu terase opet stala miješati sa svjetlom na
kamenu na kojem je jutros skončala još jedna voluharica. Kao da je to malo crknuto biće zloguki prorok,
uskrsnuo iz mog prošlog života, vrač koji se ponovno umiješao i upleo u moj spokoj i sadašnjost, prijeteći
otuda čak i mojoj budućnosti. Opet sam se prepustio uspomenama i onom okrvavljen tragu za pisaćim
perom pod grudima. A već prve, unutar mene zapisane rečenice koje su šiknule crvenim mlazom iz žila
prošlosti, govorile su da se ništa nije promijenilo.
Već od početka mog carevanja, prilike i događaji koji su im prethodili, a onda i uslijedili, baš kako se odvijaju
u mom životu još i danas, samo su na prvi pogled bili jasni i jednostavni, a uistinu zapetljani poput
gordijskog čvora koji se mogao razmrsiti jedino mačem. Nije bilo važno pod kojim sam okolnostima postao
car, važno je bilo da sam prigrabio vlast, a Senat je mogao pričati što je želio. Do vlasti nisam došao lako, čak
ni kad sam se uspinjao na posljednju stubu. A ona se zvala Karin.
U zbilji, unatoč silnoj tjelesnoj žudnji i sklonosti razvratu i piću, koja je, nažalost, jednom razdirala i mog
nekadašnjeg suvladara i zeta Galerija, moj posljednji suparnik, naprašiti sin cara Kara, kao što sam već
rekao, bio je lukav i opasan čovjek, koji je podjednako orgijama i igrama pridobivao naklonost uvijek važnog
rimskog puka i podršku dijela Senata koju je ionako već na silu iskamčio kao samozvani doživotni konzul, ali
i kao pravi izravni potomak i nasljednik svog oca.
Međutim, u cijeloj toj priči o Karinu, zbog čega mi je sumnjiva Karova nikad pronađena oporuka bila od
početka još sumnjivija, bile su i vijesti o njegovu čak i prema rimskim mjerilima više nego razvratnom načinu
života u Rimu koje su stizale do nas još za careva života. Imao je devet žena i ni sam nije znao koliko male
djece, od koje je ipak priznao jednog mališana, a sve druge otjerao zajedno s njihovim majkama, neke čak,
kažu, pogubio, a one koje su imale više sreće, prodao u roblje. Taj je dječarac bio sin njegove hispanske
ljubavnice, s kojom se poslije oženio premda je već potpuno protuzakonito imao nekoliko službenih žena,
ali, kažu, volio ju je, i kad je ona umrla od teške i nepoznate bolesti, taj mu je njegov mali sin još više
prirastao srcu. Posvuda ga je vodio sa sobom, na duga putovanja, čak i na opasne vojne pohode, i tražio da
mu se odaju prinčevske počasti.
Sve je ostale zanemarivao i ponižavao, posebno senatore koji su bili na njegovim orgijama. Njih je držao u
stalnom strahu, pisao im prijeteća i uvredljiva pisma, bludničio s njihovim ženama, dječacima i
ljubavnicama, čak je navodno jednom i gradskog prefekta natjerao da bude vratar pred carskom palačom
na Palatinu, u kojoj su se svakodnevno okupljali svirači, plesači, bludnici i bludnice, glumci i svodnici, a kad
su mu dolazili u posjet, nije odavao nikakvu, čak ni dužnu počast ni najvišim gradskim magistratima,
prefektima i konzulima zato što je tvrdio da je on vječni konzul i jedini Cezar. Međutim, kako bi ih ponizio,
iskazivao je znakove vidljive i usiljene naklonosti prema svom tom ološu koji se kretao zajedno s njim, ali
istovremeno i samo onim senatorima i vitezovima koji su tu čast stekli zahvaljujući golemom imetku.
Kružile su priče da je na jednom banketu naredio da se posluži mnoštvo prženih ptica pjevica, poslaganih
tako da izgledaju kao Vezuv u čijem se grotlu zrcalio žarkocrveni slatki umak od malina i divljeg planinskog
šipka, nalik lavi. Osim tog brda na stolove su iznijeli svu silu jela od najbolje ribe i raznih kobasica koje su po
njegovoj zapovijedi kuhari morali oblikovati tako da nalikuju na muška uda, pa ih je dijelio probranim
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
damama kao izraz svoje naklonosti, ali i pouzdan znak da bi mogle još te večeri završiti kao žrtve na
njegovoj privatnoj orgiji. Dok je goste, njihove muževe doslovce, pa i na silu pojio vinom, on se kupao u
bazenu okružen jabukama i dinjama koje su plutale na površini, a podove triklinija i soba gdje su bludničili
gosti prekrio je za tu priliku laticama skupih ruža iz Mediolana.
Unatoč takvim pričama i uza sav Karinov razvrat koji nije bio izuzetak u povijesti carskog Rima, najviše sam u
sumnjive priče o oporuci i nasljeđivanju posumnjao, a uz njih i u obrazloženje tragičnih okolnosti Karove i
poslije Numerijanove smrti, kad sam jednom čuo njihova oca cara kako urla i viče u svom velikom šatoru
nakon što je dobio pismo iz Rima o sramotnom ponašanju svoga sina, upravo za vrijeme početka pohoda na
Perzijance:
on nije moj sin! On nije dostojan časti Cezara! On sramoti naše ime. Dok pravi Rimljani ginu u perzijskim
pustinjama, on banči i orgija. Ubit ću ga, neka ga odmah uhite i zatvore, a na njegovo mjesto hitno postave
Konstancija. Neka se istog trena pokrene iz Dalmacije, od danas više nije namjesnik pokrajine, od danas je
on Cezar Zapada. Neka krene odmah prema Rimu, povede vojsku, potuče ga, i smakne tog gada kojeg sam
nazivao sinom.
Naravno, sve da se i Konstancije Klor, tada namjesnik Dalmacije, odvažio na takav pothvat po carevoj u
silnom bijesu izrečenoj zapovijedi, imao bi male izglede. U toj mojoj zavičajnoj Dalmaciji, već odavno jednoj
od najmirnijih provincija, nisu više boravile slavne legije kao u vrijeme prvih careva i doba osvajanja Ilirika.
No Karin je nekako doznao za tu opasnu prijetnju, izrečenu u bijesu, pa nisu prošla ni dva tjedna, a njegov je
otac poginuo pod također sumnjivim okolnostima. Potom je jadni Numeri jan ubijen, a ja sam smaknuo
krivca. Sada je on doista bio vladar Rima i Zapada, a ja, već proglašen carem, postao sam jedina prepreka da
zavlada Istokom i prigrabi cijelo Carstvo.
Međutim, bila mu je za taj konačni obračun sa mnom potrebna čvršća i opipljivija podrška od potpore
gomile i onog silno obogaćenog i iskvarenog dijela jednom najvažnije rimske institucije. Trebao mu je, baš
kao i meni, živi novac! Pa kako je unatoč svojoj razvratnoj naravi ipak bio pronicav i lukav političar i vojnik,
njegove rimske svečanosti i orgije poslužile su mu da iskamči pomoć, prisilnu pomoć prebogatih senatora i
dostojanstvenika, ali i onih korumpiranih nitkova iz viteškog staleža koje je svako malo svjesno sumnjičio,
ponekad i izravno optuživao zbog Julijanova uzdignuća i mogućeg sudjelovanja u uroti koju je tako lako
suzbio. Skupio je, bolje reći iskamčio novac, i uspio unovačiti moćnu vojsku unatoč mom budućem bratu u
vlasti, Maksimijanu, koji je tada bio pod njegovim zapovjedništvom, ali koji se unatoč svemu oglušio na
njegovu zapovijed da mu se pridruži sa svojim legijama i koji mu je, štoviše, želeći mi pomoći, nastojao
zagorčati namjere sa sjeverozapada. Bio je predobar vojnik, a da ne bi mogao prosuditi da sada Karin, ako je
želio biti siguran da će poraziti već ustoličenog cara Istoka i tako zavladati cijelim Carstvom, nije bio u prilici
krenuti istovremeno na nas obojicu. U slučaju moga poraza mogao bi me osvetiti, a kako je bio nadmoćan
Karinu u vojničkoj vještini, tako možda iskoristiti i svoju priliku.
Čekala nas je doista još samo jedna bitka neizvjesna ishoda, ali sasvim izvjesnih posljedica. I nikakve legende
tu nisu mogle ništa promijeniti. Promijeniti redoslijed događaja i stvari mogao je samo naš izravni sraz koji
je trebao konačno odlučiti o carskoj sudbini, a tim završnim činom i o konačnoj sudbini Carstva. I to na
vječnom raskrižju Ilirije i Panonije, Dacije i Mezije, Istoka i Zapada, nešto sjevernije od Makedonije, Grčke i
Azije, odakle su jednom krenuli i Filip i Aleksandar u svoje goleme pothvate. Prvi u osvajanje Grčke, drugi u
osvajanje svijeta. Budući da je naše zajedničko carstvo tada već vladalo cijelim svijetom, i Karin i ja smo
stoga, ako smo željeli ostvariti svoje zamisli i neskrivene vladarske ambicije, morali krenuti u njegovo
završno osvajanje.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Na njegovoj je strani bila legenda, na mojoj već ispunjeno krvavo proročanstvo, a u obojici, pritajeno i
opasno probuđeno, pomiješano zlo i dobro. Približavali smo se jedan drugome mjesecima, razmjenjivali
čarke, pisma i prijetnje, slali prethodnice koje bi se znale sukobiti, ujedno odlučni i oprezni. Ja kroz ušće
Marga, a on niz Savu, do njezina ušća u Da nubij, pa nešto malo na jug, do odlučnog bojnog polja na
raskrižju našeg zajedničkog svijeta. I tu, stotinjak tisuća koraka ispod Singiduna, dobro utvrđenog grada,
sukobili smo se, svim silama.
Bitka, koja je počela sredinom jutra, bila je prevrtljiva jer je u početku Karin doista ostvario znatnu
prednost, ali razmjerno kratka, a pobjeda je, zahvaljujući njegovoj neopreznosti, došla u rano poslijepodne.
Već su udarne centurije njegove elitne legije probile našu obranu, a konjaništvo na krilima gotovo zatvorilo
obruč oko nas, i ja sam se s pratnjom stao povlačiti. Jahali smo do uskoga klanca, tik uz rijeku Margo, kad
nas odjednom sa strane zaskoče Karinovi Goti i Germani. Srećom, bio sam prethodno zapovjedio Galeriju da
se pritaji sa svojima na izlasku iz pogibeljnog usjeka, te kad smo u brzini izjahali pred njegove raspoređene
snage, kiša strijela zasula je podjednako nas kao i Germane i Karinovu panonsku konjicu koju je unovačio
putem i koja nas je slijedila u povlačenju, nadirući bez reda, potpuno nesvjesna opasnosti. Tada se gotovo
neočekivano preokrenuo ishod bitke i nije im više bilo spasa.
Budući da je mogao čuti da se na izlasku iz klanca zametnuo odlučan boj, Karin je napravio pogrešku.
Misleći da su nas to njegovi barbari sustigli, pohitao je u klanac potpuno neoprezno. No na strmim
obroncima, skriveni onako kako se skriva smrt u dobrom zaklonu, osvojivši položaje koje su do tada držali
njegovi barbari, već su čekali moji i Galerijevi strijelci i onaj ubojiti oblak koji je maločas na izlasku iz
smrtonosnog usjeka posijao paniku među Gotima, Germanima i Karinovom lakom konjicom, sada se spustio
na njega i njegove legije. Istovremeno je Galerije krenuo u napad s oba krila, a ja sam se po razrađenoj
strateškoj zamisli i zapovijedima koje sam prenio i Galeriju i svim vjernim zapovjednicima iznenada okrenuo
i pregrupirao svoje snage te smo mu krenuli ususret. Kad je napokon sa svojim desetkovanim udarnim
valom izjahao preda me, njegova pozadina i njegove dvije legije u navalnom redu i središnjici bojnog
poretka bile su opkoljene i gotovo uništene. Ranjenike su već polako, ali vrlo pomno klali, pljačkajući pri
tome njihova već beživotna trupla Galerijevi dačanski veterani, grčki i azijski plaćenici.
Još i danas pamtim Karinov iznenađeni pogled, bijelog konja pokrivenog pozlaćenom carskom ormom koji je
toptao kopitima na mjestu, zamišljajući da još galopira kroz bitku. Nije ga nitko smaknuo iz ljubomore ili iz
osvete, zbog grijeha počinjenog na nekoj razvratnoj orgiji, ili u dosluhu s mojim uhodama ili plaćenim
ubojicama. Ja, već svjestan da ću se od tada pouzdano nazivati Imperator, August, Gaj, Aurelije, Valerije,
Dioklecijan, jedini vladar Rima i njegova carstva na Istoku i Zapadu, prišao sam mu uzdignuta koplja, dok su
iza Karina, koji više nije vidio ništa osim ubojitog vrška, svi njegovi spuštali oružje i polako se prepuštali
sudbini. Sve sam ih poslije poštedio i ostavio na životu, na posebno dostojanstven način njegova osobnog
savjetnika Aristobula, koji će uskoro postati osoba od mog najvećeg povjerenja. No teško koplje koje se
zabilo u Karinova prsa i probilo oklop s glavom Meduze u samom središtu, nalik na strašnu metu iza koje se
krije srce čudovišta, prošlo je kroz njegovo tijelo i samo se srušio s konja i ostao onako zgrčen uz preplašena
i zaigrana kopita, kao pogođeni jelen.
Bio sam milostiv prema njegovoj najbližoj pratnji. Vojsku ne trebam ni spominjati jer mi je ionako
nedostajalo vojnika, a posebno sam neko vrijeme bio brižan prema njegovu maloljetnom sinu, onom
dječačiću, sinu Karinove Hispanke, od svoje četiri gddine, kojeg je nesmotreno poveo sa sobom, uvjeren u
pobjedu. Živio je gotovo godinu dana sa mnom, u mojoj novoj nikomedijskoj palači koja se ubrzano gradila,
taj plahi i preplašeni rimski dječak likom i duhom sasvim nalik svom nesretnom stricu Numerijanu. Svake
večeri dovodili su ga za moj stol, a on je, dok smo mi polegnuti na ležaljkama jeli, samo šutke sjedio i nije od
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
dana očeve smrti progovorio ni riječi. Samo je zurio u neku točku, kao mladunac zvijeri koji očekuje smrt,
nesvjestan da ona dolazi, ali pritom osjeća strašnu bol.
Znakove otvorene naklonosti, rekao bih prave ljubavi i iskrena veselja, pokazivao je jedino prema svojim
psima, koje sam zajedno s dječarcem doveo u palaču, i svakog jutra i u povečerje igrali bi se dugo u velikom
vrtu u koji je vjetar, ovisno od smjera iz kojeg je puhao, nanosio u valovima miris Egeja i Crnog mora. No i
njemu je njegovo proročanstvo odredilo sudbinu.
Bilo je vrijeme večere kad su stigle vijesti o pobuni u Panoniji i dijelu Zapada. Poslije sam saznao, potpuno
lažne vijesti. Galerije me pogledao, a potom svrnuo pogled na dijete. A on je opet sjedio na svome mjestu,
onako potišten i ozbiljan, lica blijeda, gotovo nepomična. Dogodi se tada da je samo sklopio oči, kao u
vrućici, i klonuo na za nj prevelikoj stolici. Rob ga je uzeo u naručje i odnio u sobu, a drugoga je dana
nestao. Nitko nije ništa pitao. Svi su mislili da sam ga zatukao. A Galerija nitko, pa ni ja, nije ni spomenuo, a
kamoli nagovijestio da bi on mogao biti taj koji je zapovjedio to strašno djelo.
Ja sam u sebi osjećao teret neizrecive krivnje, nešto se strašno odigralo, počeo sam bjesnjeti i prijetiti, pa
kad su robovi konačno gotovo slučajno pronašli Karova unuka i Karinova sina, zadavljenog na hrpi, u
golemom kuhinjskom smetlištu koje su upravo čistili, gurajući prožvakane otpatke u veliku jamu koju su već
polili uljem i zapalili njezin sadržaj, izvirila je odnekud iz crnog dima i jezičaca vatre njegova krhka ruka.
Znajući kakve su posljedice moga bijesa, jedan je skočio u plamen i, zadobivši nekoliko sitnih opekotina i
malo osmuđene kože, uspio spasiti mali leš. Rob je zaradio srebrnjak, a ja sam dao da operu Karinova sina
koji mi je, ni sam ne znam zašto, možda zbog toga što je bio Numerijanov sinovac i unuk meni dragog cara
Kara, možda zbog toga što nisam imao muškog nasljednika ili zbog nekog mnogo dubljeg, skrivenog razloga,
bio na neki neobjašnjiv način prirastao srcu. Jedino neokaljano, čisto, premda potpuno oduzeto i nemoćno
biće, u cijeloj palači i gradu Nikomediji. Proveo sam istragu, ali ona osim neodređenih priznanja mučenih
robova, pretežito Galerijevih, nije dala gotovo nikakvog ishoda. Ostala je samo sjena onog plahog dječaka
koji klone na stolici, naslućujući da ga sutra više ne će biti.
Volio bih da ga danas mogu promatrati onako nijema i blijeda kako se igra sa svojim psima na sjajnom i
dalmatinskim suncem zapaljenom nad svođenom trijemu palače, ili među vinogradima i maslinicima,
voćnjacima i kupusištima koje svakodnevno posjećujem i njegujem. No možda je bolje da se sretnemo u
Eliziju ili možda čak u kući bogova nego da smo se koju godinu poslije susreli na bojnom polju jer on je ipak
bio carski sin i opet bi krenule izazovne, u ovom slučaju istinite priče da sam mu ubio oca i preoteo Carstvo.
Pa bi mu onda netko sasvim sigurno prišapnuo da mu prema pravu, prema njegovu podrijetlu, a možda i
prema nekom njegovu tajnom, ali podjednako krvavom proročanstvu to carstvo i pripada.
Dao sam premazati tijelo svim zavjetnim mastima i miomirisima, zamotati ga u najskupocjeniju bijelu svilu
kako bi onako nevin otišao na Poljane blaženih. Naravno, nitko nije vjerovao da me pogodila smrt tog
djeteta, pogotovo stoga što nisam dao da ga sahrane u sarkofagu, nego sam zahtijevao da ga zakopaju u
velikom perivoju i da gomilu odmah pokriju kamenjem i busenjem trave, i tu sam grobnicu, udešenu po
prastarom običaju iz Grčke, Ilirije i Dalmacije, okružio stražom kako se nitko potajice ne bi domogao njegova
trupla koje je upozoravalo, još onako hladno i mrtvo, poput strašne utvare zlodjela. Patio sam u sebi,
progonio me niz bolnih i isprekidanih uspomena, ali od tog mučnog i strašnog događaja svi su se oko mene
pretvarali da se nijedan zločin nije odigrao, i unatoč mojoj vidljivoj muci nisu osjećali ništa. Mene je
razdiralo grizodušje, mene su mučile sumnje, a oni su šutjeli i na koncu previdjeli i zaboravili.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Tako je nestao još jedan prijestolonasljednik prijestolja koje sam prigrabio, onaj mali i još nemoćni Karinov
sin. Samo su njegovi psi, igrajući se i utrkujući u onom golemom perivoju, ponekad znali odjedanput početi
njuškati po tlu i potrčati, slijedeći davni trag svog nesretnog vlasnika, a onda bi, pred samim ciljem do kojeg
ih je doveo njuh, stali zavijajući puzati uz malu uzvisinu, sve do vrha tajnovitog humka pokrivenog
čupercima oštre trave što se ljeskala na suncu. Noge bi im se ukočile, dlaka nakostriješila, i vrtjeli bi
gubicama amotamo i gledali u stranu, ali nisu kopali. Na svoj pseći način i oni su naslućivali istinu i osjećali
njezin teret više nego moji podložnici.
Oni isti čije nevidljive veslarke ovog jutra opet plove pukotinama na glatkom i zapaljenom kamenu, vrelom
poput rastopljenog meda na zazlaće noj površini pečenke ili su se već u iste skrivene minijaturne kamene
izbe skrile ubojice koje će me probosti prema nečijem kratkom nalogu, danas ili sutra. Ma koliko pokušavao
i hinio pred Kalimahom i Klaudijem, sjećajući se davnog zločina, ni ja se ne mogu othrvati stalne primisli na
smrt. A možda će njezine utvare i izvršitelji pričekati neko drugo vrijeme, pogodniji trenutak kada se
zaboravi moja abdikacija, a onda se pokrenuti, prema presudi jednog od današnjih Augusta i Cezara kojima
sam upravo ja dao vlast, a sebe razvlastio, nagađam Konstantina i Licinija kao što bi se na taj čin možda
odlučio i moj zet Galerije, samo da je malo duže poživio. Čak i kada je na koncu bio već gotovo izoliran na
Istoku, izgubivši prijašnji silan utjecaj na sva zbivanja u Carstvu, režao je potajice. On, kojeg sam istinski
prihvatio i učinio gotovo sebi ravnim. Čak sam mu u devetoj godini svoje vladavine dao ruku kćeri Valerije, a
da o tome nisam porazgovarao sa ženom Priskom i bez obzira na to što se moja kći tome u početku silno
opirala i što joj je oduvijek bio odbojan, u početku i gadljiv.
No i druge sam tijekom godina natjerao da se međusobno žene, pun želje da tetrarhija, moja vladavina
četvorice, zaživi kao vladarskoobiteljska zajednica, zajednica političkih brakova, zaruka i ženidbi. Nažalost, u
njoj je bilo svega samo ne čvrste obiteljske ljubavi i iskrenih veza. Bilo je izuzetaka, ali oni su bili rijetki i
mene je samo moja duhovna i tjelesna suzdržanost sprječavala da se strasnije odam porocima poput većine
mojih podložnika i suvladara. No osim poroka i mnoštva priležnica i priležnika,
okviri takvih obiteljskih zajednica često su skrivali smrtonosnu dramu.
Ali ne dramu približavanja, nego dramu mržnje i osvete. Onakvu kakva se, prema spoznajama mojih azijskih
za sada vjernih, ali i dobro plaćenih uhoda, već bila nadvila nad moju ženu i kćer, a onda i smrtonosno
odigrala i ostvarila kroz strašnu sudbinu moje obitelji.
Moja žena Priska potjecala je iz stare rimske obitelji i ja sam se, na nagovor cara Aurelijana, kojemu sam
nakon pada Palmire za nagradu služio kao zapovjednik garnizona u važnom kapadokijskom gradu Tijani,
njome oženio, a da sam je samo jedanput kratko vidio kad je stigla iz Rima. Ponosna i dostojanstvena, nije
od početka skrivala svoj otvoreni prezir prema mom podrijetlu.
ja sam se za tebe oženila jer mi to nalaže dužnost prave Rimljanke i odanost prema pokojnom ocu senatoru,
pa onda dužnost prema državi, dužnost prema našem Augustu i Gradu. To ne znači da me ne obvezuje i
dužnost prema tebi kao ljudskom i tjelesnom biću, mom zakonitom mužu, ali samo dužnost i ništa više.
Stoga ništa i ne umišljaj.
Znala je govoriti u početku. No koliko je tada bila ponosna, toliko je bila strastvena i znala je cijeniti svaku
moju dobru zamisao i laskali su joj podjednako moji uspjesi koliko i moji napori. Bila je moja žena, još k
tome iz stare obitelji, pa su se i zasluge u mom napredovanju prema rimskom shvaćanju, a ponekad i jer ih
je sama istinski zaslužila, pripisivale i njoj.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Vjerujem da mi se zbog toga od tada počela iskreno podavati, ne bez određene doze osjećajne naklonosti, i
na kraju mi se još iskrenije približila. Pa ipak, bilo je to daleko od prave ljubavi, ali možda i zbog toga vrlo
blizu prave strasti. No i ja sam bio mlad i ponosan i osim njezina tijela i puti želio sam više. Upravo ono što
mi tada nije bila spremna dati. Ali i Priska je bila u djevojačkim godinama, pa je i ona je tražila nešto u meni,
što nije znala niti mogla pronaći. Tražili smo oboje na krivome mjestu. Ja sam uz zaneseno tijelo želio
njezino divljenje i otvoreno priznanje, a ona je kopala po svojoj jarosti i među za nju ponižavajućim
okolnostima i, kako je sama smatrala, nametnutim razlozima našeg vjenčanja, hladeći se ujedno činjenicom
da se za mene morala udati iz dužnosti, pronalaze ći uzroke koji su je trovali, i u mom, ili ponajprije u mom
skromnom provincijskom podrijetlu. No jedna je stvar bila zbunjujuća za njezin razum koji je uglavnom
stavljala ispred osjećaja, barem kad sam ja bio u pitanju. Bio sam, a to je nedvojbeno osjećala bolje od
mene, u stalno uzlaznoj putanji na pozornici tog njezina Rima. Što učiniti s time? Pa bi stala potiskivati sve
što se budilo u njoj, posebno nakon naših milovanja, prestrašena da će otkriti da me voli, da će otkriti i
uzrok svoje ljubavi, a potraje li taj uzrok ljubavi, potrajat će i ljubav.
U tim bi se trenutcima opet zatvarala u tamnicu vlastita ponosa i odbijala je sve ono što je možda bilo
izvjesno i za nas možda spasonosno u ljubavnom pogledu, a ja bih je grlio i ulazio u nju, ne bez njezina
sudioništva. Ona bi potom premorena zaspala, a počinjalo bi moje bdjenje i is crpljujuće nezadovoljstvo
zbog nemogućnosti pravog približavanja. No već sam tada imao svoju tajnu ljubavnu utjehu i ona je doista
bila spasonosna, i to na neočekivano dugi rok, i potrajala je i preživjela makar u sjećanjima, pa me krijepi još
tako živa u uspomenama, sve do kraja mojih dana. No kao i svaku tajnu, još je skrivam i nastojim je otkriti i
obznaniti što kasnije.
Vjenčane svečanosti održale su se u Tijani, kao što rekoh, nakon što je Aurelijan krenuo u bitku protiv
palmirske kraljice Zenobije, one iste mudre i obrazovane vladarice koja se nakon smrti svog muža proglasila
Augustom i čak počela kovati novac sa svojim likom. To spominjem zbog toga što nikada nisam dopustio da
se iskuje ijedan novčić s likom moje žene Priske, koju sam, kao što maločas rekoh, cijenio i na svoj način
iskreno volio dok smo u kratkim razdobljima predaha od mog ubrzanog života živjeli zajedno.
Ostali tetrarsi uglavnom su slijedili moj primjer. Jedino je Galerije isko vao novce s likom moje i Priskine
kćeri Valerije, i to više da bi udobrovoljio mene, a ne nju. Ali tko zna, možda su bez moga znanja i stvari
među njima krenule boljim tijekom jer ju je još za mog života proglasio Augustom i čak je jedan dio
panonske provincije nazvao njezinim imenom nakon što je ona posinila njegova izvanbračnog sina
Kandidijana, koji je poslije, prema tetrarhijskim zakonima, odmah bio zaručen s malodobnom kćeri njegova
Cezara, Maksimina Daje.
Od pogleda na novu zloslutnu i zlosretnu voluharicu na zapaljenom kamenu još mi se jače zatamnjuju
sjećanja. Toliko godina poslije, kada više nije bilo ni Galerija ni moje zaštitničke sjene, Priska i Valerija
skrivale su se po zabitima Male Azije, i to protjerane od istog Daje, mimo Galerije ve posljednje volje.
Umjesto da posluša želju svog nekadašnjeg zaštitnika, Maksimin je pokušao prisiliti moju kćer da se uda za
nj. I kad ga je odbila, protjerao ju je zajedno s majkom. Ja sam ih potajice mjesecima pozivao da se skriju
kod mene, da prihvate sigurno utočište u palači, no odbile su, i jedna i druga, kao da sam i za njih već
odavno mrtav, kao da mi još prigovaraju zbog potpunog održavotvorenja naše obiteljske zajednice, a možda
su se sasvim ljudski i iskreno bojale da bi njihova nazočnost u palači mogla biti pogubna za moj život. I krivo
su procijenile.
Nakon što je svladao Maksimina Daju, Licinije, kojemu je umirući Galerije zaviještao moju ženu i kćer, taj isti
Licinije, nakon što nije uspio prigrabiti Valerijino carsko naslijeđe, dao ih je uhititi u Tesaloniki i pogubiti.
Nemilosrdno kao da je bila riječ o najgorim zlikovcima, i to javno, pred zaprepaštenim i nijemim građanima
toga makedonskoga grada u kojem je jednom Valerija stolovala kao Galerijeva Augusta. Kažu moje uhode,
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
premda mi je i u to teško povjerovati, tog su jezivog dana pred stratištem ludovali i divljali samo rijetki
kršćani, ne svi, jer bilo je i među njima sućutnih i milosrdnih ljudi. No kako me upozorava voluharičin mali
leš, još nije vrijeme da opišem njihovu strašnu i ponižavajuću smrt. Ipak, mogu kazati da sam očajan i
istinski skrhan, čim je stigla ta kobna vijest, Pri skin lik dao uklesati odmah uza svoj, na velikom vijencu koji
porubljuje kupolu mog mauzoleja.
Odande ćemo zajedno gledati dok me budu nosili do još praznog sarkofaga i tamo mi okrvaviti grimiz
mačevima i konačno položiti pod kamen. Pa će na žrtvu Jupitru, mome ocu, a potom i Mitri, te Zeusu
Amonu i aleksadrijskom Sarapisu, mojoj braći i duhovnim gospodarima, pri nijeti bijelog bika, a onda, kao
da se nije ništa dogodilo, sarkofag pokriti purpurnim prekrivačem, i crvenilo boje krvi zamotat će
skupocjenom tkaninom istinsko ubojstvo. Njima ne treba ni prorok ni galska vještica. Novim Augustima i
Cezarima, kao jednom meni samome, treba samo Carstvo. Ono isto zbog kojeg su se istovremeno još
nedavno spremali na unaprijed dogovoreno zlodjelo, na isti zločin, a potom na međusobni sukob svi moji
nasljednici, i Galerije, i Daja, i Licinije i Sever. Dobri Kon stancije Klor pokoravao se tetrarhijskim zakonima, a
moga brata u vlasti, tada već također bivšeg Augusta Maksimijana koji će mi uskoro također okrenuti leđa,
još nisu dirali na Zapadu. Ali ja sam im bio tu, u ovoj kamenoj palači grobnici, nadohvat, bio sam plijen
preko kojeg se mogao početi komadati leš države.
Onda je taj teško rađani, njegovani, a tako lako dokrajčeni leš valjalo rastrgati u komade, iščupati njegove
iznutrice, izvaditi pluća, jetru, slezenu i bubrege, preokrenuti želudac, rasprostrijeti crijeva, najposlije
probosti srce, pa u tim ostacima nekadašnjeg tijela opet prorokovati i kovati vlastite planove o budućnosti.
Kao što sam jednom prepuštao tijela smaknutih zločinaca i poraženih neprijatelja mojim liječnicima kako bi
nešto više saznali o tim smrtnim dijelovima naših tijela, a onda kroz te rasprostrte dijelove i organe otkrili
možda nešto više i o našim dušama. Unatoč svim naporima umjesto duša, u njima, kako su mi svi od reda
tvrdili, nisu otkrili ništa. Ali i ja sam mačem čeprkao po iznutricama žrtvava. I začudo, za razliku od njih, u
njima sam nešto otkrio i prepoznao. Nisam tražio tajnu duše, a ipak sam naišao na zmije. Našu mračnu
narav, želje i porive. Usprkos smrtnom tijelu i besmrtnom zlu, u tom opakom i divljačkom zmijskom leglu
opet se izleglo dobro. I to u neuljuđenom svijetu uljuđeno dobro, pa makar izgmizlo iz zmijskog jaja, zvalo
se za me Rimsko Carstvo.
Upravo zbog toga oni sada traže moju zmiju, onu koju sam nesvjestan prenio zajedno sa sfingama iz Egipta i
Aleksandrije, i podjednako ne znajući što sam učinio, skinuo je s faraonske krune. Šalju sada oni svoje guje
da je rastrgaju. U snoviđenjima moja mi je Sfinga, ona velika crna Ram zesova Sfinga najveća od svih
poredanih na Peristilu, omogućila da vidim kada su je sustigle. Ali nije se dala moja aleksandrijska zmija.
Ispružila se pred njima na suncu, kao ja na kriptoportiku, i na užas onih guja zapalu cala jezikom, dok su joj
se oči smijale pravim zlatom.
- To vi vrebate mene i moje leglo.
- Ne vrebamo tebe, nego samo tvoje leglo jer ti si samo jedna zmija, možda najmoćnija, ali ipak samo
jedna, a iz legla možemo uvrebati mnogo više.
- I u mom se leglu koti otrov i zlo, no ono nije iste naravi kao vaše. Ja znam njime gospodariti.
Reče moja zmija i opet se smota u nadimajuće klupko od presijavajućih krljušti. No guje progoniteljice nisu
se dale smesti.
- U nama se skupilo još više otrova i još više zla. Što si ti umišljaš? Pa mi smo skupa tebe uvrebale i
snažnije smo od tebe ma koliko bio jak tvoj otrov i tvoje zlo.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
- Moje zlo je jače i djelotvornije i ujedno je dobro zlo. Za razliku od vašeg, ja bih doista bila zla, zla
sama po sebi kad bih na sve izazove svijeta odgovarala uvijek samo svojim otrovnim ugrizom i ničim drugim.
- Pa kako onda gmižeš po svojem leglu? Kako ga štitiš? Kako mu širiš rubove? Mi smo zmije i na nama
je da se branimo, ali i da napadamo otrovnim ugrizom.
- Ja i ne gmižem jer je moje leglo sigurno na svome mjestu, i učvrstila sam mu i zaštitila rubove. Zašto
bih ih sama prelazila i iza njegovih međa napadala kad su dovoljno učvršćene i sigurne? Ne, ja ne moram
gmizati i ujedati. Ja sam uspravna i bdijem nad svojim leglom.
- To nije zmijski način i zato ćemo ti oduzeti leglo.
Uto je moja egipatska kobra opet zapalila zjenice i prosiktala zlatom.
- Pazite se, jer znam vladati svojim zlom. Često samo prijetim, šireći vladarski klobuk, kao Apofis,
moja božanska zmijska kraljica iz Oziriso va podzemnog svijeta. Prema njezinim zapovijedima, palucajući
ispit ljivim rašljastim jezikom, istražujem nove mogućnosti, dovijam se i pri tome želim upozoriti, više mi je
na umu kako odagnati opasnosti koje su se nadvile nad moje leglo nego da smišljam kako da se prikrijem ili
da podmuklo izujedam sve zlo, svagda, svuda, i svaku guju zasebno, pa tako i vas. Kad bih tako radila,
odagnala bih i svako zlo i svako dobro, pa bih time uklonila i samu sebe. Stoga gmižite dalje od mene da vas
ne dohvati moje izokrenuto zlo.
Pa se izdigla i napuhala svoj klobuk velik kao sunce, a one su se, te njihove guje, dale u bijeg, prestrašene
njezinim prijetećim riječima. Sačuvala je tako moja zmija moje carstvo i vratila se potom u moje ponutrice,
natrag u svoje leglo. Kao ja u svoju palaču.
III. POGLAVLJE
POŽAR I GALERIJE
ODJEDANPUT SE ODSJAJ s bijeloga klesanoga kamena u mojoj novoj palači, s onog otvorenog sarkofaga
malih voluharica, na kojem se napuhana klobuka dizala i moja zmija iz snoviđenja, pretopio u sjećanju s
odsjajem davne vatre u mojoj zapaljenoj nikomedijskoj palači. U mom maloazijskom domu iz kojeg sam
gotovo četvrt stoljeća vladao svijetom i Carstvom. Požar na požar. Još mogu vidjeti vrele jezike kako ližu
skupocjene zavjese, perzijske sagove, izrezbarene ukrase, pozlatu i intarzije u reziden cijalnom dijelu, a
onda se šire na središnji dio velikog zdanja u kojem je počeo gorjeti namještaj službenih kancelarija i
dvorana za primanje. I što mi je bilo najbolnije, izgorio je dio carskog arhiva koji su više od desetljeća
zajedno vodili i uredno, list po obilježeni list, od jedne upisane odluke ili proglasa do druge, slagali Aristobul
i Hermagolijan i iz čijih je sustavno poslaganih spisa i dokumenata bilo moguće pratiti, godinu po godinu,
kako je stvarana vladavina četvorice, svi važni edikti i reforme koje sam zajedno sa suvladarima, a još više sa
savjetnicima i tajnicima, osmišljavao i provodio u djelo. To je za me bila doista nenadoknadiva šteta jer se
sve drugo moglo popraviti i opet dalo dovesti u red. Ali činjenica da je arhiv odmah planuo kao buktinja, na
moju sreću u trenutku kada sam saznao da je buknuo požar u palači, nisam bio ni svjesan.
Budući da mi je Kalimah, kao i svake noći prije nego što pođem na počinak i tada dao eliksir za spavanje,
omamljen njegovim pripravkom spavao sam dubokim snom, pa u prvi mah nisam ništa čuo, niti sam osjetio
opasnost niti nanjušio dim koji je poput vruće magle stao plaziti po podovima, kliziti ispod vrata i penjati se
uza zidove. Na sreću, moji dome stici negdje oko ponoći, predvođeni Galerijem koji je bio silno bijesan i za
sve je urlajući unaprijed okrivljavao kršćane, stigli su na vrijeme, i onako bunovnog zamotali staroga
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Augusta u mokre deke, pa u trku, dok se požar još nije razbuktao i proširio na moje odaje, iznijeli Jupitrova
sina u onaj perivoj i posjeli ga uz bazen koji se nalazio na dovoljnoj udaljenosti od goruće palače. I tamo je
žarilo od topline jakog ognja.
Pogledao sam u jednom trenutku to za me sveto zdanje, s kojim po osobnoj ljestvici važnosti i ljubavi mogu
mjeriti samo svoju palaču, ako ljubav i naklonost prema građevinama postoji, a mislim da postoji, a ona je,
ta za mene i tadašnje carstvo prevažna građevina, u mraku nikomedijske noći obasjane požarom djelovala
istovremeno sablasno i veličanstveno. Čas nalik na sunčevu vatru u središtu svemira moga oca Jupitra
Amona i Mitre, vatru koja nije palila i žarila u praznom prostoru, a u sljedećem je trenu već otkrivala pravo
zapaljeno i vrelo lice koje je gutalo palaču žva čući i onda opet zagrizajući u njezine stijenke i unutrašnjost
kao u velik carski zalogaj.
Taj je požar bio pravi stvarni požar. Iskre su letjele s nagorenih krovnih greda i tavanica, nošene
povjetarcem s Egeja, plameni jezici buktili su i skakali u osvijetljeno nebo, a onda se opet spuštali kao da se
naklanjaju u plesu. Činilo se da je mom nikomedijskom snu i palači iz koje sam njime upravljao došao kraj.
Naposljetku je vjetar promijenio smjer, a onda se sasvim stišao. Unatoč početnoj silini vatra je začudo ubrzo
stala gubiti snagu i uspjeli su nekako obuzdati i ugasiti taj strašni i neočekivani požar, gotovo bez žrtava.
Naime, od dima su se ugušila dva moja domestika i stradao jedan Galeri jev rob koji je bio uza nj kad je sve
počelo. Tada je kažu,iznenada planula velika zavjesa nad drvenom vratnicom s koje je požar i krenuo, a koja
je dijelila moje i Galerijeve odaje i koja je odmah pala kao velika baklja i usmrtila Galerijeva nesretnika.
Domestici su se od dima koji je prodro u stražarnicu ugušili u snu, pa onako omamljeni možda nisu ništa ni
osjetili, ako je to bilo olakšanje. No mom je Cezaru i budućem nasljedniku bila važnija i od smrti njegova
odanog roba i od pogibije mojih domesti ka činjenica da su se dvorski robovi, nekoliko njih, izvukli tek s
bezopasnim ozljedama, pa je, dok su još smirivali ostatke požara, gnjevno uzše tan tamoamo po
nikomedijskom carskom vrtu i perivoju javno tvrdio, vikao i optuživao:
- Svi su oni kršćani!
Ali na njihovu sreću i nesreću, kako će pokazati događaji koji će odmah uslijediti, i oni su prošli samo s
manjim opeklinama. I to je mom suvladaru, zetu i pastiru iz dačanskih brda, koji je gotovo nepismen došao
kao nevažan časnik pod moje zapovjedništvo, a koji se zahvaljujući meni već nazivao Imperator Cezar Gaj
Valerije Maksimijan Galerije i koji je smišljao kako da me ukloni, bio dovoljan razlog da me te noći, uoči
kraja mog vladanja, potakne na nemilosrdno djelovanje i da pod njegovim nasrtajima izdam prvi edikt o
progonima.
Još se dimilo iz oštećene i zacrnjene palače, a on je onako nasilan i bezobziran kakav je znao biti kada je bila
riječ o nekoj za nj važnoj odluci hodao oko mene posjednutog uz bazen i ogrnutog u mokru deku te kao da
je on August, a ja Cezar, vikao tako da su ga svi mogli čuti.
- Moraš nešto odmah poduzeti protiv te gamadi. Vidiš da ne prezaju ni od čega. Ovo ti je dokaz da su
nas spremni potamaniti kao mačke. Ti si Jovije, ti si Jupitrov sin, ti si na koncu ipak August. Djeluj onda kako
ti i priliči.
Što od onih Kalimahovih eliksira i sredstava, što zbog olakšanja što je požar ipak nekim čudom na vrijeme
ugašen, gledao sam ga i slušao njegove nasrtaje poprilično miran, bez ikakva traga nespokoja na licu. To ga
je u trenu pokolebalo.
- Slušaj, Galerije, imao dokaza ili ne da je ovo zlodjelo kršćansko, mi smo u tome zajedno. Ili smo
zajedno ili nismo nigdje. Jer nitko od nas nije svemoćan i nitko nije neranjiv, pogotovo ti. Sjeti se što ti je
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
rekao moj savjetnik Aristobul i kako si zbog slične drskosti ne tako davno umalo zaglavio. Nemoj me tjerati
na ono što ne želim. Ali pripazi dobro, ako se još jedanput drzneš javno podignuti glas na mene, čuvaj se.
Još te mogu povući u ponor pa makar i ja u njemu skončao zajedno s tobom.
Uto se odnekud pojavio Konstantin, sav crn od garežine zato što je sa svojim vojnicima gasio požar od
samog njegova izbijanja, i samo je prostrijelio pogledom mog zeta od kojeg bi se on sasvim sigurno
skamenio, samo da je to bilo moguće, a mene podigao onako posjednutog s ruba bazena pun strepnje i
iskrenog straha.
- Živ si Gospodaru, živ. Prepao sam se kao nikad do sada. Malo je nedostajalo pa da te proguta požar.
- To što sam živ moram zahvaliti svojim i Galerijevim domesticima.
Konstantin je potom i dalje streljajući Galerija preko mog ramena oštro
zapovjedio svojim okupljenim vojnicima i domesticima.
- Osigurajte Jupitova sina, našeg Gospodara i Boga. Od sada jamčite svojim životima za njegov život.
A krivci za ovo zlodjelo će platiti.
I svi svu poslušali, čak i oni Galerijevi, dok je on, taj nagli i naprašiti Galerije, neotesani, a opet na čobanski
način svom gospodaru privrženi podložnik, Cezar i zet, od kojeg sam upravo zbog tih njegovih proturječnih
mana i vrlina stalno morao zazirati, već polako počeo zbrajati što mu je najpametnije reći i, kako je u svom
prepredenom pastirskom umu još točnije procijenio, što mu je najsvrsishodnije, u tom za nj ipak opasnom
trenutku, najkorisnije učiniti. Pa je premišljajući kako da se izvuče iz neugodnih okolnosti koje je sam
izazvao, zaustio kao da se kaje.
- Moj Gospodaru i Oče, razbjesnila me njihova kršćanska prijetvornost, himba da nam služe, dok iz
potaje kuju prevratničke planove i spremnost da nas unište pod svaku cijenu. Trpio si ih godinama,
popuštao, pregovarao, ali ništa nije pomoglo. Koliko smo puta o tome razgovarali, koliko si puta tražio
dokaze i zbog toga oklijevao. Ali sada imaš nedvojben dokaz. Pa moj Gospodaru pokušali su nas umoriti, a ja
znam, pouzdano i sigurno znam, ponavljam ti, ne slutim nego pouzdano i sigurno znam, da je ovo njihovo
djelo i ako ne želimo da se to ponovi, moramo djelovati, i to što prije.
No nisam progutao njegovu lukavštinu kojom se želio obraniti kao mnogo puta kada bi doslovce nanjušio
opasnost.
- Ja sam August kao što si maločas ustvrdio, pa se nastojim ponašati kao August kad treba i kao
istočnjački satrap. No i u tome mora biti mjere, a ponajprije mudrosti i vještine vladanja. Ti si Cezar kao što
si također kazao, pa onda se i ponašaj kao Cezar, a ne kao nasilnik bez dostojanstva.
Primio sam Konstantina pod ruku i u pratnji naših domestika i njegovih vojnika krenuli smo prema palači
koja se još dimila, bez obzira na Kalima liove savjete i upozorenja da bi se krov mogao urušiti, želio odmah
utvrditi razmjere štete na mom nikomedijskom vladarskom domu. Pa ipak, na čas sam se okrenuo Galeriju
koji je sav mračan i zdvojan šutio.
- A što se tiče krivice i mogućih protumjera, o tome ćemo ujutro moj Cezare i sine. I to bez jarosti i
bijesa. I tako je već sve odlučeno.
Kad je sljedećeg jutra bio pripušten u dvoranu za primanje nakon dosta čekanja jer sam namjerno otezao da
ga primim i zapovjedio da mog Cezara ostave neko vrijeme pred vratima, već sam imao valjane dokaze da je
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
prema Galerijevu nalogu požar podmetnuo njegov stradali rob. Ali nisam htio s tom činjenicom, koja bi u
drugim okolnostima bila prevažna, otežavati i onako teške prilike. Sve je dobro zamislio, s namjerom da me
samo potakne i uzbudi, sa što manje mogućih žrtava. Ali i to je bilo nepotrebno. Nagrdio je palaču iz koje
sam vladao, ja Carstvom i Istokom, a on, kad bi došao u posjet ili na moj poziv i tada kao iz svog Sirmija,
samo dijelovima Panonije i Istoka, propao je važan dio službenog carskog arhiva, ljudi su stradali, životi su
izgubljeni. Ipak, a u tome sam se u duši morao složiti s Galerijem, premda on nije znao da je uspio u svom
prikrivenom naumu, sva ta nesreća i požar doista su bili ništavni prema onome što je moralo uslijediti.
Potaknut njegovim dugogodišnjim nasrtajima, ali i uvjerenjem da nam doista prijeti opasnost, pod pritiskom
i nakon duga razmišljanja i oklijevanja odlučio sam. Izdao sam tog dana, dvije godine prije abdikacije, prvi
edikt protiv kršćana.
Sutradan je planuo njihov hram podignut na brdu nasuprot palače, a onda i druge kršćanske bogomolje u
Nikomediji, pa potom i u drugim azijskim gradovima, a u prvom udaru bilo je mrtvih i ranjenih u svakoj
kršćanskoj zajednici. Edikt je odmah bio izvješen u cijelom carstvu, a svi kršćani su pod zakletvom morali
prisegnuti da će uza svoga štovati i naše bogove. Ma koliko bili tvrdoglavi, uporni i ustrajni u svom
uvjerenju, još nisam dopuštao javna smaknuća i naknadna mučenja, bez obzira na to što se moj suvladar
nije obazirao na moje jasne odredbe u tom pogledu. No svoju je krvavu odmazdu uskoro mogao nastaviti
zakonito i javno, ali ovaj put uz moj nevoljni i teškom mukom iskamčeni pristanak jer smo iste godine
donijeli još dva edikta, jedan represivniji od drugoga. Za tu odluku nije bilo potreban novi požar ili njegova
nova smicalica. Već sam čvrsto vjerovao da ako na vrijeme, ponekad i pod svaku cijenu, obuzdamo njihov
sve jači otpor i drskost, njihovu sve veću predanost svome Kristu uz kojega nikome nisu željeli odavati
počasti, uza sve veći broj njihovih vjernika koji su se množili kao kuga od Istoka do Zapada, da ćemo silom
pa i pod cijenu krvoprolića uspjeti sačuvati poredak u kojem je Rim rođen kao predodređeni vladar i
prosvijetitelj poznatog svijeta. U to sam doista duboko vjerovao, ali ne onako nasilnički kao Galerije. I u
krvoproliću i u državnom nasilju postoje granice koje se ne smiju prijeći. Ako to vladar dopusti, postaju
prava i trajna prijetnja njegovoj vladavini, ponekad se pretvaraju u zlodjela koja se gotovo samovoljno
ponavljaju. Istinska mora za onoga koji ih je potaknuo, bez obzira što sam i danas siguran daje kršćane
valjalo ako ne sasvim iskorijeniti, onda barem obuzdati bez milosti i sustavno, ponekad ne birajući sredstva.
Ali kako će pokazati budući događaji, prevario sam se. Kao i uvijek kada sam poslušao samo svoj državnički
razum, a ne i svoju vladarsku dušu.
Iako su stvari ipak krenule drugim tijekom, i danas, na samom kraju puta, isti strahovi i iste krvave
mogućnosti izvjesni su i podjednako prijete. Pa ako se ostvare, svi će opet biti ravnodušni kao djeca, skriveni
iza leđa tih istih kršćana koji su me već odavno prokleli u ime svoga Krista, a kojeg su, kao ja ono jadno
dijete, malog Karinova sina i rimskog princa, na isti način prepustili presudi, odveli do Golgote, onog
kršćanima danas svetog jeruzalemskog brda i stratišta i tamo razapeli i položili pod kamen kao pod sarkofag
ili pod travom obrasli humak. On je, kažu, uskrsnuo kao živi i vječni bog, onako kako ću ja otići i ostati
pritisnut klesanim poklopcem. Bojim se da će nam pred sudom vječnosti prilike za spas biti podjednake. U
nadmetanju s kršćanima i Kristom ja sam se doista držao kao strašni, pravedni bog. A jednom rimskom bogu
njihove smrti kao i smrti drugih neprijatelja koji su prijetili njegovoj državi nisu smjele biti presudne.
Sve moje pobjede, preustroj vojske i države, ujednačene cijene u svim provincijama i, konačno, najvažnije i,
vjerujem najučinkovitije, podjela golemog tromog Carstva, posrnulog od veličine, na četiri dijela, s po dva
Augusta i po dva Cezara, kao dva brata i dva sina na Istoku i na Zapadu, Carstva kojemu sam osobno, kao
Dominus et Deus, Gospodar i Bog, udahnuo posljednji dah spasa, sve moje ne manje važne gradnje, od
Britanije, Galije, Germanije, posebno od Panonije do Dalmacije, od Nikomedije, Antiohije, Aleksandrije,
Afrike i Azije, do Grada, bez obzira na sve žrtve i povremene, poslije sve učestalije progone i pokolje, sve
sam to zamislio ili donekle prihvatio kao valjane, ali i tuđe zamisli. Odobrio sam, a ponekad sam počinio i zlo
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
za dobro nečega što se jednom zvalo Rim. A Rim i Carstvo, među ostalim, nisu mogli živjeti, a još manje
preživjeti bez starih bogova. Oni su posljednji stražarili na mrtvoj straži moje vladavine.
Obnovio sam najvažnije kultove, svakome od Augusta dao njihovu očinsku zaštitu, sebi Jupitrovu,
Maksimijanu Herkulovu. No kršćani, kao nevidljivi rojevi pčela, sastajali su se u podzemnim košnicama,
podrivajući temelje naših hramova i vjere, i na tim ruševinama, koje bi naknadno otkupili, gradili su crkve
svome bogu. Dugo sam trpio, dugo sam mislio da nije važno, da je možda važno samo to da budu odani
podanici. No njihovo se nepomirljivo vjerovanje nije željelo uklopiti. Nisu željeli postati dijelom svijeta koji je
na osjetljivim, ali trajnim oprugama, u stalnom podrhtavanju i mirovanju, mijenjanju i kretanju,
sukobljavanju i mirenju, živio u tako ublaženoj ravnoteži tisućljećima, od Grčke do Republike i Carstva.
Uvukli su se među najvjernije podanike, čak velikodostojnike i vojnike, pokušali su u početku
propovijedanjem i molbama, a prije kraja i silom preobratiti moju ženu Prisku i našu kćer Valeriju. A to je
moju najužu obitelj, između ostalog, posredno stajalo života.
Čak i među najbližim služnicima imali su svoje uhode. Mog komorni ka Lucijana uhvatio se neki Teonas iz
Aleksandrije, koji je tvrdio da je kršćanski biskup, a kojeg je ovaj nevoljnik upoznao preko moga nevjernog
tajnika, već spomenutoga krivokletnog biografa Laktancija, i oni su razmjenjujući pisma kovali urotu protiv
mene, svog Gospodara i Boga u kojeg su se još do maločas kleli kao danas u svog Isusa. U vojsci je stanje
bilo još gore jer su vojnici kršćani često znali otkazati poslušnost i unatoč kaznama odlagati oružje u bitkama
i tvrditi da se smiju boriti samo za svoga Boga. Unatoč tom svom navodno čvrstom uvjerenju, ipak nisu
odbijali kakvutakvu, u onim nesigurnim vremenima, ipak sigurnu plaću. Naravno da sam morao zapovjediti
da ih prognaju iz naših redova, i to je također bilo upisano u prvi edikt. Nekog Sebastijana uzvisio sam do
časti jednog od centuriona moje osobne garde, a on mi se odužio tako što se, čim je na vlastiti zahtjev dobio
premještaj u Italiju, i otputio se tamo zajedno s dijelom pretorijanaca koje sam poslao da ojačaju obranu, ali
i da Maksimijanu pomognu stegnuti moć Senata, u Rimu spetljao s kršćanima koji nisu voljeli ništa što je
rimsko. A možda je već u Nikomediji postao kršćanin jer tvrde da se odlučio za vojnički poziv i prihvatio
satnički čin kako bi mogao spasiti što više kršćana kada su počeli progoni i ublažiti im muke prije nego se
spoje s Kristom, što mu je navodno i uspjelo, posebno u slučaju dva njihova važna mučenika, nekog Marka i
nekog Marceli na. Koliko su tvrdokorne njihove fanatične potvore govori i kršćanska legenda u koju danas
vjeruju i moji nekadašnji služnici, da ga je nakon pogubljenja, jer nije umro na stratištu, izliječila neka Irena,
pa se on vratio u Nikomediju, ne da mi se osveti, nego da me uvjeri u moju okrutnost, a onda možda i
pokuša preobratiti svojim milosrđem, a da sam ga ja, neza hvalnik i krvožedni despot, na to dao išibati do
smrti. No ako slične bajke i nisu bile važne, a jesu, jer su ipak odražavale za državu opasan stupanj kršćanske
upornosti i tvrdokorne zanesenosti, Sebastijan je uistinu prihvatio njihovu vjeru i odbacio naše bogove.
Molio je svog Krista i bio mu odan sve do kraja, čak i dok su mu na rimskom stratištu tijelo probadale
strjelice njegovih dotadašnjih vojnika. I kad su mu potom kao i ostalim tog dana pogubljenim kršćanima
rasporili utrobu, opet nisu našli dušu. I oni isti koji su je tražili na tom istom kršćanskom stratištu, hodajući
od jednog tijela do drugog, pljačkajući i rasporujući trbuhe i prsa žrtava, danas tvrde da je to bilo sasvim
razumljivo jer su u trenutku Sebastijanove, ali i njihove zemaljske smrti sve te jadne duše već bile okupljene
uza svog Krista, okupane njegovim oprostom i milosrđem pa su se spremali međusobno se proglasiti
svetima, i to na stotine od njih.
Tako su licemjerjem trovali naše najbolje rodove, koliko je samo senatora, presvijetlih muževa,
dostojanstvenika i vitezova već bilo u njihovim redovima. Podrivali su naše vrijednosti, osnove i carski
sustav koji je počivao na poštivanju zakona i službenih bogova među kojima sam ja njihov Gospodar i Bog,
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
pa potom i moji suvladari bili oni koje je valjalo slaviti i slušati. Nesposobni da se prilagode i da pokušaju s
nama živjeti u miru, sve su to odbacivali, spremni da u ime svoga boga žrtvuju sve.
Dugo sam se opirao, dugo sam se nadao da će prihvatiti, pa makar samo površno, kultove koje sam
obnovio, pa pritom i ostali kršćani. Ali nije išlo, uglavnom su se gorljivo pridržavali zakona, izvršavali svoje
svakodnevne, čak i vojne obveze, plaćali poreze, naizgled živjeli kao uzorni građani, ali sve je bilo samo
maska, poput onih u mom mauzoleju koje već dugo u ovom svijetu, u kojem nema vremena za komediju i
tragediju, ne prizivaju kazalište Dioniza, Bakha ili Apolona i Muze, nego prizivaju ono što ovo vrijeme jedino
razumije, a to je smrt.
Njihov Krist nije priznavao ništa i nikoga osim sebe i svog učenja, i kršćanima je sveta dužnost bila da ga
slave i propovijedaju njegov nauk i svoju vjeru, pod svaku cijenu, bez obzira kojoj sekti pripadali, a bilo ih je
doista odurnih, bez obzira na kojem se položaju nalazili. Postali su ozbiljna prijetnja, i ja sam, nakon dva
desetljeća popuštanja, nakon već opisanih izravnih i stalnih Galerijevih nasrtaja, nakon drugog, istina lakšeg
udara i bolesti koja me zadesila na povratku iz Rima, morao potpisati onaj prvi edikt o progonu kršćana, pa
potom i druga dva koja je sastavio moj Cezar. Dao sam im mala vrata za uzmak, mogli su pristati žrtvovati i
našim bogovima, pokoravati se božanskoj volji svojih stvarnih zemaljskih vladara, a onda se u miru vratiti
svom Kristu i svom vjerovanju. Ali nisu htjeli. Umirući u mukama, nastavili su podrivati temelje Carstva.
Danas sam siguran da su bez obizra na sve zabrane, progone i silne muke koje su dragovoljno trpjeli bili za
to spremni jer su se kroz tri stoljeća imali vremena pripremiti te su čekali samo znak rimske slabosti pa da
zavladaju mojim i našim svijetom.
Ali tu im priliku nisam htio pružiti za mog vladarskog i božanskog života. Zbog toga sam potpisao još ona dva
edikta, a nakon što mi se stanje ozbiljno pogoršalo, prepustio sam u pogledu obračuna s kršćanima sve
svome Cezaru. I tako je u samo jednoj godini, od pokušaja mirnijeg rješenja koje je ipak u jednom danu
poharalo njihove bogomolje i odnijelo stotine kršćanskih žrtava, počelo prvo zatvaranje njihovih svećenika,
a onda ozbiljna krvoprolića i progoni.
Galerije je dovršio tu premučnu priču, četvrtim ediktom i bez pitanja, i ne osvrćući se na moje mišljenje i
stanje, okrvavio je njihove srušene hramove, spalio svete knjige i srušio crkve i izvaljene oltare. No nisam
mu zbog toga prigovarao.
Ovdje, u prividnom miru palače, danas bolje razumijem kršćanske mučenike, čak i onog sumanutog Manija,
koji se među svojim sve brojnijim sljedbenicima, prema njemu i nazvanim manihejcima, predstavljao kao
nasljednik svih istočnjačkih proroka, od Indije do Perzije. Tvrdio je potom da je poslan od samog kršćanskog
boga da spasi i otkupi njihovu dušu. Još jedan od stotina samozvanih mesija, kojeg sam dao pogubiti još
davno, u Africi. Međutim, sada mi se čini da su i on i kršćani na neki način imali pravo.
Kako, naime, prinositi žrtvu jednom bogu, a vjerovati u drugoga? Oni su jednostavno bili do kraja predani
svom Kristu, onako kako sam ja bio predan našim starim bogovima. Prije sam osjećao da njihova moć struji
mojim tijelom i vodi moj um, a danas pri molitvi i žrtvovanju osjećam tek njihovu nazočnost i čini mi se
ponekad da molitve svećenika ne slušaju bogovi, nego samo ja sam. Ipak, i dalje me, i to sve bjesomučnije,
optužuju da sam bio njihov najveći i najbezumniji progonitelj, što je obična i izopačena kršćanska, ali i
nekršćanska laž.
Mojim su prethodnicima, još od Nerona preko Domicijana, Karakale, Decija, pa do nesretnog Valerijana i
Aurelijana, uz desetke još okrutnijih i odlučnijih careva, kršćani bili živo meso, neljudska rulja, stvorovi
nedostojni življenja, hrana za lavove u cirkusu i uzorci za krvničke i liječničke pokuse, čak i kad je bilo riječi o
preobraćenim rimskim patricijima. 0 nekim od tih prošlih zločina kojima, istina, nisam pridavao osobitu
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
važnost, ali i o onima koji su se odigrali kada sam se već povukao u mir svoje palače mogu posvjedočiti kao
živi svjedok. Zato sam, zgađen i razočaran, tu mučnu rabotu, ali rabotu koja je, među ostalim, izravno
pridonosila postojanosti Carstva i stoga se nametnula kao nužnost, prepustio Galeriju i njegovima, a on je u
svojoj novoj zadaći koje se prihvatio, reklo bi se gotovo sa zadovoljstvom, bio više nego učinkovit.
Ti progoni bili su ujedno i velik završni obrat u mom životnom djelu i već slutim da ću ostati zapamćen
najviše po njima. I premda danas u sva ta dostignuća praćena djelima i zlodjelima sve manje vjerujem,
sagradiv ši novi svijet koji je trebao trajati tisuću godina, presudio sam doista tisućama. Ipak, nakon
strašnog iskustva s nemoćnim Karinovim sinčićem, izvršenje okrutne kazne prepustio sam podčinjenima.
Onim ravnodušnim, ali vječnim zavjerenicima, sposobnim da maštom i osobnom sklonošću prema tuđoj
smrti i sposobnošću njezina predočavanja, uživanjem u krvi i ubojstvima, smaknućima i mučenjem,
protumače i ispune volju i poruke njihova božjeg sina i proroka, božanskog cara i Cezara Imperatora Gaja
Aurelija Valerija Dioklecijana Augusta, kojeg smrt opasnih, ponekad tek svojeglavih podložnika, ni mnoštva
onih jadnih i bijednih kršćana, ni način na koji su pogubljeni nije zanimala, kao ni mnogi slični, već
zaboravljeni slučajevi. Sve je to jasno zapisano kao pismom, na nevidljivim udubinama i brazdama kamena,
na kojem je ono opet krepala još jedna nesretna voluharica. Ali nesreću, grizodušje i bol nije nitko nigdje
zapisao. Nitko osim ironične sudbine. Tada sam istinski vjerovao da Rim čeka mene, Jupitrova sina, kao
spasitelja svojih vrijednosti i vrlina. No kako se danas počinje otkrivati, možda je Rim u zbilji doista čekao
Krista. Ne mene, čovjeka koji je postao bog, nego, kako oni sada počinju uvjeravati sami sebe, božjeg sina
koji je navodno postao čovjek.
Onu jadnu životinjicu ipak sam oprezno primio za kratki repić i hit nuo u more koje je ljeskalo pod terasom,
zamišljajući kako bi Kalimah opet izazvao moj bijes, tvrdeći da je otrovana ili u najmanju ruku kužna.
Ostala je plutati na ravnoj vodenoj ploči kao da je zaspala na površini. A onda se iz potpuno zapaljena neba
sjuri galeb i, lamatajući krilima, svojim snažnim narančastim kljunom zgrabi sitnu voluharicu koja je tko zna
kako po mraku dolutala iz polja, i ponese je uvis, pa je potom, vjerojatno i sam zgrožen malom strvinom,
opet pusti da padne dok su se krugovi oko njezina već nevidljivog malog tijela širili po morskoj opni kao da
je kap udarila o zarobljenu vodu kamenog zdenca. No ovaj put nije bilo proroka ni presudnih okrvavljenih
proročanstava. Nije čak više bila važna ni smrt zato što ona oduvijek, bez obzira na sve patnje i počinjeno
zlo, ipak na samom koncu dolazi neosjetno. Podjednako onemoćalom Numerija nu, bespomoćnom
Karinovu sinu ili razapetom Kristu, navodnom sinu božjemu. Mene je za sada poštedjela i spasio sam se
njezine sjene kada sam im sve prepustio i vratio se na mjesto odakle je krenula moja pustolovina, s obala s
kojih sam ja, tada sirotinjski sin Diokles, davno zaplovio kao mala voluharica, pod okriljem noći i neba
posutog zvijezdama, prema onom smrtonosnom sjaju koji zrači iz kamene ploče, kao iz mog sarkofaga, u
koji će me obeščašćenog tijela ipak položiti kao Jupitrova sina, ugaslo nepobjedivo Sunce.
Pa ipak, nisam se osjećao tako spremnim prihvatiti sudbinu kada me udarila moždana kap, kada je
nevrijeme sijevnulo pod kostima lubanje. Oluja, orkan koji je donio odnekud dolutalo jato podivljalih
burnica koje su nasrnule na moju razlivenu žilu, krv rasprslu po mekom izbrazda nom mozgu, kao krijesta
vala u svijesti i besvijesti, uz snažan urlik i bol. Taj unutrašnji ugrušak koji je prasnuo i oduzeo mi dio
pamćenja, uma i tijela, sakrio je krikove i plač mojih žrtava jer me samog pretvorio u žrtvu koja je u jednom
kratkom trenu postala nemoćna pred Carstvom, ali i pred Galerijem, do maloprije podložnima i pruženima
pod božanskim vladarskim stopalima kao golemi odmotani tepih ili popločeni trg kojemu se ne naziru
strane. Užasan je bio taj orkan od kojeg se još i danas oporavljam. Bijaše to divlji pas što je pobjesnio na
uzburkanom moru i rastrgnuo mi lijevu ruku i nožne tetive, barem sam tako osjećao zato što tu ruku i nogu,
koje su ipak strašno boljele, mjesecima nisam mogao ni pomaknuti. Pa se nakon oluje na onoj mekoj,
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
izbrazdanoj površini pod lubanjom, nalik prepolovljenom jajetu, skrutila rana. Povrh rane slijepile se
sukrvica i pjena.
Galerije je iz iskrenog obzira prepletenog s uvijek prijetećom barbarskom podložnošću, nekoliko mjeseci
mirovao i, naravno, zakasnio. Pokušavao je potom na sve načine, nagovaranjem, hinjenim molbama,
zaklinjanjem u odanost, na samom kraju prijetnjama. Jednom me onako onemoćalog u trenutku krajnjeg
duhovnog rastrojstva čak natjerao da zaplačem i već je pomislio da ga molim, da je pobijedio, da će me
prisiliti da odstupim u njegovu korist i u za nj najpovoljnijem trenutku. Ali prevario se. Osim nasilnosti,
naprasitosti i nedvojbene vojničke darovitosti koju zbog istih crta svoga karaktera nije uspio nikada do kraja
profiniti i razviti pri donošenju presudnih odluka, kao i u neizvjesnim trenutcima bitaka, nije imao prave
mudrosti ni snage.
Naizgled mi se vratilo zdravlje, odbio sam sve njegove pritiske, potisnuo ga u kut u kojemu se pritajio,
strahujući da je sve propalo i da ću ga se sasvim sigurno riješiti. Ali prevrtljiv, na svoj način duboko odan, a
istovremeno djetinjast kakav je bio, čim bi osjetio tračak moje naklonosti, to je u sebi protumačio kao znak
moje slabosti prema njemu i neuspješno natezanje krenulo bi od početka. Pogotovo kada bi se pijan, onako
pomah nitao od častohleplja, prisjećao pobjede nad Perzijancima i kraljem Nar sesom. Znao je u tim
prilikama tvrditi da je upravo on taj koji je osvetio sramotni poraz cara Valerijana i njegovo još sramotnije
doživotno robovsko zatočeništvo na perzijskom dvoru. Kao da Aurelijan i Kar, a s njima i ja, već nismo
donekle osvetili tu sramotu. I to kod istog Ktesifonta, nadomak Babilonu, na istome mjestu na kojemu je
Galerije doživio strašan poraz, mi smo odnijeli pobjede koje su riješile perzijsko pitanje kroz nekoliko za Rim
važnih godina.
Zaboravio je kako je samo desetak mjeseci prije svojeg ratnog uspjeha bio doslovce potučen od istog
Perzijanca Narsesa. A poraz je mogao zahvaliti isključivo svojoj oholosti, samouvjerenosti i naprasitosti.
Nakon krivo vođenog pohoda odmah nakon iscrpljujućeg marša, jer nije poslušao moje savjete da bude
oprezan i strpljiv i čeka neprijateljev krivi korak, usrljao je u bitku, a onda kada je strašan poraz bio na
vidiku, ostavio je vojsku na cjedilu. Sramotno je pobjegao, tjeran paklenom Valerijanovom prikazom,
poniženim duhom jednog rimskog cara i njegovom strašnom kobi. Još je vidio sebe u rukama perzijskih
krvnika dok je jedva preplivavao, gotovo se gušeći, nabujali Eufrat. Izvukao je jedva živu glavu samo
zahvaljujući pomoći našeg saveznika, onog Licinijeva miljenika, armenskog kralja Tiridata, prvorođenog sina
staroga vladara i našega saveznika Horosoja, koji je i sam poginuo u tragičnom Valerijanovu pohodu na
Perziju, pa je tako mladić još zarana došao u Rim i ondje bio podučavan od najboljih učitelja. Bio je silno
ponosan i snažan i uza svoje istočnjačko profinjeno ponašanje usvojio je rimske običaje i stekao vojničko
iskustvo, dostojno jednog pravog savezničkog princa i budućeg kralja. Njemu Galerije ima zahvaliti, baš kao i
Licinije u Sirmiju, što je ostao na životu.
A imao je Galerije vremena. Budući da sam ga pozvao s naših granica na Danubiju, nije morao nigdje žuriti,
mogao je skupiti dovoljno vojske i pripremiti se za boj. Ali ne. On je samouvjereno ušao u Mezopotamiju i
tjerao vojsku da žurno napreduje, kao da hita u pomoć, a ne u borbu sasvim neizvjesna ishoda. Strahovito je
loše i bez dobre pripreme Galerije krenuo u boj s Narsesom. S nedovoljno snaga dopustio je da naše legije i
vojnici, koji su, prebrzo napredujući, popili svu vodu iz svojih čuturica, onako žedni i iznureni, već iznemogli
od užasne žege, izađu pred znatno brojnije perzijske snage koje su ih spremno očekivale. Tamo na pješčanoj
pustoši Ktesifonta, na kojoj nije bilo moguće pronaći zaklon. Nije vodio računa ni o opasnostima na koje
sam ga stalno upozoravao. Radije sam mu isticao strašni poraz Cezarova trijumvira Krasa i pokolj deset
rimskih legija, na tom istom bojnom polju, nego Aurelijanovu i moju pobjedu. Ali nije poslušao. Već su
Narsesovi strijelci napravili pravi pokolj među previše stisnutim Galerijevim redovima, a onda je nasrnula
perzijska konjica i one strašne dvokolice s jednostrukim i dvostrukim oštricama na kotačima, i poraz je bio
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
neizbježan. Tiridat, koji je u borbi pokazao izuzetnu hrabrost, zbog Galerija, koji je bježao, napustio je bojni
poredak na svom ranjenom konju. Pohitao je za njim i tako su progonjeni Narsesovom gardom bježali sve
do Eufrata. Opterećeni teškim prsnim oklopima i nazuv cima prepustili su se bujici i onda jedva preplivali
rijeku, nasukavši se na pješčanu obalu stotinjak koraka nizvodno. Tiridat ga je doslovce držao nad
površinom. I nekako su uspjeli. Strašno iskustvo za jadnog Galerija koji nije bio nikakav plivač.
Stigavši iz Antiohije, u kojoj sam očekivao ishod bitke, već sam ga čekao na drugoj obali. Kad se na jedvite
jade iskobeljao iz mulja i pognuo glavu kao da pruža vrat udaru sječiva, naredio sam da pokrenu velika
pozlaćena kola, i ne pogledavši ga. Četveropreg crnih i bijelih konja polako je krenuo kasom, a onda se od
trke iza kotača stala dizati prašina i pijesak. Pravi vrtlog, gust kao pustinjski kovitlac. Onako debeo, blatnjav i
okrvavljen, zahuktao od napora i straha, trčao je za mojim carskim kolima kao pas, kumio i molio da mu
oprostim, a ja sam ga tog trena odbacio kao nevjernog kučka i pustio da se sramoti pred cijelom
postrojenom vojskom.
Kada sam ga uzvisio do časti svoga prijestolja, jer sam nakon njegove osvete i pobjede nad Perzijancima,
koja je uslijedila razmjerno brzo, počeo povremeno svom Cezaru dopuštati da sjedi odmah uza me, tražio je
više, tražio je nemoguće, trijumf za već prošlu izvojevanu pobjedu, a onda neizravno, baš kao nerazumno
dijete, i uzvišenje do časti Augusta, što je, a to se tada nije izrijekom još usudio zatražiti, značilo da bih se,
prema sustavu upravljanja i nasljeđivanja vlasti koji sam uspostavio, u tom slučaju te časti morao odreći ja.
Pa ipak, dopustio sam mu da u Tesaloniki podigne slavoluk u svoju čast, sličan onom Septimija Severa u
Rimu, na kojem su bili uklesani svi detalji i, naravno, sasvim po rimski, uvećane sve njegove pobjede. No iz
obzira prema njemu, koji mi je ipak bio onako barbarski odan, barem u jednom dijelu svog bića i života,
nisam spominjao da od trajnijih posljedica te pobjede ne bi bilo ništa da mu nisam naložio da nakon bitke s
kraljem Narsesom sklopi bezuvjetan mir.
Strogi mir koji je kralju ipak vraćao njegovu uhićenu obitelj, uz bogate darove koji su morali umiriti njegovu
povrijeđenu taštinu i gorčinu poraza. Mir koji je u najvažnijoj točki sporazuma nama prepuštao važan
pogranični dio perzijskog teritorija kako nikada više ne bismo strepili na svojim najistočnijim granicama.
Galerije je izvršio svoju vojničku zadaću i iskupio svoj sramotni bijeg i izgubljenu bitku kod Ktesifonta. No za
uspješno okončanje onog najvažnijeg posla, utanačivanja, pa potom i sklapanja mirovnog sporazuma i
izvršenja svih njegovih uvjeta, najzaslužniji su bili nekadašnji Karinov, a sada moj savjetnik i povjerenik
Aristobul, a još više moj možda najsposobniji diplomat, Sikorije Prob, koji je sam izravno pregovarao s
Narsesovim izaslanikom Afarbanom o svim uvjetima sporazuma koji smo sklopili u Nisibisu.
Dobili smo cijelu Mezopotamiju, pet velikih provincija iza istočnih obala Tigrisa, potom ne toliko važna
područja Intilene, Zabdicene, Arzane ne i Moksene, prigrabili smo cijelu Karduenu. Tiridat je opet mogao
uzeti natrag svoje Armensko Kraljevstvo, a ja sam uz novu granicu dao utvrditi nekoliko tvrđava i logora, kao
i našu najvažniju pograničnu stražar nicu prema potisnutom perzijskom kraljevstvu, grad Ciresij na ušću
rječice Migidonije u Eufrat.
Ovaj put Narses je bio na koljenima. Uoči te, za nj kobne i odlučujuće bitke zapovjedio sam da se okupi
dvadeset pet tisuća momaka, uglavnom prokušanih veterana, iz najboljih pograničnih postrojbi iz Ilirije, uz
snažne gotske pomoćne jedinice. Galerije je opet prešao Eufrat, ali umjesto da se onako bezglavo sjuri u
otvorene ravnice Mezopotamije, sišao je s legijama niz brdovita područja Armenije, kroz koja sam probio
puteve i gdje je uspio prema već prethodno sa mnom dogovorenom planu okupiti mnoštvo Tiridatovih
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
vojnika, Narsesovih ogorčenih neprijatelja. I onda, usred noći, banuo je krišom pred perzijski logor. Napao
ih je odmah, u mraku, neočekivano te iste noći. Kako su zapisali perzijski kroničari:
Konji su nam još bili sputanih nogu pa naši konjanici nisu ni stigli uzjahati, pješaštvo se u panici tek
osovljavalo na noge kad je počelo krvoproliće, i ranjeni je kralj Narses pobjegao u medijsku pustinju,
ostavivši vojsku i cijelu kraljevsku obitelj.
Nakon te vješto vođene i presudne bitke Sikorije i Aristobul su pazili da Galerije u potpunosti poštuje moje
zapovijedi. Njemu je to strahovito išlo na živce i smatrao je to svojim uniženjem, pogotovo kad bi mu
Aristobul, kojeg nije trpio i kojemu nije nikada oprostio njegovu iskrenost i predanost u obrani mojih
vladarskih načela, prenio moju zapovijed ma koliko sam pazio da bude napisana u obliku očinskog savjeta.
Ali morao je slušati i paziti da ne pokvari svoju pobjedu, nadgledati da se Perzijanci povlače prema
dogovoru, a Sikoriju Probu prepustiti sve pregovore, na što je Galerije u konačnici i pristao. A onda kad je
sve već bilo riješeno, nakon povratka u Nikomediju stao je među svojima pričati da sam bio previše
popustljiv, da je on svojom pobjedom zaslužio više. Što bi to u naravi značilo, nikada nije javno izrekao. Čak
ni potajice, u samome sebi.
Nenadano bi me nakratko shrvale posljedice onog praska pod lubanjom, i stalo bi mi bljeskati u umu, tijelu i
duši kao da je u mene uletjela zapaljena smola ispaljena iz nekog unutrašnjega katapulta. Dok sam provodio
teške sate u smirujućoj tami i samoći svojih odaja, opet su krenule priče da sam bio taj koji je molio da ga
ostave na životu, da ga poštede ako se odrekne Carstva. Kao da je o tome mimo mojih čvrsto propisanih
zakona o nasljeđivanju prijestolja i izmjeni vladara, uz to još živog, moćnog i odanog Herkulija Maksimijana,
Augusta na Zapadu, ne uračunavši cijenu više nego izvjesnoga građanskog rata, mogao odlučivati bilo tko,
pa tako i Galerije. Konačno, kao da bih mu uspio umaknuti daje imao istinske moći i snage, kao da bi mi
dopustio da godinama gradim palaču, istovremeno utočište i grobnicu, u koju sam se nakon svega, ali po
svojoj volji i povukao.
U živi spomenik svom carevanju. Trajniji od mjedi, kako je jednom u svom pomalo samoljubnom stihu
napisao Horacije. Palaču, kamenu presliku svoga vojničkog života i Carstva, ali i presliku svijeta, otisak
tradicionalnoga legionarskog logora i vječnih strana svemira, podijeljenoga kardom i dekumanom, dvjema
ukrižanim gradskim ulicama koje teku od četverih glavnih gradskih vrata, s četiriju strana svijeta, dijeleći ga
na četiri dijela. Šesnaest jakih kula i utvrda okružuje te zidove. Štitnike mog posljednjeg prebivališta
dostojnog rimskog cara koji je, gradeći novi poredak, gradio i velike građevine. U usporedbi s njima, a
posebno s Alek sandrijom koja je ostala moj vječni duhovni i graditeljski uzor, palača je možda građena
pomalo ishitreno, ali sasvim u duhu vremena u kojem sam vladao Carstvom na zalazu. Podignuta je kao
moje osobno smiruju će utočište opasano kamenom i tvrdim zidinama i kulama, a ne drvenim palisadama, i
kojemu stoga u danas poznatom svijetu nema premca. Ni u Nikomediji, u kojoj sam živio i vladao godinama,
ni u Sirmiju, maternici i gnijezdu careva, gdje sam u Galerijevoj palači prilikom diplomatskih i vojnih pohoda
znao boraviti neko vrijeme, uzvišenoj i profinjenoj Anti ohiji, ili buntovnoj Palmiri, čak, usuđujem se reći, ni
u Aleksandriji ni u Maksimijanovu Mediolanu, ni u Konstancijevu Treveru i Eburaku, ni u
Rimu, u kojem sam podignuo istina nedovršene terme, ali prema kojima su one Karakaline izgledale kao
arhitektonska maketa.
Ovdje u Aspalatosu, u blizini svoje rodne Salone, sagradio sam spomenik sebi, nekoć svemoćnom caru,
podignut prema njegovoj želji, kao krunu svih ostvarenih djela, kao nadomjestak svim neostvarenim
težnjama i uspomenama. Golemu kutiju od kamena umjesto od zlata i bjelokosti, koje su resile moje
opožarene nikomedijske carske odaje, i koja je u svojoj unutrašnjosti pohranila sav moj iskreni dječački žar i
nastojanja i, zašto ne, despotsko i vojničko vladanje. Ono isto koje me poistovjetilo s Ju pitrovim sinom. Još
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
u Nikomediji, nedugo prije mog odlaska s vlasti, unatoč glasinama i krivim bilješkama, prava istina bila je
skrivena na sasvim suprotnoj strani Janusova lica.
Samo jedan mali primjer na koji sam svog Cezara podsjetio i upozorio dok se onako drsko derao na svog
Augusta za vrijeme požara u palači. Kada je, naime, Galerije, dosta vremena nakon svoje pobjede opet
pretjerao, a meni dojavili kako se hvasta i svađi s Aristobulom tražeći prijestolje, dok se još njegovi nisu
snašli, a ne bez opasnosti da se međusobno potuku, možda i posijeku jer je Cezar bio okružen svojim
stražarima, onako pijanog moji su ga domestici doslovce dignuli s ležaljke i dovukli u moje odaje. Nitko od
njegovih za stolom nije se u tom napetom trenutku usudio usprotiviti.
Ležao sam samo prividno miran jer je vulkan u mozgu opet proradio, a on se tresao i brzo otrijeznio,
strepeći za svoj život. No ne znam koji se već put opet prevario jer me nije nikada duboko upoznao. Za
takvo što, uostalom, nije imao ni duhovne sposobnosti. I premda me posljednji udar, i posljedice bolesti
koju sam zaradio na povratku iz Rima, gotovo ubio i neizravno potaknuo na povlačenje, još sam imao
dovoljno moći ukloniti ga. Ali nisam to učinio. Koliko zbog njegove dvojbene i proturječne, ponekad iskrene
i neskrivene odanosti koju bi gotovo redovito odmah pokvario prevratničkim planovima, toliko i zbog
nečega mnogo važnijeg, što on nije nikada dokraja razumio.
Nije, naime, u svom priprostom pastirskom dačanskom mozgu mogao dosegnuti svu važnost naše
zajedničke zamisli o podjeli Carstva, o dva Augusta i dva Cezara nasljednika. Da je samo malo bolje
promislio, znao bi da bismo njegovim ili mojim smaknućem potkopali osnove našeg zajedničkog djela,
teškim klesarskim čekićem razbili dio potpornja velike mramorne mense, kamenog stola, nalik na onaj koji
danas ukrašava moj triklinij, moj blagovaonk, i s kojeg bi se stropoštalo na pod sve posuđe, sva jela, do
maločas tako uzorno predstavljena, načinjena i izložena, bez obzira od kakvog je otpornog materijala bio
napravljen taj blagovaonik, sav taj pribor, i kakvim je umijećem i strpljenjem bio složen sav taj red jestvina
koji je do maločas vladao, baš kao tetrarhijski poredak na velikoj mensi Carstva.
IV. POGLAVLJE
MAKSIMIJANI SABOR U KARNUNTU
SJEDIM OPET U RANO JUTRO, OVAJ PUT U MALOJ DVORANI ZA PRIMANJE JER JE NAKON NEKOLIKO TOPLIH
I SUNČANIH JESENJIH DANA DANAS NAGLO ZAHLADILO, PA SU MOJI MEŠTRI NE OČEKUJUĆI TAKVU NAGLU
PROMJENU VREMENA ZAKASNILI OSPOSOBITI NOVI SUSTAV CIJEVI ZA GRIJANJE KOJE SU LJETOS POSTAVILI
POD KAMENE PLOČE NA PODU I VEZALI IH S ONIM STARIMA UZA SAM RUB ZIDOVA, A KOJE SU SE PROŠLIH
ZIMA POKAZALE NEDOVOLJNE, TE IH SVE UKLOPLJENE U NOVI SUSTAV OPET POVEZALI SA SREDIŠNJOM
KOTLOVNICOM U PODRUMIMA.
Kako me redovito taj dio dana dočekuje raspravama o svakodnevnom životu u palači, upravo sam presudio
nekom trgovcu vunom. I to ovdje u onim istim osobnim odajama u kojima sam branio Zotikosa i Filotasa, i u
kojima se sastajem i vijećam samo sa svojim najbližim savjetnicima i upraviteljima palače ili iznimno
upriličujem zatvorena primanja kada me pohodi koji visoki gost ili važan glasnik. No prekršaj je ovaj put bio
takav da sam smatrao kako ne trpi odgodu jer je bio izravno vezan uz moju radionicu sukna na koju sam
ponosan i uz koju sam osobito vezan, i koja je za ovo moje posljednje utočište jednostavno prevažna.
Taj se, naime, nitkov došao cjenkati za svoju robu, krivo pretpostavivši da su u gineceju presušile zalihe,
nesvjestan da u mojim podrumima, impregnirana sumpornim dimom, lovorom i lavandom kako joj ne bi
naštetili kukci i miševi, leži najbolja dalmatinska vuna i kostrijet iz okolice palače, ali i iz okolice nekad
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
moćnih logora Tilurija i nešto zapadnijeg Burnuma, danas važnih ovčarskih i kozarskih područja i središta
proizvođača vune i kostrijeti, koja je mogla zadovoljiti potrebe moje radionice sukna i boja disaonice još
mjesecima.
Zime su nekoliko godina bile oštre otkad sam se povukao s prijestolja, pa sam u palači, jer je u njezinu
podzemlju i neposrednoj blizini bilo nekoliko sumpornih izvora bitnih za obradu i bojenje vune, otvorio
radionicu sukna. No ti tako povoljni preduvjeti za rad suknarske manufakture poklopili su se ponajprije sa
stalnom željom da i svojoj budućoj grobnici udahnem malo stvarnog života. Potom sa željom da se taj život
ne osjeća samo u poljima, vinogradima i maslinicima nego i tu, u toj po svojoj ljepoti nedodirljivoj građevini,
u svojoj skladnoj hladnoj duši toliko različitoj od brojnih velikih i raznovrsnih zdanja koja sam godinama
podizao diljem Carstva i koja su gotovo sva bila predodređena za život, a ne za smrt. Svojoj sam grobnici
tako dao priliku, ponudivši joj suknarom i bo jadisaonicom mogućnost da ne bude samo utočište posrnulog
cara ili nedostupan i pri tome odbojan arhitektonski i graditeljski uzorak s jasnom svrhom, u kojemu se
stoga i sam njegov oblik, svojim preciznim i zadanim estetskim i arhitektonskim smislom posvema okreće
samo skladu i njegovoj namjeni. Uostalom, to je odlika svih grobnica iako mojoj ni po svrsi, ni po smislu
naravno ni po izgledu do danas u rimskom svijetu, držim, nije bilo premca.
No još je jedna važna činjenica bila presuda i prevagnula je u korist života ma koliko u usporedbi s uzvišenim
suglasjem moje palače izgledala banalna. Budući da je život u carstvu već posrnulih reformi bivao sve skuplji
i skuplji, tako je i moj život i život mojih podanika, vojnika, stra žara i robova sve više stajao, pa htio ili ne
htio, bio sam na ovaj ili onaj način primoran i tom proizvodnjom namaknuti sredstva. Ne samo uljem i
vinom u podrumima, koje je i onako služilo ponajprije za moje potrebe, pa onda za potrebe palače i njezinih
žitelja, ili sitnim obrtima koji su cvali zahvaljujući određenom broju majstora, poput ona dva meštra klesara,
koji se nakon završetka gradnje u pravilu nisu vraćali svojim domovima raštrkanim po Istoku, Grčkoj, Egiptu
i Italiji, nego su se nastanili u mojoj velikoj grobnici ili su podigli kuće i radionice u neposrednoj blizini.
Uza sve to vanjske okolnosti izravno su utjecale da život u palači doista zaživi. Naime, nakon što sam
prepustio Carstvo nasljednicima koji nisu previše brinuli o sustavu koji sam tako mukotrpno gradio i na
koncu uspostavio, cijene su opet podivljale tih hladnih godina, a narudžbe su slijedile jedna drugu i,
naravno, usporedno s njima zarada suknare u palači bila je sve veća i veća. Jedan veliki, mudro zamišljeni,
ali za današnje izvitoperene prilike krivo postavljeni račun, omogućio je sasvim slučajno i protivno mojim
željama da onaj mali bude točan i probitačan.
To je možda bio i pravi razlog što se onaj nevoljni trgovac vunom prevario u procjeni kad mi je htio
podmetnuti svoju lošu robu, previdjevši u svom prevarantskom mozgu pravo gospodarsko stanje u mojoj
radionici, nego što je bilo još gore i zbog čega sam tražio da se suđenje održi odmah, bila je činjenica da je,
kad je vidio da moji služnici i predradnici ne popuštaju, opet krivo procijenio i još lošije postupio. Pokušao
je, naime, podmititi upravitelja suknare Horacija Mensoria, tvrdoglavog Liburna iz zabiti oko Aserije, u
djetinjstvu pastira baš kao Galerije i njegova majka vračara, pa ne znajući s kakvim čovjekom želi poslovati,
ponadao se možda uloviti nešto u mutnom.
Taj je Mensorije bio nepotkupljiv veteran i iznimno sposoban upravitelj. Budući daje bio mnogo iskrenije,
blaže i vedrije dalmatinske ćudi od Ga lerijeve dačanske, volio sam biti u njegovu društvu. Nakon što je
odslužio vojnu službu, dobio je od mene zasluženi časni otpust i malo imanje u blizini Salone, na nekoliko
stotina koraka od zaseoka mog rođenja. A kako je povrh svega bio vješt suknar, zanat koji je u djetinjstvu
naučio od svog oca, a istu je vještinu još razvio u suknarama, predionicama, prešni cama i krojačnicama
legije kojoj je pripadao i u kojoj je službovao više od dva desetljeća, zaslužio je da preuzme mjesto
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
upravitelja i gineceja i boja disaonice. Naravno, Horacije, s kojim sam se volio šaliti, a još više razgovarati o
njegovu zahtjevnom umijeću, u predasima njegova teškog rada i s kojim sam tako uspostavio gotovo
prijateljski odnos, kakav jedan bivši car može uopće imati s bivšim veteranom, odmah je prijavio trgovca i
sam uvrijeđen njegovom ponudom, te je sada ovaj stajao preda mnom, okovan i preplašen.
- Što ćemo s ovom varalicom Gospodaru?
Upitao me jedan od u tom trenu službujućih zapovjednika domestika palače, koji ga je priveo sa svojom
desetinom.
Kako sam tog dana bio nešto bolje, unatoč iznenadnoj studeni i težini optuženikove krivnje čak dobro
raspoložen, pogledao sam Horacija kao da tražim njegov savjet iako je on bio tu samo da bi posvjedočio o
tom neuspjelom pokušaju podmićivanja, a ne da savjetuje svoga gospodara i nekadašnjeg cara. No ja sam
ga svejednako upitao:
- Što ti misliš Horacije?
- Tko sam ja da tebi dijelim savjete Gospodaru?
- Odgovori, ja te pitam što ti misliš jer je ovaj nevaljalac tebe pokušao uvući u prijevaru, a ne mene.
- Tko god vrijeđa nekoga od tvojih, vrijeđa i tebe Gospodaru.
- U tom slučaju zaslužio je smrt. Smaknut ćemo ga.
Na spomen smaknuća trgovac je problijedio i tijelo mu se opustilo tako da su ga dva domestika morala
održavati na nogama. Pri tome je samo tulio i nerazumljivo hroptao. Moglo se samo razabrati da se ne brani
nego da traži milost.
- Bi li se to moglo nekako drukčije riješiti? usudi se Horacije.
Navukao sam opet onaj nepopustljivi izraz, ali u sebi sam osjećao da mi je nakon dugo vremena vedriji duh,
čak me ova cijela zgoda zabavljala i vratila u svakodnevicu o kojoj sam gotovo i prestao razmišljati, pa sam
pogledao prestravljenog trgovca koji je onako onemoćao visio među stražarima.
- Koliko sada vrijedi tvoja vuna?
Malo je došao sebi i naslutio tračak nade koji se probio iz mog pogleda, kao vršak jednog od kopalja svjetla
koja su padala s ostakljenih lumina rija na sredini i vrhu bočnih zidova dvorane. Pa kad je taj vršak nebeske
zrake pogodio njegovo lice, učinilo mi se da je prepredenac okupan oštrim i danas hladnim jutarnjim
suncem. Barem je tako izgledao.
- Ništa, ništa... Gospodaru milostivi, ta vuna više ne vrijedi ništa... baš ništa. Ali probajte razumjeti i ja
sam prevaren. Ne kupujem uvijek kod istih proizvođača. Stoga mi oprostite moju lakoumnost, morao sam
provjeriti... Dopustite mi da je darujem svome Gospodaru... i to će biti samo prvi darak koji će božanski
Jupitrov sin primiti s moje strane.
Ni sam nije shvaćao što je izgovorio pred bivšim gospodarom svijeta, i što mu je ponudio kao otkupljenje za
svoj ozbiljni prijestup. Čudeći se sam sebi, prešao sam i preko toga, gledajući kako ga onako jadnog hladi
smrtni znoj, no i zbog toga što sam u sebi već odlučio da mu poštedim život. Jer i taj je bijednik ipak vrijedio
više od svog podlog nauma, a pogotovo od nekoliko bala loše vune. No za pokušaj podmićivanja upravitelja
su knare ipak sam ga odlučio kazniti.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
- Horacije, isplati mu najnižu cijenu po bali jer ta vuna i onako više ne zaslužuje, a razliku u cijeni koju
je tražio dobit će kada odradi kaznu u suknari. I to radeći puno vrijeme, po danu kao svi ostali robovi, a noću
će spavati u podrumima, na svojim balama koje mora prvo pravilno očešljati, pa okaditi i okužiti i budno
paziti da se ne ušulja koja štetočina.
Kad sam presudio, domestici su ga oslobodili okova i on se bacio na kameni pod, zahvaljujući mi gotovo
uplakan, što mi je samo pokvarilo raspoloženje, pa sam sve odmah otpustio jer me opet počelo stezati u
glavi i bilo mi je hladno.
Zatražio sam da mi donesu topli vuneni šal i njime se ogrnuo. Onim istim koji mi je darovao Maksimijan
kada sam se u vrućici uputio iz Rima. U tom se finom vezivu proparala rana uspomena i okrvavljeno je pero
nastavilo svoju ispovijed.
Te posljednje dvije godine u Nikomediji doista su protekle u stalnim napetostima i prepirkama koje su
redovito bile praćene napadima glavobolje i stezanjem pod lubanjom što je čas odlučni, pa onda opet
neodlučni Galerije neumorno pokušavao iskoristiti, vrebajući svoju priliku, bilo bi nepravedno da ne
naglasim, ne bez povremene grižnje savjesti. No kako god stajale stvari s Galerijem, imao sam podršku svog
suvladara Augusta Herkulija Maksimijana, odvažnog Panonca, i kada bi on osjetio da me moj Cezar Dačanin
ugrožava, pa makar samo na riječima, uvijek bi našao načina da mi pomogne, ponekad, a da to ja nisam ni
znao, šaljući preko svojih povjerenika u Nikomediji, upozorenja, čak i ozbiljne prijetnje Galeriju i Liciniju i
njihovu štićeniku Maksiminu Daji, koji je bio toliko omražen da su ga trpjeli samo njih dvojica.
Vratila mi se nada da bi Maksimijan mogao obuzdati Galerija kao što je obećao da će obuzdati svog
podjednako neobuzdanog, ali pri tome razuzdanog i poročnog sina Maksencija, kojeg je postavio za svog
pobočnika u Rimu. Pravu guju u vlastitim njedrima. No nisam naslućivao, jer sam imao njegovu svesrdnu
potporu i prijateljstvo, činjenicu da je i on, uostalom kao i svi mi, bio sklon mijenjanju, i da je sanjajući
vlastite zamisli, umjesto da bude mudriji, nažalost sve manje obuzdavao samoga sebe. Naprotiv, a to sam
jasno naslutio, ali nisam sam sebi tada želio priznati za onog našeg zajedničkog boravka u Rimu, gajio je u
sebi barem za sada skrivene ambicije koje su počele ključati u duši mog nekoć iskrenog druga i suvladara.
Ipak, taj nedostatak u prosudbi mog Herkulija i njegovih poteza koje je već polako vukao na Zapadu bio je
na kratki rok spasonosan.
Učvrstio mi je vjeru da će mi pomoći da dovršimo zamisli i provedemo u djelo poredak koji smo uspostavili i
da se onda, kada sve bude na svome mjestu, istovremeno odreknemo prijestolja. Mnogi su bili uvjereni da
se to ne će odigrati za naših života, i time su raspirivali Galerijevu izmjeničnu ljubav i mržnju, kao suzu
plamena u svjetiljci koja na časak plane, a onda se gasi, ali čim joj prije same smrti svjetla ukapaju ulje u
rupicu na vrhu lucerne, opet bukne, pa je tako nastavljaju paliti i gasiti, a da plamen nikada potpuno ne
iščezne, kao da je muče.
Samo da je Galerije znao, ne bi se toliko brinuo. Neopazice sam kopnio. Samo smo ja i moji najbliži u
Nikomediji znali da ću ubrzo odstupiti. Odreći se vlasti kao prvi, najmoćniji i najslavniji, svojevoljni
otpuštenik od osnutka Grada i za sobom povući i Maksimijana. Za nj sam bio siguran da će poslušati premda
ne bez unutrašnjeg otpora jer mi je do tada bio uvijek vjeran, pravi vojnik, jednom moj najbolji general,
ustrajniji, mudriji, privrženiji i bolji od Galerija.
Teške smo mi i odlučne bitke pod carem Probom vodili zajedno u Galiji, na obalama Rajne i u Germaniji.
Nakon važnih pobjeda izvojevanih u iscrpljujućim uvjetima, plemena su se smirila i meni je predložen lovor i
mnoštvo odličja. Senat je sva ta priznanja, kule, orlove i medalje na Pro bov prijedlog, što je za nj bilo više
nego iznenađujuće, umjesto uvijek častohlepnom caru ponudio meni, a ne svom vladaru ili barem obojici
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
njegovih zapovjednika sjevernih legija jer ih je Maksimijan podjednako zaslužio. Ipak, on je šutio i zamolio
me da prihvatim ponuđenu čast iz ruku spletkara koje sam, uz časne izuzetke, podržavao i pred njim i pred
Probom, čak tu i tamo branio na njihovim položajima, u njihovu lažnom i obmanjujućem uvjerenju da
upravljaju Italijom. No ponajprije sam tako postupao samo radi očuvanja izvornog oblika, državnog okvira
nekadašnje rimske vlasti.
maksimijane, tjeraš me na pogrešan potez. Nije bilo bitke u kojoj ti nisu sudjelovao, nije bilo zapovijedi koju
nismo zajedno osmislili i sproveli. Sada kada su Gali i Germani primireni, mislim da bismo nagrade i
priznanja za taj skupo plaćeni mir morali zajedno i podijeliti.
Rekao sam mu nakon što su pred nama pročitali obavijest o odličjima i naslovima te laskava obrazloženja
koja su zajedno s njima iz Rima stigla do Trevera, već tada kolonije, upravnog središta cijele Belgije i Gornje
Galije, u kojem smo u tom trenutku nakon svih tih teških i važnih pobjeda logorovali. Ali ne unutar tvrdih
gradskih zidina, nego na otvorenom u jednom od pokretnih logora koji su okruživali grad. On se digao sa
svoje stolice i onako ogrnut vučjim krznom samo je razgrnuo jedno šator sko krilo. Vani je sniježilo. Rijetki
mokri snijeg igrao se u zraku, kovitlajući se i plešući kao vatra na našem željeznom i mjedi okovanom i
ukrašenom ognjištu.
- Moj druže, nije bitno kome daju odličja i nagrade jer su nesumnjivo zasluženo zarađena, i to
zarađena zajedno. Ipak, držim da si ti nešto zaslužniji kad tako o tome misli naš car i Prečasni oci koji ratišta
nisu ni osjetili. No nemoj ni pomisliti da ovo govorim ironično, nego uistinu držim da je bolje da medalje,
kule i orlovi pripadnu jednome, a ne obojici. Taj jedan će ih lakše čuvati i nositi.
U snijegu koji se polako pretvarao u vijavicu njegove su riječi postale meke, gotovo jedva čujne iako smo bili
pod šatorom. Pa ipak, osjetio sam tračak nezadovoljstva u Maksimijanovu glasu. Stoga sam mu odgovorio
vrlo odrješito i vrlo jasno tako da u mojim riječima nije mogao osjetiti ni trunku dvoumljenja.
- Ne, bez obzira što su sva odličja neopravdano naslovljena samo na mene i dodijeljena samo meni,
podijelit ćemo sve te drangulije, i to javno, tu pred našim vojnicima.
- Moj Dioklo, kao prvo, to se nikako ne bi svidjelo našem Augustu, a sam znaš kakav je Prob prema
neposlušnim zapovjednicima i, nadalje, kako misliš da prihvatim nešto što je dodijeljeno tebi?
- Budući da je dodijeljeno samo meni, nepravedno je dodijeljeno, i to je opasno. Probaj razmisliti.
Moglo bi se dogoditi da se takva odluka u budućnosti uplete kao sjena u naše odnose, a da toga ne budemo
ni svjesni. U nekom drugom vremenu ta bi nepravda mogla potkopati naše bratske veze i prijateljstvo pred
kojima je, nadam se, još dug put. Stoga uzmimo zajedno, javno, neka svi vide i razumiju.
Spustio je Stavljeno krilo i okrenuo se prema meni i vatri, lica onako uokvirena vučjim krznom na kojemu se
još caklio snijeg i inje.
- I ti doista misliš da bi te, kako ih sam nazivaš, drangulije, a u dubini duše znaš da nisu, nego
naprotiv, svjestan si da su to teško stečena rimska odličja koja si zaslužio u bitkama, mogle stati na put
našem prijateljstvu. Koliko ti to onda, moj Dioklo, do tog prijateljstva doista držiš?
- Znam da mi je važnije od ovoga što su nam poslali.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
- Nisu nam poslali, nego su poslali tebi. Ako me doista želiš sačuvati kao brata i prijatelja, moraš
prihvatiti sva odličja i priznanja našeg Augusta i Prečasnih otaca. To je jedina prava odluka i ona vrijedi za
obojicu.
Kako je vatra polako gasnula, naredili smo robovima da na ognjište nabace još koju kladu. Šator je opet bio
obasjan plamenom, a mi smo, ne obazirući se na nepomične stražare čiji su oklopi bljeskali u polutami,
šutke sjeli za stol, a onda i nazdravili mojem uspjehu i nagovještaju brzog unapređenja kao da se ništa nije
dogodilo. Takav je tada bio moj budući suvladar i August, Herkulov sin Maksimijan, čovjek i iskren prijatelj,
hrabar vojnik sazdan od časti, odanosti i povjerenja.
I ja sam nevoljko prihvatio, premda sam nešto poslije kada smo se rastali, a on krenuo u Hispaniju, a ja u
Panoniju, od istog Proba i Senata rado preuzeo mjesto namjesnika Mezije, opasnog područja, baš kao što je
i bila sjeverna Galija, odakle su horde i plemena stalno upadala u nebranjena područja Carstva. Znao sam,
ta će zadaća biti važna, važnija od svih odličja jer je izravno vodila mom konačnom približavanju Istoku, na
kojem se zajedno s mačevima i oružjem za presudne bitke počela kovati sudbina novog Carstva.
U Meziji sam, učvršćujući naše granice upornim prodorima na barbarski teritorij, nekoliko godina prije nego
što ću doista dobiti priliku, već počeo snivati svoje snove o obnavljanju snažnog Rima. Po uzoru na podjelu
vojske pod mojim zapovjedništvom, tradicionalno sastavljene od istovrsno ustrojenih postrojbi kojima su
zapovijedali zapovjednici jednaki po razini, ali među kojima je uvijek jedan bio nadređen svima. Naravno,
nisam ni pomišljao da bi to mogao biti ja. Ipak,u bitkama sam iskušavao životnost takvog sustava. Iako se
danas razdirem sumnjama u svoje djelo, ja sam stopu po stopu, napredujući stubu po stubu, ujedno
osmišljavao svoj naum i stalno ga provjeravao. Kao da sam, nesvjesno ili svjesno, oduvijek želio provjeriti
može li me svako pojedino djelo, svaka pobjeda ili uspon nadživjeti, biti dužeg vijeka od isprepletenih i već
narušenih odnosa i života. Naravno, nisam više ni razmišljao o tisućama pogubljenih za tisućljetni spas
Carstva. Želio sam jednostavno provjeriti. A onda desetljeća poslije, kada su mnoge stvari odoljele
kušnjama, pod kostima lubanje, u srcu onih rana u mozgu, u pameti, slutnjama, u nataloženom iskustvu i
pamćenju, rodio se strah. I bio je sasvim razložan.
Nakon dugotrajnog i mukotrpnog povratka iz Rima teško sam govorio, teško se micao pod jarkim suncem
Nikomedije i još teže provodio opasne dane u očekivanju već pripremljenog bijega u palaču koju sam dao
sagraditi u Aspalatosu, na obalama djetinjstva. Posljednje utočište u kojemu očitavam svoju i njegovu
sudbinu, tamo, na onoj do jučer zapaljenoj kamenoj ploči na ogradi kriptoportika.
Pa ipak, osim onih krepanih voluharica koje je spržilo sunce i progutalo more, na njoj je bilo zapisano i nešto
što nisam znao odmah očitati, kao kada odgonetate rukopis, slijedite nizanje zapisanih događaja od početka
do kraja i onda zaključite da je sve u tom rukopisu, kao u vašem životu, ali i u životima vaših najbližih
suvremenika, o kojima i govori ta biografska pripovijest, zapravo promašena, gotovo besmislena priča.
Poraženi vlastitim zaključkom odlažete razmotani svitak, nagrden upisanim slovima, na površini stola, a da
na njemu niste ni primijetili malu zabilješku na rubu. Samo na prvi pogled nevažni dodatak, ali dodatak u
kojemu se krije ključ odgonetanja važnosti čitavog rukopisa. Unaprijed pretpostavljen i zabilježen presudni
događaj nakon kojega se mirno odlazi u smrt. Meni se upravo to dogodilo dok sam očima prelazio po
kamenoj ploči pod vol tama, davno prije smrti one dvije nesretne voluharice, ako vrijeme računamo po
trajanju njihovih kratkih života.
Naime, na tom komadu fino klesana kamena, osim mog već unaprijed zadanog života, koji u trenutcima
očaja dovodim u vezu s obmanjujućim masnim iznutricama u rukama galske krčmarice u Tartaru i mojim
sudbonosnim okrvavljenim oružjem, također je u nekoj od jedva vidljivih udubina bilo zapisano i jedno
malo, ali ovaj put važno dobrohotno proročanstvo, koje nije podrazumijevalo nasilne odluke, sijevanje
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
mačeva i bodeža niti prolijevanje krvi. A znakovita poruka i prevažan ishod tog u prvi tren neprimjetnog
proročanstva bio je sasvim neočekivan.
Kada sam se povukao u palaču u Aspalatosu, postupno sam uspio svladati do tada manjeviše trajnu slabost
tijela i s njom povezanu ranjivost vlastitog usuda, koja mi je gotovo na samom kraju, zahvaljujući tom
malom proročkom, ali do tada nevidljivom upisu na rubovima uklesanog sudbinskog rukopisa, ponudila
mogućnost nepredviđenog obrata. Još za života omogućila mi je da se osvjedočim kako budućnost Carstva
ne će biti baš onakva kakvu sam zamislio. No upravo mi je taj fatum, unaprijed ucrtana sudbina koju ipak
možemo tu i tamo i sami krojiti i prilagoditi, ma koliko njezino značenje ponekad podrazumijevalo suprotno,
pružio priliku da kroz praćenje početnog urušavanja sustava koji sam utvrdio, s time i urušavanja svog
osobnog udjela u tom pothvatu, još jedanput, makar na kraći rok, taj isti sustav, pa tako i svoj izravni udio u
njemu, samo još jače utvrdim, popravim i na kratko spasim od propasti koja je već na njega vrebala.
Taj prevažni događaj koji nisam uspio očitati ni na onoj sudbonosnoj kamenoj ploči, na kriptoportiku, ni u
mom unutarnjem okrvavljenom rukopisu, odigrao se u Karnuntu, prijestolnici Gornje Panonije, i to samo tri
godine nakon što sam odstupio s vlasti. Naime, nakon moje i Maksi mijanove abdikacije, novi Augusti
postali su Konstancije Klor na Zapadu sa svojim podčinjenim Cezarom Severom, a na Istoku je, naravno,
zavladao Galerije, nakon mog odlaska, najmoćniji čovjek Carstva, sa svojim Cezarom, onim omraženim
generalom Maksiminom Dajom,kao podčinjenim suvladarom.
Ni godinu dana nisu mirovali. Pomutnja je počela nakon rane smrti Konstancija Klora u njegovoj rezidenciji u
Eburaku u Britaniji gdje je prije svog kraja gotovo stalno boravio i gdje mu se priključio sin Konstan tin
nakon što je, na sreću za sve nas koji smo mu željeli dobro, uspio uteći od Galerija, Maksimina Daje i Licinija.
Klorova smrt donijela je neočekivano neželjene posljedice. Slučajno ili ipak prema nekom dogovoru o kojem
nisam znao ništa, samo godinu nakon mog i Maksimijanova odlaska, zapadne su legije, predvođene
najslavnijom VI odmah proglasile njegova sina i mog štićenika i nesuđenog usvojenika Konstantina
Cezarom, pa onda Augustom.
A taj Konstantin, koji mi danas neizravno, ali nepotrebno prijeti i dopušta da mi njegovi podčinjenici
zagorčavaju posljednje dane, još i tada je bio moj miljenik. Klor ga je kao mladog i nadarenog zapovjednika
poslao meni na Istok, na vojničko i vladarsko naukovanje, i on se borio uza me i Galerija, srčano i vješto,
zapovijedajući svojom postrojbom za vrijeme mog kaznenog pohoda na Egipat i Aleksandriju. Nekoliko
mjeseci poslije odigrao je zapaženu ulogu i u Galerijevoj pobjedi nad Perzijancima tako da je stekao
potpuno povjerenje i mene kao Augusta i, što je bilo još važnije, vojske. Galerije ga zbog njegove omiljenosti
i odvažnosti kojoj su se divili čak i njegovi dačanski domestici nije trpio. Vrebao ga je razdražen, kao
neuhvatljivu sjenu koja se stalno šuljala iza njegovih uspjeha i pobjeda.
Kao što rekoh maločas, vrlo brzo nakon što sam se povukao, a Klor naslijedio Maksimijana, Konstantin je
izbjegao gotovo sigurnu smrt, uma kavši u posljednji čas na Zapad, k svom već teško bolesnom ocu koji se
unatoč dugotrajnoj bolesti i slabosti uoči njegova dolaska, kao prekaljeni Imperator, Cezar i sada August, još
odvažno nosio s Alemanima, Galima, a potom, drugi put prešavši atlantski tjesnac, skršio i pobunu u
Britaniji. Nakon završne pobjede napustio je opet svoju nekadašnju prijestolnicu Trevir i dovršio novu
rezidenciju tamo u britanskom Eburaku gdje je provodio posljednje godine. I tu mu se uoči smrti i
posljednje bitke protiv britanskih Pikta pridružio sin Konstantin, umaknuvši s Istoka.
Ma koliko sam se u početku radovao što je uspio izigrati Galerija i Lici nija, njegovo naglo i prekoredno
uzdizanje do časti Cezara i Augusta poremetilo je već uspostavljeni poredak i, naravno, nije bilo sukladno
mojim abdikacijskim zapovijedima i zakonima o nasljeđivanju, a sasvim je poljuljalo Galerijeve naume, koji
je kao zakonitog nasljednika na Zapadu već bio postavio Severa.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Malo je Dačanin, taj moj novi August i zet oklijevao, čak se uspio na trenutak sabrati, a onda je na moj
nagovor Konstantinu ipak namijenio, pa zatim i priznao podređen položaj Cezara. Na čas se činilo da su se
prilike smirile. No, nažalost, upravo onaj u kojeg sam imao najviše povjerenja, moj vjerni suvladar i suborac
Maksimijan, odani sin Herkula, iz sjene vlastite abdikacije uzdignuo je ponovno vlastitu mladenačku sjenu, i
to kroz svog sina, raskalašenog i okrutnog Maksencija, do čijih sumnjivih vrlina ni sam, u svojoj nutrini, nije
nikada previše držao. Popela se ta spodoba na tradicionalni, samostalni položaj princepsa, Prvog građanina,
do naslova koji je uvijek pratio cezarski ili carski naslov, i koji sam i ja dopustio da mi ga Senat udijeli kako
bih svojoj poistočnjačenoj vladavini dao malo rimskog prizvuka. Principat je, naime, uspostavio Oktavijan
August nakon bitke kod Akcija i kako je tada doista jedini imao vlast nad cijelom vojskom, odrekao se svojih
od Senata dodijeljenih dužnosti i časti i udijelio si titulu Augusta.
Razvijajući taj pojam, to su poslije činili i svi moji prethodnici, da bi na kraju, kada je princeps i August imao
vrhovnu vlast, napokon Senat i svi republikanski magistrati, a s njima i sve ozakonjene imperijalne
institucije, postali posve ovisni o njegovoj volji. Ali za to je valjalo biti car i August, a ne neki samozvani
princeps, prvi građanin koji je na nagovor oca utjerao titulu od ustrašenog Senata u Rimu, umislivši da će
tako, preko reda, preskočiti sve prepreke. I, naravno, Galerije, koji ionako nije volio Maksimijana, a
Maksencija je prezirao, sasvim u skladu sa svojom prirodom, ali i uz moj neizravni blagoslov koji ga je ipak
upućivao na pravi trenutak i promišljenu strategiju, možda čak i pokoji posljednji, ali možda spasonosni
diplomatski potez koji bi spriječio građanski rat, strjelovi to je i naglo uzvratio.
Bio je to jedan u nizu njegovih ishitrenih i upravo zbog toga nepromišljenih i opasnih nagonskih poteza koji
je više govorio o seljaku Dačani nu, sada caru Galeriju, nego sve njegove neosporno pravilne i dobre odluke
koje je ipak znao donijeti i kao Cezar, vladar i zapovjednik. No sada, kada se vrijeme opet zgusnulo, nije ih
bio sposoban donijeti kao August. Opet je uspio, kako sada parafraziram staru poslovicu, biserje dobre
strateške zamisli taktički pretvoriti u svinjski napoj svoje jare i razdražljivo sti, i cijeli opstanak Carstva, pa i
sve nas koji smo na ovaj ili onaj način to carstvo utjelovljavali, time opasno, ma ne, to nije prava riječ, nego
istinski ugroziti.
Zapovjedio je, naime, odmah, svom slabašnom suvladaru Septimiju Se veru, da bez pregovora i pogovora
napadne Maksimijana i Maksencija, koji su se utvrdili u Rimu, i to s istim zapadnim legijama koje su u duši
još ostale vjerne njihovu Herkuliju, svom dugogodišnjem zapovjedniku i vladaru, pa zbog toga i njegovu sinu
Maksenciju kao što su one Galerijeve, a to će potvrditi i prevažan događaj koji će uslijediti, još bile vjerne
meni. Naravno, tako zamišljen pohod na Rim nije mogao donijeti pobjedu. Legije su jednostavno prešle na
Maksimijanovu i Maksencijevu stranu, Se ver se predao, a Maksencije ga je ubrzo dao pogubiti. Građanski
rat, požar koji sam zauzdao i ugasio čvrstom rukom na više od četvrt stoljeća, opet je planuo, i to, u srcu
Carstva.
U rano ljeto sljedeće godine Galerije je krenuo osvetiti Severovu smrt i poniženje. Napao je Italiju i Rim.
Pitao me za savjet, a ja sam odobrio, ali sam zatražio da postupa s puno opreza te da svima mora biti jasno
da nastupa kao ovlašteni branitelj zajedničkih zakona i poretka koji je još vrijedio za sve rimske građane pa
bili oni vladari ili služnici. Kamo sreće da sam u tom trenutku umjesto Galerija imao uza se Konstantina. Ali,
nažalost, nisam. Promišljen i mudar, kao Cezar Zapada, i dalje na Otoku, lukavo se držao po strani. I tako je
bio zauzet borbama s Piktima koji su na sjeveru Britanije provaljivali preko Hadrijanova zida, ali, moram
istaknuti, ništa manje odlučan u provedbi sva četiri edikta protiv kršćana, koji će ga poslije, kad sve to
opovrgne, proglasiti Velikim i Svetim. Kad je sve opet kliznulo u kaos i on, taj moj voljeni Konstantin,
ugledao je svjetlo svoje nade. Premda su se vremena nepovratno promijenila, kad bi mi moj otac Jupiter
dao mogućnost da se vratim u njegove godine, i ja bih se nadao. Ali na drugi način. Jer moj Konstantin se
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
nadao, i umislio je u svom pobjedama nadahnutom duhu i umu da bi titula Augusta Zapada, sada nakon
smrti njegova oca Konstantina Klora i Severove pogibije, a Maksimi janova i Maksencijeva neposluha, mogla
opet pripasti njemu. No rekoh, šutio je i nije za sada ništa poduzimao, ali je u tajnosti ipak pripremao
povratak u Belgiju i Sjevernu Galiju, u očev Trever kako bi bio što bliže događajima koji su se počeli hitro i
nezaustavljivo slijediti.
Za to vrijeme stigao je Galerije pred zidine Rima, i kao što se za razliku od Konstantina u životu uvijek
nekamo žurio, nije uspio skupiti i unovačiti dovoljno vojnika, a uza sve teškoće dio je stalnih snaga morao
ostaviti na Istoku jer su se pobunili Sarmati. Podignuo je logor kod Interamne na obalama Tibera, gotovo na
domet katapulta s gradskih zidina, i vojsku koja se tek pribirala, a koje nije ni bilo dovoljno, već sutra poslao
da opsjeda Rim. S takvom vojskom, ma koliko mu je po njegovoj osobnoj prosudbi bila vjerna, a nije, i s
takvom ishitrenom taktikom, moj nasljednik i zet, Dačanin Galerije, nije imao nikakvih izgleda da uđe u Rim.
Naravno, bio je prisiljen povući se bez prave borbe, a razmjerno silini tih sukoba, više čarki nego okršaja, s
previše žrtava. Za osvetu je stao pustošiti i pljačkati Italiju kao da je to neprijateljska barbarska zemlja. Palio
je naselja i zaseoke, polja i usjeve i tako izgladnio zemlju. Pravi Galerije, toliko je bio podivljao od bijesa.
No ni Maksimijanov Maksencije nije zaostajao u zlodjelima. Vojnicima koji su prešli na njegovu stranu
dopuštao je sve: palež, pljačku, silovanje, ubijanje, rušenje gradova i sela, čak i pljačkanje Rima. Izvijestili su
me da je pred razularenom svjetinom u neka velika kola u kojima je stajao na postolju obučen kao Jupiter i
Bakus, istovremeno držeći u jednoj ruci pozlaćenu iskovanu munju, a u drugoj Dionizov tirsos, štap opleten
vinovom lozom, dok su oko njega skakale razgolićene pohotkinje odjevene kao ba kantkinje, dao upregnuti
Rimljane koji nisu htjeli ustupiti dio svog imetka uzurpatoru, i oni su ga tako upregnuti i bičevani od
njegovih robova morali vući po Gradu, izvrgnuti ruglu i poniženju. Onima koji pak nisu od ponosa htjeli pod
jaram, drvenim je batom dao mrviti koljena i kosti,1 njihove žene i kćeri prisiljavao da se njegovim
izabranicima podaju za novac koji su mu njihovi očevi i muževi navodno bili dužni.
I nije bilo građanina rimskog koji je bio siguran od njegove samovolje i pohlepe za vrijeme dok je boravio u
Gradu nakon svojih pobjeda i kojim je Gradom vladao strahom i luđačkom izopačenošću, kao nekoć
Kaligula, premda ih ima koji tvrde da je u umijeću zlostavljanja nadvisivao čak i njega. U mnogim je
zlodjelima bio ravan i Karinu na kojeg je već izblijedilo sjećanje, ali nisu izblijedile uspomene na njegova
davna zlodjela, ne mareći više za upozorenja njegova oca Maksimijana kojeg je jednom slušao kao pravi i
odani sin, nego je sada srljao u propast kujući zavjere i spletke koje su Rim i čitavu Italiju zavile u crno. I nije
bilo grada, nije bilo građanina, nije bilo nijednog senatora, kvestora ili edila, svećenika ili vestalke,
dostojanstvenika ili viteza, nije bilo naj čednije supruge ili djevice, koja nije strepjela za svoje ćudoređe i
čast, kao što su oni prvi stalno strepjeli za svoj život i opstanak...
Tako je poslije zapisano o tim sramotnim i pogubnim događajima u kronikama koje su, vjerujem, vjerno
opisale što se doista događalo za vrijeme Maksencijeva pobjedničkog divljanja po Gradu i Italiji tako daje
konačno prepuklo srce njegova oca, nekoć uzornog suvladara Maksimijana, koji je potajice i s mnogo
grižnje, ali koja se nažalost opet prometnula u ambiciju, odlučio svrgnuti vlastita sina pa je jednog dana
veslarka iz An kona donijela njegovo pismo.
OD AUGUSTA HERKULIJA, NJEGOVU SUVLADARU I GOSPODARU, AUGUSTU JOVI JU NA LIPANJSKE KALENDE
XXVIII. GODINE NAŠE VLADAVINE, IZ RIMA U NJEGOVU VEĆ SLAVNU PALAČU U ASPALATOSU, POZDRAV.
GOSPODARU, BRATE, PRIJATELJU I RATNI DRUŽE. NEKA MI BOGOVI BUDU SVJEDOCI DA GOVORIM ISTINU.
POGIJEŠIO SAM I KAJEM SE. MOGAO BIH TI NAVESTI STOTINU OPRAVDANJA, RAZLOGA I UZROKA MOM
IZDAJNIČKOM PONAŠANJU, ALI NE ĆU. VJERUJ MI JEDINO DA NISAM VIŠE MOGAO TRPJETI GLEDAJUĆI
KAKO SE NEOPRAVDANO DIČE I UZDIŽU I GALERIJE I ONA GUJA LICINIJE, NEPOUZDANI SEVER I MOJ ZET
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
KONSTANTIN, MAKSIMINA DAJU NEVOLJNIKA DA I NE SPOMINJEM. ALI IPAK ĆU NA KONCU LISTE
ZLOSRETNIKA SPOMENUTI MOJE NAJVEĆE RAZOČARANJE, SVOGA SINA MAKSENCIJA. ŠTO SVE NISAM
UČINIO DA GA UZVI SIM I POSTAVIM NA MJESTO ZA KOJE SAM SMATRAO DA MU PRIPADA I DOLI ČI, ČESTO
PRKOSEĆI TVOJIM ZAPOVIJEDIMA I ZAKONIMA KOJE SMO SAMI PISALI I POŠTOVALI. NO PROČITAJ,
POSLUŠAJ ME I PROSUDI. NITKO TE TVOJE ZAKONE I ODLUKE NIJE POSLIJE TVOG ODLASKA ŽELIO
SPROVODITI I POŠTOVATI, A ETO ISPALO JE, PONAJMANJE JA.
OD OČINSKE SLABOSTI ZANEMARIO SAM SVOJA VLADARSKA OBEĆANJA. ZBOG VLASTITA ČASTOHLEPLJA
ŽELIO SAM UZVISITI SVOGPRVOROĐENOG SINA. ZNAM DA TI JE TIJEK SVIH TIH MUČNIH DOGAĐAJA DOBRO
POZNAT, PA NEĆU O NJIMA. NO TVOJ OTAC JUPITER NEKA TI POTVRDI AKO SAM NE ŽELIŠ VJEROVATI.
VRIJEME JE DA OPET SREDIMO PRILIKE, DA SE VRATIMO NA NAŠA PRIJESTOLJA KOJA NAS ČEKAJU MAKAR
SAMO ZA KRATKO, I SMIRIMO NAŠ SVIJET I CARSTVO KOJE OPET GORI. ZNAM, SVI TVOJI ODANI
PODLOŽNICI, A PONAJPRIJE VOJSKA KOJA TE JOŠ ZAZIVA KAO SVOG AUGUSTA, BOGA I GOSPODARA, STAT
ĆE NA NAŠU STANU. POSLUŠAJ ME STOGA, PREKLINJEM TE, DJELUJ, ALI DJELUJ HITRO JER JE VREMENA
MALO, A OBLACI ZAKRIVAJU JASNO NEBO. PO ISTOJ VESLARKI POŠALJI ODGOVOR JER NE SMIJEMO
OKLIJEVATI. TVOJ I DALJE ODANI AUGUST, SIN I BRAT HERKULIJE, PUN NADE U BOGOVE DA ĆE PRIVOLJETI
GOSPODARA DA GA USLIŠI...
Pismo je završavalo dodatkom prepunim još mnoštvom pobrojanih uveličanih i neuveličanih pritužbi na sve
i svakoga te kajanja zbog vlastitih učinjenih čina. Nisam ga do kraja ni pročitao jer me takav, meni nepoznat
Maksimijan ražalostio i duboko razočarao. Gdje je to u duši iskopnio moj vjerni i časni brat i suborac?
Kad sam bolje promislio, neke naznake imao sam prilike primijetiti i .a našeg jedinog zajedničkog boravka u
Rimu i onog posljednjeg rimskog trijumfa koji su Senat i Prečasni oci upriličili u našu čast. No to su bili samo
nagovještaji jer smo tih mjeseci još imali prilike mnogo puta o svemu porazgovarati, a posebno za onih dana
koje sam na povratku u Nikomediju proveo u njegovoj rezidenciji u Mediolanu, ali i poslije, kada smo
izmjenjivali važna pisma podrške i vladarskog suglasja. Njegova poslana meni u Nikomediju, kao tvrdi štit
pred Galerijevim prijetnjama, a moja njemu u Mediolan, istina, više vladarski i bratski savjeti nego pisma
koja su se uglavnom odnosila na naše odstupanje s vlasti. No sada su se ti nagovještaji, koje sam uz ostalo
pripisivao i njegovoj očinskoj ljubavi, pretvorili u kaotičnu stvarnost i otvorenu izdaju, i što je bilo najgore, u
izdaju svih načela prema kojima smo živjeli, vladali i gradili naše carstvo. Onako razočaran, bez ikakvog
ustezanja kako je i tražio, po istoj veslarki poslao sam mu nedvojben i kratak odgovor.
AURELIJU VALERIJU MAKSIMIJANU, NEKADAŠNJEM HERKULOVU SINU, MOM NEKADAŠNJEM SUVLADARU I
NEKADAŠNJEM AUGUSTU RIMSKOM, OD DIOKLA. NE TREBAJU MI BOGOVI SVJEDOČITI O DJELIMA I
NEDJELIMA KOJA SI POČINIO JER JA O NJIMA ZNAM NEŠTO VIŠE OD NJIH. UVJEREN SAM DA OD TVOJIH
POSLJEDNJIH POSTUPAKA I ONI OKREĆU LICE, ŽELEĆI SAMO DA ŠTO PRIJE USPOKOJIŠ SVOJ RAZROVANI
DUH I DA DOČEKAŠ ZASLUŽENU KAZNU. AKO BAŠ HOĆEŠ, I JA SAM VOLIO SVOJU KĆER, ALI ONAKO KAKO
SMIJE VOLJETI RIMSKI CAR. SADA KADA JE VOLJOM BOGOVA I NJEZINA BUDUĆNOST VRLO MAGLOVITA I
NEIZVJESNA, NE UPLIĆEM SE U STVARI NA KOJE SAM PRISTAO SVOJOM VLASTITOM VOLJOM. TAKVA SE
OČINSKA LJUBAV PROTIVI PORETKU CARSTVA I STOGA SE NA NJU, NI JA, NI TI, JA U PITANJU SVOJE KĆERI, A
TI U PITANJU SVOG SINA, NE SMIJEMO POZIVATI. ALI SVE JE TO NIŠTAVNO PREMA ONOMU ŠTO SI NAPISAO
I ŠTO TRAŽIŠ OD MENE. TIM PISMOM POTKOPAO SI SVE ŠTO SMO STVORILI, VIŠE NEGO SVOJIM
ZLODJELIMA I ZLODJELIMA MOGKUMČETA, TVOGMAKSEN CIJA, KOJI U CIJELOJ OVOJ MRSKOJ UROTI I NIJE
JEDINI KRIVAC AKO TI TO MOŽE BITI UTJEHA.
NO I TO BIH TI MOGAO OPROSTITI DA NIJE TVOG PRIJEDLOGA DA JA SAM POGAZIM NAČELA KOJA SMO
OSTAVILI KAO NASLJEDSTVO I ZALOG BUDUĆNOSTI RIMA I CARSTVA, A KOJA SU U USPOREDBI S KAOSOM
KOJI SI I TI POTAKNUO IPAK BILA ZALOG VLADAVINE PRAVDE, POMNO PRESLIKANO BOŽANSKO LICE ZRELE
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
DRŽAVE, PRAVO ZRCALO RIMSKE MOĆI I SNAGE. TO ME PORAZILO I POGODILO DO TE MJERE DA SAM,
ISTOG TRENA, KAD SAM PROČITAO TVOJE IZDAJNIČKE I PREVRATNIČKE RETKE KOJI PREDLAŽU DA SE
ODREKNEMO SVEGA SVETOGA I KOJIMA ME NAGOVARAŠ DA JOŠ VIŠE PODRUJEMO I NA KONCU UNIŠTIMO
NAŠ SVIJET, MORAO TEBE
MAKSIMIJANE UNIŠTITI U SEBI. I KAO ČOVJEKA I KAO NEKADAŠNJEG JOVIJEVA SINA HERKULIJA, I KAO MOG
NEDAVNOG SUVLADARA. KAO DA NISI NIKADA POSTOJAO. AKO JE OVO ŠTO JE OD TEBE PREOSTALO
NEKADAŠNJI AUGUST I HERKULOV SIN, ONDA TAJ AUGUST I TAJ HERKULIJE NIJE NIKADA BIO STVARAN. I
ZAPAMTI DOBRO. NI GODINE NI VRIJEME VIŠE SE NE MJERE PREMA GODINAMA NAŠE VLADAVINE NITI ĆE
SE VIŠE IKADA OBILJEŽAVATI NAŠIM IMENIMA. BOGOVI I MI, SVOJOM VOLJOM SADA OBIČNI, SMRTNI
LJUDI, ODLUČILI SU DA SE VIŠE TAKO NE ZOVEMO.
Ne znam što je mislio niti što je osjećao kad je primio moje pismo, ali nam da ga nije prizvalo pameti, a još
manje primirilo. Kad sam tako nedvosmisleno odbio sudjelovati u njegovu naumu koji je za me bio gori od
svih izdaja, i upozorio da bi to bila uništavajuća, bespravna i samovoljna odluka, potražio je odmah pomoć
od Konstantina, koji mu je u međuvremenu postao zet i oženio se njegovom kćerkom Faustom, koja mu je
uskoro podarila sina, a onda i kćerkicu, Konstantina i Konstantinu, nakon nekoliko godina i drugu djecu.
Konstantin se doista s vojskom pokrenuo iz Trevera, na čelu sa svojom slavnom Šestom legijom Victrix,
Pobjedonosnom, koja ga je prije godinu dana, odmah nakon očeve smrti i izvikala za cara, i potom nakon
što je munjevito porazio Franke na sjeveru, nastavio je nadirati prema Italiji. Četiri rimske vojske, istina,
četiri rimske vojske prepune barbara iz svih krajeva poznatog svijeta, u potpunoj zbrci i kaosu koji je zapalio
Carstvo, spremale su se nasrnuti jedna na drugu, kao u prvim desetljećima onog nesretnog stoljeća trideset
careva. Palež, krv i razaranje na sve strane.
I moralo je puknuti. I tako se ostvarilo neprepoznato i nepročitano proročanstvo, skriveno na kamenu
ograde kriptoportika, smislom posve nalik krišom uklesanim imenima mojih majstora na stražnjoj strani i
podnožju velikoga kapitela uz carska Zlatna vrata. Pravi ukles za trenutak i djelić vječnosti.
Moji najstariji generali, najvjerniji i najiskušaniji časnici i veterani koje sam mnoge uzdigao do časti vira
egrega, odličnika viteškog staleža, a koji su osjetili i muke i blagodati moje vladavine, ali koji su kao vojnici
iznad svega cijenili stegu, čvrstu i pravednu zapovjedničku ruku i životni red koji će im osigurati častan
otpust i malo imanje na kojemu će, ako budu imali sreće, mirno dočekati smrt, pobunili su se i počeli tražiti,
unatoč mojim tadašnjim predviđanjima, da se vratim na prijestolje. Do prije godinudvije bilo bi to ravno
mojoj smrtnoj presudi. Sada je taj prijeteći pokušaj imao iznenađujuće dobrohotno djelovanje. I Galerije, i
Licinije, i Maksimijan, i Maksencije i Maksimin Daja osjetili su opasno raspoloženje i kao da su se prepali
moje obnovljene, kako se u tom trenutku činilo, nikad ugašene moći, odlučili sazvati opći sabor u Karnuntu,
golemom utvrđenom logoru i glavnom središtu provincije Panoniae Superior, Gornje Panonije, koji je još
ojačao Prob, popravivši veliki slavoluk kroz koji se izlazilo na prostor za postrojavanje nadvišen visokim
kamenim postoljem s kojega je držao vatrene ratoborne govore, u trenutcima bijesa i krvožeđi, izricao
presude i kažnjavao podložnike. Ponavljam, sve se dogodilo samo tri godine nakon što sam se odrekao
vlasti, i pod pritiskom vojske zamolili su me da budem na tom za Rim i Carstvo, pa i za rimsku povijest
važnom skupu.
Stigli su ne kao zapovjednici svojih postrojbi, nego gotovo kao njihovi zatočenici. Osim, naravno,
Konstantina, koji je nakon prelaska iz Britanije manjeviše mirovao i nije se odazvao pozivu da dođe u
Karnunt iako sam ga na to nagovarao, i naravno Galerija koji je taj poticaj opet neosnovano pripisao sebi, ali
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
koji je sa sobom kao potporu poveo onu guju Li cinija, po načinu upravljanja i zapovijedanja njemu vrlo
sličnog imperatora. Svog zemljaka iz Dacije, koji je još od Probova ubojstva bio uz nas i slijedio nas na svim
važnijim vojnim pohodima. Znao je da mi se ne mili njegova prijeka narav, od trenutka kad sam odstupio i
njegovo gotovo uvredljivo ponašanje, ali Galerije ga je bez pitanja i bez mojeg odobrenja već uzdigao do
časti Augusta i dao mu na upravljanje cijeli Ilirik, Trakiju i Panoniju, u čijem se sastavu nalazila i Dalmacija,
pa, shodno tom zemljo vidnom rasporedu, i moja palača u Aspalatosu. Ne samo da mu je dao na upravljanje
neke od najvažnijih provincija nego mu je podario istu čast i isti naslov koji sam ja dodijelio njemu prije nego
sam se povukao. No on se nije povukao, a nagradio je Licinija najvišim naslovom, što su, poučeni njegovim,
ali i Maksimijanovim i Konstantinovim primjerom, počeli činiti i ostali i tako potpuno srozali ugled i važnost
naslova Augusta, a s njime i važnost vladanja i upravljanja državom i samim Carstvom, barem onakvim
kakvog sam ja ustrojio.
Dva jesenja mjeseca, listopada i studenoga treće godine od moje abdikacije, trajali su pregovori. Uglavnom
sam puštao da se svađaju, a kad bi se iscrpili, osnažen zdravljem koje mi se poboljšalo pod suncem u
Aspalatosu, uzimao sam riječ ne kao jedan od Seniores Augusti ili Starijih Augusta, nego kao jedini jer je
drugi, Maksimijan, koji je također još smio nositi taj počasni naslov, ali nikako po njemu računati tadašnje
vrijeme Carstva, a još manje pomišljati na vlast, uglavnom šutio, kujući u svom već poremećenom umu
nemoguće odmetničke planove, i odapinjao sam strjelice prijekora koje nisu promašivale, ponajprije njega i
njegova sina, kojeg se i tako već odrekao. U tim je mučnim trenutcima moj nekadašnji suvladar samo mrko
šutio zadubljen u teške misli i more kao da je naslućivao svoj nečasni kraj. Istini za volju, njegov bi se
Maksencije, za razliku od svog već poremećenog oca, znao drznuti, ali njega sam lako ušutkao svaki put
kada je pokušao osorno i povišenim glasom nametnuti svoju volju, ne štedeći ga čak i kada je šutio, ciljajući
ga teškim optužbama i riječima u kojima nije bilo ni malo milosti.
U svim me je tim naporima, moram priznati, iako odsutan i svjestan da mu ne mogu ostaviti naslov Augusta,
snažno podupirao Konstantin utvrđen u susjedstvu provincije sa svojim moćnim legijama, ali i on sada već
nadahnut svojim čvrstim ciljem, toliko porazno samosvjesnijim i jasnijim od onoga Galerijeva tako da je moj
zet Dačanin samo prijetio, ali bez ikakve logične potpore ili valjanog argumenta kojim bi podupro svoje
zahtjeve. Kad je vidio da je promašio, obično se vraćao na tvrdnju kako je on najstariji u novoj vlasti i tako
najzaslužniji što smo se uopće okupili ovdje u ovom panonskom logoru, da je njegova zasluga što sam
najposlijetku i ja pristao sudjelovati na našem susretu, još kao njihov Gospodar i Bog u čijim je rukama
budućnost Rima i sudbina svijeta. No i tada bi znao biti zajedljiv, posebno kad je bila riječ o Konstantinu.
- Nego Gospodaru, svi smo ovdje, ali ne vidim samo jednoga, no taj neposluh možda nije ni važan sad
kad si opet pozvan da ipak odlučiš sam.
- Prestani Galerije, pusti Konstantina, njemu je već namijenjeno ono što zaslužuje, a što se tiče
odluka, nitko više o tome ne može odlučivati sam, pa ni ja kojeg još nazivaš Gospodarom i Bogom. Shvaćaš li
ti.. shvaćate li svi vi koje su opasnosti izronile ispod površine vaših sukoba i razotkrili mračno naličje vaše
vladavine? Zar ne vidite da sada te iste pogubne okolnosti i opasnosti vladaju umjesto vas? Dobili ste u
nasljedstvo svaki svoj komad rimskoga kruha. No vi ste počeli polako grickati i trijebiti tuđe, pa onda
skupljati mrvice koje ste izmrvili s tog tuđeg dijela tvrdeći da su sada vaše, i onda umiješane bezobzirno kao
lupeži stali dodavati svom komadu nekadašnjega objedinjenog carskoga kruha. Opsjednuti pohlepom
postali ste nesvjesni da potkopavajući tuđi meki dio, potkopavate i svoj kruh, pa tako i svoj trbuh, svoj dio
imperija, a što je u svemu najgore, da na taj način potkopavate i cjelovitost carstva koje može živjeti samo
ako su ti dijelovi sukladni i složni. Ali ne, vi do danas niste progledali. Zavirite sada stoga u svoje izdajničke
duše jer još ne dolazite pameti. Štoviše, kriveći jedan drugoga, vi i dalje nastavljate tu nečasnu rabotu.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
To sam izgovorio sjedeći na prijestolju, a onda sam se izdigao dok su oni i dalje šutjeli, i nastavio prelazeći
očima s jednoga na drugoga.
- Zbog toga se ne možete više izvlačiti međusobnim optužbama i natezanjima. kriv je ovaj.. kriv je
onaj. To mora prestati, i to odmah, ovog časa. Zar ne osjećate i ne vidite? Nemate više kamo! Morate
pregovarati
i zajednički donijeti odluku koju ćerte svi zajedno morati poštovati i koje
T W
ćejte se u budućnosti morati pridržavati i izvršavati sve njezine odredbe.
Ako za to niste sposobni, donijet ću tu odluku umjesto vas. U tom slučaju
teško meni i vama jer ovaj put neću imati milosti ni za koga.
Opet sam zastao i uvjerljivo, ali očinski strogo završio to mučno vijećanje.
- Ipak, mislim da to ne će biti ni za me ni za vas najbolje rješenje, a sasvim sigurno nikakva
zadovoljština za sve vaše neumjerene nakane i neza dovoljive i razorne ambicije. Stoga iskoristite ovu
posljednju priliku, nudi vam se, eto, ovdje, daleko od vaših raskošnih domova i palača u kojima sklupčane
snivaju vaše otrovnice koje vam truju duh i tijelo. Nudi vam se posljednja prilika u slavnom sjevernom
karuntskom logoru koji nam je svima barem jedanput u životu bio spasonosno utočište nakon krvavih
bitaka. Shvatite, to nije savjet, to je upozorenje, moja posljednja otvorena prijetnja! Ako želite živjeti, ako
želite da preživi Rim koji smo zajedno desetljećima podizali iz pepela i posrnuća, obuzdajte se i spasite
carstvo.
Pogledao sam ih tako još jedanput kad sam završio, i smučilo mi se od prizora koji je samo odražavao
njihovu nemoć jer nisu mogli naći izlaz koji bi ih onako neumjerene sve zadovoljio. Odjedanput su postali
potpuno svjesni pogubnih oklonosti koje su prouzročili i koje su se nadvile nad njih i Carstvo, nad Rim i sve
nas.
Ja sam oborio pogled prema tlu i neko sam vrijeme buljio u neku točku, u zbilji napuklinu na podnoj dasci
velikog šatora, i na kraju ih upitao, ne dižući pogled, ali svejednako parajući tišinu zlatom kao da je prosik
tala moja zmija.
- Shvaćate li vi pravu opasnost!? Shvaćate li vi prave razmjere vašeg pogubnog zla!?
Nakon tog, ali i mnoštva sličnih pitanja koja su odreda sadržavala uz zrno prijekora i zrno otvorene prijetnje,
oni bi opet utonuli u svoje mračne misli i prevratničke planove. I tako danima.
Pa ipak, a da to nisu znali, nekoliko dana prije okupljanja u Karnutu bilo je vremena za još jedan susret s
mojim Konstantinom, kojega sam već uza sve neprilike koje je izazvalo njegovo prekoredno uzvišenje, u
sebi, kad mi se već ovdje u Karnuntu pružila neočekivana prilika, odlučio nagraditi naslovom Cezara. Znao
sam da će ga ta odluka uvrijediti i uniziti jer se već proglasio Augustom i računao je na moju potporu. Iako je
slutio što će se odigrati, poslao je glasnike i onda sa svojim domesticima presreo moja carska kola i pratnju.
Primio sam ga tu na granici Gornje Panonije, i on me opet zagrlio kao oca.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
- Ne mogu vjerovati Gospodaru, pa ti si doista miljenik bogova. Uza sve košmare i neprilike ti si samo
očvrsnuo, zdraviji si nego ikad posljednjih godina.
- Hvala ti Konstantine, to je od mene učinila moja palača i dalmatinsko sunce, more i blagorodni
vjetrovi. No iznad svega mir. Tražeći ga u sebi desetljećima, konačno sam našao mir. Istina, još me znaju
svladati more, ali im se sada prepuštam iz svog mira, a ne kao prije, kada sam iz mora ponekad imao prilike
pobjeći u mir. A te prilike su doista bile rijetke.
Odgovorio sam mu ispunjen zadovoljstvom što opet stoji, onako uspravan, blizu mene. Kad je prije godinu
dana umro njegov otac, moj dobri Klor, bio sam sretan što je Konstantin na Zapadu. On mi je oduvijek
ulijevao povjerenje, a i volio sam ga kao sina kroz sve ove godine.
- Oče i Gospodaru, božanski Jovije, nažalost taj tvoj mir toliko se razlikuje od tmina koje su se nad
nama nadvile. Samo ti možeš toj pomutnji stati na kraj. Presjeci sve krvave, opasne i već za Carstvo razorne
nerede. I nikoga ne štedi, ni mene. Sada imaš priliku, ne propusti je jer se ne će ponoviti. Bez tvoje svjesne
volje Fortuna, ta brižna boginja sretnog ishoda, još ti je naklonjena i bdije nad tvojom sudbinom. Koliko će
trpjeti tvoj nemar prema njezinim dobročinstvima ne znam, ali znam daje došlo vrijeme da uzmeš što ti
nudi, došlo je vrijeme da poslušaš njezinu poruku da nas sve urazumiš i opet ujediniš. Ne oklijevaj jer, budi
uvjeren, tvoju će odluku sada poslušati svi.
Zašutio sam, a zadovoljstvo koje me ispunilo zbog susreta s Konstanti nom opet je zasjenilo neraspoloženje.
- Konstantine, pusti Fortunu, ona je boginja i careva i robova, stoga je bolje da me sada dobro
poslušaš jer dužnost mi je u ovom prevažnom trenutku biti iskren, potpuno iskren. Ali iskren moraš biti i ti.
Ako sada ne budemo iskreni, izgubit ćemo jedan drugoga zauvijek, izgubit ćemo same sebe, i ova iskrena
očinska ljubav koja me veže uza te mogla bi se poljuljati. Jer već se njiše, i ako se ti na vrijeme ne pribereš,
doista će doći trenutak kada u tvoju korist više ništa ne ću moći niti željeti poduzeti.
Odgovorio je odmah, gledajući u mene onim svojim iskrenim i uvjerljivim plavim očima.
- Ne odbacuj tako olako Fortuninu priliku i ako si zaboravio, ona bdije i nad tvojim ocem Jupitrom, što
znači da je i tvoja božanska dadilja. Stoga reci Oče i Gospodaru, Fortunin miljenice, što te muči i kako ti
mogu biti od pomoći?
- Sve to što govoriš, govoriš jer znaš da ćete me svi poslušati, i to iz samo jednog jedinog razloga.
Samo zbog toga što u ovom trenutku nemate drugog izlaza. To znači da će te me poslušati jer ste na to
prisiljeni, a ne svojom voljom, onom pravom unutarnjom voljom. Onom o kojoj se ne raspravlja jer je ona
sama proizašla iz slobodne odluke. Ne, svi vi, svaki od vas posebno, očekujete nit koja će vam pokazati put
za uzmak, a ne za istinski spas i stoga ćete tražiti način da me poslušate iz nužde, a ne iz duše. Novi put da i
iz moje odluke u svom strahu, a ne u svom razumu, prigrabite što više. Razumiješ li Konstantine, ne u
razumu i ne u svojoj duši. Ne zbog Carstva i Rima, nego zbog samih sebe. To uostalom dokazuje tvoja
odluka da se ne odazoveš na moj poziv u Karnunt. Ako već nisi poslušao galerija, mene si morao.
Opet tišina, ali i moje riječi.
- Tko može znati i tko mi može sa sigurnošću odgovoriti... Koliko će te se dugo pridržavati mojih
ovako na silu prihvaćenih odluka?
Kako je šutio, nastavio sam neoklijevajući:
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
- No svi oni nisu sada važni, meni si sada važan ti. Zatekao si me,a onda razočarao, nisam to od tebe
očekivao.
- Što to, čime sam te razočarao Gospodaru? Pa već znam da si mi odlučio nadrediti Licinija iako znaš
da naslov Augusta ne ide u prave ruke. Izbio si mi carski naslov i unizio me iako to nisam zaslužio.
- Zateklo me, iznenadilo me, razočaralo me tvoje prekoredno samovoljno uzvišenje Konstantine ma
koliko su te na to možda prisilile okolnosti nakon smrti tvoga dobrog i hrabrog oca i tvoja slavna
nepobjediva legija. Ali mogao si me ipak pitati. Samo da si me pitao! Budi uvjeren, tada bih donio odluku u
tvoju korist, možda bih te odmah i proglasio Cezarom Zapada, ali ne odmah i Augustom jer Sever je tada još
bio na životu.
- Ja oče nisam imao kamo. Uostalom, bunu je započeo tvoj Herkulije i njegov Maksencije. Oni su se
sukobili s Augustom Galerijem i Augustom Severom, krivnja je i na njima obojici. Ipak, nisam ja umorio
Augusta Seve ra. To je učino Maksencije, a da ja nisam mogao ni na koji način to spriječiti. Sve što se poslije
toga dogodilo dovelo nas je do ove usijane točke i na prag ovog sjevernog logora kamo sada ideš, a još ne
vidiš svjetlo pomirenja i razrješenja međusobnih sukoba. A ja, vjeruj mi, ipak sam pokušao sve smiriti i
primiriti u sebi i oko sebe. Oprostio sam zbog tebe svom stricu i tastu Maksimijanu, tom tvom, kako si me
oduvijek uvjeravao, neporoč nom i odanom bratu Herkuliju. Eto, oženio sam njegovu Faustu i već mi je
rodila nasljednika. Mog malog Konstantina, on je jedan od onih koji će nastaviti našu lozu i skrbiti o Carstvu,
a njegov najveći primjer i putokaz kako se vlada Carstvom, bit ćeš mu ti moj Oče i Gospodaru, božanski sine
Jovije, kao što si to jednom bio i meni.
Sada sam ga ja dobro promotrio, a on svjednako nije spuštao pogled.
- Moj Konstantine, pustimo sada nasljednike. Na isti način kako se ti ovdje preda mnom opravdavaš,
opravdavat će se svi u Karnuntu. Svi ti novi Cezari i Augusti. Zvani i samozvani. A bio sam uvjeren da ćeš
barem ti shvatiti. Shvatiti da ako samo jedan poklekne pred častohlepljem i željom za vlašću, povući će i sve
druge za sobom. Iako nastojim uvjeriti samoga sebe, a možda i lagati samome sebi da tebe nisu nagnale
takve želje, ti si ipak bio prvi. Barem je tako u svim tim okolnostima ispalo. I doista imaš pravo kada kažeš da
sam ti ja jednom bio uzor, a nisi rekao da sam ti uzor još i danas kada zajedno s njima razdireš i komadaš
naše zajedničko djelo.
- Ali ne možeš kriviti samo mene Oče. Nastojim uravnotežiti stvari i što više ih približiti tvojim
zamislima, uskladiti ih s tvojim naslijeđenim poretkom. Ipak, ma koliko se trudio, ma koliko ćeš na kraju ipak
ti odlučiti, vjeruj mi, ništa više nije isto. Ni mi sami, ni odnos snaga među nama i izvan nas, ni poredak ni
budućnost Carstva.
- Nikad ništa nije isto i uvijek se mijenja Kontantine, ali ono što nas nosi, ono zbog čega se predajemo
svojim zamislima nadilazi sve promjene i sve vremenske mijene!
- Moj Gospodaru, ne mogu vjerovati da ti, onaj koji poznaje sve najsmi slenije tajne vlasti i carske
moći, ovaj put ne razumiješ. Ti koji si toliko toga zaliječio i promijenio u okrvavljenoj duši Rima, sada ne
razumiješ i ne osjećaš. Kao da si oslijepio od jakog dalmatinskog sunca i tvrdoglavog čuvanja tradicionalnih
odlika Carstva i opravdane borbe za vrijednosti Rima. Izgubio si vid od trajnog ratovanja za sve svoje
zakone, edikte i pravila o nasljeđivanju. A još si više oslijepio želeći sačuvati zemljovidne podjele kojima si
nas zapravo zarobio. Rim nije nikada bio tek jedna karta s ucrtanim granicama, Rim je duša i tijelo u
previranju.
-1 ti, Konstantine, koji si sve pa i nehotice zakuhao, sada misliš da sam oslijepio?
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
nisi još sasvim slijep, ali ne vidiš da se bliži novo vrijeme i da njegove nasrtaje više ne možemo zaustaviti.
Stoga nam ostaje nedvosmislen i neumitan izbor. Ili se prilagoditi i s tim novim dobom i vremenom sklopiti
savez, pa pokušati uskladiti naš stari svijet s novim, ili ćemo svi nestati, a Carstvo koje si nam zavjetovao
nestat će neminovno zajedno sa svima nama.
Odgovorio je jasno i razumno, ne skrivajući više ništa, osim možda svoje pravo, unutarnje viđenje toga
novog svijeta koji se već u njemu sukobio sa starim. Skrio je svoj osobni račun koji je za takav kompromis
morao platiti da bi ga poslije, kad njega samoga prigrli Fortuna i prihvati njegovo novo vrijeme, ali prigrli
kao rimskog Augusta, taj isti i jednostavan račun naplatio s kamatama. No o tome nismo razmijenili nijednu
otvorenu i pravu riječ.
Unatoč svemu nikako ga nisam želio povrijediti ma koliko bile razložne moje optužbe, još manje napadima i
osudom njegovih postupaka uzdrmati posinka i tako udaljiti Konstantina još dalje od mene. A on, do tada
tako vezan uza svog Jovija, svog sada jedinog preostalog istinskog oca, nije me želio izgubiti, ali ne samo kao
zaštitnika u ovom tako kratkom trenu moje osnažene moći. Nije me još iskreno želio izgubiti kao oca s kojim
je proveo više vremena nego sa svojim vlastitim, mojim hrabrim, ali i napaćenim Konstantinom Klorom.
Osjećao je ispod površine svoje ljubavi da to i tako ništa ne bi promijenilo, nego samo pogoršalo naš
osjetljivi odnos. Za to se napuknuće i tako pobrinulo vrijeme, a s vremenom i on sam. No začudo još i danas
kada su mi se svi strašno osvetili, napakostili mi na najgori mogući način, osjećam slabost prema
Konstantinu i, kao uvijek, spreman sam ga opravdati i oprostiti mu. Stoga sam i završio naš tajni razgovor na
neočekivan način.
- A kako je Krispo? Nemoj njega sada zapostaviti, u osjetljivim je godinama, a ipak ti je prvi sin, bez
obzira što si se ponovno oženio.
Mislio sam na sina njegove prve žene Minervine, koju je morao napustiti i za kojom je u duši Konstantin još
iskreno žalio. Moje pitanje ga je iznenadilo, ali i razvedrilo.
- Moj Oče i Gospodaru, kako možeš i pomisliti da bih zaboravio i zapostavio Krispa. On je moj prvi
nasljednik, a mali Konstantin će doći na red, bit će mjesta i za nj. A Krispo ga voli, često ga uzima u ruke i
uspavljuje. Za Krispa, Gospodaru, ne moraš brinuti.
Zagrlili smo se još jedanput, i kao uvijek kad su u pitanju bili meni najbliži ljudi, oni koji su obilježili moj život,
kao što je to nesumnjivo činio Konstantin, opet smo se, ali tada posljednji put vratili svaki u svoju stvarnost,
svaki u svoj svijet. Ja u stari, on u novi! Ja u Karnunt, a on u Trever.
Pa kad sam se tako oprostio od Konstantina i praćen poklicima vojske došao u onaj golemi sjeverni logor, od
mog vremena i središte cijele provincije, počeli su pregovori. Nakon početnog nadmetanja u taštini i
okrivljavanju drugih početkom studenoga, pritisnuti neizvjesnošću i ne znajući što učiniti, svi su preostali
Augusti i Cezari dva dana šutjeli, iscrpljeni i sasvim nesposobni pronaći rješenje. Povukao sam se u svoje
odaje i nakon završnoga govora punog jasnih primjedaba, prijetnji i upozorenja ostavio ih da se razdiru
sami. A vojska je već neskriveno negodovala, sve glasnije izvikivala moje ime koje je odjekivalo velikim
vojnim logorom u Karnuntu. Spustila se noć i žamor je poprimio prijeteći, gotovo smrtonosan prizvuk.
- Iovius, Iovius... Jovije, Jovije...
Kao mračni vjetar pred unaprijed izgubljenu bitku. Svanulo je, a vojska je i dalje upozoravajuće žamorila i
zazivala svoga nekadašnjeg Gospodara i Boga. Nije prošao ni četvrti sat od prve smjene straže, a oni su
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
pognutih glava, osim Licinija koji se držao samouvjereno i nekako sa strane jer je zajedno s Maksimijanom
prepukao i Galerije, zatražili iznenadan prijavak i vrlo oprezno, kao da o tome ovisi njihov život, zamolili me
da se opet vratim na prijestolje i da opet uspostavimo stari poredak, opravdavajući tu svoju molbu
činjenicom da su, osim Klora, svi tetrarsi još bili na životu.
Upirući pogled s mog, kažu, oštrog i suhonjavog staračkog lica prema svakome od njih posebno, kao da
gledam u nedostojnike, a ne u rimske Auguste, samozvane ili ne, zapovjedio sam im da postroje vojsku na
prostranom vojnom polju golemog logora, pred povišenim velikim šatorom koji je svojim bijelim platnom
natkrilio nadsvođenu tribinu, i objave da ću im uskoro priopćiti svoju konačnu odluku. Legije svrstane u
pravilne pravokutnike, vojnici, časnici, tribuni i zapovjednici, svi prokušani u bitkama, pomoćne jedinice,
pješaštvo i konjica, samo prividno mirni i nepokretni, dok su se insignije, znakovi i zastave postrojbi igrale
nad njihovim kopljima i sjajnim kacigama. Sve je opet bilo pod mojim nogama.
Ali bilo je prekasno. Dok se neuobičajeno topli jesenji vjetar igrao u svili šatorskog baldahina koji je visio
raširen s njegova vrha nad mojom glavom i pod kojim sam sjedio sam na prijestolju, na najvišem mjestu
tribina, okružen nevoljnicima razdiranim iščekivanjem, svima posjednutim na nižim klupama, narugao sam
im se pred cijelom vojskom i Carstvom.
- Draži mi je kupus u Aspalatosu koji brižno uzgajam oko palače, onako kako sam jednom bio brižan
Gospodar i Bog čitavom Carstvu, nego ruševine koje ste vi napravili od rimske slave i časti!
Vojska je moje riječi popratila silnim negodovanjem i pogrdnim povicima upućenim zvanim i samozvanim
Augustima koji su svi odreda osjećali strah i nelagodu, što se moglo jasno očitati s njihovih lica. A onda je
opet počelo prijeteće skandiranje:
- Jovije, Jovije...
Smirio sam mnoštvo na istočnjački način, samo pokretom ruke, kojom sam presjekao zrak pred sobom kao
mačem Aperov grkljan. I ušutjeli su. Znao sam da će poslušati samo moju odluku. Digao sam se s prijestolja i
stupio na Probovu kamenu govornicu koja se izdizala na prednjem dijelu tribina. Već sam bio odlučio!
- Pružimo tim nevoljnicima još jednu priliku. Neka dokažu da su vrijedni mog i vašeg povjerenja. Da
mogu kao pravi vladari misliti i vladati na dobro Carstva, na vaše dobro i dobro svih rimskih građana koji
poštuju naše zakone bez obzira na njihovo podrijetlo, i da su kao pravi vladari dovoljno odgovorni i
sposobni skrbiti za druge, a ne samo za se. Sposobni štititi i podizati Rim kako bi doista opet dosegnuo svoju
moć i svoju posustalu snagu. Ja im u svoje ime još jedanput pružam tu spasonosnu priliku pa tražim da im je
pružite i vi.
- Ne vjerujete nikome doli nama i sebi naš božanski Jovije. Mislite i o svojoj braći i djeci po oružju o
kojoj ste tako brižno skrbili otkad znamo za sebe. Ne želimo da nas opet huškaju i vode jedne na druge da
opet prolijevamo rimsku krv. Ne vraćajte im zbog vaše dobrohotnosti, Gospodaru, više moć i vlast, a
naročito ne zbog njihovih nedjela i njih samih koji su se svi odreda oglušili o sve vaše zapovijedi, odredbe i
zakone.
Povikao je u tom odsutnom i krhkom trenu iz prvog reda postrojenih legija, odmah uz tribinu na kojoj sam
stajao za govornicom pred njima posjednutima i pokunjenima, general Kornelije Ursinijan Trog, sada
zapovjednik slavne Fortunate, koju je u bitkama i po zaslugama, upravo po Maksimijanovoj zapovijedi
naslijedio od slavnog oca, tribuna i imperatora, našeg vjernog starog Ursinijana, kojeg sam pak baštinio kao
hrabrog i iskusnog vojskovođu od mojih prethodnika Proba i Kara. Nije bio ni svjestan koliko je toga mogao
staviti na kocku izgubivši strpljenje prije nego sam završio sa svojim govorom. Opet se začuo onaj prijeteći
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
huk koji je u valovima donosio odjek mog božanskog imena. Ali ovaj put mačevi nisu bili isukani samo da bi
udarali po štitovima.
Prvo sam ušutkao Kornelija, a onda i sve druge, postrojene na velikoj ravnici Karnunta,bez imalo očinskog
strpljenja.
- Ne prekidaj me Kornelije! I ti se sada poigravaš vlastitom taštinom, uvjeren da pomažeš svom
vladaru. Zašuti!
Nešto je još mrmljao sebi u bradu, a onda se umirio zajedno sa svima svojima koji su mu u tom kratkom i
opasnom trenu odobravali i bili spremni na sve. Iskoristio sam taj spasonosni odušak tišine.
- Sada me poslušajte svi zajedno jer ovo nije trenutak da prosuđujemo nečiju odanost. Ne vraćam
vlast i moć svojim nekadašnjim izabranicima zbog toga što mislim da su je zavrijedili. Naprotiv, to ne činim
zbog njih koji su se toga pokazali nedostojnima. Dajem im, nadam se, zajedno s vama ovu priliku zbog toga
što želim da ozrele kao vladari, pa kad je jednom steknu, da tu svoju mudrost ostave svojim nasljednicima u
nasljeđe kao najveću rimsku svetinju, baš kao što je ti Kornelije, kao nekoć i tvoj otac, moj iskreni i junačni
prijatelj i brat Ursinijan, prenosiš svakodnevno svojim podređenima. No ako su zaboravili kakvi su jednom
zapovjednici, pa Augusti, Cezari i Imperatori bili, i ako im ni tvoj, ali i primjer svih vas koji ste se okupili ovdje
u Karnuntu ne može biti od pomoći, možda im moja briga za kupus koji uzgajam i njegujem oko svog
utočišta bude od koristi.
I napetost je popustila, čak se začuo i pokoji podsmjeh, što sam opet iskoristio da potpuno okončam sve
opasnosti tog presudnog i gotovo zaboravljenog završnog jutra u Karnunutu.
- Jer država i Carstvo u svim njegovim dijelovima, od prijestolnica do rubnjaka našeg svijeta, zahtijeva
golem državnički i vladarski trud, stalnu brigu za njegovo sada gotovo iščupano korijenje i usahlo lišće na
nekad plodnoj glavi kupusa. Sada, dakle, više nema vremena, valja opet sve okopati, posijati zdravo sjeme,
pognojiti i nadati se da će pod naklonjenim sunčanim nebom moga oca Jupitra velika biljka opet zasjati svim
svojim sjajem. List po list, od jedne glavice do druge. Ja sam zbog toga, u nadi da će razumjeti ovo naše
zajedničko posljednje upozorenje, odredio njihove sudbine i položaje, svakom posebno, a kako se drugi put
odričem vlasti koju su mi udijelili bogovi i Narod Rimski i koju mi opet nudite vi hrabri i ponosni sinovi
rimske moći, prepuštam je još jedanput njima, vašim budućim gospodarima. U pogledu moje odluke od vas
zahtijevam bezuvjetnu poslušnost, ali znajte i vi, nema više vremena za premišljanje. Izraze svoje odanosti
morate mi stoga podastrijeti odmah.
Namjerno sam na čas zastao i odmah glasno ponovio uzvikujući:
- Pokažite da ste odani svom caru, Bogu i Gospodaru, koji se na jedan dan vratio na svoje prijestolje,
a onda ga opet predao nedostojnim nasljed nicima u nadi da će se opametiti.
Zašutio sam i sišao s govornice i stajao nepomičan i uspravan na samom rubu povišene tribine pred samom
Probovom vojničkom rostrom te baldahinom i šatorom iz kojeg su provirivale njihove nevoljne glave,
uzdignute desne ruke, očekujući odgovor vojske. Opet je zavladao muk. A onda su se počeli javljati u
početku usamljeni pojedinačni glasovi, potom njih sve više, povezani u jasan usklik, dok konačno cijeli logor
nije stao glasno u.vikivati od olakšanja i uvjernja da sam uspio otkloniti opasnost i odagnati moru koja se
nadvila nad svima nama.
- Gloria tibi Domine, Gloria tibi Domine, Slava tebi Gospodaru, Slava tebi Gospodaru.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Uzvike je potom zamijenilo gromoglasno udaranje mačeva o štitove, i to aritmično bubnjanje potresalo je
logor i veliki utvrđeni grad kao da je Karnunt i cijela provincija poprište velike bitke. Tako je silan bio taj
neusklađeni štropot kojim su moje nekoć najbolje sjeverne legije odavale posljednju počast svom
Gospodaru i Bogu, uvjerene, od vojnika do vojnika, da ću imati snage i dovoljno moći da kao pravi Jupitrov
sin, u što su iskreno vjerovali, i dalje bdijem nad njihovom sigurnošću i poretkom Carstva. No kad bi se
budućnost mogla prikradati onako uljepšana kako nam se šulja prošlost, možda bih i ja i moji legionari
postrojeni tog dana u Kar nuntu imali pravo. Ali prošlost i budućnost dva su suprotna, iako na sudbinskoj
ljestvici, prepletena pojma. I u tom njihovu vječnom i nepromjenjivom procijepu, krila se tajna
neizvjesnosti.
U to sam se imao prilike uvjeriti i pri posljednjem susretu s Maksimi janom. Tražio sam da ga dovedu u moju
rezidenciju u gradu koju su za boravka u prijestolnici Gornje Panonije rabili moji carski prethodnici, a ne u
logoru kako ne bih uznemirio svoje preostale nesretne nasljednike. On se nevoljko pojavio onako mračan,
već nagrižena duha i ne obazirući se na moje domestike, stupio preda me i pozdravio me sasvim vojnički i,
rekao bih, uvrijeđeno i usiljeno hladno.
- Što to moj Gospodar i Bog želi od mene, svog otpisanog Herkulova sina kojemu nije želio pomoći
kad je to bilo najpotrebnije?
Rečenica je bila drska i izazovna. Pa ipak, sačuvao sam mir i priseb nost duha.
- Maksimijane od tebe posljednji put tražim poslušnost, a ne pomoć koju ti i onako tražiš na sve
strane.
- Znaš da ću učiniti sve što mi zapovjediš moj Jovije, samo ne traži nemoguće i ne odbacuj me.
Odgovorio je kao da je i on prozreo, kao što je to prozreo i Konstantin, kakvu sam mu sudbinu namijenio.
No Maksimijan je ipak samo naslućivao moju odluku i još se u dubini duše nadao.
- Od tebe tražim upravo to, ono što se tebi sada čini nemogućim.
Namrštio se i onda sjeo na veliku stolicu ispod mog, a jednom Probova,
na mramornom podnožju uzdignutog prijestolja. Nekoliko je trenutaka šutio i u sebi premišljao tražeći
povoljnije rješenje od onog koje je slutio. Pa je onda svrnuo svoj pogled u kojem su se istovremeno miješale
odlučnost i strepnja, lukavost i nezadovoljstvo.
- Opet me odbacuješ od sebe.
Morao sam odgovoriti izravno jer više nije bilo vremena ni za koga i ni za što osim za odlučnost!
- Naprotiv, Maksimijane, ne odbacujem te. Dapače, opet te zovem k sebi i kao Herkulija mog sina i
kao Maksimijana mog suvladara, pa makar to obojica bili još samo ovaj tren. Od tebe zbog toga tražim da
prihvatiš sve što dogovorimo ovdje u Karnutu i da se tome podčiniš i konačno opet pronađeš onog mog
starog ratnog druga i Augusta koji je zajedno sa mnom vratio Rimu slavu, a ne onog koji se od te zamisli
otrgnuo.
Opet je ušutio i premišljao. No sada više nisam predosjećao ni njegovu zebnju ni njegov strah. Lice mu se
napelo i iznova je podigao pogled. Znao sam da me u dubini duše odbacio kao svog Gospodara i
nekadašnjeg božanskog oca i da me ne će poslušati. Ako i prihvati moju odluku, prihvatit će je samo da
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
izbjegne opasnost. Jer opet je u tom za sve nas i Carstvo presudnom trenutku pritisnut svojim ambicijama
stao kovati nemoguće planove.
- Što tražiš od mene božanski Jovije?
Upitao je s jasnom ironijom u glasu.
- Tražim da se zajedno sa svima nama zakuneš u Mitrinom svetištu pred žrtvenikom boga kojeg ćemo
postaviti u čast našeg sabora u ovdje u Kar nuntu. Da se zakuneš da ćeš održati svoje obećanje i meni kao
tvom Gospodaru i božanskom Mitri, zaštitniku svih nas i milostivom, premudrom zaštitniku rimske vojske i
Carstva. I da će to obećanje i vječno poštivanje svih odluka za tebe biti svetinja. Kad završimo sabor i svi se
složimo što nam je činiti, to ćemo dati uklesati kao izraz naše posljednje volje na naš zajednički novi žrtvenik
u njegovu hramu i onda svi zajedno prini jeti Mitri bika na žrtvu.
Nije se ni pomaknuo, nego je spremno upitao.
- Ti si taj žrtvenik i taj natpis već dao uklesati?
- Jesam, od danas je u mitreju!
- Onda sam i ja odlučio i nikakve pomoći više ne trebaš od mene moj Jovije. Jer ti si odlučio umjesto
mene. Nema mi druge nego poslušati. Ali ne zavaravaj ni sebe, ni mene, ni sve nas. Neću poslušati tvoju
molbu i poziv u pomoć, nego tvoju zapovijed stari ratni druže kako me nazivaš. Eto toliko o mojoj slobodnoj
suvladarskoj volji, moj božanski gospodaru.
Nakon tih riječi zatražio je da ga otpustim. No kad je već bio na pragu velikih mramornih vratnica, samo se
osvrnuo.
- Kako možeš biti tako siguran u sve svoje prosudbe? Zar ne vidiš što se oko tebe događa? Moj
nekadašnji Gospodaru i Bože, ovaj svijet nije ni izbliza siguran, a još manje miran kao tvoja palača, to tvoje
posljednje pribježište. Ali kao što sam već rekao, poslušat ću tvoju zapovijed. No zapamti, posljedni put, jer
ovo je doista posljednji put, poslušat ću i ništa više od toga.
Nisam više imao volje da ga zaustavim, a i bilo kakav prijekor više ne bi imao nikakvog smisla. Maksimijan se
otrgnuo, Maksimaijan se izgubio. Srljao je svom maglovitom cilju misleći da me uspio pokolebati i osvetiti se
za sva poniženja i teške riječi koje je u Karnuntu morao otrpjeti zajedno sa svojim nevoljnim sinom. Možda
je malo poljuljao moju sigurnost, ali kako je sam rekao, ništa više od toga.
Postupio sam prema svom nahođenju, uvjeren da sam dobro procijenio ne samo svoje želje, jer one su se
razlikovale od trenutačnog rasporeda snaga, nego i svoje prosudbe. Na način da bi ta postavljenja i uniženja
u sustavu te posljednje, treće tetrarhije, mogla osokoliti cijelu zamisao i omogućiti joj da opet zaživi na duži
rok i tako osigura Carstvu kakavta kav mir. Pa da onda tom miru omogući da se prometene u sigurnost.
Sigurnost poretka koji će sve te podmetnute požare u mom do nedavno čvrstom i utvrđenom svijetu
uspokojiti, obuzdati i ugasiti te na neki način svakoga zadovoljiti.
Kao i u pitanju odnosa budućnosti i prošlosti, podjednako je neizvjesno svoje objektivne prosudbe pod
svaku cijenu nadređivati svojim unutrašnjim željama. Jer u željama, baš kao i u prosudbama, krije se
izmiješano dobro i zlo, mnogostruke proturječnosti, ali i mnogostruki nagovještaji pravilnih odluka i možda
dobrih prilika. No pravi preduvjet da budu ujedinjene i tako istinski učinkovite je da su dobro usklađene, baš
kao i kada se prošlost šulja prema budućnosti, a budućnost traži pomoć od svoje prošlosti. U točki njihova
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
neosjetnog sraza možda se skriva i sigurnost sadašnjosti, onako kako se usklađuje odnos naših osobnih želja
i trenutnih, ali stvarnih prosudbi i odluka, svih naših životnih mogućnosti.
No usprkos mudrovanju i dobrim ili lošim prosudbama odlučio sam. Galerije je ostao August na Istoku, s
Maksiminom Dajom kao Cezarom, onako kako sam bio odredio nakon abdikacije, a Licinija sam namjerno
nadredio Konstantinu kako bih ga udaljio od Istoka i Galerija. On je, dakle, sada postao zakoniti August na
Zapadu, a odsutni Konstantin, koji je već znao za moju odluku, Cezar, i baš kao Maksimin Daja u Galerijevu
dijelu Carstva, Augustov sin. Zbog uzurpacije časti Augusta i Cezara, kao što je točno u svom poremećenom
umu pretpostavio moj nekdašnji suvladar, iz nove vladavine četvorice isključio sam i svog posrnulog, ali
nekoć vjernog, a sada već odavno neprepoznatljivog Herkulija i njegova sina, samozvanog princepsa
Maksencija, predosjećajući ipak u nekom tamnom zakutku duše da ih nisam smirio i da će se borbe i potresi
nastaviti.
No u želji da i ova moja posljednja suverena i isključiva odluka ostane trajno zapamćena, kako je pronicnuo
Maksimijan, već sam u velikom Mi trinu svetištu u Karnuntu, iznad oltara boga koji je još od mojih antiohij
skih dana boravio u mom užarenom carskom duhu, uz oltar i reljef, tu u ovom sudbonosnom logoru,
podigao veliku aru, žrtvenik ukrašen uz rubove reljefima dadofora,hramskih poslužitelja koji će nam pomoći
da bikovom krvlju podupremo naš zavjet i uklešemo natpis koji će za sva vremena svjedočiti o
novouspostavljenom miru i poretku Carstva. 0 trećoj, i kako sam u stalno uznemirenom zakutku svoje duše
osjećao, možda posljednjoj tetrarhiji, posljednjoj vladavini četvorice. Tim sam natpisom dao uklesati na
bokove žrtvenika krupnim slovima kako sam u tom trenutnku uvjeravao samoga sebe, jasnu rimsku carsku
poruku za sva vremena.
U ČAST SVETOG I NEPOBJEDIVOG BOGA MITRE NAJPOBOŽNIJI STVORITELJI IMPERIJA JOVIJEIHERKULIJE,
AUGUSTI I NJIHOVI CEZARI, OBNOVILI SU OVO SVETIŠTE I PODIGLI ŽRTVENIK Tako je završio naš sabor u
Karnuntu i ja sam se vratio u palaču s nadom da sam opet učvrstio temelje Rima, ali i uznemiren sviješću da
sam možda podignuo tek pozornicu na kojoj će uskoro moji glumci zaigrati novu tragediju koja će
promijeniti lice Imperija. Ipak, ma koliko tu i tamo pokoleban nagađanjima, u tom sam trenutku bio uvjeren
da sam makar smirio opet uzavreli svijet te da više ne moram strepiti ni brinuti se o neposrednoj
budućnosti.
Štoviše, nadao sam se da sam na poljani onoga dalekog sjevernog panonskog logora postavio temelje
njihovoj vladavini u kojoj opet, ali po mojoj volji, za me više nije bilo mjesta. Nakon što sam im pružio novu
priliku i vratio se u palaču, slutio sam, dapače, znao sam da sam im već nakon povratka, opet ojačanima u
svojim zatrovanim zmijskim gnijezdima, uputio mig, još jedan nagovještaj upozorenja da se urazume,
korijen svjetleće munje spustio bi se s neba i spržio sve nas zajedno kao one dvije nesretne voluharice na
kamenu kriptoportika. Sudarila bi se sva okrvavljena proročanstva i sve naše okrvavljene sudbine i
sukobljeni svjetovi. Ja bih vjerojatno pao prvi, ne zbog nedostatka stvarne moći kojom sam u kratkom
karnutskom povratku na vlast doista opet raspolagao, nego zbog nedostatka prave želje i prave volje.
Onako bolestan i star, umoran od svega, sam bih se bacio na njihove oštrice i opet bi prsnuli mali vodopadi
krvi. Potom bi me novi Augusti i Cezari izbodenog sravnili sa zemljom. Kri šom položili pod neki tajnoviti
humak, kao ja jednom Karinova sinčića. Trunuo bih bez spomena, bez mira koji me polako obuzima kako je
kraj sve bliži, a odlučujući sukob, u kojemu ne želim niti mogu sudjelovati, priprema se, približava i valja,
nalik na crni oblak na olujnom nebu koje je do tada bilo samo olovno sivo i nepokretno.
Pa se svijet i prostor oko mene odjednom opet smiruju, nema sivog neba i olujnog oblaka, samo sunce koje
pali kamenu ploču moje sudbine i usnule otoke na obzorju koji, nesvjesni zbivanja oko sebe, pruženi kao da
ih se ništa ne tiče, lebde u maglici isparavanja.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Ali mir je samo privid. Kao i smrt, jer nam i sjene mrtvih uvijek prilaze bešumno kao da nikada nisu
postojale. Stvaran je, zapravo, samo nemir. On goni i tjera na djela ili strepnje. Noću, kada se ugasi
blještavih kamena, često mi se pričinja da čujem korake koji se, šuljajući se, penju iz podruma i podzemlja
palače. Izlaze, do sada skriveni, s podjednakim rav nodušjem kojim su jednom ispraćali moje žrtve. Pa me,
pretpostavljam od groze, zna uhvatiti nerazuman bijes i satrapsko ludilo. Poslije takvih strašnih noći, tresući
se i bulazneći, u zoru tražim od prestravljenih egipatskih robova i posluge koje sam s obala Nila dovukao
zajedno sa Sfin gama da mi navuku grimiz, da mi lice namažu purpurom i pokrivenog presijavajućim
istočnjačkim gemama iznesu na Protiron pred Vestibulom nadvišenim reljefom s prikazom Jupitrova
četveroprega koji juri nebom obasjan sunčevom svjetlošću.
Dok čujem kako konji dahću i ržu, povlačeći sunčani četveropreg, a alek sandrijske Sfinge reže, od svih
osupnutih podanika, stanovnika palače, čak i carske garde, tražim da na Peristilu, tu pod mojim božanskim
četveropre gom koji me već vuče mome ocu, tu pred mojim Sfingama, nijemim crnim granitnim lavljim
čuvaricama moći, lukovima i stupovima koji okružuju trg, pred mojom svjetovnom rezidencijom i pred
glavnim hramom, mojom budućom grobnicom, padaju ničice i klanjaju mi se kao božjem sinu Joviju, a onda
ustaju i u obožavanju dugo stoje nepokretni.
Pa se opet u svojim uspomenama razračunavam sam sa sobom, ali i ponekad opravdavam samoga sebe.
Prisjećam se trenutka kada me Aristobul, prije svečanosti na onom nikomedijskom brdu, na kojem sam već
odavno bio smaknuo Apera i na istom se njegovom ogoljenom tjemenu prošaranom niskim grmljem,
zacario, pa tada, nakon nekoliko godina, tamo i proglasio bogom i počeo vladati kao istočnjački satrap, vrlo
oprezno prijateljski, s puno odmjerenosti, ali i odlučnosti, upozorio:
božanski Jovije, Gospodaru, sada kada postaješ božanstvo, moraš računati s još nečim, i to presudnim.
Moraš se suočiti s velikim pitanjem. A ono glasi: -Kako steći najveće pravo, najveće od svih sudačkih prava,
da svima, ali baš svima, možeš i budeš spreman oduzeti život na ovome svijetu kad god misliš da je to
nužno? Ali pripazi, uman si, znaš se svladati, pa se stoga nadam da ne ćeš ponoviti pogrešku i misliti da će
dostajati da pobiješ što veći broj, možda i stotine stotina tisuća ljudi, pa da tako po staneš bog. Siguran sam
da ti ne ćeš tako postupiti, ali ipak shvati moje upozorenje kao savjet tvoga najodanijeg poslušnika. Bog se
dokazuje i time što može kad tako odluči uništiti ili poštedjeti čovjeka koji živi sasvim slobodno i po svojoj
volji koja se često ne poklapa s voljom i željama njegova vladara. Pa ako ga i mora smaknuti, mora to učiniti
tako i na taj način da to svijet i njegovi podanici ne osjete kao nepravdu, nego kao ispravnu božansku
odluku.
I on se želio baciti ničice preda mnom, ali mu nisam dopustio. I u tom pogledu mudri je Aristobul bio u
pravu, samo on nije bio ja. Pravi car,
Gospodar i Bog, pa iako u mnogim stvarima umniji, nije mogao odrediti prave razmjere između praštanja i
kažnjavanja, između apsolutne carske vlasti i prava na osobno podaničko mišljenje. Jer u njima se također
krila mjera božanstva. On je ipak bio smrtnik, a ja samopomazani rimski bog.
Jednom u Nikomediji, u najsjajnijem razdoblju moje vladavine, doista sam vladao kao pravi satrap, i to je
imalo smisla jer je bilo nužno i u tim okolnostima koje su dugo i sustavno miješale svoj izvorn značaj s
istočnjačkim despocijama još od Aleksandra Velikog nadasve učinkovito. Možda su se potajice mom
despotskom načinu tu i tamo protivili samo pravi Rimljani, zapovjednici i časnici, potomci najstarijih rodova
iz svih provincija, posebno zapadnih i središnjih dijeceza, ali drugi, tisuće podanika raznih narodnosti iz
Azije, čak i Grčke, koji su s vremenom svi postali ri mski građani, prihvaćali su taj način kao nešto potrebno,
bez čega nema najviše vlasti, bez čega nema vladara i boga, posebno sve brojniji istoč njaci u službi Carstva.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Bio sam, dakle, istinski Dominus et Deus, a da bi zvučalo više po rimski, naslovu sam dodao i pripadajuću
titulu prvog građanina, i naravno Imperatora, vrhovnog zapovjednika vojske, ali s vidljivim, sve prisutnijim i
stoljećima osnaživanim istočnjačkim prizvukom. Urešen kao putujući oltar, znao sam se tu i tamo, prije
nego ću im se ukazati u glavnoj dvorani nikomedijske palače, pogledati u zrcalo i potajice od srca sam sebi
nasmijati. No prema dvorskim podložnicima bio sam strog. Tražio sam da preda mnom padaju ničice ili pak
zahtijevao da nepomično stoje satima i, čudna li zadovoljstva, uživaju u mojoj božanskoj prilici kako bi i oni
dohvatili djelić besmrtnosti. Ponekad sam glasno, ponekad i bijesno izricao zapovijedi, moje odluke i
presude, a ponekad zapovijedao samo pokretima ruke. Naravno, pravim Rimljanima, pogotovo svojim
veteranima i vojnicima, ponosio sam se i opraštao im njihov ponekad neskriveni prezir.
Njima sam govorio izravno, kao Imperator, kao August Cezar Gaj Aureli je Valerije Dioklecijan, ponekad
izgovarajući javno i glasno vlastito ime, a ponekad sam imao dojam da ga izgovaram šapćući kao da ga se
sramim zato što ga nisam ja ovako nakitio, nego su drugi od njega napravili znamen Carstva. Zbog toga sam
se pri silasku s prijestolja odrekao svih tih naslova i opet uzeo svoje dječačko, sirotinjsko ime, Dioklo.
Ipak, dok danas razmišljam o svom proteklom životu, kao da kritički pokušavam ispraviti pogreške u onom
davno zamišljenom i tek naknadno napisanom rukopisu, zateknem samoga sebe kako drukčije rasuđujem o
sebi kao božjem sinu Dioklecijanu i o sebi kao onom salonitanskom sirotanu, običnom čovjeku Dioklo.
Naime, obogotvorenje koje sam prihvatio u skladu s običajima i zakonima apsolutne vlasti, a koje sam u
svrhu jačanja samog Imperija još postrožio i usjajio kao malo sunce ili zrcalo od bronce, možda se i čini kao
svojevrsno bogohuljenje. No to bogohuljenje ipak se u stvarnosti odigralo uz istovremeno, gotovo
jednoglasno odobrenje naših službenih bogova, onako kako sam to javno odredio i objavio, slijedeći svoj
unutrašnji božanski poziv, ali i tumačenja svećenika koji su, bez obzira na to koliko vjerovali u moje vizije i
vlastita objašnjenja, sva ta snoviđenja potvrdili kao objavu božanske vrline. Ta su ista snoviđenja i njihova
tumačenja poslije, sa sebi svojstvenom religioznom strašću, u kojoj je bilo i previše političkog nagona, a
nažalost najmanje iskrene vjerske želje i smisla, prema starom i prema mom mišljenju dobrom, još od Okta
vijana ustanovljenom ritualu, prenijeli svim rimskim građanima, od Ni komedije i Rima do krajnjih granica
Carstva, uz gotovo oduševljeno odobravanje mojih podanika, pogotovo onih na Istoku.
Kad sam se, dakle, obogotvorio i postao Jupitrov sin, znao sam da se prilike ne će popraviti same od sebe,
ali vjerovao sam da ću, naoružan tom božanskom sunčevom aurom, možda čvrstom rukom uspjeti učiniti da
budu manje grozne. Jer bile su doista toliko opasne, grozne i samouništavajuće da sam već na početku
vladavine morao povlačiti presudne i oštre poteze, za koje sam vjerovao da imaju prilike preživjeti, a što je
za me bilo još važnije, doista i saživjeti s Rimom i Carstvom makar na neko vrijeme. Ali oni isti koji su
prihvatili moje vladarsko obogotvorenje te moje mjere nisu dočekivali dobronamjerno.
Kada sam se na koncu kao čovjek odrekao svih tih nadljudskih naslova, unatoč protivljenju većine mojih
služnika, a možda i državnih bogova, postupio sam po svojoj savjesti u skladu s poretkom koji sam stvorio.
Istina je da je konačna želja da detroniziram samoga sebe, da se ukinem kao službeno potvrđen božji sin, u
meni rasla i rađala se kao nužnost, dok sam sjedio, sudeći po klimavim nogama na kojima stoje sva naša
prijestolja, na najljudskijem od svih tronova. Prijestolju rimskog cara, koji je i u najsjajnijim i
najobogotvorenijim trenutcima svoje vladavine morao strepiti za svoj obični, ali jedini, ljudski život. Stoga,
iako sam se oblačio i ponašao kao istočnjački božji sin, unatoč svom despotskom vladanju ipak sam vladao
kao čovjek. Sa svim dobrim i lošim posljedicama takve vladavine, koja se naočigled pretvara u nešto drugo
od moje zamisli, ali to se drugo, nastalo iz prvotne ideje, ipak konačno ne urušava. I zašto ta činjenica ne bi
bila istina?
Mora li to biti neistina samo zato što je u rimskoj tradiciji bogohulno pretvarati se u Jupitrova sina na
istočnjački način, dodajući mu usput auru Vječnog Sunca ili Mitre, koje sam također uveo u svoj osobni
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
panteon? Zato što je po običajnom latinskom razmišljanju nepristojno iz uvriježene slike izvlačiti novo, do
tada skriveno značenje, kao da to nisu činili sustavno i uvijek sa sve povišenijim naglaskom gotovo svi grčki i
rimski umnici, filozofi, pa i poneki tirani i carevi. Moram, ne bez grižnje savjesti, priznati da taj umni i
duhovni napor sliči naporima kršćana koji svojim ženama savjetuju da pri rađanju svog tjelesnog ploda
ponajprije misle na svog Krista, a tek onda na sebe. Zašto bi se onda jednom moćnom rimskom caru
računalo da je počinio bogohulno djelo kad kaže da je pri umanjivanju božanskih odlika vlastite osobnosti,
možda malo pretjerano istaknute istočnjačke dekoracije, upravo mislio na boga, baš kao pravi Jupitrov sin, a
tek onda na sebe, prvog do tog istog boga?
Povlačeći se u svoju palaču, postupio sam kao Diogen koji je velikog Aleksandra, živo i danas neumrlo
božanstvo, zamolio da mu se makne sa sunca. To sam isto zamolio Jupitra, a i sada ga molim za istu malu
uslugu, jučer pred onim zapaljenim kamenom na kriptoportiku, a danas u ovoj unatoč zapaljenim kaminima
i vrelim cijevima ipak hladnoj maloj dvorani za audijencije. Zamolio sam ga i molim ga, kuneći se u svoje
okrvavljeno pismo, da mi dopusti opet početi razmišljati kao čovjek, ne kao August Cezar Gaj Aurelije
Valerije Dioklecijan, car i njegov sin Jovije, nego kao Dioklo, čovjek koji je predugo izbivao iz samoga sebe.
Osjećao sam da sam tim činom dovršio neko tuđe postojanje i vladanje i vratio se u vlastitu osobnost, koja
je bila obdarena bogatim i dugim životom i prošla kroz mnoge sretne trenutke, radosti, mnoga iskušenja i
mnoge pustolovine, i na koncu, zadovoljna, drugima prepustila vlastito djelo. Kako su tvrdili u vrijeme moje
najveće moći, nisam ja postao božji sin, Nepobjedivo Sunce i što ja znam što, samo zbog zadobivenog
carskog naslova ili svojih ili tuđih želja. Ja sam postao božji sin jer su me bogovi i sam vrhovnik Jupiter, pa
potom i svi oni koji u njega vjeruju, priznali kao takvoga i dali mi tu titulu, što je za vrijeme njezina trajanja i
punog vladarskog smisla značilo mnogo.
Međutim, sada u konačnici, kada se Dioklecijan sučeljava s Dioklom, božanski smisao moje misije nema više
osobito značenje. Začudo, upravo zbog toga ni tada nisam bio spokojan, zbog toga sam i tada znao planuti i
probdjeti neprospavane noći na granici strašnih snova i grozničave jave. Ipak, sve je tada bilo drukčije. Neki
drugi značaj imalo je moje vladanje u Nikomediji, a posvema drugi ispadi straha, bijesa i, bojim se izustiti,
teške opsjednutosti, ovdje u palači grobnici.
Stoga svakodnevno strepim da se takvi ispadi, praćeni visokim krvnim tlakom i strahom od novog udara, ne
stanu ponavljati sve češće jer sam inače smiren i, kako mi kažu moji doušnici Egipćani, moji služnici smatraju
da sam dobar gospodar koji se zna brinuti o svom velikom kućanstvu, administriranju i korespondenciji,
završnoj dogradnji palače, o klesarima i kiparima, o kamenu koji svakodnevno pristiže s obližnjih otoka,ili i iz
najpoznatijih kamenoloma u Carstvu, o troškovima i nametima, o radionici i bojadisaonici sukna koja i dalje
donosi znatne prihode, o poljima, o nasadima, o vinu i ulju, skladištima u podrumima, o zahtjevnoj vojničkoj
stezi i uvježbavanju moje osobne garde i stražara, o opskrbi i kuhinji, o molitvama i žrtvama u hramovima, o
trgovini, brodovlju i maloj luci pred palačom, o rađanju i umiranju podanika, u rijetkim trenutcima kad se
starački raznježim, čak i o njihovim strepnjama i brigama. Riječju, o svakodnevnom životu.
Pa se vrate mjeseci mira, razmišljanja, razgovora za večerom, sa zapovjednicima i časnicima mojih
domestika, potom arhitektima, činovnicima, umnicima, zanatlijama, graditeljima i visokim gostima koji me
tu i tamo posjećuju donoseći ponekad umirujuće, a ponekad uznemirujuće vijesti iz vanjskog svijeta. Tada
mi se čini da unutar mojih zidina vlada posvemašnja uravnoteženost koja i mene obuzima kako pri
današnjoj presudi, tako i pri radu u kancelarijama, na nedovršenim dijelovima moje građevine, obilaženju
polja, vinograda, maslinika, suknare i bojadisaoni ce, rasprama i prepirkama, odlukama i u presudama male
i velike pravde, baš kao danas s mojim Horacijem i nevoljnim vunarom,baš kao nekidan kada se zbog
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
jednoga skrivenog uklesa dovodila u pitanje moja vječnost i božanska narav. Tada znam da nema velike i
male pravde, velike i male sudbine. I to me miri sa samim sobom. U tim dragocjenim trenutcima čini mi se
da će taj spokoj trajati zauvijek i da je moćniji od smrti i načina na koji ona dolazi.
Uživam u suncu i znam da nisam jedini sin tog Nepobjedivog Sunca, nego da je to bio samo još jedan od
mojih brojnih naslova, koji je u ne tako davnoj prošlosti imao potrebno značenje i težinu. Ali ipak, tek kada
je vlast bila u pitanju. Uistinu, Sunce je oduvijek samo za sebe nepobjedivo, onaj najviši i nedohvatljivi
vječno plamteći i žareći Sol Invictus, i to podjednako za sva bića, moje generale, podložnike, robove,
neprijatelje, za sve ljude i životinje, veprove, jelene i srne oko palače, ribe i ribare, brodove i mornare,
masline i težake konačno, i za moj toliko puta spominjani kupus.
I postanem tada spokojan kao da sam obdaren nekom uzvišenom unutarnjom mudrošću. Pa se opet mirim
sa svojim bivšim izravnim vezama s božanstvima, svojim hramovima i mauzolejem, koji sam, uostalom, i
zamislio kao osobni hram.
A onda se, bez najave, noćne more iznenada bude. Iz onih procijepa, što kao nevidljive rijeke utječu u samo
naizgled pritajeno glatko more kamena, već uplovljava sudbonosna veslarka s koje će se iskrcati smrt. A sa
smrću i onaj visoki prodorni proročki zvon isukanog mača, pa potom prepoznatljivo struganje kamena o
kamen, brušenog poklopca o sarkofag, na kojemu, na onim glatkim praznim porfirijskim bokovima, još u
mašti klešem prizor kako jašući hitam s uperenim kopljem za strašnim Kalidonskim veprom.
V. POGLAVLJE
ČEMPRESI I ROĐENJE DVOGLAVOG ROBA
JUTROS SE ODIGRALA NEOBIČNA i pomalo strašna zgoda. Neka sirijska robinja rodila je dvoglavo dijete i ono
je odmah nakon rođenja umrlo. Dok je ona još neutješno ridala, moj haruspik, Etruščanin Turno, naredio je
svojim pomoćnicima da otmu dijete od sirotice i odmah mu rasporio utrobu kao da proriče iz janjećih, a ne
iz iznutrica tek rođenog malog roba. Istina iz čudovišta, ali ipak djeteta, što je još više razljutilo mog liječnika
Kalimaha, ali ne zbog haruspikove hitnje da u utrobi malog dvoglav ca očita sudbinu, nego zbog toga što je i
on bio naumio raspolutiti malo tijelo i pregledati ga organ po organ kako bi, kopajući po tom strašnom i
jadnom uzorku, valjda učinio uslugu znanosti.
Ni jedan ni drugi nisu ništa zaključili, nego su spalili leš dvoglavca, a ja sam jadnici koja je silno trpjela poslao
za utjehu mali kameni žrtvenik posvećen Mitri, jer je bila Azijka, i na kojem su onda uklesali njezino ime uz i
me koje je zbunjena nadjenula svom nakaznom djetetu i prekrižili ih robovskim dijagonalama. I taj doista
neobičan i potresan slučaj na tome je završio. Možda onako kako je završavala svaka smrt u palači, ali ovaj
put s vidljivom posljedicom jer me slika malog čudovišta ipak na neki način pogodila.
Ne volim smrti u svojoj palači, ni one očekivane, svakodnevne, a pogotovo ne dječje jer mi se čini kako se
moje utočište svakim novim iščeznu ćem života sve više pretvara u grobnicu, a ja sam sve više u budućeg
pokojnika koji tek treba stati pred lice krajnjeg božanskog suda i vidjeti što su to bogovi presudili u pogledu
njegove ljudske ili božanske naravi. Pogled mi je predugo uprt u moju nutrinu.
Ponekad osjećam, kao prilikom rođenja tog dvoglavca koji me podsjeća na moje rođenje jer je na dan mog
dolaska na svijet i skliznuća iz majčine utrobe koza našeg susjeda Septima okozila dvoglavog jarčića, i koji je,
za razliku od onog jadnog čudovišta, uspio preživjeti nekoliko dana, da taj moj vlastiti pogled uronjen u
uspomene i nutrinu moram vratiti na početak. Svrnuti van iz već oštećenih moždanih vijuga u koje krv, pa
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
time i uspomene koje su ostale pokrivene pod sukrvicom moždanog udara, samo djelomice dotječe, vraća, i
sve pomalo, ali na koncu ipak neuspješno pokušava obnoviti.
Zbog toga me ponekad vuče pomisao kako je vrijeme da opet bacim pogled na pašnjake, pa na zelene
travnjake, potom brdovite vinograde i maslinike pokraj rječice Jadro, na izmaku Salone, izvan velikih
gradskih zidina gdje sam rođen. I premda tvrde da se taj događaj, to moje rođenje, odigrao za burnih i
hladnih prosinačkih dana poslije Ida, na pragu Satur nalija, predugo je zima u meni. Uostalom, tko se sjeća
dana svog rođenja? Ali svaki salonitanski dječarac u starosti može, samo ako zažmiri, opet na pasati svoje
nekada dječje oči na žutim padinama prekrivenim brnistrom i visokim pobodenim stablima vitkih čempresa
i razgranatih smokava koje su se tek osule plosnatim zelenilom kao slonovskim ušima. Pa onda opet u mašti
proći velikim gradom kojim je trčao, po bučnom središtu, po velikoj koloniji. Potom uz kamenu rivu i obalu
uvijek žive luke, uz brodove privezane za kamene stupove ili usidrene na sidrištu, a onda krišom, pod cijenu
roditeljskih kazni i prijetnji, promatrati gladijatore kako se uvježbavaju u areni, zavirivati u mračne krčme,
kockarnice i bordele ili trčati za nosiljkom nekog bogatuna u nadi da će dobrodušna ruka iza svilenih zastora
ispustili pokoji novčić.
Onda se neočekivano opet prepadnem vlastitih sirotanskih uspomena kao da je moja majka rodila dvoglavo
čudovište, a ne rimskog cara. I koliko god za kasno popodne mog života bilo dobro, a za ovu ispovijed
korisno vraćanje na početak, sve mi manje godi putovanje mislima u prošlost. Podsjeća me na ustajalu vodu
u zimskim mjesecima koja više ne grije, nego izaziva drhtavicu. Unatoč slikama onih toplih dana koji još i
danas obasjavaju i moju palaču i polja i Salonu, koja se kao raskošna ljubavnica i dalje pruža prema mojoj
grobnici, mislim da znam otkuda ta drhtavica. Teško je, naime, početi otpočetka kad znaš da se vrijeme koje
je ostalo za tobom, prema vlastitoj, ali i prema volji bogova koji te možda željno, a možda uopće ne očekuju,
ne dijeli po događajima kao što su usponi i padovi, trijumfi i konzulati, uzdizanje do časti Augusta,
svemoćnog vladara, bitke, ratovi, izopćenja i zakonodavni akti, nego po epizodama i događajima koji na prvi
pogled s Rimom i Carstvom nisu imali izravne veze, a koje i danas pokušavam oživjeti, svlačiti i navlačiti,
onako kako sam jednom navlačio vojnički oklop ili carsku odoru. Ali ne pravocrtno kako se odvijao moj život
i uspon, nego, naprotiv, isprekidano, u preme tenju i skokovima, čas naprijed, čas nazad, po samo
uspomenama i snovima znanoj ljestvici vrijednosti.
Rođenje je svakako jedan od njih. Rekoh, rođen sam oko Saturnalija one godine kada je car Marko Julije
Filip, zvan Arapin, pobijedio Parte i krenuo prema Egiptu i Perziji. Majka mi bijaše ilirogrčka oslobođenica iz
Doklee na jugu provincije Dalmacije i moj ju je otac, pisar, u tom gradiću otkupio od gospodara, jednom
zaljubljenog u nju, koji ju je, uostalom, zbog toga i oslobodio. Ali kad mu je dosadila, nije ju pustio da
slobodno ode, nego je tražio od mog oca da isplati njegov ugasli žar. I tako je moj otac platio cijenu svoje
naklonosti i strasti jer bila je, kažu, tada vrlo lijepa, i oženio se njome, pa ju je, kad je već zatrudnjela, doveo
natrag u svoj zavičaj u okolicu Salone. On je bio imenom od roda Valerija, koji sam i ja sačuvao u svom
naslovu iako je u Saloni ono više odavalo naše skromno jadasinsko ilirsko nego rimsko podrijetlo. Poslije su
neki zloguko pokušali tvrditi da se u tom imenu čak krio i navodni patronim nekog patricija Valerija, čiji su
moji preci bili robovi. No vjerujem da su to, iako smo bili doista skromnog podrijetla i pripadali humiliorima,
niskom društvenom sloju, bile samo zlonamjerne priče kakve su smišljali cijelog mog života.
Zahvaljujući dobroj sreći i donekle bistrijem umu, bez osobitog obrazovanja, nakon godina vojne službe otac
je uspio u nekoj od stožernih pisarnica svladati umijeće pisanja, a onda u onim prevrtljivim vremenima u
kojima su se vladari redali jedan za drugim, a ratovi i pustošenje nagrizali Imperij, ali zato su vojni akti i
birokratski spisi bujali kao lišće na golemim smokvama, sebi osigurati vrlo skroman, ali ne i pretežak život,
ako ne računamo naš ponekad gladan želudac i obiteljsku oskudicu.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Majka i otac nisu mom rođenju pridavali osobito značenje, pogotovo jer je koza susjeda Severa bila okozila
onog dvoglavog jarića, što je za cijeli salonitanski ager, grad, naš zaselak, suseljane, uključujući i moje
roditelje, bilo veće čudo od mog rođenja. Čak je i nekoliko bogatih dostojanstvenika, vlastelina i
salonitanskih vitezova, uz svakodnevne procesije puka iz Salone, stiglo kako bi se načudilo tom čudu. Jedan
od njih, Aure lije Leontije Valerin, koji će djelomice obilježiti moj život, što također ide u niz onih
jedinstvenih događaja po kojima računam svoje vrijeme, čuo je moj plač iz našeg kućerka uz Septimov tor i,
zaključivši da sam gladan, upitao okupljene oko dvoglave životinjice:
tko je ostavio novorođenče da gladno plače? Pa zar je ono manje važno od ovog nakaznog kozlića na
samrti? Što je važnije, ovaj već polumrtvi stvor ili gladno dijete?
Posramljena, moja je majka odgovorila da će me odmah podojiti, a kako joj je otac, koji je poznavao
Valerina, visokog činovnika, kuratora, tadašnjeg nadzornika cjelokupnog novčarskog poslovanja kolonije,
kojeg je sretao dok bi ponizno donosio pokoji prijepis u gradske kancelarije, uputio strašan prijekorni
pogled, sve je troje ušlo u našu kućicu i ona me podo jila tu pred mojim natmurenim ocem i salonitanskim
gospodinom koji joj je gurnuo u ruku srebrnjak za moju buduću sreću.
ako ovo dijete ikada bude trebalo pomoć, obrati se meni.
Otac je samo zahvalno klimnuo glavom, a taj gospodin Aurelije Leontije Valerin uskoro nam je doista počeo
pomagati. Pogotovo meni, kojemu je neizravno odredio sudbinu. No unatoč tom događaju i činjenici da je
srebrnjak stigao u kovčežić u kojemu je već ležao pokoji bakrenjak od očevih pisarskih honorara, moje je
rođenje opet palo u zaborav. Majka me, istina, redovito dojila, poslije hranila ječmenom kašom, a nakon
nekoliko dana nadjenuli su mi poilirčeno grčko ime Dioklo prema mjestašcu na jugu u kojem su se upoznali,
zaljubili i, što je za moje ime bilo važno, tamo me i začeli, a koje je po grčki nosila i moja majka Doklea. Otac
me tek četiri dana nakon smrti dvoglavog kozlića, a devet dana nakon mog rođenja, konačno, kao da je bila
riječ o nečem sasvim nevažnom, priznao za sina i, sukladno običajima, podignuo me onako uplakana kako bi
potvrdio da će se skrbiti o meni, pa mi potom oko vrata objesio bulu, malu kutijicu u koju je on sam
umetnuo znamenje upisano njegovim uvježbanim rukopisom.
Između koza i ovaca, povrtnjaka, maslinika i vinograda, čempresa i smokava, lutanja s vršnjacima po
padinama i uzvisinama odvijale su se prve godine mog života. Odrastanje praćeno prigovorima strogog, ali
poprilično nemarnog i uvijek nezadovoljnog oca i majke koja je, što je gotovo pravilo kada se živi u oskudici,
neimaštini i nezadovoljstvu koje ih prati, brzo ostarjela i sasvim se zapustila, i oduvijek me na neki način
osjećala kao teret, osim kada sam se isticao u učenju njezina teškog epirsko ga grčkog dijalekta. U takvim
su, dakle, okolnostima slijedile prve godine mog života. Sjećam se da sam prohodao rano, da sam bio dobar
trkač, ali, iako žilav i suhonjave građe, nešto slabiji od svojih vršnjaka, pogotovo od već u tim najranijim
godinama ratobornog Mensilija Pitheova. Baš kao i ja, pola Ilira, a pola, što da kažem, možda Grka premda
smo se uz desetke raznih narodnosti koje su napučivale naš već stoljećima kozmopolitski grad i njegov ager
svi smatrali Rimljanima. Uostalom, kao rimski građani imali smo na ta pravo.
Ali nisu nas Rimljanima u onom obiteljskom nasljednom nizu pravih Latina smatrali baš svi Rimljani, pa ni
pravi Grci, koji su u Saloni čuvali svoje još od Cezara zajamčene povlastice, a što je za nas seoske sirotane
bilo najbolnije, posebno nekolicina dječaka iz italskih obitelji koje su već odavno živjele u velikoj Saloni i za
dokonih dana boravili sa svojim obiteljima i robovima u ladanjskim kućama kakvih je oko našeg zaselka bilo
nekoliko. A jedna je od tih vila bila upravo vila carskoga kuratora, kolonije Marcije Julije Salone Feliks,
Aurelija Leontina Valerina. Tko je tada mogao i mislili da će pola stoljeća poslije svom pompoznom nazivu
grad dodati i moj patronim Valerija. I nitko se tom svečanom prilikom nije ni usudio promisliti da bi to sada
carsko ime možda moglo vući skriveno robovsko podrijetlo.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
U to smo vrijeme, još kao sirotani, teško dolazili u dodir s djecom dostojanstvenika i viteškom djecom, osim
s Aurelijem, sinom kuratora Leonti ja Valerina, dobrim i plemenitim dječakom, tri godine mlađim od mene,
što nije malo u toj dobi, no on je zarana naslijedio jaku obiteljsku građu, ali i osjetljivu narav, i nekoliko me
puta spasio od Mensilijevih nasrtaja. I tu u sjeni čempresa, smokava, među gudurama i klisurama, proplanci
ma i travnjacima, na obali mora i obali rijeke počelo je naše prijateljstvo koje će trajati sve do njegove
nesretne, prerane i za mene kobne i bolne smrti. Kad god mi na stol iznesu pokoju pastrvu iz i danas žive
salonitan ske rječice, sjetim se Aurelija i njegove osobite sposobnosti i vještine, ali i mogućnosti, jer je jedini
među nama imao pravu ribarsku opremu, tanki čvrsti konopac i koštanu udicu, da vještim trzajem uhvati
ribu, ili da je jednostavno nabode na mali željezni trozub dok se u jatu lijeno lelujajući vukla uzvodno. Koliko
sam puta razveselio svoje roditelje darovanim pastrvama, ali i drugim skupocjenijim ribama koje bi zalazile
iz mora u slatku, boćatu vodu. Kada ih danas jedem, prebirući po ribljim kostima, umišljam da mi ih šalje
moj vjerni Aurelije Valerin, također jedan od onih bez kojih ne mogu, bez istinske unutrašnje odlučnosti i
točnosti, odmjeriti svoje cjelokupno životno trajanje.
Djetinjstvo je prošlo brzo, kao tanki talog crvenice koji zakratko ostaje nakon zimskih kiša. Već nakon smrti
majke, koju sam ispratio onako kako je ona dočekala mene i koju smo pokopali na javnom groblju jer nije
bilo novaca da je spalimo i pepeo joj uspemo u žaru ili, ne daj bože, tijelo položimo u sarkofag, uskoro je
došlo vrijeme da krenem na naukovanje.
U Saloni je bilo mnoštvo raznih škola i obrtničkih radionica za stjecanje mnogostrukih znanja, ali ja, koji sam
sve češće boravio u vili Valeri novih u našem susjedstvu i gdje sam zbog dobrohotnosti svog dobročinitelja
već bio prošao prilično osnovnog obrazovanja zajedno sa svojim prijateljem Aurelijem, slušajući predavanja
nekako iz prikrajka, pod strogom paskom njihovih kućnih učitelja, ali i majstora tjelovježbe u gimna zijumu
pokraj velike gradske arene kamo smo gotovo svakodnevno odlazili s ostalim vršnjacima, odlučio sam
suprotno.
Za jednim objedom, a često sam na njima bio jer sam već bio priman gotovo kao član obitelji, čuo sam
razgovor između kuratora Leontija i njegova sina Aurelija o tome kako je njemu kao pripadniku jedne od
starijih gradskih obitelji namijenjena vojna izobrazba. Budući da smo ionako živjeli u samo prividnom miru
velike Salone i njezina polja, dok je svijet oko nas bjesnio i ključao, moglo se i očekivati da će se Aurelije
odlučiti za vojnički poziv. Sjećam se, imao sam tada sedamnaest godina, prva važna iskustva u vježbalištima,
u ratnim igrama, kao i prvo ljubavno iskustvo s nekom salonitanskom bludnicom od kojeg mi se smučilo, pa
sam vjerojatno zbog toga poslije i vodio poprilično neporočan život.
Urezala mi se u pamćenje njezina izba, više niša nego sobičak, u kakve se ulazilo kroz četvrtaste otvore
zakrivene tek platnom, uglavljene u zid predvorja u podrumu velike stambene kuće u jednoj od zasjenjenih
ulica Salone, i iz kojih su se uvlačili i izvlačili još zadihani klijenti bordela, a potom nikad dovoljno
zadovoljene ili pak sasvim ravnodušne bludnice. No prije nego smo ušli u neko od tih stratišta nagona, na
svakom ulazu osvijetljenom zubljama stanarke tog podruma mene i Aurelija dočekale su kao lak plijen,
poluodjevene, neke i razgolićene na sjediljkama koje su više podsjećale na ležaljke nego na stolice. Kad su
nas ugledale onako golobra de, mene sedamnaestogodišnjaka i njega četrnaestogodišnjaka, prvo su se stale
smijuljiti, a onda nam i počele dobacivati kojekakve izazovne gadarije. Pa dok smo se mi uznemireni
spremali za uzmak, prekinula ih je neka visoka crnoputa kojoj je jedna od bludnica upravo mokrom krpom
ispirala međunožje i koja je među njima vjerojatno bila najvišeg položaja.
- Prestanite se kreveljiti, nesretnice, ovo je važna lovina, prvo iskustvo u životu. Imajte malo
poštovanja i dostojanstva.
Pa se okrenula prema meni i Aureliju.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
- Ali imate li vi momčići novca za to po što ste došli?
Nismo odgovorili, samo smo ispružili dlanove i pokazali svaki po nekoliko bakrenjaka, on petšest više nego
ja, a koje je dobio od svoje majke da si kupi ribarsku mrežu, a ja preuzeo u ime svog oca na blagajni gradskih
kancelarija i koje sam, nakon što sam prethodno s Valerinom skovao plan kako da utvrdimo našu muškost i
ne ostanemo dovijeka djevci, odlučio privremeno otuđiti od njegove zarade. Ona visoka je uto samo sklopila
bedra, povukla me za ruku, a onoj koja ju je prala namijenila je mog prijatelja, i odvela me su svoju izbu,
bezizražajnog lica, dok se ona mlađa Aurelijeva još iz potajice podsmjehivala.
- Bit će to dosta za prvi put.
Nisam mogao uhvatiti Aurelijev pogled jer je i on bio tako gotovo na silu odvučen do izbe izbaviteljice svoje
muškosti, pa sam ne priviknut na polumrak koji je još zaudarao po znoju i vonju skuhane leće, legao na
madrac od slame, a ona me već primila za moje uzdignuto udo i nadražujući me nešto mrmljala kao da je
Sibilina proročica, a ne salonitanska kurva.
I svršio sam odmah, već nakon nekoliko vještih pokreta njezine ruke i pošpricao je sjemenom po prstima
koji su me još stezali.
Ona se tada ljutito podigla i uzela bakrenjake koji su ležali na podu.
- Mogao si dobiti više, ali nisam ti ja kriva, sam si kriv.
Onda me brišući ruke u ručnik samo prostrijelila.
- Gubi se.
No za divno čudo nisam se povukao i nisam odustao od svog nauma da tog dana postanem muškarac,
spreman da ne posrnem na prvom koraku i tako izdam samoga sebe i izgubim pouzdanje.
- Nisi mi dala ništa, ovo mogu i sam.
Pa se opet nadvila nad mene prijeteći svojim grudima.
- To će stajati.
Nije očekivala jer osovio sam se na noge i onako gol izašao u dvoranu medu druge bludnice koje su se još
svejednako potiho smijuljile i potezale iz vinske mješine koja je kružila među njima i uvukao se u Aurelije vu
nišu. On je poskakivao po onoj svojoj kurvi i kad sam ga zamolio da mi posudi još pokoji novčić, samo je
zastenjao:
- Uzmi, tu su na stoliću, samo me još malo pusti na miru.
Uzeo sam i ovaj put se ona bludnica proročica nasadila na mene i dok je vrtjela svojim bokovima i pri tome
potpuno odsutna i nezaokupljena mojom strašću, drvenom žlicom iz posude u usta prinosila leću, koja se
prosipala i kapala po mom trbuhu i prsima, od trešnje njezinih pokreta i mojih nespretnih nasrtaja, ja sam
opet svršio. I zamirisalo je nezaboravno, kao prva prolivena krv, no ovaj je miris bio snažno začinjen znojem
i lećom koja je i dalje nestajala u njezinim ustima, pa je, kako sam opet bio spreman, još nekoliko puta
zatresla svojim tijelom i velikim dojkama i svršio još jedanput. Odložila je posudu s varivom, opet dograbila
ručnik i potjerala me iz svoje izbe.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
- A sada se doista gubi, mislim da sam te dovoljno nagradila. No volim biti prva, to se ne zaboravlja
cijeloga života.
I bila je prva kao što je ona druga bludnica bila prva Valerinu.
Vraćali smo se po sunčanom danu, svaki svom domu, on u bogatašku kuću Valerinovih, a ja u svoj sirotinjski
zaseok, osjećajući da nas u tom važnom trenu ne dijele nikakve razlike, onako ponosni i moćni, a ipak
posramljeni, potiskujući obostrani stid i gađenje. Skrivajući jedan od drugoga te pomiješane osjećaje, a koji
se začudo, zajedno s onim slijepljenim mirisom znoja i leće, svaki put pojave kad mi se ponekad u pamćenje,
i to doista rijetko, vrati ta epizoda, od koje je unatoč krivom proročanstvu salonitanske bludnice ipak ostao
samo neugodan i gadljiv vonj. Posebno u prilikama, a to nije bilo tako rijetko u mom vojničkom životu, kada
bi nam za obrok pripremili legionarsko varivo od leće.
Pa ipak, ostao sam Aureliju do danas dužan onih nekoliko novčića, iznos uvećan i za one koje sam makar
posuđene morao donijeti ocu umjesto njegove zaslužene zarade, a on je ostao bez svoje ribarske mreže, što
nitko nije ni primijetio čak ni njegova majka zabavljena tog dana važnijim obvezama. Kad sam mu ih nakon
prve novačke plaće u Sirmiju pokušao vratiti, odbio je.
- Počastili smo jedan drugoga, a to nema cijene.
Ipak, i taj u životu mladića važan događaj, kao i mnogi drugi doživljaji urezani i upisani u prvu mladost bili su
iza mene i briše ih svojim značenjem za moj budući život trenutak kada sam odlučno istupio pred oca koji je
nešto prepisivao pod svjetlom lojanice i bez oklijevanja rekao:
- Želim postati vojnik.
On je, ne odvraćajući pogled s pruženog pergamenta, samo promumljao:
- To ti je ionako jedina prava prilika.
želim da odeš k gospodaru Valerinu i zauzmeš se za me.
Opet nije ništa odgovorio, ali je sutradan otišao u Salonu i kada se vratio, samo je kratko rekao da će se od
sada o mojoj sudbini skrbiti Aure lije Leontije Valerin i da ću već za mjesec dana biti upućen u velik vojni
logor u Sirmiju.
Kad smo se kroz nekoliko tjedana zauvijek oprostili, samo mi je u ruku tutnuo srebrnjak koji je kurator
Valerin darovao mojoj majci, uz šaku svojih bakrenjaka i, ne govoreći ništa, zatvorio vrata našeg kućerka, u
kojem je, kako sam poslije saznao, i on ubrzo izdahnuo, iskašljavajući krv i shrvan od sušice koja ga je bez
obzira na zdravu salonitansku klimu mučila godinama. Umro je, kažu, u velikoj neimaštini i oskudici, još
goroj od one u kojoj je proteklo moje djetinjstvo jer su mu od bolesti podrhtavali svi udovi, tresli se prsti i
ruke, a posljednjih mjeseci svog života više nije mogao držati pisalo.
Tako je počeo još jedan važan obrat u nizanju postaja moga života. Napore teške, ali kratke novačke
izobrazbe podnosio sam razmjerno lako, čak lakše od snažnijeg Aurelija. No on je iza sebe ostavio toplinu
uspomena i snova, a ja sam u prividu i mnogobrojnim suprotnostima svog dotadašnjeg života, od
sirotanskog trajanja u obiteljskoj kući do otmjenih sati u ozračju vile Valerinovih, od onog ipak zabitog
prigradskog zaseo ka koji je još živio u sjeni dvoglavoga kozlića do velike Salone, u kojoj se kao seljačić
nikada nisam osjećao dobrodošao, svoje novo okružje osjećao kao oslobođenje.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Pamtio sam jedino rijetke odlaske u mali Aspalatos, djelomice grčko i ilirsko, težačko, lučko, ponajviše
ribarsko, ali i ladanjsko mjestašce koje je također pripadalo salonitanskom okrugu, s nekoliko većih
građevina, ter ma i hramova gdje sam, čekajući oca da isporuči prepisani dokument nekome od dužnosnika
koji bi se tu zatekli na odmoru, znao sjesti uz obalu mora i motriti one iste otoke koji se i sada pružaju pred
lukovljem moga kriptoportika, nalik na usnule morske kornjače. Koliko god volio polja i gustiše oko našeg
zaselka, igre po pašnjacima i uza samu rijeku, a ponajviše veliki prirodni zaljev u Aspalatosu i more koje se
pružalo otocima koji su pozivali, pri velikom otisnuću, na onom pravom obzorju uspomena, nedostajali su
mi iznad svega čempresi.
Oduvijek sam, naime, volio čemprese. Vjerojatno zbog toga što se onako ravni i oštri propinju u nebo nalik
vršcima kopalja, a i zbog toga što ih je u okolici Salone gotovo uz svaki puteljak ili perivoj bilo posvuda.
Ponekad poredani u usporedne redove, ponekad oko hramova i javnih građevina, a ponekad samotni,
onako kako ih i danas vidim na svom obzoru, usamljene i nepomične. Prave zemaljske izaslanike u nebo.
Katkad ih sanjam, vidim ih kako gore, ali vatra im ne može ništa. Oni su ostali trajan putokaz mog uzlaska od
dvoglavog jarčića koji je obilježio moje rođenje do dvoglavog djeteta koje obilježava moje posljednje dane. I
čitav put od Salone do Sirmija koji smo prošli razmjerno brzo zahvaljujući hitrom mar šu i dobrom putu
usječenom u maglovite klance koji je vijugao uz šumne rijeke sve do ravne Panonije bio je zapravo moj veliki
oproštaj ne sa Salonom, djetinjstvom i roditeljskim domom, nego s čempresima.
A onda je ubrzo krošnju čempresa zamijenio legionarski mač i vršak sulice. U doba mog vojničkog
naukovanja nije kao nekad bilo više vremena za dugu izobrazbu i uvježbavanje vojničkih vještina. Aurelije i
ja, koji sam nekako prošao kao navodni usvojenik dostojanstvenika, neka vrsta Valerinova posinka, odmah
smo dodijeljeni našem izravnom zapovjedniku dekurionu, desetniku Viktoru Zosimu, i nije prošlo više od
dva mjeseca, za kojih sam samo jedanput imao prilike vidjeti golemi Sirmij, više nalik na logor nego na
otmjeni grad, toliko različit od Salone, a već smo kretali u pohod prema uvijek nemirnoj sjevernoj Galiji i
Germaniji. Neiskusni, ali odlučni da prebrodimo svako iskušenje. Naša legija napredovala je u punom
poretku, a zapovijedi i uvježbavanje nas novaka miješali su se uz put, onako kako smo prodirali prema
sjeveru, praćeni mnoštvom barbarskih saveznika kojih je inače bilo i u redovima naše legije, a koji su kao
izvidnici hitali naprijed, bočno, sa svih strana.
Dobro se sjećam prve bitke. Na granici Norika i Germanije zaskočili su nas barbarski čarkari, odjeveni u
krzna, više nalik divljim životinjama nego ljudima, i zasuli nas kamenjem i zapaljivim strijelama. Prvi strah i
prvi presudan boj. Kad su ispalili plotun streljiva, jurnuli su vitlajući svojim golemim sjekirama i mačevima.
Aurelije i ja premrli smo od straha, zajedno s ostalim novacima. Samo smo zbijali redove, no iskusni veterani
nasrnuli su na do maločas nevidljivog protivnika koji se uskoro uz gubitke izgubio u gustim šumama. I tu, na
granici sjevera i svijeta koji sam poznavao samo prema kazivanju veterana koji su dobili častan otpust i
naselili se u okolici moga rodnog zaselka, odigrao se još jedan presudan trenutak u mojoj osobnoj povijesti.
U osamnaestoj godini ubio sam prvog čovjeka.
Kako smo imali nešto žrtava, a jednome su mladom časniku Germani u bitki odrubili glavu, nama novacima
zapovjeđeno je da smaknemo onih desetak što ranjenih, što poraženih zarobljenika. Kretao sam se prema
svojoj žrtvi, koja me bijesno i prezirno gledala kao da se izruguje mojoj neodlučnosti. Oči nalik vučjima
sjajile su iz mrko obojenog lica, a govorio je nešto poluglasno kao da psuje i izaziva istovremeno. Gotovo da
sam zatvorio oči dok sam zarivao mač u njegovo klečeće tijelo. I, naravno, promašio sam. Oštrica je ušla
između nadlaktice i tijela i on ju je zgrabio šakama koje su svejednako krvarile pokušavajući je oteti iz mojih
ruku. Ipak, nekako sam uspio iščupati mač i ovaj put zario ga u njegov trbuh nalik na runjavu mješinu. Krv mi
je šiknula po licu, zalijepila mi se za obraz kao masno crveno mlijeko, mirišući po olovu. Nikada mi više ničija
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
krv i ničije probodeno tijelo nije tako snažno zamirisalo i zasmrdjelo istovremeno. I sve su se uspomene
ugasile.
Strašne stvari zahtijeva vrijeme od dojučerašnje djece kad ih zlorabi kao žetone u igri latronkule jer to smo
u tim prvim pohodima, tih prvih vojničkih godina doista bili. Posebno Aurelije, koji je onako snažan, čak
odlučniji od mene, bio mnogo više dijete nego budući visoki vojni činovnik i osoba od mog najvećeg
povjerenja, a s kojom ću u budućnosti još toliko puta omirisati krv da bi se njome mogla zacrveniti cijela
saloni tanska rijeka. Jer ja sam ipak odrastao u svojevrsnoj raspuštenosti uz gotovo ravnodušne roditelje, a
on je svoju prvu krv, istina u jednom kasnijem prepadu u kojem se morao boriti za vlastiti život, doživio kao
svetu, ali ipak nametnutu dužnost.
Znao sam kamo hitam i uza svu grozu koja je pratila događaj na jugu Germanije postao sam samo odlučniji
da svoj put prokrčim bez obzira na cijenu. Valerinova je pak cijena bila Romae Victrbc, njegov stari Rim
pobjednik, i nije mu bilo svejedno hoće li iz takvih okršaja izaći čista ili okaljana obraza. A klanje
zarobljenika, na koje nakon tisuća postupno ogu glaš, nikada se nije poklapalo s njegovim načelima i
odgojem. Ipak, kad je trebalo i kad su prilike zahtijevale njegovo izravno uključivanje u okršaje, bio je dobar
ratnik i još bolji savjetnik kroza sva iskušenja koja su nas očekivala i kroz koja smo u budućnosti morali proći.
Daleko bi me odvelo prepričavanje svih bitaka pod carevima Galijenom, poslije Klaudijem Gotikom, sukoba
s Germanima, Keltima, Gotima, Ale manima, Gepidima, Tervingima, Višima ili Erulima, stalne prijetnje s
Istoka, na kojem se dizala palmirska kraljica Zenobija. Neke od tih događaja već sam spomenuo, kao i onaj
sretan niz slučajnosti koji me postupno gurao naprijed u vojničkoj hijerarhiji kojoj sam očito bio dorastao.
Pa ipak, iako sam imao prilike vidjeti i Galijena i Klaudija Gotika, doista sposobnog cara i vojnika, moj prvi
susret s obogotvorenim i svemoćnim vladarom bio je onaj s Aurelijanom.
Kada je nakon mnogih pobjeda car Klaudije iznenada umro od kuge, na prijestolju ga je naslijedio njegov
brat Kvintilin. No pobunila se vojska u Sirmiju, tom vječno ključajućem gnijezdu careva, i proglasila za cara
svog imperatora Aurelijana. U ranu jesen iste godine Aurelijan je doista pobijedio Kvintilina u Italiji i bio
konačno službeno proglašen Augustom. Prestrašeni senatori, kojima su se svi dotadašnji carevi iz
tradicionalnog i konvencionalnog poštovanja i dalje u svojim pismima ili govorima obraćali s Prečasni oci,
odmah su priznali i prihvatili Aurelijana, a čak je i proširena izmišljena priča, opet prema nepostojećoj
oporuci, kojakao ni ona Karova nije nikada pronađena, da je Klaudije Gotik, unatoč svom živom bratu
Kvintilinu, kao svog nasljednika odredio upravo Aurelijana. I doista, od trenutka smrti cara Klaudija Gotika
počelo se brojiti vrijeme prema trajanju Aurelijanove vladavine.
Nakon pobjedonosnog pohoda Aurelijan je tu godinu proveo u Rimu koji je, kako je sam tvrdio, prezirao, ali
utvrđujući mu već oštećene i na grižene zidine i priređujući velike svečanosti na kojima se opijao i bludničio,
što je i inače bila odlika njegova silovitog karaktera koji je u vojnim pohodima nekim čudom obuzdavao
željeznom stegom koju je nametao podjednako sebi kao i svojim vojnicima. A onda je, budući da su
germanska plemena iznenada provalila u Italiju, probivši našu sjevernu obranu, Aurelijan krenuo na
napadače i tjerao Vandale, Jutunge, čak i Sarmate u nizu uspješnih pohoda sve do Danubija. To je ujedno
bio i posljednji put da su barbari provalili u Italiju. Prema pisanju još jednog od carskih biografa, nekog
Teoklita, kojemu se izgubio svaki trag nakon Aurelijanove smrti, ali čiji su povijesni spisi preživjeli, njegovi
vojnici i zapovjednici čak su spjevali prigodnu himnu u čast svoga cara koju su pjevali, plešući nakon tih
njegovih velikih i važnih pobjeda:
TISUĆAMA, TISUĆAMA ODRUBILI SMO GLAVE VODIO NAS SAMO JEDAN DA TISUĆE PADNU... FRANKE,
SARMATE NA TISUĆE POKLALI SMO PA SAD PERZIJANCE SLOŽNO TRAŽIT KREĆEMO NJIHOVE TISUĆE U BOJU
DA OPET PADNU...
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Pa bismo zapalili logorske vatre, na velike ražnjeve natakli zaplijenjenu stoku i skakali oko njih u krugu
ovinjeni i zaneseni jer je Aurelijan dopuštao pijančevanje i bančenje samo nakon pobjedonosno izvojevanih
bitaka. Naravno, on je sam prednjačio u sveopćem divljanju. No drugog dana svi su se morali opet
podvrgnuti oštroj stezi vojničkog života. I u tom smislu Aurelijan je služio za primjer. U Rimu su mu već
dodjeljivali nove naslove koje će priključiti svom ionako već uvećanom imenu, Germanikus Maksimus,
Gotikus Maksimus, i on je u sebi rastao tjeran uspjesima, sve dok nije krenuo na Istok i zaratio s Dačanima
sjeverno od Danubija. I tu, na granici Trajanova svijeta, pretrpjeli smo strašan poraz.
Kao mladi zapovjednik dijela konjanika osobno sam štitio carevu odstupnicu i kad smo dovoljno umaknuli,
zaustavio se sa svojim domesticima i pretorijancima. A onda me pozvao pokretom ruke:
- Dobro si se danas borio.
Glas mu je bio snažan, kao i on sam, mišićav i visok na konju. Iznad na zuvaka mogao sam razabrati
posjekotine zadobivene u bitkama, a drška njegova mača još je bila mjestimice obložena skorenom krvi.
Nadimak mu je zbog hrabrosti u borbi i prijeke naravi zbog toga i bio Aurelijan Brz Na Maču!
- Honor et Gloria, Čast i Slava odgovorio sam mu vojnički.
- Kako se zoveš?
- Dioklo, moj care.
- Sjećaš li se koliko je gotskih i vandalskih tijela i štitova plivalo Danu bijem prije samo nekoliko
mjeseci?
- Sjećam se.
- Danas istim Danubijem plivaju naša tijela i naši štitovi.
Nisam ništa odgovorio, samo sam pognuo pogled ionako zakriven kacigom.
- Zapamti, Dioklo, kad jednom budeš zapovjednik, morat ćeš znati procijeniti vlastitu granicu jer to će
biti prava granica Carstva. A mi ćemo sada na jug, a onda na istok, tamo se gradi novi Rim.
- Auguste, Gospodaru, ako dopustite, nije li Rim središte našeg svijeta ma koliko bili daleko od njega i
s koje god udaljenosti štitili njegove granice? Kad i podignemo taj naš novi Rim, hoće li on ikada uspjeti
zamijeniti stari?
Upitao sam ga, a da ni sam nisam znao odakle mi hrabrosti, još poluza krivena lica. Uza me je u tom
trenutku bio i Valerin koji je od brige, dok je trajao sudar nas i Dačana, napustio logor i stigao uoči samog
kraja izgubljene bitke, ali sjedio je na konju iza mene tako da ga Aurelijan nije u prvi mah ni opazio. A onda
je svrnuo pogled prema njemu.
- Što ti misliš gospodičiću?
Aurelije se zbunio, ali nije klonuo.
- Auguste, odgojen sam tako da je Rim vječan i nepobjediv. Da je predodređen da uljudi barbarski
svijet koji nas stalno tišti i ugrožava. Da su sve njegove granice, ma gdje se nalazile, ipak podignute radi
sigurnosti Grada. Ima moj Gospodar i August pravo kada kaže da se bilo carstva sada seli na Istok, i to je
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
nesumnjivo njegova valjana, božanskom voljom nadahnuta pretpostavka. Ali ipak, sve je to samo zbog
Rima, Romae Aeterne, Romae Victrix, vječnog Rima i Rima pobjednika, a ne zbog Istoka.
U Aurelijanovim očima sijevnula je munja zbog naše mladenačke smjelosti koju je, nagao kakav je bio,
odmah bio spreman protumačiti kao drskost nedopustivu podređenicima. Pa ipak, nije više želio s nama
gubiti vrijeme. Još je bio pod dojmom današnjeg gotovo ponižavajućeg poraza.
- To sam mogao i očekivati od jednoga salonitaskog razmaženka i jednoga salonitanskog odrpanca
koji se još k tome skriva iza obitelji svoga prijatelja. Stoga Dioklo, ne budali jer ću inače požaliti što sam te
pohvalio.
Naivni i jadni, ali na sreću ili nesreću, hrabri moj vojnice. Obojica nemate pojma. Već dugo Rim ne stoluje u
Rimu, već dugo Rimljani ne čuvaju naše vrijednosti, ni naše carstvo. Šepure se tamo u svom kužnom gradu
koji i mene opčinjava, a onda se od njegova gnoja razbolim kad god u njemu proboravim više od nekoliko
dana. Tako me uzbuđuje, ali i truje u isto vrijeme već godinama. Tamo samo bančim, kurvam se i ločem, pa
usput podignem koji hram, poput onog koji sam sagradio u čast Nepobjedivog Sunca, našeg pravog
zaštitnika, kao da se iskupljujem za svoj najveći porok, što uopće pohodim Rim. No uvijek me Grad prevari,
kao svaka prava kurva, opet me privuče nekom bolesnom snagom i ja mu se vraćam premda znam da nije
to lažno središte više važno ni za carstvo, ni za mene ni za ikoga od nas. Ipak, oduvijek sam bio milosrdan
prema tom izopačenom leglu. Utvrdio sam mu zidine, ali ne zbog njegove sigurnosti, nego da što duže
crkava, ne zbog toga da bi se lakše obranio, nego da jednom zauvijek u tom gradu izgubljenih vrlina njegov
vlastiti otrov zatočim iza neprobojnih utvrda. Da se taj kužni zadah više nikada ne proširi po mom carstvu i
među nama. Jer mi Iliri smo oni koji danas određuju granice Rima, mi za one tamo beskičmenjake i slabiće
čuvamo njegovu tradiciju i izvorne vrijednosti već više od stoljeća. A kako nam zahvaljuju? Skrivaju se kao
ovaj gospodičić iza već iščezlog značaja i podrijetla. Preziru nas i boje nas se. Pa kad je tomu tako, neka se
boje još više. Kad opet dođem u Rim, imat će valjanog razloga za paniku, strah za posrnulu čast svojih žena,
za svoj imetak i zlato, konačno za svoj život. Ne ću im ga oduzeti, ali ću bludom i krvavim igrama zagaditi
Grad, kao i prošli put. Takav jezik oni sada razumiju.
Zastao je, a onda je svrnuo svoj zastrašujući pogled prema meni, zaklonjenom kacigom.
a ti Dioklo, stoga poslušaj svog Augusta i zapamti njegove riječi jer ovaj je tvoj drug izgubljen slučaj. Kad
jednom kucne tvoj čas, jer njegov ne će, učini isto. Ponizi ih, ali čuvaj stare vrline, one su sada naše, mi smo
carevi Iliri, njihovi čuvari. Bez njih nema Rima ma gdje se on danas nalazio.
Više me nije ciljao onim svojim razornim pogledom, tek je resko i kratko zapovjedio:
- A sada na jug i istok.
Snažno i ljutito potegnuo je uzde i zajedno sa svojom pratnjom izgubio se u oblaku prašine koja se dizala
odjekujući potmulo od topota kopita, poput crne slutnje.
Nisam tada dobro razumio njegove riječi. Mogu reći da me istinski uzrujalo što se tako odnosi prema
Aureliju Valerinu. Pokušao sam mu nekako olakšati, ali začudo njega se careve riječi nisu osobito dojmile.
- Čiju ti brigu brineš Dioklo? Naš car je imao pravo, Istok je sada presudan. No to ne znači da ja
moram odustati od svog Rima i svojih uvjerenja ma koliko bila tradicionalna, a možda i zastarjela, barem se
njih ne moram odreći javno.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Bilo je i u njegovim riječima unutarnjeg sukoba koji je proizlazio iz njegova obiteljskog nasljeđa i ponosa, ali i
svijesti da se rimski svijet mijenja, i bio bih se možda spreman s njim i složiti da se nisam tog časa još
pribirao od činjenice da mi se silni Aurelijan, baš kao i druidska gadura, i onom kasnijom prilikom car Kar,
upleo u sudbinu. Što od poštovanja prema velikom caru, koji mi se obratio kao sebi ravnomu, što od
unutarnje zebnje, počeo sam se strašiti vlastite budućnosti. Jesam li ja doista čovjek budućnosti?
Tek kada se proročanstva, ili možda Aurelijanove ovlaš izrečene riječi ili običan i iskren vojnički savjet
ostvare, shvatit ću upravo suprotno i proniknuti da su obojica, i moj prijatelj, salonitanski vlastelin Aurelije
Vale rin, i naš August, car Aurelijan, kolon iz Sirmija, bili podjednako u pravu. Ja sam, naime, pa makar to
bilo suprotno mom podrijetlu, bio rođen da budem čovjek jučerašnjice, rimske prošlosti koju sam pokušao
na Aureli janov, ilirski, a ne na Valerinov patricijski način, onako kako to i čine provincijalci, tvrdoglavo
sačuvati u njezinu čvrstom obliku. Iako, a to je bilo podjednako važno, zahvaljujući umu i nasljeđu mog
Aurelija, njegovim često spasonosnim savjetima koji su iz tako oblikovane osobne obiteljske pozadine
proizlazili, sačuvati u ipak obnovljenom i promijenjenom obliku, ali rimskom obliku, u skladu s našim
ustrojem, vjerom i običajima. No i djela su izvrgnuta neočekivanim obratima, baš kao i sudbina. Vrijeme
koje kao pijesak iz klepsidre curi uoči moje smrti na iznenađujući način pokazuje da sam uspio spasiti nešto
sasvim drugo, a to drugo nikako nije bila izravna zasluga mog dosluha s jučerašnjošću, nego upravo
obrnuto. Kao čovjek prošlosti, na neki sam čudan i sasvim osoban način osigurao Rimu budućnost. Pa makar
ona bila i drukčija od one koju sam zamislio.
Tako smo Aurelije Valerin, koji je u međuvremenu, zahvaljujući svojoj umnosti i sposobnosti i usprkos tome
što ga Aurelijan nije volio, postao jedan od pobočnika budućeg cara Proba, tada zapovjednika Aurelijano ve
elitne desete legije, nešto više kao administrator ratnog vijeća, i ja kao perfectus equitum, zapovjednik
lakog konjaništva, u to doba kada je konjica počela preuzimati sve veću važnost u bitkama, u istoj postrojbi,
s našim carem, krenuli na Istok.
Pa ipak, nakon poraza i kratkog razgovora s našim Augustom, te posebno nakon našeg unapređenja, naučio
sam da osobna naklonost nije zalog dobre vladavine, nego upravo suprotno. Aurelijan mi je promaknućem
najbližeg prijatelja očitao važnu lekciju o vladanju i spremnosti da se prihvati stvarnost ma kakva ona bila,
pa i pod cijenu premještanja srca carstva, pa potom i o uzdizanju i izboru podložnika. Istok, gdje je Aurelijan
naumio podignuti novi Rim, i Aurelije Valerin bili su za tu zagonetku koja me do tada mučila znakovito
rješenje ma koliko i on i car bili suprotnih uvjerenja i različitog podrijetla. Jedno je bilo sigurno, svi smo bili u
duši Rimljani, a taj je pojam podrazumijevao spajanje različitih čak i naizgled suprotstavljenih načela. No u
tom trenutku, dok smo se vukli u dugoj povorci na Istok, stasali smo kao ljudi, kao vojnici, na koncu kao
budući državnici. A Aurelijan je bio iskusan i sposoban vladar, na našu sreću kao i njegov nasljednik Prob,
pravo dijete našeg doba. I boljih učitelja nisam mogao poželjeti.
Kako bi nadoknadio gubitak Trajanove Dacije, Aurelijan je na južnim obalama Danubija, na dijelu Mezije i
Trakije, osnovao novu, i tamo podi gnuo grad Serdiku, a cijeli je prostor naselio izbjeglicama iz sjeverne
Dacije i tako pokušao izbrisati sjenu sramote i poraza. A sada je valjalo uspostaviti novi Rim o kojemu je
govorio, valjalo je osvojiti Istok. Ta prevažna vrata Rima, odakle sunce prosijava prema njegovim posjedima,
otvarala su se i zatvarala još od Cezara i Antonija, sve do nesretnog cara Valerija na koji je zaglavio u
perzijskom ropstvu. Ali sada, kada su se polako dijelili svjetovi pod Carstvom, valjalo je konačno početi
osiguravati njihove vratnice. A to je Aurelijan najbolje shvatio.
Zadaća nije bila laka. Već spomenuta kraljica Zenobija i njezin sin Bala bat stvorili su nizom vojnih pobjeda i
saveza snažno Palmirsko Kraljevstvo, koje se protezalo od Egipta do krajnjih perzijskih granica. No poraz na
Danubiju nije se smio ponoviti. Ovaj put potukli smo Palmirane kod Antiohije, a Aurelijan je bio očaran što
je uspio uzeti natrag onaj za nj, kako se poslije pokazalo točnim, za Rim prevažan Istok. Istina, Zenobija je
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
utekla, zajedno sa svojim glavnim zapovjednikom Zabdasom i dijelom svojih snaga, no opet smo ih nadjačali
kod Emese, grada koji će nekoliko puta odigrati ključnu ulogu u mom budućem životu. Kad je kraljica
pokušala prebjeći Perzijancima, zarobili smo je na Eufratu, i to baš zahvaljujući mojim lakim konjanicima.
Iskazujući milosrđe i sasvim se uživjevši u ulogu osvajača i osloboditelja Istoka, Aurelijan je kraljici Zeno biji
poštedio život, ali je zato pogubio sve njezine prijatelje i pomagače u pobuni, a s osobitim zadovoljstvom
drskog filozofa i huškača Kasija Lon gina, Grka, Plotinova učenika na sveučilištu u Aleksandriji, kojega je taj
nadasve uman čovjek cijenio samo kao jezikoslovca, a odricao mu filozofsku vrijednost, a koji je neprestano
rogoborio, govorio i pisao pamflete protiv Rima, tvrdeći da smo mi barbari koji su izdali svoje pretke, koji ne
prezaju ni od čega kako bi uvećali svoje carstvo, porobili cijeli svijet i namaknuli bogatstvo te da nam je
svaka duhovna i umna vrijednost strana. I nije bio u potpunosti u krivu.
Premda je to i sam, na samo sebi svojstven način osjećao, Aurelijan gaje ipak dao zadaviti pred svima nama,
Zenobiji i njezinima za primjer. Rob mu je preko glave na vrat nabacio kolut od čvrstog konopca s velikim
upletenim čvorom u središtu jedne od strana, koji je pritisnuo na Longi novu jagodicu i davio ga je zavrćući
brušenu drvenu šipku od hrastovine koju je provukao ispod zatvorene omče od konopca, dokje nesretni Lon
gin hroptao i molio za milost sve dok je još mogao izbaciti iz grla, kao iz komada crijeva koje se bolno
stiskalo i konačno se sasvim zatvorilo, poneku polurazumljivu riječ, hropćući i dalje i ridajući usput strašno.
Ali Zenobija ga je očarala. Ta umna, zavodljiva, profinjena i nadasve obrazovana već srednjovječna ljepotica,
proračunato je uzela rimskog cara kao da je dobar komad mesa. Vjerojatno kao i svog prvog muža Odainata,
pal mirskog kralja i rimskog konzula s kojim je kao mlada princeza u dobi od četrnaest godina pratila
nesretnog Valerijana u pohodu na Perzijance. No Aurelijana su, uza svu njezinu ljepotu i umnost, toj
putenoj i zreloj ženi posebno privukla panegirička pretjeravanja njezinih biografa o njezinoj hrabrosti i
navodnoj čednosti. Prije nego je ušao u Palmiru sa zarobljenom Zenobijom pročitali su mu jednu od tih
biografskih zabilješki.
iAKO NE MOŽEMO TVRDITI DAJE ZENOBIJA, NAŠA KRALJICA, PRAVI I IZRAVNI POTOMAK SLAVNE
KLEOPATRE, BILA HRABRIJA OD SVOG MUŽA KRALJA ODAINATA, BILA JE SIGURNO ODLUČNIJA. GLAS JOJ JE
BIO SNAŽAN I MOĆAN DOKJE DOZIVALA POSTROJBE U BOJ. ZNALA JE STUPATI SA SVOJIM PJEŠAŠTVOM
MILJAMA KROZ PUSTINJU. MOGLA JE POPITI VIŠE VINA OD VEĆINE MLADIĆA, A DAJE NE ZAHVATI
PIJANSTVO. ALI HRABRA SE KRALJICA NIKOME NIJE OLAKO PODAVALA, NIKOME, ČAK NI SVOM POKOJNOM
MUŽU ODAINATU S KOJIM JE, KAKO SE PRIČA, LIJEGALA SAMO DA BI ZATRUDNJELA, A TO JE NASTAVILA
ČINITI I TAKO SE PONAŠATI U SLIČNIM PRILIKAMA I NAKON NJEGOVE SMRTI.
Strah me da će naš svijet ostati zapamćen po takvim, ponekad doslovce budalastim potvorama. Prava je
istina, kojoj sam još živi svjedok, da se Zenobija, ta samosvjesna, umna i samostalna žena čvrstog značaja,
koja je sama uzimala svoje muškarce, ovaj put precijenila kao što je precijenila svoje snage i mogućnost da
pred nadiranjem rimske vojske i Aurelija na obrani svoje već za Palmiru preglomazno kraljevstvo. No kao i u
vojničkom pogledu, nakon muževa koje je na sličan način odabirala, ovaj se put namjerila na čovjeka koji je
u vojničkom i ljubavnom nagonu bio dorastao njezinim prohtjevima i koji je, onako lukav kakav je bio, znao
odijeliti strast i požudu od onoga što se iza tih snažnih poriva krilo.
Iako je nakon druge pobjede nad Zenobijom, Aurelijan, taj sada i službeno zvani Restitutor Orientis ili
Obnovitelj Istoka, dobrano razorio njezin voljeni grad, kraljica mu se potpuno predala. Danima su ludovali u
njezinoj palači, bez stida i srama, ona ga je znala čak gladiti po mišićavim bedrima dok je ovinjen slušao naše
prijavke. U početku se činilo da je potpuno ovladala našim carem. Ali bio je to samo privid. Ona, silno
strastvena, kako mi je poslije pričao njezin nekadašnji štićenik Herma golijan, pustolov i pravnik, a koji je
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
nakon pada Palmire odmah prešao na našu stranu, taj na moju sreću, uz Aristobula, budući ključni savjetnik
u reformama koje su me tek očekivale, kraljica je jednostavno kip tjela strašću i privlačila i budila u svima
nagone, po kojima je upravo naš car bio poznat čak i među bludnicama. No iako strastvena, bila je oduvijek
dostojanstvena i nije se upuštala u neprilične putene pustolovine. Ali ovaj put Zenobija i Aurelijan doista su
nadahnuli jedan drugoga. Stražari pred njihovom ložnicom bili su uznemireni, istovremeno odsutni i
uzbuđeni od uzdaha i krikova koji su odjekivali iz njihove postelje tako da su, prema vlastitom kazivanju, čak
strahovali da bi njihova cara i njih same koji su bili tamo da ga čuvaju netko od još pritajenih Zenobijinih
pristaša mogao zaskočiti bez osobite opasnosti, toliko su od one silovite strasti ljubavnika koja je potresala
cijelu palaču bili zavedeni i osupnuti. Kao da nikada nismo ratovali sa Zenobijom i kao da ona nije bila
moguća prijetnja našem prodoru na Istok.
Pa bi ta rafinirana i poželjna žena, usred pregovora o preuzimanju njezina kraljevstva i izvjesne mogućnosti
da je, bez obzira na tjelesnu zane senost, uvijek promućurni i pribrani Aurelijan čak i smakne, znala samo
kazati, pred svima nama, postiđenima od njezine drskosti:
moj Gospodaru, moj Satiru, vrijeme je za počinak. Zar ne čuješ Sapfi nu pjesmu iz mog vrelog tijela?
I on bi je podigao kao da je od pjene i odnio u krevet. Mi smo naravno morali čekati, i to podosta dugo. Oni
bi se onda vratili zabavljeni sasvim drugim temama, i od zahtjevnih i zamornih pregovora tog dana nije bilo
ništa. Zenobija je u tim prilikama u svojoj duši bila sve uvjerenija da će je Aurelijan, još opčinjen njezinim
čarima, vratiti na prijestolje, makar kao svog namjesnika. Ali prevarila se. Nije ga dobro procijenila niti
upoznala jer je cijenila po svojoj mjeri.
Brzo se Aurelijan zasitio Zenobije. Taj se čovjek jednostavno nije mogao zaljubiti niti vezati na dulje vrijeme.
A prava i požrtvovna, iskrena ljubav, koja ima prilike potrajati i iz koje se nešto može roditi, bila mu je
nepoznata. Razmjerno njegovu osjećajnom udaljavanju, postupno, a to je postajalo sve očitije, kraljica je
naprotiv činila sve kako bi opet privukla njegovu pozornost, a on bi je samo uzeo, bez osjećaja, zadovoljio
sebe pa nju, i ostavio da leži i razdire se kao da je nahranio gladna usta. Pokušavala je na sve načine. Nudeći
mu se, pred svima nama, ljepotom, požudom, potom savjetima, iskazujući svoje veliko znanje i umnost, pa
kad bi on onako nemarno i gotovo s dosadom saslušao njezine mudre primjedbe, pokušala bi onda opet
strašću.
Ali namjerila se na pravog suparnika i ljubavnika. Proniknuo je Aureli jan u sve kraljičine vrline, mane,
umnost, slabosti i sposobnosti. I počeo se njome poigravati, a ona je, ni sama ne osjećajući da je zbog njega
ostala bez unutarnje obrane, patila i onda gotovo sasvim izgubila spokoj. Bilo je to posve novo iskustvo u
njezinu životu. Jer ona ga je željela potpuno i samo za sebe. Nemoguća zadaća kad je u pitanju bio Aurelijan.
Njezina se ljubav, proizašla iz čak i njoj do tada nepoznate i tako silovite tjelesne želje, pretvorila u
opsjednutost. A on ju je i dalje uzimao kad god mu se prohtjelo, a preko svega što mu je pokušala ponuditi
u ljubavnom, strastvenom, pa potom, kao da joj je to posljednje odlučujuće oružje, i umnom smislu,
prelazio je kao preko nečeg sasvim neprimjetnog i nevažnog.
Takav je bio odnos moga cara Aurelijana prema palmirskoj kraljici Ze nobiji. Poslije, kad sam se već popeo
na prijestolje, pojavilo se mnoštvo, uglavnom loših rukopisa i pripovijesti, čak i igrokaza o njihovoj vezi.
Prepunih lascivnih detalja, i ta istinita životna priča opet je bila potvorena i nagrđena. Umjesto pretjerivanja
o Zenobijinoj čednosti, ljubavna priča između nje i Aurelijana postala je predmet pornografskih umotvorina,
mi mova i igrokaza koji su kružili Carstvom, raspirujući najniže strasti ma koliko sam ih, kad sam se zacario,
namjeravao zabraniti i uništiti svaki njihov pisani trag. No Aristobul me dobro savjetovao na da to ne
trebam trošiti svoje vrijeme i tako nepotrebno još više umanjiti i onako klimavu naklonost rimskog puka na
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Zapadu, kao i svaka zabranjena stvar, i ta bi bludna i uvredljiva uprizorenja na taj način samo dobila na
cijeni.
U bogataškim su kućama diljem Imperija znali nakon konvivija, gozbi na kojima su ispijali goleme količine
vina, uprizoravati te igrokaze i u njima su glumili osobito obdareni glumci, kao predodređeni da glume
Aureli jana i glasovite bludnice koje su uglavnom glumile Zenobiju. Pa bi nakon takvih tjelesno i više nego
uvjerljivih igrokaza u pravilu počele prave orgije, a gledatelji se pretvarali u glumce. No ni puk nije
zaostajao, jedino su njihove predstave bile jeftinije, ali zato sirovije i s mnogo manje privlačnim glumcima,
uglavnom gradskim ološem i kurvama. Posebno su ti frivolni igrokazi bili popularni u Rimu koji je Zenobija,
čim je stigla, također opčinila. Za razliku od svojih pohotnika i još pohotnijeg Aurelijana, Grad je začudo od
početka, od trenutka kad je u njega kročila ta, kako su oni prije toga pretpostavljali u svom pornografskom
umu, razbludna žena s Istoka, sasvim promijenio svoj sud o Zenobiji i odmah bio više osupnut njezinom
umnošću nego ljepotom i izazovnim porivima koje nije krila. Rim je nekim čudom u Zenobiji prepoznao
raskoš i mudrost Istoka. Ali ispod putenosti kojom je odisala krio se već od boli nagrižen duh.
Nekoliko dana prije nego ju je Aurelijan odvukao u Rim kao najdragocjeniji plijen namijenjen svom trijumfu,
dogodilo se da sam uranio na prijavak, a u praznoj dvorani u kraljevskoj palači u Palmiri zatekao sam samo
kraljicu koja je listala neke pergamene, sasvim odsutna i nešto tiho pjevušila. Bilo je jutro, a car je nakon
iscrpljujuće i neprospavane noći, prije zore, otišao na počinak. Ona je sjedila na svom prijestolju,
postavljenom odmah uz Aurelijanovo, i koje je, otkad je prvi put bio u Rimu, uzeo iz carske palače na
Palatinu koju je također potom obnovio. Vukao je taj tron posvuda po Carstvu, da bi ga na kraju, poslije
trijumfa, ipak vratio na njegovo staro mjesto, Ali u tom je trenutku prijestolje bilo tu, uz kraljičino, i ja sam
se samo naklonio s poštovanjem i bio bih se odmah udaljio da me ona nije zaustavila svojim zapovjednim
glasom:
kamo Dioklo, kamo bježiš? Zar ti ja ne mogu zamijeniti tvog Gospodara. On i tako sada hrče u svojoj postelji
i nije ga briga ni za koga osim za sebe i svoje carstvo.
Osjetio sam kako me bode stotine nevidljivih iglica koje su mi se istovremeno zabile u tijelo. Što od njezine
ljepote, što od vrlo izvjesne nelagode i straha od Aurelijana.
- Moj će Gospodar poslati po mene kada se probudi.
-1 uvijek tako pošalje po nekoga, primi ga pa onda odbaci. Reci mi, je li to što radi tvoj car i Gospodar
Aurelijan, taj tako pravedan i častan rimski način?
I dalje je sjedila nepokretna i kočila me svojim ažurnim zjenicama.
- Veličanstvo, ja sam samo običan zapovjednik, ne priliči da palmirska kraljica s običnim konjanikom,
pa bio on i zapovjednik, raspravlja o rimskom načinu.
- Ne, ti si za to prikladniji od tvog cara. Jer on samo uzima. Tako je uzeo mene, uvjeren da je sa mnom
uspio uzeti i Istok.
- Mi smo samo rimski vojnici i moramo provoditi volju našeg cara, ispunjavati njegove zapovijedi i
štititi interese Rima.
Kao odgovor u njezinu se glasu iscijedila kap gorčine.
- Nemoj ti meni konjaniče govoriti o vojničkom pozivu, izvojevala sam više pobjeda nego tvoj car.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Rečenica je bila izazivačka i urotnička. Nadasve uvredljiva za Aurelijana kakvog sam poznavao. Pa je nakon
male stanke opet riječima prepu kla tišinu.
- Ne moraš ništa odgovoriti jer i tako nemaš što reći. Ali, zapamti, utuvi to sebi u glavu kad već ne će
tvoj Gospodar. Istok ste možda osvojili, ali niste osvojili njegovu dušu i on je zbog toga i dalje slobodan. Vi
koji se za klinjete u rimske vrline, vi koji tvrdite da uljuđujete svijet, vi ste stvarni i pravi barbari. Tisućljećima
se na Istoku taložilo znanje i mudrost koja ne poznaje granice, koja objedinjuje nasljeđa, bez želje da jedno
vlada drugim. Pa tako ni u mom kraljevstvu koje ste tako olako ostavili u ruševinama.
Ali znaj, Palmiru, a još manje Istok niste srušili, nego ste ga samo nagr dili i zagadili. Jer Istok je vječan i imat
čejte pravo kazati da njime vladate tek onog trenutka kad i sami postanete istočnjaci. Ali do tada se mora
mnogo toga promijeniti u vašim barbarskim dušama.
Nakon provale bijesa i gorčine odjednom je ušutjela svejednako me strijeljajući svojim očaravajućim očima.
Azur je rezao rastojanje među nama. A onda se niz kraljičin obraz skotrljao biser iz zjenica.
pođi sada Dioklo, želim biti sama.
Okrenuo sam se na mjestu i dirnut, a istovremeno i posramljen i uzbuđen, izašao iz dvorane, dok me njezin
pogled još pekao po leđima. Aure lijan je doista prezreo i odbacio dragulj Istoka.
Pa ipak, u svom tvrdom duhu i još tvrđem karakteru, kad mu je već dojadila, dobro je procijenio. Umjesto
da je smakne ili otruje ili prisili na samoubojstvo, kako bi svima potvrdio da naslov Obnovitelja Istoka
pripada njemu i nikome drugome, postupio je suprotno. Prilikom trijumfa upriličenog iste godine u čast
osvajača Germanije, Dacije, Palmire, Egipta i Istoka, u kojem je prema vlastitoj želji, jer je odbila zlatne
dvokolice koje joj je ponudio, okovana zlatnim lancima, kao kraljevski barbarski plijen, hodala ponosno
Zenobija među divljim Gotima, Vandalima, Sarmatima i Numi đanima, budeći divljenje među pukom i
patricijima, Aurelijan joj je, već odavno tako odlučivši, teatralno poštedio život. Da je postupio drukčije,
nitko mu ne bi prigovorio jer tako ranjena bila je još opasnija. Ali kako je svojim prvim nastupom osvojila
Rimljane, darovao je kraljicu kao dragocjen dar Gradu i rimskom narodu, zatvorivši je u raskošnu vilu s
velikim vrtom i bazenom, u blizini Tivolija, koju joj je darovao tog istog dana.
I u tim su odajama stražari mogli slušati dahtanje i strastvene uzvike, ali sve rjeđe, a i tada, ti su zvukovi bili
uskraćeni za nježnost, čak i onu koja prati kratkotrajnu ljubavnu igru kao da je naš car, zaljubljenik u
gladijatorske igre, samo probada svojim već poslovično velikim nabreklim udom, kao oružjem. Pa ju je u
Rimu, oženivši je prethodno jednim od onih bezličnih gradskih magistrata, ostavio da umre u tuzi za svojim
Istokom, svojom Palmirom i svojim Aurelijanom, nazadovoljena srca i tijela, onako posebna i nadahnuta, i
koja je o starim vrijednostima našeg zajedničkog svijeta znala više nego svi rimski senatori i sve rimske ve
stalke zajedno.
Kad je konačno nasitio častohleplje i zasitio se Grada i Zenobije, slavodobitno se vratio nakon svog trijumfa,
i još smo se tri godine potucali pod Aurelijanom od Danubija i bitaka s Karpima, zatim natrag u Palmiru gdje
smo ugušili bunu Zenobijina sina, onog istog Balabata, potom skršili otpor nekog Firma u Egiptu, tu u srcu te
dragocjenosti Imperija, koju ćemo prvo Aurelijan, a poslije car Prob i ja opet morati osvajati za Carstvo. No
to se sve odigralo poslije.
U godini kada je car proslavio svoj trijumf, povevši sa sobom u Rim, kao osobito dragocjen plijen kraljicu
Zenobiju, ja sam se prvo vratio svojoj ženi Priski i tek rođenoj kćerkici Valeriji u Tijanu gdje sam još službeno
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
slovio kao zapovjednik garnizona, a potom po zapovijedi u Panoniju gdje sam morao dočekati cara i pratiti
ga prilikom njegova opet pobjedonosnog povratka iz Galije, u novim pohodima koji su uslijedili, ponavljam,
pune tri godine, natrag na Istok.
Bio je to sada drugi Aurelijan, ne manje hrabar u borbama i ne manje vješt i odvažan zapovjednik, ali
promijenio se. Držao se kao Istočnjaci koje smo do tada prezirali. Nije više samo gradio hramove Suncu
nego je tvrdio da je izravni potomak Nepobjedivog Sunca i da kao sin vrhovnog božanstva ima potpunu moć
nad svima. Mnogi su tvrdili da mu je tu istočnjačku sliku vladara usadila lukava Zenobija koja ga je uspjela
opčiniti, ali ne više svojim čarima, nego njim samim. Ako je u tome bilo i tračka istine, njezina osveta bila je
potpuna i dostojna njezina značaja.
Aurelijan se sasvim uživio u sebe. Čak je pričao legende o svom podrijetlu, o svojoj majci svećenici u hramu
tog istog Sunca u rodnomu Sirmiju i kako joj je sam bog došapnuo da će on jednom postati car. Navodno
mu je priznala da je začela s Prijapom i samim Marsom istovremeno, koji su je obležali u liku njegova oca, te
da su njihove snage i moći prešle na Au relijana. Sve se više hvalio svojom obogotvorenom snagom i
božanskim sposobnostima i javno se odricao svoga oca kolona zbog njegova niskog podrijetla i često
spominjao anegdotu kako mu se kao djetetu jednom zmija omotala oko nogu i kako ga nije ugrizla, nego mu
je navijestila njegovo božansko uzvišenje, pa bi se potom nadovezivao na manje upečatljivu, ali vjerojatno
istinitu priču daje njegova majka svećenica često javno napadala njegova oca vičući:
pazi se, bijednice, ti si samo slučajan otac budućeg cara!
Taj car Imperator Cezar Lucije Domicije Aurelijan August koji je na mene silno utjecao, Germanikus
Maksimus, Gotikus Maksimus, Partikus Mak simus, uz još desetak naslova koji su išli uz njegov položaj,
ubijen je kao Divinus Aurelianus, Božanski Aurelijan, u godini svoga trećega konzulata upravo na svom
voljenom Istoku, na putu prema Bizanciju, i to od grupe svojih vjernih pretorijanaca kojima je netko dojavio
da ih namjerava smaknuti jer u njih navodno sumnja, a koji u opsjene o caru Suncu i zmijskom proročanstvu
nisu vjerovali. Poslije se proširila priča da je i tu zavjeru za svog života skovala Zenobija koja se navodno
podala zapovjedniku njegove osobne garde i nagovorila ga da ubije Aurelijana. Na kraju, zabora vivši sve te
potvore, prema običaju su za sve opet optužili kršćane koje se doista te iste godine spremao istrijebiti
novim, još većim progonima. Da su se odigrali, vjerojatno bi u tom krvavom rukopisu danas bilo zapisano i
posebno podcrtano moje ime.
I tu završava priča o mom rođenju i caru Aurelijanu. Ona, ponavljam, u ovoj ispovijedi nije bitna ni kao dio
moje biografije, ni kao kronika o njegovu životu ili kao njegov životopis vezan uz moj uspon. Čudeći se i
ponekad čak u sebi ismijavajući Aurelijanovu promjenu, Valerin i ja nismo ni naslućivali kolike će sličnosti
ponašanje i vladanje tog cara Brzog Na Maču, kako su ga ono zvali, imati s mojim budućim životom koji mi
je trčao ususret hitrije nego sam ja to mogao i pretpostaviti.
U predahu uspomena došlo je vrijeme da otkrijem i svoju, već jednom spomenutu, osobnu ljubavnu tajnu,
bez koje od sada, jer je o ljubavi, osjećajima, nagonima i strasti već toliko rečeno, više ne mogu nastaviti
ispisivati priču o vlastitoj prošlosti. U stvarnosti je to bila tek jedna mala, ali za me prevažna epizoda iz
Emese, grada u kojem smo konačno ušutkali Zenobijinu moć, ali i grada iz kojeg sam jednom ispratio jadnog
cara Numerijana u smrt.
Na granici Perzije, Emesa nije imala odlike velikih središta, poput Pal mire, koji su još prije Augusta, zapravo
stoljećima prije, od prvih Diadoha, Aleksandrovih nasljednika, svi počeli dobivati zajednička obilježja slično
uređenih gradova kakvi su već odavno bili niknuli na obalama azijskog grčkog Egeja, ponajprije Mileta, Efesa
ili Smirne. Svi podijeljeni pravilno sječenim ulicama prema zamislima slavnog Hipodama, koji je na taj način
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
prvo uredio i pregradio upravo svoj rodni Milet, pa onda mnoge druge gradove od Grčke do Sicilije, a čiji se
graditeljski utjecaj osjeća u cijelom Carstvu sve do danas.
Emesa je bila prava kulisa Zenobijina Istoka u malome. Utvrđena nazu bljenim glinenim zidinama, visokih
kuća koje su nadvisivale uske prepletene uličice, bučnih istočnjačkih bazara i trgova, perzijskih, židovskih,
čak i kršćanskih bogomolja, s ponekim grčkim ili rimskim hramom ili kućom koje su podignuli trgovci
naseljeni iz svih provincija Carstva, u očekivanju karavana i dobre zarade na azijskoj robi i začinima. I tu, u
onom kratkom predahu nakon pobjede i povratka u Palmiru, neposredno uoči odlaska u Tijanu i moje skoro
vjenčanje, sreo sam Bureidu.
Bila je mlada baktrijska plesačica u najpoznatijoj emeškoj krčmi. Nad vijajući se nad stolovima, obilazila je
goste koji su njezinu ocu dobacivali pokoji novčić, ponekad plaćali hranu ili udjeljivali raznu milostinju. Ni
danas ne mogu zaboraviti njezino vitko tamnoputo tijelo, noge pokrivene svilenim haljetkom, gležnjeve oko
kojih su bile vezane niske srebrnih zvončića, oči boje ebanovine kako vire iz crne kose i pozlaćenu krinku što
je pokrivala lice, duge ruke i prste kao meko perje crnog labuda.
Nije bila bludnica, štoviše, imala je malog sina čijem se ocu, navodno slavnog i visokog podrijeda, izgubio
svaki trag, neki su govorili daje poginuo u dalekoj bitki na granici Indije te da su njegovu obitelj potom uhitili
Perzijanci i sasvim je ponizili. Nitko se nije usudio taknuti Bureidu, nego su je svi zaneseno promatrali kako
pleše uz zvuke svirala i blage udarce bubnja što su se pojačavali kako je njezin ples postajao brži i izražajniji,
a muk se nadvijao nad do tada žamorom ugušenu krčmu. U početku sam tamo zalazio sa svojim
konjanicima, no već nakon dva dana stao sam dolaziti sam i sjedeći u kutu krčme u polumraku kojim se
valjao dim opijuma, promatrao sam je kao priviđenje.
Nije ništa znala o mom položaju, još manje da sam zapovjednik konjice i garnizona u Tijani. Mogla je,
naravno, po mojoj odori pretpostavljati da sam visoki časnik, ali sve to nije bilo važno, barem ne za nju. Ona
je osjetila moj pogled, moju želju i skrivene osjećaje za koje nisi nikada siguran koliko su istiniti i duboki dok
kao plamičak iz lojanice ne osvijetle mrak. I sve se više u plesu okretala prema meni kao da mi se obraća i
podaj e, ali nježno i čisto, onako kako to čine zaljubljeni.
I postali smo ljubavnici, pravi nesmotreni, ali istinski ljubavnici koji su se nakon njezina plesa i svakoga
noćnog nastupa stali krišom sastajati u uličicama i skrovitim mjestima Emese, ne govoreći ništa, samo se
dugo dodirujući i ljubeći se. Nije znala ni latinski, ni grčki, ni malo perzijskog, nego samo nemogući
baktrijski, ali sam joj svejednako govorio ljubavne zakletve kao kakav dječarac, misleći da je nikada neću
izgubiti.
No nakon tih kratkih tjedan dana, kada se činilo da će mi se potpuno predati, odjednom se ohladila. Ugasio
se onaj žar i već sljedećeg jutra, dok sam joj oko zapešća opasivao kožnatu vojničku podvezicu, kao da ću je
tim činom zauvijek vezati uza se, samo se izmaknula iz mog naručja i otišla. Baš nakon one noći kad sam je
teška srca želio odbaciti kako ne bi patila zbog moga skorog i obvezujućeg braka i pokušao ubiti tu ljubav u
njoj i nju u sebi. Ali dogodilo se suprotno: ona je neočekivano napustila i ubila mene.
Iza Bureide je ostala praznina koja boli još i danas i koja je vjerojatno kriva što sam pri svom prvom susretu s
budućom ženom, dok su utanačivali naš bračni ugovor, mislio na nježnu crnoputu baktrijsku plesačicu koja
je tako lako otplesala iz mog života i ostavila me nijema i poražena u mojoj dotadašnjoj čvrstoj
samouvjerenosti.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Osjetljiva i profinjena Priska osjećala je moju odsutnost i uz odbojnost zbog našeg mimo naše volje
unaprijed utanačenog i, kako nam se u početku činilo, prisilnog braka koji ipak nije bio izuzetak, nego
gotovo pravilo u rimskim obiteljskim i bračnim običajima, opterećenog još k tomu mojim niskim
podrijetlom, istina, sada uvećanim visokim vojničkim položajem, što je u moje doba značilo gotovo sve, već
je u početku, što je također u ovoj ispovijedi poznato, prema meni gajila silne dvojbe.
Imao sam u svom prethodnom i kasnijem životu i druge žene. Rekoh, nisam bio razbludan, no dugo
izbivanje i naporni pohodi dovodili su u moje ložnice i šatore razne ljubavnice prema kojima sam se odnosio
s većim ili manjim zanosom. No strast, osjećaj koji ne možeš obuzdati i koji boli još i danas, ponekad jače od
skrućenih rana ili ožiljaka pod kostima lubanje, čežnju i gubitak zbog nestanka male baktrijske plesačice ne
mogu do kraja pobijediti nijednog trenutka. Možda potisnuti, ali ne i pobijediti. Ponekad me smiruje, a
ponekad u meni budi onaj isti žar koji se ne da ugasiti i koji traje, sve snažniji kako se bliži potpuna
onemoćalost tijela.
Ja se hladim, udovi mi se koče, a crnoputa Baktrijka pleše kao priviđenje pred mojom nadsvođenom
posteljom. Na urešenom baldahinu kao crni opali sjaje njezine oči, baš kao na nebu osutom tamnim
ugašenim zvijezdama. Ponekad tu, odmah preda mnom i mojim podanicima, ili gostima koje primam u
rezidencijalnim dvoranama palače, a ponekad, kada mi moj stalno zabrinuti liječnik Kalimah dopusti koju
čašu vina više.
Vidim je tu u trikliniju, među nama polegnutim oko mramorne men se, baš kao nekad u krčmi u Emesi
utišanoj od divljenja i ushita. Približava mi se u plesu i naginje nad mene. I dok odjekuje zvon praporaca na
njezinim gležnjevima, mi se opet dodirujemo i nešto nerazumljivo, ali nježno šapćemo, a zvuk svirala i
bubnjeva polako se udaljava u vremenu. Tada opet postajem onaj snažni i mladi Dioklo, pritajen u mračnoj
krčmi, vezan s jednom davno izgubljenom prilikom samo kožnom vojničkom podvezicom. I nitko nikada ne
bi ni pomislio da je božanski Jovije, Cezar Imperator August Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan, bio sposoban
za takav pothvat.
VI. POGLAVLJE
PROB NAPOKON AUGUST I VALERlNOVA SMRT
KAKO SAM ISPRIČAO, cara Proba, pravog Aurelijanova nasljednika, budući da su nekoliko kratkih mjeseci
prije njega vladali carski epigoni Ta cit i Florian, upoznao sam davno. Još u Panoniji, pa potom u Germaniji
kada je kao najmlađi zapovjednik raznih legija pod Klaudijem Gotikom gasio krvožedne barbarske bune na
našim sjevernim granicama i na Rajni. Bio je pravedan, ali tvrd i ponekad iznimno okrutan zapovjednik.
Slamao je otpor plemena za plemenom i svakodnevno je nagrađivao novčićem svakoga tko bi mu donio
odsječenu neprijateljsku glavu. Ja sam se tih dana nakupio novčića, na zgražanje Aurelija Valerina, koji se u
kancelarijama legije nikako nije mogao priviknuti na zakonitosti toga krvavog ratovanja. One su vrijedile
podjednako u sukobu s barbarima koliko i u građanskim ratovima u kojima smo se podjednako krvavo
međusobno klali i kasapili godinama.
Ipak, i car je Prob, baš kao i Aurelijan, na neki način bio pravedan u svojoj provincijskoj okrutnosti i
tvrdokornosti. Skrbio je o vojsci. Znao je nakon svojih pobjeda i osvajanja odmetnutih ili novih pokrajina
diljem Imperija, legijama kojima je zapovijedao, od svojih careva, posebno Va lerijana i poslije Aurelijana,
iskamčiti i osigurati posebno mjesto u vojsci. A sve su njegove legije bile slavne. Pa je zbog njihove slave i
svog uspješnog zapovijedanja, tim glasovitim postrojbama, kao Valerijanovoj miljenici, Trećoj legiji, ili
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Aurelijanu posebno omiljenoj Desetoj, znao priskrbiti posebne povlastice, dvostruko sljedovanje, posebne
nagrade, dodatnu hranu i piće.
Sjećam se kako je jedanput u Sirmiju, onog trena kad je saznao da neumoljivi i strogi Aurelijan dolazi u
obilazak postrojbi pod njegovim zapovjedništvom, postrojio svoje centurije, kohorte i manipule, pa osobno
stao pregledavati svakog vojnika, urednost održavanja i čistoću oružja, plašteva, oklopa, čak i čizama. Pa bi
onda ulazio u vojničke spavaonice i tražio da se uredno slože deke i pokrivači, koplja uglave u nosače, a
rezervni štitovi poslažu u pravilnom nizu. I Aurelijan nije začudo mogao ništa prigovoriti. Onda je došao
Probov trenutak i on ga je na sebi svojstven način ugrabio.
- Oprosti mi Auguste, ali nešto si zaboravio.
- 0 čemu ti to Probe?
- Pa ono pismo!
- Koje pismo, ne sjećam se, svaki dan primam na stotine poruka i pisama.
- Onaj vaš odgovor u kojem mi uz zapovjedništvo slavnom Fortunatom obećavate bolju skrb za moje
vojnike. Oni ipak, a da time ne omalovažavam ostale slavne legije, najviše krvare i nose najveći teret. Stalno
su u pokretu Auguste, nemaju mira već mjesecima. Eto u Sirmiju smo tek tjedan dana, a već moramo dalje
jer prijete Eruli.
Prob je bio jedan od rijetkih za kojega bi se moglo reći da ga tvrdi i sebični Aurelijan voli. Obojica su bila iz
istoga grada, obojica su bili neustrašivi, a Prob još k tome vojnik u kojeg se taj nepovjerljivi čovjek mogao u
svakom trenu pouzdati. Baš kao i njegov neizravni prethodnik, puno osjetljiviji i obrazovaniji car Valerijan.
Imao je jednostavno Prob tu sposobnost. Aurelijan bi, isto kao i njegov prethodnik, nesretni Valerijan, koji je
jednom njega Brzog Na Maču, volio i vjerovao mu gotovo na isti način, prihvatio i odobrio sva Probova
traženja kao da je riječ o nečem što se oduvijek podrazumijevalo.
- Gotovo sam zaboravio, moj Probe, od obveza sam smetnuo s uma. Ali tvoj će August ispuniti riječ.
Već sutra ću poslati po zalihe, zapovjediti da odmah otvore sva skladišta u Sirmiju, a možda se nađe i pokoji
zalutali i neočekivani novčić.
Znao nas je Prob nagraditi i o nama skrbiti kao zapovjednik. No nije nas štedio, tjerao nas je i vodio iz bitke
u bitku, čak je znao lagati Aure lijanu kao i prije Valerijanu, da nas je postrojio i pitao, te da smo se
dragovoljno javili, kad god je uzmanjkalo vojske na nekoj zapaljenoj granici. A mi smo ga slušali, ne obazirući
se na gubitke u bitkama. I ne sjećam se da je koju izgubio.
Mnoga su proročanstva i neobični znakovi ukazivali da će postati August, ali nama nisu bila potrebna jer je
svaki njegov vojnik, svaki zapovjednik znao da će Prob jedanput postati car. Iako je bio strog, plijen je
ravnomjerno dijelio među vojnicima, nikada nam nije nedostajalo hrane zato što je od poraženih uzimao
sav prinos i svu stoku i stada, a sebi bi ostavljao samo izabrano oružje koje je strasno skupljao.
Poznata je zgoda s germanskim pastuhom kojeg su vojnici doveli pred svog zapovjednika, a koji je očito
pripadao alemanskom velikodostojniku jer je bio bogato urešen, vatren i crn, gotovo neukrotiv.
- Kažu da taj konj, Imperatore, može trčati i do sto milja na dan, pa potom opet sto svaki sljedeći dan.
Ako je priča istinita, odgovor je bio tipičan za Proba:
- Onda meni ne treba taj konj. On treba onomu tko će bježati iz bitke, a ne onomu tko će jahati u boj.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Odlučio je da donesu veliku žaru i zapovjedio svim zapovjednicima koji su sudjelovali u bitki da unutra
polože svoja imena, upisana na listićima, pa čije bude izvučeno, neka nosi dragocjenoga konja. No navodno
se dogodilo daje u žari bilo nekoliko imena centuriona koji su se igrom slučaja zvali jednako kao on pa je
nekoliko puta zaredom bilo izvučeno Probovo ime. Zapovjedio je da pokušaju još jedanput, ali stalno je
izvlačeno isto ime, a kako on nije umetnuo svoj listić, ona četiri druga Proba stala su pri svakom izvlačenju
tvrditi da je izvučeni listić upravo njihov.
Još su jedanput pokušali. I opet je bilo izvučeno Probovo ime. Već primireni, vojnici su zaključili daje božja
volja da konj pripadne njihovu zapovjedniku Probu jer je on jedini pravi Prob i da ga on jedini zaslužuje.
Takvu je moć Prob imao nad vojskom koja ga je nakon Aurelijanova ubojstva, u okolici Rima gdje se Prob
tada zatekao, izvikala za cara. Kako smo svi držali, a kako je točno zapisano u jednoj kasnijoj kronici, bio je
jedan od rijetkih koji je po zaslugama stupio na prijestolje na traženje legija i Istoka i Zapada.
Tek što je kratkotrajni car, stari Tacit umro nakon samo nekoliko tjedana od stupanja na vlast, i mi smo ga u
okolici Palmire također isklicali za Augusta. Prethodno smo smaknuli njegova suparnika Florijana, jednog od
nevažnih i omraženih Aurelijanovih generala, kojeg je i on prezirao, a kojeg je postavio Senat usprkos tome
što nitko nije smatrao da je dostojan te časti. Tako da ni na Istoku nije bilo čovjeka tko bi se suprotstavio
njegovu smaknuću, i koje je stoga prošlo gotovo nezapaženo kao i njegovo uzdignuće do carske časti, a
pokunjeno su šutjeli i Prečasni oci koji su preko Florijana, kojemu su svašta obećali, opet pokušali iz Rima
jalovo nametnuti svoju volju. Bez prave osnove i potpuno neuspješno. U istoj kronici piše:
KADA SU TE VIJESTI STIGLE DO ZAPADNIH LEGIJA, VOJNICI SU ODMAH UČVRSTILI SVOJE REDOVE U ITALIJI
KAKO IM SENAT NE BI SLUČAJNO OPET NAMETNUO NEŽELJENOG MLAKONJU ZA CARA. STALI SU SE
SAVJETOVATI KOGA ĆE IZABRATI, A TRIBUNI SU OD MANIPULA TRAŽILI DA ODREDE VLADARA KOJI JE PO
ZASLUGAMA, SNAZI I HRABROSTI DOSTOJAN TE ČASTI I KADA SU TAKO PONOVILI IZBOR OD LEGIJE DO
LEGIJE, OD MANIPULA DO MANIPULA, NA SVIM STRANAMA SU, UVJERENI DA TO ČINE PO VOLJI BOGOVA
VIKALI. pROBE NAŠ AUGUSTE, ČUVALI TE BOGOVI. PROBE NAŠ AUGUSTE...
PA SU POŽURILI I PODIGLI POSTOLJE OD DASAKA I TAMO USTOLIČILI PROBA KOJEG SU U ČAS
OGRNULIPURPURNIM OGRTAČEM KOJI SU SKINULI S JEDNOG OD BOGOVA IZ OBLIŽNJEG HRAMA, A ONDA
GA ODVELI U PALAČU.
Nakon opisa samog događaja koji je prikazan poprilično vjerodostojno, taj podiok kronike završava opet
biografskim pretjerivanjem. No tko god je poznavao lukavog Proba i u tom ulomku može među redcima
iskopati nešto od njegova značaja. Naime, ma tko da je zabilježio taj trenutak, nije mogao odoljeti osobnom
sudu, i opisao je Probovo stupanje na prijestolje na način sasvim suprotan njegovu značaju i već tada
poslovičnom častohleplju. Pa ipak, Probova sposobnost da jedno govori, a drukčije djeluje, uvijek i u svakoj
prilici kada je bilo riječi o njegovu uzvišenju, osjeća se i u tom nepouzdanom opisu. Ma koliko se ponekad
pokušavao pretvarati, sve te njegove značajke bile su toliko snažne i toliko vidljive da ih nikada nije uspio
skriti. Istini za volju nije se nikada istinski ni potrudio da ih zatomi zato što je bio lukav onako kako je bio
prepreden i nesmiljen u bitkama. Pa je tako ostalo zapisano u kronici:
NO CAR JE TO UČINIO PROTIV SVOJE VOLJE, BUNEČI SE I STALNO PONAVLJAJUĆI: nIJE VAMA NA KORIST TO
ŠTO ČINITE JER UZA ME NE ĆETE IMATI MIRA, NIJEDNOG TRENUTKA. JA SAM STROG OTAC. STOGA
PROMISLITE. AKO PITATE BOGOVE, ODGOVORIT ĆE VAM ISTO. STOGA NIJE NA VAMA DA SUDITE PA ZATO
NE MOGU PRIHVATITI VAŠU ŽELJU.
ISTOG JE DANA PRVO PISMO KAO CAR NAPISAO KAPITU, SVOM STAROM SUBORCU I ZAPOVJEDNIKU
NJEGOVE OSOBNE GARDE I TO DOSLOVCE KAKO JE ZABILJEŽENO: NIKAD NISAM TRAŽIO CARSKE OVLASTI I
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
PRIHVATIO SAM IH PROTIV SVOJE VOLJE. ALI NE MOGU IH ODBITI PREMDA ME SVE TO MUČI. MOLIM TE
STOGA KA PITE, KOJI ĆEŠ ZAJEDNO SA MNOM UŽIVATI U BLAGODATIMA NEŽELJENE ČASTI, DA SVE NAŠE
VOJNIKE, I TO POSVUDA DILJEM CARSTVA, OPSKRBIŠ SVAKOJAKIM POTREPŠTINAMA, HRANOM I PIĆEM,
SVIME ŠTO BI IM MOGLO BITI NA VESELJE I NA KORIST. UVJERAVAM TE DA NE ĆU POSTAVITI NIKOGA DO
TEBE NA TVOJE ZASLUŽENO MJESTO ZAPOVJEDNIKA, AKO SVE IZVRŠIŠ KAKO SAM TI ZAPOVJEDIO.
Tako je stupio na prijestolje i takav se zacario i vladao do svoje smrti koja mu je došla onako kako nije ni u
snu očekivao. I on je s vremenom stao precjenjivati svoje mogućnosti i stavljati na kušnju jednom
nadvojbenu i neupitnu naklonost vojske.
Lukav i prefrigan, neobično snažne tjelesne građe, čak jači od snažnog Aurelijana, visok stasom i obdaren
duhom rođenog vojnika, ali također rođenog seljaka, kao što sam rekao, baš kao i njegov prethodnik
također iz Sirmija, onoga spomenutoga gnijezda careva, po ocu skromnoga vojničkog, a po majci nešto
višeg podrijetla, krenuo je car Prob u smirivanje našeg svijeta. Ako nije bio zabavljen ratovanjem ili
gušenjem buna desetaka zapovjednika koji su se svaki čas diljem Carstva proglašavali carevima, njegova bi
vojnička narav odjednom poprimila poduzetan seljački karakter i opet bi tvrdio da vojska nikada ne smije
mirovati, da mora stalo biti nečim zabavljena, i silio je već umorne vojnike da po Galiji i Germaniji podižu
utvrde, grade ceste i seoska imanja za veterane i doseljenike.
U Egiptu, u kojem se borio i pod Aurelijanom, ali i poslije, kao već suvereni gospodar Istoka i Zapada, dao je
da se pročiste kanali, u nekim dijelovima zakrčeni i začepljeni još od vremena Kleopatre, Antonija i Okta
vijana, u gradovima gradio bazilike i hramove, sijao polja oko Nila. Tako je postupao posvuda, diljem
Carstva. A onda bi opet buknulo neko žarište i Imperator Cezar Marko Aurelije Prob August, pa opet ono što
nam je svima slijedilo, Gotikus, Germanikus, Partikus, Persikus, Medikus, i uza sve to s obveznim pridjevom
Maksimus, krenuo bi u vojni pohod, uglavnom krvav, brz i uspješan tako da su kićena pisma Prečasnih otaca
iz Senata pljuštala. A on je, jednom uzoran vojnik, sve više divljao u svom častohleplju, uživao u svojim
trijumfima i igrama koje su ih pratile, a koje su, kako po broju pobijenih životinja i masakriranih gladijatora,
uglavnom onih koje zbog tjelesnog nedostatka ili izraženog barbarskog domoljublja i ponosa nije htio
unovačiti u svoje legije, bile pretjerane, uvijek na granici dobrog ukusa, i koje stoga s izvornim duhom igara
nisu imale nikakve izravne veze.
Dopuštao je svjetini da strjelicama ubija lavove, pantere i leoparde, uz razne druge životinje u kavezima, a
da im nije dao priliku da se bore, od gladijatora je tražio da poraženima, ponekad osobnim prijateljima,
odsijecaju udove, ruke, noge, glave tako da se ni krvi žednom puku nisu milile sve te okrutne predstave,
poslije njegovih ništa manje krvoločnih, ali uspješnih pohoda. Prob je bio uporan, smiren, divalj i naprasit
istovremeno, ali uvijek krvoločan kao da gaje kao najdraže čedo iznjedrila ratovima izmučena rimska zemlja
i Carstvo u kojemu se nije moglo preživjeti bez nasilja. No kada bujica krene, teško je pravedno suditi o
tome što je valjalo u pravom trenutku učiniti. Svi smo bili na svoj način neuki, tješim se, ja nešto manje od
drugih, svi smo bili krvoločni, osobito Prob, od kojega sam također baštinio djelić njegove izvorne, ali
zagubljene naravi.
Mahnitao je nakon pobjeda i trijumfa, ali znao je biti pravedan na nepravedan način, onako kako to znam
biti i ja kad me opsjednu moje more. Onda bi se iznenada smirio kao za svojih posljednjih dana u Sirmiju i
počeo graditi kao da želi nadoknaditi sve što je srušio i poubijao. Kako sam spomenuo na početku, stao je
opet, kao nekoć u Galiji i Egiptu, naređivati isušivanje močvara i nametnuo tešku seljačku tlaku svojim
vojnicima. Spremali smo se na novi pohod na Istok gdje nas je ono čekao Kar, a on je od vojnika htio
napraviti nadničare, uz tisuće domaćih seljaka koji su radili na svojim plodnim imanjima, a po danu se
vucarali po bogatim poljima ili svojim dobrima oko Sirmija.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
vOJSKA NE SMIJE NIKADA MIROVATI I NIKADA NE SMIJE BITI BESPOSLENA!
Opet je ponavljao kao da ispunjava upozorenje iz dijela kronike o njegovu usponu na prijestolje, bez imalo
grižnje savjesti, ali i bez cinizma. No ta rimska vojska koja mu je pomogla da odnese tolike pobjede i dohvati
takvu slavu sada je hvatala dah, krala je svaki trenutak za mali predah. Nije ni čudo što su ga zatukli ma
koliko bio jednom omiljen, moćan i prevažan car, koji je uz Aurelijana najzaslužniji što se Carstvo, barem
nakratko, osovilo na noge. Gotovo sve do mog dolaska na vlast.
Iako pokopan, tijela zatučenog i izbodenog seljačkim motikama, kad se sjetim Proba, istovremeno sa
sjećanjima počinju, uz odjeke udaraca motikom, udarati i odjeci za mene važnih događaja. Bez obzira na
moje osobno, unutarnje vrjednovanje i računanje vremena. Dani provedeni uza nj i njegovu silovitu i divlju,
ali uvijek vojnički primjerno obuzdanu, a onda opet čisto seljačku narav, kako će vrijeme pokazati, bili su
doista za mene na neki način presudni. Bio sam blizak i s carem Probom, onoliko koliko je netko s njim
uopće mogao biti blizak.
Stoga se, istina, samo u jednom kratkom navodu i mene dotiče kronika kada govori o svim njegovim
vrlinama. Pisana je godinama poslije, pa mi je stoga još čudnije što me kao jedan od doista rijetkih
biografskih rukopisa, neposredno, prikazuje u dobru svjetlu. Pa makar bilo riječi tek o malome mjestu u
jednoj rečenici koja se i tako prije svega odnosi na Proba:
MNOGA JE DJELA I POBJEDE IZVOJEVAO SAM, ALI OBUČIO JE I UZDIGNUO NAJPOZNATIJE ZAPOVJEDNIKE I
GENERALE. IZ NJEGOVIH POHODA STASALI SU KAR, DIOKLECIJAN, KONSTANTIN, PA MANJE VAŽNI, ALI
PODJEDNAKO HRABRI RIMSKI TRIBUNI I VOJNICI ASKLEPIODOT, HANIBALIJAN, GAUDOZIJE, URSINIJAN, I SVI
DRUGI KOJE SU NAŠI OCI POŠTOVALI I DIVILI IM SE I OD KOJIH JE POTEKLO NEKOLIKO DOBRIH I SILNIH
VLADARA.
Kao da je pisac u tom odlomku namjerno zaboravio i tako zapostavio od važne careve prethodnike Galijena
i Klaudija, Aurelijana da i ne spominjem. Na koncu, moram se ipak ispraviti kada govorim o toj kronici, jer
govorim i o njoj s trunkom gorčine, i mene samoga koji sam i kao tribun i kao prefekt i kao August,
naposljetku Gospodar i Bog, također obučio i uzdignuo upravo neke od navedenih zapovjednika, generala i
admirala, čak i budućih careva. Budući da sve navedeno nije pisao car, nego previše nadahnuti biograf, a
unatoč toj poslije napisanoj kronici, moram ponoviti: Probu ne mogu odreći važnu ulogu u svom životu kao i
u životima svojih prethodnika, ali i nasljednika. Ne hvalim stoga samoga sebe kada kažem da je uza sve
mane bio pravi vladar i daje znao dobro izabrati i prosuditi.
Već sam bio general i vojni tribun kada me jednog dana prije svog odlaska u Rim pozvao u svoj šator u
logoru podignutom pokraj njegova rodnog Sirmija, dok se, ne znam koji put, spremao u Italiju, a poslije u
Galiju i Hispaniju. Buljio je u karte i bez ikakva uvoda rekao:
- Dioklese, od danas si namjesnik Mezije. Imaj pameti i hrabrosti, ali nemaj milosti jer je ta granica u
plamenu. Ako je ne ugasimo svim sredstvima, nikada ne ćemo mirni krenuti na Perziju.
Iznenađen, spasio sam se uobičajenom vojničkom frazom koju smo izgovarali kad god bismo preuzimali
dužnost:
NA ZAPOVIJED AUGUSTE, NEKA MI BOGOVI I VAŠA VOLJA UDJELE SNAGE DA BUDEM ČVRST I IZVRŠIM
SVOJU ZADAĆU NA ČAST I SLAVU MOGA CARA I RIMA.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
- Trebat će ti više od toga, ali držim te za riječ Dioklese jer svaki promašaj osobno ću naplatiti od tebe
ili na tebi. A sada kreni, Mezija ne može čekati.
Silno počašćen, onako kako može biti počašćen tridesetpetogodišnjak, izašao sam iz njegova šatora bogatiji
za dvije skupocjene zlatom opšivene tunike, dva vunena galska ogrtača sa zlatnim kopčama, dvije mekše
svilene podtunike prošivene srebrom i, što je najvažnije, za stotinu zlatnika cara Valerijana, tisuću
Aurelijanovih srebrnjaka, i opet tipično za Proba, za deset tisuća bakrenjaka s njegovim likom. Slična
popudbina koju je dobio od Valerijana kada mu je udjeljivao kao gotovo golobradom mladiću
zapovjedništvo nad Trećom legijom, slavnom Fortunatom.
0 svom boravku i smirivanju stanja u Meziji već sam govorio, pa ako mi je Aurelijan usadio svijest o važnosti
Istoka, silno mi je važno istaknuti da mi je upravo Prob vratio osjećaj za moje poluseljačko ili posve seljačko
podrijetlo. Na svoj grub i izravan način opet mi je probudio volju da uređujem zemlju kojom upravljam, da
obnavljam srušeno, da ispirem krv poslije bitaka, pa da potom na istom natopljenom tlu sadim nasade i
usjeve, da se brinem o vinogradima i maslinicima, povrtnjacima i ku pusištima kao što to činim i danas. No
iznad svega usadio mi je volju da gradim. Da nije bilo Proba, vjerojatno ne bih uspio sagraditi ni polovicu od
mnoštva svojih građevina podignutih diljem Carstva. Da sam kojim slučajem, razdražen njegovim
postupcima prema vojsci, i ja sudjelovao u njegovu ubojstvu i po njegovoj snažnoj i žilavoj tjelesini udarao
motikom podjednako silovito kao i moji mogući sudionici, bilo bi to možda divlje iskazivanje iste seljačke
naravi kojoj i motika i kolac podjednako služe za miroljubive poljodjelske poslove, kao i za strašne i divlje
zločine počinjene uglavnom zbog osvetoljubivosti, a još češće zbog vlasništva ili spora oko zemlje, u ovom
slučaju spora oko Carstva. Odmah nakon što su zatukli Proba, na prijestolje je stupio onaj za moju buduću
sudbinu podjednako presudni car Kar i moja je priča krenula poznatim tijekom.
Kad sam preuzeo mjesto namjesnika, zamolio sam Proba da moga dragog Aurelija Valerina pusti da pođe sa
mnom u Meziju i ondje smo u predasima od svakodnevnih poslova, a to nisu bile samo bitke nego i
mukotrpno utvrđivanje pograničnih gradova i logora pod povremenom opsadom, sređivanje gospodarstva
cijele poharane provincije, opskrba umorne vojske, svim silama nastojali da se nemiri konačno okončaju i da
se počnu ostvarivati snovi o Istoku. Dok sam se ja više bavio vojskom, Aurelije je konačno pronašao samoga
sebe. Tu sposobnost u upravljanju gospodarstvom i financijama morao je naslijediti od oca, nekadašnjega
važnog salonitan skog kuratora, bez obzira na to koliko je svoj dar već bio usavršio u ad ministriranju
legijom.
No kao i mnogi moji prethodnici, unatoč njegovim nastojanjima, potaknut i osobnim stavom prema novcu, i
ja sam škrtario na svemu što se nije ticalo vojske, a kad se ticalo svlađivanja svakodnevnih i javnih teškoća,
unatoč njegovim svakodnevnim pritiscima i nagovorima koji su bili u mnogim pitanjima razumni i u
konačnici korisni, izvlačio se na praznu blagajnu i oskudicu.
- Aurelije, nemamo više gotovine, jednostavno ne možemo platiti to što tražiš, nemamo od kuda. Pa
vojska već tjednima nije primila plaću.
- Što će im sada plaća i tako je nemaju gdje potrošiti, a i ne znaju hoće li sutra osvanuti. Nahrani ih,
ugrij ih, njeguj ih, daj im vina kad to prosudiš da možeš, ali s novcem oteži. On je i tako namijenjen
preživjelima, a tek onda poginulima i njihovim obiteljima. Uostalom, tako štede, objasni im da neisplaćene
plaće smatraš njihovim ulogom u našoj blagajni te da će zaraditi kamate ako ne diraju neko vrijeme
glavnicu.
- Ne prepoznajem te, je li to moj obazrivi Aurelije!?
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
- Ma nisam mislio baš doslovno. No nemoj štedjeti na obnovi provincije, sve što smo učinili silom,
sada moramo učvrstiti milom, a boljeg sredstva od novca nema.
- Pa što ćemo kad nemamo novca?
- Novac nije samo novac, novac su i dobra. Nametni i uredi sustav poreza u stoci, u žitu, voću i
povrću, vlasništvu nad zemljom i nad cjelokupnom imovinom. Ako je privatna, udari porezom vlasnika, ako
je obiteljska, pritisni obitelj, ako je plemenska, udari pleme. Neka shvate da će i po tome, a ne samo po
privilegijama kojima ih privlačimo na našu stranu postati rimski građani. Tako će razumjeti da svoja prava
moraju zaslužiti i da ćeš im za nagradu to na drugi način vratiti. Utvrdiš li poreze i odnose cijena, i sustav će
zaživjeti. Kad postane jasno koliko vina vrijedi libra meda, koliko kruha, koliko oka žitarica ili povrća, koliko
libri mesa, onda ćeš znati da su se stvari popravile. Ali za to trebaš novca. Prikupi ga, a onda nemoj škrtariti.
Otvori blagajnu i začepi rupe.
Ja sam ga nakon mnogih neuspješnih nasrtaja na kraju ipak nevoljko poslušao i začudo, naša je pokrajina
nakon okršaja i bitaka opet oživjela, potresajući se tu i tamo novim ratnim žarištima, ali ipak bila je živa,
rekao bih, najviše zahvaljujući njegovim naporima. Upravo taj sustav koji je uspostavio u upravljanju još u
nemirnom Mezijom uvelike mi je pomogao u budućnosti. On je bio taj koji se u slobodnim ili oslobođenim
selima brinuo o nametima i porezima, koje je onda pretvarao u robu i namirnice nužne legijama i
pomoćnim postrojbama, on mi je u pregovorima i upornim uvjeravanjima pomagao smirivati razmirice
između poglavica koje sam pokorio, što je krilo i zrnce opasnosti jer sam ih uspijevao svladati upravo zbog
njihove razjedinjenosti. Uza sve moje od drugih hvaljene diplomatske sposobnosti, Aurelije Valerin svojom
je mirnoćom i bla gošću, ali ipak jasnom odlučnošću svima davao do znanja da sa mnom i s njim kao mojim
zamjenikom nema popuštanja, da se nameti moraju plaćati, da taoci moraju biti predani, da pokoreni
moraju pod naš stijeg, i to s punom predanošću koja se može provjeriti u bitkama, kako je Prob govorio
nakon što je svladao i na silu mobilizirao Germane:
vOJNA POTPORA KOJU RIMSKA VOJSKA TRAŽI OD SVOJIH POMOĆNIH BARBARSKIH POSTROJBI NE SMIJE
BITI SAMO VIDLJIVA, ONA SE MORA OSJETITI.
No, iznad svega, na taj način Aurelije mi je pomogao da olakšam posljedice stalne nestašice novca. Od
otpremnine i skromne trošarine za potrebe namjesnikovanja koju sam dobivao od škrtog Proba nismo mogli
pokriti ni polovinu golemih troškova koje je stalno iziskivao naš pohod i boravak u Meziji. Aurelije je uredio
da se dugovi namiruju u proizvodima, u hrani i živadi, uspostavio je odnose vrijednosti žita i mesa, ječma i
raži, kruha i vina, žive stoke i proizvoda od kože i svi su nekako bili isplaćivani premda je, naravno, cijeli
sustav tu i tamo pucao. No i u tim napuknući ma Mezija je oživjela. Prob je, naravno, sve pripisivao meni jer
nije imao osjećaja za činovnički i intelektualni napor, ali ja sam zadovoljstvo zbog našeg uspjeha dijelio sa
svojim Aurelijem.
Kada je primio pismo od svog oca Aurelija Leontija Valerina, već umirovljenog kuratora, ali potom vrlo
poštovanog člana gradskog vijeća, i svoje uvijek brižne majke, zajedno smo se prisjetili Salone, njihove vile u
neposrednoj blizini moga rodnog kućerka. Mnoštvo je uspomena iz tog pisma prokuljalo iz već potisnute
prošlosti, a posebno sjećanje na dan kada je započela naša zajednička pustolovina. Ali između roditeljskih
redaka uočili smo jednu za mene prevažnu obavijest.
U Senatu su Prečasni oci pokušali doznati od Probovih ljudi tko je taj salonitanski general i sada namjesnik
Dioklo, koji do sada nije iskazivao osobito zanimanje za smjenu careva i borbe u Carstvu, i koji je, iako po
strani, sve bliži vlasti i prima sve više dužnosti, što oni, istina, odobravaju, ali bi željeli znati nešto više pa se
službeno i neslužbeno o meni raspituju. a, koji nisam do tada nikada bio u Rimu premda sam mu se srčano
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
predavao kao pojmu, kao državi koja je utjelovljivala sve u što sam vjerovao u životu i koju sam volio i
branio svim svojim snagama i sposobnostima, opet ne bez gorčine tvrdim sve do danas, saznao sam iz
Valerino va pisma da se taj isti Rim počeo ozbiljno zanimati za mene. Možda i bez moje izravne volje i
uplitanja, ali ipak sam tim dalekim Prečasnim očima postao na neki način važan.
To je još jedna od ključnih postaja koje samo naizgled nisu značile ništa. Tek jedna obavijest u jednom
toplom roditeljskom pismu, ali obavijest koja mi je prvi put usadila pravu samosvijest o vlastitoj važnosti u
cijelom sustavu kojem sam služio odano i bez predumišljaja. Istina, i prije su me progonile ambicije
podgrijavane snovima, unapređenjima, čak i proročanstvima, no o njima nisam razmišljao na takav način.
Vidio sam kako se uzdižu i ubijaju carevi, znao sam da je to možda i moja sudbina, ali ona se do tog trenutka
nikada nije vezivala izravno uz Grad, štoviše, kako sam se uspinjao u svojim naslovima i dužnostima kao
odani sin i vojnik Rima, to je za me taj Rim postajao sve dalji i nedohvatljiviji zato što se od odsanjane utvare
sve više pretvarao u načelo, i gotovo u potpuno apstraktni pojam na kojemu je to načelo počivalo.
Odjednom, od tog trenutka, od toga gotovo bezazlenog Valerinova pisma, daleki je Rim za mene postao
stvaran i blizak. Na neki sam način shvatio da uzrečica svi putovi vode u Rim nije puka doskočica, ali i da
nema sasvim doslovno značenje. Svi su putovi vodili u Rim, ali tada je Rim bio posvuda, pogotovo za nas koji
smo širili i štitili njegove granice po cijenu bratoubojstva, građanskih ratova i krvavih bitaka, nošeni vlastitim
strep njama i častohlepljem, na granicama iščeznuća jednog svijeta koje je ionako bilo od početka utisnuto
u vlastitom zametku, još od trenutka kada je Romul ubio Rema. Samo zato što se usudio preskočiti uzoranu
među budućeg Grada, taj njegov sveti limes koji je stalno bivao to veći što je bio veći strah od ugroženosti
rimske slave i moći. Tako sve do naših međusobnih klanja u ovih sto godina trideset careva. Kao da nas nije
odgojila i podojila ista vučica.
Nakon što mi je Aurelije dao pročitati roditeljsko pismo, to nekadašnje središte svijeta postalo je opipljivije i
putovi koji su vodili u Rim počeli su se širiti prema mom svijetu, da ne kažem prema meni. Zbunjen i
zdvojan, nošen takvim primislima, tek što smo sredili prilike u Meziji, morao sam iznenada na ono za Proba
kobno okupljanje u Sirmij. A nakon njegova ubojstva, u za mene tada nezamislivo kratkom roku, kraćem od
tri godine, poslije već ispričanih lomova i događaja punih neočekivanih obrata, zavladao sam ne samo
Rimom nego i cijelim Carstvom. Dioklo je postao Dioklecijan. Dvoglavi Jarčić postao je moćno Dvoglavo
Nedonošče.
Pa se opet vraćam onom za mene toliko značajnom brdu iznad Niko medije na kojem sam prolio Aperovu
krv i oduzeo život ne samo suparniku za prijestolje nego i svom prethodnom životu. Nikoga više nije bilo
među živima. Ni Aurelijana, ni Proba, ni Kara, ni Numerijana, ni Apera Vepra, a uskoro ni Karina. Uz tribune i
zapovjednike uza me je čvrsto stajao Galerije, moj budući Cezar i zet, dačanski seljak, ali divlji i u tom
trenutku odan ratnik, donekle nalik Probu, no ipak slabijega duha, na Zapadu mi je leđa štitio Maksimijan,
uz dvatri nama vjerna generala, a posebno stari i prokušani tribun i imperator Ursinijan, koji mu je svojim
postrojbama uvijek osiguravao sigurnu odstupnicu. Na morima mi je potporu pružao još od Proba
postavljen mladi admiral Korinčanin Aslkepiodot, koji nije popustio pred Karinovim pritiscima premda se
tada s glavninom flote nalazio u italskim lukama, njemu na dohvat ruke, čas u Ostiji, čas u Ankonu, čas u
Brundiziju. Nakon bitke kod Marga njima će se priključiti Aristobul, Karinov, a sada i moj osobni savjetnik,
kojemu sam bio poštedio život, rimski dostojanstvenik, pravi Rimljanin i odan služnik. Odmah do njega
Hermagolijan iz Palmire Zenobijin štićenik i kako sam poslije saznao miljenik, maloazijski Grk i antiohijski i
aleksandrijski đak, koji je kao prokušani vojnik, ali iznad svega iskusan pravnik već služio u mojim
garnizonskim kancelarijama u Tijani. No nadasve je tog trenutka uza me bio moj prijatelj Aurelije Valerin,
koji će mi u samom početku uz druge, čak i iskusnije savjetnike, pokušati pomoći podignuti Carstvo na
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Istoku, a zatim uz pomoć mog Herkulija Maksimijana i njegova budućeg Cezara Konstantina Klora i ono na
Zapadu. Samo sam njima u tom trenutku i prvim mjesecima vladanja mogao vjerovati. Ipak, te godine, kada
sam kao tridesetsedmogodišnjak stupio na prijestolje, na onom okrvavljenom brdu, bio sam već jedini
gospodar.
Dok sam slavodobitno ulazio u Nikomediju, a postrojene mi legije klica le uzdižući insignije i stjegove, uz
uvijek pomalo prijetvorno i preglasno odobravanje provincijskog mnoštva, u Rimu su se potresali od
neizvjesnosti jer su drukčije predviđali i proricali rasplet završnog sukoba. A onda je nakon pobjede kod
Marga, ispod Singiduna, nakon nekog vremena iz An kona isplovila lađa prema Bizanciju s pismom
Prečasnih otaca koji su, čini se, nimalo iznenađeni, sada već znali tko je taj Dioklo kojega su počeli već
nazivati Imperator Cezar Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan August.
Nakon što sam se zacario, i kad sam se nakon pobjede nad Karinom već smjestio u Nikomediji, u manjem
dijelu palače koji je bio dovršen, a koja će kada kroz nekoliko godina bude potpuno sagrađena postati moj
novi dom u desedjećima koja će uslijediti, stiglo je pismo:
RIMSKI SENAT GAJU AURELIJU VALERIJU DIOKLECIJANU, PO ŽELJI JUPITRA IMPERATORU NAŠEMU
PRINCEPSU, AUGUSTU I VLADARU, JEDNOGLASNO IZABRANOM KONZULU DRUGI PUT, KAKVOG SMO
ODUVIJEK ŽELJELI. KAKO SMO DOBRO RAZMOTRILI SVE RAZLOGE SVOJE ODLUKE, ZAKLJUČILI SMO DA
DANAS VIŠE NE ZAZIVAMO NI PROBA, NI AURELIJANA, NI HADRIJANA, NI TRA JANA, NI KLAUDIJA NI
BOŽANSKOG AUGUSTA. SVE SU NJIHOVE OSOBINE OBJEDINJENE U NAŠEM NOVOM VLADARU. POZNATA JE
NJEGOVA VOJNIČKA VJEŠTINA I HRABROST, BLAGORODAN DUH, ČASTAN ŽIVOT, SPOSOBNOST DA SE SKRBI
O OPĆEM DOBRU NAŠE DRŽAVE I POSTOJANOSTI STARIH VRLINA. IMA LI DJELIĆA POZNATOG SVIJETA KOJI
ON NIJE UPOZNAO I OSVOJIO, OD GALIJE I GERMANIJE, PREKO ILIRIKA, PANONIJE, MEZIJE, DACIJE DO AZIJE,
EGIPTA I PERZIJE. KOLIKE JE MOĆNE KRALJEVE I NARODE POKORIO I VRATIO POD RIMSKU VLAST, KOLIKU JE
SLAVU STEKAO JOŠ KAO NAŠ I CARSKI SLUŽNIK? ŠTEDIO JE SVOJE VOJNIKE, ČVRSTOM JE RUKOM SVLADAO
NAŠE NEPRIJATELJE BRANEĆI INTERESE RIMA I IMPERIJA, OD SVOJE MLADOSTI SVE DO PRVOGA
KONZULATA I KONAČNO CARSKE ČASTI. 0 JUPITRE, NAJMOĆNIJI OD SVIH, I TIJUNONO, NJEGOVA DRUŽICE, I
TI MINERVO, ZAŠTITNICE UMNOSTI, VRLINE I HRABROSTI, I TI KONKORDIJO I ROMO, ČUVARICE GRADA,
BDIJTE NAD NJEGOVOM VLAŠĆU I NEKA NAM BUDE DOBAR CAR, ONAKAV KAKAV NAM JE BIO DOK NAM JE
SLUŽIO.
Prema Galerijevu i Aurelijevu savjetu, budući da sam bio jedan od onih koji nije odmah i izravno zatražio
potvrdu svojega carskog dostojanstva od Senata, ali i zbog toga što su oni pohitali to dostojanstvo prvo
udijeliti sada već mrtvom Karinu, odgovorio sam tek nakon mjesec dana. Pismo je, naravno, sastavio
Valerin.
IMPERATOR CEZAR GAJ VALERIJE AURELIJE DIOKLECIJAN AUGUST, PREČASNIM OČIMA NA DESETI DAN
ODJULSKIH IDA PRVE GODINE SVOJE VLADAVINE. UZVIŠENI JUPITER, KOJI ME ODNEDAVNO PROGLASIO
SVOJIM SINOM, SVJEDOK MIJE DA NISAM NIKADA ŽELIO PRIGRABITI TAKO UZVIŠENU VLAST I DA SAM JE
MORAO PREUZETI RADI SPASA RIMA. I MA KOLIKO MI TO TEŠKO PADALO, MORAO SAM POSLUŠATI SAVJET
SVOGA BOŽANSKOG OCA, VOLJU NAŠE SLAVNE I POBJEDNIČKE VOJSKE, UZ VAŠ BLAGONAKLONI PRISTANAK
PREČASNI OCI I PRISTANAK NARODA RIMSKOG, I PRIHVATITI SVOJU SUDBINU I DUŽNOST.
Takvo je kratko i škrto pismo otplovilo u Rim, a kad su ga primili, vjerojatno su već među njima padale
oklade što će duže potrajati, moja vladavina ili to, kako su oni umišljali, na brzinu sklepano pismo. Nisu se
prevarili ni jedni ni drugi. Pismo je bilo kratko, ali je bilo dobro osmišljeno i govorilo je više od njihova. Moja
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
vladavina bila je duga, jedna od najdužih otkad je Rima i Carstva, ali prema mom osobnom mjerenju
vremena kraća od jednog daha. Jer već sam onda počeo nizati unutrašnji niz samo za me važnih događaja i
slučajnih dogodovština koje same, ubrzanim i vremenski ispremiješanim dionicama, a ne tromim i
ravnomjernim kroničarskim načinom, pripovijedaju ovu ispovijed.
Ipak, moram samo naglasiti, s reformama ustroja vojske i Carstva počeo sam sustavno, no o njima ću imati
prilike razložnije i duže progovoriti poslije. Jedan od najvažnijih događaja, jedan od najpresudnijih trenutaka
prema kojima se ravna ova nevezana pripovijest, a koji se odigrao u tijeku tih velikih promjena, druge
godine moga carevanja, bila je tragična i tužna smrt mog prijatelja i sudruga Aurelija Valerina.
Ako nije sada vrijeme da govorim o svim njegovim zaslugama, pravo je vrijeme da kažem koliko je bio bolan
i nenadoknadiv njegov odlazak. I ne znam zašto velike smrti skromnih ljudi imaju tako snažno utisnuta
obilježja prolaznosti, a one male i dobrodošle smrti samo po vanjskom značaju velikih, ponekad dugoročno
beznačajnih i izrazito mrskih ljudi, predodređen smisao svevremenske važnosti. Ponekad i dugog pamćenja
koliko god mnogi od tih silnika bili u duši do nepodnošljivosti sitni i maleni. Takva je, još jedna od povijesnih,
vremenskih i božanskih zabluda obilježila i Aurelijevu smrt. Onakav kakav je bio, odvažan i plah u isto
vrijeme, čvrst i osjećajan, više činovnik i državnik nego vojnik, umro je nezasluženo rano, glupo i neoprezno.
Od groznice koju je uhvatio i koja ga je svladala nakon što se jedne prohladne noći išao okupati u bazenu u
perivoju palače s nekim dječakom i nekom grčkom robinjicom koji su mu bili osobito prirasli srcu.
Kad su onako nagi izašli na mjesečinu, zapuhao je s Egeja hladan zapadni vjetar, a on se nikako nije dao
obrisati i zamotati u ogrtač ili makar skloniti u palaču. Skakao je u bazen i opet iz njega izlazio podvriskuju ći
tako glasno da je probudio sve dvorjane. Mislim da je to bilo jedno od njegovih rijetkih pijanstava i da je na
neki samo njemu poznat način htio te noći odagnati sjetu koja gaje kao sjena pratila posljednjih dana
njegova života. Ja sam je osjećao i znao sam. U Nikomediji je shvatio, premda mi to nikada nije rekao kao
što to onomade nije htio izravno priznati ni Aurelijanu pa ni bilo kome od naših suradnika ili prijatelja za
večerom, ni nakon zamornih savjetovanja o svim pojedinostima naše tek zamišljene, buduće reforme, ni
tijekom nekog dokonog, ni tijekom nekog važnog razgovora ni kroz naše zajedničke ispovijedi i živa
nostalgična sjećanja na djetinjstvo, da je njegov Rim negdje drugdje. Tamo gdje mu se usadio u srcu još u
roditeljskom domu i od kuda ga nikada nitko nije uspio istjerati. Rim za Valerina nije bio utvara ni načelo, on
je za njega bio stvaran i sanjao je dan kada ćemo se u njega preseliti. Pa ipak, ma koliko bio stvaran i životan
njegov Rim, svakodnevno mi je davao do znanja da poštuje moje odluke o preseljenju prijestolnice u
Nikomediju, ali samo poštuje i ništa više. Da je tu samo iz odanosti i predanosti, da u njemu još živi neumrli
san kojega u zbilji više nije bilo. I to je bilo pogubno saznanje koje ga je, a da toga nije bio ni svjestan,
svakodnevno sve više približavalo njegovu kraju.
Godinama poslije, saznao sam da je onom glupom i nesretnom povodu njegove smrti prethodio razgovor
koji je potajice odslušao jedan od pre revnosnih dvorskih uhoda, i prepričao mi tom prilikom do u tančine
taj dijalog koji je moj Aurelije vodio tog povečerja, prije te za nj kobne noći, u jednoj od malih dvorana u
palači s onom svojom robinjicom i dječakom. A bio je u nju zaljubljen premda mi to nije htio nikada priznati,
a i dječaka je odgajao kao da mu je mlađi brat.
- Pa kada ćeš nas, gospodaru, konačno odvesti u Rim? Da i mi vidimo to vječno središte svijeta.
Upitala ga je ona iskreno i nedužno.
- Ne znam Sosija, vidiš da se prevažne stvari događaju i da moram pomoći našem zajedničkom
Gospodaru da njegovu vlast osovimo na noge. Tada će biti vremena za putovanja, a prvo će biti upravo
putovanje u Rim.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
- Pa gotovo svakodnevno car nekoga šalje. Nema dana da neki od tih pustih izaslanika, dvorjana i
skoroteča tamo ne otputuju. A ti nas ovdje držiš zatvorene onako kako tebe drži naš Gospodar.
- Znaš da nije tako mila Sosija, ja se jednostavno iz Nikomedije ne mogu pomaknuti. Da pitam, da
zamolim našeg Gospodara, on bi mi, budi uvjerena, dopustio da pođem u Rim. Ali ja to ne mogu zbog sebe.
Dug je to put, a moji mi poslovi, obveze i odanost našem caru ne dopuštaju da ostavim zadaće koje moram
ispuniti, pa makar i na nekoliko tjedana. A i u tom bi slučaju mogli provesti u Rimu samo nekoliko dana.
Pogladio ju je tada po kosi i licu.
- Promisli Sosija, znaš da sada nije vrijeme.
Ona mu se primakla, a on ju je zagrlio i tako su utješeni dodirima i zagrljajem mirovali neko vrijeme. Ali uto
mu ona iznenada kratko prišapne:
- Nastoj da taj trenutak stigne što prije, prije svega zbog tebe, ja i tako ne moram vidjeti Rim, a za
ovog malog i tako još ima vremena.
Aurelije se uozbiljio i navodno je već tada počeo posezati za vinskim peharom koji je sve ubrzanije punio i
ispijao.
- Prestani, ne govori gluposti, pa tko bi od mene bio sretniji da možemo konačno otići u Rim? Ne
iskušavaj moju naklonost i strpljenje, stići ćemo tamo kad dođe vrijeme, ali taj tren još nije na vidiku.
- Ali Gospodaru, govoriš kao da ti nije toliko do ispunjenja, kako sam kažeš tvoje najveće želje i kojom
si i mene i ovo dijete već zarazio, koliko ti je stalo da ostaneš ovdje na svom sigurnom mjestu. Stalno
uspoređuješ naš svijet s Rimom, podučavaš nas njegovoj povijesti, pričaš nam bajke o njegovu nastanku, ali
kada treba konačno krenuti i doživjeti ono što je sada samo mašta i san, oklijevaš.
Prema pričanju one uhode, moj već ovinjeni Aurelije odgurnuo je Sosi ju i bijesno se uspravio pred svojom
voljenom robinjom.
- Da se nikada, nikada više nisi usudila ovako preda mnom govoriti o mojim željama i snovima. Istina
je, ja nisam bio u Rimu, ali on živi u meni i u meni će ostati dok me bude. A tako ćeš ga i ti upoznati jer
doista možda nikada tamo i ne odeš! A sada zašuti i pusti me na miru s mojim Rimom.
Sosija se navodno prepala, a Aurelije je nastavio potezati iz pehara. No nakon nekoliko trenutaka, sasvim
primirena, opet je progovorila.
- Moj voljeni, moj gospodaru Aurelije. Dvojim i osjećam. Ma koliko ti veličao Rim, ma koliko o njemu
svakodnevno pričao, tebe je strah, negdje duboko u svojoj nutrini ti se bojiš otići u tvoj sanjani Grad. Bojiš
se onoga što bi tamo mogao zateći!
Ta je rečenica dotukla Aurelija. Prestao se raspravljati sa Sosijom i nastavio s vinom, sve dok se nije
smračilo, a onda ih je sve izveo u perivoj i počeo ludovati uz bazen, uz to predvorje svoje nesretne smrti i
poprište moje najtužnije nesreće. A kako nesreća nikada ne dolazi sama, što od tuge, što od grizodušja jer
ga je potakla na onaj pogubni razgovor, sutradan nakon njegove smrti otrovala se i njegova voljena
robinjica. Dopustio sam da je sahrane na dostojanstven način kao slobodnu djevojku i njegovu miljenicu.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Jer ta mala Grkinja, ta pametnica Sosija u koju je bio zaljubljen, imala je pravo. Aurelije se bojao, bojao se
svoga najzanosnijeg neispunjenog sna. Naslućivao je, a već je odavno mogao zaključiti i po prilikama koje su
vladale u Gradu, a o kojima smo svakodnevno primali vjerodostojne i točne dopise, analize i izvješća nije
bilo više Rima o kojemu mu je pričao njegov otac. Ostale su građevine, ostale su kulise veličanstvenoga
grada, ali davno prije nego što se Aurelije rodio, umro je Rim o kojem je sanjao. Nestao je zajedno sa
svojom nadmenošću i bahatošću koja obično prati nagrižena i preuveličana zdanja. No on je svejednako
mislio, nadao se, baš kao i Aristobul, da ćemo jednom poći tamo i osjetiti tu snagu koja je gurala i mrvila
vjekove i prostor. Ali nismo nikamo otišli, otišao je moj drug, moj jedini pravi i istinski prijatelj, kako je sam s
ponosom isticao, Salonitanac i Rimljanin Aurelije Valerin.
Sutradan je počeo kašljucati, a za dva dana uhvatila ga je jaka vrućica i nisu pomagali eliksiri, trave, bilje i
ručnici namočeni u vinsku kvasinu. Ja sam poticao liječnike, zapovijedao nemoguće, prijetio im najstrašnijim
kaznama ako ga ne izliječe i ne spase. No on se svejednako tresao i sve ne razgovjetnije govorio, jedva
otvarao oči, dok na koncu nije imao snage ni prihvatiti moju ruku kojom sam ga želio ispratiti. Tada sam se i
ja smirio i polako se pripremio za njegov neumitan odlazak. Dok sam u sebi izgovarao molitve Jupitru, Disu i
Plutonu i zamišljao mog prijatelja u Eliziju, na Poljanama blaženih, on je izdahnuo, nečujno kako je i živio, i
dok sam skidao pečatnjak s njegova srednjeg prsta, opet se odnekud pojavila sjena salonitanskih polja i
njihove vile. Njegov snažni dječački lik, koji me štitio i igrao se sa mnom u svom velikaškom ladanjskom
domu, smiješio se pozivajući me na bogat objed. Pa su se na obzoru opet zapalili čempresi.
Pokopali smo ga sutradan jer su se liječnici bojali zaraze i za nekoliko dana položili u sarkofag po mojoj
izričitoj želji i suprotno svim pogrebnim običajima, postavljen ne na novom nikomedijskom groblju, nego u
onom istom perivoju u kojem je pod humkom zemlje skončao i onaj mali nesretnik, Karinov sin, a ja sam
dao da na prednjem boku uklešu njegov lik u ležećem položaju, s nešto umanjenim Sosijinim i dječakovim
likom uz njegova bedra te mojim carskim oznakama i lovorom koji je bdio iznad njegove glave, s kratkim
natpisom u podnožju:
ovdje leži aurelije valerin salonitanac savjetnik cara koji je živio dok su mu to bogovi dopustili uvijek lijepo
hrabro pošteno kako i priliči onome koji nikada ne umire jupitre, svemogući oče, čuvaj njegovu dušu.
SPOMENIK PODIŽE NJEGOV VLADAR I PRIJATELJ AUGUST DIOKLECIJAN ODANI DIOKLO Poslao sam prsten
njegovu ocu Aureliju Leontiju uz dugo pismo koje nije moglo nikoga utješiti. Poslije sam saznao da su
njegovi utučeni roditelji podignuli na salonitanskoj nekropoli još jednu, ali kako je njegovo tijelo ostalo u
Nikomediji, kenotafnu stelu, tek klesani nadgrobnjak u njegovu čast, i to na mjestu koje u vlastitom
sumraku života znam danas pohoditi kada me iznesu iz palače i uputim se prema Saloni, koju inače
izbjegavam. Na toj steli Aurelijev je lik nejasan, a lice kao da izranja iz tame. Poprsje
mu je pokriveno tunikom ukrašenih rukava i plaštem koji je na lijevom ramenu učvršćen kopčom. I koliko
god ovaj Aurelije sa stele u Saloni malo sličio na mog Aurelija, znam sjesti uz njegov nadgrobnjak i tiho u
sebi čitati skromne riječi kojima se od njega oprostio njegov otac: AURELIJU VALERINU SLUŽNIKU DVOJICE
CAREVA U ZNAK SJEĆANJA NA NJEGA KOJI JE U GRADU NIKOMEDIJIU XXXVII. GODINI ZAVRŠIO SVOJ ŽIVOT.
Na nadgrobnjaku se dostojanstveni Leontije još jedanput oprostio od svog sina, navodeći i svoje dužnosti u
njegovoj rodnoj Saloni kako bi valjda smrti sina, o čijoj stvarnoj ulozi i važnosti za Carstvo nije nikada
dovoljno saznao, dao još veće, ali ipak po meni nepotrebno osobno dostojanstvo. No tako se svaki preživjeli
stari Rimljanin opraštao od svojih najmilijih kao da se oprašta od živog dijela već mrtvoga grada Rima.
Prema običaju predaka i u ime obiteljskih Dis Manibus, glavnog boga onostra nog svijeta i kućnih duhova,
dobroćudnih bogova Mana i stalno nazočnih obiteljskih prikaza pokojnika koji s vremena na vrijeme izlaze
na svijet kako bi posjetili i utješili svoje potomke.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
No i ja sam u Nikomediji prinosio žrtve ocu Jupirtu, Disu i Manima kako bih barem načas vidio svog Aurelija.
Ali njegov se duh nije nikada pojavio. Slično su činili i njegovi roditelji očekujući ga svakog sumraka, svake
noći uz zapaljeni obiteljski žrtvenik, neutješni u svom uzaludnom pokušaju da ožive nekoga tko je otišao, i
to daleko od njih, daleko od roditeljskog doma, a još dalje od Rima, kamo ionako nikada nije ni stigao.
U ovom procjepu sjećanja puca moja osobna ispovijest i gasi se njezin najvažniji dio. Kad je nestala moja
Baktrijka, mogao sam u mjedenom zrcalu vidjeti kako ispod tanke kože na usnama, koju sam naslijedio od
majke, i razmjerno uskih usta kola krv koja je nakon protoka vremena postala u ljudskom i ljubavnom smislu
dostupna najmanjem, najnježnijem
ugrizu. Osim toga nakon smrti moga prijatelja, oko očiju i tih istih usana na mom, kažu, strogom i za mnoge
odbojnom licu, javile su se prve bore koje mi i danas, nalik na delte malih rijeka, paraju lice. Pogotovo sada
kada su me pojele godine, a život i vladanje narušili mi izgled i zdravlje. Pa ipak, još se ponekad pogledam u
zrcalo i taj pokušaj vraćanja svojih skrivenih i pomiješanih osjećaja prema dvoje iščezlih ljudi nije lišen
izvjesnog stida, kako zbog ljubavi i ponosa tako i zbog toga što to ne dolikuje mom položaju i mojim
godinama. Kao da onu carsku samovolju, za koju se istina valjalo izboriti, a to je često značilo obuzdati svoje
najtajnije želje i naklonosti, i dalje stavljam ispred svog života.
Još jedan unutarnji nesporazum i još jedna proturječna odlika mog značaja koji su se probudili u sjećanju. Pa
su se tisuće tako sukobljenih zvijezda opet pokrenule u mom duhu i uspomenama, i obasjale moj unutrašnji
vid do boli. Da bih ublažio taj u sebi ukopani sukob, budući da nije bilo Kalimahova eliksira koji bi u tome
mogao pomoći, zamislio sam opet zapaljene čemprese u središtu Jupitrove i Mitrine vatre, oko kojih se
obmo tala moja egipatska zmija. Ali opazio sam i sebe pod njihovim kopljastim krošnjama, kao pravog
izaslanika boga koji sam sebe misli i usklađuje i tako misleći stvara nove sudarajuće svjetove i samu
budućnost. Pa da ne bih druge oslijepio tom gorućom svjetiošću vlastitog djelovanja i stvaranja, potekloj i
zapaljenoj iz mene kao nebeskog izaslanika, koji je u stanju sve istovremeno i podjednako obaviti morem
tame i suprotnosti izvučenih iz sudara svoga mišljenja, i koja mi je stoga svojstvena kao i sama svjetlost,
nastojao sam da ta nebeska vatra i dalje sija, čak i bez mene, podnošljiva i bogovima i ljudima. Pa sam se
ohrabren tom vizijom, smirio i pomirio sa svojim sjećanjima i svojim uspomenama. Nakon oba ta
nenadoknadiva gubitka, morao sam priznati samome sebi, bilo je još života koji se mogao proživjeti, ima ga
još nešto malo čak i danas, kada već odzvanjaju tihi samrtni napjevi u pripremljenom mauzoleju, kao
molitve samotnih naglasaka završetka moje vladavine, mog života i moje osobne priče.
VII. POGLAVLJE
ČOVJEK IZ NIKOMEDIJE
KADA SAM PRVI PUT s Aurelijanom kratko boravio u bitinijskoj Niko mediji, netom prije pohoda na Palmiru,
bilo je to dražesno, ali provincijalno mjesto, izrazito grčke naravi, pravilno podijeljenih ulica s nekoliko
manjih javnih građevina i hramova, s nešto većom agorom na kojoj se uglavnom govorilo grčki, rjeđe
latinski, češće perzijskim ili drugim istočnjačkim jezikom premda je nekoliko židovskih obitelji upornih u
svojim običajima i vjeri govorilo samo hebrejski, čak i kada su se cjenkali na tržnici. Kršćanske su obitelji bile
odvojena i zatvorena zajednica premda su i one govorile raznim jezicima, ovisno s koje su strane svijeta i
Istoka si gle u Bitiniju i tu se postupno nastanile, neke prije već više od dva stoljeća. Unatoč toj mješavini
narodnosti, vjera, običaja i jezika grad je onako dražestan, ali dosadan kako znaju biti gradovi na rubnjacima
carstva ili u susjedstvu velikih centara, unatoč privlačnoj scenografiji i pomiješanim kulturama, pomalo
kozmopolitskom dahu i duhu njegovih stanovnika koji su tu stoljećima živjeli jedni uz druge i pomalo učili
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
jedni od drugih, ipak bio prava provincija, kako po svom značaju, tako i po značaju njegovih žitelja, na koncu
i po značaju njegovih skladnih, ali ipak skromnih građevina i fasada. A onda se jednog jutra odigralo
presudno čudo. Zbog mog naglog ustoličenja odjednom je Nikomedija postala važna. U jednom trenutku
nakon bljeska oštrice na brdu iznad grada u nju se sa bilo središte svijeta.
Osjećajući da se u tom gradu prelamaju Zenobijine silnice Istoka i da se tu spajaju davni putevi s obala
Crnog mora, tako privlačni svim Grcima od
Jazona do Ksenofonta, pa se onda kroz Bospor uz mali, ali već cvjetajući Bi zancij ulijevaju u Egej i otuda
nošeni vjetrovima i strujama plove dalje, sve do Hispanije, gotovo do kraja našeg rimskog svijeta, odlučio
sam se u njoj stalno nastaniti. I iz nje vladati jer mi se upravo na brdu iznad Nikomedi je, na kojem su
tijekom cijele moje prve carske noći još gorjele posvećene vatre, voljom bogova, ali i sudbine,
potpomognute čudnim znamenjima i okrvavljenim proročanstvom, posrećilo da postanem car, za sada
samo car Istoka, ali i to je bilo prevažno i, kako će se pokazati u mjesecima koji su uslijedili i prethodili srazu
s Karinom kod Marga, presudno!
Dok su svi moji dvorjani, zapovjednici i novi služnici, podjednako kao i na svoj način zbunjeni, pa na njima
svojstven način ushićeni građani, još sređivali dojmove i izvlačili zaključke iz mog iznenadnog dolaska na
prijestolje, već nekoliko dana nakon što sam Nikomediju izabrao za prijestolnicu najavio mi se i potom
došao da mi izrazi dobrodošlicu izaslanik građana, izabrani predsjednik Narodne skupštine Nikomedije,
nešto kao njihov pučki i građanski tribun i ja sam očekujući ga bez osobitog zanimanja tada primio u
improviziranoj dvorani za audijencije, u nekadašnjoj velikoj, ali nezgrapnoj Aurelijanovoj rezidenciji. Zvao se
Panfil Atarov, po čemu se dalo zaključiti da mu je majka grčke, a otac perzijske krvi.
Tako se i oblačio. Preko kratke grčke tunike i hlača, uz nogavice vezane lanenim trakama, imao je prebačen
zlatnim i srebrnim nitima koje su se plele u mrežu, prošiven i raznovrsnim sitnim dragim kamenjem izvezen
plašt, uglavnom krupnijom safirnom i rubinskom prašinom i malim opalima, a na glavi iznad lica koje mu je
bilo tamnoputo isticao mu se svileni turban, vezan sasvim po istočnjački, ali podjednako ukrašen,
pretpostavljam, samo za posebne prigode, jednim većim indijskim rubinom koji je svojom kopčom
pridržavao spletenu svilu preko njegova tjemena i čela. Ispod njega i tamnoputog Panfilova lica, nekako na
mjestu gdje mu se trebalo nalaziti srce, sjajio se, viseći na čvrstom zlatnom lancu, kanelirani mjedeni i
zlatnom žicom opleteni i ukrašeni držak bodeža u podjednako urešenim zakrivljenim koricama, iskovan
sasvim po perzijski.
Dok sam očima prelazio preko njegove odjeće i ukrasnog bodeža koji je bio prije oznaka njegova
dostojanstva, a ne ubojito oružje, duboko se naklonio:
- Dolazim u ime građana Nikomedije da ti izručim naš grad na upravljanje, carski moj prijatelju.
Pa onda iznenada padne ničice sasvim po perzijski i istočnjački.
- Neka poživi naš božanski Gospodar, on od danas upravlja našim sudbinama, on je sada vrhovni
svećenik u svim našim hramovima u kojima podjednako slavimo i Mitru i Zeusa i Jupitra i plamenog Ahura
Mazdu, i židovskog i kršćanskoga boga, sve naše gospodare kojima se klanjaju tvoji ropski odani i podređeni
služnici, od trenutka kada svane sunce ili kad ga smijeni tmina, pa zavlada noć i zapale se zvijezde.
Obratio sam mu se gotovo s nezanimanjem i hinjenom strogošću kako bih ipak makar malo pokolebao
njegovu udvornu samouvjerenost.
- Tko si ti koji imaš ovlasti da mi nudiš ovaj grad i bogove?
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Onako polegnut odgovorio je odmah, ne časeći ni časa.
- Ja sam izaslanik i po svojoj dužnosti predsjedajući Narodne skupštine grada, naše nikomedijske
bule, vrli Auguste.
- Znam ja što je vaša bule, no zanima me odakle ti dolaziš, jesi li rodom iz Nikomedije?
- Ja sam izabrani poglavar građana i iz Nikomedije sam, božanski Gospodaru.
- A tko su ti bili predci, od koga vučeš podrijetlo?
- I oni su iz Nikomedije, svi moji bliži predci, siguran sam da ti to već znaš čim si me primio. Ali je li to
doista sada važno moj novi božanski Gospodaru? Pa tko može sa sigurnošću tvrditi odakle su stigli njegovi
davni roditelji? Trag podrijetla nakon dugih godina ostaje samo u imenu, otvoren samo svojevoljnom
očitavanju, pa je takav trag ujedno prikladan i za drukčija tumačenja i stoga podjednako nepouzdan što se
tiče samog imena i podrijetia.
Odgovorio je kao da je neki davni uskrsnuti Aleksandrov plaćenik, ne novi rimski podanik. No njegov način
bio je za me iznenađujući i zanimao me, i bio sam spreman do kraja saslušati njegovu neobičnu
dobrodošlicu.
- Ti tvrdiš da si pravi Nikomeđanin, ali ti si i Grk i napola Perzijanac, ne ti si pravi Perzijanac jer ti je
Perzijanac bio otac.
- I on je bio Nikomeđanin premda, kažu, podrijetlom iz Perzije. Iz nekoć slavnog grada Amida.
Namrštio sam se čim se on, kako sam tada krivo prosudio, odvažio da se podiči svojim makar djelomičnim
perzijskim podrijetlom.
- Zašto nekoć? Pa zar više ne postoji?
- Postoji božanski Gospodaru Rima i Istoka, postoji, ali bolje da ne postoji. Postoji grad, ali u njemu
više nema pravoga života. Već desetljećima vojske kroz njega prolaze i prelaze, nema više mira, nema više
spokoja.
Namjerno sam zašutio i gledao ga onako podanički polegnuta preda mnom, nesvjestan da ću uskoro takve
prizore gledati svakodnevno.
- Jesi li ikada bio u svom gradu?
- Nisam, i to nije moj grad.
- Pa ipak ti mu želiš mir.
- Svakom gradu i svakom biću Nikomedija želi mir, onakav kakvog po želji bogova traži i za sebe. A
njihove želje, kao ni tvoje moj novi božanski Gospodaru, nije lako dokučiti i samo tako protumačiti.
Prekinuo sam ga. Jer ležao je tu pred svojim carem i novim božanskim Gospodarom, kako me sam nazvao, i
umjesto da mi jasno odgovara, pripovijedao je, i to u u zagonetkama.
- Ne izvrći, znam da u svom perzijskom duhu još slaviš svaki poraz rimske vojske i da ti je stradanje
naših legija priraslo srcu.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
- Ratovi su zato da se dobivaju ili gube, kad ne bi bilo tako, ne bi bilo ni ratova Gospodaru. Ali znaj,
nikoga ja ne slavim i nijedan neprijatelj mog novog božanskog Gospodara i obogotvorenog vladara rimskog
svijeta i Nikomedije ne može Panfilu Atarovu prirasti srcu. Ni kao čovjeku ni kao građaninu.
Sada se s jedne od velikih klupa predviđenih za zapovjednike iz pozadine osovio Galerije, kao i obično kad bi
nagnuo više vina, zajapuren!
- Znaš li ti koji se nazivaš i Nikomeđaninom i Perzijancem, znaš li da ćemo uskoro krenuti na tvoje? Pa
potući Perzijance i krvavo osvetiti sve što ste nam izdajnički i podlo napravili. Sjeti se, čak ste i našeg cara Va
lerijana, oduzevši mu vladarsko dostojanstvo koje jednog cara ili kralja mora štititi u svakoj prilici, ponizili na
najodvratniji način. Onakav način kakav može na um pasti samo perzijskim psima. Umjesto da ga dolično
prihvatite kao rimskog vladara i zarobljenika carske krvi koji je u bitki izgubio naklonost bogova, vi ste ga
ponizili i pretvorili u roba.
Budući da je po glasu osjetio da to ne govorim ja, nego netko do mojih, samo je na tren uspravio vrat i
podignuo glavu koja mu je do maločas čelom dodirivala tlo.
- Mi smo sada podanici i robovi našeg Augusta Diklecijana. Ali dobro me shvatite, niti se nazivam
Perzijancem niti sam Perzijanac, veliki generale, ja sam, kao što sam rekao, samo Nikomeđanin, a nijedan
Nikomeđanin od sada nije više perzijski podanik. Stoga ćete vi po svoju osvetu krenuti na Perziju, a ne na
sve Perzijance jer i među njima ima onih koji nisu perzijski podanici, i jer su otuda to dvije različite stvari i
dva pojma.
No bez obzira na vino, unatoč njegovoj urođenoj jarosti, možda i nekoj po njemu izazovnoj, ali krivo
protumačenoj Atarovoj riječi, ne znam zašto se Galerije tako obrušio na jadnog Panfila koji nas je želio što
uljudnije dočekati u svojoj Nikomediji. Opet mu je stao prijetiti.
- Kunem ti se, kad krenemo, ti ćeš biti u prvim redovima, onda ćemo se zajedno imati prilike uvjeriti
kakav si ti to robovski odan poslušnik i podanik.
- Ako tako odluči moj božanski Gospodar August Diklecijan, vladar Rima, Istoka i Nikomedije, bit ću u
prvim redovima.
Budući da je Galerije već bio spreman do kraja planuti u tom osjetljivom, ali ipak bezazlenom trenu, ne
vodeći računa da bi njegov nepromišljen postupak mogao ostaviti loš dojam o meni, ali i o svima nama, te
na tako površan i bezobziran način već u prvim danima našeg boravka u Nikomediji na naše nove podanike
ostaviti utisak nasilničke vlasti koje se valjalo kloniti jer su stanovnici toga grada u kojem sam se namjeravao
stalno nastaniti imali loša iskustva s prethodnim osvajačima, ušutkao sam Galerija i prekinuo nepotrebnu
raspravu.
- Ustani Panfile Atarov, moj prijatelju i podanice, predstavnice naše Nikomedije. I nemaj straha! Svi
imaju pravo misliti kako misle i to će pravo i zadržati, samo ako to budu činili na miran način. Ostavit ću na
svima vama izbor da se molite svojim bogovima, ali opet pod jednim uvjetom o kojemu se ne može
raspravljati. Pod uvjetom da istovremeno poštujete i štujete naše bogove i da im o svetim nadnevcima
svakome posebno prinosite žrtve. A što se tiče tvoga građanstva, ti si i dalje Nikome đanin, ali od danas i
građanin rimski kao što su to ovim trenom postali i svi ostali slobodni ljudi ovog grada čij sudbinu već
počinjemo zajednički dijeliti. I to po mojoj zapovijedi koju sam već pripremio. U svemu ćemo zajedno
iznalaziti rješenja, u svemu iskrenom i mudrom. A u svemu što prosudimo da je na dobrobit kako mog
carstva, tako i Nikomedije koja je tek mala zvijezda u velikom zviježđu Rimskog Imperija, ja ću vas štititi.
Branit ću vaše interese kao svoje! No za uzvrat dužni ste me kao novi rimski građani slaviti kao svog, kako
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
velite, božanskog Gospodara prije svega na rimski, pa potom i na svoj način, i nadasve voljeti premda vam
to posljednje ne mogu zapovjediti. Pa ako stoga i ne uspijemo u posljednjem, morate me poštivati, štovati i
slaviti mene, vašeg Augusta i sve ono što u rimskom svijetu ide uza nj i njegov naslov. To su moje želje i
nemam drugih, ali tako će morati biti. Tako i nikako drukčije.
Dok je još bio na koljenima pogledao me bez straha.
- Samo si ti Auguste naš božanski Gospodar i samo su tvoje božanske zapovijedi za nas zakon.
- No morat će te se podvrgavati i zapovijedima mojih podređenih kako zapovjednika, tako dvorjana,
tajnika, savjetnika i služnika jer s njima također dijelim odgovornost vlasti i savjetujem se oko svake zamisli i
zapovijedi ma koliko nepovrediva bila.
Prešutio je moj posljednji odgovor.
- Panfil, tvoj sluga, i Nikomedija, tvoj novi zavičaj, pokoravat će se ponajprije volji, ali i svakoj želji
svog novog božanskog Gospodara...
Potom sam ga otpravio kako bih spriječio daljnje natezanje o nečemu što nam je svima, svakom na svoj
način, bilo strano i sasvim novo. Panfil je tako bez prisile sam izašao iz dvorane spretno hodajući unatrag,
tijela povijena u vratu i kuku, mrmljajući nešto na slavu i čast tog svog novog božanskog Gospodara.
Kad su svi otišli, a ja ostao sam u dvorani, dugo sam razmišljao o današnjem razgovoru. To je, dakle, bio,
istina jutros kurtoazno i protokolarno pojednostavljen, ali sutra, možda na isti način, namjerno još teže
složen, u svom pravom smislu i zamršenosti koja mije izmicala, jezik Istoka. I znao sam, ako budem doista
želio njime ovladati, morat ću ga naučiti, razumijevati i naučiti govoriti. Pretpostavljao sam da to ne će biti
laka zadaća, čak ni za Jupitrova sina. Možda nešto lakša što se tiče samoga govornog jezika, i ono nekoliko
stotina riječi koje su potrebne za sporazumijevanje, no zadaća da ga naučim razumjeti bila je mnogo teža. U
smislu jezika, baš kao i u smislu života, krije se smisao postojanja i bit prostora. Onoga u kojem živimo,
onoga kojim nastojimo ovladati. A taj jezik nisu tek obične i svakodnevne izgovorene riječi koje se daju lakše
ili teže naučiti bez obzira što imaju svoje unutarnje značenje i svoj smisao. Taj jezik, baš kao i svi drugi jezici
kad se njima služi ozbiljno, izvire iz samog srca njegova smisla, a njega je teže razumjeti jer mu se poruka
koju prati zvuk i gesta ne odražava na isti način u svakom prostoru. Kad mi se učinilo da sam shvatio tu
skrivenu jezičnu odgonetku, postalo mi je razvidnije da onaj koji želi vladati carstvom različitih prostora
mora dobro poznavati ili barem upoznati sve jezike. A jedan od najtežih upravo mi se nametnuo kao
vladarska nužnost. Bio je to jezik Istoka.
Kada sam prije spavanja izašao na malu terasu pred spavaonicom i gledao u nebo pod kojim sam, prema
riječima Panfila Atarova, sad danju i noću gospodario sudbinom i ovog grada, odlučio sam da ću uložiti
napor, možda i učiniti nemoguće. Naučiti jezik Istoka, ali na način da tom zamršenom jeziku poslije usadim
njemu nepoznati zametak, jednostavan, ali precizan jezik Rima. Pa ako ga primi njegova istočnjačka utroba,
neka se u njoj oplodi, razvije i ponovno rodi.
Od tog trenutka, uvjeren da sam dobro odlučio, u Nikomediji sam krenuo postavljati temelje svoje buduće
prijestolnice. Počeo sam graditi, širiti i obnavljati svoj grad. Još jedna zahtjevna, ali u odnosu na jezik manje
teška i u usporedbi s njegovim smisaonim slojevima, meni već dobro poznata, gotovo lagodna i korisna,
svima jasno prepoznadjiva i poprilično samoljubiva zadaća jer svaka javna građevina govori mnogo u svom
graditelju i slavi ga svaka na svoj način. Pa ipak, ni sam ne sluteći, upravo sam tim svojim gradnjama i takvim
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
lagodnim samoljubljem koje se oslanjalo o moj vidljivi udio u dobru cijele zajednice, otvorio novi put prema
jeziku mojih podložnika, ma od kuda dolazili, pa tako i jeziku Rima, prema jeziku Istoka.
Za nekoliko godina Nikomedija je bljesnula novim sjajem, osjećalo se da ovdje boravi Gospodar i Bog
Rimskog Carstva, i ja sam joj promijenio lice. Sagradio sam velika i važna zdanja. Forum, glavni gradski trg,
okružen velikim trijemom i stupovljem s bočnih strana, s velikim Jupitrovim hramom, i dva manja svetišta
posvećena bogu rata Marsu, ali i ratnici i boginji mudrosti Minervi. Naravno, Grci, koji su bili u većini među
žiteljima Nikomedije, te su hramove nazivali Zeusovim, Aresovim i Ateninim, što nije imalo veće smislene
važnosti jer je u moje doba već odavno bilo riječi o gotovo istim bogovima.
No i drugim sam građanima pomogao da obnove svoje hramove i podignu nove. Na način na koji su od
početka s njima dogovarali i utanačivali tada još živi Aurelije Valerin, a nakon njegove smrti Aristobul s
Panfilom Atarovim, ali i drugim, poslije izabranim magistratima grada. Taj se proces širenja i graditeljskog
razumijevanja odvijao na svima prihvatljiv način, i to tako da sam stanovnike pojedine zajednice bez obzira
koje vjerske ili narodne pripadnosti bila, prilikom gradnje neke građevine koja je za njih bila od općeg
značenja, a to nisu bile samo bogomolje, za dio uloženog iznosa oslobađao poreza i tako na zajedničko
zadovoljstvo izbjegao da se ja kao car i Rim kao imperij, miješamo u tuđinske običaje i nama ponekad
neshvatljiva, čak i nama suprotstavljena vjerovanja. Spasonosni savjetnici i njihovi spasonosni porezi koji su
ponekad doista činili čuda! Nastavio sam otvarati vrata suživotu, koja će se u ne tako dalekoj budućnosti
postupno početi zatvarati. No tada se još činilo da ima nade, i ispunjen snagom, gotovo jednakoj onoj koju
sam baštinio od Proba, nastavio sam podizati Nikomediju i brusiti je u prijestolnicu svog svijeta, i dalje na
jutarnjem obzoru.
Na sredini Foruma uzdigao se uskoro moj trijumfalni stup, koji su, koliko znam, nedavno srušili Licinijevi
vojnici, a na kojem su u reljefu bile prikazane sve moje pobjede. S vrha tog stupa moj je kip jednom mogao
promatrati kako po cijelom nikomedijskom forumu ili agori, kako su je nazivali Grci, gotovo kao po cijelom
našem rimskom, ovdje i grčkoistoč njačkom svijetu, podrhtava novi život. Onaj koji je nakon mog odlaska
opet poprimio provincijalno značenje, a Nikomediju potisnuo u drugi plan, pred Bizancijem, koji je
Konstantin već bio odredio za svoje buduće sjedište.
Naravno, najviše sam pozornosti posvetio palači koja je morala zamijeniti tradicionalnu staru i raskošnu
rimsku carsku palaču na Palatinu. Ta palača bila je moj carski dom i uz dijelove osobne rezidencije, koje sam
počeo graditi odmah i u njih se uskoro i uselio, slično kao što ću u većem obliku ponoviti u Aspalatosu,
uklopio sam u veliko zdanje i državne kancelarije, dvorane za primanja i audijencije, i zasebne dvorane za
savjetovanje, veliku biblioteku i carski arhiv, pa nekoliko triklinija i perivoj s bazenom u obliku jezerca na
čijoj se sredini isticao klesani Triton s trozubom, a koji se poslije pokazao kobnim za mog dragog Aurelija.
Poslije sam na brdu, koje su odmah nakon što mi je udijeljeno to ime, počeli nazivati Jovijevim, ali i
Zeusovim i Sunčevim, najčešće jednostavno Gospodarevim, podignuo kip Jupitru i tamo se o svečanim
danima okupljalo mnoštvo koje je bilo na najvažnijim vjerskim svečanostima, posvećenim mome
božanskom ocu. Iako je Nikomedija već imala terme, obnovio sam ih i oslonio na nove, raskošnije i veće, a
gradu podario biblioteku, kazalište, gradsku tržnicu sagrađenu, istina, u manjem volumenu i opsegu, po
uzoru na onu Trajanovu u Rimu, podigao sam novu arenu i trkalište na kojem sam, kad god sam mogao,
gledao utrke dvokolica. U učilištima su predavali najbolji gramatikusi, profesori i učitelji Istoka i Carstva, a
bili su rado viđeni gosti u mojoj palači, u koju sam ih pozivao kako bismo raspravili mnoga načela na kojima
je počela počivati moja vladavina.
I postupno su ti napori počeli poticati napredak. Stanovništvo Nikome dije utrostručilo se u desetak godina
tako da je jedno vrijeme hvatala i uspijevala držati priključak s Rimom, Aleksandrijom, obnovljenom Pal
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
mirom i Antiohijom. Slično je uspio i Maksimijan učiniti od svog Medio lana, Konstancije od svog Trevera,
Galerije od Sirmija i Tesalonike. A što je bilo najvažnije, nakon moje odluke da podijelim Carstvo, prvi put u
godinama mira, dva su rimska Augusta i dva njihova njima podređena Cezara posvema napustili Grad i
osnovali nove carske prijestolnice.
A bilo je razloga. Iz Nikomedije i Mediolana mogli smo lakše nadgledati naše stalno napete granice, a što je
još važnije, mogao sam izmaknuti možda neučinkovitom, ali upornom i dosadnom nastojanju Senata da se
stalno plete u vlast i raznim smicalicama pokuša ublažiti moje već službeno obogotvorene carske ovlasti. Iz
bitnijske Nikomedije, jednom zabiti, a sada carske prijestolnice novog svijeta, taj sam posao prepustio
strogom i oštrom Maksimijanu i on ih je, dolazeći u Rim, stezao na sve moguće načine, otkrivao i kažnjavao
urote, optuživao ih kad su imali i kad nisu imali pravo. Gradeći svoje gradove prijestolnice, s mojom Nikome
dijom u središtu svijeta, dovršili smo posao svojih prethodnika i razgradili moć Senata.
No što je bilo možda važnije i za Carstvo spasonosnije, u takvom obliku širenja naše vlasti istovremeno smo
podjarmljivali nered i bezakonje koje se taložilo desetljećima, i podvrgnuli ih svojoj volji.
Iako u duši nisam slobodar ni republikanac, ponekad sam znao poželjeti da stega malo popusti, da ljudi i
pokrajine žive prema svom vlastitom razumu, običajnom pravu i odlukama koje bi onda lako bilo uskladiti s
mojim oblikom vladavine. Ali tada, na početku moje vladavine, takva je izmjena dobrog znakovlja bila
jednostavno nemoguća. Koliko zbog kaotičnih prilika u Carstvu, toliko i zbog potpuno narušenog sustava
upravljanja. A posebno zapovijedanja vojskom, tom osnovnom rimskom snagom i moći, koja je silu
obuzdanu stegom, tu jednostavnu, ali spasonosnu vrijednost vojničkog režima, više koristila kako bi Carstvu,
kojem je jednom služila, sada određivala život, pa tako nesvjesno čak prijetila i sama sebi jer je postojala
zbog zaštite Carstva, a ne Carstvo zbog nje. Dogodilo se tako da je stala podrivati temelje na kojima je
počivao njezin ustroj. Trebala je, dakle, čvrsta ruka, trebao je na vlast doći tiranin, ali ne onaj tko bi ih
bezumno progonio, nego koji će i vojsku i državu, slijedeći mnoge velike primjere iz povijesti, od Dionizija
Sirakuškog, preko Aleksandra do Sule, Cezara i Augusta, ili Marka Aurelija, jednog od mojih vladarskih
uzora, vratiti na put razuma. A to je u onom već nagriženom Rimu bilo teže provesti nego u Nikomediji.
Istok je sada postao središte koje je i stvarno, a ne samo intelektualno osovljavalo na noge posrnuli sustav.
Novi poredak iz novog središta upravljanja, koje je svojim snažnim i uvježbanim vladarskim nagonom, više
instinktom nego umom, onako dobro i točno predosjetio Aurelijan.
Naravno, nitko nije javno imao ništa protiv takve odluke. Ni Galerije, ni Licinije, posebno ne Hermagolijan,
kojemu su Bitinija i Nikomedija oduvijek bile bliske, ni moj Valerin, dok je još bio na životu, ni mudri Aristo
bul premda bi, siguran sam, njima dvojici sasvim sigurno bilo ipak draže da sam izabrao privlačnije mjesto,
što bliže njihovu nedosanjanom Rimu. Ali ostali smo u toj tada razmjerno maloj Nikomediji, kojoj ću,
ponavljam, također kroz nešto manje od dva desetljeća promijeniti lice, onako kako će se iz Nikomedije
sustavno mijenjati lice Carstva.
Godine su prolazile i slijedile jedna dugu te samo ih mogao pratiti samo po mnoštvu važnih događaja i
odluka koje su izravno utjecale na mene, na moju prijestolnicu, na čitavo Carstvo. Pa ipak, činilo se da se
vrijeme ne miče, da stoji premda nije prošla ni jedna godina, a da se nije otvorilo novo ratno žarište, nova
opasna buna koju sam morao ugušiti tako da sam iz svoje prijestolnice i rezidencije, daleko od svojih
suradnika i obitelji koja se na to već privikla, znao izbivati često i na duže vrijeme. Budući da sam zaštićen
svjom božanskom aurom imao prilično uspjeha u nastojanjima, nije se otvorila nijedna nova rana, nije se
dogodio nijedan za me i moj duh presudan događaj, pa sam imao dojam da u sebi živim u potpunoj
ravnoteži i miru. I tada, u dvanaestoj godini moje vladavine, godine koja je bila po mnogo čemu presudnija
od drugih jer sam vladanje Carstvom već podijelio između nas četvorice, i te iste dvanaeste godine uspješno
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
okončao svoj drugi pohod na Egipat, dogodilo se nekoliko za moj unutarnji okrvavljeni rukopis važnih
događaja.
Ta je godina počela strahovito loše. Galerije je oko februarskih Ida bio potpuno potučen kod Ktesifonta, ali
je nekako uspio spasiti vlastiti život. No na bojnom polju ležalo je na tisuće što mrtvih, što ranjenih vojnika
koje su Perzijanci poubijali bez milosti, a među njima, ostao je zarobljen, a poslije i na strašan način
pogubljen moj dobri Panfil Atarov, nekadašnji tribun Narodne skupštine Nikomedije, koji mi je onako, na za
nas tada neuobičajen način, izrazio dobrodošlicu mojih budućih sugrađana, i održao mi prvu lekciju koja je
vodila prema tajni odgonetanja i dugogodišnjeg učenja smislene, ali za mene ipak zamršene gramatike i
semantike jezika Istoka.
Što je u cijeloj priči bilo još čudnije, nije ga na taj nesretni neuspješni pohod natjerao ni mogući glavni
krivac, moj tada već proglašeni Cezar Galerije, kako bi ostvario svoju davnu prijetnju niti bih ja to dopustio
svom zetu, gorkom zlopamtilu. Tu je, kako se ubrzo pokazalo, za se pogubnu odluku, donio Panfil sam.
Sjećam se, opet je tada mladoga Klaudija Eustenija zamolio za prijavak i unatoč njegovoj strogosti i
urođenom pesimizmu što se tiče moga državničkog rasporeda, drugog sam dana svoga nikomedijskog
prijatelja uspio nekako mimo tajnika i rasporeda audijencija, preko reda, ugurati u procijep među svojim
dnevnim obvezama kojima sam svakog dana kad sam boravio u Nikomediji bio silno opterećen. A još k tome
rat se valjao iza obzora.
Budući da je dolazio rijetko, i uvijek obazrivo tražeći pravi trenutak, primio sam ga nasamo, u svom
osobnom malom trikliniju, koji je poslužio kao uzor za moj današnji u palači, a koji se nalazio odmah iza
tajnih vrata prijamne dvorane, i u kojem bih u kratkim predasima od sastanaka i audijencija užinao sam, a
još više u miru razmišljao i pripremao odluke koje sam morao donijeti.
Panfil je opet stigao zaogrnut u svoj sada već nešto pohabaniji izvezeni ogrtač koji sam mu godinama želio
nadomijestiti drugim, što je odbijao, ali bez bodeža jer već duže vremena nije bio na dužnosti na kojoj me
onomade dočekao i zaželio mi dobrodošlicu.
Uvijek vješt i na svoj način prepreden kakav je bio, uspio mi je doturiti nešto datulja i dva para grlica koje
sam volio kušati, zajedno prepečene i propirjane u slatkom umaku od urmi i bajama, što je lukavac dobro
znao jer mi ih je uostalom potajice, tvrdeći da to čini prema zaboravljenom i starom nikomedijskom, a
uistinu tradicionalnom perzijskom receptu, ponekad pripremao samo za mene, u nekoj od kuhinja palače,
ovisno o tome na kojem bi mjestu tog dana odlučio večerati.
Kako bilo da bilo, i ovaj je put uspio u svom naumu i donio mi moje omiljeno jelo nakon što sam kršeći
odredbe u stanju ratne uzbunjenosti spriječio stražare da mu ga ne oduzmu i pošalju na provjeru, i sam ga
osobno ispratio u blagovaonicu. U taj moj mali triklinij, u tom trenu jedino spokojno mjesto u Nikomediji.
Jer posvuda, a posebno u palači, vladala je napetost. Osim već svakodnevnog straha za svoj život, Galerijevu
častohlepnu napetost i nervozu, koja me stezala više nego izvjesnost tjelesne smrti, od trena kad sam mu
obznanio da će upravo on stajati na čelu vojnog pohoda, već smo bili nepovratno uvučeni u rat. U jeku
priprema za tu veliku vojnu, možda konačni obračun koji smo već viteški i prema svim diplomatskim
pravilima objavili Perzijancima. Bili smo na samom pragu, tog za oba carstva i kraljevstva možda presudnog
sukoba koji je i onako tinjao stoljećima i desetljećima i jedanput se morao razriješiti, bez obzira na cijenu i
moguće žrtve s jedne ili druge strane. No, a to je Pantil dobro znao, ishod rata nije mogao biti sasvim
konačan. Niti je Rim mogao potpuno pokoriti Perziju niti je Perzija mogla prevladati sada rimskim Istokom.
Ipak, moguća pobjeda bi jednoj ili drugoj strani dala na duže vrijeme golemu prednost u novom rasporedu
svijeta. A to je bila osnovna, ali prevažna i preizvjesna posljedica rata u koji smo stupali.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Zalegao sam na svoju ležaljku, no on je po istočnjački samo skrušeno sjeo na drugu. Kad sam ga ponudio
jelom, odbio je, ali je prihvatio pehar vina, i dok je polako lickao začinjenu tamnu tekućinu, tiho sam ga i
obzirno upitao:
- Što te tišti moj stari prijatelju?
Odgovorio je još obzirnije, s iskrenim poštovanjem.
- Gospodaru i nikomedijski Bože, vladaru nad podanicima i dušama, svjetlo Rima i Istoka, koji ti se tek
smiješi. Ne mogu naći riječi kako da ti zahvalim za sve što si učinio za našu Nikomediju koja je sada življa
nego ijedan grad moje mladosti, pa tako i moj očinski Amido.
Na čas je zastao kao da želi u mojim očima očitati iznenađenje. I pronašao gaje.
- Jer lagao sam ti onog dana kad sam te upoznao, zato te molim da mi oprostiš. Tvrdio sam da nikada
nisam vidio Amido, a bio sam kao dijete nekoliko puta u Amidu zajedno s ocem kada su Pezrijanci, nakon
poraza cara Valerijana, povremeno u nekoliko navrata prodrli sve do Niko medije.
Sada su moje zjenice doista sijevnule.
- Zašto si lagao, pa ne bi ništa mijenjalo da si rekao istinu, sine Atarov?
Namjerno sam upotrijebio ime njegova oca i njegov patronim kako bih barem malo kaznio tu samo na
izgled sitnu podvalu jer je, kako sam naučio čitajući o Perziji za vrijeme naših prijašnjih pohoda, Atar bilo
ime božanskog sina njihova vrhovnog boga Ahure Mazde, potomka toga sasa nidskog boga dobra, a čiji je
nasljednik, taj Atar, bio Mitrin najbolji prijatelj i perzijski zaštitnik ognjišta i gradova, kojemu su u cijelom
perzijskom svijetu na žrtvu prinosili različite vrste mesa, rezanog, tankim oštrim noževima. I svaka je
bogobojaznija perzijska kuća imala Atarov oltar, svetište koje je poslije prema tom istočnom bogu,
pretpostavljam, i dobilo svoj naziv, a uza nj i žrtvenik, na kojemu su žrtvovali isječeno meso i zazivali Atara,
zaštitnika ljudskog roda, gradova i građana. Pa ipak, nisam izdržao kad sam ga nakon nekoliko trenutaka
oklijevanja upitao:
- Imaš li i ti njegov žrtvenik u svom domu? Žrtvuješ li i ti božanstvu svoje obitelji, imenjaku svoga oca?
Zar si zaboravio da osim barbarske i grčka krv teče tvojim žilama, pa moleći se Ataru, tim opakim činima i
Niko mediju, koju navodno toliko voliš, podređuješ svom perzijskom bogu, ali i polažeš pod perzijsku zaštitu
i vrhovništvo?
No Panfila nije pogodila moja prikrivena žaoka.
- Imao sam takav oltar i žrtvenik. Godinama sam pred njim molio i na njemu žrtvovao, ali srušio sam
ga, i to bez osobite grižnje. Teško ćeš ti to razumjeti, moj Auguste, premda pokušaj otvoriti svoj duh i um
onomu što ti se sada čini stranim. U nas je Gospodaru uobičajeno upotrijebiti ponekad i laž u svrhu istine.
Da sam ti onda priznao da sam bio u Amidu, ti bi pomislio da me tamo vuče srce i da se samo pretvaram da
je Nikomedija moj pravi dom, koji sam stoga tebi namjerno podmetnuo kao tuđe, kukavičje, a ne moje
zavičajno jaje umjesto Amida i Perzije. Tako bi ti povjerovao u neistinu, bez obzira što bih ja govorio istinu.
Jer stvari su su bile onakve kakve sam ti prikazao mada sam neke pojedinosti izbjegao i izostavio, čak i
namjerno prikrio i zataškao svojom dobroćudnom laži. Ali poslušaj me, molim te. Nikada Amido nije bio
tako sjajan koliko je sada sjajna naša Nikomedija. Dok sam ti izgovarao riječi iskrene dobrodošlice, uz
poneku sitnu laž, u duši sam se sjećao samo sjene, nekadašnjeg bljeska koji u zbilji nikada nije bio ni blizu
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
stvarnoj slici, čak ni mojim uljepšanim djetinjim uspomenama. Imao sam tada, pritom prvom susretu s
očevom domovinom, tek pet godina, pa onda šest, i na kraju osam.. nikad više od toga. I sve što mi se
urezivalo u pamćenje, sve što sam upijao prvi svakom susretu s Amidom, obilježavalo me kao dijete i
dječaka, tih, već u tadašnjem pamćenju, maglovitih godina, ali i u sadašnjim, prikaza ma i još maglovitijim
uspomenama, i polako se od dojmova i osupnutosti da sam doista zakoračio u san, pretvaralo u zlato. A da
bi se u meni sačuvao i otvorio taj zlatni rudnik i iskopala sjajeća žila u kamenu i raskrilile te snovite dveri,
dostajao je samo jedan ključ, samo jedna čarobna riječ. Otac mi je nježno i s velikom čežnjom u srcu
došapnuo, a onda utuvio u glavu, da se taj ključ i ta snovita odgonetka zove Perzija! I ja sam mu povjerovao,
iskreno i predano kako to može samo dijete.
Nisam mogao potisnuti razočaranje u svog Panfila kojemu sam vjerovao iz dna duše i ni najmanje se nisam
osjećao ravnodušnim prema njegovoj ispovijedi. Naprotiv, ćutio sam se izdanim i prevarenim, ne onako
kako se čovjek osjeća kad se suoči s pravom izdajom i pravom nevjerom, nego, prije bih rekao, duboko
povrijeđen što mi nije vjerovao u trenutku kada je to mogao. No razoružao me opet onim svojim jezikom,
pa žaleći što sam ga uvrijedio i ishitreno nazvao barbarom i usto posumnjao u ono što mu je doista bilo
najsvetije, nisam prekidao njegovu ispovijed.
prolazile su godine i prije tvog dolaska nastavio je Panfil a ja sam se polako imao prilike uvjeriti kako ta moja
Perzija i nije tako žuđeno ni rajsko mjesto ni sveta država. Rekao sam ti, nisam se više vraćao u Amido, ali
perzijski su osvajači, tu moju nekad žuđenu Perziju, prostrli nekoliko puta po nekoliko dana po Nikomediji,
paleći i pljačkajući. I to na najgori mogući način. Koliko su tek bili okrutni njihovi satrapi, njihovi činovnici i
vojnici, ne samo prema Grcima, Feničanima, Židovima i Kršćanima, o ono malo Rimljana koje su odmah
upregnute udovima u bojna kola, raš četvorili na trgu ne želim ni pričati, nego i prema nama koji smo se na
neki način još u duši osjećali Perzijancima ma koliko i mi bili miješane krvi. Moj već stari otac, tada vođa
perzijske zajednice u Nikomediji, otišao je njihovu satrapu Dahaki i obzirno i uvijeno zamolio za malo
blagosti u postupanju, za dobro Perzije i njezinih podanika, kako je pokušao objasniti. No umjesto
razumijevanja dočekao ga je led.
- U ovom gradu svi ste već prodali svoju dušu Angra Mainuovu mraku. Još mi samo jednom spomeni
što je dobro za Perziju i saznat ćeš kako Perzija kažnjava bezbožne protuhe poput tebe, koji se usuđuješ
dičiti da si Perzijanac. Perzijanac kopile nikada nisi bio niti ćeš to ikada postati.
- Ali ja jesam Perzijanac, Perzijanac mi je bio otac, Perzijanka mi je bila majka. Veliki Zurvan i njegov
sin dobrostivi Ahura Mazda i njegov junač ni unuk Atar, vječno štitili njihova preobražena tijela i duše. Od
njih sam od djetinjstva učio nauk i vjeru naših predaka. Pa i rođen sam u Amidu kao Perzijanac i Perzijancem
se i danas osjećam. Zato mi nije svejedno kakvo svijetlo moja voljena domovina baca na svoje podanike,
Presvije tli Gospodaru, koji imaš sreću da se klanjaš samo jednome kralju i koji gledaš kroz njegove svevidne
kraljevske oči. Pa i ovo je sada Perzija makar na nekoliko dana.
- Kako se usuđuješ bijednice?! Ovo je oduvijek bila i bit će Perzija.
- Perzija je moj Presvijetli Gospodaru, tamo gdje svijetli njezino svjetlo i gdje se ljudi klanjaju njezinim
bogovima i ravnaju prema njezinim zakonima. Stoga obuzdaj svoje vojnike i plaćenike, ne dopusti da kaljaju
perzijske vrline i perzijske načine. Ali budi milostiv, spriječi ih da gaze po tuđima.
Dahaka se podigao na svojoj stolici i bijesno uzviknuo:
- Naučit ću te ja perzijskom načinu lajavi psu.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Pa ga je odmah utamničio, ne dopustivši mu ni da se opravda. Mog bolesnog oca hranio je osmuđenim
štakorima, ali ne onim slasnim, pustinjskim, nego ovim kužnim iz gradskih kanala, i pokvarenim ostacima iz
kuhinje među kojima su se ti štakori i kotili. Pa kad se moj otac Atar nakon nekoliko dana razbolio, pustio ga
je da umre u teškim mukama, pokriven čirevima i krastama, kao gubavi, kužni bijednik. Njega koji nikada
nikomu nije učinio nažao ma koliko do svog zadnjeg trena sanjao snove o velikoj Perziji. Pa kad su jednog
dana nakon njegove smrti konačno otišli, a grad na neko kraće vrijeme opet potpao pod grčku, pa potom
pod rimsku vlast, zaboravio sam Perziju i Amido. Kao da nikada nisu i nikada više ne će postojati u mom
duhu, u mojim sjećanjima, u mom pogaženom nasljeđu i na silu uništenom podrijetlu. No bio je to
spasonosan uzlazak prema ozdravljenju koji je iscijelio moj isključivom pripadnošću već nagrižen duh. Otkrio
sam život uklopljenih različitosti o kojem sam podjednako mogao učiti od naših maloazijskih i bitinijskih
Grka, potom i od sunarodnjaka majke koja me nakon očeve ružne i strašne smrti izvukao iz Nikomedije i
odvela u progonstvo u svoju rodnu Tesaliju, koliko i od prebjega iz Perzije, zemljaka moga oca i moga djeda,
pa onda nakon što smo se vratili, i od egipatskih podanika koji su s Grcima i Makedoncima, koji su i sami
postali Egipćani, također dolazili u Nikomediju, ali i od divljih Tračana koji su ovdje potražili utočište, koliko
u želji da trguju s drugima i tako ukrote svoju divlju neukost, toliko i od straha pred vašim progonima.
Shvatio sam tada da je Nikomedija i Istok moj dom, a ne Perzija. Jer ona, baš kao ni Rim, nije nikada bila moj
Istok. Vi ste svjetovi koji se sudaraju i nikako ne možete razumjeti da se svjetovi mogu u sudaru miriti, čak i
kad povremeno ratuju. To je svrha pravih ratova koji se vode zbog istinskog i pravog mira.
Mudro je govorio, ali ipak sam ga slušao na krivi način.
moj nevjerni Panfile, u ratu su dvije strane i svaka ima svoje viđenje razloga i ishoda mogućeg rata i
mogućeg mira. Zbog toga nikada nema niti je bilo rata koji bi bio pravedan za sve, i pobjednike i poražene,
niti je bilo mira koji bi u ime pravednog ishoda vojnog pohoda zadovoljio sve strane. Unatoč svemu redovito
ispada da su pobjednici uvijek u pravu. A to je do sada uglavnom bio Rim.
- Točno, božanski Gospodaru, dobro si zaključio. Zbog toga i zbog tih razloga ja sada krećem u rat.
Ponudio sam se Cezaru Galeriju. Objasnio sam da mu mogu poslužiti kao dobar prevoditelj i vodič. Dobro
poznajem prilaze Perziji i još bolje govorim perzijski ma koliko sam se od straha da ćeš krivo protumačiti
istinu, od kad sam te upoznao, pretvarao da ga nikada nisam naučio.
I ja, rimski car i August, Jupitrov sin Jovije, Gospodar i Bog, prepao sam se za skromni i drugima u ovim
uzavrelim okolnostima posve nevažan život mog prijatelja ako doista krene u takav, za nj više nego opasan
pothvat.
- U kakav rat, nikuda ti ovako slab, neuk i nesklon ratovanju ne ideš. Računaj da te Galerije već
izbrisao sa svog popisa.
Ma koliko sam govorio vrlo odrješito, bio sam ipak vidno uzbuđen. Pustio me stoga da se smirim i opet
gucnuo vina. Pa je onda, na moje iznenađenje, skinuo ogrtač i razgrnuo ispod njega privezanu halju. Koža
mu je na prsima i leđima bila ispresijecana ožiljcima od ubodnih rana i zareza od oštrica i ratnih sječiva, koji
su se već ukrutili u blago nabrekli ružičasti i ponegdje, gdje je rana bila dublja ili starija, purpurni labirint od
divljeg mesa.
- Kad sam morao braniti svoj grad, bilo u ime Perzije, bilo u ime njegove samouprave, a protiv Perzije,
bilo protiv Palmirana, bilo protiv Rimljana, a sretan sam što je to bilo prije tebe, bio sam vojnik svoga grada i
svog ideala. Kad te nadahne i pokrene takav poriv, nitko te ne treba učiti umijeću ratovanja.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Opet se ogrnuo, gucnuo, i onda odložio pehar. Od snažna mirisa smole, muškata i papra u vinu raširio je
nozdrve kao pastuh.
- Odlazim Gospodaru, jer ti se želim odužiti. Kakav bih ja to Nikome đanin i istočnjak, tvoj podanik i
rob bio kada ne bih stao na stranu tvoje i svoje polako građene i možda na kraju i ostvarene zamisli. Uredio
si moj i svoj svijet, obnovio si grad koji je moj jedini zavičaj, počeo si poštovati Istok premda je mala
vjerojatnost da ćeš ikada u duši postati istočnjak. Ali ne boj se. Svi su bogovi, i rimski, i grčki, i perzijski, i
egipatski, i židovski, čak i onaj kršćanski kojemu se najviše opireš, već presudili u tvoju korist, pa makar te
poslije osudili i odbacili, što je također izvjesno i moguće. Pa imali oni pravo ili ne. Stoga se pokreni, uputi
svoju vojsku, a među tim već postrojenim tisućama, i svog Panfila Atarova. Uništi perzijsku samovolju i
isključivu starapsku narav Sasanida ma koliko i ti ponekad hinio da vladaš na isti način. No ti još ne
naslućuješ i ne znaš da je tvoja čvrsta volja, ma koliko zaštićena zlatnim oklopima, ipak otvorena svima i na
taj način upravljena zajedničkom redu i dobru. Zato pokreni svoje legije i šatri okrutnost koja kalja Istok. A
ako se živ vratim iz presudne ratne pustolovine, i dalje ću ti vjerno služiti kao i do sada, i znat ću kada je
pravi trenutak da ti u ime istine podmetnem laž.
Kleknuo je i poljubio mi carski pečatnjak, a onda još tiše nego smo se ušuljali, izašao iz triklinija, prethodno
odloživši onaj poluprazni vinski pehar, koji je i dalje mirisao na istočnjačke začine.
Ostao je tako zarobljen kod Ktesifonta, moj prijatelj Panfil Atarov, ni Per zijanac, ni Grk ni Rimljanin. Kako
nije bio naoružan, dopustili su mu Nar zesovi vojnici da siđe sa svojih kola, a onda natjerali kraljeve ratne
hrtove, nakon što su ga u skoku oborili na tlo, da ga zgrabe za izvezeni ogrtač koji je ponio kako bi se ogrnut
u njega na svoj način okušao u borbi s domovinom svojih očeva i djedova. Pa su ga te uvježbane zvijeri, već
izgri ženog u njihovoj krvožednoj igri, dovukle pred Narzesa.
- Ovaj je Perzijanac, naš kralju, božanski Izaslanice i Svjetlo Ahura Maz de, potomče Atara i Marduka.
Eto dovodimo ti izroda. On je rođen da mu ti presudiš naš kralju nad kraljevima. Izdajica!
Narses se samo osvrnuo na njega već istrganog zvjerinjim zubima, okre nuvši prema njemu svoje crnilom
iscrtane očne kapke i lice porubljeno uredno uvijenim usporednim kovrčama koje su se spuštale ispod
zlatne ratne kacige sve do kraljevog vrata. Lice nepomično i bezosjećajno kao da je sišlo s kipova perzijskih
krilatih božanstava i ahmenidskih i sasa nidskih vladara. Upravo onako kakvo je postalo i moje kad sam
počeo vladati kao satrap.
- Tko si to ti kad pljuješ po vlastitom rodu, bogovima i narodu?
Upitao ga je s prezirom kako su mi pričali poslije zarobljeni perzijski
prinčevi, a koji su se upravo tog trena kod Ktesifonta zatekli u kraljevoj pratnji.
- Ja sam čovjek iz Nikomedije moćni kralju, ja sam čovjek Istoka, ali za tebe nitko i ništa, vladaru
Perzije.
Tada je Narzes zapovjedio da opet nahuškaju velike vitke krvožedne pse, i da ga do kraja rastrgaju ti
kraljevski ratni hrtovi koji su ga već bili načeli. Kako je u njihovim gubicama i nozdravama, uzbuđenim
njegovim znojem, još podjednako titrao okus njegove krvi, kad su ih otkačili s kovanih alki, pojurili su onako
do maločas propeti na lancima, i uskoro je od sina Atarova, ostala samo hrpa mesom obloženih kostiju i
ostaci izvezenog ogrtača koji su se zajedno s krvlju, mesom i tetivama pomiješali sa sitnim rubinima,
safirima, opalima i prepletenim zlatnim i srebrnim nitima, i onda počeli sjajiti nevidljivo pod suncem nad
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
bojnim stra tištem Ktesifonta, pa zatim u polutami, sve dok ih podjednako zasjajene nije progutala
pustinjska noć.
Čim je do mene stigla ta strašna vijest, u jednom trenu mi se učinilo da sam sve shvatio, i to shvatio shrvan
od boli zbog gubitka iskrenog prijatelja. U tom se njegovu posljednjem odvažnom djelu krila prava
gramatika i semantika Istoka, za kojom sam od našeg prvog susreta neuspješno tragao. Kad danas opet
mislim o Panfilu, čini mi se da je moj dom u
Aspalatosu, u ovom mom očinskom i djedovskom zavičaju, meni podjednako stran, kao nekoć njemu onaj
njegov, u Perziji i Amidu. No ipak, što od tuge, što od sjetnih uspomena, rasvjetljava mi se istinita spoznaja
da je ovdje, baš tu na dalmatinskoj obali, oduvijek bio moj dom i zavičaj ma koliko dugih godina izbivao s
njegovih obala. I da sam se oduvijek nazivao samo Dioklo, a tek ponekad Dioklecijan, i to samo, pa makar to
progonstvo iz samoga sebe trajalo gotovo cijeli moj život, kad sam bio daleko od svojih trajno zapaljenih
čempresa, i da sam te nepobitne činjenice ipak bio stalno nesvjesno svjestan, onako kako bi rekli istočnjaci i
kako bi mi svojim jezikom protumačio nesretni i u potvori iskreni prijatelj, koji je meni, svom gospodaru,
istinu znao poduprijeti svojim sitnim svrhovitim lažima. Pravi čovjek iz Nikomedije.
Sada se opet prisjećam kako sam prve večeri zaspao u svojoj budućoj prijestolnici, nemirnim snom rimskog
Augusta, i kako su mi se tada u sjećanja vratili zapaljeni čempresi i njihove sklopljene grane opet su šuštale
u plamenu koji im, kao ni na samom početku, nije mogao nauditi. U sjeni te hladne vatre prošlost se opet
približila sadašnjosti, pucketajući pla mičcima budućnosti. U njezinu središtu, baš kao i u središtu mog
iščezlog djetinjstva, stajao sam ja. Gol poput novorođenčeta, ali moćan i snažan kao bog. Međutim, to je
bila još jedna utvara koja se skrivala iza čempresa u plamenu. Jer moju snagu nije podupiralo ništa, ni
carstvo, ni bogovi ni ljudi. Bila je bez uporišta i stoga je sva njezina silina bila uzaludna. Pa su koplja
zapaljenih stabala opet tiho progovorila.
ti si, Dioklo već mrtav, šaptali su čempresi. Samo što ti umireš više puta. Sada, kad si postao Dioklecijan,
umro si u duhu, ali ta je smrt već za tobom. Proći će još vremena, a onda ćeš umrijeti i u tijelu, za tu se smrt
tek trebaš pripremiti. Umrijet ćeš i kada se razočaraš u svoje djelo. I nakon svoje prave smrti i uzdignuća k
nebu, koje te ne očekuje blagonaklono, umirat ćeš svakih deset, svakih stotinu ili svakih tisuću godina, što je
zapravo svejedno. U tvojoj dalekoj budućoj palači već te dolje, u obrisu nesagrađenog mauzoleja očekuje
klesani sarkofag. Onaj nad kojim će se zatvoriti jučerašnji svijet. Tebi će se činiti zauvijek.
Ali opet griješiš jer u svojoj jučerašnjici ništa nisi naučio o njezinu pravom životu i njezinu trajanju u
sadašnjosti i sutrašnjici. Jezikom Istoka, jezikom tvoga Panfila kojeg si i ne želeći otjerao u smrt, vrijeme je
točka i ne prostire se kako se prostire prostor. Tek ga u pamćenju doživljavaš kao prostiranje, trajanje,
nizanje i na koncu kao prolaznost. Ali to se vrijeme uistinu kreće na mjestu.
Zbog toga ćeš i umirati toliko puta, svaki put ponovno, kad god se bude činilo da te više nema. A tebe će
biti. Ali tebe će uvijek i nanovo trebati ubiti upravo zbog toga što ćeš i dalje biti uporno nazočan, baš
zahvaljujući nepokretnom vremenu. Možda i tvojim, u usporedbi s vremenom i prostorom, sitnim djelima.
To su te učili, ali ti si samo hinio da si razumio, a možda ti se čak i učinilo da si pohvatao konce ove goleme
svemirske apstrakcije. Još jedna zabluda, ali zabluda koja nije nastala tvojom pogreškom jer osnovnu tezu o
prostoru i vremenu u biti nisu posvema razumjeli ni oni koji su te njoj podučavali. Nitko, istinski ogoljen sam
pred sobom, to učenje i tu istinu nije ni mogao prozreti do kraja. Međutim, na neki svoj osobit i samo sebi
svojstven način ti si osjetio tu istinu. Zbog toga sada čekaj onaj pravi i bolni trenutak.
Pa kad za kojih stotinjak ili manje godina budu dizali poklopac tvog sarkofaga, s te tvoje Jovijeve, Sunčeve i
Mitrine špilje od porfira, da zinu u posljednjeg pravog rimskog cara, posljednjeg zaštitnika starih bogova,
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
vrijednosti i vrlina, sve će se opet vratiti na početak. Bit će to trenutak kada će se doista pokrenuti vrijeme,
a u tom iznenadnom pokretanju otpustit će se kočnice trajanja koje sve podižu do one jedne jedine točke i
u njoj će nešto eksplodirati kao da se rasprsnula zvijezda. Buduća sadašnjost ustu knut će nenadano pred
prošlošću i u zaglušnom sudaru zatrest će se pred mračnom sutrašnjicom. A stara će povijest stajati,
nepomična, zaboravljena i pružena, kao i tvoje tijelo i tvoje kosti. Tek tu i tamo u gluhom kamenom grobu
pokrenut će se tvoj kuk, rame ili koljeno, tražeći bolji položaj za san ili mjesto u vječnosti koja ti se unatoč
svemu polako približava.
Tako je prošla ta prva noć kada sam se zacario i opet uz jedno snovi to proročanstvo mučno sanjao i gotovo
ne spavao sve do svitanja. A vani je sjajilo nebo i križalo svoje nevidljive putanje kao da crta kartu novog
carstva. Kakvo će ono biti, nitko još nije mogao pouzdano tvrditi, pa ni ja. Ja sam možda imao predložak koji
se rađao svih tih godina, a jasnije se počeo nazirati za mog i Aurelijeva namjesnikovanja u Meziji. Mezi ja je
bila granična provincija, a Carstvo je sada cijelo bilo golema provincija, toliko uvećana da nije više mogla
prepoznati svoje granice. I upravo zbog tog nepostojanja prave vizije i svijesti o vlastitom protezanju i
veličini tražilo je stalno pomoć u žrtvama i utrobama. Vjerujući prebiranju proroka po iznutricama, nadajući
se da će kroz njihova priviđenja možda uspjeti proniknuti iza crte Carstva i tako ga zaštiti istinskom božjom
voljom. Onom za koju su svi Rimljani, od samog osnutka Grada, oduvijek vjerovali da bdije nad sudbinom
Rima i njegova Imperija. No nije li to možda bila naša zajednička svevremenska iluzija koja nije mimoišla ni
mene koji ću se uskoro nazvati Jupitrovim sinom i u čiju će čast harus pici i svećenici na oltarima diljem
Carstva također nastaviti prebirati po iznutricama i krvi?
Jer što ako iza te granice naizgled uređenog svijeta kojim sam sada vladao vreba crnina koja upija sunce bez
treptaja, a ne blistav odbljesak neba i bogova na usjajenom žrtvenom nožu kad se podigne iznad životinje?
Što ako ta mrklina potpuno prekrije svjetlost i više ne bude ni sunca ni dana? Što ako se u tim tminama
moja guja izgubi i zbuni i ne znajući kamo bi, izgmiže iz svog legla, pa onda svi teškom mukom građeni i još
teže obranjeni rubovi toga istog legla popucaju, a one nasrtljive ljutice napadnu iznenada i otruju svijet ma
koliko zlatan bio!?
U tom čudnom snoviđenju, koje se prije kraja noći, tren prije svitanja kada se i noć čini mračnija nego što je
doista bila, učinilo mi se da vidim zlatnu spiralu svoje zmije na mračnom pijesku koji je napet poput
pokrenute dine, rudio uoči rađanja novog dana. Zapuzala je moja guja i iza nje je ostajao zlatan trag njezina
svemoćnog otrova koji je krotio sve zlo i dobro svijeta. Pa se u toj istoj snovitoj opnastoj maternici od
zmijske kože pojavila zora, i ja sam u polusnu, u onim vlažnim izmaglicama svitanja, mogao vidjeti kako se
dime iznutrice iz kojih je netko već pokušao proniknuti u moju budućnost.
U Nikomediji je uslijedilo prvo i stoga presudno jutro i dan u kojem se začudo nije odigralo baš ništa
vrjednije od mog prvog susreta s čovjekom iz Nikomedije i njegovim jezikom Istoka, za koji još nisam ni
slutio da bi jedanput mogao postati i moj. Svi su uglavnom dugo spavali, a nakon prvih prijavaka i
audijencija, manjeviše protokolarne naravi, počeli su banketi i zdravice. Nije bilo napetosti i opreza koji
obično prate dan nakon ubojstva jednog od mogućih vladara i uvijek zazorno naglo ustoličenje novog cara.
Nije bilo čak ni povišenih tonova. Kao da su svi odahnuli ili barem potražili predah nakon svih posljednjih
krvavih desetljeća, nasilnih godina, prevratnih mjeseci i dana. Očito nije bilo važno koliko ću vladati. Bilo je
važno da Dvoglavi jarčić za sada preživi, makar neko vrijeme, kako bi mu se svijet mogao načuditi, a onda ga
prepustiti drugima, da raspore njegovu utrobu i raščetvore njegova uda kako su desetljećima poslije učinili s
onim dvoglavim robovskim nedonoščetom u mojoj već odsanjanoj i zamišljenoj palači u Aspalatosu.
VIII. POGLAVLJE
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
SFINGAIALEKSANDRIJA
U SVAKOJ ISPOVIJEDI, želi li biti poslušana s razumijevanjem, krije se važna obveza. Iskreno priznanje o
događaju koji je presudan za pripovjedača, a iz kojeg je on, iako okrvavivši ruke, uspio izvući pouku, a kroz
pouku iščitati i poruku koja mu je nakon što ju je očitao na pravi način poslije donijela neočekivanu i obilnu
duhovnu korist i puno životno iskupljenje.
Dužnost mi je stoga, i vrijeme je, obnoviti sjećanje na još jedan doživljaj, još jednu prevažnu postaju po kojoj
računam svoje vrijeme, a koji se odigrao za mog posljednjeg pohoda na Egipat, one presudne dvanaeste
godine moje vladavine u vrijeme kada se mir uspostavljao diljem Carstva, pogotovo na Istoku, dok su na
Zapadu Maksimijan i Konstancije Klor imali silne muke s buntovnim Alemanima i urotnikom admiralom
Karauzi jem, ali kojeg će, kao i njegova nasljednika Alektusa, nakon nekoliko godina Konstancije ipak uspjeti
svladati i tako omogućiti Maksimijanu da opet potpuno pokori sjevernu Hispaniju i Afriku.
Naravno, taj mir nije uspostavljen sam od sebe niti zahvaljujući isključivo mojim reformama. U Carstvu, već
više od stoljeća potresanom borbama i upadima barbara, taj mir bio je podjednako nametnut silom.
Ratovima i pohodima u koje sam kretao iz Nikomedije i koji su u prvim godinama moje vladavine na Istoku
slijedili jedni druge kao požari za sušnih godina. Već u drugoj godini moje vladavine buknulo je opet u Mezi
ji i Panoniji, u petoj sam poduzeo pohod protiv Sarmata, u šestoj sam u Siriji zaustavio neugodne upade
Saracena te u sljedeće dvije godine prvo ugušio manju pobunu u dijelu Egipta, a onda pokrenuo obnovljeni
rat sa Sarmatima, čiji sam žilavi otpor konačno skršio.
I opet je stala pljuštati zlatna kiša iz Rima. Kule, orlovi i odličja, konzulati koje smo Maksimijan i ja dijelili
nakon svakog uspjeha, praćeni kiće nim naslovima, Germanikus Maksimus, Sarmatikus Maksimus, poslije i
Gotikus Maksimus, pa Persikus Maksimus, na kraju i Britanikus, Karpi kus, Armenikus, Medikus,
Adijabenikus kao da sam sam uspio pobijediti sve te silne i krvožedne neprijatelje, narode i plemena. Istok
se smirio na nekoliko godina, sve do dvanaeste godine mog carevanja, i mogao sam se posvetiti stvaranju
novog lica Carstva.
No onda je naišla ta dvanaesta godina moje vladavine, godina dviju velikih bitki s Perzijancima, onog
početnog Galerijeva poraza kod Ktesifon ta, pa onda i konačne pobjede, pa nakon što mi je Senat tom
prigodom udijelio šesti konzulat, iznenada se u Egiptu pojavio neki Grk, inače bivši rimski časnik, zvučna
imena Elpid Ahil iako ih ima koji tvrde da je njegovo pravo ime bilo Lucije Domicije Domicijan te da se
koristio tim pseudonimom kako bi navodno iskoristio svoje lažno grčko podrijetlo i dignuo bunu protiv
Rima.
Taj opsjednuti nevoljnik služio je nekoć kao plaćenik u legiji za posebne namjene, koju je nakon svog
pohoda na Egipat osnovao car Prob i nazvao je Aleksandrina, baš kako se zvala i glasovita biblioteka, i tamo
je, sastavljenu uglavnom od Maloazijaca, Makedonaca, Egipćana i Grka, ostavio da čuva tu za nas prevažnu
provinciju. No onda se odjednom centurion Ahil preobratio i, kako je sam tvrdio, nadahnut starim
egipatskim bogovima počeo tvrditi da ta sveta i stara zemlja pripada njima, Maloazijcima, Makedoncima,
Egipćanima i Grcima, a ne Rimljanima. I on je po istočnjački možda imao pravo. Ali što se na koncu za njega
pokazalo kobnim, prihvatio je tu mogućnost kao jedinu istinu, fanatično bez pravog razumijevanja onoga o
čemu razmišlja i govori, nesposoban da shvati čak i svoju zamisao
0 tome kako se slažu bogovi i otvorene tajne u velikom istočnjačkom panteonu, poredani kao savršeni
klesani blokovi koji se uspravljaju i teže zajedničkom nebu. Poput piramida! Ne znam, no sada mi se čini,
ako usporedim Elpida Ahila sa Sebastijanom, da je upravo satnički čin, nekako u sredini između generala i
običnih vojnika, najpodložniji takvim preobražajima. Ni dovoljno uman da dublje promisli o duhovnoj poruci
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
koju želi slijediti, ali ni dovoljno neuk da je ne bi uopće razumio. I ta se praznina, između potpune neukosti i
umnosti, uvijek popunjava fanatizmom. Pa je
1 on,kao poslije Sebastijan, poslagao svoje klesane blokove, ali oni se nisu dizali prema nebu, nego su
ostali položeni na zemlji, kao popločeni trg pred hramom na kojem sam i skršio njegovu pobunu. Koliko je
bio različit od mog onako okrutno rastrganog Panfila Atarova, čovjeka koji je na svom jeziku Istoka, na
kojem je i dok mu je vijeđe sklapala vlastita strašna smrt, uporno ponavljao, kao da objašnjava samome
sebi:
jA, SRETNIK KOJI SAM TO POSTAO KROZ VLASTITU NESREĆU.
Moj Nikomeđanin, odani čovjek Istoka!
Njemu nasuprot, taj lažni Ahil ih je uvjeravao da su oni još od Aleksandra jedan narod, da štuju iste bogove,
Zeusa ili Jupitra Amona, Helija Raa, Titana Hiperijona i Atona, Sarapisa Ozirisa, Harpokrata Malog Horusa i
Velike Majke Iziđu i Kibelu roditeljice egipatske, grčke i makedonske zemlje, navodeći povijesne izvore
onako kako mu je odgovaralo, ali i potkrepljujući maštu sljedbenika, uglavnom običnih vojnika i gradskih
sirotana, starim Herodotovim netočnostima i zabludama. Tumačio je tako da je sveta egipatska krava Hator
u naravi Afrodita ili Venera, da je Horus Apolon, da je Ptah Hefest, Oziris Dioniz ili Bakho, jaka Neith Atena ili
Miner va, njihov Set Had ili Pluton, lavolika boginja Sakhmet Ares ili Mars, svi objedinjeni u istom hramu u
kojem su se međusobno pobratimili i vjenčali. Nadovezivao je na svoje tvrdnje i mnoštvo drugih
podjednako besmislenih obmana kao da se bogovi, ma koliko im božanske ovlasti bile slične, mogu tek tako
udruživati i pretvarati jedni u druge.
Ništa ne bi ni u toj nakani bilo loše da je makar pokušao uložiti iskreni napor da shvati koje su to odrednice
koje su tu drvenu zemlju očuvale u njezinoj biti ma koliko je i ona kroz tisućljeća prošla kroz velika iskušenja
i doživjela velike promjene. Morao je probati proniknuti u slojeviti aleksandrijski svijet, pa ga potom, ako se
duhovne silnice slože, otvoriti svojim, grčkim i još starijim egipatskim bogovima i njihovim ispremiješanim
porukama. Ne, on je djelovao nasilno, stalno povišene duhovne i tjelesne topline, sav u vrućici kao i svi
zanesenjaci i strastveni obraćenici u kojima se zapali onaj za Židove tako tipičan mesijanski plamen.
Navodno nadahnut, nije imao vremena voditi računa o slojevitim mogućnostima pretapanja božanstava i
spajanja svjetova. U zbilji toliko nadahnut da je izgubio vlastiti razum.
Pa je, kako je sam tvrdio, pripremajući svoje sljednike za rat, uparuju ći bogove te svijetove istovremeno
naumio još više udaljiti. Jer što su dalji, to će se jače sukobiti, tvrdeći pri tome ispravno, da jedan od njih
vlada drugima, i to mimo njihove vlastite volje, te da će on toj nepravdi stati na kraj. No krivo je procijenio i
pogriješio u svom računu. Zaboravio je u račun umetnuti najvažniju znamenku i u svom matematičkom
pokušaju primijeniti pravu operaciju. Nije, naime, taj nesretni Aleksandrijac Elpid Ahil izračunao pravo
odstojanje i razmjer naših suprotstavljenih svjetova, a još manje težinu svijeta s kojim se naumio sukobiti.
Težinu mog carstva, onog velikog svijeta koji u sudaru rađa nova obzorja i težinu njegova, kako je tvrdio,
istina malog, ali čvrsto utvrđenog alek sandrijskog svijeta, kako je pak uvjeravao samoga sebe, sagrađenog
prema njegovoj mjeri, pa tek onda prema mjeri grada u čije je ime sve poduzeo. I ne naslućujući da je
upravo taj aleksandrijski svijet veći i umno sposobniji i od onoga našeg protezajućeg, a nadasve od onoga
njegova sputanog, u kojem se stoga izgubio kao da ga nikada nije ni bilo. Jadno položen pod vodoravne
blokove koji nisu stremili visini nakon što je bio pogubljen kad smo skršili njegovu bunu, na okrvavljenim
pločama trga svoga poraza.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Otuda, čak ni iz toga hladnog podzemlja, nikada nije uspio podignuti svoje zamisli na višu razinu, onu kakvu
zahtijevaju tako preuzetni izazovi, i nije se mogao uzdignuti iznad taloga svoga cilja. Štoviše, budući da je
stalno plutao, bio je prelagan zalogaj za tu tešku zadaću, pa ga je ona sama progutala, onoga istog trena kad
mu je bio nabačen teret, i potonuo je u tminu i dubine izazova koje nije uspio ni umno, ni ljudski, ni vojnički
dokučiti niti dosegnuti. One božanske prolome koji se uzdižu od dna i slojevito i sustavno putuju prema
najvišim zakutcima neba u kojima se lebdeći u nadahnutom razumijevanju mire bogovi sa svojim prizemnim
zemaljskim odrazima.
Pa iako sam ih i ja sam sve poslije pokušao smjestiti pod isti božanski krov, kako bi rekao Platon, te moju
istinsku sliku besmrtnog Augusta i Ju pitrova sina i njezin lažni odraz smrtnog cara i čovjeka spariti u jednoj
osobi, u slučaju Elpida Ahila nije bilo riječi o unutarnjem pomirenju i duhovnom približavanju. Riječ je bila o
nemogućnosti bitnog poimanja vlastitog cilja koji ga je, za razliku od Zenobije i njezinih velikih nastojanja,
uvelike nadvisivao, pa potom riječ o častohleplju, te tek na kraju, možda na najrazumljivijoj razini od svih i
riječ o domoljublju. Ali onako kako sam ja kao vladar svijeta tada doživio i shvaćao njegove nakane, bila je
ponajprije riječ o pobuni.
Bio je buntovnik, ali nažalost, jer ja to nikada neću postati, i pravi Alek sandrijac, bilo rimskog, bilo grčkog
podrijetla. Stoga je mogao izmisliti priču koju je potvrđivao nekim papirusom, koji je navodno bio u tajnosti
čuvan u obiteljskom arhivu, s ucrtanom genealogijom pisanom ne hije roglifima, nego pučkim, demotskim
pismom, uz koju je na drugoj strani lista bio upisan grčki prijevod, kako je on posljednji od roda Ptolomejevi
ća, izravni nasljednik Aleksandrova generala Ptolomeja i njegova dalekog potomka, slavne kraljice
Kleopatre, i da je njega, baš kao i Aleksandra i Dioniza, iznjedrila ista zmija na svetoj egipatskoj kruni.
Pobuna se razmjerno brzo rasplamsala i nije bila bezrazložna premda je u odnosu snaga unaprijed bila
osuđena na propast. Naime, nameti kojima su Aurelijan i Prob pritisnuli Egipat, samo nastavljajući stoljetnu
tradiciju, doista su bili teški, ali za Rim prijeko potrebni jer je iz Egipta, otkad je postao naša provincija,
svake godine u carske i državne žitnice stizalo spasonosnih milijun medimnusa, stotine tisuća spasonosnih
tereta žita za rimski puk, ali i za vojsku. Egipat je bio utoliko siromašniji, ali ne i gladan.
Međutim, Aurelijan je u svom silovitom pohodu, u kojem sam se i ja borio uz cara kako bih skršio bilo kakvu
primisao o autonomiji koju je Egip ćanima ponudila prije svog poraza kraljica Zenobija, ali vjerujem i
uspomenu na nju koju je čuvao u bolnom ljubavnom kavezu i tako je pripremao za svoj planirani trijumf u
Rimu, poharao Egipat, srušio mu gradove i hramove, a posebno se okomio na Aleksandriju, u kojoj je do
temelja razgradio palaču Ptolomejevića, tih čudnih posljednjih egipatskih faraona makedonskog podrijetla.
Prema naslijeđu, naravi i značaju Makedonaca i Grka, ali u duši, nakon tolikih godina, ipak Egipćana, kako je
onda, prije odlaska u smrt umno zaključio moj Panfil. I koliko je god poslije ništa manje ratoborni Prob u
navali svoga seljačkog i graditeljskog nadahnuća donekle obnovio i popravio štete koje smo nanijeli u
Aurelijanovu pohodu, uspomena na razaranja i trajni gubitak autonomije bila je živa i na toj je osnovi Elpid
Ahil vješto gradio svoje nade.
Pohod je razmjerno sporo napredovao. Otegnuo se kad smo zašli u pustinju i prešli jezičac mora koji dijeli
Sinaj od Egipta. No potiskivali smo Elpidove slabe prethodnice sustavno i uporno i, na što sam osobito
pazio, bez žurbe i gotovo bez gubitaka. Nisam dopuštao nikakve čarke, nego samo napredovanje. Tako sve
do Aleksandrije, iza čijih se čvrstih zidina navodni nasljednik Dijadoha Ptolomeja, pa prema tome i samog
Aleksandra, konačno utvrdio.
Punih osam mjeseci stezao sam grad čvrstim obručem, zatrpao sam sve kanale u delti, ustavama zatvorio
akvedukte i time gradu dokinuo dovod vode iako su se mogli opskrbljivati vodom iz ušća Nila. No ta je voda
pomiješana s morem bila boćata, a naše je brodovlje održavalo stalnu i sustavnu pomorsku blokadu kako
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
nijedna lađa ili teret koji je bio namijenjen Aleksandriji ne bi uplovili u njezinu luku i tako stigli do grada i
njegovih građana. Ipak, dugo su odolijevali, trpeći oskudicu, opirući se u strašnim prilikama i nepodnošljivim
uvjetima. Uzalud sam od zarobljenika pokušavao otkriti tajni prolaz, loše mjesto u obrani, kako bih
opsadom pokorio onemoćali grad i tako svim tim za svemoćnog rimskog cara neugodnim patnjama stao na
kraj. Unatoč tome što čak ni pod mukama Elpidovi sli jednici, opsjednuti kao i on, nisu otkrili ništa, i što sam
vjerojatno mogao opsadom riješiti rat, razum i vojničko iskustvo upozoravalo me da čekam. I poslušao sam
samoga sebe.
Provalili smo u Aleksandriju tek kada su nam građani, beznadni i iscrpljeni žeđu i glađu, otvorili sva vrata i,
kako će poslije pisati neki kroničari, opet je bilo razaranja, nasilja, silne paleži i, prema pravilu na kojem
počivaju zapisi mojih današnjih kroničara, krvi do koljena. Nitko nikada nije zapisao da je strpljenje bila
jedna od važnih odlika mog načina ratovanja i da je zahvaljujući upravo mojoj sposobnosti da u pravom
trenu obuzdam vlastitu silovitost uvijek bilo manje krvi nego što je to naizgled, a ponekad i doista moglo biti
potrebno. Svaki moj zapovjednik, svaki moj general, svaki moj razumni vojnik koji nije ponajprije mislio na
pljačku i palež slijedio je i nosio u svijesti tu moju odliku i shvaćao je kao izravnu zapovijed. Bio on Rimljanin
ili barbar koji je tek postajao Rimljaninom. Osim onih izopačenih, krvoločnih, pohlepnih i podlih izuzetaka
koji, nažalost, trebaju svakoj vojsci, kao pravi psi rata.
No kao u slučaju slamanja Ahilove pobune, svakodnevno sve što je vezano uz razne dijelove moga života i
djelovanja, sada pri samom Dioklesovu kraju, širi se i zapisuje kao namjerna krivotvorina o nekadašnjem
caru Dioklecijanu. U skladu s tim pravilom i u slučaju pada Aleksandrije, izvi ješća i kronike o još jednom
neistinito i preuzetno prepričanom pothvatu moga života nižu se, eto, nakon tolikih godina. Pa povučene
tintom i potom prolivene iz tintarnice plove do moje palače, moje male Aleksandrije. Piše ih, istim žarom
kao i onaj prevrtljivi Laktancije, neki Euzebije, za mog vremena kršćanski biskup u Fenikiji, a danas u mojoj
Nikomediji kamo se preselio nakon mog odlaska, kažu, sve bliži Konstantinu, novom caru koji je, a da o
tome danas izbjegava govoriti, i skriva tu istinu kao guja noge, i sam tada pod mojim zapovjedništvom ušao
u Aleksandriju i svjedočio njezinu osvajanju. I njegove su ruke i mač te noći bile omašće ne aleksandrijskom
krvlju.
No poslije kao da se nije ništa odigralo, kao da on nije u svemu sudjelovao, dok mi je još slao darove i pisma
puna poštovanja, a istovremeno zatvarao oči pred Licinijevim zlodjelima, pred okrutnošću tog nasilnika koji
mi je progonio ženu i kćer, počeo je potpisivati sve te biografske po tvore. Kako su mi javili, čak i dovoditi
klesare koji su već po cijelom carstvu otukli svaki trag mog imena, srušili sve moje spomenike, one velike
glavate portrete nasađene na neprirodno širok vrat i poprsja, sve natpise i pročelja hramova koja su nosila
moje i Priskine carske naslove u nadi da će tako zatrti uspomenu na posljednjeg Augusta i sina bogova nesta
log svijeta. Kao da me nikada nije ni bilo.
Stoga, priznajem, istina je da je u Aleksandriji bilo žrtava, bilo ih je još i više u pokrajinskim gradovima
Burisisu i Koptosu, u kojima su se Ahilovi sljednici ujedinili s etiopskim plemenima koja su zaposjela Gornji
Egipat, a koje je zbog okrutnosti i njihova strašnog izgleda, tetoviranih i obojenih lica bilo teško smatrati
ljudskim bićima.
U krvi sam u istom pohodu pokorio nubijske Nobate i istjerao ih iz njihovih drevnih nastambi i zabiti u
pustinji i protjerao zauvijek južno od najjužnijih katarakta i slapova Nila. Istina je da prema nijednom od Ahi
lovih saveznika nisam imao milosti. Ali u Aleksandriji, za razliku od građana, najvjerniji i poprilično brojni
Elpidovi sljednici, dezerteri i sirotani, branili su se grčevito i nisam smio pokazati ni slabost ni bilo kakvu
milost. No kada je sve završilo, kada smo ih posjekli i taj dio ustanka doista ugušili u krvi, a onaj Ahil umirao
u hropcu, nimalo junački jer je pokušao pobjeći i ostaviti ih na cjedilu, onako beznadne, nisam ponovio Au
relijanovo zlodjelo.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
U meni se opet probudio Probov duh. Nisam na njegov način tjerao vojsku, ali sam tjerao Egipćane i sve
građane te veličanstvene Aleksandrije, u kojoj je jednom njezin osnivač Megas Aleksandros bio sahranjen u
veličanstvenoj grobnici, položen u med, da što prije poprave oštećenja. Da iz cijelog Egipta i prepunih
skrivenih skladišta u hramovima svećenici i robovi dovuku dovoljno žita i hrane. Otvorio sam vodovod i
vratio dah života.
Kada su se prilike nekako sredile, krenuo sam na jug i posjetio piramide. Onako goleme i vječne, ali šutljive i
mrtve, kao faraoni koje je vrijeme u unutrašnjosti tih nevjerojatnih građevina, balzamirane, pripremilo za
vječnost. Piramide su me nadahnule da i u Aleksandriji, baš kao u Palmi ri i Nikomediji, ostavim svoj trag,
iskupim posljedice pobjede i opet posvuda pokušam u istočnjački, utisnuti malo rimskog duha, koji je tu
tinjao još od slavnih vremena Cezara, Antonija i Oktavijana.
Koliko se samo naših umnika i državnika školovalo u Aleksandriji, koliko je nas rimskih građana, ali i građana
cijelog svijeta, kroz sva ta stoljeća imalo prilike osjetiti njezin očaravajući duh i dah. Da nije bilo toga
pomiješanog aleksandrijskog daha i duha, intelektualne snage koja je u grad privlačila znanje svijeta, bez
obzira na podrijetlo, ne bi nikada bilo ni duhovne osnove nekad živog Rima. Imperija i Grada koji ipak nikada
nije uspio u svom osvajačkom umu shvatiti što znače Zenobijini i Panfi lovi pomireni svjetovi i pomirene
ideje, vjerovanja i narodi, okupljeni oko jednog središta. A upravo je to bio temelj Carstva koje sam želio
podignuti na takvim potpornjima i koje sam pokušao, po uzoru na Aleksandriju, na taj način obnoviti,
ojačati i sačuvati. Bez Aleksandrije uostalom ne bi bilo ni moje palače. Onako kako je ta profinjena
Aleksandrija mirila sva znanja i sve strane svijeta, tako je Rimu, koji je u usporedbi s njom, zaostajao i sve
više postajao tek golema, nakićena stidnica koja je već zaboravila svoj značaj, i kao da je rodila nedonošče,
odbacila sve svoje nekadašnje znanje. Zbog toga sam i ja u svojoj budućoj palači pokušao pomiriti strane
svijeta i sve oblikovno i smisleno znanje života i smrti. No palača će biti podignuta samo kao završni uzorak.
Važnije je da sam slično pokušao postupati uredujući Carstvo, slijedeći isti primjer Aleksandrije i uzimajući
taj posljednji veliki pravi grad kao mjeru. Njegove prave razmjere pokušao sam ugraditi u svoje vrijeme i
svoju vladavinu. No na nesreću ili sreću, uspoređujući upravo takve mjerne jedinice, moje carstvo, ta moja
Aleksandrija, jednom je bila velika gotovo kao cijeli poznati svijet.
Sagradio sam i u starim dijelovima obnovio, nakon opsade i krvavih sukoba, aleksandrijsku biblioteku, u
blizini Sarapejona. Ipak, prije nego kažem nešto o toj biblioteci, moram se prisjetiti jednog trenutka u danu
koji je uslijedio nakon slamanja pobune, trenutka kada sam ušao u Sa rapisov hram.
Stubište pred hramom bilo je još omašćeno krvlju, no unutrašnjost je odisala jedinstvenim dostojanstvom.
Bog, sasvim nalik Zeusu, ili možda sličan još više Hadu, sjedio je na svom prijestolju držeći u ruci rog izobilja
koji su svećenici svakog dana punili žitom. Kraj njegovih nogu sjedio je mali Harpokrat, grčkoegipatska
prilika malog Horusa i Erosa u jednome, dijete koje ne će nikada odrasti i koje stoga odaje stalnu
bezbrižnost nasuprot ozbiljnom Sarapisu, zaštitniku Aleksandrije.
Plutarh je u svojim Usporednim životopisima zapisao da je Ptolomej I onaj isti, spomenuti Aleksandrov
general kojemu je u komadanju velikoga makedonskog imperija pripao Egipat i koji se uspio domoći tijela
svoga božanskog vladara i prijatelja iz djetinjstva, usnuo lik golemog i moćnog božanstva kako stoji u Sinopi
na obalama Kolhide. Bog mu je u snu zapovjedio da mu u Egiptu, točnije u Aleksandriji koja će postati
njegova nova domovina i prijestolnica, nešto kao meni Istok i Nikomedija, sagradi hram i podigne dostojan
kip i žrtvenik te da će iz tog hrama on od tada bdjeti nad sudbinom novoga grada.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Generacije su Ptolomejevih nasljednika, sve do Kleopatre, ali i onog sa mozvanca, buntovnika i nesretnika
Elpida Ahila, njegovale Sarapisov kult i on je postupno postao i egipatski bog, a oni su ga štovali kao boga
izobilja, ali i boga podzemnog svijeta, nazvavši ga OsorHapi i tako mu pridali objedinjenu snagu Ozirisa,
vladara mrtvih duša, ali i Apisa, svetog bika koji Egipćanima utjelovljuje obnavljanje, rađanje i božansku
zaštitu. Slične odlike koje su Perzijancima i mom Panfilu krasile njihova Ata ra i našega zajedničkog Mitru,
samo što Apis, taj egipatski bog, zaštitnik istih načela, nosi među rogovima veliki sunčev disk, simbol
podložnosti njihovu vrhovnom bogu Rau.
Stoga su u temeljima Sarapisovih hramova sahranjivali mumificirane svete bikove, baš kao u Apisovim, u
čast boga koji je ujedinio makedonsku i egipatsku dinastiju. No Sarapis je, za razliku od drugih egipatskih, pa
i grčkih bogova, sasvim nalik onom kršćanskom Isusu, po rasprostranjenom vjerovanju, imao sposobnost
iscjeljivanja i vraćanja u život, tako da su se navodno čudna ozdravljenja znala odigrati u njegovim
najpoznatijim svetištima u Kanopi, Memfisu i, naravno, Aleksandriji.
I upravo oko tog hrama, pred ulaskom u svetište u kojem se dizao njegov stari, ali monumentalni kip,
sljedbenici Elpida Ahila pružali su najžešći otpor. No život im nije spasio moćni Sarapis, zaštitnik njihova
grada, nego im je život spasio moj konj. Iako je to danas već poznata epizoda, oni su tada bili uvjereni da tu
sretnu okolnost mogu zahvaliti Sarapisu, a ja sam ih poslije pobjede pustio da žive u toj zabludi.
Zauzvrat sam naredio da pod budnim okom mojih vojnika peru krv sa stubišta i popločenog trga pred
hramom i da tamjanom okade sveto mjesto Ptolomejevića. Dok sam ulazio u hram i gledao boga koji je
znao pomiriti svjetove i još pri tome od Aleksandrije učiniti duhovno i umno središte svijeta, odlučio sam
odmah prionuti obnovi biblioteke. Zbog Sa rapisa, kojega ću i ja uvesti u svoj Panteon zbog Aleksandrije, pa
potom i zbog cijelog svijeta.
0 toj biblioteci, riznici svjetskog znanja, i njezinu rušenju i podizanju u moje su se vrijeme pričale razne
pripovijesti. Prema nekima ju je spalio Cezar jer se Kleopatrin brat, posljednji faraon Ptolomej XVIII upravo
tamo utvrdio kako ne bi pao u neprijateljske ruke. Livije, inače pouzdan povjesničar, u posljednjim
poglavljima svoga velikog djela Od osnutka Grada tvrdio je da je Cezar, istina, spalio zgradu, ali da su
rukopisi, papirusi, pergamene, svitci i lanene knjige bili pohranjeni u podrumima pa da nisu sasvim stradali
tom prilikom. Posljednja i najnevjerojatnija priča ona je koja se ispisuje danas, i u kojoj novim vjerskim
ludilom zaluđeni kroničari tvrde da je biblioteku spalio Aurelijan jer se u nju sklonila Ze nobija nakon svog
bijega iz Palmire i koja je, navodno zahvaljujući svojoj blagonaklonosti prema Aleksandriji, upravo tu našla
utočište. Neki od njih čak tvrde da je pri tome bila nadahnuta Isusom.
Nijedna od tih priča, a posebno ta posljednja besmislica, ne odgovara istini. Biblioteka je doista izgorjela, ali
svatko od osvajača ili aleksandrijskih vladara, osim Aurelijana, pokušavao ju je obnoviti. Od Pompeja,
Cezara, Antonija preko Augusta, kraljice Zenobije, do Hadrijana, Proba i mene. Iako većim dijelom uništen,
velik dio rukopisa bio je još u Aleksandriji za vrijeme moga pohoda. Osjećajući prema tom nasljedstvu
iskreno poštovanje, izdao sam i poseban edikt kojim sam zakonski zaštitio to golemo upisano znanje svijeta.
I ono je doista ostalo sačuvano, barem onaj dio koji me za mog pohoda na Elpida Ahila, dočekao u
Aleksandriji. Kako je dijelom pisalo u tom ediktu:
oDLUČNI DA U IME SARAPISA I NJEGOVE MAJKE KIBELE, IZIĐE I ZAŠTITNICE ATENE I MINERVE I VELIKOG
PTAHA I APISA SAČUVAMO ZNANJE KOJE SU BOGOVI I NAŠI PREDCI SKUPLJALI, ČUVALI I POHRANJIVALI U
ALEKSANDRIJSKOJ BIBLIOTECI KAKO BI SVIMA DALI NA UVID IZ NJE PREPOZNATLJIVU SLIKU SVIJETA, NEBA,
LJUDI I BOGOVA, ODREĐUJEMO DA NITKO OD DANAS PA DOK GOD BUDE VRIJEDIO OVAJ EDIKT NE SMIJE NI
NA KOJI NAČIN, NI POD KOJIM OKOLNOSTIMA, NI POD KOJOM IZLIKOM ILI OPRAVDANJEM NA BILO KOJI
NAČIN OŠTETITI JER GA U TOM SLUČAJU ČEKA ZASLUŽENA KAZNA, A POD PRIJETNJOM SIGURNE SMRTI
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
UNIŠTITI ILI OTUĐITI IJEDAN SPIS ILI DJELO KOJE SE NALAZI U BIBLIOTECI JER JE POD IZRAVNOM ZAŠTITOM
SVIH BOGOVA, KAO I POD BOŽANSKOM ZAŠTITOM JOVIJA DIOKLECIJANA, AUGUSTA RIMSKOG. ISTO SE
ODNOSI I NA SVAKI KAMEN, STUP ILI KIP, KAO I NA CIJELU ZGRADU U KOJOJ JE BIBLIOTEKA POHRANJENA
NA ČAST I DIVLJENJE CIJELOGA SVIJETA.
A KAKO BI SE SVE TO SAČUVALO I OD NEHAJA ILI NEMARA ILI SLUČAJNOSTI KOJE IZ NJIH PROIZLAZE,
ODREĐUJEMO KAKO, I TKO SE, I KOLIKO DUGO I U KOJE VRIJEME MOŽE SLUŽITI I ČITATI DJELA
POHRANJENA U ALEKSANDRIJSKOJ BIBLIOTECI, OSIM NARAVNO SVETIH SPISA DOSTUPNIH SAMO
MUDRACIMA, UMNICIMA I BESMRTNICIMA.
Tako sam još jednim ediktom zaštitio Aleksandrijsku biblioteku i rukopise koji su se u njoj još nalazili. Jedino
čega više nije bilo u tom jedinstvenom gradu i čega je zauvijek nestalo s aleksandrijskog lica bio je
Aleksandrov mauzolej, za kojim još i danas žalim jer mi je taj Megas Aleksandros, Veliki Aleksandar,
oduvijek bio primjer. I njegov su mauzolej i sarkofag, ono mladoliko tijelo potopljeno u med i mirise, srušili,
spalili i uništili jedne zanesene noći podjednako bjesomučni fanatici poput onih protiv kojih sam se, ugledan
na njega, borio i kojima pokušavam odolijevati s malim i promjenjivim, ali stoga ne i uzaludnim uspjehom
cijeloga svog života.
No, kao što rekoh, bez obzira na sve te legende i baštinu, baš kao i Proba, uhvatio me graditeljski zanos.
Aleksandrija me nadahnula. Popravio sam oštećenja na starim građevinama i hramovima. Posebnu sam
pozornost posvetio trgovima i perivojima, učilištima i akademijama po kojima su se učeni građani i ljudi iz
svih krajeva i provincija, čak i izvan granica našeg Carstva, kretali i raspravljali o biti svijeta, o njegovu
matematičkom, filozofskom, povijesnom, svemirskom, astrološkom i astronomskom smislu. 0 svemu o
čemu se u Rimu više nije raspravljalo ni dvojilo, a ako bi takve iskre slučajno i bljesnule na nekom seminaru
ili trenutačno nadah nutom konviviju, bila je to u usporedbi s Aleksandrijom samo jeka davno zagubljene
znatiželje, nestale umnosti, pa i duhovne snage i slave. Rođen kao grad seljaka, Rim je u usporedbi s
Aleksandrijom opet postao golema selendra.
Koliko god mi se za tih aleksandrijskih dana javljala nemoguća želja da pokušam pronaći načina da gradu
darujem neku vrstu autonomije, nisam ga smio ispustiti iz ruku. Ipak sam bio rimski car. A takvoj
romantičnoj želji, u potpunoj suprotnosti s mojom važnošću i položajem, stajala je na putu upravo
Aleksandrija. Uza nju cijeli Egipat, njegova strateška važnost, bogatstvo, porezi, prihodi od nameta i računi
koje je država morala nekako podmiriti i nadasve, kao i uvijek presudno, žito s obala Nila.
Ponovno se u cijelu priču upliće događaj koji sve povijesne zgode baca u sjenu i nastavlja iskrivljena slova
moje osobne pripovijesti, Naime, dok smo progonili i klali buntovne i uporne sljednike Elpida Ahila ili Lucija
Domicija, kako hoćete, a krv je tekla po kamenim ulicama Aleksandri je, moj se konj u jednom trenutku
okliznuo o tu masnu, olovnu hemo globinsku skramu, na koju sam se već bio priviknuo tako da njezin miris i
smrad odavno više nisam ni osjećao, i srušili smo se zajedno na popločenu ulicu.
Iznenada je opet zamirisalo kao onda davno. Svega sam se u trenu prisjetio i opet mi se u sjećanje vratio
onaj German proburažena trbuha. U tom nenadanom metežu, padu i kotrljanju, odjeća mi se obojila krvlju,
a slijepljena konjska dlaka naježila se tamnocrvenim plohama na mjestima gdje je pastuh bokovima
dotaknuo tlo.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
I odjednom sam popustio. Glasno, još jedne noge pritisnute konjskim sapima, pozvao sam Konstantina koji
je nedaleko od mjesta mog pada već kršio posljednji otpor pobunjenika pred samim ulazom u Sarapisov
hram.
- Konstantine, Konstantine.
On je odmah svrnuo pogled i umalo ga je njegov protivnik dohvatio mačem da ga nije spasio Hermagolijan
koji se borio njemu uz bok,probura zivši pobunjenika, a on je potrčao prema meni, misleći da su me
prostrijelili kopljem i da sam pri padu slomio nogu. I već je vikao:
- Ovamo, ovamo, izbavimo našeg Augusta.
No moj se konj ipak nekako osovio bez obzira što su mu kopita klizala po krvi, a ja, dobar jahač, unatoč
bijelčevu posrtanju, ostao sam u sedlu. Na njegovu licu jasno se razaznavalo olakšanje i ozario se od radosti
kad je vidio da i krv na mojoj odori ne potječe od rane.
- Dosta ubijanja Konstantine, bilo je dosta. Smaknite samo one koji se ne žele predati, Aleksandrija je
opet naša.
- Ali ima ih još mnogo po gradskim četvrtima Gospodaru i Oče. Skrivaju se i bježe, no velik dio ih se
još bori, lako mogu prestrojiti snage, dozvati odbjegle iz vlastitih redova i, ako sada odustanemo, mogu
krenuti u opasan protunapad. Bojim se moj Gospodaru i Oče da još nije sve okončano.
Uvijek bi me dirnulo kad bi me Konstantin nazvao ocem jer sam tada, ali i danas ponosan na njega, bez
obzira koliko mi prijetio i koliko me duboko razočarao. No u tom trenu, toga krvavog aleksandrijskog dana i
još krvavije noći, nisam popustio ma koliko je on u vojničkom smislu tada možda imao pravo.
- Gotovo je, čuješ li ti mene Konstantine, zapovjedi da ih opkole, zarobe i više ne kasape.
Pokušao je još jedanput promijeniti moju odluku i ishoditi razumniju zapovijed jer je bio uvjeren da je u
pravu, no i ovog puta neuspješno.
- Dopusti da ih pokorimo i završimo ovo ludilo, daj nam samo nekoliko presudnih sati, onda će biti
gotovo.
- Čuješ li, gotovo je! Već je gotovo!
Ponovio sam, a on je onda, nakon nekoliko časaka oklijevanja, uvidjevši da je to jedan od mojih
bespogovornih trenutaka, zapovjedio da se sve zaustavi, da se prekine ionako već uglavnom okončani boj i
progon. Prema mojoj odluci koju je bio dužan izvršiti i odmah je izdao zapovijed da se prekine ubijanje i
klanje, da se preostali Ahilovi borci zarobe i da im se poštedi život. Nasreću nisu se snašli, nisu se pribrali ni
krenuli u pro tunapad. Predali su se pokunjeni i bez riječi premda su si mnogi u očaju oduzeli život, a oni
zarobljeni i preživjeli, kao što sam već rekao, u danima koji će uslijediti, upravo će oni čistiti aleksandrijske
ulice premazane tragovima borbe i prolivenom krvlju svojih suboraca, bez obzira na to što će o tom
događaju poslije pisati nepouzdani kroničari.
U znak zahvalnosti, pomiješane sa zrncem prijetvornosti, u Aleksandriji se još i danas uzdiže moj trijumfalni
stup koji je u ime građana podignuo novopostavljeni prefekt grada jer je njegov prethodnik poginuo kao
Elpi dov pobočnik, i na njemu moj konjanički kip koji me prikazuje kako jašem na svom propetom bijelcu i
motrim svijet i svoju budućnost koju je Alek sandrija tako nepovratno obilježila. I oni su sastavili i uklesali
natpis, koji su danas vjerojatno već otukli, a kojime su mi tada građani Aleksandrije navodno željeli zahvaliti
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
što sam spasio i obnovio njihov grad premda bi se iz tih pravilno uklesanih kapitala i slova moglo očitati i
zrnca jeze kojima su prolivenom krvlju ispisane sve nevidljive stranice smrtnoga straha. On ih nije napustio
ni kada sam nevoljko otišao iz Aleksandrije i vratio se u Nikomediju, iz koje je opet valjalo vladati Carstvom.
Ipak, prije nego sam napustio Egipat, dao sam u Sarapejonu postaviti svoj kip. Odmah uz boga i malog
Harpokrata kako bi zajedno iz Aleksan drije objedinili naš zajednički svijet. Protumačivši da tim činom želim
sebe izjednačiti s njihovim bogovima, kako je jednom učinio i Aleksandar i poslije onaj nesretni Marko
Antonije i jadnik Elpid Ahil, opet su u znak zahvalnosti, iza koje je provirivao strah, od te godine počeli po
danu mog ulaska u Egipat brojiti svoje vrijeme.
Dočekao sam gradsko izaslanstvo na terasi palače, s koje se uokviren palmama pružao pogled na ušće Nila i
veliku aleksandrijsku luku u kojoj se uz mnoštvo trgovačkih brodova koji su se tu natiskali za vrijeme
blokade isticala flota naših ratnih veslarki, ali i pratećeg brodovlja, kao upozorenje koje je gospodarilo
deltom i zaljevom.
Došlo ih je petero, svi obučeni u bijele egipatske tunike, glava pokrivenih lanenim uškrobljenim krilatim
kapama. Naklonili su se duboko ispruživ ši ruke, na kojima su se oko nadlaktica isticale zlatne narukvice u
obliku smotanih zmija, i na vrhu spojeni dlanovi šaka, prstiju nakićenih prstenjem i dragim kamenjem kao
da pozdravljaju svog faraona, započevši molbu na egipatskom tako da sam morao pozvati prevoditelja.
gOSPODARU, JUPITROV I SARAPISOV SINE, NEKA SUNČANI RA, AMON I OZIRIS UPRAVLJAJU TVOJOM
NEBESKOM I ZEMALJSKOM LAĐOM NA PUTU OD NADZEM IJA DO PODZEMLJA I NEKA BDIJU NAD TVOJIM
SUNCEM I MILOŠĆU OKUPANOM GLAVOM, VJEČNIM TIJELOM I DUŠOM.
Pa je onda taj koji je govorio u ime svih i koji se predstavio kao Totmes, Ptahov sluga, nešto kao izaslanik
grada i svećenik u hramu svoga boga, nastavio na tečnom grčkom koji je uostalom i bio jedan od službenih
aleksandrijskih jezika. A možda je, što nije bilo nemoguće, bez obzira na njegovo ime, s čime bi se Panfil
sigurno sa mnom složio, i sam taj Ptahov sluga bio podrijetlom Grk.
oVAJ GRAD I ZEMLJA EGIPATSKA SU KAO KONJI UPREGNUTI U TVOJ BOŽANSKI ČETVEROPREG, NJIHOVA SE
KOPITA PROPINJU U ČAST TVOGA SVETOG ZEUSOVA AMONOVA, I JUPITROVA BIJELCA, A NJIHOVO SE SRCE
ZAJEDNO S NAŠIMA PO NALOGU IZIĐE BUDI DANJU DA BISMO TE MOGLI ZAJEDNO SLAVITI, A NAŠE OČI PO
ŽELJI HORUSOVOJ NOĆU KAKO BISMO MOGLI BDJETI NAD TOBOM USNULIM U BOŽANSKE SNOVE DOK
ZAJEDNO S RAOM PLOVIŠ OZIRISOVIM CARSTVOM I VREBAŠ STRAŠNU APOFISU KRALJICU ZMIJA. BUDNI
SMO I BDIJEMOJER ŽELIMO SAMO SLUŽITI SARAPISOVA I JUPITROVA SINA I, AKO DOPUSTIŠ, NAŠE SMRTNE
ŽIVOTE BROJITI PO TVOJOJ BESMRTNOSTI, I TO POČEVŠI OD DANA KADA SI KROČIO PREKO NAŠIH GRANICA
I OPET ZAVLADAO ZEMLJOM EGIPATSKOM I ZEMLJOM NAŠIH ZAJEDNIČKIH BOGOVA. JER AUGUSTE I
SARAPISOV SINE, DOSTOJAN SI NAŠIH SLAVNIH FARAONA I SAMO NASTAVLJAŠ NJIHOVU LOZU KROZ
VRIJEME KOJE PO VAMA TRAJE. PRENOSIMO TI NAŠU ŽELJU KAO ISKREN DAR I IZRAZ SREĆE ŠTO OPET
IMAMO BOGA ZA VLADARA.
Pa su se opet uspravili, a ja sam im na grčkom ljubazno i kratko rekao da zahvaljujem i prihvaćam.
Jer taj mi je čin, bez obzira na prave namjere njihove odluke, silno polaskao. Aleksandrija, ta moja
Aleksandrija, živi uzorak mojih nagnuća, u kojoj su astronomi i astrolozi već stoljećima pratili kretanje
nebeskih tijela, galaksija i zvjezdanih znakova i staza i tako brojili otkucaje božanskog vremena, uzela me za
svog eponima, onoga prema kojemu se od tada počelo mjeriti njezino nebesko bilo, i brojiti godine i dane.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
U takvim smirujućim okolnostima, nakon što su se opet pojavile prijetnje nadahnute vjerskim ludilom i
zanosom, morao sam izdati i svoj prvi oštri edikt o progonima. Ovaj put o progonima manihejaca nakon
kojih je stradao suludi Mani, koji je sam za sebe govorio i tvrdio da je i Buda i Zoroaster i Krist u jednom i
malom. Kao da je moguće objediniti proroke koji su, bez obzira na različitu osobnost, pripadnost i važnost,
ipak bili veliki, pa makar po broju svojih sljednika, a napose po učenjima koja, danas sam u to sve uvjereniji,
ne treba nikada unaprijed odbacivati.
Taj beznačajni Mani, slično kao i Elpid Ahil, pokušao je sve te proroke i ta učenja objediniti u malome, ali
opet bez Pamfilove mudrosti i bez istinoljubive žrtve Atarova sina, koja je, moram priznati, sličila Kristovoj i
govorila je istim jezikom. Njima nasuprot u Manijevu skučenom umu sve je bilo podijeljeno, podijeljeno
između svjetla i tame, između dobra i zla kao da između njih ne postoji međuprostor. Nikada se nijedan
grčki ili rimski bog nije usudio odrediti takve granice, pogotovo ne istočnjački, pa ni egipatski, ni onaj njihov
strašni Set, koji je ipak, prema vjerovanju Egipćana, pomagao svome ocu Rau da svake noći ubija krvožednu
zmiju Apo fis, gospodaricu moje guje ma koliko je prije toga iskasapio Ozirisa kao što su Jupiter i Zeus
naumili učiniti sa svojim roditeljima. To je tumačio u Egiptu, nad kojim se iz kozmopolitske Aleksandrije još
nadvijala Ploti nova sjena i ona vječna usklađenost i harmonija dobra i zla.
Manijevi sljedbenici tvrdili su da je tijelo zlo, zahtijevali od svih vjernika spolnu suzdržanost, a brak i rađanje
djece bili su za njih sramna djela. Te besmislice dokazivali su i izvlačili iz pseudoastroloških i iskrivljenih
matematičkih proračuna kojih je bila puna Aleksandrija, a koje sam sa silnim osjećajem olakšanja, jer nisu
imali nikakve veze s pravom znanošću, nego s fanatizmom, dao spaliti. Zajedno s njihovim sumanutim
učenjem i nasilnim opsesijama, a ponekad i njihovim živim tijelima. Ni Sarapis, ni ja, ni mali Harpokrat u
tome nismo imali izravnog udjela. Posegnuli smo opet za zlom kako bismo izvršili dobro djelo. Kad su ga
konačno uhitili skrivenog među svojim sljednicima, dao sam pogubiti Manija prije nego što je iz Afrike uspio
pobjeći natrag u svoju rodnu Perziju, što je već poznata epizoda, a onda smiren i pripremljen za budućnost
odjahao sam još jedanput do piramida i Sfinge.
Pred njom i njezinom veličinom i dostojanstvom ukopali smo se i moj konj i ja. Otpustio sam pratnju. Tražio
sam da me ostave samoga pred vladarkom svijeta i svih životnih i zagrobnih pragova. Njezino lavlje tijelo,
već tisućljećima mirno i polegnuto, izgledalo mi je kao da se sprema za ubilački osvetnički skok na sićušnog
rimskog cara, dok je faraonska glava šutljivo i dostojanstveno nadgledala svoje nepregledne posjede. Koliko
je samo vjekova prošlo otkad je zauzela vratnice vremena i dovratke njegova i našeg protezanja, prenoseći
na nas svoje odabrane potomke, djeliće svoje vlasti i moći, bez namjere da nas upozna s pravim putevima
koji vode i uspinju se prema tajni upravljanja svemirom, zvijezdama, planetima i ljudima. Da nam se smiluje
i preda u ruke ključeve koji bi mogli makar na čas otvoriti ta oduvijek zagonetna, ali i oduvijek izazovna
kozmička vrata kroz koja je, ako je želio spoznati i osjetiti moć i svu njezinu prevrtljivu slast, morao proći
svaki faraon, svaki vladar, pa makar se više s tih opasnih međa nikada i ne vratio. Barem ne u ovom svijetu,
barem ne u svom ljudskom obliku.
Puhao je pustinjski vjetar, pijesak se kovitlao iza veličanstvenih piramida, a ja sam usred te dostojanstvene i
silne snage pustinje osjećao samo njezinu moć. Bila je mirna, ali meni se činilo da se napinje od ubilačkoga
vladarskog nagona. Prema grčkom običaju koji su u Egipat donijeli Ptolo mejevići, bila je navada da joj se
postavi pitanje. Ali ja sam, nijem i oduzet, već čuo vladaričin odgovor. Iako razdražena, Sfinga mije
prišapnula svoju tajnovitu poruku. U trenutku je odjeknula u mom duhu, i kada me od te poruke spopala
ista samrtna jeza i proboli me trnci, u Sfingi sam prepoznao samoga sebe. Nisam joj se usudio postaviti
nijedno pitanje, a ona je sama proricala i odgovarala svojim nijemim granitnim ustima koje su već nagrizli
vrijeme i pustinjski vjetrovi i nepokretnim lavljim kandžama zarivenim u zlatni pijesak.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Od tada, uz zapaljene čemprese u snu, prije spavanja često vidim Sfin gu, makar njezino priviđenje. Osjećam
njezinu moć u svom tijelu i znam da me ne će nikada napustiti onako nijema i silna, roditeljica i utjelovljenje
svih faraona, kraljeva, moćnika i careva. Pa kad se malo priberem, iz njezinih praznih kamenih duplji
nagriženih pješčanim olujama odjednom zablista sjaj zlatnih zmijskih očiju, ta snaga jučerašnjice. Ponekad
kao oko baktrijske plesačice, a ponekad kao veliki Faros u Aleksandriji, onaj svjetionik, uz Sfingu i piramide
jedno od velikih svjetskih čuda, koji svojim trajnim plamenom obasjava mrak našeg svijeta na zalasku.
Gledam u ta svjetla, u te oči i plamen u tami svoje ložnice, nadajući se da ću, slijedeći i jedan i drugi odsjaj, i
ja konačno svoju lađu upraviti prema sigurnoj luci svoga suđenog sidrišta.
Kako su govorile skrivene zlatne zmijske zjenice i prodorne crne baktrijske oči, kako je govorio taj plamen s
golemog svjetionika i kako je iz prikrajka režala Sfinga, sidro mog posljednjeg broda i mojeg posljednjeg
životnog poglavlja ne će ostati zakopano daleko od obale i mora, ni u Maloj Aziji, ni u pijesku Egipta, kao ni
pod zemljom moje voljene Nikomedije.
Pojahao sam natrag do mjesta na kojem me čekala pratnja predvođena Konstantinom i krenuli smo svi
zajedno prema Aleksnadriji.
- Silna je i snažna, Gospodaru i Oče, ta njihova Sfinga. Kažu da ona utjelovljuje faraonske moći i
najskrivenije tajne njihove obogotvorene vlasti. Budući da nitko ne zna tko ju je sagradio, vjeruju da je
podignuta iz kamenih blokova koje je poslagao i svojim sokolskim kljunom isklesao sam Horus po nalogu
svoje majke Iziđe. Otuda Egipćani moć svojih faraona oduvijek smatranju božanskom.
Govorio je jašući uz moj lijevi bok.
- Sfinga je, Konstantine, mnogo više od toga, mnogo više od vladarske moći, pa bila ona i božanska.
Sfinga je čuvarica vječnosti i beskraja i nitko joj se ne može približiti, a da mu ona to ne dopusti. Ona uzima i
odbacuje kao što naš život i našu smrt određuju iste sile, kao što se pale i gase zvijezde. One određuju
skriveni i tajni smisao svih stvari.
Ušutjeli smo. Čuo se samo mukli, jedva čujni topot i šuštanje pijeska koji je klizio niz kopita. Onda je u sam
sumrak pustinja počela tiho režati i presti, postavljajući u povjetarcem podignutim malim vrtlozima sićušnih
svjetlećih kristala velike Sfingine zagonetke.
IX. POGLAVLJE
NACRT NA ODERANOJ KOŽI
TEK ŠTO SAM SE VRATIO iz Egipta, prije nego se Galerije uputio na svoj uspješan pohod na Perziju, zajedno
smo zatražili mišljenje haruspika o ishodu te, kad su bili u pitanju Perzijanci, uvijek neizvjesne pustolovine.
Pohod je bio nužan. Kralj Narses sve je više pritiskao naše granice, nekoliko je puta prešao Eufrat i Tigris i
stigao do Edese, poslije je provalio pred zidove Zeugme u Ciliciji, a čak se i drznuo na sjeveru zaprijetiti
nama prevažnom Nikopolisu na samoj granici Kapadokije i Armenije, koju je već bio podjarmio njegov otac,
a on stezao sve više nakon prvog poraza Gale rijeva. I dok su proroci vadili utrobu tek zaklanog janjca i
očitavali povoljna znamenja ishoda Galerijeva pohoda, a onda počeli derati kožu i runo s već mrtve životinje
koja je polako gubila svoj nježni izgled i postajala krvlju i sluzi obložena mesnata i koščata nakaza,
neprirodno izbuljenih očiju i isplažena jezika, pala mi je na um strašna sudbina cara Valerijana.
Rimskog vladara kojeg je bio porazio kralj Šapur i koji je cijeli ostatak svog jadnog života proveo u
perzijskom ropstvu, a da se nitko nije udosto jio barem pokušati ishoditi ili iskupiti njegovo oslobađanje. Čak
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
ni njegov sin, car Galijen, kojeg je odmah nakon stupanja na vlast, u svoje i u ime Senata, upravo njegov
otac Valerijan postavio za suvladara na Zapadu i u Italiji, dok se on nakon brojnih bitaka u Galiji i Germaniji
uputio na Istok i pokrenuo vojni pohod na za nj konačno kobnu Perziju.
Sjećam se dana kada su vijesti o porazu i zarobljavanju rimskog cara stigle do nas. U svim su hramovima
prinošene žrtve žalobnice, cijelo Carstvo bilo je zavijeno u tugu i crninu, a veliki gradovi i velike kolonije
poput moje Salone, ma koliko se Valerijanov poraz odigrao daleko od njih, podrhtavale su od neke do tada
nepoznate neizvjesnosti i straha. Nitko se nije usuđivao ni izgovoriti carevo ime u panici da nas sve ne
zadesi još gora kob. Kao da su Perzijanci pred našim vratima.
Ja sam se tada kao mladi neiskusni novak nalazio sa svojom postrojbom u Germaniji i toliko me se dojmio
taj strašni događaj da sam osjećao kako se u sebi i ja potresam od strepnje i nelagode. Sjećam se,
Maksimijan i ja, kojeg sam tada bio tek upoznao nakon obuke u Sirmiju, ali koji mi se odmah svidio zbog
njegove otvorene i hrabre, ponekad, istina, cinične naravi, upravo smo dovršavali večeru, ali ja nisam imao
volje za jelom.
- Hajde, utaži glad, trebat će ti sutra snaga. I ne brini, jedan car više manje, naći će naši Prečasni oci,
bolje rečeno, prihvatit će oni brzo drugoga, prvoga kojega iskličemo. Već sutra će sve doći na svoje mjesto i
opet krenuti po starom.
- Ali Maksimijane, to je nečuvena uvreda Rimu i Carstvu, a naš car Va lerijan bio je moćan i valjan
vladar. Zamisli kako sada jedan rimski car puže kao perzijski rob. Možeš li to zamisliti?
- Ne mogu i ne želim. Valerijan je sam kriv za tu sramotu, ali na sreću on je sada mrtav, umjesto njega
sada živi neki drugi čovjek koji s njim i Carstvom više nema nikakve veze. Nema više Augusta Valerijana, nije
ga nikada ni bilo. Njega valja zaboraviti.
Ja sam zašutio i otišao na počinak prazna trbuha koji se grčio od čudne neizvjesnosti i nelagode. A moj
budući Herkulije zaspao je bezbrižan i miran. Jer doista nije imao razloga za zabrinutost.
I dobro je prosudio. Ubrzo, nakon nekoliko dana, kada su stvari polako došle na svoje, a Valerijanov sin
Galijen uspeo se na prijestolje i nastavio se svakodnevni život u cijelom Imperiju, i dalje razdiranom
barbarskim upadima i još strašnijim građanskim ratovima, tog su nesretnog cara utu kli u pamćenju.
Toliko je Valerijan osramotio Rim, koji je krvario na toliko mjesta, da su svi načas zaboravili potrese što su
nagrizali Carstvo i sve su svalili na Vale rijanova već pognuta robovska leđa. Pa ga je onda trebalo za života
zaboraviti i ubiti u sjećanju. I njega, i sramotan poraz, i njegovu tešku sudbinu.
Inače, njegov je pohod počeo razmjerno uspješno. Dok mu se sin i tadašnji suvladar Galijen borio protiv
Alemana u Italiji, već vremešni Valerijan uspio je oteti Antiohiju iz perzijskih ruku, jedno dvije godine
uporno ih je tjerao preko naših limesa i onda je stigao pred Edesu, pa iz Edese ušao dublje u perzijski
teritorij. Dobro je taj stari vojnik izvornog rimskog kova pripremio svoj pohod. Od uhoda i Perzijanaca
zarobljenih u čarkama skupio je dovoljno važnih podataka prema kojima je kao iskusan taktičar razradio
strategiju, te kad je osjetio da je došao čas i da je pravo vrijeme za početak rata, krenuo je na Perziju, tog
našeg već stoljećima najljućeg i najtvrđeg neprijatelja.
Početni sukobi bili su uspješni i išli su mu u prilog, no ponovno, ne znam koji put, nesretna je sudbina uplela
svoje prste, i ako se može vjerovati kroničarima, Valerijanove legije pokosila je iznenadna pošast. Sve
njegove legije zarazile su se kugom. Pokušao je u tim neočekivanim i nemogućim okolnostima, već duboko
na perzijskom teritoriju, s ionako razjarenim Šapurom ishoditi primirje. Pokušao je potom osigurati
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
povlačenje koje je možda ne sasvim slučajno uspjelo jedino strijelcima i konjanicima iz Pal mire, koje su
predvodili njihov kralj Odainat i njegova mlada kraljica Ze nobija, a koji su se poslije doista i nagodili sa
Šapurom, i u općem metežu kada su Valerijanove legije već izgubile vezu jedna s drugom, u jednom takvom
nespretnom pokušaju izvlačenja cara, Perzijanci su ga zarobili i od tada je počelo poniženje kakvo ne pamti
rimska povijest.
I ta ga je ista povijest jednostavno izbrisala. Iako je bio jedan od rijetkih careva krvavog stoljeća iz prave
stare rimske obitelji, ne viteške obitelji iz provincije kao Kar, Numerijan i Karin, nego pravi rimski
dostojanstvenik po rođenju i podrijetlu, i zbog toga jednom miljenik Senata i Prečasnih otaca. No kad je
dopao Šapurova ropstva, izbrisali su ga kao da nikada nije postojao, kao da nije bio jedan od sposobnijih
rimskih careva u tom tako prevrtljivom i teškom vremenu. Nisu kroničari i rimska povijest zapamtili samo
nas tridesetoricu careva, zapamtili su i dvadesetak sitnih zapovjednika koji su se do mog dolaska na vlast
gotovo svakog mjeseca u nekoj zabiti, potpomognuti, a onda i ubijani od svojih legija i vojnika, prozivali
rimskim Imperatorima, Cezarima i carevima. Valerijan više nije bio među nama ni među njima. Nažalost, i
što je bilo najgore, tu nije bio kraj sramoti. Nakon njegove smrti uslijedila je još strašnija kazna i poniženje.
Kad je nesretni rob, nekadašnji rimski car koji je svojim porazom ponizio Rim konačno skončao, Šapur je dao
oderati Valerijanovo već mrtvo tijelo, a kožu uštaviti i obojenu u crveno razapeti u hramu njihova zlog boga
Angra Mainua, inače starijeg blizanca boga dobra, Ahura Mazde kojeg je toliko štovao Panfil, a koji prema
učenju perzijskog mudraca Zoroastera živi u mraku tako da mu je i hram bio mračan, osvijetljen samo
bakljom pod razapetom Valerijanovom kožom.
Prema perzijskom vjerovanju Angra Mainu se u tom polumraku zla mogao pretvarati u svaku životinju ili
ljudsko biće i od tamo, iz tog mračnog hrama, u pratnji svog sluge groznog demona Azhi Dake, noću je
kretao u neku od svojih zlih i mračnih pustolovina. Šapur je volio svojim gostima i društvu iz svih krajeva
svoga velikog kraljevstva ponosno pokazivati razapetu kožu poraženog rimskog cara i pričati im
zoroasterske priče kako je taj jadni Valerijan, taj bijedni rimski car, sada postao samo jedno od Mainuovih
čudovišta u koje se pretvorio. Jedan od bijednih i rugobnih sljednika toga nakaznog boga i njegova društva
zla, koje će i onako biti, zajedno s njihovim gospodarom, do kraja poraženo. Tako i taj njihov poraženi
sljednik, nekoć rimski car, u svojoj duši oduvijek demon i rob zlih sila, kao svaki iskonski neprijatelj Perzije.
no sada je ponižen, pa onda sunovraćen kao i cijelo opako Rimsko Carstvo. Zgaženo kopitima mojih konja i
presječeno sječivima kotača i ratnih dvokolica. Ahura Mazda, veliki i dobrostivi, svjedok mi je kako su
kukavno poklekli kada sam ih dohvatio. Ja, prvi sasanidski princ i kralj cijele Perzije prema želji sasanidskih
predaka i volji stvoritelja svijeta, Svevišnjega mudrog Gospodara.
Pa je udario otvorenim dlanom po oderanoj koži kao da ubija muhu.
probaj ustati protiv vladara Perzije ti robovska rimska nakazo.
I naravno ta grozna štavljena koža nije mogla odvratiti ni odgovoriti. Samo se tupo presijavala pod tihim
svjetlima lojanica i luči okvačenih i ovješenih o strop i zidove hrama.
Tamo bi se pod svojom uvećanom sjenom koja se odražavala na stijen kama strašnog svetišta, i koja je
moćna i goropadna titrala u ritmu prigušenog svjetla, veličajući svoje ratne uspjehe Šapur i dalje hvastao
pred obojanom grozotom, posljednjim ostacima jadnog cara Valerijana, zazivajući svejednako mudrog
Gospodara, Svevišnjeg Ahura Mazdu, Atarova oca, po kojemu je ni kriv ni dužan Panfilov roditelj dobio ime.
Tada će Perzija, tvrdio je i šepurio se nadalje Šapur, zaštićena svojim božanskim gospodarom koji je već
ušao u njegovo tijelo, tijelo sasanidskoga kralja, pa kroz njega i u tijela svih nasljednika slavne dinastije, svih
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
njihovih podložnika i služnika, opet zavladati cijelim svijetom koji joj i tako prema božanskom zakonu
pripada.
Sve su mi to poslije također ispričali uhićeni perzijski prinčevi, taoci na mom dvoru i sami zgroženi cijelim
događajem o kojem su pak njima pričali njihovi očevi koji su mu nazočili, jer ni oni, a ni mnogi Perzijanci nisu
opravdavali pretjeranu okrutnost i bezdušnost svoga vladara kojeg su se bojali i od kojeg su strepili, kao i
mnogi moji podanici od mene.
Opet sam se, kao da sam pobjegao od prikaze, umjesto kraj Valerijano ve zatekao kraj oderane janjeće
kože, i dok su haruspici već žrtvovali i spaljivali iznutrice dobrohotnih znakova i sudbine Galerijeva pohoda,
a drugi onu razrunjenu životinju već nabadali na ražanj, pred očima mi se pojavila slika, kako oprezno,
pazeći da je ne bi oštetili, perzijski krvnici deru kožu s Valerijanova već mrtvog i za života izmučenog tijela.
Krvavog i sluzavog, podjednako izbečenih očiju kao u onog janjeta, očiju koje više nisu vidjele ništa, s
isplaženim jezikom, s kojeg su jednom silazile zapovijedi rimskog cara i rimskoga boga.
Stoga je jedan od najvažnijih uvjeta što sam ih nametnuo Perzijancima nakon Galerijeve pobjede nad
kraljem Narsesom, jednim od izravnih nasljednika okrutnog Šapura, bio i bezuvjetni povratak Valerijanove
kože. I to po cijenu da, ako ne ispuni taj zahtjev, odmah nastavimo s pohodom u koji se Galerije ovaj put
prema mom savjetu bio uputio sa sjevera, iz Armenije, a ne preko Eufrata i za nj, a ponajprije za Panfila
kobnoga Ktesifonta, pa tako zaobišao neprijateljsku glavninu i došao Perzijancima s leđa.
U prvim pregovorima, kako bi pokazali koliko su Rimljani nadmoćni Perzijancima, nakon njegova poraza,
velikodušno smo Narsesu vratili obitelj, ženu i kćer koje je samouvjereno, baš kao jednom Karin svoga
nesretnog sinčića, poveo sa sobom kako bi iz velikog šatora podignutog na uzvisini iznad bojnog polja,
svjedočile o velikoj pobjedi svog muža, oca, kralja i gospodara. No umjesto pobjede Perzijanci su doživjeli
potpuni poraz i Galerije je uspio usred noći zarobiti njegovu obitelj. Ipak, Narses je u posljednji tren
umakao, vratio se u svoju prijestolnicu i od tamo u strahu, koji je prikrivao perzijskim vladarima
svojstvenom bahatošću, očekivao što će uslijediti. Naravno odahnuo je kad je spoznao da ne mislimo
posvema uništiti njegovo kraljevstvo jer je i njega kao i njegove ahmenidske i sasanidske pretke strašila
Aleksandrova sjena, i nakon što sam odlučio vratiti mu ženu i kćer, otvorila su se vrata pregovora i uslijedile
diplomatske poslanice u kojima su se krila jasna upozorenja, na istočnjački način začinjena prijetnjama
našem stoljetnom neprijatelju koji je napokon bio na koljenima. Po istočnjački također praćena bogatim
darovima, izrezbarenom bjelokosti, pozlaćenim škrinjama i stotinama srebrnih i zlatnih posuda, među njima
i onima zatečenim u njegovu kraljevskom šatoru, koje smo ja i Galerije namjerno dodijelili Narsesu, nakon
te više iznenadne i taktičke, više na prepad nego krvavo izvojevane vojne pobjede. Note ispremiješane s tim
bogatim darovima osobno sam, dakle, uputio perzijskom kralju, prijeteći mu tako čak i darovima. Ponajprije
onima koje je Galerije zaplijenio iz njegove obiteljske riznice odmah nakon naše pobjede. Ti su darovi boljeli
Narsesa više od ijedne prijetnje. Ta namjerno poslana nijema srebrnina i zlatnina vrijeđala je njegovu
kraljevsku čast i uz poraz ga je u njegovu pokolebanom duhu dovodila u još neravnopravniji i gotovo
ponižavajući položaj u pregovorima.
Uz velike teritorijalne ustupke koje smo ishodili u našu korist, upravo je Valerijanova koža bila jedan od
osnovnih preduvjeta mira, pa i pod cijenu da uz pomoć sreće i bogova srušimo i Perzepolis i Babilon. 0 tom
pitanju nije pregovarao Sikorije Prob ni Aristobul, nego odrješiti, sada raz bahaćeni, ali nakon prethodnog
poraza i sadašnje pobjede osvetoljubivo razdraženi Galerije.
Nakon nekoliko dana u istom Nisibisu pred njim je preuzetno i od Nar zesa krivo upućen, pa tako i
neprilagođen poraznim okolnostima u kojima se tog trenutka nalazilo njegovo kraljevstvo, nastupio perzijski
izaslanik Arfaban. On je pak, drzak po naravi i prema uzoru na svog vladara, uvjeren da je to samo tek
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
izgubljena bitka u ratu koji će Perzija sasvim sigurno dobiti, prema njegovoj, ali i krivoj procjeni svoga kralja,
koji još nije mogao prihvatiti da je doživio poraz od kojega se on i njegova ponižena obitelj i loza, Sasanidi i
Perzija, ne će još dugo uspjeti oporaviti, počeo svoje izlaganje za naprasitog Galerija i njegova miljenika
Licinija, koji nisu imali ama baš nikakve diplomatske nadarenosti, sasvim neprimjerenim tonom i još
neprimjerenim riječima:
naš je kraljevski Gospodar Narzes, bogovi ga vječno čuvali od zla, silno zahvalan zbog dobročinstava i milosti
koje je rimski car Dioklecijan pokazao prema njegovoj obitelji i vojsci. Još jedanput zahvaljuje vašem
Augustu i na darovima koji vesele njegovo srce. No sada je ugovor potpisan, a Rim i Perzija i tako su dva
jedina oka u glavi svijeta. Ako jedno bude oslijepljeno ili izvađeno, pa tako oslijepljena polovica njegove
glave, cijeli će svijet postati nesavršen i urušit će mu se temelji koji počivaju upravo na Rimskom Carstvu i
svetom Sasanidskom Kraljevstvu.
Galerije je odmah planuo i prema svom običaju naglo se uspravio sa stolice, a Licinije, posjednut uza nj,
potmulo je zarežao, stišćući pritom šake tako da se čulo kako mu od napora i snage pucketaju prstni
zglobovi i kosti.
- Bijednice, ti lajavi psu. Zar će nas Perzijanci učiti kako se nositi s posljedicama sudbine i podučavati
nas umjerenosti i vrlinama? Zar ćete nas vi prevrtljivci, koji stalno vrebate na našim granicama, ovako
poraženi, pod našim nogama, podučavati kako da poštujemo ugovore koje smo zaslužili svojom pobjedom i
održali vas na životu zajedno s vašim kraljem samo zahvaljujući našoj dobroj volji? Vi nas besramno želite
podučiti milosti i umjerenosti, vi koji ste se onako okrutno ponijeli prema jednom rimskom caru. Učinili ga
robom, a onda mu kao ubijenoj životinji oderali kožu.
Unatoč prijekom i opasnom Galerijevu tonu, Arfaban je opet krivo procijenio odlučnost i značaj mog zeta.
- To je moj gospodar učinio tek nakon što je njegov rob Valerijan umro, i napustio ovaj svijet onako
kako su mu odredili bogovi.
Moj je Cezar skočio jer bio je to nečuven izazov i bolna uvreda. Nekako je sa stolčića koji se nalazio uz
njegovu povišenu stolicu uspio dohvatiti svoj jahači bič koji se slučajno, ili možda baš po volji bogova tamo
zatekao, i počeo, na zaprepaštenje svih nazočnih i naših i Perzijanaca iz pratnje, silovito šibati Arfabana, koji
je preplašen strašno cvilio.
- Moj će me gospodar osvetiti.. misliš da mene udaraš Cezare, ali udaraš njega.. udaraš Perziju, a to
ne će proći bez strašnih posljedica.
A onda je, što od boli, što od straha, izgubio i ono malo dostojanstva koje mu je preostalo i stao stenjati i
skičati:
- Hej pripazi, prestani...
I Galerije je na čas stao, no kad je Arfaban nastavio, nastavio je i on. A glupan je i dalje cvilio i prijetio.
- Što ti je, zar si poludio Cezare? Jao, no pripazi, jao.. upozoravam te, svi su udarci bićem koji pljušte
po mom nedužnom tijelu udarci upućeni našem kralju i on se ne će s time pomiriti, vjeruj mi.
Pa je nastavio miješati prijetnje i bolne krikove.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
- Osvetit će me gade, osvetit će me i moj kralj Putinjski Lav i nepobjedivi sveti Bijeli Bik i svi moji
bogovi.
I onda opet ono...
- Pazi, prestani, hej, jao...
Uto je razbješnjeli Dačanin odbacio bič, u jednom se času činio da će trgnuti mač, no, na sreću, zaustavio se,
i onako išibanog zgrabio Arfabana za okovratnike njegove bogate perzijske halje i tresući ga unio mu se u
lice na kojem su se po obrazima, ali i po vratu, jer Galerije nije pazio kamo i kojom snagom udara, već
crvenjele pruge od konjskog biča.
- Neka se samo drzne, taj tvoj onemoćali kralj. Jer njega ću ja oderati, razumiješ li, oderat ću ga, ali ne
mrtvog, nego živog. Jer to je volja mojih bogova, i neću pitati svog Augusta za dopuštenje. On je u svom
milosrđu i tako preblag prema vama pustinjskim balegarima. Pa ću kad ga ode rem, od njegove kože
napraviti pokrov za konja, neka mu bude lakše poda mnom. A možda ću dati da od nje naprave mješinu, pa
ću u nju pišati kad mi se prohtije... da, da... to je bolja zamisao. To će ostati od te kukavice i bijednika kojeg
ti još bjedniji nazivaš gospodarom.
Onda je samo snažno stegnuo Arfabana tako da je ovaj pomislio da ga namjerava ugušiti i nastavio s
vrijeđanjem:
- Sada poslušaj i zapamti psu, zapamti jednom i zauvijek koliko je moj gospodar milostiv, a ne kao tvoj
kukavni kralj. Vratio mu je ženu i kćer koje sam zajedno s cijelom njegovom obitelji zarobio. Ja i nitko drugi.
Ali neka vam. Međutim, znaš li da nisu te vaše kraljice i princeze otišle ne zadovoljene? Skičale su kao kurve
dok smo se na njima redali u mom šatoru, i zamisli, možeš li to zamisliti pseto, molile su za još. Eto takva ti
je iz mog šatora izašla tvoja kraljica i tvoja princeza, kao obične rimske vojničke kurve.
Tako se ispuhao i dao oduška svom mjesecima, još od Ktesifonta talože nom gnjevu, a onda, onako kako se i
razbjesnio, baš u trenu kada je Arfa ban pomislio da mu je kucnuo sudnji čas, uvidjevši da je opet pretjerao,
gurnuo ga je izbičevanog i poniženog na tlo i umjesto mačem još jedanput udario nogom.
gubi se! Nosi mi se s očiju dok i tebe nisam živog oderao i donesi mi kožu našeg cara!
Kad mu je na povratku u njegovu palaču u Babilonu, u kojoj se tada nalazio kralj, Arfaban u nadi da će ga
osvetiti ispričao tu za čast Perzije nečuvenu zgodu, umjesto da plane i uzvrati, makar i diplomatskom
prijetnjom ili prosvjedom, poraženi i već u duhu shrvani Narses je shvatio da se ne šalimo, da nema
popuštanja. Progutao je još jednu čašu žuči. Preko Arfa bana, koji ga je danima molio da ga ne vraća pred
mog Cezara, i kad mu je to konačno uspio zapovjediti, priprijetivši mu smrtnom kaznom, a onda ga
opteretio bogatim darovima koje je morao uručiti svojeručno kako robovima ne bi umanjio smisao
kraljevog odgovora i tako opet izazvao mog naglog suvladara, zamolio je Galerija da pričeka neko vrijeme.
No istovremeno je krišom svoje tekliće žurno poslao u Perzepolis i svećenici su, nevoljko mrmljajući, uklonili
kožu iz hrama čudovišnog perzijskog boga i uputili je u naš logor. Tresući se od straha, Arfaban je u tom
trenutku još bjesnijem Galeriju predao strašni smotuljak, zajedno s dva već nekoliko puta spomenuta taoca
kraljevske krvi, koji su, s obzirom na trenutak, poprilično sabrano, ali i s čuđenjem gledali malo u Galerija, a
malo u svog od straha gotovo pomahnitalog izaslanika.
Naime, uza sve ustupke i Valerijanovu kožu tražio sam da sa sobom povede dva perzijska princa i oni su
donijeli to užasno svjedočanstvo o poniženju Rima u Nikomediju i polegnuti preda mnom, kao pred svojim
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
kraljem rasprostrli oderanu i stavljenu kožu cara Valerijana. Najgore svjedočanstvo o rimskoj osjetljivosti i
ranjivosti pred neprijateljem i naše najveće poniženje.
Strašne je stvari morao trpjeti jadni Valerijan. Kralj Šapur tjerao ga je da klekne svaki put kada se želio
popeti u svoja kola ili uzjahati konja, i mučenjem i duhovnim iscrpljivanjem slomljeni Valerijan bi se pognuo,
a Šapur bi zakoračio na njegovu od boli svinutu kralježnicu i uspeo se u kočiju ili na svoga kraljevskog
pastuha preko leda jednog rimskog cara, kao preko polegnutog roba.
Perzijski taoci, ti sada preda mnom podjednako zbunjeni i već nakon susreta s Galerijem ipak ustrašeni
sasanidski prinčevi kojima sam namjerno odmah zakoračio na leđa dok sam se penjao prema svom
prijestolju jer su me polegnuti, čelima dodirujući tlo uz odmotanu Valerijanovu kožu, čekali pred carskim
tronom u prijamnoj dvorani, ti isti potomci velikodostojnika i kraljeva, s kojima sam postupno uspostavio
prisan odnos kroz godine koje su proveli na mom dvoru, poslije su mi također pričali da je kralj Šapur u živoj
stijeni pokraj Perzepolisa, u mjestu zvanom NaqshiRostam dao uklesati veliki friz koji zorno prikazuje
Valerijana na koljenima.
Reljefnim uklesom Šapur je pokazao svojoj Perziji, ali, umišljao je, i cijelom istočnom svijetu, kako jedan
rimski car kleči pred perzijskim kraljem dok on preko njega uzjahuje svog konja, a jedan zarobljeni signifer,
legionarski nositelj carskih i vojnih insignija, tog za Rim i njegove legije, najznačajnijeg znakovlja koje smo u
svakoj bitki čuvali kao neprijepornu svetinju, uručuje ih barbarskom vladaru kao potvrdu potpunog i
sramnog poraza.
Reljef, naravno, nisam mogao otući, njega će i tako jednom uništiti vrijeme, no koža, ta strašna oderana
Valerijanova koža, onako obojena u crveno, rasprostrta, bez obzira što sam mislio da sam spreman na taj
bizarni susret, zgrozila me i dojmila me razarajuće i bolno, onako ispeglana na podu dvorane, ali i podsjetila
kako bi zapravo moglo izgledati naše Carstvo ako mu ne vratimo siguran poredak i snagu koja će ga štititi.
Prostrto po hladnom prostoru, kao na kamenom podu, raširenih strana, nalik na zemljovid i svijet kojim se
jednom protezala naša vlast i moć, ali bez krvnih žila, tetiva, kostiju, mesa i udova. Na tom strašnom uzorku,
na neprirodno usjajenom i krvavo crvenom, uštavljenom epitelu najvećeg rimskog poniženja i najveće
carske žrtve, odlučio sam ucrtati novi svijet. Onaj koji sam počinjao graditi. Podizati na način da mu više
nikada nitko ne će moći zapovjediti da poklekne, a još manje da mu odere kožu kako su to Perzijanci prvi, ali
i posljednji put učinili jednom rimskom caru.
Već sam spomenuo, prvo sam trebao srediti vojsku. Naviknuta podjednako na stalne borbe s neprijateljem,
ali i krvave međusobne okršaje, kroz cijelo se nesretno stoljeće polako privikavala na neposluh. Možda su,
što je bilo još pogubnije, vojnici i njihovi zapovjednici jer su oni krvarili u ime Rima, ali i u ime svojih
imperatora, umislili da imaju neko osobito, gotovo nasljedno pravo postavljanja zapovjednika i careva.
Snagu i moć nasilnog određivanja izravne vlasti, bez obzira na rimske institucije, bez obzira na rimsko
običajno, ali i ustrojeno pravo, bez obzira na magistrate i konzule, bez obzira na Senat, na koncu, što je bilo
najopasnije, bez obzira na sustav zapovijedanja i mogućeg ustoličenja budućeg vladara.
Činilo se ponekad da za tu barbariziranu vojsku, kojoj su gotovo polovicu popunjavali stranci, a koji su
latinski jedva razumjeli, neki možda natucali, i primali zapovijedi od svojih poglavica koji su im na svoj način
prenosili naloge vojničkih tribuna i centuriona, ništa više nije bilo nedodirljivo i sveto. Dobro sam poznavao
prilike u rimskoj vojsci, možda i predobro jer sam i sam svjedočio rastu njezine samovolje koja me,
uostalom, na onom brdu i dovela na vlast. Poučen vlastitim primjerom došao sam do spoznaje da je mogu i
moram obuzdati i dovesti u red. Da je izravno podredim svojim već zamišljenim prostornim podjelama koje
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
će, kao ožiljci na oderanoj Valerijanovoj koži, uz pomoć još živog Aurelija, nakon njegove smrti i umnog
Hermagolijana, početi ucrtavati novu kartu Carstva. Pothvat u kojem nam je svojim savjetima i dovitljivim
rješenjima pomagao i silno obrazovani, mudri Aristobul te kad je bilo riječi o utvrđivanju granica između
raznih naroda naseljenim uz naše limese, po svim provincijama ili njihovim međusobnim odnosima u okviru
Carstva, moj najbolji diplomat Sikorije Prob. No bilo je još zaslužnika koji su doprinijeli svojim savjetima,
kako u Nikomediji gdje se cijeli sustav rađao, tako savjetujući iz svojih provincija i kasnijih dijeceza čije su
prilike najbolje poznavali. Svi su bili izravni sudionici u mojoj želji i čvrsto ukorijenjenom naumu da sustavno
i temeljito iscrtam novu kartu države, osovljene na noge na kojima će ona cijela, kao od uparenih starih
udova oplođeno i potom novorođeno tijelo, opet sigurno prohodati.
Kad je krenula reforma, prevelikih pedeset rimskih provincija podijelio sam u sto manjih i svakoj dodijelio
određeni broj vojnika koji su, kao i lokalni činovnici, bili čvrstim sponama vezani uz nadređeni autoritet, a
ovaj opet uz još višu vlast, sve do carske. No mijenjajući zemljovidni raspored naših snaga, zapravo sam još
više povojničio cijeli imperij. Nove provincije, baš kao centurije, kohorte i manipule u legiji, uključio sam u
dvanaest dijeceza, u velike prostorne jedinice, i svakoj postavio svog vikara, civilnog upravitelja, a nešto
poslije nametnuo im četiri prefekture, svaku pod pretorijanskim prefektom. Na taj sam način u povojniče
nom Carstvu ipak odijelio civilnu od vojne vlasti. Vikari su se brinuli o pravnom i svjetovnom upravljanju i
životu svojih dijeceza, u nekima odgovarali caru, u nekima, kao u Italiji i Africi, formalno Senatu, a prefekti,
osim o svakodnevnom životu prefektura, ponajprije o vojnoj stezi i ustroju vojnih postrojbi. Svaki u svom
dijelu Carstva. Posljedice takve podjele postale su vidljive već nakon dvije godine i one su me uskoro
potaknule na najodlučniji od svih mojih poteza. Od podjele Carstva krenuo sam u završnu podjelu vlasti.
Prefekti su u civilnom i vojnom smislu sada postali izravno podređeni i odgovorni svojim nadređenim i već
prije postavljenim Cezarima i njima nadređenim Augustima. Taj je potez u konačnici, unatoč našim
zamislima, ipak cijelom sustavu upravljanja državom dao ponajprije vojni pa tek potom pravni i građanski
karakter. Ipak, pravni je okvir nadživio dugotrajne ratne okolnosti u kojima je nastao, i kao novo rimsko
pravo zaživio je i preživio i mene kao Augusta i Jupitrova sina, i Aurelija i Ari stobula i Hermagolijana, i
desetke učenih savjetnika koji su na njemu radili. Danas taj veliki zakonodavni napor, u kojem sam u
stručnom smislu možda među svima njima akademicima i ekspertima, manje izravno sudjelovao, ipak s
ponosom upisujem u popis svojih zasluga. A one su se, zahvaljujući jednom blagonaklonoj sudbini, možda i
božanskoj pomoći moga oca Jupitra, istovremeno poklopile i preklopile sa stvarnim stanjem u cijelom
golemom Carstvu, jednom nemoćno rasprostrtom poput jezovite Valerijanove kože.
Naravno, valjalo je utvrditi granice u tom ratovima nagriženom Imperiju. Podići zidove i utvrde, ojačati
oštećene, uspostaviti sustav stalno raspoloživih skladišta oružja kakve sam na istoku podignuo u Antiohiji,
Ede si i Damasku, a po uzoru na njih Maksimijan u najvažnijim gradovima i vojarnama Zapada. Valjalo je
probiti nove i popraviti stare glavne i sporedne putove kako bi prohodnost i brzina kretanja Carstvom bila
bolja i brža. No kako ne bih vojsku selio s jednog kraja Imperija na drugi, što je do tada, u vrijeme nemira ili
bitaka, bilo odlučujuće, a što je, kako sam iskusio na vlastitoj koži, prije boja zamaralo ionako iscrpljene
legije, podijelio sam postrojbe na granične, koje su stalno boravile na našim limesima i čuvale ih od mogućih
upada i opasnosti, i one mnogo moćnije, sada nazvane Postrojbe carske palače, zapravo prave, snažne i
vrhunski obučene legije, sposobne da se pokrenu na svaku moju zapovijed, kao i na zapovijed suvladara
Cezara i Augusta, kojima sam ravnomjerno dodijelio podjednak broj elitnih postrojbi palače.
Sebi sam, naravno, pridodao i osobnu gardu, uz moje domestike i preto rijance i pomoćne male jedinice
ilirskih praćkara, koji su željeznim kuglama, kao malim katapultima pričvršćenim na kožne praćke, bili u
stanju pogoditi neprijatelja i na nekoliko desetaka koraka i koji su me pratili kad kod bih nekamo krenuo.
Istovremeno sam smanjio broj skupih gradskih pretorijanskih postrojbi koje su u Rimu bile pod stalno
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
opasnom paskom Senata, na što su se Prečasni oci pobunili i stali slati uvrijeđena pisma, na koja se nisam
obazirao niti sam na njih odgovarao. Naprotiv, povukao sam ih iz Rima i rasporedio po svojim elitnim
jedinicama, a njihov krnji rimski sastav popunio meni i Maksimijanu odanim ilirskim veteranima koje sam
uključio u stalnu gradsku posadu i tako, iako su nominalno još odgovarali gradskim magistratima i Senatu,
uz Maksimijanovu svesrdnu pomoć, uspio preuzeti i vojnu vlast nad Gradom.
Gledajući strašnu pruženu Valerijanovu kožu, na njoj sam tako, nadahnut grozom i prijetnjom, prepoznao
spasonosni trag budućih reformi i podjela. Prva podjela, što je već poznato, uslijedila je ubrzo nakon mog
stupanja na prijestolje kada sam svog vjernog i hrabrog Maksimijana prvo proglasio Cezarom, a potom i
Augustom i, po uzoru na Valerijana i Kara, svom prvom suvladaru dodijelio upravljanje Zapadom.
Već sam ispričao, Maksimijan je bio rodom iz Singiduna i prošao je sa mnom i Aurelijem Valerinom prve
vojničke dane u Germaniji i Galiji, a onda pod carevima Aurelijanom i Probom i naše istočnjačke kampanje,
a pod Karom, zajedno s Galerijem i Licinijem, i naš važni i uspješni pohod kroz Mezopotamiju i pobjedu nad
Perzijancima. Zbližili smo se kroz te teške i za nas odlučujuće godine, a on je, baš kao i ja, sustavno
napredovao u vojsci tako da ga je moje ustoličenje na prijestolje dočekalo kao jednog od najzaslužnijih
generala i najviših vojnih zapovjednika.
Kad ga danas gledam uglavljenog u mom duhu i uspomenama, vidim i nešto što tada nisam vidio. Doista,
Maksimijan je i tada bio sklon mijenjati raspoloženja, ne onako naprasito kao Galerije jer bio je mnogo stalo
ženiji, ali ako bi ga neko mišljenje ili čak njegovo osobno trenutno stanje povuklo, znao bi neočekivano
postupiti vrlo ishitreno, ne, prije bih rekao, povući nepredvidljiv i rizičan potez ma koliko inače bio razborit,
pouzdan i hrabar. Čas staložen, ponekad blag, ali odjednom vrlo otresit. Ponekad je djelovao bez milosti, a
onda bi iznenada stao praštati. Ipak, uza svu tu sklonost mijenjanju raspoloženja, bio je vrstan zapovjednik i
meni vjeran suvladar i prijatelj, i dobro je poznavao prilike u uvijek nemirnoj Galiji i Germaniji, Hispaniji i
Africi i, što je bilo podjednako važno, i u Italiji, u kojoj je silom prilika često boravio tako da se tamo smjestio
i za svoju prijestolnicu izabrao Mediolan, važan grad i središte, glavno raskrižje putova i strateških pravaca
na sjeveru Apeninskog poluotoka, gdje ga je i zatekla vijest da sam ga imenovao za svog suvladara.
Naša je dvovlast polako smirivala prilike, ali što je mir bio čvršći, to su se počele javljati sve veće poteškoće
kako u administriranju, tako i u zapovijedanju vojskom. Nije bilo većih nereda, ali cijeli je aparat u
vojničkom i u civilnom smislu bio pregolem i zahtijevao je sve veći broj činovnika i zapovjednika, što je silno
pritiskalo ionako osiromašenu državnu blagajnu. Pa sam najprije u drugoj godini vlasti Maksimijana s razine
Cezara uzvisio do časti Augusta, da bih poslije podijelio Carstvo na četiri jednaka dijela, i sebi i Maksimijanu,
kako sam već ispričao, podredio još dva Cezara, dok sam svima njima ja bio Gospodar i Bog. Tetrarhija ili
vladavina četvorice konačno je zaživjela, kao što će po uzoru na nju nekoliko godina poslije zaživjeti i moje
nove dijeceze i prefekture.
Tko god bude jednom pisao o tim događajima, unaprijed ucrtanim rukom i oštrim kirurškim nožićima
Šapurovih krvnika na oderanoj
Valerijanovoj koži, nekoć prostrtoj preda mnom uz polegnute sasanid ske prinčeve, morat će znati da se
cijeli sustav razvio u Aleksandriji. Tamo sam prodisao i počeo misliti. U snove koji uključuju i čemprese, i
Sfingu, moju zmiju i aleksandrijski Faros, uz Baktrijkine oči i Valerijanovu oderanu kožu, sada se, nakon
tolikih godina razaranja i bitaka, uvukao mir.
Opet se kretalo samo jedno sunce i ono je pokrenulo gibanje planeta oko njega, po tumačenjima
aleksandrijskih astronoma vezanih jakim silnicama i svemirskim sponama. Kaos se počeo sređivati. To se
moje sunce okretalo oko svoje osi i tako privlačilo pokrenute zvijezde i planeti moje tetrarhije, u kojoj se
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
opet svaki planet, svaki suvladar August i Cezar, suvereno okretao oko svoje osi, privlačeći sebi podčinjena i
podređena nebeska tijela, vikare i prefekte, a oni svoje pomoćnike i zapovjednike. Ja, kao to glavno sunce
koje je opet prodisalo i promislilo, unio sam u naš rimski svemir sustavnost i racionalnost. Dok se vrelina,
prouzročena ponosom i čašću što sam uspio urediti u usporedbi sa zviježđima naš ipak mali kozmos,
uspinjala prema mozgu i duhu, a jeza i hladnoća izazvane Valerija novom oderanom kožom polako kopnjele,
spoznao sam bez osobitog čuđenja i dvojbe da bih doista mogao postati božji sin.
Potresao sam se od nadahnuća, ali i unutrašnjega bezglasnog čuđenja, ponekad i smijeha, pri toj pomisli
koja mi je stala opsjedati dušu, da više nikada ne moram biti podložan služnik ni podređen zapovjednik na
ovome svijetu kojemu sam sada bio svemoćni gospodar. Iskupio sam svu krv koju sam prolio i koju ću još
proliti jer sam uspio srediti jedan do tada nemoguće zapetljan i gotovo uništen prostor, a taj uređeni
prostor oko mog sustava bio je vrhovni bog. Pravi rimski bog iz našeg velikog panteona.
I tada, dvije godine nakon Galerijeve pobjede i podosta vremena nakon što sam sebe proglasio Jupitrovim,
a Maksimijana Herkulovim sinom, slučajno sam se susreo s Mitrom.
X. POGLAVLJE
ANTIOHIJSKI MITRA
PRIČE o TOM VAŽNOM perzijskom bogu, Atarovu prijatelju i sudrugu u mnogim zemaljskim
dogodovštinama, ali nadasve nebeskim pustolovinama, kojeg su već dugo štovali u rimskoj vojsci, pogotovo
unovačeni istočnjaci, a onda njegov kult prenijeli u sve dijelove Carstva, čak i u Rim, najčešće ga prikazujući
kao mladića koji pokriven frigijskom kapom kolje svetog bika, mene tako sklonog starim rimskim bogovima
nisu previše zanimale. Ipak, taj se neobičan, i kako će se poslije pokazati za me prevažan susret, odigrao za
jednog izleta u Antiohiju, grad koji je podignuo Aleksandrov general Seleuk, a koji je poslije, kao jedno od
svojih najmilijih utočišta, s mjerom i njemu svojstvenim ukusom obnovio car Hadrijan.
Stoga, prije nego ispričam okolnosti u kojima sam se susreo s Mitrom, volio bih istaknuti da su nakon
Valerijanova poraza Perzijanci osvojili i poharali Antiohiju, a ja sam je nakon uspješnog Galerijeva pohoda
opet uključio u naš Imperij i također obnovio, poštujući još vidljiv pravilno ispresijecani Hadrijanov
arhitektonski plan i građevinski i urbanistički raspored.
Antiohija se nalazila na tada važnom raskrižju putova prema Ciliciji, Perziji i Egiptu, na obalama rijeke
Oronta, nedaleko od morske obale, u jugozapadnom krilu Male Azije, a ja sam grad kad god bih putovao u
tom smjeru, što nije bilo rijetko, posjećivao i, osim što sam uložio silnih napora i novca da mu obnovim sjaj,
u njemu sagradio i jednu od svojih rezidencija. Tek tako kako bih se u Antiohiji osjećao kao kod svoje kuće.
Kada sam u četrnaestoj godini svoje vladavine nekoliko dana boravio u toj tek dovršenoj kući, više velikom
ljetnikovcu nego palači, za jednog sumraka preda mnom se po podu prostro Lucije Soser, jedan od mojih azi
jatskih domestika.
gospodaru i božanski vladaru, rekli ste da biste željeli vidjeti kakvom se to perzijskom bogu klanjaju vaši
vojnici i s kakvim mu žarom prinose žrtve. Eto, nema mnogo, krenuli su u njegovo svetište u neposrednoj
blizini grada.
Zapovjedio sam da mi odmah osedlaju konja i izjahali smo s malom pratnjom pretorijanaca u smjeru
tajnovitog svetišta. Iza nas su ostale upaljene luči i tek zasjajena plamena svjetla Antiohije, a mrak se polako
spuštao na nekada feničke i palestinske, makedonske i perzijske, a sada opet na naše i što je bilo važno,
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
sada spokojne i mirne maloazijske brežuljke, kanjone i udoline iz kojih su nekada vrebali pljačkaši i perzijske
izvidnice.
Nakon nekih pola sata jahanja stigli smo pred golemu špilju. Njezin ulaz, na moje iznenađenje, bio je
zakrčen vojskom, a svi su mrmljali meni do tada nepoznate molitve, dok je svjetlo prodiralo iz unutrašnjosti.
Kad su me opazili, ustuknuli su, ali sam im samo blago zapovjedio da se odmaknu i da se ne boje, a onda,
okružen gardom, ušao sam u Mitrino svetište. To svetište, ta špilja bila je bez ikakvog ukrasa, samo što su joj
na stjenkama bile upaljene baklje, a na podu mnoštvo lojanica i svijeća. Neki je vojnik, kojega su očito
smatrali Mitrinim svećenikom, klečao pred već žrtvovanim bikom i mazao lice i obnažena prsa njegovom
krvlju.
A onda sam ga ugledao. Ne boga, nego njegov veliki na perzijski način isklesan kip, kako, baš kao i onaj moj
vojnik svećenik, žrtvuje bika. Nagledao sam se takvih mitrejskih reljefa po svim krajevima, posebno po
istočim dijelovima Carstva, ali ovaj je bio poseban. Mladoliki je bog na glavi nosio frigijsku kapu i bio
odjeven u kratku tuniku preko koje su bili prebačeni luk i strijela, dok je u ruci stezao nagnutog nad bikovim
vratom zakrivljeni perzijski nož, nalik onom Panfilovu, i u polutami oblizanoj plamenim jezičcima koji su
samo isticali vjerodostojnost prizora, posebno na pregibima reljefa, činio se stvaran i silan, tren prije nego
će se i njegova oštrica zabiti ne u kameni kip, nego u živog bika, u sjaju baklji, lojanica i svijeća koje su
izgarale miješajući miris dima s mirisom krvi i mesa tek zaklane životinje. Onda mi je na neobjašnjiv način
iznenada bljesnu lo u duhu i mozgu. U Mitri sam tog trenutka prepoznao sebe. Onog mladića koji se iz
Salone uputio u nepoznato da bi postao gospodar svijeta. I opet mi se zamutilo pred očima, opet sam vidio
Sfingu i Valerijanovu kožu. Znao sam. Ne ću Perzijancima samo oteti zemlju i čast, učinit ću nemoguće, otet
ću im njihova omiljenog boga.
Možda sam u tom posvećenom trenutku pretjerao s nenadanim, ali istovremenim poistovjećenjem jer su
Mitru u rimskoj vojsci štovali desetljećima, ali od tada, uz svakodnevne žrtve svim našim starim rimskim
bogovima, pogotovo ocu Jupitru i Nepobjedivom Suncu, molim se i prinosim žrtve Mitri. Naravno, ne bikove
ili druge životinje zato što nisam njegov svećenik, nego odani i iskreni sudrug u vladanju, pa mu na oltar
prinosim svoje misli i veze s tajnim putevima svijeta i sudbine koje izgaraju u plamenu našeg duhovnog
sraza kao moje duboko duhovo poistovjećivanje s bogom koji bdije zajedno sa mnom nad razmeđima
vidljivog i nevidljivog, shvatljivog i neshvatljivog, mjerljivog i nemjerljivog. Njemu tako žrtvujem svoje
unutarnje žrtve.
Njemu koji upravlja svemirom, koji se kao jedan od tri Gospodara, neki tvrde i kao blizanac onog svim
Perzijancima tako važnog Ahura Mazde, svake zore penje na nebesku planinu Haru iz koje je i rođen i s
njezina vrha sam bdije nad poretkom svijeta i mojom vladavinom i dijeli sa mnom njezinu obogotvorenu
sudbinu. Najmudriji i sveznajući, kojeg prati Jupitrov bik, nekoć perzijski, a sada rimski legionarski orao i
carski lav, dobrostiv prema svojim sljedbenicima, a nemilosrdan prema nevjernicima, na koje šalje, gle čuda
i zapanjujuće podudarnosti, svog divljeg vepra da ih rastrga strašnim kljovama i koji pri tome budi dan i gasi
noć, a svojom toljagom, i nazubljenim buzdovanom, tim najubojitijim oružjem od svih, svakodnevno
uništava zlog demonskog boga Angri Mainua kojemu je kralj Ša pur bio posvetio Valerijanovu kožu. No
najvažnija je Mitrina zadaća što od samog Sunca preuzima moć kojom bezgranično vlada i kao njegova živa
inkarnacija upravlja poretkom država, vladara i svemira. Od toga posvećenog trenutka kada sam ga spoznao
u antiohijskoj špilji, promatra, eto, u mojoj pratnji i moju zvjezdanu kob, pali i utišava nebeske vatre, a sam
je ono Nepobjedivo Sunce koje je već gorjelo u mojoj duši, u središtu novog poretka. I nije bilo dana da mu
se nisam obraćao.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Nakon susreta s Mitrom, neposredno nakon što su ga prenijeli u Niko mediju, dao sam spaliti strašnu
oderanu Valerijanovu kožu kao da spaljujem mrtvog cara, i ono malo pepela što je ostalo od toga jadnog
dijela njegova tijela, te ostatke spaljene štavljene kože koji su više smrdjeli na vosak i boju nego na ljudsko
tijelo, polio sam po starom običaju vinom, a kad su kapi isparile u toj vreloj hrpici, a ostaci se ohladili, skupio
sam ih u meku tkaninu i onako svezane u smotuljak spustio oprezno u okruglu žaru od skupocjenoga
feničkog stakla i potom tu staklenku položio u bogato ukrašenu klesanu kamenu urnu, carsku urnu,
dostojnu rimskog vladara. Nije bilo pokopne gozbe zato što se on, mučen, pod nogama perzijskog kralja, već
odavno oprostio sa svojim Larima i Penatima, Disom i Manima i duhovima predaka koji ga potkraj tragičnog
života nisu previše štitili i o njemu brinuli niti su se kao ni Rim imalo skrbili o njegovoj užasnoj sudbini.
Ne znam je li sramota bila sasvim isprana, no o njoj nakon toga krnjeg, ali dostojanstvenog ukopa nisam više
nikada ni mislio kao o sramoti. Možda poniženju, ali ne kao o sramoti jer je Rim i prije imao svojih padova,
ali se uvijek izdizao. Istina, nije do Valerijana nijedan rimski car klečao kako bi barbarski vladar preko
njegovih pognutih leđa zajašio svoga konja, stupio na svoje kočije ili lovačke dvokolice, no za moje
vladavine, za tih desedjeća moje vlasti, opet su od naše moći strepili svi, svjesni naše obnovljene snage i
volje da nikome ne prepustimo ni djelić Imperija. Posebno poraženi Perzijanci koji su sada na svojoj koži
osjetili kako se moje Carstvo osovilo s namjerom da ta stamenost traje duže vrijeme, duže čak i od moga
čvrstog, despotskog, obogotvorenog, kako su tada govorili, a danas osporavaju, ipak uspješnog i osebujnog
carevanja.
Nakon spaljivanja Valerijanove kože i ukapanja ono malo pepela što je od njega preostalo, kao upozorenje
našim istočnim susjedima od kojih smo već odavno učili i uzimali što nam se činilo potrebnim, uz Jupitrovu i
Mi trinu pomoć počeo sam vladati kao pravi istočnjački vladar. Pristup meni kao Gospodaru i Bogu postao je
ograničen i dopušten samo izabranima. Samo sam svojim veteranima, generalima i savjetnicima, koje sam
ionako primao u sasvim osobne audijencije, dopuštao da me nazivaju princep som, prvim građaninom ili, po
vojnički, Imperatorom Augustom.
Svi drugi oslovljavali su me isključivo kao Gospodara i Boga. Dominus noster, et Deus noster, naš Gospodar i
naš Bog, koji se uplitao u sve odluke, svih svojih podređenih, Cezara i Augusta, zapovjednika i visokih
činovnika. Taj je naslov odjekivao dvoranama, hodnicima i prostorima moje nikomedijske palače, ali isto
tako i u Maksimijanovu Mediolanu, Klorovu Treveru, podjednako u Galiji i buntovnoj Hispaniji, Nubiji, Libiji,
na neko vrijeme odmetnutoj Britaniji, kao i u Galerijevoj Tesaloniki ili u mojoj i njegovoj rezidenciji u Sirmiju
kamo sam, kad god je trebalo srediti neku neugodnost u Panoniji, često odlazio. Šutke se tako prosuđivalo i
pokoravalo mom naslovu u Rimu, bez obzira s kojom namjerom, ali i glasno izgovaralo to složeno i ponekad
zastrašujuće ime, podjednako u Palmiri i u profinjenoj Antiohiji, a posebno u Aleksandriji, ispirući iz mog
duha krvave uspomene koje sam jednom pod Aurelijanom i Probom, a poslije i osobno, posijao i u tom
jedinstvenom gradu.
Nažalost, isti je naslov, ali izgovaran sasvim ironično i s namjerom da me povrijedi, šetao usnicama moje
žene Priske, i to je u tom pogledu bio jedini pravi izuzetak preko kojeg sam prelazio, svjestan da mi u tom
pogledu ne mogu pomoći ni naslovi, ni drugovanje s bogovima kao ni osobna državnička i obogotvorena
moć. Jer nad svojom ženom od samog početka nisam imao nikakvih ovlasti, osim onih koje mi je dopuštala
po svojoj volji. I ta sam dva svijeta u kojoj se odvijao moj život i carevanje posve odvojio i nisam u sebi
dopuštao da se sudare. Moj i Priskin svijet ostao je tako zauvijek na drugoj strani sudbinske obale, zazidan u
tradicionalnoj rimskoj grobnici.
Uza sve moje naslove i moć koju sam prigrabio zahvaljujući besmrtnim nebesnicima i sudbini koju sam sam
zauzdao, uz mog oca Jupitra i drugih brojnih bogova, nada mnom je sada bdio i Mitra. On je mojoj sve
despot skijoj vlasti svojim plamenim dahom udahnuo istočnjačku dušu. Polako, onako kako dijete postaje
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
mladić, a mladić čovjek, i ja sam odrastao u sposobnosti razumijevanja onoga što mi se prije činilo strano i
neprikladno rimskom značaju. Ne znači da sam prestao biti rimski car, no polako sam kroz svoju samovoljnu
vladavinu koja je postupno bivala sve stroža, savladavao i jezik Istoka. One tajne načine spoznavanja moga i
Mitrina prijatelja Atara, sada inkarniranog u oživljenom Panfilu koji se također nastanio u mojoj duši ma
koliko su njegove zemaljske ostatke već nagrizli i na kraju smrvili kiseli i slani pustinjski minerali na bojnom
polju kod Ktesifonta. Pa ipak, on je krijesio u meni poput malog zviježđa, onako kako su otkriveni vjetrom
koji je lizao pijesak znali bljesnuti pod Mitrinim, Amonovim i Jupitrovim suncem i Aštartinoj, Izidinoj i
Kibelinoj mjesečini sitni safiri, opali i rubini zajedno sa zlatnim i srebrnim nitima koje su negdje držale na
okupu komadiće rastrganog Panfilova ogrtača. Ta je slika oživjela odmah nakon susreta s Mitrom, dok smo
ja i moj domestik jahali natrag u Antiohiju i, što je bilo još čudnije, mogla je govoriti.
- Vidiš li kako je nebo sjajno u tvojoj duši, osjećaš li kako ti se bistri um u vatri koja sve podjednako
prži, ali i grije. Vidiš li svjetove koji se sudaraju, a onda odbijaju kao magnetne kugle, pa se opet približavaju
slijedeći svoje nove putanje, da bi se iznova sudarili na nekom drugom mjestu, ali s istim smislom. Osjećaš li
kako od tih sudara svod podrhtava, ali i postaje jači i elastičniji tako da nijedan odbijeni svijet, nijedan
odbijeni planet ni kugla ne mogu probiti njegov pokrov ukrašen zvijezdama kao dragim kamenjem i uteći.
Naprotiv, od siline odbijanja samo utonu u napeti dio svoda kao lopta u platno, a onda se vraćaju u život
kozmosa i među njegove sudarene svjetove izbačeni elastičnom snagom svemirskog ogrtača, kao novi,
savršeno zaobljeni komadić usklađenih smislova. Razumiješ li kako se suprotnosti sudaraju i prepliću, i
nikada ne postaju jedno niti što drugo, nego od toga drugog čine novi svijet, potpuno neovisan o njima. Kao
da kugle i planeti nadahnuti zvjezdanom vatrom, u sudaru rađaju i iz svoje utrobe izbacuju novorođenu
sferu, novi svijet koji će se tek sudariti, pa onda uklopiti i tako u novom sudaru spariti s drugim svjetovima, s
njegovim zvjezdanim družicama, roditeljima i bezbrojnom nebeskom braćom. Nemoguće je izbrojiti koliko
je svjetova kao što je nemoguće izbrojiti koliko je ljudskih duša i značaja. To su neizbrojivi brojevi, svi sažeti
u jedan broj. U vatru u kojoj sve nastaje i izgara.
Govorio mi je moj novi božanski zaštitnik, zauzimajući odmah uz Ju pitra vrhovno mjesto u mom malom
panteonu. A ja nisam znao obraća li se to meni bog ili u njegovo ime to govori, u moju dušu useljen Panfil
Atarov, Mitrin prijatelj i drug u stvaranju i obrani svijeta i svemira. Pa bih još neupućen u redoslijed molitvi i
rituala kojim su istočnjaci slavili Mitru odgovara bogu kao da odgovaram svom Panfilu.
- Osjećam prijatelju i počinjem razumijevati tvoj jezik. I moji se svjetovi sada polako raspoređuju u
novi poredak kao da kreću u novu, presudnu bitku kao što si u nju krenuo i ti, hrabro i ne mareći za
posljedice. Prava posljedica tvoje smrti, unatoč tvom jezivom zemaljskom kraju, bila je spasonosna za naš
zajednički svemir. Priznajem, ne razumijem još potpuno putanje sukobljenih sfera, nije mi još jasno kako se
iz njihova sudara, kao iz naših sukoba i ratova, rađa novi sklad i nastaju nova svemirska tijela, ali razumijem
da je to istinito, onako kako je istinito rađanje i sagorijevanje zvijezda i nebeskih tijela, što su mi probali
objasniti i u Aleksandriji. Upinjao sam se da ih razumijem, pretvarao sam se u sebi da razumijem smisao
kretanja planeta i sunca, ali zamisli, kao ni danas, podjednako ni tada nisam razumio.
Pa bi se čuo njegov odgovor.
- Zvjezdoznanci se previše pouzdaju u račun i crtež, u matematičko predviđanje samoga kretanja,
zamišljenog kao geometrijske putanje i elipse, a ne u uzvišene, ponekad i nepredvidljive svemirske
posljedice. No iako u njihovu učenju ima mnogo prave apstrakcije, ono se ipak previše uzda u uzroke i
posljedice pa se njihove veze daju aritmetički izračunati i geometrijski predstaviti.
- Istinu govoriš jer ti to činiš na drugi način moj učitelju i prijatelju. Ti to osjećaš i istinski razumiješ,
kao pravila koja ne treba dokazivati i koja si mi sposoban u mašti i slikom prenijeti, pa tako i predočiti mojoj,
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
do sada neosjetijivoj duši i umu, još nesposobnom da pronike u jezik tajne, u njegove zagonetne riječi,
misterije svijeta i kozmičkog svoda, u pravu sliku neba.
A onda, dok smo tako, svaki zabavljen svojim dojmovima i mislima, ja i moj domestik Lucije Soser nastavili
jahati natrag prema Antiohiji, sijev nulo je na nebu i velik je komet proparao svod.
- Jesi li siguran s kime ti razgovaraš? Pa nisam ja tvoj Panfil, što na grčkom, jednom od vaših jezika,
znači onaj koji ljubi sve, nego sam ja Mitra koji je nakon njegove smrti progutao njegov oblik i duh u
nebeskoj vatri stvaranja. Ja sam taj tvoj novi plameni, svemirski bog i zovem se drugim imenom. Moje ime
je Sklad, moje ime na perzijskom, ali i na svim drugim jezicima koje ćeš tek početi učiti, a neke, one
najtajnije sasvim sigurno nikada, znači Nebeski Dogovor. Vrhunaravna uravnoteženost koju moraju
njegovati i svakog mi sata, svakog dana i svake noći podastrijeti dokaze da su je sačuvala sva nebeska tijela,
sva plamena sunca i sve zvijezde, stalno odgovorne za taj sklad, čak i u trenutku prije nego krenu u sudar.
Samo ja u potpunosti vladam tim skladom, a iz njega isto tako nadgledam i vaše sitne razmirice. No pripazi,
ma koliko leže poput zmija koje gmižu po tlu pod mojim orlovima i nebeskim pticama, samoizgarajućim i
samoobnovljenim Feniksima, one, te vaše zlom zatrovane razmirice, u svom bezumlju mogu biti opasnije za
opći poredak nego zvjezdani ratovi. Zbog toga danonoćno bdijem nad ravnotežom suprotnosti na zemlji i na
nebu. Stoga ću zajedno s tvojim nebeskim ocem Amonom, Jupitrom, Helijem ili Zeusom probati bdjeti i nad
tvojim već zapaljenim svijetom i tvojim već zapaljenim duhom jer su i jedan i drugi od sada dio moga
svemirskog poretka u sudaranju!
Konj je u galopu topotao poda mnom. Dizao se iza naših leđa pijesak, ali nisam bio tek jahač koji je hitao
suhim ravnicama pred zidinama An tiohije. Bio sam tamo gdje je bio uperen moj pogled, a to je bilo
zapadno nebo iza kojeg se skrivalo more. No i iza mene i Sosera i naših hitajućih konja također se pjenilo
more, ali more pijeska, more Istoka. I nije bilo nikakve razlike između ta dva mora, i te dvije strane svijeta,
pod bistrim maloazijskim svodom koji je već bio osut zvijezdama. Sam u sebi odgovarao sam Mitri.
oprosti mi moj novi nebeski Gospodaru. Nije važno što sam do sada bio neuk, nego je važno što opet
počinjem učiti. Znam, ti si me već prigrlio i te ćeš me od sada štititi od mojih neprijatelja i neprijatelja svoga
svemirskog poretka. Kako na nebu tako i na zemlji, kako govore u svojim molitvama kršćani slaveći svog
proroka, riječima koje su prepisali iz tvog učenja. Ako ga nisam razumio, za sada sam ipak naslutio nebeski
misterij. Ti si taj koji odobravaš tko ima pravo na vladarsku moć i njezine božanske zadaće. Samo ti znaš
prepoznati i ovlastiti svog zastupnika na zemlji.
A onda je opet među zvijezdama nebom zaparala oštrica svjetlosnog bodeža, tako blizu da nam se učinilo
da će udariti o zemlju. Pa ipak, i dalje ništa ne govoreći, ja i Soser smo nastavili tjerati konje u galop, dok su
se približavala svijetla Antiohije, nalik na malo zviježđe. A iz njega su kapale riječi. Začudo nisu bile Mitrine,
nego Panfilove.
gospodaru, pa kako ja mogu ovlastiti Tebe, svog vladara kojemu sam počašćen božanskom milošću oduvijek
bio tek skromni podanik i nekim čudom postao mu prijatelj? Slijedim te još i sada, nakon svoje tjelesne
smrti na koju sam ponosan, a ti nikako ne možeš i ne smiješ slijediti mene. Ti sada skrbiš o ravnoteži strana
svijeta pod Tvojom vlašću i miriš sudaraju će svjetove. Ti si moj vrhovni Gospodar ili barem njegova
zemaljska slika i prilika, moj Mirta i moj Ahura Mazda ma koliko te u raznim zemljama i u raznim narodima
kojima već vladaš, a i onima kojima ćeš tek ovladati drukčije nazivali. Iz tog prevažnog razloga i ja ih po
tvome, i tebi za volju, sada nazivam Amonom, Zeusom ili Jupitrom. Kako sam te ipak nešto malo podučio, ali
samo koliko si mi ti dopustio, ne krije se značenje riječi u nazivu. Naziv je samo igra slova koja odražava
sklad, što samo zvoni u njihovu nizu i poretku. Pravo značenje usađeno je u skrivenom korijenu svake riječi,
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
u njezinoj tajnoj biti, a u njoj slova ne moraju biti složena na isti način, pa tako ni isto zvoniti i pjevati niti
prenositi isti smisao.
Zvjezdano nebo, sad već prošarano maglicom i izduženim noćnim oblacima koji su doplovili sa Sredozemlja,
pretvorilo se u draguljima i nitima opšiveni i ukrašeni Panfilov ogrtač izgubljen u okrvavljenom pijesku
Ktesifonta. I bilo je svejedno koji se to svjetovi mire i sudaraju, pa bili oni Mitrini ili Panfilovi, jer su i oni
putovali i hitali osjajenim nebeskim pučinama i pustinjama, kao i mi na našim već oznojenim i zapjenjenim
konjima, sve dok nismo iznenada stigli pred antiohijska gradska vrata.
otvorite svom Augustu, otvorite Bogu i Gospodaru.
Već je vikao Soser, a njegov se glas tek na čas odbio od zatvorenih dveri kao od zatvorenog neba. Stražari su
na njegovu zapovijed hitro raskrilili okovana krila i novi je Mitrin podanik ušao u mudri i stari grad koji je na
svojoj puti već mnogo puta osjetio sudaranje nebeskih tijela, živeći ipak u nadi da će se jedanput sve smiriti
makar na tren i makar samo na Zemlji. No to nije bila samo nada, to je bila molitva koju je, nažalost, od
samih početaka našeg svijeta bilo nemoguće uslišiti. Svjetovi su se nastavili sudarati i miriti, raspirujući
pritom i taj zemaljski, vrlo konkretni, a ne apstraktni plamen, koji je opet buknuo, ali ne pod istočnim
nebom, nego ovaj put na Zapadu.
XI. POGLAVLJE
KARAUZIJEVAIALEKTOVA BUNA
AKO SU SE PRILIKE na Istoku smirile, Maksimijan i njegov Cezar Kon stancije Klor ubrzo su upali u neprilike.
U formalnom smislu sve je već bilo sređeno i dogovoreno. Klor je oženio Maksimijanovu usvojenu kćer
Teodoru, tako što se prethodno teška srca zauvijek rastao od svoje Helene, isto kao što će se njegov i
Helenin sin Konstantin poslije oženiti Her kulijevom najmlađom kćeri Faustom. Unatoč tim obvezujućim
brakovima i razmjernog mira koji je moj suvladar uspio uspostaviti poštujući naš savez, kao što sam već
ispričao, nekako usporedo s mojim i Galerije vim pobjedonosnim egipatskim i perzijskim pohodima buknule
su vatre i požari u Galiji i poslije u Britaniji, pa nakon što smo uspjeli primiriti Istok, zapalio se Zapad.
Zemlje, provincije, a posebno granične dijeceze na Zapadu duže su vrijeme bile nesigurne i valjalo ih je
stalno krotiti, a zapadno Sredozemlje, obale oko galske Narbonije i Hispanije i more između Britanije i
Galije, još nesigurnije. Onako kako je već u prethodnim desetljećima, prije mog stupanja na prijestolje,
vladao nemir na kopnu, tako je sada podivljalo more. Gusari su napadali brodove, otimali terete, toliko su
se osmjelili i ojačali da su napadali čak i konvoje praćene ratnim veslarkama, a što je bilo najgore, brzim
prepadima i opsadama blokirali su luke i tako ozbiljno ugrožavali sigurnu trgovinu i protok robe i dobara. I
Herkulije se na našu zajedničku nesreću ovaj put odlučio za pogrešan izbor premda ga je oprezni Klor
upozoravao da pazi što čini. Odbacivši prijedloge i upozorenja svoga Cezara, Maksimijan je jednog od svojih,
prema njegovu mišljenju najboljih i najodvažnijih pobočnika, već vremešnog admirala Karauzija, postavio za
zapovjednika naše zapadnosredozemne, potom i atlantske mornarice.
Poslije su njegovi nakon konačnog admiralova poraza uhićeni pristaše tvrdili, braneći se pred prijekim
Herkulijevim i Klorovim sudovima, da je Karauzije i više nego uspješno uspio smiriti prilike na pučini i uz
obale. No da je onda, navodno, bio prisiljen na uzmak i morao sve obustaviti svjestan da dalje ne može, da,
u čemu je možda i bilo istine, nije mogao nastaviti svoje napade, presretanja i blokade gusarskih uporišta jer
mu Maksimijan i Konstancije nisu slali dovoljno ljudi kako bi popunio brodske momčadi, a još manje
sredstava. No bez obzira na takvu možda djelomice istinitu, ali pravno nespretnu obranu admiralovih
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
pristaša, koje su Maksimijan i Konstancije i tako sve smaknuli, prava je istina bila da je u želji da pod svaku
cijenu namakne sredstva i svoju mornaricu održi na okupu kao vlastitu flotu Karauzije čak sklopio tajni savez
s gusarskim kapetanima i, zauzvrat, što ih pušta da povremeno krenu u hitre pljačkaške pohode i napade na
lađe i luke, od njih uzimao danak.
Ipak, u početku tih nesretnih zbivanja, bez obzira na Karauzijevu nestalnost i nepouzdanost, ni ja nisam
želio vjerovati u takve pretpostavke. Bio je ipak rimski časnik i rimski admiral. Posebno sam mu vjerovao
zbog njegova skromnog podrijetla i teških napora koje je morao uložiti kako bi se uspeo do admiralskog
čina. I podsvjesno sam povukao usporedbe sa svojim životom, a koje smo, kako je pokazalo vrijeme, i ja i
moj Her kulije krivo sami sebi predočili. Sustavno se taj Karauzije uspinjao od gotovo običnog mornara, neki
tvrde i običnog veslača na ratnoj troveslarki, do kapetana, a onda i kopnenog, centurionskog čina, pa
tribuna i na kraju zapovjednika dijela naše sredozemne i atlantske flote. Dakle, sudbina ga, baš kao ni mene,
nije mazila. I upravo zbog toga, zbog silne želje i napora koji je uložio u ostvarenje svojih snova, poželio je
mnogo više. Ipak, zauzet učenjem jezika Istoka i ja sam, eto, smetnuo s uma značaj doba u kojem sam
stasao i umjesto da samo usporedim Karauzijevu sumnjivu djelatnost s mnogim obratima i prevratima koji
su se odigrali doslovce pred mojim očima, krivo sam ga procijenio, uspoređujući njegovu sa svojom
životnom sudbinom. Skupocjena pogreška, posebno ona Maksimija nova koji ga je poznavao mnogo bolje
nego ja. Uskoro smo se vrlo jasno i nedvojbeno imali prilike uvjeriti u njegove prevratničke namjere.
Iako je možda za Karauzijevu pobunu donekle i bila kriva nestašica ili, bolje rečeno, potpuno
obezvrjeđivanje vrijednosti i pad cijene našeg novca, koja je, ako izuzmemo zlatnike i srebrnjake, bez obzira
na početne reforme i sređivanje unutarnjih prilika, pritiskala podjednako cijelo Carstvo i jednostavno nije
bilo moguće namaknuti dovoljno novca za tako zahtjevne pothvate, prava je istina u tom slučaju zapadne
pobune bila da se, iako možda potplaćen, ipak, za razliku od mene, ponajprije ne poučen, nego osokoljen
mnogim primjerima iz našega burnog stoljeća, kad se osjetio dovoljno moćnim, admiral Karauzije ogrnuo
grimiznim plaštem i proglasio imperatorom i cijela sjeverozapadna Galija, a poslije i Britanija, zajedno s
pomiješanim i unovačenim graničnim, uglavnom barbarskim legijama, stale su uza nj. Što je bilo još opasnije
za Carstvo na Zapadu, istodobno s Karauzijevom uzurpacijom sa sjevera su provalili belgijski Gali i Germani i
prodrli sve do Konstancijeva Trevera.
Uspostavljanje razmjeno mirnih prilika na Istoku počeo je remetiti kaos na Zapadu, a on je već tinjao
poduže vrijeme jer su oči svih mojih izravnih prethodnika bile više uperene prema Istoku gdje smo počeli
graditi novi Rim. No preokret je nastupio zahvaljujući već pravovremenom preustroju vlasti. Naime, nisu
samo Augusti bili ti koji su odlučivali. I naši Cezari često su dobro procijenivši zbivanja na svom području ili
zoni odgovornosti znali poduzeti važne odluke, pogotovo kada je bilo riječi o vojnim sukobima, a na isti
način i njima podređeni zapovjednici.
Tako je u tim za Zapad, ali i Carstvo teškim okolnosti Konstancije Klor, sasvim u skladu sa svojim značajem,
jer je u mnogočemu bio izniman, iz svog tvrdog, ali vrlo prosvijećenog središta i vojno snažnog uporišta i
kolonije Trevera koji je također obogatio mnogim javnim i carskim zdanjima i ojačao mu ionako moćne
bedeme, i koji mu je od početka tetrarhije bio prijestolnica, iz koje je izviđao i u stalnom pokretu kontrolirao
sjever, pregrupirao na vrijeme svoje snage koje su mu novim preustrojem vojnih prefektura pripadale, i u
nekoliko bitaka porazio Germane i Gale, gotovo pred svojim vratima i tako osigurao Maksimijanu leđa sa
sjevera.
Nakon svojih pobjeda nadao se da će, on do tada onako odlučan, krenuti na Karauzija. Ali prolazili su dani i
mjeseci, a Herkulije nije ništa značajno poduzeo. Štoviše, opasnost da će stari lukavi admiral uspjeti u svojoj
namjeri, i koristeći se Maksimijanovom neodlučnošću i oklijevanjem, ali i onom čudnom Herkulijevom
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
naklonošću prema njemu, prebaciti svoje snage s mora i kopna na zapadne obale Galije i na Britansko
otočje, bila je sve izvjesnija.
Stanje je postalo ozbiljno i na svoj način pogibeljno za cijelo Carstvo i nije se više moglo čekati. Konstantin,
kojega je o svemu odmah izvijestio Klorov skoroteča, po istom pisanom nalogu njegova oca, obazrivo mi je
prišapnuo da Cezar Zapada, nakon što je uzalud pokušavao privoljeti Maksimijana da bude odlučniji prema
pobunjenom Karauziju, koji očito ima imperator ske ambicije, sada čeka moju zapovijed jer od svog Augusta
unatoč upozorenjima nije dobio nikakav odgovor. Posavjetujući se s Konstantinom, po istom sam mu
skoroteči u tajnosti zapovjedio da se pokrene, ali da pri tome ne uvrijedi Maksimijana. I doista, premda je
Maksimijan na taj način bio potpuno izopćen iz zbivanja, što mu nikada, pa ni do dana njegove smrti nisam
priznao, sposobni Konstancije Klor, i nakon što nam je lukavi admiral nanio nekoliko poraza u manjim
pomorskim sudarima, krenuo je u napad, te posluživši se ratnim lukavstvom uspio je odmetnutom admiralu
i njegovim pristašama nametnuti kopneni boj. Svladao ih je kod Boinonije u Galiji i tako ugasio ne samo
opasni odmetnički požar, nego i sve plamičke pobune u cijelom zapadnom dijelu Carstva.
Nažalost, za sada ipak samo u njegovu kontinentalnom području i razvedenom atlantskom priobalju.
Unatoč porazu Karauzije, vješt i prekaljen zapovjednik kakav je već bio, uspio je s glavninom svojih snaga
prebjeći u Britaniju. Iako se Maksimijan koji se probudio iz vlastite letargije i krenuo na sjever zajedno s
Konstancijevim snagama sada mogao slobodnije posvetiti obračunima s Belgima, Alemanima i Germanima,
još je pune dvije godine trebalo da se Klor iskrca u Britaniji i pobijedi tada već bolesnog i onemoćalog
Karauzija i njegova nasljednika, nekoga nadmenog tribuna Alekta.
Taj je njegov nekadašnji zamjenik za sebe također tvrdio da ima božanske moći i, kao i Elpid Ahil, u pomoć
pozivao stare demone i, uspoređujući ih s našima, tvrdio da potječe od prastarih keltskih božanstava i da
mu je kao Rimljaninu u trenutku prosvjećenja njihov vrhovni bog Ara van, prema njegovu tumačenju samo
jedna od Zeusovih i Jupitrovih inkarnacija, baš kao i najvećem britanskom mitološkom junaku Prideriju,
podario vječni život te da će on, predvodeći Brite, Gale i sve Kelte protiv naših snaga bez obzira na ishod
bitke, sasvim sigurno svoje sljednike odvesti u Anvufn, vječni podzemni svijet, gdje će se nakon dobre gozbe
i pijanke opet čili probuditi u stvarnom svijetu i onda Rimljanima nanijeti strahovit poraz.
Kao prema nepisanom pravilu, kada je riječ o godinama mojeg carevanja, stalno ih progone namjerno
potvorene kronike, kršćanske ili nekršćan ske, neke od njih koje čak i nemaju prevratnički i fanatični vjerski
cilj. Današnji Konstantinovi i Licinijevi povjesničari, želeći valjda time uvrijediti podjednako mene i
Maksimijana, ali, što me čudi i zbunjuje, i Konstanci ja jer je, iako do kraja svog života iskreno odan meni,
bio ipak prije svega
Konstantinov otac koji je u poznim godinama štitio kršćane kad god je to mogao, otvoreno tvrde da pobjedu
u Britaniji nije izvojevao Klor svojom ratnom vještinom, nego da mu se Alekto sam predao i tako ostavio Ka
rauzija na cjedilu. Unatoč tim opet sasvim netočnim kronikama, Alekto nije izdao Karauzija, i nije od straha
prešao na našu stranu. Naprotiv, toga opasnog fanatika, koji se borio i zapovijedao umjesto starog admirala
i buntovnika, možda gusara u duhu i po krvi, Klor je porazio nakon krvave bitke kojoj je prethodila brza i
uspješna invazija Britanije.
Konstancije je, naime, poučen Cezarovim primjerom, poslao velike teretne desantne brodove pod
zapovjedništvom tada već staroga Probova i Karova admirala, Korinćanina Asklepiodota, koji mi je bio odan
u najtežim trenutcima i kojega uz moje ime spominje i kronika o caru Aurelija nu, da glavninu vojske iskrcaju
na Otok i odmah započnu s čarkama. Bitka je odvratila pozornost Karuzijevim i Alektovim snagama, dok se
Klor u međuvremenu brzim triremama i liburnama nasukao na pješčanu obalu i iskrcao s druge strane
velikog rta i onda sabrao i pripremio sve svoje snage za napad. Karauzije i Alekto, još nepripremljeni i u
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
pomutnji zbog iznenađenja, morali su se povući i tijekom noći što je dodatno oslabilo udarnu moć njihovih
fanatičnih barbara, prestrojiti svoju vojsku, koja i tako nije poznavala pravu vojničku stegu ni bojni poredak,
i pripremiti se za izravan i otvoren ratni okršaj s elitnim rimskim legijama.
Bitka koja se odvijala u rano maglovito jutro, i u kojoj je bilo teško ras poznati tko je na čijoj strani, bila je
teška i mučna, ali za nas pobjedonosna, bez mnogo rimskih žrtava. Unatoč tome što je mlijeko svitanja
skrivalo odlučne i opsjednute neprijatelje koji su se tako nevidljivi prije bitke pričinjali još strašniji, a njihovi
glasovi koji su se vukli i odbijali od magle vraćali su se među naše redove kao sjena smrti. Tek tu i tamo iz
magle bi se pojavila poneka glava tih divljih ratnika s jelenjim ili volovskim rogovima uglavljenim na
kacigama, kojima su krijepili svoju hrabrost i smatrali ih ratničkom popudbinom za podzemni svijet. Iako su
takvi prizori mogli izazvati jezu, Klor nije dopustio svojim vojnicima dovoljno vremena da ih makar na tren
obuzme neodlučnost ili strah. Iako nije imao potporu podzemlja i nije svojim vojnicima mogao, ako padnu
za Rim, obećati uskrsnuće nakon bitke, Klor je pribjegao još jednom ratnom lukavstvu.
Budući da je magla bila doista gusta i neprozirna, kažu gušća i od oblaka i mlijeka, opipljiva gotovo kao
mladi sir, svakog je našeg vojnika mudro obilježio podvezanom crvenom trakom na desnom štitniku oklopa.
Tako su se naši lakše raspoznavali u općem metežu i nakon ljuta boja u koji su po Klorovoj zapovijedi jurnuli
odmah nakon što su iz magle počele izvirivati rogate prikaze izvojevali potpunu pobjedu.
Prvo se cijela jedna legija, i to ona VI. Victrix, najbolja Klorova legija Pobjednica, kao živi klin zabila u
neprijateljske snage poredane po dužini, a onda se razmjestila na dva boka koji su svaki zaustavili s čela,
strana i bokova neprijateljsko nadiranje, pa kad im se pridružila i ona HI nekoć omiljena Probova legija
Fortunata, Sretnica, opkolili su naši neprijatelja koji se samo u magli i samo na prvi pogled činio gotovo
demonskim i zastrašujućim. No kad su Alektovi barbarski zanesenjaci počeli padati, u magli se čulo samo
sjevanje i zvon naših mačeva, i razabirale samo one crvene trake koje su se kretale u mliječnom zraku oko
sjena neprijateljskih rogatih kaciga i tijela u padu.
Ne opterećujući se razmišljanjem uoči same bitke, i uz uzorno razrađenu, istina već prokušanu, ali uvijek
rizičnu taktiku, primijenio je Klor ratnu dosjetku s obojanim trakama, kojom će se mnogi zapovjednici i
vojske, poslije Klorova gašenja pobune u Britaniji, služiti kao svrhovitom dosjetkom. Pa kad je potom, nakon
zvonjave oružja i vapaja umirućih i ranjenih, zavladala tišina, stari buntovnik Karauzije, nevidljiv, u sjeni
mračne šume koja je okruživala bojno polje, sam si je oduzeo život, zabivši u svoje srce admiralski bodež, a
mnoštvo zarobljenih barbara, uvjerenih da tek silaze u podzemni svijet, odakle će uskrsnuti i potom odnijeti
pobjedu, Konstancije je smaknuo, bolje reći poubijao i poklao bez milosti, ne časeći ni časa, odmah na licu
mjesta, dok su još tu i tamo zvonili mačevi u sudaru. Tako im je Herkulijev Cezar pružio priliku da na najbolji
način provjere svoju vjeru u uskrsnuće i ponovno rođenje u podzemnom svijetu, koji ih je istina primio s
dobrodošlicom, ali pod jasnim uvjetom da iz njega više nikada ne izađu.
Alektu do kojeg je dojahao, i neustrašivo gledao svoga nekadašnjeg Cezara, sada na kraju svega ipak kao
Rimljanin Rimljaninu, dopustio je da klekne, a jedan od Konstancijevih domestika zabio mu je mač s leđa
okomito kroz kralješnicu pa je umro časno, na legionarski način. Tada je među stotinama poginulih i sam
okrvavljen podjednako kao i njegov vranac, jer je Klor jedini među svima nama Augustima i Cezarima imao
crnog, a ne bijelog pastuha, izgovorio već poslovične rečenice koje više ne može nagrditi nijedan od
suvremenih kroničara. Pa ako ga je neka čudna snaga, onako vremešnog vodila kroz cijelu bitku, pogotovo
kad se rasplamsala, i tijekom koje se on, okružen svojim prokušanim domesticima, borio kao mladić, tada
na samom izdisaju boja, nakon Alektova smaknuća, snage su mu klonule, i njegova osobna garda natjerala
ga je da se povuče na malu uzvisinu podnožje koje je također bilo porubljeno ispremiješanim tijelima i
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
rogatim kacigama. Teško je, kako su mi pričali, podigao svoj mač, a kada se oštrica ipak uspravila, kao da
hoće probosti nebo, po vikao je glasom koji se istovremeno odbijao od guste magle, ali i odjekivao među
živima i mrtvima:
rOMA VICTRIX, RIM POBJEDNIK!
POSLUŠAJTE PORUKU PALIH ZA RIM, I ODAJTE IM POČAST, MOJI VJERNI I ODANI SINOVI JER VAŠI SE HRABRI
DRUGOVI PO ORUŽJU VIŠE NE ĆE VRATITI. PA I AKO HODAJU OSUNČANIM LIVADAMA I BREŽULJCIMA
LJUBEĆI SJENE SVOJIH PREDAKA, NE MORAJU VIŠE TRPJETI I STREPITI JER ONI SU U ELIZIJU, ONI SU U U
SVOM ZASLUŽENOM BLAŽENOM SVIJETU I SVI BOGOVI I SVI NJIHOVI PREDCI SLAVE IH KAO PRAVE RIMSKE
SINOVE DOSTOJNE TOG BLAŽENSTVA. NO KADA JEDNOM SVI STIGNEMO PRED DVERI ELIZIJA I PROĐEMO
KROZ NJEGOVE VRATNICE, I NAS ĆE DOČEKATI NAŠI PREDCI I NAŠI SUBORCI I BIT ĆE NAM OPROŠTENO.
IPAK, MA KOLIKO BIO BLAŽEN I SVET, IZ ELIZIJA NEMA POVRATKA JER NJEGOVE TEŠKE VRATNICE, KOJE JE U
TRENU NASTANKA RIMSKIH RODOVA ISKOVAO SAM BOŽANSKI KOVAČ VULKAN, KOJI JE ISKOVAO I
NEPOBJEDIVO ORUŽJE BOGA MARSA, NAŠIH SLAVNIH OČEVA I PREDAKA OD PRAOCA ENEJE I DRUGIH
BOGOVA, OTVARAJU SE SAMO PRI ULASKU I TKO NJIMA PROĐE, KAD SE JEDNOM ZA NJIM ZATVORE, TAMO
OSTAJE ZAUVIJEK.
IAKO SMO IZVOJEVALI BOJ I OKONČALI RAT KOJI POSVEĆUJEMO RIMU POBJEDNIKU, PRIČEKAJMO JOŠ
MALO. NAŠI, NAIME, NEPRIJATELJI, KOJI OVAKO JADNO LEŽE POD NAŠIM NOGAMA, TVRDE DA ĆE SVI
NJIHOVI PALI U BOJU USKRSNUTI IZ SVOG ELIZIJA I OJAČANI SNAGOM SVOG BLAŽENSTVA ODNIJETI
KONAČNU POBJEDU. POČEKAJMO DAKLE...
A onda je, kažu, zavladao čudan mir, praćen dalekim i snažnim šumom kao da se bude duše iz podzemlja
tako da se uznemirio i Klorov vranac. Ali bio je to samo vjetar koji je raspršio maglu i sa sobom donosio šum
velikog vodopada u neposrednoj blizini bojnog polja. Nakon nekog vremena je, smirujući konja koji se
propinjao, Konstancije izrekao onu svoju poslovičnu rečenicu:
- NEPRIJATELJI RIMA NE VRAĆAJU SE IZ MRTVIH. ONI SU VEĆ MRTVI ČIM KRENU U BOJ PROTIV
NJEGOVIH SINOVA!
Dok je teško spuštao mač koji je držao uspravno za vrijeme cijeloga govora, prolomio se usklađen i snažan
pobjednički vojnički uzvik koji je proparao bojno polje.
- MI SMO SINOVI RIMA POBJEDNIKA. SLAVA RIMU I NAŠIM AUGUSTIMA, SLAVA TEBI NAŠ CEZARE.
Okvavljeni mačevi zalupali su po štitovima kao da tjeraju mrtve duše rimskih neprijatelja. Od buke i uzvika
podrhtavao je gusti okrvavljeni zrak. Miran je bio jedino Konstancije i njegovi domestici, on već umoran, ali i
spokojan tamo na onom brežuljku, svjestan da je obranio Zapad. Unatoč Alektovim opsjenama, nakon tog
poraza nitko se od barbara i vojnika poraženog Karauzijeva nasljednika nije dignuo iz mrtvih niti je iz
podzemnog svijeta mogao opet ugrožavati Rim.
Taje pobjeda omogućila ohrabrenom Maksimijanu da nakon Konastan cijeva pobjedonosnog pohoda u
Britaniji, opet na sjevernim granicama nasrne na Alemane, i razbio je opet smioni i neumoljivi Herkulije
njihovu silu na duži rok. A potom, nakon dvije godine, počeo je odlučno sređivati podjednako nesigurne
prilike u Hispaniji, te u vrijeme dok je Klor koji je ostao na Otoku i već bolovao u svojoj novoj tek izgrađenoj
rezidenciji u Eburaku, moj August Zapada i mlađi brat u vlasti prešao je u senatske afričke provincije i nizom
uspješnih bitaka i završnom pobjedom svladao Kvinkvegetane, već spomenuta ujedinjena nubijska i libijska
plemena u neposrednoj blizini Kartage.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Odao sam obojici zasluženo priznanje pismom istog sadržaja, samo što je ono namijenjeno Kloru bilo
upućeno Cezaru Zapada, a ono Maksimijanu, mom tada još voljenom Herkuliju koji se opet osovio na svoje
čvrste noge, kao nadređenom Augustu istog dijela Carstva. Bio sam miran i spokojan kao i moj svijet.
Utihnula je makar na čas grmljavina ratova i bitaka. Bio sam uvjeren, a to je doista možda bila i istina, da
sam na pragu vrhunca svoje vladavine. Istok je bio pokoren, Zapad uspokojen. Sada je valjalo napraviti još
jedan odlučan korak i otpočeti s novim izazovima. Težim od samih bitaka. Valjalo je nastaviti s već
započetim poslom, pa zakonima i reformama pokušati učvrstiti cijeli naš golemi Imperij.
Mitrine su se plamenom obavijene sfere opet odbile jedna od druge odobravajući. Ali nisu ostavile plameni,
nego onaj isti krvavi i tako opipljiv, masan i mirisan zemaljski trag. On se vukao po obzorju, a onda nestao
kao da ga nije ni bilo. Carstvom je na Zapadu i Istoku nakon dugih desetljeća doista zavladao mir.
Nakon tih dugotrajnih i napornih bitaka i višegodišnjeg rata, Maksi mijan se povukao u Mediolan, a često je
boravio i u Akvileji, otkuda mi je slao topla pisma što su sa sobom znala donijeti dio njegova čas smirenog i
razboritog duha, a onda sasvim zaokupljenog vlastitim uznemirujućim planovima koje je od tada stalno
kovao. Jedno sam takvo njegovo pismo sačuvao.
OD AUGUSTA MAKSIMIJANA HERKULIJA BOŽANSKOM BRATU I GOSPODARU JO VIJU, AUGUSTU GAJU
AURELIJU VALERIJU DIOKLECIJANU. PREUZVIŠENI BRATE, SVE ŠTO SVOJOM BOŽANSKOM RUKOM I UMOM,
SNAGOM I VOJNIČKOM I DRŽAVNIČKOM ODLUČNOŠČU I MUDROŠĆU ČINIŠ ZA SPAS RIMA OSTAT ĆE
TRAJNO ZAPISANO U NAŠEM VREMENU I NAŠOJ SLAVNOJ POVIJESTI. ALI, MOJ STROGI JOVIJE, NEMA TE
PROMJENE, NEMA TE REFORME KOJA BI NAM MOGLA DO KRAJA POMOĆI JER NE MOŽEMO POMOĆI NI
SAMI SEBI. TVOJ JUPITER I MOJ HERKUL SVJEDOCI SU KAKVA SMO DJELA ZAJEDNO POČINILI, KAKVE SMO
POTHVATE PODUZELI. ČVRSTOM RUKOM POKUŠALI SMO OSIGURATI NAŠ SVIJET I, ŠTO JE NE MANJE
VAŽNO, NAŠE ŽIVOTE, A DA NISMO VODILI RAČUNA NI O KRHKOSTI TOGA ISTOG SVIJETA NI O LOMLJIVOSTI
NAŠIH LJUDSKIH I BOŽANSKIH ODLIKA. NE TRAŽIM OD TEBE DA ODUSTANEŠ, ŠTOVIŠE, TRAŽIM DA ME I
DALJE VODIŠ SVOJIM SNAŽNIM DUHOM, ALI IPAK TE UPOZORAVAM I USPUT TRAŽIM NEŠTO DRUGO.
MINERVA MIJE SVJEDOK DA SI ISTOVREMENO PREVIŠE OPREZAN, A ONDA OPET PREVIŠE SIGURAN. NE
VJERUJ NIKOME, MOJ JOVIJE, NI SVOJIM NAJBLIŽIMA, NI MENI, TVOM BRATU HERKULIJU JER IZLASCI
SUNCA BRZI SU I ODMAH OSVIJETLE DAN, A SUMRACI SPORI, I POLAKO, ALI LAKO I NEOSJETNO
PREPUŠTAJU SVIJET TAMI. A MOŽDA UPRAVO U TOJ TAMI ČUČI ZLO KOJE VREBA I ČEZNE ZA TVOJOM MOĆI
I TVOJOM KRUNOM. STOGA BUDI NA OPREZU I OPET TI PONAVLJAM, NE VJERUJ NIKOME!
HERKULIJE SVOM BOŽANSKOM GOSPODARU I OCU JOVIJU, IZ AKVILEJE, NA ŠESTI DAN OD SEPTEMBARSKIH
KALENDA, XVII. GODINE NJEGOVE VLADAVINE.
Nisam znao kako bih protumačio to pismo, čak sam se bio u trenu uznemirio pomislivši da je Maksimijan
saznao za moje pismo Kloru u kojemu mu dajem ovlasti mimo njegova Augusta. Nasreču to nije bio slučaj,
koliko su na nesreću te njegove riječi danas mnogo jasnije. To su, uostalom, i pokazali posljednji dani
njegova života. No u tom je trenutku Carstvo konačno, pa makar na kratki rok, bilo mirno, reforme koje sam
počeo donositi bile su u neku ruku svrhovite i učinkovite, na svim bojnim poljima izašli smo kao pobjednici,
pa nisam mogao dokučiti što to narušava spokoj moga Herkulija i što mi je zapravo želio poručiti pismom
koje je samo hinilo brigu, a uistinu je ispod svojih redaka skrivalo upozorenje i tjeralo na oprez.
Kako me jedanput citirajući Epikura podučio Numerijan, kako su mi poslije nadahnuto predočili Mitra i
Panfil, ni bogovi ni njihove odluke, ni carevi ni njihovi Augusti i Cezari, ni zapovijedi, ni zakoni, ni edikti, na
koncu ni ljubav ni odanost, ne mogu stalno stajati u prostoru. Pogotovo ne u praznom prostoru na koji je
sve više počelo sličiti samo na prvi pogled ispunjeno i prenapučeno Carstvo. Sve naše odluke, bilo ljudske,
bilo božanske, poput kišnih kapi, zbog svoje težine, ma koliko ona bila neznatna, padaju kroz taj prazni
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
prostor, postojanim i unaprijed zacrtanim smjerom i gibanjem, kao strijela ili sulica u svom ubilačkom
silasku prema tijelu. Kad se prostor jedanput isprazni, u tom istrošenom i praznom prostoru i dalje padaju
sva tjelesa, koliko god bila teška, istom brzinom, pa bilo riječi o božanskim vladarima ili njihovim služnicima
ili pak robovima koji znaju predosjetiti trenutak svog vlastitog, ali i gospodarova pada. Ostaju vječne samo
sudarajuće sfere koje tako i na taj način odbacuju svoj svemirski balast.
XII. POGLAVLJE
EDIKT
S NEBA SE OPET spuštam na zemlju, na moje nekad rasprostrto Carstvo, koje sam gradio onako revno kako
ga oni danas ruše. Međutim, ne mogu ih kriviti za sve. Ponekad sam i ja sudjelovao u odumiranju svoga
državničkog djela, a da toga nisam bio u potpunosti svjesan ma koliko su se nenadane posljedice gomilale
na način na koji nismo predvidjeli ni ja ni moji savjetnici. To naravno ne znači da ih u slučaju kada bi ušli u
trag njihovim uzrocima, kao astronomi i astrolozi u svojim računima, pa potom iz njih izvedenim
tumačenjima, nismo pokušavali ublažiti, a ponekad i sasvim poništiti njihovo loše djelovanje na sustav,
Carstvo i državu. No niti su uzroci posvuda bili jednake naravi niti su njihove posljedice na svakoj točki
imperija bile iste, a ni istovremene.
Kad bolje promislim, pravo se vladanje doista može usporediti s uspostavljenjem nebeskog sklada,
kozmičkim zakonikom koji suprotstavlja, ali i na različite načine oslobađa istovrsnu snagu u različitim
dijelovima svemira tako da je nužno uplitanje božanske sile da bi se smirila i ujednačila sva ta obasjana ili
vatrena tijela, na razne načine pokrenuta tom istom snagom i njezinim pokretajućim blizancem, tom istom
silom. A ta je sila, ta snaga u temeljima moga Carstva, tog prostora pod mojim božanskim nadzorom, bila
moja sveobuhvatna i svima na istovrstan način nametnuta reforma cijele, do trenutka kada sam preuzeo
vlast, opasno posrnule rimske države.
Tragovi posrtanja i ozbiljnog napuknuća mogli su se, osim u poteškoćama vezanim uz golemi državni aparat,
najbolje osjetiti u potpunoj neuravnoteženosti vrijednosti i cijena. Istina je da je aparat koji sam stvorio
zakonski učvrstio državu, da je nova podjela i reforma vojske smirila do tada sasvim proizvoljne i
neočekivane odluke zapovjednika, no nove zemljovidne i administrativne podjele i novi ustroj vojske sa
sobom su donijeli gotovo udvostručen broj činovnika u svim dijecezama i manjim administrativnim
jedinicama, a uvećanje postrojbi, koje su sada brojile gotovo pola milijuna vojnika, dakle gotovo osminu
ukupnog stanovništva Carstva, i njihovih nadređenih zapovjednika, gutalo je novac iz blagajne, namaknut
teškim porezima kojima sam opteretio Imperij. I osjećalo se, cijeli je sustav podrhtavao od napora i počeo
polako kliziti nizbrdo, prijeteći da će skliznuti u prazan prostor, a onda nestati.
No uredna uprava mogla se održavati samo odanim, ali i dobro plaćenim činovnicima u svim dijecezama,
svim provincijama i gradovima, pa čak i selima. Samo dobro plaćeni činovnici mogli su biti dovoljno
nezavisni i imuni na sve veću korupciju. Naravno, svoja su primanja namirivali ponajprije iz lokalnih poreza,
ali upravni je sloj i dalje previše pritiskao državu i sve njezine dijelove, od prijestolnica do zabiti, i cijene su
postepeno rasle, što se još nekako moglo staviti pod nadzor, no kada su potaknute malverzacijama
podjednako velikih latifundista i proizvođača, koliko i neodgovornih državnih upravitelja, pa potom
trgovaca, mešetara i profitera stale ludovati, taj se nesrazmjer mogao teško uravnotežiti. Što je novac
manje vrijedio, to ga je trebalo više kovati, stavljati u opticaj, i usto namirivati potrebe sve veće vojske.
Kad bih se god sastao sa svojim savjetnicima, oni bi mi navodili svakojake razloge, ali uglavnom bi se sve
svodilo na isto. Hermagolijan je kao zakonodavac krivio zastarjeli pravni sustav koji se žilavo opirao
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
promjenama tako da su se novi zakoni teško probijali u sudskoj i pravnoj svakodnevnici, istovremeno se
oslanjajući na opasne običajne i tradicionalne pravne povlastice i izuzetke, i danas više političke nego
pravne naravi, iz tih razloga i na neučinkovite i spore sudove i kazne, pa naravno i potom na, prema njegovu
mišljenju, pregolemu i skupu vojsku.
Drugi su pak moji savjetnici uzroke pronalazili u prevelikim ulaganjima u gradnje, treći u nepostojanost
odnosa vrijednosti i cijena, što je čak i one najbogatije senatore, dostojanstvenike i vitezove koji su
imetkom platili svoje uzvišenje, odbijalo da ulažu u državne pothvate, a četvrti, među kojima je bio i
Aristobul, koji je dobro znao na čemu je oduvijek počivala moć i snaga Rima, prevelike namete i poreze na
zemlju i poljodjelske i stočarske proizvode koji su proizašli iz nove zemljovidne i upravne podjele Carstva.
Ne zaboravimo, za razliku od pomorske Grčke, Rim je u duši ipak bio seljački grad, i ma koliko kozmopolitski,
ipak u osnovi ruralan imperij, čak i u vremenima najveće prosvjećenosti.
Te moje reforme, nažalost, bez obzira na to koliko bile utemeljene na novim zakonima i zakoniku koji je tek
trebao stupiti na snagu, a koji sam u čast njegova najzaslužnijeg tvorca i nazvao Hermagolijanovim
zakonikom, samo su zamrsile djelotvornost samih zakonskih odredaba. Sve je naizgled bilo
pojednostavljeno i pravno mnogo jasnije nego prije, ali i dodatno otežavajuće u primjeni cijelog sustava i
njegovih najvažnijih odrednica, kao i uvijek kada jasan poredak nasljeduje zamršenu tradiciju.
Nije, naime, prema novom zakoniku više bilo moguće tumačiti zakone prema želji sudaca ili sudačkih
zborova, koji su već više od dva stoljeća sustavno i izravno potpadali pod utjecaj carskih službenika,
najčešće izvršnih vladarevih činovnika. Nisu, u skladu sa zakonikom, više mogli postupati prema svom,
odnosno izravno i neskriveno prema vladarskom nahođenju koje se lako moglo naknadno uravnotežiti,
makar u formalnom smislu, sa starim naslijeđenim običajnim rimskim pravom.
Kao i svaka radikalna reforma, i Hermagolijanov zakonik trebao je vremena i, nažalost, bez obzira na
njegovu dugotrajnu pravnu valjanost koja će sasvim sigurno koristiti Rimu još dugo vremena, bez obzira
kakav bio budući upravni, politički i vjerski sustav Imperija, upravo takvim cjelovitim i novim pravnim
administriranjem cijelog Carstva u svojoj je početnoj primjeni opet razmnožio novo i pregolemo
činovništvo. A s porastom vojnog i civilnog upravnog i neproizvodnog mnoštva, taj je proces, koji nije bilo
moguće tek tako obuzdati, samo pojačao moj izravni carski utjecaj. Nažalost, čak i tamo gdje sam ga najviše
želio izbjeći u pravnom, gospodarskom i fiskalnom području.
- Ako je rimski seljak siromašan i ako mu se ne isplati obrađivati rimsku zemlju, onda je i Rim
siromašan i u velikoj opasnosti!
Upozoravao je stalno mudri Aristobul.
- Što nam je onda činiti? Ne možemo jedne pritisnuti porezom, a druge sasvim osloboditi nameta.
Odgovorio bi Hermagolijan.
- Natovarite poreze senatorima i bogatunima, pa tako rasteretite seljake.
Tvrdoglavio je mudri Rimljanin.
- To bi značilo izravno narušavanje njihovih naslijeđenih i stečenih prava. Ako postupimo tako, ma
koliko bio moćan naš Gospodar, povrijedit ćemo zakonik, pa tako i našega cara koji ga donosi. A možda
izazvati i opasne nerede zato što je upravo on mnoge svoje zaslužnike uzvsio do viteške i dostojanstveničke
časti.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
- Nikoga ne bismo povrijedili i nikoga ne bismo izazvali. Uostalom, naš bi Gospodar i njegov Herkulije
lako skršili takvu pobunu. Oni bi se mogli pozivati na nepravdu iz koje crpe svoje bogatstvo, a mi na pravdu.
I druga stvar, čemu, uostalom, tolika vojska ako ne može jamčiti sigurnost poretka kojemu su nužne
promjene. Naša je dužnost da mijenjamo loše odredbe. Uostalom, to su činili i drugi prije nas.
- Zapamti Aristobule, pravo nije pravda i ne donose se zakoni iz dobrotvornih razloga. Reforme stoga
služe da učvrste državu, a ne da diraju u društvene ljestvice, klase i slojeve, u te potpornje njezina opstanka,
a posebno ne primjenjujući vojnu silu. Mir je uspostavljen pa nema razloga silom narušavati dio
tradicionalnog sklada sve dok ne ugrožava novi pravi i upravni sustav. Stoga pustimo senatore i povlašteni
sloj, posebno onaj novi koji se zdušno borio za našeg Gospodara, a onih je starih i tako sve u svemu sve
manji broj. Zapamti Aristobule, nitko, nitko od zakonodavaca, pa ni najradikalniji i najumniji Ulpijan, nije se
usudio dirati u stečena i naslijeđena prava, ona su tradicionalan stup države.
- Tradicija može biti i dobra i loša. Uzmimo dobro, a odbacimo loše. Uostalom, nije točno da ih je mali
broj. Bogatuna je sve više, ako je netko osiromašio, onda je to staro plemstvo i puk u gradovima.
Istovremeno zamljoposjednici i latifundisti u provinciji raspolažu golemim imanjima i svojim su i zakonski
određenim sloboštinama i imunitetom od poreza gotovo uništili seljački sloj, onako kako su veletrgovci,
šverceri i mešetari uništili gradske staleže. Možda se i mogu složiti da ih je u ukupnom broju stanovnika
malo, ali razvijaju se i bujaju, pa tako ta manjina postaje većina jer raspolaže većinom kapitala i zemlje, i još
je pri tome zaštićena, što osiromašuje sve druge, a ponajprije državu i carstvo našega Gospodara.
Pa bi se onako bistra uma, ali i prilagodljiv svakom trenutku Hermago lijan po istočnjački teatralno zamislio,
a onda bi odgovorio rečenicama koje je već odavno smislio u svojoj glavi.
- Pustimo bogatune i sloboštine i okrenimo se biti. A ona nas uči, moj mudri Aristobule, da ako
mijenjaš tradiciju, onda to više nije tradicija, nego samo na tradicionalan način protumačena suvremenost.
Zakoni moraju zato biti jasni i čvrsti, ali i savitljivi tako da u svakom slučaju mogu zamijeniti predznak i tako
možda i u slučaju tih tvojih senatora dostojanstvenika, novopečenih vitezova i bogatuna kojih se toliko
strašiš.
- Ne pametuj Hermagolijane i ne budi ironičan. Nikoga se ja ne strašim, samo tvrdim da je tvoj
zakonik najbolji primjer za tu tvoju tvrdnju. On je sve samo ne tradicionalan.
- Ne, Aristobule, ja sam zakonik stvarao zajedno s našim Gospodarom, Jupitrovim sinom, usklađujući
ga s načinom na koji on vlada, a taj je način u svojoj biti ipak izvorno rimski makar preobučen u novo ruho.
Pa bi se zanio i mnogo mirniji Aristobul:
- Da, da, upravo to. Nije li naš Gospodar, oprostite božanski Auguste što pred vama govorim u vaše
ime, svojim reformama želio rimsku tradiciju, taj jučerašnji poredak, prilagoditi našem vremenu i tako
prilagođenog postaviti kao temelj budućnosti carstva, svijeta, na koncu i države. Ne podupiru li njegove
reforme moju tvrdnju da iz tradicije valja izdvojiti ono najbolje ma koliko će ona i dalje svojim lošim
stranama opterećivati i našu svakodnevicu, i sadašnjost i budućnost. To moramo ublažiti, to je novim
zakonima samo utišano, ali u naravi i spremno da se probudi i izađe na vidjelo u svakom trenutku. To
pogubno, naslijeđeno i na nepravdi izniklo loše djelovanje, a takve su i sve posljedice koje iz njega proizlaze.
A ono je tvrdokorno i njegovo se isijavanje osjeća posvuda, pa teško da ga možemo tek tako utišati, a još
manje potpuno iskorijeniti ako ne poduzmemo jasne i učinkovite, pa makar ponekad i prisilne mjere.
- Mi ne možemo graditi budućnost bez tradicionalnih temelja, pa makar oni u nekim dijelovima bili
loši i natruli jer onda nijedna reforma ne bi bila rimska reforma, nego reforma koja s Rimom i bitnim
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
elementima današnjeg ustroja njegova carstva nema dodirnih točaka i s njima se ne poklapa, nego,
naprotiv, s njima se sudara. Ta neusklađenost s tradicijom je ono što i izaziva potrese, a ne tradicija sama
niti iz nje proizašla stara ili nova stečena prava.
Nemajući kamo, dobro svjestan da se s Hermagolijanom ne može nositi u pravnim pitanjima, pa makar i bio
u pravu, Aristobul bi se povukao.
- Prestanimo s apstrakcijama, Hermagolijane. Ne gnjavimo više njima našeg Gospodara i Boga.
Vratimo se u stvarnost i primimo se posla. Sve nas čekaju mnoge neodgodive zadaće.
Da su bile drukčije okolnosti, rado bih se prepustio njihovu umnom nadmetanju jer su i jedan i drugi, svaki
na svoj način, utjelovljavali vrline za koje sam vjerovao da ih je moguće prepoznati u temeljima novoga
Carstva. Ipak, ako već moram odlučiti i priznati, Hermagolijan, koji se prema meni uvijek odnosio s
određenim odstojanjem, bio mi je začudo bliži u svom načinu razmišljanja, a Aristobul, što je ipak bilo
razumljivije, prihvatljiviji kao moj najpouzdaniji savjetnik, nasljednik nesretnog Aureli ja, u svojoj mudrosti i
privrženosti načelima, koja su se u mnogim bitnim pitanjima podudarala s mojima i s nekadašnjim
stavovima mog najvećeg životnog prijatelja Salonitanca Valerina. U jednome sam prepoznavao svoj
mladenački elan i ambiciju, u drugome, u kojeg sam imao doista bezgranično povjerenje, svoj već sazreli
duh, također pun želje i snage, ali ipak utišan umom i razumom, vrlinama koje su na različite načine ipak
krasile obojicu.
Skromnog podrijetla, oslobođenik sa Zenobijina dvora, kako su mnogi tvrdili, u ranoj mladosti živeći na
granici zakona, često zatvaran, prema drugima mladi miljenik palmirske kraljice, u zrelijoj dobi istovremeno
plaćenik i vrstan učenik, taj maloazijski Grk uspio nam se nametnuti još za Aurelijana, sve dok ga nisam
nakon gušenja posljednje sarmatske bune i ustanka u Aleksandriji postavio za zapovjednika svoje pretorijan
ske garde. Njega, koji mi je uz vojne zasluge godinama, još od mog boravka u Tijani, silno pomagao pri
donošenju važnih garnizonskih dokumenata, a poslije, kad sam se zacario, posebno u zakonskom
oblikovanju mojih reformi.
Sjećam se, još zadihani, stajali smo tamo pred Sarapisovim hramom, i dok su Konstantinovi vojnici odnosili
mrtve nakon što sam zapovjedio da se krvoproliće zaustavi, pozvao sam ga k sebi, onako okrvavljenog
neprijateljskom krvlju, kako je Aurelijan jednom pozvao mene.
dobro si se borio, Hermagolijane, zaslužuješ da te nagradim. 280
Uperio je pogled u neku točku iznad moje glave kao da se želi pribrati u tim još neizvjesnim i opasnim
okolnostima, a onda je smjelo uzvratio:
- Gospodaru i Bože, učini kako hoćeš i moraš.
- Odlučio sam, od danas ti zapovijedaš pretorijancima.
Ako je očekivao zadovoljštinu, nije očekivao takvu. No oštrouman kakav je bio, brzo je odgovorio:
- Dobro promisli prije nego mi ponudiš tako visoku vojnu dužnost i položaj. Ja sam ipak vojnik postao
silom prilika. Radije dopusti da nastavim raditi na tvom zakoniku. U taj se posao najbolje razumijem. Tako ti
mogu najbolje pomoći. Tu me trebaš. Pa ne ćeš li ga valjda u cijelosti prepustiti onoj rimskoj cjepidlaki
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Aristobulu i njegovim pomoćnicima? A kad kreneš u rat, onda mi privremeno udjeli vojničku dužnost jer ni u
tim stvarima ipak nisam potpuno neuk. No u miru se posluži mojim pravim zanimanjem, tu ti mogu biti na
pravu korist.
Izazvao me. Njegovo pravno znanje koje je stekao u Zenobijinoj Palmiri, zatim u Aleksandriji, potom i u
Antiohiji, koju neki također navode kao jedno od mogućih mjesta njegova rođenja jer ono, baš kao i
njegovo podrijetlo i zamagljena prošlost, nije nikada pouzdano utvrđeno, bilo je neupitno premda o načinu
kako se obrazovao nije nikada govorio. Kao da je i taj podiok njegova života bio obvijen nedoličnom sjenom.
Ali bio je i vrstan vojnik koji se kalio pod podjednako nepoznatim okolnostima, u raznim ratovima i na
raznim stranama. Od takvih rasutih komadića njegova prethodnog života, godinama sam se upirao i mislim,
ipak, na kraju uspio složiti cjelinu. No kad je bio u pitanju Hermagolijan, ipak krnju cjelinu.
Budući da je izbjegavao o tome govoriti, nisam ga nikada propitkivao niti sam dopustio svojim uhodama da
se raspituju o njegovoj prošlosti. Hermagolijan je za me bio jednostavno previše dragocjen. No u tom
trenutku, onako u naponu snage i svojih umnih i tjelesnih sposobnosti, mogao mi je bolje služiti, a želio sam
ga usto nagraditi, ali ponajprije još čvršće vezati uza se.
- 0 mojim se odlukama ne spori kao što se nisi mogao sa mnom sporiti kada sam te uzvisio do časti viteza. A
sada sam opet odlučio i tu ne možeš ništa promijeniti. Nastavi raditi na zakoniku, ali moraš prihvatiti i
zapovjedništvo nad gardom i mojim pretorijancima.
Taj maloazijski Grk koji je odmah nakon Zenobijina poraza bez premišljanja prešao na našu stranu, čovjek u
kojemu su se miješale strasti iz mlađih dana s još radoznalim, ponekad i presmjelim značajem, koji je, istina,
znao obuzdati, a još češće pustiti da plane, i kojem sam kao i drugim vrijednim podložnicima zbog zasluga
već udijelio titulu viteza egrega, prihvatio je u tom meni važnom aleksandrijskom trenutku vlastito
unapređenje na tako važan i tako visok položaj kao da je riječ o nečem sasvim beznačajnom. Onako kako se
od davnina prihvaćala svakodnevica na Istoku. Pompozno i s mnoštvom unaprijed protumačenih unutarnjih
znakova, a u sljedećem trenu ravnodušno. Potom s velikom strašću, pra ćenom gotovo glumačkim gestama,
a istovremeno hladno, kao da svi ti usponi i padovi stižu nošeni valovima sudbine, bez našeg, možda sitnog,
ali ipak važnog udjela u oblikovanju vlastitog života.
Aristobul je bio prava suprotnost Hermagolijanu, kojeg je, iako stariji, nadživio nekoliko godina jer je
zakonodavac umro razmjerno mlad, a bio je nešto mlađi i od mene. I ubrzo nakon donošenja zakonika i edik
ta, ugasio se u vrućici, baš kao i moj Aurelije Valerin, jedne nikomedij ske ljetne noći.
Aristobul nije poput mene i Hermagolijana morao stjecati znanje i nadmetati se za položaje koji su ga pratili,
oslanjajući se pritom ponajprije na osobni usud. Iako polutan, ali iz imućne trgovačke rimske obitelji iz
viteškog staleža, koja mu je priskrbila uzorno školovanje, pomiješana podrijetla kao ja i naš najbliži suradnik
Maloazijac, po očevoj crti pola Rimljanin, a pola Grk, a po majčinoj pola Latin, a pola Etruščanin, bio je bez
obzira na krv i često suprotstavljena načela koja je zastupao, po svom značaju pravi Rimljanin
tradicionalnoga kova. Za svojih prijašnjih rimskih dana, dok je služio pod Karinom, znao je u doba njegova
najvećeg divljanja, nasilja i orgijanja po Gradu, oštrim i jasnim prijekorima i savjetima otrijezniti i onda
urazumiti svoga naprasitoga gospodara, onako kako je godinama poslije, u nastupima moje despotske
samovolje, znao obuzdati i mene.
U mladosti je služio kao učitelj u obitelji cara Kara, a kad ga je naslijedio sin, ostao je vjeran toj staroj
naronskoj lozi ma koliko se nije ni u čemu slagao sa svojim mladim i naglim Augustom. Ponosan kakav je
bio, privržen i dostojanstven, nakon Karinova poraza kod Marga zamolio me da mu dopustim da si na rimski
način mačem oduzme život i ode zajedno sa svojim gospodarom kojeg sam maločas, tu pred njegovim
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
očima, proburazio kopljem. Budući da su mi Aristobulove sposobnosti bile poznate još iz Ka rova vremena,
nisam udovoljio njegovoj želji i poveo sam ga sa sobom.
Sjetan i ozbiljan, polako se privikavao na mene, moje zapovjednike, moje kasnije suvladare, dvorjane i
podložnike, kakav je i sam postao i počeo mi služiti revno, nakon nekoliko godina vjerno, poštujući moje
napore da obranim i učvrstim sustav naših, kako smo postupno i svakodnevno otkrivali, zajedničkih nagnuća
i vrijednosti.
Za vrijeme rada na zakoniku i ediktu nastavljale bi se duge i plodne Aristobulove i Hermagolijanove raspre,
ponekad iscrpljujuće i posve apstraktne, ponekad povišenog tona i posve osobne, pogotovo kad je u
umnom prepiranju riječ držao Maloazijac. Kao da se preda mnom sukobljavaju nekoć suprotstavljeni, i iz
tog sukoba rođeni i za sada pomireni svjetovi moga carstva, koji će opet krenuti u sudaranje.
Nakon takvih sučeljavanja, na kojima sam bio kad je to bilo nužno, obojica bi me stala obasipati novim
savjetima i novim pratećim upozorenjima. Savjete sam uglavnom prihvaćao, a odbacivao upozorenja
vezana uz njihovu primjenu, osobito ako su išla na račun drugog predlagača. No čak i kada su se slagali u
pogledu dvojbene odredbe, znao sam da pretjerani oprez i upozorenja, ma koliko bila razumna i
utemeljena, ne mogu pokrenuti nijednu temeljitu promjenu. Ponekad je najtemeljitija i najradikalnija
promjena ujedno i najjače oružje. Ono koje bljesne i za sobom ostavlja trenutačnu smrt, ali koja upravo
zbog svoje uništavajuće učinkovitosti otvara vrata novom svijetu i novom životu. Kao u onoj Plotinovoj priči
o dobru i zlu.
Najbolji primjer za takve tvrdnje je i zakonski proglas o braku koji sam izdao nekoliko godina prije
Hermagolijanova zakonika, i to u Damasku, u kojem sam se na neko vrijeme zadržao za vrijeme pohoda
protiv pobunjenih sirijskih plemena. Naime, već dugo vremena, moglo bi se reći otkako sam stupio na
prijestolje, meni, ali i ćudorednom sustavu imperija, odavno je počela smetati, ali i narušavati njegove
temelje, koje smo samo krpili, ali ne i podupirali odozdo, sve veća poročnost mojih podložnika, bez obzira
jesu li bili Grci, Iliri, pravi istočnjaci ili pravi Rimljani. Brak, ta osnova nekadašnje rimske države, ma koliko
bio u najčešćim slučajevima potpuno formalne naravi, ipak je presudno utjecao na stabilnost društvenih
zajednica, društvenih slojeva, konačno samoga carstva, a posebno vojske jer je uza sve bludničenje i
preljube poslije pohoda i bitaka, koji prate život vojnika, sjećanje na vlastiti dom i obitelj često bilo
spasonosno za vojničke duše, cijelog života izjedane krvlju i naknadnim morama. I Ari stobul i Hermagolijan
su me upozoravali da će pravno zadiranje u bračne veze, koje su već stoljećima, i ne samo zbog poročnosti
mojih podanika pa i najbližih suradnika, bile sklone promjenama, često i zbog preuzimanja tuđih navika i
bračnih običaja, biti teško i osjetljivo pitanje. A ti su običaji često dopuštali čak i podrazumijevali
mnogoženstvo, što se mnogim podanicima svidjelo, pa su ih pomiješali s lošim rimskim navikama, i živjeli su
istovremeno s više žena koje su sve zajedno dovodili u krevet, pozivajući na te putene i bludne svečanosti i
svoje prijatelje. Ako se nisam mogao u to miješati i zabraniti takve bludne seanse jer su one, pravno
podržane ili ne, ipak bile dio rimske tradicije, možda izopačeni dio, ali ipak rimski dio, tražio sam od
Hermagolijana da i u svoj zakonik unese odredbe protiv formalnog mnogoženstva i preljuba. Kad se ticalo
najsiromašnijih slojeva koji su bili prinuđeni svoju vlastitu djecu prisiljavati na prostituciju i čak ih prodavati
u roblje, bio sam mnogo oštriji. Zabranio sam takve prodaje i grozne čine, a usporedno istim ediktom iz
Damaska pravno i pod kaznom smrti onemogućio i da roditelji svoju djecu nekome daruju, odbace bez
razloga ili založe kod lihvara koji bi se onda njima mogao tjelesno okoristiti i naslađivati se ili ih iskorištavati i
iscrpljivati mukotrpnim radom sve dok ne vrate svoj dug. A to se najčešće događalo vrlo rijetko, pa su ti
nevoljnici nakon nekog vremena tu istu djecu preuzimali kao vlastito roblje i najčešće je tjerali na
prostituciju, a kad bi za to prestarili, upotrebljavali su ih kao ljudsku marvu u najtežim i najopasnijim
poslovima sve dok ne bi umrli od napora, bolesti i neuhranjenosti. Istovremeno sam zabranio da članovi uže
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
obitelji, a posebno djeca, svoje roditelje tuže ili protiv njih svjedoče na sudu, posebno ako je bilo riječi o
imovinskim parnicama.
U svim tim podiocima su me bez oklijevanja i raspre podržali i moj zakonodavac i moj savjetnik, pa su i oni
poslije ušli u zakonik. Jednako kao i nedvosmisleni članak o rodoskvrnuću koje je postalo sve raširenija
pojava, pa su se kao posljedica tih strašnih i neprirodnih veza sve češće rađala nakazna djeca, naročito u
samom Rimu, ali i u svim središtima gdje je polako kopnjelo staro plemstvo i rodovi. Taj su članak Aristobul i
Her magolijan preuzeli u potpunosti, a sam dio zakonika koji se odnosi na rodoskvrnuće zabilježili gotovo
istim riječima koje sam zapovjedio da u jedanaestoj godini moje vladavine upišu i u edikt iz Damaska jer su
mi i u zakonskim odredbama o braku svesrdno pomagali ma koliko taj prvi pravni edikt koji sam izdao u
svojom tradicionalističkom obliku i sadržaju bio prije svega moj.
- BESMRTNI BOGOVI BIT ĆE KAO I DO SADA MILOSTIVI I NAKLONJENI RIMSKOM IMENU AKO SE
BUDEMO POBRINULI DA NAŠI PODANICI ŽIVE POBOŽNIM, MIRNIM I ĆUDOREDNIM ŽIVOTOM ZBOG KOJEG
SU BESMRTNI BOGOVI RIMU PODARILI VELIČANSTVENOST.
Tako je pisalo u uvodu i preambuli oba dokumenta i u ediktu iz Damaska i u Hermagolijanovu zakoniku, dok
smo u člancima oba dokumenta, pa tako i u članku o rodoskvrnuću progovorili potpuno pravnim jezikom.
Eto samo navodim primjera radi:
- A ŠTO SE TIČE SVEGA ONOGA ŠTO JE U POGLEDU NEDOPUŠTENIH BRAKOVA UČINJENO I TREBA BITI
JOŠ POSTROŽENO, ZBOG NEISKUSTVA ILI JEDNOSTAVNO ZBOG NEPOZNAVANJA NOVE PRAVNE ODREDBE I
PO SASVIM BARBARSKOM OBIČAJU, IAKO BI PREMA ZAKONIKU TREBALE USLIJEDITI NAJSTROŽE KAZNE,
IPAK ĆEMO BITI MILOSTIVI I BLAGI, A NE SAMO PRAVIČNI.
KAO UPOZORENJE SVIMA KOJI SU SE U PROŠLOSTI, JER IM TO OD SADA I U BUDUĆNOSTI NE ĆE BITI NIKAKO
DOPUŠTENO, NEGO ĆE BITI KAŽNJAVANO SMRĆU, UKALJALI NEDOPUŠTENIM I RODOSKVRNIM
BRAKOVIMA, ODREĐUJEMO I PORUČUJEMO DA MOGU BITI SRETNI I SEBI ČESTITATI ŠTO ĆE UNATOČ
SVOJIM ZLOČINAČKIM DJELIMA OSTATI NA ŽIVOTU, ALI SAMO POD UVJETOM DA SVOJU DJECU PROIZAŠLU
IZ TAKVIH RODOSKVRNUĆA NE ODGAJAJU KAO ZAKONSKI PRIZNATU JER SU I SAMA ZAČETA U GRJEŠNOJ I
PROTUPRAVNOJ VEZI.
- SHODNO TOMU SAMO ĆEMO POD JEDNIM UVJETOM POSTIĆI DA SE U SADAŠNJOSTI I BUDUĆNOSTI
VIŠE NITKO NE USUDI POKLEKNUTI PRED SVOJOM NEOBUZDANOM ŽUDNJOM, POGOTOVO AKO OD SADA,
SHODNO PRETHODNOM ČLANKU, BUDE ZNAO DA NI POČINITELJIMA IZ PROŠLOSTI NIJE U POTPUNOSTI
OPROŠTENO TE DA SE NJIHOVOM POTOMSTVU TAKO ODUZELO PRAVO NA ODGOJ U SKLADU S
BOŽANSKOM VOLJOM, OVIM ZAKONIKOM I SVETIM RIMSKIM ZAKONIMA.
-AS KOJIM OSOBAMA NIJE DOPUŠTENO SKLOPITI BRAK, NAVODIMO U ZAKONIKU I NJEMU PRIPADAJUĆEM
EDIKTU: s KĆERKOM, UNUKOM, PRAUNUKOM, A ISTO TAKO S VLASTITOM MAJKOM, BAKOM IPRABAKOM,
A S DRUGE STRANE SA SESTROM OCA ILI MAJKE, KĆERKOM ILI UNUKOM VLASTITE SESTRE, ALI ISTO TAKO
SA SVOM RODBINOM, ŠTO VRIJEDI I PRIMJENJUJE SE OD KRAJA OVE XI. GODINE VLADANJA NAŠEGA
GOSPODARA I BOGA IMPERATORA GAJA VALERIJA AURELI JANA DIOKLECIJANA AGUSTA, NAŠEGA
OBOGOTVORENOG JOVIJA.
Ali nažalost, unatoč nepredvidljivim okolnostima i unatoč Plotinovu učenju o preplitanju osnovnih etičkih i
ćudorednih silnica, unatoč mojim nastojanjima i nastojanjima mojih savjetnika da i takvim odredbama
prekinemo sa zlom koje se već duboko ukorijenilo u moralno tkivo Carstva, unatoč vanjskom i
zemljovidnom sređivanju prilika, konačno unatoč mojim nastojanjima da svojim aktima, njihovom
primjenom i osobnim ponašanjem proniknem u bit jezika Istoka i Zapada i prihvatim ih oba s položaja onoga
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
koji ipak govori i misli rimski, u unutrašnjem biću tog sada, makar naizgled primirenog i pravno suvremeno
uređenog Carstva, pojavile su se u prvi tren još nevidljive naprsline, a onda je sve polako i vidljivo počelo
pucati.
Prilike su se, uz povremena poboljšanja, pogoršavale godinama i nešto je valjalo poduzeti. Ako nisam
mogao potaknuti da se stvari poprave i oporave nekim uvijek nepredvidljivim prirodnim putem niti, a u tom
sam pitanju više vjerovao Hermagolijanu nego Aristobulu, da ih pokušam smiriti vojnom silom, kao vojnik i
državnik istovremeno, odlučio sam stvari dovesti u red, pa makar se ipak djelomice poslužio prisilom, a ona
nije nužno morala biti vojna.
U prvi se mah činilo da ću uspjeti. Iako je moje Carstvo bio u opasnosti, od Oktavijana, toga prvog rimskog
Augusta, nije bilo stabilnije vladavine od moje. Nitko osim njega, Tiberija, Hadrijana i Antonina Pija, koji su
također carevali desetljećima, nije toliko dugo, istini za volju nikad spokojno, sjedio na prijestolju rimskog
cara kao ja.
U takvim sam gospodarski nesigurnim, ali vladarski ipak sigurnim okolnostima, a u šesnaestoj godini svoje
vladavine, u Antiohiji uspio dovršiti i izdati edikt o najvišim cijenama, u kojem sam, opet prema savjetima
svojih najumnijih činovnika, ujednačio, ali ponajprije ograničio najviše cijene svih proizvoda i usluga i te su
cijene od tada morale vrijediti u cijelom golemom Carstvu.
Na tom ediktu, na tom do tada jedinstvenom dokumentu od osnutka Grada, također smo radili mjesecima,
godinama, više od desetljeća. Valjalo je, naime, uspostaviti prave odnose, što se ponekad činilo, i doista bilo
gotovo nemoguće.
Kako, primjerice, odrediti i uskladili istu cijenu žita ili kojeg drugog ratarskog proizvoda u krajevima gdje ga
ima u izobilju s krajevima koji žive u oskudici, a prinosi tog istog žita nedostatni su ili ga tamo uopće nema?
Doskočili smo tome tako što smo ustanovili najviše dopuštene cijene tako da tamo gdje je vladala oskudica
neke namirnice ili robe trgovci nisu mogli dizati cijene kako su htjeli, a to je prije često značilo do neba, što
je samo poticalo i onako veliku inflaciju koja je na ovaj način ipak bila djelomice obuzdana. Uz
ujednačavanje cijena na razmjernoj najvećoj dopuštenoj razini koje su bile određene ediktom, valjalo je pri
tome poboljšati i potaknuti trgovinu. Našem ediktu i njegovu cjeniku pridodati cijene usluga, a usto, što je
bio preduvjet preživljavanja cijelog sustava cijena, riješiti i pitanje osnovnih plaća i nadnica. Naravno, u
svaku je od tih cijena, od pokrajine do pokrajine, od dijeceze do dijeceze, bio uračunat i porez.
Najveću cijenu i najviše poreze dosezali su luksuzni proizvodi poput svile, raskošne odjeće i obuće tako da
je, primjerice, bala kineske svile vrijedila 12.000 mojih denara, vuna, ovisno o kakvoći i vrsnoći boje i gustoći
tkanja, od 10.000 do čak 50.000 denara, dok je bala običnoga vunenog sukna stajala samo 1500 denara.
Međutim, što će se u budućnosti pokazati probitačnim za moju manufakturu u palači, purpurna vuna iz Mile
ta stajala je već, također ovisno o kakvoći, između 10.000 i 12.000 denara, a grimizno i purpurno vuneno
sukno za plašteve, kakvo će se jednom proizvoditi u mojoj radionici u palači, dosegnulo je cijenu od čak
50.000 denara po bali.
Ne treba ni isticati da me danas optužuju kako sam u trenutku kad sam počeo graditi svoje počivalište i u
njemu i svoju radionicu i bojadisaoni cu sukna, u mom kažu proračunatom duhu, uračunao činjenicu da su
ovce i koze bile osnova prehrane u mojoj Dalmaciji, a striženje vune i ko strijeti prastaro zanimanje, kao i lov
na morske volke koje su, roneći ih po dalmatinskom podmorju, još Feničani držali najboljima za proizvodnju
purpura jer su im purpurne i grimizne žljezde bile najveće u usporedbi sa svima ostalima. No i te su optužbe
besmislene jer se sustav cijena do danas promijenio i premda mi od početka rada moje male radionice ide u
korist, sve da sam to i želio, nisam ga mogao nikako predvidjeti svojim zakonikom.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Posao na najvažnijem ediktu moje vladavine bio je ozbiljan i vrlo nepristran zbog činjenice da je morao
zaživjeti u svim dijelovima Carstva. Vodeći, dakle, računa da se na sličan način usklađuju i druge cijene
svakodnevnih i luksuznih proizvoda, u njihovu određivanju vodili smo se istim načelima. Dobre cipele stajale
su tako 150 denara, lagane sandale 60 denara, ali bogataške cipele, ukrašene čizmice i ženske cipelice od
najmekše kože od 300 do 800 denara. Lavlje krzno, koje je krasilo podove i zidove mojih palača i rezidencija,
stajalo je 1000 denara, a medvjeđe, zato što je medvjeda bilo mnogo više, pogotovo u sjevernijim
dijelovima Carstva, samo 100.1 ružno krzno hijene, kojemu su pridavali magične i iscjeliteljske moći, stajalo
je 400 denara, dok je najbolje vučje, sada dostupno za zimske kapute i odjeću siromašnijih slojeva, stajalo
25 denara. S poljodjelskim proizvodima, voćem i povrćem, ali i cijenama mesa bilo je slično.
Eto samo da usporedim odnose. Najcjenjenije svinjsko meso za bogataške i patricijske konvivije i večere, ali
koje sam, gle li čuda za poslovičnog tvrdicu, znao podijeliti svojim vojnicima nakon svake važne izvojevane
pobjede, zajedno s po jednom bukarom vina po svakom mužu, stajalo je po funti 20 denara, ali zato ono
jeftinije, goveđe, janjeće ili kozje, namijenjeno rijetkim seljačkim svečanostima, samo 8 denara. Za jednog
tustog fazana bogatun je morao izdvojiti do 150 denara, ali zato je manja bila cijena kokoši, po 60 denara.
Isto je bilo i s divljim zečevima, za koje je valjalo izdvojiti isti iznos kao za fazana, a za uzgojenog kunića
samo 40 denara. Slični su odnosi vrijedili i kad je bilo riječi o suhom mesu, morskoj i riječnoj ribi i, što je za
rimski puk bilo najvažnije, za poljodjelske i ratarske proizvode.
Oka slanutka već prema kakvoći i veličini vrijedila je od 60 do 100 denara, grašak isto toliko. Uvijek traženi
ječam prodavao se po 30 denara po oki, a žito po 50 denara. Kako su uklesali na ploče s ediktom, koje su
bile postavljene na vidnim mjestima u svim provincijama, gradovima i većim selima Carstva, i ratarski
proizvodi bili su različito cijenjeni. Primjerice, pet Rimljanima omiljenih artičoka, za čiju su pripremu
prepune recepata sve rimske kuharice, od Apicija do Ateneja, vrijedilo je 10 denara, isto toliko pet glavica
salate, a pet glavica kupusa samo 4 denara, koliko su stajale dvije vezice šparoga. Libra crvenog luka cijenila
se na 50 denara, a češnjaka 60. Mlijeko, ovisno o podrijetlu baš kao i sir, razlikovalo se naravno i u cijeni. I
tako sve do najsitnijih pojedinosti i proizvoda. No sada je valjalo tom golemom cjeniku i popisu dodati i
uračunati cijene usluga.
Osim redovite vojničke plaće, vojnici su bili plaćani i od podjele plijena, ali i proizvodima koje su im kao
namet donosili seljaci iz okolice, osobito kada je bilo riječi o našim pograničnim postrojbama, no edikt, koji
je uređivao ponajprije cijene svakodnevnog života, bio je okrenut i drugim njegovim pojavnostima. Morao
je taj dugi popis udovoljiti zahtjevima materijalnih, zakonskih i duhovnih i umnih graditelja Carstva zato što
su se činovnici u svojim provincijama naplaćivali izravno od poreza.
Ako su zidari, stolari, tesari i vapnari stajali 50 denara dnevno, rad po lagača mramora i mozaika vrijedio je
60, slikara figuralnih fresaka 150 denara, a djela pravih majstora arhitekata, klesara i kipara, prema čijim su
uputama zanatlije i radile, i do deset puta više, s dodatno plaćenom prehranom i smještajem, pogotovo ako
je bilo riječi o značajnijem djelu, a takvih se za vrijeme moje vladavine, samo ako računamo moje palače,
javne zgrade, amfiteatre, trkališta i, naravno, hramove i učilišta, sagradilo na desetke.
Ja, koji sam bio onako obilježen proricanjima i pretkazivanjima što su me progonila cijelog života, iako
nisam bio praznovjeran, prije bih rekao religiozan na starinski način, visoko sam cijenio djelovanje mislilaca i
duhov njaka, gatara, haruspika, augura, svećenika i čarobnjaka, ali ponajviše filozofa, pisaca i intelektualaca,
učitelja i, zahvaljujući Hermagolijanovu utjecaju, pravnika i odvjetnika koji su za svoj rad plaćani visokim
nadnicama u usporedbi s ostalima, i to od po 200,500, sve do 1500 denara na dan.
Edikt je bio sveobuhvatan i kad bih naveo sve njegove stavke, progutao bih polovicu ove svoje osobne
ispovijedi. Što je bilo najvažnije, neko je vrijeme i vrijedio i, kao što rekoh, strogo određenim najvišim
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
cijenama ograničio je do tada galopirajuću inflaciju. Kako je nedvojbeno i jasno pisalo u uvodnom dijelu
samog edikta:
ODLUČILI SMO ODREDITI NE CIJENU ROBE, ŠTO BI SE MOGLO ČINITI NEPRAVEDNIM ZBOG TOGA ŠTO
MNOGE DIJECEZE I PROVINCIJE RABE NISKE CIJENE, ONE, DAKLE, KOJE U POTRAŽNJI UŽIVAJU SREĆOM
POVLASTICU BLAGOSTANJA, NEGO NAJVIŠE CIJENE NA NAČIN DA SE, U SLUČAJU NJIHOVA NEZAUSTAVLJIVA
RASTA, LAKOMOSTI KOJU NE BI BILO MOGUĆE OGRANIČITI JER TEŽI BEZGRANIČNOSTI, ZAUSTAVI U
GRANICAMA ODREĐENIM NAŠIM EDIKTOM ILI PAK ZABRANAMA POSREDNIČKOGA ZAKONA.
Zahvaljujući uravnoteženoj i stabilnoj vrijednosti novca cijene su se smirile, istina pod prijetnjom teških
kazni i represija od kojih nisam odustajao ni u slučajevima kada je bilo riječi o prekršajima meni bliskih ljudi,
upravitelja, suradnika čak i dijecezanskih vikara. Kad je bilo potrebno, ni vojska nije bila pošteđena tih
strogih zakona i njihove nepopustljive primjene. Jednom sam prilikom čak dao pogubiti nekog Krispa,
zapovjednika legije stacionirane u Antiohiji i njegova glavnog tribuna logističara Marcija te gradskog edila
Zainta jer su u dogovoru zajedno s cijelim lancem svojih suradnika, lupeža i krijumčara, koji su također
strogo kažnjeni, krišom preprodavali zalihe hrane koje su utajivali i krali na količinama sastojaka i namirnica
u jelima i propisanim odnosima suhog ili svježeg mesa i žitarica ili grahorica u dnevnim obrocima vojnika, te,
što je u cijeloj toj prljavoj raboti bile podjednako važno i za njih još pogubnije, krijumčarili su ih i prodavali
na crnom tržištu, po mnogo višim cijenama od propisanih jer su u dogovoru s gradskim edilom, stalno
povlačili, pa opet vraćali upravo te namirnice na tržište. I stvorila se nesigurnost, i oni koji su imali bili su
voljni platiti, pa makar mimo odredaba mog edikta. Naravno njima i svim upletenim vojnicima se sudilo, no i
ne osvrćući se na naš zakonik, nego na istočnjačke i antiohijske običaje u takvim slučajevima, smaknuo sam
zajedno s njima i sve njihove vanjske pomagače i sudionike u zlodjelu, od najvažnijih do najnižih krijumčara i
lupeža po hitnom postupku, bez suđenja. No i takve su kaznene mogućnosti bile predviđene u ediktu i kako
sam dao zapisati na svim pločama, izvješenim, kako sam maločas rekao, po cijelom Carstvu jer on se, iako
revolucionaran, oslanjao zahvaljujući ponajprije Hermagolijanu i o staro i lokalno pravo:
KAKO JE POZNATO DA I U PROŠLOSTI MJERE I KAZNE, KOJIH JE CILJ SPRIJEČITI PREKRŠAJE, UVIJEK PRATE
ZAKONE, DOISTA RIJETKO ČOVJEK SPONTANO PRIHVAĆA MJERU KOJA JE DONESENA NJEMU U KORIST TE
JE, NAŽALOST, UVIJEK STRAH ONO ŠTO GA TJERA NA IZVRŠAVANJE DUŽNOSTI. STOGA ODREĐUJEMO DA
ONI KOJI DRSKO KRŠE MJERE EDIKTA BUDU OSUĐENI NA SMRT.
STOGA NEKA SE OVAJ EDIKT NE SUDI OŠTRIM JER POŠTUJUĆI GA IZBJEĆI ĆETE PREDVIĐENE KAZNE. A
JEDNAKA ĆE KAZNA ZADESITI I ONOGA KOJI SE BUDE, NAGNAN I POTAKNUT ŽELJOM ZA STJECANJEM
DOBARA, OKORISTIO LAKOMOŠĆU PRODAVAČA KRŠEĆI ZAJEDNIČKIM DOGOVOROM ZAKON.
JEDNAKA ĆE KAZNA ZATEĆI ONOGA KOJI S TRŽIŠTA POVUČE, ČIM SE OBJAVI OVAJ EDIKT, ZALIHE NUŽNO
POTREBNIH NAMIRNICA I DOBARA. TAKVI ZASLUŽUJU, DAPAČE, JOŠ TEŽU KAZNU U ODNOSU NA ONE KOJI
SAMO ODRŽAVAJU MANJAK DOBARA ZAOBILAZEĆI ZAKON JER SU ONI SAMI UZROK TOME.
EDIKT JE STOGA DONESEN ZA OPĆE DOBRO TE STOGA POTIČEMO SVE KOJI GA POŠTUJU UZ DOBRODUŠNO
PRIHVAĆANJE I UZA SAV OBZIR, TIM PRIJE ŠTO SE EDIKT NE ODNOSI SAMO NA JEDAN GRAD, JEDAN NAROD,
JEDNU PROVINCIJU, NEGO NA ČITAV SVIJET ČIJOJ SE PROPASTI NADAJU, ZNAMO, UPRAVO POJEDINCI KOJI
NIKADA NISU SITI GOMILANJA BOGATSTVA I ČIJA SE NEZASITNA POHLEPA NIKADA NE DA ZASITITI.
Na takav strog, ali pravičan način, pozivajući se ponekad i na mnoge druge zakonske pa i uvriježene i
naslijeđene lokalne pravne načine, svima sam davao do znanja da i edikt i novi Hermagolijanov zakonik koji
ga je podupirao vrijedi za sve. Tako je Carstvo na neko vrijeme doista oživjelo na svojim ojačanim, ali bitno
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
obnovljenim starim temeljima, i novi je poredak počeo smirivati stanje u svim dijecezama, a vojni su pohodi
i pobjede na svim stranama učvrstile naše granice. Učinilo se da sam doista uspio u svom naumu.
Mnogi su hvalili moje i naše zajedničke napore i naš obnovljeni svijet ma koliko sam stalno strepio da bi se
mogao urušiti iako je u stvarnosti bio sigurniji nego u proteklih stotinu godina. Ta sigurnost i postojanost
poretka osjećala se neko vrijeme posvuda tako da mije moj Herkulije opširno opisao u službenom dopisu da
je čak glasoviti gramatik Eumenije, sin podjednako slavnog retoričara, a on sam već cijenjeni učitelj, biograf
i pa negiričar, nekadašnji Konstancijev tajnik kojeg je Klor postavio za rektora visokog učilišta prvo u svom
Treveru, a potom u Augustodunumu u Galiji, nagradivši ga pri tome velikom palačom od čak šestotisuća
sestercija, i koje je ovaj gotovo sve uložio u obnovu Škola Mesija, kako se zvalo to već dva stoljeća glasovito
učilište, jednom prilikom doveo svoje učenike pred veliki mozaik, kartu svijeta, a koja je prema njegovoj
zamisli bila složena na glavnome zidu nasuprot ulaznog trijema i doslovce im rekao, nehajno šarajući
rektorskim štapom po golemom oslikanom zemljovidu:
mOJI UMNI UČENICI I SLJEDNICI, EVO OVDJE U NAŠEM SVEUČILIŠTU KOJE I DANAS 5 PONOSOM NAZIVAMO
SCHOLAE MESIAE, A KOJE SAM ZAHVALJUJUĆI NAŠIM VLADARIMA OBNOVIO NAKON ŠTO SU JE POHARALI
BEZUMNI BUGADI, SEOSKI RAZBOJNICI NAVIKLI NA NERED I ZLO, KOJE JE DESETLJEĆIMA VLADALO
CARSTVOM, TU NA OVOJ KARTI MOŽEMO POGLEDATI I NEDVOJBENO ZAKLJUČITI KAKO JE UM NOST I
SNAGA NAŠEG GOSPODARA I BOGA, NAŠEG CARA DIOKLECIJANA I JUPIR TOVA SINA, UMIRILA DO TADA
DIVLJI I BIJESNI EGIPAT, KAKO JE NAŠ HERKULIJE MAKSIMIJAN, NJEGOV SUVLADAR I NAŠ AUGUST NA
ZAPADU SMOŽDIO NEPRIJATELJA I NJEGOVE KULE I GRADOVE, KAKO NADALJE POD PASKOM OD BOGOVA
POMAZANOG I NOŠENE POSVEĆENOM DESNICONM NAŠEGA GOSPODARA KON STANCIJA KLORA, BATAVIJA
I BRITANIJA PONOVNO DIŽU SVOJE RASTUŽENO LICE I KAKO GOSPODAR GALERIJE I DALJE GAZI PERZIJSKE
DVOKOLIČARE, NJIHOVE TO BOLCE I LUKOVE. SADA JE TEK PRAVO ZADOVOLJSTVO, DRAGI MOJI, I PRAVA
RADOST PROMATRATI SVIJET U SVOJ NJEGOVOJ VELIČINI I SJAJU KAD NA OVOJ KARTI DOISTA VIŠE NIŠTA
NE VIDIMO ŠTO NE BI BILO ULJUĐENO I RIMSKO.
Eumenije je tako završio svoje panegirčko predavanje i poslije ga zapisao u cjelovitom obliku, a svi su
njegovi učenici, ali i svi moji podanici, pa i većina njih koji nikada nisu čuli riječi učenoga gramatika, osjećali
istu sigurnost i vjerovali da je pogubnim okolnostima i nesigurnosti došao kraj.
Ali onda se u tom ispod površine ipak nesigurnom svijetu, kojemu sam neprestano pokušavao udahnuti
malo sigurnosti, sve dobro protreslo i opet podivljalo. Naime, određivanje cijena i strogi nadzor trgovine
potaknulo je nakon nekog vremena trgovce i mešetare iz graničnih dijeceza, iz kojih je uvijek bilo moguće
šmugnuti na barbarski teritorij dok se stvari ne smire, da povlače ili ne iznose redovito robu na tržište, nego
samo onako kako i kada je to njima odgovaralo. S druge strane krijumčarenje i siva proizvodnja i trgovina
izmicali su nadzoru i uzimali sve više maha, što je bilo pogubnije od svih buna i ratova, a porezi obračunati u
svakoj cijeni obrušili su se na one najizloženije, na rimske seljake, rimski puk, ljude niska roda i sitne
zanadije i obrtnike, dakle uglavnom siromašnije slojeve, koji su od njegova nastanka i gotovo od osnutka
Grada činili okosnicu Rima kako je i dalje pravilno i stalno upozoravao Aristobul.
Potkraj moje vladavine, nepune tri godine od Hermagolijanove smrti, a četiri godine nakon što sam izdao
edikt o najvišim cijenama, i taj je moj meni prevažan i danas tako važan pothvat, nagrizan izigravanjem
njegovih odredaba i kršenjem zakona, čak i očitim i nekažnjenim prijevarama koje su uključivale i
krivotvorenje novca i sve manju količinu pravog zlata i srebra u najvrjednijim kovanicama, u dosluhu s
izopačenošću i pod mitljivošću koja je uzela maha po cijelom Imperiju, polako klizio u propast. I tada sam,
već pogođen prvim moždanim udarom, pa potom bolešću i drugom munjom u glavi, shvatio da se bliži kraj
moje vladavine. Da je unatoč svemu došlo vrijeme da primijenim vlastite zakone o abdikaciji i nasljeđivanju i
da se konačno povučem. Suprotno tvrdnjama zlogukih kroničara i biografa, ne u trenutku svoje najveće
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
nemoći i straha koji u tim godinama i zbog svih proživljenih iskušenja nisam više ni osjećao, nego suprotno,
u trenutku svoje najveće moći i najvećeg sjaja Jupitrova i Mitrina sina, božanskog Jovija. Ma koliko ga
nagrizale bolesti i munje u glavi i gromovi u njegovu carstvu.
Opet se pokrenulo nebo, zvijezde i sjajne Sfingine oči. Iza njih, na onom nepostojećem plamenom obzoru,
gorjeli su čempresi iz djetinjstva dok su mi se u tom purpuru toliko različitom od mog carskog nesvjesno i
same od sebe sklapale vjeđe. Polako sam gubio spone sa stvarnošću ma koliko tada kao i sada opet bila
izazovna i opasna. I tamo, na toj granici između sna i jave, stala mi se javljati u polusnu moja dragocjena
guja, kao uvijek kad bih od nje trebao pomoć ili barem neki spasonosan savjet koji smo jedino mogli
podijeliti nas dvoje. Ona šušteći krljuštima i sikćući i dalje zlatom, a ja izgubljen u vlastitim priviđenjima koja
su bila ponekad stvarnija od žive i upozoravajuće svakodnevice. Mogao sam opet osjetiti kako premeće
svoje do tada ispruženo tijelo i svija svoje sjajne kolutove prekrivene dragocjenim krljuštima.
- Ma koliko me nazivaš sestrom blizankom i premda me njeguješ u svom duhu i utrobi, još se nisi
navikao na mene. Još ne prihvaćaš moje zlo iz kojeg se cijedi tvoje dobro. Slušaš moja upozorenja, ali ona su
za te samo moj klizeći trag koji nakon što se ugasi tvoje priviđenje, nestane u pijesku, pokriven i zatrpan
zrncima bešumnog pustinjskog vjetra.
- Zmijo moja, gujo moja od zlata. Tvoje je tijelo čisto i duh ti je čist, ti vladaš istom snagom od
davnina, iz istog procijepa vremena kada osim zla i dobra nije postojalo ništa. Ti se uspravljaš i motriš, a oko
tebe je samo i stalno ista pokorena pustinja.
Pa je ljuto prosiktala...
- To si ti samo opet umišljaš da vidiš. Nego radije promisli što ti to vidiš.
- Vidim pokoreni nered koji uz tvoju pomoć savlađujem i ne dam mu da se ponovno digne. Ma koliko
sam ponekad uvjeren da sam se uspio približiti tvom idealu, ipak sam noseći tebe u prsima više mislio o
svojim odlikama nego o odlikama svijeta koji si mi ponudila. Jer ti si u cijeloj priči trajno skrivena u mom
tijelu i duši, u tom svom carskom leglu i klupku, ostala nepromijenjena i čista vodeći se samo svojim
načelima i zakonima.
Sada se doista izdigla iz vlastita klupka.
- Slušaj ti koji zmiju nazivaš svojom sestrom, još time i blizankom, nazivao si mene, tu svoju sestru,
svojim čistim zlom, ma koliko si se često trudio da me opišeš i drugim čak i pogrdnim riječima. Bila sam
pradavno zlo i dobro, samo dok sam bila u tvome mesu i tako prema tvom mišljenju bila samo tvoja zlatna
rana, ponekad i bolest, ali koja je, budući da se nalazila u tebi, na taj način bila izlječiva i popravljiva. Što si ti
umišljaš? Kakve ti to zakone i odredbe primjenjuješ sam i samo po svojoj volji, i onda sam sebi i meni tvrdiš
da potiču od mene?
- Pa one kojima si me ti oduvijek podučavala, još od trenutka kad sam te kopajući po svojoj duši i po
tuđim ukočenim tijelima, ali ponajprije po svojoj budućoj lešini, pronašao u sebi. Istinsku dragocjenost,
važniju od same duše.
Napuhala je tada bijesno klobuk.
- Što misliš gdje ja sada stanujem?
Budući da sam šutio, pitala je izravno.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
- Skriva li se moje leglo još u tebi?
- U mojim prsima, u mom srcu gujo moja najdraža.
- Varaš se, ja više ne stanujem ondje. Želim saviti novo gnijezdo na temeljima staroga. Ali ne u tvojoj
duši, niti u tvom tijelu, niti u tvom drugom tijelu koje nazivaš božanskim, niti u trećem koje zivkaš svojim
carstvom, niti u tvom poretku niti mi se mili klupčati među tvojim zakonima jer oni nemaju nikakve veze sa
mnom. Želim ga saviti nesretnice u tvom smrtnom duhu i mesu poniženom ohološću, a ne u tijelu
onemoćalog cara u kojem si siguran da se još skriva moje novo utvrđeno i sigurno leglo, a koje ti pogrešno
nazivaš svojim carstvom. Ako hoćeš, pomozi i sebi i meni. Prihvati da izmilim iz tog tvog carstva, i tvoje
vladarske duše koju drugi, a ponekad i ti, smatraju božanskom jer ni u tom carstvu ni u toj tvojoj božanskoj
duši, oboje se više ne osjećamo dobro. Pusti me da vratim se u svoje staro leglo. Opet ću ga štititi kao nekad
i ne će nam moći nauditi nijedna druga guja. Pusti da opet ugmižem u tebe čovjeka.
Zlato se prestalo prosipati iz kovanih sjajećih zjenica, riječi su utihnule pod rašljastim jezikom od srebra i
moja mije zmija izgmizala i ugmizala iz jednih mojih usta u druga. Vratila se iz carske košuljice koju je
odbacila natrag u svoje staro leglo, u sirotana Diokla. Opet su se upalile njezine oči. One su mi je od tamo,
žareći sada još sjajnije svojim oštrim zlatnim zjenicama, rasvijedile moj skori put i povratak samome sebi.
XIII. POGLAVLJE
PRISKAIVALERIJA
UPRAVO JE OBLAK prekrio sunce i načas se nad palačom raskrilila sjena. Počelo je kišiti. Bježeći s
kriptoportika u svoje odaje, sjetio sam se kako je kišilo onog dana kada sam priznao Valeriju, osmog dana
od njezina rođenja kako je bio običaj kada je riječ o djevojčicama, a u godini mog službovanja u garnizonu u
Tijani.
Podignuo sam je rukama u zrak, onako kako je to jednom učinio sa mnom i moj otac, ali ne u onom
ruševnom kućerku u predgrađu Salone, nego u velikoj dvorani moje tek dovršene garnizonske rezidencije, i
to pred svojim najvišim činovnicima, zapovjednicima, službenicima i svećenicima, i zavjetovao se bogovima
da ću se za nju skrbiti cijeloga života.
I skrbio sam se na svoj način, a to je značilo da njoj ni mojoj ženi Pri ski nije kao zapovjednikovoj i tek nešto
malo poslije carskoj kćeri i ženi nedostajalo ništa, ali im je nedostajalo mene. Makar onog supružničkog i
očinskog dijela, onog najvažnijeg dijela koji ničim nije mogao biti nadoknađen. Živjeli smo zajedno kratko
vrijeme u Tijani, a potom u Niko mediji, i mala je Valerija, praćena budnim okom svoje majke, ali i desetak
robinja i sluškinja koje su stalno bile uza nju, trčala hodnicima i dvoranama palače, igrala se u onom velikom
perivoju sa svojim lutkama, ali i živim kunićima i mačkama koje je mazila onako polegnute na leđa, a te sitne
nježne životinjice pratile su je u stopu kamo bi god krenula, kao jednom psi Karinova sina.
Čak sam joj jednom prilikom na povratku iz Antiohije donio lavića, no on ju je nakon nekoliko tjedana tako
dobro izgrebao i izgrizao u igri da smo ga morali zatvoriti u kavez. Unatoč toj povremenoj, kad sam se
ustoličio u Nikomediji, tu i tamo i svakodnevnoj brižnosti, ponavljam, ni moja mala Valerija ni moja žena
Priska nisu nikada imale ni pravog oca ni pravog muža, a nisu ga imale ni kad im se nad glavom, tamo u
Grčkoj, nadvila strašna i kobna Licinijeva i, nažalost Konstantinova sjena smrti.
Stalno sam bio odsutan, sate i dane koje nisam trošio na dugim i zamornim sastancima i dogovorima o
novom ustroju Carstva trošio sam na dugim putovanjima i već opisanim ratnim pohodima po Istoku, Africi,
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Sar matiji ili Panoniji. Posebno u Sirmiju, u kojem sam povremeno boravio zbog boljih i lakših veza s
Galerijem, Maksimijanom i Konstancijem. Čak sam u nikomedijskoj palači spavao sam, u svojim odajama, a
kod Priske bih zalazio rijetko, u prvim godinama naše bračne veze, kad bi mi se učinilo da se za oboje
ukazala prava prilika. Obično nakon veselije i prisnije večere na kojoj bi bila i kada bih osjetio da me na neki
samo sebi svojstven način želi. Priska je za me od samog početka našega zajedničkog osjećajnog i tjelesnog
ljubavnog života, davno prije nego je njezin i Vale rijin stvarni život već završio pod mačem krvnika i
Licinijevih ubojica, bila daleka. Onako kako mi je bio dalek i njezin Rim.
Privlačila me svojom otmjenošću i ljepotom, a ujedno odbijala svojim teško prikrivenim prezirom kao da je
nisam vrijedan, kao da, bez obzira što sam rimski car, još zaudaram na one Septimove ovce i koze iz tora
pokraj moje rodne kuće. No cijenila je moj položaj, i od prvog trenutka bila uvjerena da će i ona jedanput
postati rimska carica. Naime, više intuitivna i osjećajna nego razumna i racionalna, vjerovala je u proricanja i
znakove bogova. Unatoč tome što je od početka imala povjerenja u moje napore i bez obzira na to što sam
to mogao učiniti bez poteškoća, nisam joj nikada i formalno udijelio naslov Auguste. Danas znam da to moju
Prisku nije osobito vrijeđalo, a još manje pogađalo. Razlog zbog čega se nikada nismo potpuno uspjeli
približiti bio je mnogo dublji i zamršeniji.
Sjećam se našeg vjenčanja u Tijani, njezina lica po starom običaju prekrivenog crvenom koprenom iza koje
je bila spletena njezina još vatreni ja kosa. Već su izgovarali svadbene molitve i proročanstva, već sam s
njezinim ocem iz stare dostojanstveničke obitelji, koja je kažu vukla u mom dobu već gotovo ugaslo
patricijsko podrijetlo, sklopio bračni ugovor i počeo lomiti svadbeni kolač od pira kada sam kroz pletenu
crvenu koprenu uhvatio njezin pogled. Bio je to pogled otete, a ne osvojene žene. Istina, vrlo ponosan i
odlučan, ali pun unutrarnje strepnje koja je podrhtavala u safiru njezinih zjenica.
Galerijeva majka, prava dačanska vračara, neki kažu i vještica, prestravljenu ju je odvela nakon što sam joj
stavio prsten s velikim rubinom boje njezine kose i one su otišle u svečanoj povorci praćenoj sviračima i zu
bljonošama kako bi svetim uljem podmazala vrata naše ložnice i ukrasila je obojenim vunenim trakama.
Nestajala je iz dvorane dok su joj se svileni skuti vukli po podu kao odjeća zatvorenika, povlačena snažnom
rukom barbarske vračare. Kao da je vodi na žrtvenik, a ne u bračnu postelju. Lagano, nošena toplim
povjetarcem koji je opet preko pustoši zapuhao s Egeja podignula se njezina koprena i ona čvrsto spletena i
na krajevima opuštena crvena kosa udaljavala se od mene kao plamena prikaza. I odmah sam je silno i
strasno zaželio.
Kad sam te prve večeri ušao u našu ložnicu i kada smo se skinuli i legli u postelju, a ja prvi put prodro u nju,
uz njezin jedva osjetni bolni trzaj, osjetio sam hladnoću. Ne onu tjelesu koja koči svako zadovoljstvo, nego
unutarnju, koja ostaje u duši kao kocka leda koja se ne da otopiti ma koliko sve oko nje u toj tjelesnoj
ljušturi gorjelo od strasti. Ta me hladnoća progonila pri svakom našem snošaju bez obzira na to što su
ponekad, osobito u početku, znali biti strasni i iskreni, ali nikada prisni. Kao da smo sklopili prešutni
sporazum koji je svakome od nas pružao mogućnost da od naše veze i bračne prisnosti izaberemo samo ono
što je tog trena bilo poželjno i prihvatljivo za oboje, pa makar ja i Priska istovremeno sasvim drukčije
osjećali taj dopušteni zalogaj ljubavi. I ma koliko ga u nekim prilikama doista kušali, istovremeno i u njemu
uživali zajedno.
Pa ipak, nije se u tom grču krio osnovni uzrok napuknuća koje se izmjenično širilo i sužavalo među nama.
Uzrok je bio druge naravi i Priska ga nikada nije skrivala niti ga pokušala na neki način potisnuti ili makar
ublažiti. Za tu rimsku plemenitašku kojoj sam bio muž i gospodar, kojoj sam bio zapovjednik i car, vladar
njezina života i tijela, ali nikad duha i osjećaja, uvijek sam ostao salonitanski sirotan. Čak i kad sam se
uzdignuo do časti Augusta, bio sam često u najboljem slučaju prosta vojničina koja je od nje otela njezino
tijelo i uzela je kao zarobljenika i roba stečenog u borbi. No ispod te slike krila se sjena naklonosti protiv
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
koje se stalno i neuspješno borila. I kad je na kraju posustala i odustala od borbe, zatrla je u sebi i svoju želju
i svaki oblik naklonosti. Kao da nijedna čestica našeg zamršenog odnosa više nije bila ni bolna ni ugodna, ni
topla ni hladna, jednom riječju nijedna od stotina, tisuća, tih čestica koje i održavaju ljudski odnos na životu
nije više bila važna. Barem je u to uvjerila samu sebe.
Dok je još bio na životu, često je u Tijani i Nikomediji bila u Aurelije vu društvu i razgovarali su o svemu što
je zanimalo njihov plemenitaški duh. No kada bi došli na razgovor o meni kao caru, premda je to redovito,
ali prikriveno značilo prije svega o meni kao čovjeku, ona bi ga jednostavno prekinula.
- Ne ćemo o njemu, tom tvom i mom Gospodaru, ne ćemo Aurelije Va lerine. Za tebe je to čak i
opasna tema jer ne priliči carevom miljeniku i najbližem podčinjeniku razglabati o njegovim vrlinama i
manama. Radije razgovarajmo o nečem drugom.
- Ali on je i tvoj carski suprug.
Pazi što govoriš, znaš de se o ljudskim značajkama rimskog cara u posljednje vrijeme ne smije preglasno
govoriti, ako se to ikada u povijesti rimskog imperija i smjelo. To je uvijek bilo opasno, a za neke i pogubno.
- Poznajem ja carice dobro mog Gospodara, znamo se od samog početka. Mogu mu zaviriti u dušu i
ne trebam za to nikakvo dopuštenje. Volim ga i poštujem iz dna duše. Znam kakav je čovjek i vjeruj mi,
gospodarice: nema boljeg i prikladnijeg čovjeka za obnovu Carstva, on je i kao čovjek i kao vladar od
početka bio predodređen da spasi Rim!
- Rim, Rim, Rim!? Što ti misliš da je za nj Rim? Pa nije Rim za nj isto što za tebe i mene... Ali nismo
govorili o Rimu, govorili smo o čovjeku o kojemu ja mogu razgovarati samo ako iskamčim njegovo
dopuštenje, a to je za mene nemoguća zadaća zato što ga za to dopuštenje, njega tako predanog svojim
dužnostima, niti mogu, a još manje želim pitati. Ja tog princepsa, Augusta, Boga i Gospodara, toga tvog
spasitelja Rima, nikada nisam pitala ni molila ni za što.
- Ipak, ni ti ne možeš poreći velika gospođo Priska. I ti si carice toga svjesna! Iako zaokupljen
vladanjem, on ipak kad god to može pažljivo skrbi o tebi i vašoj Valeriji. Koliko mi je samo puta s punim
povjerenjem i obazri vošću zapovjedio da potajice provjerim dali vam nešto nedostaje, postoji li nešto što bi
ste poželjele, pa ako postoji, da to odmah ispravim i pružim vam sve što vam u tom trenu nedostaje. Ali
samo pod uvjetom da ispadne kao da sam se za vas pobrinuo ja, a ne on.
- Ne tužim se i ne žalim dobri naš Aurelije, pruža meni i našoj kćeri životne mogućnosti koje su i više
nego dostojne jedne vladareve žene i njihove kćeri princeze. Ali nije o tome riječ. Riječ je o ustroju njegove
duše i karaktera. A ta njegova duša nije ni kao tvoja premda si i ti živio životom vojničine, pa onda razumiješ
da je još manje bliska mojoj.
- Dopusti mi gospo, ali nema dvije iste duše.
- Znaš da ne govorim uopćeno, govorim o caru Dioklecijanu i njegovoj duši. A ta njegova duša izlivena
je u jednom komadu, bez slojeva ma koliko taj čvrsti i neprobojni komad već doista poprimao božanske
odlike.
- Varaš se gospodarice. On je car i ne smije si dopustiti slabosti koje su dopuštene služnicima i
smrtnicima, on u rukama drži sudbinu Carstva što će reći na neki način i sudbinu svih nas. Njemu, a ne
nama, nije dopušteno raslojavati svoj duh i snagu jer bi se u tom trenutku polako počelo raslojavati i
Carstvo.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
- Ne mislim na slabosti i popustljivost, govorim o načinu gledanja na stvari i svijet. Moj muž i
gospodar je ipak prije svega vojnik, da ne kažem nešto drugo, nešto čak mnogo prostodušnije.
Što bi to prostodušnije trebalo značiti, nije rekla. Već izazvan, Aurelijan se drznuo pred svojom caricom. A
Priska je to doista bila, kako u duši tako i u držanju, ma koliko joj nisam udjelio taj formalni naslov, pa je i za
taj čin Aurelijanu sasvim sigurno trebalo određene hrabrosti.
- Što bi ti gospo da su te kojim slučajem, prema dogovoru, udali za Proba... ili primjerice. još bolje, za
Aurelijana!?
Pogledala ga je onim svojim safirom iz očiju koji se probijao iz crvenkaste maglice koja se tjerana sunčevim
zrakama spuštala s njezine vatrene kose prema licu
- Ubila bih se!
I to je bio kraj razgovora s mojim pritajenim ljubavnim glasnikom. Pa ipak, i iz takve izmjene riječi moglo se
razabrati i sa sigurnošću zaključiti da ipak nisam za Prisku najgore rješenje. No za takvu spoznaju nije mi
trebao tuđi razgovor. Osjećao sam da mi je privržena i odana te da visoko cijeni moje napore da sačuvam
Carstvo i Rimu obnovim stare vrijednosti. No njezino unutrašnje proturječje krilo se u tome što nikako, ni
dok sam bio zapovjednik garnizona ni kada sam konačno postao car, nije mogla prihvatiti da tim
vrijednostima pripadam i ja, s punim pravom Rimljanina i čovjeka, s punim pravom rimskoga građanina
koliko god nisko bilo njegovo podrijetlo. Stoga je, iako shvaćajući nužnosti, podsvjesno sumnjala čak i
odbacivala svaku moju radikalniju reformu, tumačeći je samo kao još jedan od izraza mog skorojevićkog
duha.
Taj unutrašnji raskol i ta rana nije zacijeljela ni kada smo se smjestili u Nikomediji i kada sam ovladao tim
njezinim Rimom, i to na njoj blizak način, i uzimao je kao rimski Imperator, August, konzul i sve ono ostalo
što je teško i pobrojiti. A znao sam, voljela me, naročito nakon što je rodila Valeriju. Mogao sam to osjetiti u
njezinim gestama, povremenim dodirima, krišom upućenim pogledima u kojima bi se otopio onaj safirni
led. Jer ako se monolitna kocka moga duha, kakvom ju je predstavljala, premda znam da to nije u duši
nikada doista i mislila, ako se, dakle, taj jednoznačni monolitni komad mogao rastaliti, mogla se ponekad i
rastopiti i kocka njezina leda, pa makar se poslije te naše tako odvojene duše opet ukrutile, svaka na svoj
način.
Rekao sam, od samog početka viđali smo se rijetko, poslije gotovo nikako, eto, ni sam ne pamtim u ovom
kišnom sumraku kada sam je posljednji put obgrlio. No dok je naš brak živio, onako kako si utvaram da će
preživjeti i naši uklesani portreti na frizu u mauzoleju, Priska me pritiskala pravim i gotovo svakodnevnim
ljubavnim nedoumicama. Čak i kad bi strasno planula, činilo mi se da je željela, iz meni nedokučivog razloga
koji, možda iz osobnog i pritajenog osjećaja manje vrijednosti kad je u pitanju moja žena, pripisujem svom
podrijetlu i nizu vjerojatno sasvim netočnih okolnosti, svoju užarenu strast i povremeno probuđenu ljubav
utišati. Pretvoriti u naklonost bez ljubavi i želje. Činilo mi se kao da se užasava svoje vlastite tjelesne
naklonosti te da želi tu istu želju potisnuti hlađenjem osjećaja prema meni, koji su joj, čini se, oduvijek bili
strani i bolni. Onda bi opet buknula strast, a na moje iskreno iznenađenje, u tim rijetkim trenutcima nije
izgledala tako beznadno predana uništavanju našeg odnosa i naše tjelesnosti. Pa ipak, kada bi osjetila da joj
raste naklonost, nastojala ju je što prije zatomiti, ne štedeći me ni uvredama.
- Što misliš, do koje granice seže moj osjećaj dužnosti? Uopće, do koje razine u ovom tvom tek
izgrađenom carstvu na čije si se prijestolje tek popeo, može ići predanost tvoje žene koju uzimaš kao carski
zalog?
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Ja bih ušutio. Znao sam da bi svaka izgovorena riječ opet sve mogla staviti na kušnju. Nakon nekog vremena
pokušao bih dodirom, pa nježnim i onda sve strastvenijim milovanjem i Priska bi začudo opet popustila kao
da nije maloprije ništa rekla. No kada bi potom legla uza me, osjećaji bi joj se smračili i bila je spremna da
me pokuša raniti kad me već ne može ubiti ili maknuti iz sebe.
- Jesu li i drugi ilirski i rimski carevi tako gledali na svoje žene, kao na praznodušne i pohotljive,
bezdušni predmet svojih nagona?
I planuo bih iako prema njoj nikada nisam iskazivao tu silovitu stranu svog značaja. No znala me razbjesniti
u tim našim mlađim danima.
- To ti bolje znaš od mene jer se stalno pozivaš na svoje podrijedo, čast, ponos, tradicionalne obveze
u službenom braku koji si takvim stavom i tumačenjima zatrla u samom začetku i nikada me nisi ni
omirisala, a da mi nisi dala do znanja gdje mi je mjesto u tvom svijetu, tvom životu, tvojim mislima i tvojim
osjećajima i, zašto ne, ne moramo se pretvarati, u tvojoj pohoti.
- Pa što misliš zašto onda uzdišemo u strasti i podajemo se bez osjećaja moj caru i Auguste?
- Pa možda i nije sve iz dužnosti. Kod nas provincijalaca iz Ilirika tijelo ponekad sluša druge zapovijedi.
- Ako je tome tako, onda je još i gore. Ležimo ovdje izvaljeni, ti misliš i zadovoljeni, ali zamrznutih
osjećaja, kao državna svodnička spona između tradicije i sile, dvaju imetaka i dvaju svijetova. Vidiš, osjećaji i
duša su nam na jednoj strani, a noge i međunožja na drugoj, pa mi ti kao car po digneš stražnjicu kako bi me
kao državni suprug mogao bolje uzeti. I što ja tu mogu? A moja majka i moj otac, podjednako vjerni služnici
dužnosti, stoje tamo daleko u vrtu naše vile na Aventinu, i klimaju odobravajući, znajući kako nam je jer se
sjećaju svoje bračne muke. No umjesto lepeza kojima im robovi hlade i tako već ohlađene osjećaje samo im
nedostaju spremni ručnici da otaru osjemenjene suze iz mog međunožja koje kapaju nakon državnih
silovanja.
Toliko je znala biti okrutna. No onda bi opet ruka slučajno dotakla ruku, tijelo se priljepilo uz tijelo, u utrobi
bi prema gore suknula vrućica, a mi bi se makar na tren ponadali da smo kroz strast uspjeli zatrpati razdor. I
možda nismo u tome griješili ni jedan ni drugi zato što smo sve do smrti ostali vezani jakim sponama, pa
makar one bile državnog značaja i pro izašle iz naizgled bezdušnog, tradicionalnog, tako tipično rimskog
osjećaja dužnosti.
No kako su prolazile godine, naši su susreti postajali sve rjeđi, čak i dok sam boravio u Nikomediji. Pritisnut
golemim zadaćama i odgovornostima, i ja sam se u sebi hladio, i ja sam polako zatomljivao nekad iskrene
osjećaje i naklonost. Strast sam gasio s drugim ženama, no i te su prilike bile sve rjeđe, a u moja sjećanja i
duh vratila se nježna baktrijska plesačica i zauvijek zauzela Priskino mjesto.
Zatekao bih sam sebe, kad bih se vratio s nekog puta ili pohoda, kako iznenađeno promatram našu kćer jer
je ionako nisam viđao kako priliči pravom ocu, nego povremeno, ponekad nakon dužih izbivanja, i čudio se
koliko je narasla. Još bi me više iznenadio prizor kada bi u dvoranu ušla Priska, onako dostojanstvena, ali sve
zrelija, kao i ja sam.
No vrijeme je učinilo svoje. Stegnulo nam je srca, i ukrutilo duh i tijelo. Kada sam Valeriju bez pitanja zaručio
s Galerijem, koji je, što je za Prisku bilo još poraznije, već bio u nekoj vezi i imao malodobnog sina, onog Kan
didijana kojeg će Valerija poslije posiniti, među nama je puklo za sva vremena. Nikada me više nije posjetila
kao supruga, nismo progovorili nijednu prisniju riječ, izmijenili znakovitiji pogled, nije me više nikada
dotaknula kao žena svoga muža, nego samo prilikom protokolarne okolnosti, ali i tada tek kao obzirni
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
podanik svoga cara i gospodara, kojega je to više prezirala što ga je, ne mogavši svladati vlastito
dostojanstvo i ponos prave Rimljanke, jednom više željela, možda čak i voljela.
Ipak, još se samo jedanput izravno uplela u moj život i pomogla mi donijeti važnu odluku: da pri kraju svoje
vladavine prvi i posljednji put posjetim Rim. Naime, već sam bio na vlasti gotovo dva desetljeća, proputovao
sam, čak i u vremenima mira, gotovo cijelo Carstvo, osobito u mladim godinama kada sam se kao vojnik
potucao po raznim ratištima od Istoka do Zapada. Bio sam nekoliko puta kod Maksimijana u Mediolanu, kod
Konstancija u Treveru, toliko puta kod Galerija u Sirmiju i Tesaloni ki, ali u južnije, središnje krajeve Italije
nisam zalazio. Od Prečasnih otaca stizala su pisma, molbe, depeše prepune hvale i novih naslova i konzulata
koji su se slijedili u nizu, s neskrivenom i otvorenom željom da konačno dođem u Rim. A onda su se, opet
ovaj put potpuno neočekivano, izabravši kako su mislili najodlučnije izaslanstvo, pojavili u Nikomediji.
Svi su veliki rimski carevi do mog doba barem dio svoje vladavine stolovali na najstarijem rimskom brežuljku
Palatinu u središtu Grada, u palači koju je August podignuo odmah uza slavni Apolonov hram. Potom su tu
istu palaču širili i Domicijan i Septimije Sever na početku moga krvavog stoljeća, s velikim Jupitrovim
hramom u susjedstvu koji je ionako morao pratiti carska sjedišta. Međutim, taj sjajni Palatin i njegova nekoć
carska palača nije bila mjesto s kojeg sam želio vladati, do posjeta Rimu nisam želio čak ni vidjeti to
posvećeno zdanje.
Ja, koji sam gradio po cijelom svijetu i podizao svoja utočišta po Egiptu, Istoku i Panoniji, nakon tolikih
godina vladavine nisam se udostojio otići u vječno središte našeg zajedničkog svijeta. Ne znam što me to
tako trajno odbijalo od Rima. Vjerojatno, kao i u slučaju Priske, moja pritajena seljačka narav skrivena ispod
goropadnog duha istočnjačkog despota, koja se gotovo cijelog života podsvjesno bojala zlonamjernih
primisli i pritajene poruge u pogledu vlastitog podrijetla, o čemu sam ionako imao prilike tu i tamo iz Rima
dobiti neku vijest. No spletke patricija i senatora, koji su se i u moje doba imali prilike silno obogatiti jer su i
prema Hermagolijanovu zakoniku bili oslobođeni poreza, i raznim su trgovačkim smicalicama taj imetak
stalno povećavali, nisu me previše uzbuđivale. Možda samo ljutile. Uostalom, za mog vladanja konačno su i
tradicionalni rimski staleži, nagrizani kroz cijelo Carstvo, počeli više ovisiti o imovinskom stanju, a ne o
podrijetlu tako da to što netko nije bio patricij nije nužno značilo da nije mogao postati senator, samo ako je
bio bogat. A upravo sam te bogatune, nakon svih reformi, i ja morao osloboditi poreza, a istovremeno njime
nemilo pritisnuti siromašnije slojeve i osiromašene stare rodove.
Zbog toga bih nakon dojave o osobito podloj glasini o sebi znao planuti još silnije, priprijetiti, poslati pokoje
opasno i opako upozoravajuće pismo, ali sve je uglavnom ostajalo na tome. Znao sam da me se boje i
strepe, i to mi je bilo dovoljno.
Bez obzira na povremene potrese, ja sam bio Jupitrov sin, a svi drugi meni podređeni. Stoga sam uglavnom
mirno, gotovo ravnodušno primao njihova izaslanstva kao što sam primao i desetke pretjeranih i, kad je bilo
riječi o pravoj moći, praznih naslova, odličja i priznanja koja su mi pompozno uručivali u Nikomediji,
Antiohiji, Sirmiju, jednom čak i u Aleksan driji, gdje god bi me zatekli. Unatoč stalnim molbama nikada
nisam pristao poći u Rim. Više mi je odgovaralo da Rim dolazi meni. I onda, nakon niza uspješnih vojnih
pohoda, zakonika i edikta, stiglo je to probrano visoko izaslanstvo Prečasnih otaca i opet pismo iz Senata, i
to u sasvim neuobičajenim okolnostima.
Naime, Rim je u sedamnaestoj godini moje vladavine poharao strahoviti požar koji je zahvatio čak i njegove
središnje dijelove. To me začudo dirnulo i pogodilo kao da sam ja jedan od pripadnika njegovih najstarijih
rodova ili u najmanju ruku jedan od njegovih stanovnika. Iako sam izbjegavao Rim, bio sam rimski car, a bez
Rima ipak ne bi bilo ni Carstva ni cara. I dao sam obnoviti oštećene zgrade, popraviti senatsku Kuriju, koja je
temeljito stradala u požaru, a onda, po običaju svih velikih careva i zapovjednika, od Krasa, Agripe preko
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Augusta, Trajana do Karakale, Rimu sam odlučio podariti ono što je njegovim građanima bilo u
svakodnevnom smislu najbliže i najmilije. Počeo sam s gradnjom termi,prema svojim željama i zamislima
mojih arhitekata, najvećih u povijesti Rima. Ta kupališta, te toplice, uz forume, tržnice i gradska središta,
bile su najznačajnija mjesta rimskog javnog života. Kako u samom Rimu, tako i u najmanjim naseljima i
gradićima. No moje terme, postavljene odmah uz Tra janov forum i njegov trijumfalni stup, morale su
zasjeniti sve prethodne. Radovi na njima trajali su već dvije godine i kad je senatsko izaslanstvo donijelo
pismo u Nikomediju, vjerovao sam da su dovršene.
Prema nacrtima svojih arhitekata, koji su poštovali svaku moju želju i zamisao, veliki je akvedukt dovodio
vodu do dugog i golemog zdanja. Zidove ulaznog apoditerija, u kojem su se posjetitelji trebali presvlačiti uz
pomoć svojih robova i potom odlagati odjeću u posebne kutije, naumio sam ukrasiti bogatim reljefima u
čijem sam središtu predvidio udu bljenje nalik na veliku špilju s kipom rimske vučice kako doji Romula i
Rema, a u njoj mramorne niše, s vratašcima od pozlaćena cedrova drva umjesto kutija za odjeću. Topli
terpidarij s velikim bazenom u sredini, čije su stjenke trebale biti obložene mozaicima, a zidovi prikazima
Nep tunova carstva, omogućavao je namjernicima da se prije ulaska u glavni dio terma malo okupaju u vodi
i otvore pore na koži, dok su ih u pokrajnjim prostorijama trebali očekivati desetci masera koji će opustiti
njihove ukrućene udove, prije ulaska u kaldarij, vrelu saunu čije su podove i zrak grijale snažne peći
hipokausta, zapravo neke vrste kotlovnice ispod kaldarija, u kojoj su robovi održavali vatru. I tu bi oni,
znojeći se i sjedeći na mramoru i majolici, raspravljali o svakodnevici, filozofi o smislu života, magistrati i
senatori o politici, ljubavnici se dodirivali i ugovarali tajne sastanke, sve dok ih ne bi svladala vrućina i otišli
se ohladiti u frigidarij, prohladnu prostoriju u kojoj bi se u još većim bazenima prepuštali odmaranju,
predahu i plivanju u hladnoj vodi koja je ispirala znoj i opet zatvarala pročišćene pore.
Uza stotine kipova, lukova, mozaika i ukrasa po cijelim termama, taj frigidarij morao je biti obložen pravim
mjedenim i srebrnim zrcalima tako da se od loma svjeda koje će prodirati kroz luminarije, duguljaste
prozore i niše pri vrhu prostorije, trebao stvoriti dojam da se u toj rashlađenoj prostoriji miješaju Zeusova i
Izidina, Jupitrova i Kibelina, Mitrina i Aštar tina, Sunčeva i Mjesečeva svjetlost.
Naravno, u sklopu tih golemih termi bila je predviđena i velika palestra, vježbalište na otvorenom, okruženo
nizom lukova i kipova s prikazima iz naše i grčke mitološke prošlosti, od Ahilove borbe s Amazonkama, Ar
temidinih i Orionovih pothvata preko Laokontove borbe sa zmijama, pobjede Dioskura, Kastora i Poluksa
nad Latinima, te omiljene teme rimske umjetnosti, do kipova velikih junaka poput Perzeja, Tezeja, Herkula,
Ene je, Horacija, Mucija Scevole i Korijolana.
U palestri su se mladi, a ponekad i za politiku, upravu, filozofiju ili umjetnost i pjesništvo manje zaneseni
stanovnici Rima i cijelog Carstva odavali vježbanju, hrvanju i šakanju. Potom bi se posuli pijeskom i kad bi im
robovi, ili oni sami, pomažući često jedan drugome malim strigilima, za tu namjenu posebno kovanim
srpastim nožićima za struganje pijeska koji je uspio upiti znoj, očistili tijelo od nečistoće, odlazili bi natrag u
terme.
Naravno, i u mojim termama gradile su se liječničke prostorije, brijačnice, raskošne taberne i konobe s
hranom i vinom, a iznad svega bio sam ponosan na Ulpijanovu biblioteku, koju sam uspio otkupiti, srediti i
cjelokupnu je namjeravao smjestiti u za me najvažniji dio mog zdanja, u biblioteku koja je bila predviđena
na prvom katu.
Kad smo već kod termi, kao i u svakom djeliću silovite povijesti carskog Rima, i rimske su terme doživjele
svoje tamne trenutke premda su i dalje, pa i do mog vremena, bile i ostale simbol starih običaja i vrlina. No
za trajanja Carstva bilo je i mnogih oskvrnuća njihove svrhe i smisla. Kaligula je tako zapovijedao da mu
bazen napune vinom i ionako stalno ovinjen snažnim merumom, čistim vinom koje nikada nije miješao s
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
vodom, kupao se i istovremeno opijao. Okrutni Domicijan plutao je u mi rišljavim vodama, a Neronova
podjednako razbludna Agripinila, tražila je da svaki dan pomuzu po petsto magarica kako bi njihovim
mlijekom mogli napuniti bazen njezina frigidarija. Ali to su bili izuzetci, uz istini za volju nemali broj drugih
nemogućih hirova i prohtjeva koje sam već nabrojao, optužujući Karina i Maksencija, a koji su ostali trajno i
sramotno zabilježeni u dugoj povijesti Rima i njegova Carstva.
Ipak, moja je zamisao u pogledu tih velikih toplica počivala na sasvim drugim osnovama. U istom Rimu, za
koji sam strepio da me nikada ne će primiti kao Rimljanina, odlučio sam podignuti prave terme, sasvim u
rimskom duhu, u skladu s njegovim izvornim karakterom i graditeljskom tradicijom. Tako je, građeno na
prethodnim sjajnim uzorima, tim znamenjima Rima i njegove tjelesne i duhovne snage moralo izgledati to
moje veliko i važno zdanje. Graditeljsko iskupljenje zbog nelagode, čak i pritajene odbojnosti i otvorenog
seljačkog prezira pomiješanog s osjećajem manje vrijednosti, koji sam, još ne naslućujući zašto, osjećao
prema Gradu.
Dok sam primao senatsko izaslanstvo koje je predvodio meni dobro poznati Druz Terencije Sula,
dostojanstvenik iz najvišeg staleža koji je za svog dugog senatskog staža obnašao gotovo sve važnije
dužnosti, od edila i kvestora do tribuna, pozdravio me na čelu tog pomalo zbunjenog izaslanstva jer su ih
moji robovi i domestici tjerali da se pognu pred božanskim carem, što sam oštro zaustavio i ostavio ih da
ipak nepomično stoje, a onda sam ga pogledao u oči i vrlo ljubazno i diplomatski uvijeno i oprezno
zapovjedio da počnu čitati pismo Prečasnih otaca. Sula je razvio ispisani laneni svitak i počeo, vrlo sigurnim i
odlučnim, nimalo pompoznim glasnom, što je bio najbolji izbor zato što su svi takvi slični dopisi i pisma bili
patetični i više nego pompozi. Ali to je ipak bio izvorni rimski način u službenom obraćanju Prečasnih otaca
svakom svom vladaru, pa i meni, te je takvo bilo i to senatsko pismo.
nAŠEM CARU I GOSPODARU, GAJU, AURELIJU, VALERIJU DIOKLECIJANU, AUGUSTU I BOŽANSKOM JOVIJU
OD PREČASNIH OTACA, RIMSKOG SENATA I NARODA RIMSKOG, POZDRAV I ŽELJE ZA NJEGOVO DUGO
VLADANJE I DOBRO ZDRAVLJE KAKO BI NAS MOGAO I DALJE VODITI U DOBRU I MIRU PODJEDNAKO
ČVRSTIM DUHOM KAO U SVIM DOSADAŠNJIMA ISKUŠENJIMA.
ZAHVALJUJUĆI JUPITRU, JUNONI, MINERVI, ROMI I VESTI VEĆ DVADESET GODINA SVOJOM SNAŽNOM
RUKOM POBJEĐUJEŠ SVE NAŠE NEPRIJATELJE, OSVAJAŠ I ŠTITIŠ NAŠE ZEMLJE I POKRAJINE I VLADAŠ SVOJIM
AUGUSTIMA I CEZARIMA KAO JEDAN CAR I KAO JEDAN GOSPODAR I BOG NA SLAVU I ČAST RIMA, SVIH
NJEGOVIH VRLINA I CIJELOG CARSTVA.
Nastavio je u istom tonu opisivati naširoko sve moje pobjede iz prošlosti, čak i neke za koje nisam ni čuo, ili
ih se barem nisam sjećao jer je možda moja uloga u njima bila zanemariva, ponekad i ništavna, ili su se
odigrale davno pa ih nisam upamtio ni kao usputni sudionik ni možda kao jedan od zapovjednika. A onda
me Sula opet obasuo mnoštvom kula, orlova, mačeva, kopalja i odličja koja ponovno ne mogu ni nabrojiti. I
nakon tog dugog niza u koji je uključio i dugi redoslijed Maksimijanovih zasluga, obzirno spominjući i
Galerija i Konstancija, a svakog je pratilo uobičajeno zazivanje bogova i uzdanje u njihovu pomoć, završio je
sasvim neočekivanim obratom.
sTOGA SMO MI, PREČASNI OCI, RIMSKI SENAT I NAROD ODLUČILI NAŠIM AUGUSTIMA, BOŽANSKOM JOVIJU
ZBOG POBJEDA NAD PERZIJANCIMA, A BOŽANSKOM HERKULIJU ZBOG POBJEDE NAD KELTIMA, PODARITI
ČAST TRIJUMFA. PODJEDNAKO ZBOG NJIHOVIH SJAJNIH POBJEDA, ALI I U ČAST DVADESETE GODINE
VLADANJA CARA DIOKLECIJANA, NJEMU UDIJELITI OSMI PUT KONZULSKU ČAST, A NJEGOVU DRUGU U
VLASTI SEDMI, A SVE ZBOG BOGOVIMA RAVNIH ZASLUGA KOJIMA SU POČASTILI RIM, UZ JUNAČKU POMOĆ
SVOJIH SLAVNIH CEZARA.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Ostatak pisma nisam ni saslušao. Kad već nisam došao u Rim, ti su lukavci odlučili ponoviti svoj pokušaj.
Naime, meni i Maksimijanu već su jedanput bili odobrili trijumf, i to u trinaestoj godini moje vladavine. Čak
su bili kovani i novci s likovima dvojice imperatora trijumfatora, Augusta Dioklecijana, pobjednika nad
Sarmatima i Egipćanima, jer tom prilikom Perziju nisu uvrstili u taj trijumfalni popis, i Augusta Maksimijana,
pobjednika nad Germanima i Galima, uz mnoštvo nevažnih i malih plemena. No mi smo se sastali u Sirmiju i
odbili taj laskavi prijedlog. Čak ni unatoč toj uvijek primamljivoj i za trijumfatore novčano vrlo probitačnoj
ponudi, jer Senat nije štedio gradska sredstva kada bi dodjeljivao trijumf kojemu za sebe važnom, moćnom i
opasnom caru, a na kojem bi ti carevi uglavnom uštedjeli velike iznose prikazujući i prilagođujući troškove
trijumfa kako su željeli. Ali meni i Maksimijanu, čije riznice nisu ni izdaleka bile onako pune kako bi trebale s
obzirom na sve pohode i gradnje, Rim je u tom trenutku bio nevažan, a trijumf nam se činio nepotreban u
vremenu kad smo smirivali i utvrđivali Carstvo, a ja ga osovljavao na noge u novom ruhu svojim zakonima,
ediktima i reformama. Sada, kada je Carstvo bilo osigurano, Prečasni oci su zaključili da je kucnuo čas, a i
potajice su htjeli ugrabiti nešto važnije nego prilikom prve ponude.
Htjeli su me namamiti, vjerojatno ovaj puta i uz Maksimijanov nagovor i uz njegovu pomoć jer je sve više
svrtao pogled prema Rimu gdje mu je sin Maksencije bančio i probijao put vlastitoj slavi, na sličan način kao
i Karin, da svojom nazočnošću i trijumfom uzdignem njih. Ne da im dođem pod noge, baš suprotno, željeli
su da najveći rimski car, koji nikad nije bio u Rimu, postane konačno pravi Rimljanin i vrati tako slavu i moć
gradu kojim su gospodarili i od svoga gospodstva imali mnogostruke koristi. Stvari su bile jasne i
jednostavne. Jednom je car bio u Rimu, a sada je Rim bio tamo gdje je bio car. Stoga je tog cara pod svaku
cijenu trebalo dovesti i vratiti u Rim.
Povod trijumfu također je bio sumnjiv, u neku ruku i nepravedan, a nije se podudarao sa strogim
odredbama o odobrenju trijumfa. Naime, i moje i Maksimijanove pobjede odigrale su se davno prije tog
poziva. Ako izuzmemo Alemane, Gale i Brite na Zapadu i Perzijance na Istoku, no izravna vojnička zasluga za
te pobjede nije bila toliko Maksimijanova ili moja, nego ponajprije Konstancijeva i Galerijeva. Donekle je
Prečasne oce i njihov poziv opravdavala samo proslava mojih vicenalija, dvadeset godina moje vladavine, ali
za to se nikada nije dodjeljivao trijumf. Pravo na klasičan rimski trijumf stjecao je prije Carstva samo
vojskovođa, a od Augusta samo car, koji je vojnom pobjedom okončao neki za rimsku državu presudan rat,
osvojio važnu provinciju, ili ako bi u dobivenoj bitki palo više od 5000 neprijateljskih vojnika.
Izuzmemo li Kaliguline i Neronove gluposti i njihove pobjede nad ne naklonjenim božanstvima i
neprijateljima iz opsjena i snova, rimski je trijumf imao strogo određena pravila. Pa ipak, koliko je vremena
prošlo od mojih i Maksimijanovih pobjeda? Neke od njih izvojevali smo dok još nismo bili carevi, a eto sada
ovjenčani naslovima Augusta morali smo u čast dvadesetogodišnjice moje vlasti proslaviti zajednički trijumf,
i to više u slavu Rima nego u slavu vlastitih carskih vojnih pohoda. Uza sve silne zamjerke i razmjernu
nepravdu koja se krila u toj ponudi Prečasnih otaca, povod je bio lukavo sročen. Uostalom, za trijumf
kojemu se kao uzrok prišivaju vojne pobjede, a kao pravi povod proslava mojih vicenalija, istini za volju, nije
bilo ni prilike gotovo od osnutka Grada.
Pa ipak, za ono za što se, kako je pisalo u pismu koje je pročitao Sula, formalno dodjeljivao, za trijumf na
bojnom polju, tu je pobjedu ipak, ako se odnosila na jednog od vladara Istoka, iznio u mom slučaju moj
Cezar, a ne ja. Pa makar pod mojom paskom i zapovijedima.
I on je bio nazočan dok su čitali pismo. U njemu je tinjao bijes. Tu, kako je mislio, najveću pobjedu, bez
obzira na prethodni sramotni poraz, Senat mu je, uz moj i Maksimijanov pristanak, oduzeo i predao meni, o
čijem je odlasku već svake večeri snivao uznemirujuće snove. Podignuo sam pogled. Ispod njegova naoko
mirnog lica mogao sam osjetiti podrhtavanje. I muk je zavladao u dvorani nikomedijske palače. Ipak, pribrao
sam se brzo i iznenada upitao:
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
- Kako ste putovali, Prečasni oci?
Takvo ih je pitanje sve iznenadilo. Očekivali su pristanak ili barem nagovještaj, u duši su se nadali
potvrdnom odgovoru u pogledu svojih traženja i prihvaćanja najveće časti koja može biti dodijeljena
jednom rimskom zapovjedniku, u posljednjim stoljećima U pravilu rimskom caru. Ali ni odgovor ni pristanak
nisu dobili. Samo je Sula, i sam iznenađen, promrmljao nešto kao:
- More je do Korinta bilo nemirno, ali smo zato mirno preplovili Egej. No mislim da ćemo se na
povratku vraćati kopnom do Dalmacije, pa onda iz Salone preko Adrijatika u Ankon i Rim.
Ne znam je li namjerno spomenuo povratak preko Dalmacije i Salone, ali bez obzira na to što me uvijek
uhvati nostalgija, ali i želja da taj osjećaj odmah potisnem, trznuo sam se pri spomenu zavičaja, a onda ih
otpustio, uputio poslugu da ih rasporedi po odajama, i dok su se oni klanjali, a ja izlazio iz dvorane, onako
usput pozvao sam sve na večeru.
Popodne je na moje veliko iznenađenje, uz glasove i protivljenje stražara i njezin zapovjedni glas koji sam
odmah prepoznao i koji ih je utišao kao vjetar kišu, u moje odaje banula Priska. Ozbiljna i razdražena.
Pogođena u svom ponosu jer je morala bez mog poziva stupiti preda me, što je za nju značilo da sam odnio
još jednu pobjedu, da je opet morala popustiti u svojoj čvrstoj odluci da me više ne posjećuje. Istovremeno
je djelovala vrlo odlučno, spremna da mi u lice saspe sve svoje primjedbe. Ja sam se još bunovan, mamuran
od nesanice vrtio u postelji, vrijeme se mijenjalo, bolovi u glavi pojačavali su se.
- Ti moraš u Rim. Moraš prihvatiti taj nesretni i zakašnjeli trijumf i koliko god ga odbijao, moraš otići u
Grad.
Nisam ništa odgovorio, samo sam prazno gledao preda se kao daje želim još više povrijediti. A onda sam se
nalaktio i pogledao je s izrazom u kojem je mogla primijetiti moj tjelesni napor.
- Zašto bih morao tamo gdje me ne očekuju s veseljem, nego s prije tvornošću i pritajenim
primislima? I to sada kada je već blizu kraj i kada ionako uskoro za njih neću značiti ništa?
- Opet, pa čak i u tom prevažnom trenutku za Carstvo, za me, za te, za taj Rim, čiji vladarski naslov
nosiš, misliš o sebi.
Sada sam se okrenuo na stranu tako da je mogu pogledati u oči, u onaj safir koji se ohladio.
- Ne mislim o sebi, nego o sasvim izvjesnim posljedicama koje me očekuju kao svaku smrtnu osobu.
- Koliko ja znam, ti si besmrtan, ti si se proglasio bogom, sam si sebi udijelio naslov Jupitrova sina, pa
si još tome pridodao Mitru, kao kakav barbar, a ne rimski vladar, car, gospodar i bog, ma što ja mislila o
ovom posljednjem.
Uzbudila se još više, i odgovorila na uvredljiv način, tražeći put da me na neki način rani, ubode u pravo
mjesto, pa time možda i osveti svoju samoću koja joj je ipak padala teže nego je toga bila svjesna.
- Onda si i ti na neki način božica jer si se bez pogovora podavala bogu i čak mu rodila božansko
potomstvo. Ali istovremeno si i barbarska, istočnjačka božica jer tvrdiš da sam ja barbar i istočnjak. Bez
obzira što ja o tome svemu mislio.
- Ako znaš kako sam ti se podavala, onda znaš i da sam to činila iz dužnosti, a ne iz strasti. A žudila
sam za strašću, i ta žudnja je bila to veća, a strast sve nezadovoljenija, što sam ti se češće na taj način
podavala.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Gledala me bijesno znajući daje svjesno lagala.
- Sjeti se samo svojih dahtanja, opscenog šapata koji ti je bježao kroz usne i zube stisnute od užitka,
ako je to bio izraz dužnosti, onda ti doista zavidim i kao čovjek i kao car i kao gospodar i kao bog.
Znao sam da sam pretjerao. Zašutjeli smo, a ona tišina koja se napinje i onda kao da stoji na granici
rasprsnuća ili opuštanja ušuljala se u moju nikomedijsku spavaonicu kao prikaza izgovorenih riječi i našega
međusobnog nerazumijevanja i, što je bilo još gore, nakupljene osjećajne i tjelesne ravnodušnosti koja se
rasprsla u tom trenu i tjerana navalom zagubljenih i izigranih osjećaja izletjela iz nas kao razlivena lava. Jer
mi smo već odavno govorili drugim jezikom. Od samog početka.
Njezin patrijarhalni i tradicionali duh nije se mogao nositi s mojim ple bejskim i na drugi način ustrojenim
tradicionalističkim značajem. Karakterom sirotana koji je, iako najmoćniji car nad carevima, bio skloniji
popuštanju, ali i otvoreniji mogućnosti da ga zarazi dah i duh novog vremena i novih obzorja. Budući da se
nije nikada naučio obraniti od klica ili imao mogućnosti, a još manje nasljednog prava pozivati se na čvrsti
genetski temelj i osobno podrijetlo. U tom je smislu ona bila okovana svojim čvrstim pogledima, a ja koji
sam se trudio da nasljeđem okujem samoga sebe, i to onim izvornim rimskim nasljeđem kojeg sam se
istovremeno bojao, strahujući od najranijih salonitanskih dana da me ne će nikada prihvatiti i koje mi stoga
po sasvim krivom osobnom sudu nije pripadalo, tu sam tradiciju, zahvaljujući možda i svojoj istočnjačkoj
zmiji koja je kliznula u moj duh jedne tihe aleksandrijske noći, pokušao uklopiti u jezik Istoka. Onaj kojim
Priska nije nikada progovorila.
Pa ipak. u hladnom sjaju safira osjetio sam zov koji mi je iz prikrajka šaptao da još među nama nije sve
umrlo, da smo, makar i ovako, svatko u svom dijelu palače, vezani snažnim vezama koje ne mogu tek tako
umrijeti. Nije tu bila važna ljubav. Bilo je to nešto mnogo dublje, nešto što nas je povezivalo u mislima, a što
ja nisam tada mogao izraziti riječima Pa sam, osjetivši taj iznenadni oblik prisnosti, pomirljivo rekao:
- Prisko, pogledaj u mene pa pogledaj u sebe. Ti znaš da me tamo ne žele, da sam za njih stranac i
starac koji je još u djetinjstvu iz neke zabiti jedva smio kročiti nogom u Salonu. Sada me trebaju na trenutak,
ali kad odem, ugasit će me u sebi i zaboraviti.
I smirilo se pobješnjelo more među nama.
- Dioklecijane, Auguste i Gospodaru, možda i Bože, već sam te odavno ugasila u sebi, ali tebe nije
moguće ugasiti. Možda u osjećajima, ali ne i u duhu, a još manje u tvojim upornim nastojanjima. Teško mi je
ovo izreći, ali ti ćeš za mene i za Rim uvijek značiti jako mnogo. Rim te treba da bi preživio kao Grad iz kojeg
se jednom vladalo Carstvom. Udijeli mu makar djelić milosti, pomozi da osjeti kako je i Rim dio tvoga velikog
djela, a onda ga napusti kao mene, prodaj ga svom nasljedniku kao što si Vale riju prodao Galeriju, i pusti da
nastavi svoj sve jadniji život. Ali sad ga uz digni, molim te, makar na tren. Neka te zapamte i po gradu Rimu,
a ne samo po Carstvu.
Potreseni, ni jedno ni drugo nismo imali snage ništa više izustiti. Ona je, prekrivši lice rukama, izašla iz sobe,
dok su joj se među prstima cijedile suze, a ja sam opet legao nauznak i, zaboravivši na bol, osjećao kako me
razdiru već iščezli osjećaji.
Još sam malo tako shrvan ležao, a onda sam zapovjedio da me opet obuku kao satrapa i za večerom, na
samom njezinu kraju, dok su oni vidljivo uznemireni odsutno pratili nastupe mojih žonglera, plesača i
akroba ta, Prečasnim očima objavio da prihvaćam čast trijumfa i osmi konzulat i da ću poći u Rim.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Gotovo istovremeno i oduševljeno svi su se dignuli sa svojih mjesta. Sula je opet izgovorio pretjerane, ali u
takvim prigodama uobičajene riječi zahvale. I dok su svi odobravali moju odluku, posebno stari Aristobul i
onaj također vremešni pregovarač s Perzijancima, uvijek oprezni Sikorije Prob, ja sam krajičkom oka vidio
kako je Galerije sa svojom pratnjom i Licini jem i njegovima bijesno izašao iz uzvicima i zdravicama
potresanog velikog nikomedijskog triklinija. I nisam mu zamjerio.
Odredio sam da proslava mojih vicenalija, a onda i proslava mog i Mak simijanova trijumfa padne točno na
dan kad sam službeno stupio na prijestolje, dakle na sedmi dan studenskih Ida. Na put, po osobito lijepom
jesenjem vremenu, krenuo sam kopnom preko Galerijeve Tesalonike do Apolonije i luke Epidamnosa u
južnom Iliriku. Polako smo napredovali, ja u golemim oklopljenim kolima, pravoj maloj putujućoj palači,
dobra zdravlja i raspoloženja, i ne osjećajući onu prvu ranu pod lubanjom. Uživao sam u halkidskim, grčkim,
tesalskim i epirskim krajolicima te sam od goleme komore i svoje velike i moćne vojne pratnje sastavljene
uglavnom od osobne tjelesne straže i rimskih veterana, ali i ilirskih i germanskih legionara, tražio da svaki
čas zastanu kako bih se divio prizorima ili gradovima kojima smo prolazili i u kojima su me dočekivali s
oduševljenjem.
Moja žena Priska vozila se u drugim, ne manje raskošnim kolima, okružena svojim Rimljankama koje su bile
izbezumljene od radosti što će nakon tolikih godina opet vidjeti svoj rodni i voljeni grad. Sve drugo
potrebno i vezano uz trijumf već je danima prije krenulo brodovima iz Bizanci ja, Tira, Aleksandrije, i po
dogovoru s Prečasnim očima, od kojih je nekolicina putovala sa mnom, pa i Sula, koji je ostao u Nikomediji
puna dva mjeseca kako se ja ne bih slučajno predomislio, moralo je pri mom dolasku čekati i biti spremno u
Rimu. A tamo je sa svojom pratnjom i svojim trijumfalijama iz Britanije, Germanije, s obala Libije i Numidije
već stigao Maksimijan, vjerujem, iskreno uzbuđen zbog časti koju ćemo podijeliti, ali i zbog dugoočekivanog
ponovnog susreta.
Nismo se, naime, vidjeli nekoliko godina. U Rimu je, naravno, bio i njegov sin Maksencije, kojega je
Maksimijan, misleći da će tako Grad lakše držati u pokornosti, ponekad i podupirao u njegovim
pretjeravanjima, a došao je i Konstancije Klor, vidljivo nagrižena zdravlja, ali ponosan, kao pravi Cezar, iako
su ga možda također mučile dvojbe, no ne zamjerajući javno što trijumf ne ide u potpuno prave ruke. Za nj
je Maksimijan bio oduvijek njegov August, samo što sam ja usto bio i njegov Gospodar i Bog, što je još imalo
značenje i za nj pravu težinu i što on nije, jer sam gaja uzvisio do njegove časti, nikada osporavao. Posebno
se radovao susretu sa sinom Konstantinom, kojega također nije vidio godinama, a zbog moje brige za nj i
zasluženog uspona u vojsci poštovao me još i više.
Jedini koji nije stigao u Rim, nego je ostao na Istoku, bio je Galerije i uza nj ona guja, opasni Licinije i njegov
mlađi sudrug u opakosti, general Mak simin Daja, koji ih je trovao obojicu. Da uvrijedim Licinija, koji se,
moram priznati, istaknuo u bitkama i odavao mi nužno poštovanje ma koliko sam mu ne jedan put dao do
znanja da ga ne trpim, ostavio sam ga zajedno s Dajom u garnizonu u Emesi. Sa sasvim suprotnom
namjerom, da Galerija donekle toga poštedim i potpuno ne povrijedim, uza nj sam ostavio i svoju kćer,
njegovu ženu Valeriju, koja se potajice nadala da će vidjeti Rim. Jedna u nizu mojih krivih obiteljskih i
roditeljskih prosudbi i nepopravljivih pogrešaka jer taj grad iz kojeg je potekla obitelj njezine majke, pa tako
dijelom i ona sama, nikada više nije uspjela vidjeti.
Još se danas kajem zbog te odluke, ali tada mi se činila ispravnom, zato što mi je bilo jasno zašto moj Cezar
ne će u Rim i ja sam mu taj bolni razlog želio nekako ublažiti. Istina, preda mnom se o tom pitanju još
susprezao i tješio se trenutkom kada ću otići, pa nije o tome nikada izustio ni riječi, štoviše izvlačio se
tvrdeći da netko mora ostati na Istoku i upravljati tim dijelom Carstva u ime njegova Augusta, i što ipak nije
zaboravio napomenuti kao njegov nasljednik! Pa ipak, iz svakog njegova pogleda, iz svake njegove kretnje
isijavala je zavist i svoju donekle opravdanu ljubomoru i gnjev ipak nije mogao prikriti. No kao i uvijek kada
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
se ticalo moga zeta i Valerijina muža i njegova najbližeg savjetnika i dozapovjed nika, razlozi su bili dublji.
Nakon senatskog poziva, Galerije kojeg je Li cinije stalno podbadao, nikako se nije mogao smiriti, pa je
potajno, a ponekad javno, istina u mojoj odsutnosti, vrlo uvijeno, ali smišljeno izazivao moj autoritet kao da
je zaboravio onu zgodu za večerom kada su ga priveli moji domestici.
No na putu prema Rimu nisam previše mislio na Galerija. On i Licinije ostali su iza mene slijedeći me kao
prijeteće uspomene. S poboljšanjem zdravstvenih prilika i tijekom tog udobnog putovanja u mene se uvuklo
zadovoljstvo. Zaustavljali smo se u svim većim gradovima od Tesaloni ke do Tebe, u kojima su mi priređivali
veličanstvene i, kako mi se činilo, iskrene dočeke, na veliku radost moje žene Priske koja se potpuno
posvetila tom putovanju tako da ju je svaka postaja koja ju je približavala njezinu Rimu sve više i više
radovala, na iznenađenje grupice senatora iz izaslanstva, koji su me ionako sumnjičavo gledali.
U Apoloniji su u moju čast priredili šakačka natjecanja, a ja sam potom u sumrak prinio žrtvu u hramu
Orhomenskog Zeusa Jupitra, kojom je prilikom bila nazočna i Priska. Kad se ugasio plamen na žrtveniku,
ostali smo na trenutak sami jer su svi već krenuli prema izlazu, očekujući veliki konvivij, večeru priređenu
meni, ali kako sam prvi put izričito zatražio, i mojoj ženi u čast.
imala si pravo kao i toliko puta do sada. Da nije bilo tebe, nikada se ne bih odlučio na putovanje.
U ugasloj svjetlosti hrama krijesio je onaj isti safir koji me jednom toliko privlačio, pa makar samo u rijetkim
trenutcima zajedničke prisnosti.
- Nikada mi moj mužu i care rimski nisi ništa slično priznao. Hvala ti, pa makar to bilo posljednji put.
- Nisi mi nikada pružila priliku da to učinim.
Pa je opet nevidljivo zasjajilo i ona je samo tiho odgovorila.
- Oprostimo jedan drugome, to je ionako sve što možemo učiniti pri kraju ove naše davno ugasle
priče.
Više ništa nismo rekli u toj tami koja je opet vonjala na tamjan, sprženi pir i iznutrice, dok su zlatne zmijine
oči i Priskine safirne zjenice tinjale u pepelu. Samo me primila pod ruku i krenuli smo zajedno, ujedno bliski i
daleki, izgubljeni u prostoru, izgubljeni u bespućima mog carstva koje u njezinoj duši nikada nije uspjelo
pomiriti Rim i Istok, aristokratsku tradiciju i plebejski tradicionalizam, na koncu mene i moju ženu, ponosnu
Rimljanku Prisku. No željela ona to ili ne, dogodilo se tako da je prvi put jedna rimska carica zalegla uza svog
gospodara i muža, na istu, za tu iznimnu priliku u blagovaonici posebno podignutu dvostruku ležaljku. I za
divno čudo, nije ju zasmetala ta iznenadna novotarija koja se kosila s cijelom rimskom tradicijom.
Zaspali smo kasno, svaki u svojoj sobi u južnom krilu rezidencije koju su nam odredili građani Apolonije, s
čijih se prozora otvarao pogled na more, a koju su moji domestici od kojih je dio uvijek hitao pred carskom
povorkom, prethodno dobro pretražili i osigurali. Noćni povjetarac poigravao se u zraku miješajući
istovremeno miris aromatičnog bilja s mirisom pučine, a onda u predvorju sna dojedrili su odnekud mirisi
Grčke, koje su slijedili tjerani sve jačim istočnim vjetrom omamljujući i teški, istovremeno profinjeni i opojni
mirisi Istoka i Nikomedije, a kad je iznenada i neočekivano, kako se zna dogoditi samo na moru i samo u
pustinji, okrenuo vjetar, raskošnu ladanjsku vilu na Jadranu zapahnuo je miris Zapada i Rima, oštar i nečist u
svojoj stoljećima miješanoj slatkogorkoj, oporonježnoj paleti, meni samo djelomično poznat, ali zato dobro
poznat, uglavljen u njezinu dušu i sjećanja, mojoj ženi Priski koja mu se nesvjesno podala onako kako bi se
znala podati i meni. Samo što je taj miris bio rimski, a ja sam joj ipak oduvijek vonjao na salonitansku zabit.
Pa smo tako odvojeni, a na čudan način povezani, dočekali novo svitanje.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Kada smo se u rano jutro sljedećeg dana u nedalekom Epidamnosu ukrcali u raskošnu carsku
četveroveslarku, tada najveću u cijeloj rimskoj mornarici, i po mirnom jesenjem moru zaplovili prema
Brundiziju, opet sam vidio uljastu zapaljenu pučinu boje meda, onakvu istu kakvu sam znao motriti kao
dječak u očekivanju svog oca na obali malog Aspalatosa, tog istog Adriatika, mog Jadranskog mora, i snovi o
povratku opet su se probudili. Zajedno s onim čempresima u plamenu koji su gorjeli u sada jutarnjem
zapaljenom moru.
Opet sam bio blizu svom srcu. Od tisuću rečenica koje bi mi mogle pasti na pamet na spokojnom putovanju
i plovidbi, jedino je ova bila izvjesna i vrijedna pamćenja. Kada jednom odem, možda ću i ja taj san, oživljen
na brodu i u svom srcu, doživjeti kao stvarnost. Jer na kraju shvaćam da ništa nije stvarno, a da je sve
istinito i opet da ništa nije istinito, nego je sve stvarno. Baš kao i u mom rimskom trijumfu, koji me očekivao
iza suncem zapaljenog obzora.
U tom velikom obratu koji se zrcalio na površini otkrio sam i istinu i logiku svog sna. Valjao se i tjerao me
naprijed zajedno s uzvaljanim morem, i hitao sam zajedno s njim na zapjenjenim krijestama, ali ipak začudo
stojeći nepomično na svome mjestu. Iako sam hrlio najvećoj svetkovini na zalasku svoje vladavine, poruka
tog neobično logičnog sna sadržavala je još jednu jasniju premisu bez koje se taj san ne bi mogao ostvariti ni
postati istinit:
umrijet ćeš, glasila je premisa, a odsjaji na površini govorili su da je to preuzetno i banalno. Kao kad bi se
reklo da je more mokro ili da je sunce golema zapaljena kugla, a budući da je zapaljena, da stalno izgara i
gori. Pa tako i svijetli. No i u snu je bilo donekle zastrašujuće što sam slutio da bi se to moglo odigrati
uskoro, i to uskoro bila je prava prijeteća riječ.
Bio sam umoran, bio sam bolestan, bližio se vrhunac i kraj, ali ja sam se u tom snu i na tome moru osjećao
dobro i trebalo mi je još nekoliko godina do istinskog sna. Ta se želja kretala površinom i zaostajala zajedno
s valovima koji su se širili za carskom četveroveslarkom poput putujuće zaigrane svjetiosti zapaljene lomom
zalaska sunca, poput putujuće zvijezde za koju kršćani vjeruju da je najavila dolazak njihova Isusa, poput
mene koji još vjerujem da je moj unutrašnji plamen oduvijek bio jasan Jupitrov i Mitrin znak, a koji je u tom
trenutku zajedno sa mnom putovao u Rim kako bih mu upalio posljednji svjetionik nade, na oderanoj i
spaljenoj koži cara Valerijana, već pretvorenoj u pepeo.
XIV. POGLAVLJE
ROMA VICTRIX
gOSPODARU I BOŽE, evo Rima, stigli smo pred Rim!
Čuo sam kako viču i odmah zatražio da zaustave kola i otvore velika bočna vrata. Pa sam, gotovo žmireći,
sišao niz položene stube i izašao na blagi zrak, udahnuo, pa tek tada širom otvorio oči.
I onda sam ga ugledao. Rasprostrtog na sedam blagih brežuljaka od kojih se posebno isticao Kapitol na
južnom obrisu, sa svojim stojećim Jupi trovim i Junoninim hramovima, a na drugom obronku sa svojim Augu
rakulom, proročkim svetištem nad kojim su auguri već pratili let jesenjih čvoraka što su se jatili nad Gradom
i po njima raspoznavali dobrohotna i zloguka znamenja koja će pratiti moj boravak, i u kojem su već gorjele
žrtve i dimile se haruspičke iznutrice koje me prate cijeloga života, zajedno sa zaklanim i probodenim
ljudima, zaklanom divljači, životinjama i njihovim oderanim kožama.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Prednja strana prizora kojom je vladao Palatin i uz Kapitol preostalih pet razbacanih, ali ne tako vidljivo
uzvišenih brežuljaka, iz ovog kuta gledanja bila je opasana nepravilnim redom zidina i obrambenih kula oko
glavnih gradskih vrata, od kojih su neke bile starije od nekoliko stoljeća. No još su bile istaknute bijele
površine i utvrde na tamnoj cigli i drevnim blokovima kamena na mjestima koja su dogradili i popravili
Aurelijan i Prob, a koje su se u sumraku natjecale s visokim zdanjima i carskim palačama na Palatinu. Pogled
mi je počeo kliziti po još dobro vidljivim sjenama starog Foruma nekako između Kvirinala i Kapitola, tog
središta s visokim i još vidljivim Tabularijem, državnim arhivom u kojem ću provesti dosta vremena.
Aristobul mi je iz prikrajka sve pokazivao, objašnjavao poput vodiča koji je ovdje živio oduvijek premda je iz
ovog Rima koji se i graditeljski promijenio dok mu je već oboljela duša u tom času počela osjećati tek
neznatno poboljšanje, i predugo izbivao i za njim onako neutješno čeznuo svih tih godina i desedjeća. Ali za
me, koji sam ga prvi put promatrao, oprezno i s podozrenjem, onako kako se promatra prilika nepoznate
osobe kojoj se ne može dobro raspoznati lice jer stoji pred suncem, ta je prednja rimska fasada bila
nezaboravna, ali zaustavljena slika.
Zaustavljena, a opet živa jer sam na tom istom Forumu, vođen Aristobu lovim prstom i glasom, mogao u
mladom sumraku razabrati obris stare senatske Kurije, koju sam nakon požara dao obnoviti, a na Marsovu
polju sagraditi novu, s bliskim Konkordijinim hramom i hramom posvećenim dvanaestorici najvažnijih naših
bogova, koji mije djelovao nekako nakrivljen iz te perspektive, uz bazilike i druge manje hramove. A u
pozadini novi Trajanov forum, i uz njega, nadao sam se, moje dovršene terme koje su se, kad je Aristobul u
njihovu pravcu upro svoj vodički prst, otkrile kao da me prepoznaju i pozdravljaju moje osjećaje koje gajim
prema svojim građevinama i gradnjama, i onako goleme nazirale su se samo kao crna sjena u jezgri oko koje
se širio sav taj sjajni i veliki grad, ispresijecan akve duktima i golemim zdanjima, termama, trijemovima,
trijumfalnim lukovima i stupovima, velikim kipovima careva, mojih prethodnika, trkalištima i arenama,
kazalištima i nadsvođenim tržnicama. Oko te veličanstvene slike sabijala su se u perspektivi predgrađa, neka
u zidinama, a većina izvan njih, s mnoštvom velikih insula, stambenih višekatnica, ali i malih i neuglednih
kuća, prošaranih tu i tamo kojim većim zdanjem.
Dok se ta zaustavljena slika mrtvog, a opet tako živog Grada smrzavala u mom sjećanju kao da nije
doživljena, nego preslikana za sva vremena, nisam ni opazio senatsko izaslanstvo, dostojanstvenike i
velikodostojnike, vitezove, svećenike, gradske magistrate i predstavnike nižih staleža kako se kreću
Apijskom cestom kojom sam došao pred Rim iz Brundizija i približio se Gradu njegovom najslavnijom
prometnicom. S jugoistoka, s te, prema našem poimanju svemira, najdobrohotnije strane svijeta. U općoj
pomutnji, koja nije nikako ulazila u tu moju sliku, prenuo sam se i izvukao iz ledene, zaustavljene prikaze
Grada tek kad su se sasvim približili, uzvikujući moje ime i mašući lovorovim granama. A jesenji je sumrak
padao brzo kao da navještava da tek sutra mogu u trijumfu ući u Grad.
S te granice svjetia i tame, iz te povorke koju, osvijetljenu bakljama i lučima, nisam najbolje razaznavao,
odjekivali su glasovi, pjesme i molitve Vestalki, a iza njih graja i uzvici puka, već raspoređenog uz rub Apije,
u čast cara kojeg nisu nikada vidjeli ni upoznali, a koji se, vratio svom pravom domu.
Oko mene je sve vrilo od života, a ja sam uz onu zamrznutu sliku Rima u obrisu vidio samo grobove koji su
se uz popločenu, široku, tu možda najslavniju rimsku cestu, uzdizali kao crne konture na rubnjacima neba i
svijeta i iz kojih su me pozdravljale duše nestalih i slavnih Rimljana, pozdravljajući me i proklinjući
istovremeno. Možda s pravom premda sam se ipak udostojio uspokojiti njihova iznevjerena očekivanja. No
predugo sam iskušavao njihovo strpljenje i nade najslavnijeg i najmoćnijeg grada na svijetu, te nekadašnje
Romae Victrix, koji je živio još samo u Eliziju u kojem im se već pridružio i moj Aurlije Valerin, pa i u Tartaru
u kojem su se mučile sve moje žrtve, nekoć pogubljene i priklane mojim oružjem, u slavu i na čast Rima
pobjednika.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Ipak oni su, onako mrtvi, bili svjesniji stvarnosti od svojih živih sugrađana koji su hrlili prema svome
nepoznatom vladaru, prema svome obo gotvorenom caru. Jer te duše, te prastare duše koje su od
najstarijih vremena gradile Rim bile su u pogledu rimske sudbine, njegove važnosti i tradicije, barem onakve
kakve su oni jednom štovali i poznavali, već izgubile svaku nadu. U toj, u mauzoleje i grobnice položenoj,
najdubljoj nutrini svoje prave rimske duše bjesnjeli su i istovremeno žalili zbog tužne rimske kobi koja se
susrela sa svojim posljednjim pravim carem. Iz svoje skrivene salonitanske, dalmatinske, već pomalo
istočnjačke, ali i dalje rimske tradicionalne duše, osjećao sam njihovu poruku. I nitko ih nije tog trenutka
razumio bolje od mene.
Iz velikih carskih kola izvukli su moje nikomedijsko carsko prijestolje, a oni od senatora, a pogotovo
mnoštvo meni nepoznatih patricija, ali i predstavnika puka i gradskih institucija koji me nikada nisu vidjeli,
premda su čuli glasine, čudili su se i nijemo vrtjeli glavama pogleda uprtog u moju istočnjačku vladarsku
odjeću. Sličnu je odjeću, samo mnogo manje ukrašenu i sjajnu, znao na sebe navlačiti i Karin prilikom svojih
razbludnih konvivija i večera. I on je, naime, nosio istočnjačke cipele, pojaseve i pla števe prošivene zlatom i
ukrašene dragim kamenjem i gemama koje mu je s Istoka slao njegov nježni i profinjeni brat Numerijan
kako bi ugodio njegovoj ekstravaganciji. Ali to je činio samo kada se preoblačio za svoje orgije ili odlazio na
raskalašeno druženje sa svojim razuzdanim društvom plesača i plesačica, svirača, glumaca, bludnika i
razvratnika, onog ološa koji je pomiješao s dijelom Senata i podmitljivih bogatuna. Ipak, u tom trenutku dok
sam se dizao sa svog nikomedijskog prijestolja u svojoj nikomedijskoj odori, nije se odigravala kostimirana
orgija.
U tom sumraku na Apijskoj cesti, presijavajući se u sjaju luči i baklji, pred njima je stajao najmoćniji od
četvorice vladara, nimalo nalik raskalašenom komedijašu, nego naprotiv, njihov ozbiljni i gotovo namršteni
Gospodar i Bog, otac Carstva, obučen u punu odoru istočnjačkog vladara i svemoćnog satrapa, urešen, kako
sam već jednom rekao, kao putujući oltar, i oni su s nevjericom nijemo buljili u moje zlatne ukrase i geme
od dragoga kamenja i nisu bili svjesni je li im to konačno doista došao u
Rim njihov car ili tog trenutka moraju kleknuti kao poraženi u izgubljenom boju za Grad, pa onda moliti za
milost pred nekim istočnjačkim despotom koji je iznenada sa svojim nepobjedivim snagama i surovom i
krvožednom vojskom nakon krvave pobjede dopro do zidina Rima. Iako u nevjerici, izvikivali su, što od
straha, što od poštovanja, tradicionalni pozdrav u moju čast:
aVE CAESAR IMPERATOR CAIUS AURELIUS VALERIUS DIOCLETIANUS AUGUS TUS, DOMINUS ET DEUS
NOSTER, IOVIUS DIVINUS... ŽIVIO, CEZARE IMPERATORE GAJU AURELIJE VALERIJE DIOKLECIJANE, AUGUSTE,
GOSPODARU I NAŠ BOŽE, BOŽANSKI JUPITROV SINE...
Uzvikivali su, no taj je uzvik za me imao više prizvuk drevnog i nemoćnog uzvika: hanibal ante portas
Hanibal pred vratima, koji se jednom davno kao kužni žamor širio užasnutim Rimom nakon umalo
presudnog poraza kod Kane, uz zastrašujuće tuljenje jedinoga kartaškog slona koji je uspio prijeći Alpe i koji
je tadašnjim Rimljanima utjelovljivao svu strahotu i stravu njihove jadne ugrožene sudbine kojoj sam im
sada, kako im se činilo, prijetio. I ja sam, njihov nedodirljivi i sasvim nepoznati car.
Tako su me pozdravljali i klanjali mi se, puni neizvjesnosti i straha. Kao da se klanjaju kartaškom
zapovjedniku i pobjedniku, ili zlatnim lancima i pozlaćenim kljovama urešenom ratnom slonu, ili Hanibalu i
strašnom slonu zajedno. I vjerujem da su mnogi tog trena požalili što je njihov car, taj istočnjački despot,
uopće došao u Rim i zaprijetio njihovom već umirućem smiraju i gasećem duhu grada. Pogotovo oni
zagriženi pravi Rimljani, kojima je bilo dovoljno samo da se pozovu na rimski način i običaje ma koliko se ni
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
jednog ni drugog više nisu znali ni mogli pridržavati, ili puk koji nije čak imao dovoljno duhovne, a nadasve
intelektualne mašte i znanja o svijetu izvan gradskih zidina da bi prozreo pravi smisao mog dolaska. Jer oni
su oduvijek živjeli bez mene, istina živjeli su prema mojim zakonima i propisima, ali koji su im kao odjek jake
grmljavine dolazili iz za njih potpuno nepoznatih gradova i mojih prijestolnica, uostalom, kao i ja sam tog
jesenjeg sumraka.
Uz nekoliko stotina prosvijećenih Rimljana koji su me iskreno došli pozdraviti, nisu se čudili ni strašili
uglavnom provincijalci, podjednako istoč njaci i zapadnjaci, još i danas kao i tog dana, svi smatrani
barbarima i Rimljanima istovremeno, a kojih je u Rimu, kao i u vojsci, bilo cijelo mnoštvo. Kao da su u mojoj
udaljenoj prikazi, na onom zlatnom prijestolju, opet osjetili dah svoje domovine i već zaboravljenih
vladarskih pragova. Ispod njihove rimske maske ipak se krilo lice i duša Panfilova i Mitrina Istoka ili, za prave
Rimljane, još barbarskijeg Zapada. Kao da i oni sami, ti nazovimo ih pravi Rimljani, nisu neosjetno već
postali tek mali, ali značajni i u simboličkom smislu zgusnuti dio i jedne i druge strane tog golemog i
stoljećima širenog Carstva, kojemu zapanjujući Grad, nažalost, ipak više nije bio u središtu.
Uza sve osjećaje koji su izvirali pri prvom, tek vizualnom dodiru mene i Rima, a koji mi se sada vraćaju živo
zaustavljeni u pamćenju, doček je bio dostojanstven i dobro pripremljen, samo što ni ja, ni moja pratnja, ni
rimski izaslanici Senata i puka ni grada samog nismo znali kako da se pokrenemo u općem i zbunjujućem,
očekivanom, a opet iznenadnom susretu. I šutjeli smo tako jedno vrijeme dok je neki od senatora, a u
mraku i omaglici pred očima nisam ga dobro ni vidio, izgovarao napisani govor i ponavljao slične ili gotovo
iste pompozne, više kurtoazne nego iskrene riječi, koje mi je Terencije Sula pročitao u Nikomediji.
Moj osobni tajnik, vjerni Klaudije Eustenije, koji je maločas, prekinuvši me u uspomenama, došao do moje
sjenice na mom kriptoportiku u palači kako bi mi uručio još jedno uvijeno prijeteće pismo iz Bizancija, tada
u tom trenutku, u kojem je Rim onako prazno, ali uvriježeno i patetično izražavao dobrodošlicu svom Bogu i
Gospodaru, šapnuo mi je tiho ne dodirujući uho da je senator izabran da mi uputi te riječi bio nitko drugi
nego vrsni orator Gabinije Tulije Nerva.
pOGLEDAJ OKO SEBE BOŽANSKI SINE I NAŠ GOSPODARU, NAJVEĆI CARE OD SVIH CAREVA, IMPERATORU I
AUGUSTE RIMSKI, GAJU AURELIJE VALERIJE DI OKLECIJANE, JUPITROV PRVOROĐENI MEZIMČE. SVRNI
POTOM POGLED NA OVAJ GRAD ONAKO KAKO ON SVOJE I NAŠE OČI UPIRE I STREMI TEBI, ZAHVALAN ŠTO
TE KONAČNO DOČEKAO PRED SVOJIM ZIDINAMA I VRATNICAMA, TU PRED SVOJIM VJEČNIM NJEDRIMA.
JER NOĆI SU BILE DUGE BEZ TEBE, A NAŠE IŠČEKIVANJE TEŠKO, A NESTRPLJENJE NA SVAKODNEVNOJ
KUŠNJI. KAO DA JE U NAŠIM DUŠAMA ODUVIJEK BILA NOĆ. NO NAKON NOĆI OPET SVANE DAN, I SJOŠ
NOĆNOG ISTOČNOG OBZORJA, BAŠ KADA SE ČINI DA ĆE TMINE POTRAJATI ZAUVIJEK, POJAVI SE TVOJ
PRESVIJETLI BRAT, TVOJ BLIZANAC SOL IN VICTUS, NAŠE NEPOBJEDIVO SUNCE KOJE JE VEĆ ISPLELO SVOJU
SVETU AURU OKO TVOJE BOŽANSKE GLAVE. ZAJEDNO TJERATE SVE SJENE BAŠ KAO I SADA, KADA U OVOM
SUMRAKU, TI, NJEGOV ZEMALJSKI IZASLANIK, SJAJIŠ I GRIJEŠ RIM I NAS GRAĐANE RIMSKE, USAĐEN U
NAŠIM DUŠAMA, PONIZNO DOČEKAN I PRIGRLJEN KAO NAŠ NAJSLAVNIJI CAR.
ZAHVALJUJEM TI STOGA U IME GRADA, SENATA I NARODA RIMSKOG I SVIH NAŠIH RAZDRAGANIH DUŠA.
JER NIKADA NISU BILE SAMO TLAPNJE I PRAZNE RIJEČI KADA BI SE DRZNULI SPOMINJATI I HVALITI TVOJE
IME, PA IME TVOG MLAĐEG BRATA AUGUSTA HERKULIJA I HVALITI SVE SILNE POBJEDE, I DOBROČINSTVA,
ZLATO, ZEMLJE I PROBITKE KOJE SI DAROVAO NAMA I CIJELOM CARSTVU, A KOJI SU PROISTEKLI IZ TVOJIH
POTHVATA I KOJE SI ZA NAS PRISKRBIO, SVOJIM BOGOVIMA RAVNIM DJELIMA,POBJEDAMA I UMNIM
ODLUKAMA... NO SUTRA ĆEŠ JOŠ SNAŽNIJE RAZGALITI NAŠA SRCA I VEZATI UZ SVOJE BOŽANSKE SKUTE NAS
SVE GRAĐANE RIMSKE I NAŠ I TVOJ GRAD NERASKIDIVIM VEZAMA. USPRAVAN I NEDODIRLJIV U ZLAĆANIM
TRIJUMFALNIM DVOKOLICAMA UDOSTOJIT ĆEŠ NAS SVOJE POZORNOSTI, ZAJEDNO SA SVOJIM MLAĐIM
BOŽANSKIM BRATOM, SINKOM I SUVLADAROM AUGUSTOM MAKSIMIJANOM, NAŠIM BOGOMDANIM
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
HERKULIJEM. I VJERUJ MI NIJE BILO NITI ĆE OD SUTRA BITI SRETNIJEG DANA U VJEČNOM RIMU JOŠ OD
NJEGOVA OSNUTKA.
U svom kićenom govoru koji nije govorio ništa, ali je ipak na neki način iskreno izražavao njihove želje, na
kraju je opet, kao vrhunac cijele priče, istaknuo i pohvalio moju dvadesetogodišnju vladavinu, moj sutrašnji
trijumf, i opjevao sva božanstva i bogove koji su mi naklonjeni i štite moju sudbinu i sve moje naslove,
spominjući i osmi konzulat, dok je ono tiho pjevanje Vestalki kao hladni povjetarac dopiralo iz daljine.
Nisam znao što bih odgovorio, riječi sam želio sačuvati za Rim koji je tamo u pozadini sada sjajio čak
snažnije i jače nego Aleksandrija, pod svojim upaljenim uličnim lučima i opet je svojim veličanstvenim
prizorom, sasvim nehotice, sve potopio u još veći muk nepovjerenja, nevjeri ce i nerazumijevanja.
Odjedanput se sve promijenilo. Iz daljine se začuo topot kopita, a do mestici su, galopirajući po Apijskoj
cesti, tjerali mnoštvo s rubova i glasno uzvikivali:
prolaz za Augusta, prolaz za Augusta!
I svi smo se vratili u stvarnost, ja sam, bez obzira na svoj izgled i držanje, opet postao Dioklecijan, Gospodar
i Bog, a oni moji služnici, podanici i građani moga Rima.
Stigao je Maksimijan!
Od svih naših susreta za ovaj sam mu bio najzahvalniji. Sjašio je za svoje poodmakle godine poprilično hitro
sa svog ukrašenog bijelca, kojeg mu je Licinije, valjda kako bi mu se udvorio, darovao za našeg posljednjeg
susreta u Sirmiju, i udarivši šakom o oklop koji je rijetko skidao, zagrlio me pun iskrenog zadovoljstva i
sreće. Ja sam tražio da odmah donesu drugo prijestolje koje sam pripremio za nj i postavio ga tik uza svoje,
kao znak naše vladarske jednakosti, pa smo se zajedno i istovremeno uspravili i pozdravili Rim uzdignutih i
pruženih desnih ruku.
Tek kada su vidjeli Maksimijana kako stoji kraj mene, i naše na rimski način ispružene imperatorske ruke i
dlanove, detoniralo je iskreno i pravo oduševljenje i povici su se čuli čak i u gradu i iz njega vraćali kao
odgovor i daleka jeka. Potom su se pred nama pojavili i razumni Maksimijanov
Cezar Konstancije, na kojemu su se već mogli zamijetiti tragovi teške bolesti, ali ja sam se pretvarao da ih ne
primjećujem, i također sam ga zagrlio s puno obzira i zahvalnosti, koju je doista i zaslužio, a uz njega njegov
snažni i vrlo dostojanstveni sin, moj tada odani i nadasve voljeni Kon stantin. Kleknuo je preda me i
pozdravio me kao oca. Na kraju je stigao i Maksimijanov sin Maksencije, praćen povicima mnoštva, no i on
je kleknuo o jedno koljeno pred dva rimska Augusta, a mene pozdravio, rekao bih danas, na usiljeno vojnički
način.
Onda se cijelo to gradsko izaslanstvo, a s njima i Konstancije, Konstan tin i Maksencije, s najbližima iz svoje
pratnje, uputilo na večeru koja je već bila za njih pripremljena u velikom šatoru, a kako nije bilo Galerija ni
Licinija, Maksimijan i ja smo, kao jedini nazočni Augusti, bez jednog Cezara i njegova najbližeg pobočnika,
tražili da nam pripreme ležaljke i postave mensu u mojim kolima. Nakon nekoliko važnih godina konačno
smo se opet našli, ovoga puta nasamo. I to na mjestu na kojem ni jedan ni drugi nismo očekivali. Tu, pred
samim vratima Rima.
Kao i u slučaju Priske i Valerije, iznova sam se uvjerio kako dugotrajna odsutnost i porazni hod vremena u
kojem se, eto, nismo godinama uspjeli vidjeti, može ostaviti traga na bliskoj osobi. Iako su za me govorili da
imam tipično ilirske oštre crte, koje su se, istini za volju, s godinama polako ublažavale, ali nisu postajale
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
nimalo neizražajnije, nekad puno, mišićavo i okruglije Maksimijanovo lice i vrat, koji unatoč svojoj oblosti i
čvrstini, nije odavalo nikakav nedostatak odlučnosti, a još manje slabost, sada je postalo istovremeno
ovješeno i napeto. Potkoženo naslagama godina i masnoća, s izraženim podočnjacima, ali nadopunjeno
novom snagom koja nije morala nužno biti odraz one njegove nesmiljenosti, nego bih prije rekao
zabrinutosti za budućnost.
Ne za neposrednu budućnost koja je počinjala već sutra, nego onu koja prelazi preko obzorja zajedničkog i
dogovorenog trajanja u našoj vlasti i proteže se, puna briga, ali i puna nesputanih nagona, na vlastito
potomstvo. Na uvijek neizvjesnu budućnost koja potomstvu poniklom iz njegova koljena nije jamčila
sigurnost kakvu je želio, a još manje jamčila, kako se moglo razabrati iz njegova samo naizgled opuštenog
lica, zategnutog oko rubova očiju i polustisnutih usana, mjesto i položaj koji bi njegovu Maksenciju, kao sinu
jednog Augusta, mogao, a po mislima koje su se počele rojiti u njegovoj glavi, možda i morao pripasti.
Predobro je znao da se naša vladavina nije zasnivala samo na izravnom potomstvu i unaprijed obećanom
pravu nasljedstva. Pogotovo ne kad je bio u pitanju njegov Maksencije. To je on oprezno prelazeći po mom
licu iščitavao u mojim za nj novim borama i izrazu, a to isto se bez riječi moglo očitati i na promijenjenom
licu moga suvladara. Nevidljiva mi je prikrivena i nepoznata u tom trenutku bila samo njegova osobna
ambicija i osobno viđenje vlastite budućnosti.
Jedno smo vrijeme izmjenjivali vedra sjećanja, uz oštrige i rakove u medu, sitne ptice pjevice umotane u
slaninu, punjene paunove, žirafine i jelenje butove i koljenice te na mnoštvo načina pripremljenu veprovinu
i svinjetinu, niz skupih i probranih jela koje nismo ni pošteno dotakli, no ponajviše smo šutjeli, što zbog
odbojnosti prema tako raskošnoj večeri u tako presudnom trenutku, što zbog tradicionalnog odricanja i
propisane skrušenosti uoči trijumfa. Na kraju smo ta birana jela sasvim zanemarili i po onom našem starom
novačkom i skromnom vojničkom običaju rukama počeli trpati u usta tek ukuhani pulmentum, gustu
palentu od mljevenih žitarica začinjenu maslinovim uljem i garumom.
Pa smo zasićeni tom jednostavnom pučkom, legionarskom i gladijator skom hranom opet zašutjeli i gledali
preda se, grickajući samo kolačiće od meda, predosjećajući da je ovo naš posljednji trijumf i naši posljednji
pravi i iskreni dani zajedničke vladavine.
kada ćemo našim nasljednicima prepustiti Carstvo, moj Jovije?
Upitao me između dva zalogaja. Osjećajući sam da moj odgovor za nj još znači zapovijed, na čas sam zastao:
- Vjeruješ li Konstanciju?
- Vjerujem, i to gotovo potpuno. Ali vjeruješ li ti Galeriju i Liciniju?
- Vjerujem, ali nikako potpuno. A potonjem ni malo! Kad bih želio sasvim iskreno odgovoriti, morao
bih priznati da ne vjerujem više ni Galeriju. Ipak, kako smo dogovorili, pripremam ga za nasljednika, i nadam
se da će moći vladati Istokom na zajedničku korist jer ga već dobro poznaje, a i razgranao je mrežu njemu
odanih služnika i zapovjednika koji za sada, makar ja njima još formalno zapovijedam i upravljam, održavaju
mir. No ponavljam ti moj Herkulije, većini među njima ne vjerujem, posebno Liciniju i onom zlotvoru i
prijetvorniku Daji. Ipak, kažem, gajim nadu da se ne smijem uzdati u njih samo kad je riječ o meni i mom
životu, a ne o općoj dobrobiti Carstva. Jer guje jesu, ali nisu izdajice, pogotovo ne Galerije. Njega ipak
slušaju i njega se boje, gotovo kao mene, ma koliko svi zajedno jedva čekaju da nestanem.
Tako sam iskreno, ali brzopleto, u tom trenutku koji nije govorio o sutrašnjici baš ništa, ustvrdio stanje u
mom dijelu carstva pred mojim Maksimi janom, potpuno nesvjestan da u tom času istovremeno i njega
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
pogrešno prosuđujem. No, rekoh, bilo je to vrijeme kada nisam mislio da moram biti na oprezu, pogotovo
ne uz mog dotad odanog suvladara Herkulija.
- Pa kako onda možemo vjerovati u tvoj i naš poredak, u njegovu budućnost, kad ne možemo
potpuno vjerovati onima koji ga imaju preuzeti i sačuvati?
- Moj Maksimijane, moj Herkulije, gradili smo ga zajedno, više od dvadeset godina, pa evo
zahvaljujući tome i živi gotovo dva desetijeća. No, kad bolje promislim, slažem se s tobom. Sve to ne mora
potrajati ni nekoliko mjeseci. Pa neka, ali pokušali smo i vrijedilo je. Nitko od naših najodanijih i najhrabrijih
vojnika i služnika nije pao bezrazložno. Njihova smrt, njihova hrabrost i požrtvovnost, sačuvala je naš
zajednički živi ideal, kojem smo se posvetili i branili ga sve ove godine. Rim je živ i mi smo konačno u Rimu.
- Neka ti bogovi, pogotovo tvoji novi bogovi, jer ja nisam dobio prave pomoći ni od starih, pomognu i
učvrste te u tvom uvjerenju. Pa ipak, sutra u trijumfu i svih ovih dana koji su pred nama, dobro i s oprezom
motri oko sebe! Jer već sutra, već preksutra, a posebno u danima koji nas očekuju, kada se već privikneš na
Grad i pronikneš na kratko u njegovu dušu, vidjet ćeš kako Rim izgleda u svojoj pravoj utrobi. Nju ne možeš
probosti, ni rasparati i podijeliti, pa onda iz nje proricati sudbinu. Iz njegovih trulih dijelova moraš silom
uzeti ono što je zdravo i opet zašiti u novo tijelo, po svojoj mjeri. Pa makar i prekršio poneki od tvojih
zakona.
- Nijedan zakon nisam donio ni odobrio niti sam svoje edikte i zakonike stvarao s namjerom da bih ih
prvi kršio. Znam da ćeš ih poštovati i u skladu s tim tako postupiti i ti moj Herkulije, ti kojemu ne moram
ništa naređivati niti biti na oprezu zbog tvojih budućih poteza. Ponavljam, sve smo dogovorili, ozakonili i
toga se moramo pridržavati.
- Ali ti nisi dovoljno upoznat s rimskom stvarnošću, ne poznaješ kakve su se sve grozote uselile u
temelje Grada. Opasna trulež koju valja silom odstraniti, pa tek onda na tom pročišćenom, iščupanom pa
opet uglavljenom temelju početi primjenjivati nove zakone i pred našim očevima bogovima zavjetovane
odluke. Ali to ne smijemo učiniti ishitreno, samo zbog toga što smo nešto još davno odlučili. Ne smijemo
primijeniti te odluke ni po koju cijenu dok opasnost još vreba u Rimu, a nikako prije pravog trenutka i nikako
prije nego se obračunamo sa zlom. S tim našim istinskim unutarnjim neprijateljem. On vreba u kužnoj uroti i
valja nam ga iskorijeniti, sve očistiti i izliječiti, pa makar i silom. Uništavajući nepovratno oboljele dijelove,
spasimo zdrave. A oni, ma koliko u manjini, mogu uz našu pomoć prevladati.
- Pa, to sam i učinio, a to i dalje činimo zajedno, moj Herkulije. Te smo zdrave dijelove podijelili na
ravnomjerne komade i Rim je opet oživio. Kao i u vrijeme najvećih vladara. Rim više nije samo Rim, samo
jedna nezdrava utroba s nekoliko zdravih dijelova, naprotiv, danas su ti zdravi dijelovi u stanju svladati klice
bolesti koje se kriju u trulim udovima. Upravo smo to napravili s Carstvom.
- Slažem se, ali istovremeno dvojim oko tvoje odluke da pohitaš s ime njovanjem nasljednika. Možda
ima netko vjerniji, netko dostojniji te velike časti koju im moramo prepustiti kad smo već tako odlučili.
- Pa u koga mogu imati više povjerenja od tebe, a u koga ti možeš imati više povjerenja od
Konstancija. Sam si rekao da ti je odan do kraja.
Na tren je ušutio, smirujući u sebi svoje sve jasnije i opasnije misli i rečenice koje je i sam nesvjestan svoje
jarosti konačno imao prilike izreknuti preda mnom, kako sam osjećao, nakon duga i mučna oklijevanja, još
muč nijeg iščekivanja i premišljanja kroz vrijeme u kojem se nismo vidjeli, pokušavajući istovremeno stišati i
sve oštriji ton kojim je govorio.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
- Nisam mislio na sebe ni na Klora, moj brate Auguste i moj božanski suvladaru i vladarski Oče.
Uostalom, u koga bi otac mogao imati više povjerenja ako ne u svog sina? Kada govorim o nepovjerenju,
mislim na ove ljutice i nevoljnike koje si spomenuo, a koje bi ja, da mene pitaš, sve po smicao, a onda
zamijenio nekim dostojnijim i vrjednijim.
Pa ako sam do tada sve krivo prosuđivao, tijekom ovog našeg prvog rimskog razgovora, u meni se javila
klica sumnje i mislim da sam od svega izgovorenog u ovom našem dijalogu, u jednom detalju dobro i točno
naslutio smisao navedenih riječi moga Augusta. Kad je govorio o ocu i sinu, nije izravno mislio na mene i
njega, a još manje na sebe i Konstancija. Mislio je izravno, iako prikriveno, na sebe i svog Maksencija, kojeg
mi je i onako stalno nutkao kao kariku u lancu budućeg sudjelovanja u vlasti. Samo to nije glasno izustio
premda ga je mimo moje volje već prije nekoliko godina postupno počeo uzdizati u Rimu.
- Odakle ti takve primisli? Priberi se! Takav samovoljni i krvavi čin samo bi pokrenuo ostale da djeluju
na isti način. Je li to ono što želiš?
Upitao sam ga već poljuljan njegovim rečenicama, a onda ga iznenada opet upitao:
- Sve da i tako postupiš, mimo moje volje, što bi time dobio?
- Bolje bih vladao Rimom i svojim dijelom Carstva, i bolje bih nadgledao Senat i svu kugu oko njega!
Govorio je, ne izgovarajući to posve glasno, više mrmljajući sebi u bradu i kusajući medenjake, namjerno
zanemarujući Maksencijevu izopačenu i opasanu narav.
- Maksimijane, ne moram se pred tobom pretvarati. Do mene su o Mak senciju i njegovu ponašanju
stigle zabrinjavajuće vijesti! Je li moguće da ga želiš samovoljno uzvisiti, nepoštujući naše svete zavjete i
dogovore o nasljeđivanju, pa tako od svoga nadređenog suvladara i brata učiniti svog neprijatelja?
Na to je otvoreno pitanje, međutim, odgovorio izravno i iskreno, bez uvijanja, s istinskim poštovanjem, čak i
s trunkom molečljivosti koja se osjećala u do tada oštrom i gotovo izazovnom glasu. Kao da se u njemu opet
probudio onaj stari hrabri, nepokolebljivi i nepotkupljivi i iznad svega privrženi Maksimijan.
- Nikad nemoj moj Gospodaru i Bože, moj brate, nikada nemoj posumnjati u mene. Ja sam ti odan i ti
to znaš. A što se tiče Maksencija, ne brini moj Jovije, mlad je i naprasit, priznajem tu i tamo neumjeren i
ohol, čak i prema meni, svojemu ocu, ali proći će ga obijest, vjeruj mi, uozbi ljit će se.
Tješio je tako tada naglas mene i sebe, kao i u prethodnim, posebno nedavnim prilikama kad bih ga
podjednako uvijeno i iz daljine, u pismima koja smo izmjenjivali, upozoravao na njegova sina, a onda valjda
potaknut suosjećajima koji su se miješali s očinskim nagonom, i sam pokušavao u tim istim pismima ublažiti
vijesti o Maksencijevim zlodjelima. Kao da Maksimijan nije već znao da je nepovratno iskvaren i da mu
nema više spasa. A to je bilo pogubno i opasno za značaj jednog od mogućih vladara carstva, kojeg mi je u
liku svog Maksencija, on sam usprkos svemu već onako uvijeno, ali iz prikrajka nudio. Kao da nije dobro
predosjećao i znao da bi unatoč njegovoj želji taj isti posrnuli Maksencije mogao postati opasan za cijelo
Carstvo i Rim. To je, nažalost, najbolje osjetio na vlastitoj koži kako su pokazali događaji koju su uslijedili.
No još je bilo izravnije upozorenje koje je iskrilo iz tamne pozadine njegova odgovora daje možda moj
Herkulije u tom trenutku svjestan svega toga već snivao kako bi na drugi način, pa makar i preko svog sina,
izravno sebe učvrstio u doživotnoj vlasti. Teška, ali otvorena slutnja kakvu do tada u pogledu svog suvladara
nisam nikada osjetio.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Ipak, ušutio sam na čas, a onda opet gricnuo jedan od medenjaka i staloženo uzvratio na njegovu uvijenu
ponudu.
- Bit će Maksimijane onako kako smo već odlučili.
Nasmiješio se kako je to znao učiniti u mladosti, u vrijeme naših prvih zajedničkih iskrenih vojničkih
druženja nakon uspješnih pohoda i bitaka, nakon prvih pijanstava i posjeta krčmama i bordelima na
granicama i rubnjacima svijeta. Pa me, nakon dugog vremena, opet od srca nazvao nadimkom kojim me
nazivao u mladosti, nadimkom vezanim uz priču o mom rođenju i kojeg je uz Aurelija Valerina znao samo
on.
- Dvoglavi Jarčiću, imaš dvije glave i dovoljno razuma koji bi stao u četiri. Velik si bio vojskovođa,
mudar i suzdržan, još si veći vladar. Ali, znaj, nisi dobar prorok kada je u pitanju budućnost i ishod sukoba
zdravog i nezdravog. Filozofi su ti pomutili moć jasne prosudbe. Moć tvoje vladarske božanske pameti
danas ne bi stala ni u glavu jednog jedinog jarca, a kamoli dvoglavog.
Pretvarao sam se da sam tu važnu primjedbu primio kao simpatičnu dosjetku i nastavili smo s medenjacima
i vinom, prisjećajući se starih dana, mnoštva doživljaja i ratnih i životnih pustolovina koje smo zajedno prošli
uspinjući se prema svojoj časti i dužnostima, dodajući im u razgovoru pošalice o našem sutrašnjem trijumfu.
Čak smo i nešto više popili da bismo lakše zaspali, no ipak vidno uzbuđeni, dok su iz obližnjeg šatora dopirali
veseli glasovi, glazba i vriska robinja i plesačica koje su doveli iz Rima, isprekidani ponekom oštrom i
svadljivom upadicom nekih od naših mogućih nasljednika.
Zaspali smo u mojim kolima. Vani su ugasili sve luči i svjeda, Rimljani su se vratili svojim kućama, a
zapovjednici i naša zajednička pratnja poš li su konačno na počinak. Činilo se da se konačno smirio i predao
Grad i svijet na svom izmaku. Samo su i dalje, kao nepomični stražari pod bakljama pred carskim kolima,
kao da se natječu sa zvjezdanim nebom, skromnijim po broju plamtećih tijela od onog nikomedijskog, ali
zato bistrijim za ovih kasnih jesenjih apeninskih dana, u Gradu gorjele i dogorijevale smolaste glavnje po
trgovima i forumima, luči na željeznim gnijezdima i kukama na križanjima ulica i javnim zgradama, lojanice u
prozorima, svijeće i vatre u hramovima, velika zavjetna lomača na Marsovu polju, sve u iščekivanju
posljednjeg trijumfa koji će u svojoj dugoj povijesti doživjeti grad Rim.
XV. POGLAVLJE
TRIJUMF
SVANUO JE I TAJ DAN! Budući da sam želio da naš trijumf prođe sasvim u skladu s najstarijim običajima i
tradicijom, prema pravilima koja su vrijedila stoljećima, ma koliko taj naš trijumf bio više političke nego
vojne naravi, zapovjedio sam da pozovu senatsko izaslanstvo pred kojim smo, prvo ja, a onda Maksimijan,
ukratko opisali sve naše pobjede, najmanje one koje smo doista izvojevali pod našim izravnim
zapovijedanjem, a najviše one koje je u svom pismu spominjao Senat. Ja sam opisivao kako je pala Perzija,
nešto sam malo govorio i o Egiptu, a on je nizao Konstancijeve pobjede u Galiji i Britaniji, ali i svoju pravu
pobjedu nad germanskim, hispanskim i afričkim plemenima. Potom smo zamolili od Prečasnih otaca da nam
dopuste po drevnim pravilima ulazak u Grad i odobre trijumf.
I farsa se nastavila.
Bez obzira na to što su oni naš trijumf sami zamislili i već bili unaprijed odobrili, strepeći već mjesecima da
bi ih ja Jovije i moj hrabri Herkulije mogli odbiti kao prošli put, povukli su se na vijećanje i nakon jednog
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
sata, koji je prošao više u dosadi nego u iščekivanju, vratili se ozarenih lica i, naravno, kićenim i biranim
riječima podarili nam tu najvišu čast koja je mogla pripasti rimskim imperatorima.
mI PREČASNI OCI, SENAT I NAROD RIMSKI, NAKON ŠTO SMO ŽRTVAMA UDOBROVOLJILI BOGOVE,
ZATRAŽILI SMO MIŠLJENJE I BOŽANSKI SAVJET NAŠEG OCA JUPITRA, MUDRE MINERVE I NEPOBJEDIVOG
MARSA O NARAVI NENADMAŠNIH POTHVATA NAŠIH GOSPODARA I AUGUSTA, JUPITROVA SINA OVIJA,
GOSPODARA I BOGA GAJA AURELIJA VALERIJA DIOKLECIJANA, STARIJEG SUDRUGA U VLASTI, I NAŠEG
VRHOVNOG VLADARA, PA POTOM NA ISTI NAČIN I O POTHVATIMA NJEGOVA MLAĐEG SUVLADARA
AUGUSTA MARKA AURELIJA VALERIJA MAKSIMIJANA, BOŽANSKOG HERKULIJA.
I BOGOVI SU ODGOVORILI: nJIHOVI SU POTHVATI TOLIKO SJAJNI I DOSTOJNI BESMRTNIKA DA IM SE,
SLIJEDEĆI NJIHOVU BOŽANSKU VOLJU, A NADAHNUTI POVOLJNIM ZNAMENJIMA, MI PREČASNI OCI I
NAROD RIMSKI MORAMO DOSTOJNO ODUŽITI I ZAHVALITI ZA SVA VELIKA DOBROČINSTVA I ZASLUGE KOJE
SU PO SVIM DIJELOVIMA CARSTVA I SVIM SVOJIM POBJEDAMA UČINILI I DAROVALI NARODU RIMSKOM I
VJEČNOM GRADU RIMU, I KAO ZNAK TE VJEČNE ZAHVALNOSTI DODIJELITI IM SVETU ČAST TRIJUMFA I TAKO
IM DIVLJENJEM UZVRATITI MAKAR DJELIĆ ONOGA ŠTO SU PODARILI RIMU I CARSTVU, I ŠTOVATI IH I DALJE
ONAKO KAKO SE ŠTUJU NAŠI BESMRTNICI.
Pa su se opet povukli i uputili prema Marsovu polju, odakle je, postrojena po utvrđenim pravilima, trebala
krenuti moja i Maksimijanova trijumfalna povorka.
Naravno, ja sam svukao svoje satrapsko ruho, Maksimijan odoru i obukli su nas obojicu u tunike ornate,
grimizne tunike izvezene zlatnim palminim grančicama, a preko njih grimizne toge pikte, urešene zlatnim
zvijezdama. Pa su nam, što meni nije bilo strano, i lica namazali purpurnim puderom, a onda glave okitili
lovorovim vijencima.
Via Apija presijavala se na jesenjem suncu, bljeskajući kao srebrnozlatna rijeka svojim glatkim dalama,
klesanim i od starosti usjajenim kamenim kockama, po kojima je gotovo već tisućljeće u Grad ulazio svaki
posvećeni gost, ali i slavni pobjednički konzuli i mitski vladari grada Rima. Maksimijan i ja stajali smo na
dovratku očarani prizorom koji je bio zadivljujući. On je bio istinski ushićen činjenicom da će u Rim uči kao
jedan od Augusta trijumfatora, a ja sam, dijeleći s njim isto oduševljenje, pokušavao zamisliti kako je to bilo
u davnim vremenima kada je svaki trijumf morao biti istinski i krvavo zaslužen, bez dodvoravanja
pobjedniku jer je sve tada bilo podredeno časti, a tek potom i ceremoniji koja je bila prije svega upriličena u
slavu rimske moći i samog Grada, njegovih vrijednosti za kojima je cijeli tadašnji barbarski svijet koji ga je
okruživao, samo kaskao. Pa iako je i tada to bila ohola zabluda i predrasuda, svi ti trijumfi živjeli su u svijesti
onodobnog Grada i ostali kao važni događaji zabilježeni u svim ozbiljnijim povijesnim knjigama o usponima i
padovima, pobjedama i porazima Rimske Republike, rimske države i još neposrnulog Carstva. No sada se
valjalo vratiti u stvarnost i konačno krenuti.
Pred mojim velikim kolima čekale su dvokolice u koje su bila upregnuta četiri rasna bijelca, ukrašena zlatnim
ormama iz riznice Jupitrova hrama. Uspeli smo se, a rob kočijaš pokrenuo je konje i mi smo, praćeni
vlastitom komorom, osobnim postrojbama, pretorijancima i domesticima, ali i cijelom legijom, za tu priliku
sastavljenom od mojih i Maksimijano vih vojnika, uglavnom Ilira i barbara sa sjevera, niz Via Apiju krenuli
prema Marsovu polju.
Jednom se to slavno Marsovo polje nalazilo izvan gradskih zidina, no sada se to nekadašnje vježbalište, na
kojem se okupljala rimska vojska prije odlaska u rat i na kojem su spaljena tijela mnogih znamenitih
vojskovođa i pokojnika, nalazilo gotovo u središtu velikog i u posljednjim stoljećima silno proširenog Rima.
Još je Pompej na njemu sagradio jednu od senatskih kurija, i to baš onu u kojoj je umoren Cezar. Pokraj nje
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
uzdizao se još stariji Flaminski cirkus, jedna od najdrevnijih rimskih arena, i Be lonin hram, u kojemu su, dok
se Marsovo polje još protezalo izvan Grada, trijumfatori tražili od Senata dopuštenje za trijumf kako smo mi
to danas učinili u svom logoru uz Apijsku cestu. Naravno, druge važne građevine i hramove ne treba ni
nabrajati, toliko ih je bilo, no posebno se izdvajao stari Agripin panteon, posvećen svim bogovima, a koji je
poslije obnovio Hadrijan i u njegovoj oblini, onako okruženoj stupovima i velikim ulaznim zabatom s
natpisom u čast svojih graditelja, bogova i Rima, u jednom mi je trenutku sinula slika mog budućeg
mauzoleja u palači grobnici koja se već gradila.
Tu na pragu trijumfa i Agripina i Hadrijanova svetišta opet se ukazala prikaza smrti. Još jedan živi san koji se
pretvara u stvarnost. Učinilo mi se u tom hitrom času da sam doista mrtav i da je cijeli taj sjaj i metež oko
mene zapravo moj vlastiti pogreb. Na tren je opet bljesnulo u mozgu i zamaglilo mi se pred očima te sam
jasno vidio obris svog osmerokutnog mauzoleja u čijoj se unutrašnjosti već otvara sarkofag i ja u njega
ulazim praćen režećim i svemoćnim sfingama. No uto me Maksimijan lagano gurnuo laktom, misleći valjda
da mi je pozlilo, i vratio sam se u stvarnost ili možda doista u san.
Kad smo tako konačno stigli na Marsovo polje, tamo je još vladao nered. Naime, vođe senatskog protokola
još su se dogovarale kako sastaviti povorku kad nema živih zarobljenika ni uhićenih kraljeva, prinčeva,
neprijateljskih zapovjednika koje smo ili poštedjeli i ostavili u svojim pokorenim zemljama, ili smo ih
jednostavno posmicali na licu mjesta kako nam više ne bi bili prijetnja ili smo ih, a što također nije bio
rijedak slučaj, zajedno s preživjelim i nepogubljenim sunarodnjacima pridružili svojim postrojbama. Iako se
činilo da vijećaju dugo, dogovorili su se razmjerno brzo.
Moglo se osjetiti da je to otezanje bilo namjerno jer su predobro znali kako će sastaviti povorku, i to već
tjednima unaprijed. Uostalom, trijumf je i bio njihova zamisao. Naslućivao sam da su mi na neki način htjeli
pokazati kako se ne smijem zavaravati da je riječ o istinski stečenom i izvojevanom trijumfu, nego o njihovoj
dobroj želji da ga daruju meni i Maksi mijanu u znak priznanja za uspješno vladanje, a još više kao dar što
sam, to se odnosilo samo na me zato što je Maksimijan često bio u Gradu i stezao ga svojim strogim
odredbama koje su vrijedile za sve osim za njegova sina, pristao konačno doći u Rim i time ga barem na
trenutak obasjati svojom snagom i moći.
Ipak, divne li prilike, sad kad sam već bio tu, Rim je svoju moć i snagu, makar na neuvjerljiv način, mogao
pokazati meni. No bilo mi je, što se te male smicalice tiče, sasvim svejedno. Oni od tih istih senatora danas
iznemoglih staraca, koji su još bili na životu, podjednakom su hinjenom naklonošću udijelili Karinu njegov
trijumf nakon pobjeda u Galiji i Ger maniji, ali i zbog smaknuća onog uzurpatora Julijana koji mu je upravo
poduprt od dijela Senata pokušao oduzeti prijestolje i vlast. Karin im se nasmijao i svojim trijumfom
pokazao koliko ih prezire jer je među zarobljenike, galske i germanske poglavice i velikodostojnike ubacio
nekoliko razvlaštenih i osiromašenih senatora koje je za tu priliku čuvao u tamnicama na Forumu zajedno s
pokorenim barbarskim vođama kako bi ih poslije za vrijeme trajanja trijumfalnih igara okrutno pogubio u
areni, što je bio do tada nečuven i nezamisliv potez kojeg se nisu usudili latiti ni Kaligula ni Neron. Pa ipak,
svjetina i puk su mu se divili jer je u svojoj okrutnosti u trijumfalnu povorku ubacio čak i djecu i žene
zarobljenika, obećavši da će ih prepustiti upravo njima, na milost i nemilost za vrijeme svojih trijumfalnih
dana, a kako bi im svoju svirepu predstavu učinio udobnijom, duž cijeloga trijumfalnog puta podignuo je
drvene tribine kako bi se gledatelji mogli bolje smjestiti, ali i kako bi na nekim mjestima u Gradu skrio
ruševine starih zdanja, čak i hramova, dotrajale insule, stambene građevine i kuće za smještaj sirotinje koja
je u trijumfu najviše i uživala i najviše od njega očekivala, posebno trenutak kada će im biti podijeljen kruh i
novac.
A svim i svačim je razbludni i okrutni Karin uresio svoj trijumf. Naredio je da se o državnom trošku za
vrijeme njegova trajanja po svim četvrtima rasporede bludnice kako bi svjetina mogla na njima zadovoljiti
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
svoju pohotu. U povorci je osim već uobičajenih velikih mačaka, lavova, pantera i tigrova dao da
prodefdiraju nilski konji, osobito rijetke helvećanske divo koze, a u areni, za vrijeme gladijatorskih igara,
zapovjedio je bestijarijima da se bore s egzotičnim zvijerima poput bijelih medvjeda, ali i da ubijaju i u krvi
komadaju sasvim bezazlene morske lavove i foke dovedene s dalekog sjevera, žedne i iscrpljene od jarkog
sunca. Silan je novac razmetni Karin potrošio za vrijeme trajanja svog trijumfa, iscrpivši blagajnu ionako
osiromašenog Rima, misleći da je njime još više učvrstio svoju vlast, stekao naklonost Grada i svjetine, pa
tako uzvisio samoga sebe netom uoči našega posljednjeg okršaja na rijeci Margo.
No mimo očekivanja rastrošnog i bahatog trijumfatora tamo je zauvijek zaglavio i rastao se od svog života i
ambicija, a ja sam, kao što je poznato, nakon što sam ga probio kopljem, bio taj koji je osvojio i prigrabio
prijestolje Zapada i Istoka, dok je on još hroptao okrvavljenih prsiju i leđa. Stoga sam upozorio samoga sebe
da ne pokušam, tom prilikom koja mi je neočekivano, ali smišljeno ponuđena, ni na koji način vanjskim
obilježjima svog i Maksimijanova trijumfa uzvisiti samoga sebe. Pri tome mi je opet pomogla moja narav, ali
i stavovi o rimskoj prošlosti jer sam ionako na cijeli taj trijumf gledao sa svojstvenim konzervativizmom,
usto i kao na zanimljivu predstavu koju sam želio odigrati do kraja i tako proniknuti u njezinu bit i
tradicionalni formalizam izvornog trijumfa kojim je Rim slavio svoje najveće pobjede i davne vrhunce
republikanske i carske moći. I predstava je uto počela.
Maksimijan, koji je stajao u dvokolicama nešto bočno i malo iza mene, i ja dobili smo dva žezla od bjelokosti
na čijim su se vrhovima isticali zlatni rimski vojnički orlovi, potom dvije lovorove grančice, a dva su snažna i
visoka državna roba, koja su se također uspela u raskošne trijumfalne dvokolice, upravo građene da bi nas
mogle sve primiti, stala iza nas i nad glavama nam svakom nadvili zlatne vijence. Na čelu pokrenute povorke
išli su tubicidi koji su glasno izvikivali sve naše pobjede i zasluge, a uzbuđeno mnoštvo koje već dugo, od
Aurelijanovih, Probovih i Karinovih vremena, nije bilo na trijumfu, neki mladi čak i prvi put u životu,
uzvraćalo je u jednom dahu kao da su vojnici, a ne rimska svjetina:
iO TRIUMPHEL
Za onim glasačima na početku povorke, u velikim i brojnim kolima vozio se naš stvarni ratni plijen, od zlata i
bjelokosti, neobičnih egipatskih božanstava, dragocjenosti iz Afrike i Aleksandrije, posebno dojmljivi golemi
egipatski granitni stupovi, njih petnaest koje su isklesali po starom načinu najbolji aleksandrijski klesari, od
najboljega asuanskog mramora i koje sam dao prevesti velikim teretnim brodovima zajedno s ostalim
plijenom i onda tegliti u trijumfu, pa poslije sve do termi kako bi njihovom kolonadom ukrasio prilaz tom
meni tako važnom i kako sam se ubrzo uspio uvjeriti nesuđenom zdanju, prije nego ga predam Gradu i
Narodu Rimskom, za trajanja svečanosti tog posljednjeg trijumfa. No toj oduvijek pohlepnoj svjetini više su
se sviđali golemi pozlaćeni perzijski bogovi, blago iz riznice kralja Narsesa, naravno, samo dio golemog
Galerijeva plijena, potom keltska i galska rogata božanstva, njihovo oružje, posebno vrijedno oružje
zapovjednika, koje je rado skupljao Prob i na sličan način predočio rimskom puku prilikom svog trijumfa, pa
opet zlato i pozlata, demoni i totemi, posuđe i žrtvene plitice, silan nakit, od dragulja, plemenitih kovina, do
bisera, sedefa i koralja, i od njih izrađenih dragocjenih narukvica i prstenja koje je jednom krasilo ruke neke
plemkinje, ili teških skupocjenih ogrlica skinutih s vratova poglavica i prinčeva ili onih finije izrade otetih od
zarobljenih bogatih barbarki i istočnjačkih i perzijskih princeza.
Njih su slijedile makete gradova koje smo osvojili, vrlo vješto izrađene pod paskom najboljih arhitekata,
rukama najboljih maketara, za njima reljefni i oslikani prikazi bitaka i pobjeda, nas uzdignutih nad pokleknu
tim i pokorenim neprijateljima od Perzije do Britanije, od istočnih do zapadnih granica Carstva kojemu je
ovaj Rim na zalasku ipak zemljovidno, ali možda i simbolički, još bio u središtu.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
No izuzetak u ovom posljednjem trijumfu u odnosu na sve prethodne, a masi su ujedno najviše nedostajali,
bili su neprijateljski zarobljenici. Kako nije bilo živih zarobljenika koje bi poslije trijumfa prema pravilu
uglavnom sve trebalo poklati u velikim tamnicama na Forumu, a onda pobacati na trg, a one jače i
ratobornije izranjavati i ubiti u gladijatorskim igrama, u njihovu odsustvu iza našeg ratnog plijena, na
posebno građenim dvo kolicama, vozili su se kipovi poraženih kraljeva i poglavica. Od Narsesa i njegove
cijele obitelji, kojemu sam namjerno zbog Valerijana pridodao i okrutnog Šapura, preko onog opčinjenog
aleksandrijskog Grka Elpida Ahila do buntovnog Karauzija i podjednako sumanutog Alekta, uz mnoštvo
poprsja, glava i kipova meni nepoznatih germanskih i galskih poglavica. I masa je, vidjevši klesane prikaze, a
ne žive ljude i zarobljenike od krvi i mesa koje se moglo probosti i zaklati na Forumu, ili izmrcvariti na
pijesku arene, načas razočarano zastala u uzvraćanju najavama tubicida i uzvikivanju onog:
iO TRIUMPHEL
Ali samo na trenutak.
Ubrzo je opet zavladalo oduševljenje kada su se pojavili bijeli bikovi, šesnaest veličanstvenih životinja, po
osam za svakog trijumfatora, pozlaćenih rogova i tijela ukrašenih vrpcama i vijencima, koji su
dostojanstveno brodili ulicama Rima još od Marsova polja i Agripina panteona kroz Trijumfalni slavoluk.
Tamo su nas na samom početku trijumfa i dočekali Pre časni oci i stali, također po drevnom običaju, odmah
povorci na čelo.
Nastavili smo se potom kretati iza onih napetih bijelih i zlatnih kožnih bikovskih jedara na koje su sličile te
veličanstvene životinje koje su brodile tjerajući repovima muhe, uz staru i zapuštenu Flaminijevu arenu, pa
veliki amfiteatar Flavijevaca koji je podignuo Vespazijan i u kojemu ćemo Maksimijan i ja, koji je u svemu
ovome bio iskusniji i vičniji jer je dobro poznavao Rim, morati u danima što će uslijediti nakon trijumfa
prirediti gladijatorske igre. Nastavili smo Svetom ulicom, Via Sacrom, tom najvažnijom rimskom gradskom
prometnicom, preko Foruma prema Kapitalu, dok su pred našim dvokolicama stupali liktori i nosili po
dvanaest fascesa, zavjetnih sjekira opletenih šibljem, simbole naše stare tradicionalne republikanske, od
Augusta i carske rimske vlasti i nepobjedivosti.
Svjetina je, naravno, opet podivljala kad su se pojavili ratni slonovi, njih dvadeset, također ukrašeni zlatnim
ormama, na kojima je jahao po jedan vodič obučen perzijski, što je bilo preuzetno i potpuno netočno jer Per
zijanci nisu imali slonova u svojoj vojsci. A ni odjeća vodiča nije bila baš sasvim autentična. Ali to je bio dar
Senata kojim su nas željeli nagraditi Prečasni oci jer su držali da našem trijumfu nedostaje sjaja, a možda su
to učinili i iz nikada ugašenog i potisnutog rimskog straha od Hanibala i strašnog tuljenja njegova davno
uginulog slona pred vratima užasnutog i tada umalo osvojenog i razorenog Rima.
Dok su oni s oduševljenjem ispraćali velike životinje koje su lamatale svojim surlama, kroz mozak mi je
sijevnula legenda po kojoj se Hanibal nakon poraza kod Zame i bijega u Siriju, kada ga je bitinijski kralj htio
izručiti Rimljanima, otrovao upravo u mojoj Nikomediji, neki kažu i u Antio hiji, pa mi je podsvjesni strah i
rimskih dostojanstvenika i rimske svjetine, potisnut i pomiješan s divljenjem i oduševljenjem zbog trijumfa i
svega onoga što će nakon njega uslijediti, bio razumljiviji kad su ratni slonovi i strani osvajači bili u pitanju.
Možda je iza mene doista provirivala uskrsla Hanbalova nikomedijska sjena i strašila ih. To je bila jedina
sarkastična i donekle čak duhovita primisao koja mi je pala na pamet za cijelo vrijeme trajanja trijumfa, koji
me već počeo zamarati. Ali i dalje sam uspijevao održati izgled pravog triumfatora i pravoga gospodara
rimskog svijeta.
Iza slonova, u kavezima su rikali lavovi, tigrovi, pantere i nosorozi, pa medvjedi i veliki srebrni vukovi,
ulovljeni navodno za mojih afričkih i azijskih, a Maksimijanovih germanskih i nubijskih pohoda. U stvarnosti,
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
uvježbane, razdražene, ratoborne i izgladnjele zvijeri koje su samo čekale trenutak kada će izaći najesti se ili
uginuti nakon borbe na pijesku arene.
To je bio još jedan od darova i po meni neumjesnih iznenađenja Preča snih otaca, ali svjetina im se veselila i
ujedno divila njihovoj krvoločnosti i izgledu, pogotovo velikih mačaka, koje su i mene opčinjavale svojom
snagom, a nadasve onim ubilačkim zastrašujućim zlatnim bljeskom u zjenicama koji me oduvijek podsjećao
na smrtonosnu snagu moje zmije i Sfinginu moć.
No najupečatljiviji izraz moći kročio je iza naših kola. Tamo je stupala naša improvizirana pobjednička legija.
Savršeno postrojena, po kohortama, centurijama manipulima s pomoćnim postrojbama i konjicom. Ali
kakvom konjicom! Gotovo petstotina probranih i u bitkama dokazanih jahača uznosito je kaskalo u punoj
ratnoj spremi, uzdignutih konjičkih kopalja, predvođeno pretorijancima i domesticima i mojim ilirskim prać
karima, ulijevajući istinsko strahopoštovanje. Uz njih su posebno bili dojmljivi golemi sarmatski i
sjevernjački plaćenici koji su, iako u rimskim odorama, više nalikovali zarobljenim barbarima nego rimskim
vojnicima i koje bi oni ustrašeni najradije odmah pogubili, samo da su mogli. Nikako se, naime, nisu mogli
pomiriti s činjenicom, a kojoj su svojim kukavičlukom i odbijanjem i izigravanjem vojne službe, ma koliko je
ona u to doba bila kakotako ipak redovito plaćano zanimanje, i sami najviše doprinijeli da su umjesto njih
upravo oni sudjelovali u svim pobjedama zbog kojih je meni i Maksimijanu udijeljena najviša čast. Jer ti
prokušani vojnici i veterani, bez obzira na to otkuda dolazili, bili su izravno najzaslužniji za naš trijumf. Oni
su to znali i osjećali i držali su se ponosno i vojnički kao da su i sami željeli uniziti taj i za njih strani Rim
kojemu su tako slavodobitno došli u pohode i prošli kroz gradska vrata kao pobjednička vojska što je bila
povlastica samo onih koji su pratili svog zapovjednika i trijumfatora.
Iako sam znao da iza trijumfalne povorke slijedi povorka puka koji se na razne načine rugao trijumfatoru
kako se ne bi uzoholio i počeo si nešto umišljati, ja se nisam osvrtao, to, uostalom, ne bi ni priličilo mom
dostojanstvu, a još manje dostojanstvu trenutka premda su mi neki senatori, u želji da me makar malo
povrijede, poslije pričali da su na kolicima koja su vukle četiri upregnute svinje postavili najpoznatiju rimsku
rugobu, nekog Salustija Harpika, kojeg su obukli istočnjački, predmnijevam, sasvim pogrešno oponašajući
moju odoru, dok mi je neki Lukijan koji je glumio Maksimijana, nakazni patuljak snažne građe, opasan
izlizanim lavljim krznom, s Herkulovom kijačom u ruci, ljubio noge.
Držim da Herkulije nikada nije saznao za tu zgodu s kraja trijumfalne povorke i bio sam zbog toga zadovoljan
zato što bi ga sigurno pogodila i povrijedila u njegovu bujajućem samoljublju. Mene ta naknadno ispričana
zgoda nije vrijeđala niti sam o njoj mislio kao nekoj osobitoj uvredi. Cijelo vrijeme dok se povorka vukla kroz
središte Rima ja nisam bio tamo. Bio sam opet izgubljen u svojim priviđenjima koja su me makar svojim
samrtnim dahom spašavala od svjetine i razularenog rimskog puka.
Ali kad bih se prenuo i pogledao Maksimijana kako onako uznosito pogledom šara po gomili, na njegovu
sam licu mogao razabrati ponos. On se doista uživio u trijumf kao da je bio pravilno dodijeljen, zaslužen i
stvaran. On se osjećao kao gospodar Rima. Ali kao ni Galeriju prije nego što sam krenuo u Grad, ni njemu
nisam ništa zamjerao. Moj Herkulije ipak je prigrlio Rim i Italiju ma koliko se i njemu sjena njegova rodnog
Singi duna ponekad vukla pred već vidljivo umornim i zabrinutim očima. Barem sam tako, ako danas
usporedim događaje koji su uslijedili, a u koje je nažalost već posrnuli Maksimijan bio izravno upleten, tada
pogrešno uvjeravao i varao samoga sebe u tom svečanom trenutku. Pa ipak, u jednom mi se času dok smo
još stajali nepomični na našim trijumfatorskim kolima tiho obratio:
možda smo pogriješili što smo onomade u Sirmiju odbili prihvatiti već ponuđeni trijumf. Bili bismo jedni od
rijetkih vladara koji su tu čast zaslužili dva puta.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Ja sam na čas svrnuo pogled s mnoštva i pogledao ga u oči kao da u njima tražm nešto što ne mogu
dokučiti.
- Stari moj prijatelju Maksimijane, vjerni moj Herkulije,jesi li ti siguran da smo zaslužili i ovaj današnji
trijumf?
I on, koji je tako malo držao do savjeta bogova, osim kada je bio u pitanju njegov naslov Herkulova sina,
samo je suspregnuto i potiskujući ljutnju promrmljao.
- 0 tome mogu suditi samo naši božanski očevi, a ne ti i ja.
Htio sam mu odgovoriti, ali odustao sam, ne želeći mu nekom daljnjom zajedljivom primjedbom još više
pokvariti iskrenu uživljenost u naše zajedničko slavlje koje je on doživljavao kao krunu naše zajedničke
vladavine.
Uto smo se s Foruma uspeli na Kapitol.
Sišli smo s kola i ušli u velik Jupitrov hram. Unutrašnjost je bila mračna i mistična kao u svakom starom
hramu, bez obzira na veličinu i u ime kojeg boga bio podignut, ali ovaj Jupitrov hram na Kapitolu, za Rim i
njegovu tradiciju,pa i za cijelo Carstvo prevažno svetište, odavno posvećeno mome božanskom Ocu, odisalo
je neprijepornom svetošću.
Žrtvenici i oltari postavljeni sa strane nazirali su se u polutami, a s onog najvećeg isijavao je i žario plamen
kao da je sišao s božanskih visina u dosluhu sa samom Jupitrovom sunčanom aurom. Zastao sam na
trenutak kako bi što duže sam u sebi mogao krijepiti svoj duh, umoran od današnjeg trijumfa, i doživjeti
osjećaj da se približavam svom nedodirljivom ocu. Ne onom jadnom razočaranom i klonulom salonitanskom
pisaru koji je skončao u bolesti i bijedi, nego mom istinskom carskom roditelju, koji dijelom svoje
besmrtnosti oduvijek nagrađuje sve svoje izabrane sinove, štiti ih i bdije nad njima. A dogodilo se tako da
sam prvi i posljednji od smrtnika kojima je taj nebeski vrhovnik, na taj način dodijelio pravu vladarsku
besmrtnost proglasivši ga svojim čedom, bio ja. Mirovao sam uživljen u svoj duhovni doživljaj i tu
neprijepornu činjenicu.
No uto je vrhovni svećenik lagano i tiho zazvonio zlatnim zvonom i dok je taj bistri zvuk titrao u posvećenom
prostoru, vratio sam se u dostojanstveni mir i tišinu jupitrova hrama.
Prišli smo zajedno božanskom kipu i prvo ja, njegov sin, a onda Maksi mijan, sin Herkula, položili svaki po
svoju grančicu lovora u krilo boga. Moj Herkulije se povukao nekoliko koraka unatrag i prema pravilu mene
kao starijeg vladara i starijeg od trijumfatora, tog svog Gospodara Jovi ja, Jupitrova sina, ostavio je da
nekoliko trenutaka ostanem sam u njegovu društvu.
Moj je otac sjedio na velikom pozlaćenom prijestolju držeći u jednoj ruci snop zlatnih munja kojima je
kažnjavao sve svoje neprijatelje, još od nastanka svijeta, a u drugoj žezlo, znak njegove vrhovne moći, čak i
među bogovima. A lice, to veliko lice na golemom kipu, sasvim nalik licu najpoznatijeg Fidijeva Zeusa u
Olimpiji, čiji je kip već odavno proglašen jednim od sedam svjetskih čuda, gledalo je svojim obojenim očima
u mene kao da me strijelja i prolazi kroz moje tijelo i dušu. Ali nije me taj pogled probio. Zaustavio se u
mojoj nutrini i nastanio u duši. Osjećajući da sam prihvatio i shvatio božansku poruku, i ja sam se odmaknuo
unatrag, sve do mjesta na kojemu je već stajao također vidljivo impresionirani Maksimijan.
Odmah potom pokraj velikog žrtvenika počelo je žrtvovanje svetih bikova. Kada su prvoga u moje ime posuli
pirom i polili mu tjeme vinom, a onda zaklali brzim potezom svećeničkog noža, krv je prsnula i ja, koji sam
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
se našao najbliže žrtveniku, bio sam sav orošen njegovom krvlju, kao u trenutku kad sam zaklao Apera.
Gotovo da mi je od toga pozlilo.
No kad su nastavili sa žrtvovanjem i dok su haruspici na žrtveniku pre birali po iznutricama i zahvaljivali na
dobrohotnoj sudbini, a onda ih pekli i nudili bogu, a drugi već derali okrvavljenu kožu svetih bikova koje
ćemo poslije pojesti, a slabije dijelove mesa zajedno sa štrucama kruha razbacati u ruke vani okupljenoga
gladnog mnoštva koje će se potući za tu svećeničku i carsku milostinju, dok sam se okrvavljene trijumfalne
odjeće u potpunoj tišini prepuštao molitvi, bio sam okrenut samo svom ocu, kapitolskom Jupitru, nemoćan
kao njegov tek rođeni sin.
I nije bilo majke koja bi me mogla podojiti i umiriti na Valerinovu i očevu zapovijed. Dok je posljednji bik
rikao, a onda teško hroptao, a potoci se krvi iz njegova tijela slijevali u veliku zlatnu zdjelu, pa potom po
rubovima ispod rešetkastog poda pod žrtvenikom, učinilo mi se da se od toga samrtnog hropca žrtvovane
životinje potresa i odjekuje cijeli Rim. A onda, iznenada, opet mi se učinilo da sam u božjim očima ugledao
Mi trinu vatru.
Duh mi se užario, a pod Jupitrovim isijavanjem proširilo se to goreće žarenje i pretvorilo u zapaljenu loptu.
U Sunce, u moju vatrenu mitrejsku kuglu, koja se opet lagano počela okretati oko svoje osi. U početku
polako, a onda sve brže i brže. Od vrtnje su se na rubovima tog Sunca pojavili plamičci, pa onda prave
erupcije žive vatre koja se širila iz mene, Nepobjedivog Sunca i nasljednika Jupitra Amona, Mitrina sunčanog
brata. Odjednom je iz mene požar zahvatio Rim, a onda i cijelo Carstvo. Ali ni njemu, baš kao ni mojim
čempresima iz djetinjstva, ta vatra nije željela nauditi i nije im mogla ništa. Sve je gorjelo, Sunce se vrtjelo
nezamislivom brzinom, ali svijet je živio i bez mene, i bez Mitre, i bez Sunca, i bez mog oca Jupitra. Tog
trenutka, kada me bog jasno i vatreno prigrlio i iskreno priznao kao svog sina, postao sam opet, tamo u
središtu žareće vatre koja nije izazivala požar, makar načas, zaboravljeni mali Dioklo, dijete saloni tanskog
polja. I znao sam da je to moja prava sudbina, bez obzira na žrtvene bikove, njihove iznutrice, meso i opet
oderane i okrvavljene kože na kapitolskom žrtveniku.
XVI. POGLAVLJE
ROMA DEFECTA
SUTRADAN, NAKON ŠTO se cijele noći o mom i Maksimijanovu trošku, ali ponajviše od novca koji nam je za
trijumf dodijelio Senat, bančilo i pilo slaveći trijumfatore i Auguste po svim dijelovima Grada i predgrađima,
a mi u palatinskoj palači, kamo su smjestili nas božanske sinove i njihovu djecu, priredili velik konvivij,
večeru koja je završila orgijom, ali tek nakon što sam ja otišao na spavanje, morali smo se latiti meni onako
umornom i zbog toga mrzovoljnom mrske zadaće i upriličiti gladijatorske igre.
No prije nego što se osvrnem na tu nemilu zgodu koja mi je pokazala još jedno od odbojnih lica Rima, samo
ću navesti što su sve pojeli i popili ti naši slavni rimski uzvanici. Najpoznatiji državni, ali i moji robovi kuhari
iznijeli su na mnoštvo raspoređenih velikih mensi ježeve s Mizenskog rta, puževe iz Taranta, oštrige iz
Lorkina i Neapolisa, rakove iz Minture, morske kozice u medu iz Formija, golemoga kalcedonskog tunja
kojeg su prethodno skuhali u lovoru i kvasini, a onda prelili začinjenim uljem i ga rumom sa Sicilije, pečenu
jesetru punjenu ikrom s Rodosa, pršute iz Galije, paune sa Samosa, šljuke iz Frigije, ždralove iz Mezije,
jarčiće iz Ambra cije i Dalmacije, janjce, telce i odojke iz Lacija. Na stotine komada riba i živadi, divlje i
pitome peradi i ptica pjevica, koje su slijedili desetci veprova, jelena i srna iz hrastovih šuma nekadašnje
Etrurije, medvjeđih šapa iz Norika, nojevskih butova i devinih potkoljenica iz Libije, čak i slonovskih stopala
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
iz Nubije i lavljih mošnji iz Egipta, za koje su tvrdili da imaju sposobnost pojačati spolnu moć, pa su ih rimske
gospođe kupovale za veliku cijenu kako bi još više razbukatale strast svojih ljubavnika.
Uz, naravno, mnoštvo drugih Rimljanima omiljenih jela od svinjetine i govedine, pečenih i punjenih praščića
u medu, kobasica, rebara i suhog mesa s raznim povrćem, zdjela ispunjenih omiljenim bobom i skupim
artičokama koje su nekim čudom uspjeli spasiti od studeni i sačuvati gotovo svježe za tu priliku. Točilo se
najbolje vino iz, svih krajeva Carstva, a na kraju su prionuli na torte od voća, meda i oraha, mrvljene
zapečene lješnjake iz Nole, pomiješane s bajamima iz Agrigenta i od davnina glasovitim isejskim kasno
ubranim grožđem.
Ja sam spavao u drugom krilu velike palače nasuprot golemom triklini ju, u dijelu u kojem su za svojih
boravaka u Rimu, pa i tijekom svojih trijumfa boravili Aurelijan i Prob te nisam, na svoju sreću, mogao čuti
udaranje i svirku glazbala, pjevanje pjevača ni vrisku robinja, dječaka i najpoznatijih i najskupljih rimskih
bludnica i bludnika koje su priveli za tu slavnu prigodu.
Sutradan sam se rano probudio i, da nikoga od gradskih magistrata nisam ni obavijestio, odmah nakon
svitanja zatražio da krenemo pogledati moje terme kod Trajanova foruma. Nisam jahao niti se truckao u
kočiji jer se nisam osjećao najbolje, nego su me nosili u nosiljci i pod jakom oružanom pratnjom doveli pred
veliko zdanje. Izašao sam iz carske nosiljke i kad sam kročio u kupke, odmah me uhvatio napad bijesa i silne
razdraženosti. Terme su, istina, bile pri kraju, vanjske stjenke donekle gotove, ali to veliko kupalište koje je
moralo zauvijek ostaviti moj osobni pečat na licu Rima nije bilo dovršeno koliko mi je god senatsko
izaslanstvo u Nikomediji tvrdilo da je sve spremno i da će me moja građevina čekati u punom sjaju kad
stignem u Grad i da ću je sam posvetiti i predati građanima Rima.
Prevarili su me. Ništa od onih sjajnih ukrasa, mozaika, fresaka, reljefa i kipova nije još bilo postavljeno, tek
su brusili zidove i glačali mramor i ona zrcala koja sam već opisao. A doista sam jarko želio da, ako već
moram u Rim, Gradu osobno podarim taj veličanstveni i za njegov život tako važan i vrijedan spomenik. Ali
to je sada bilo nemoguće jer on jednostavno nije bio gotov. Tko zna, možda su me željeli zadržati što duže u
Rimu, duže od ugovorena tri mjeseca, pa da me zbog dovršetka termi prikuju uz Grad. Ipak, tog jutra, nakon
zamornog trijumfa, nisam imao ni snage ni volje zamarati samoga sebe razmišljanjem o senatskim i ma
gistratskim smicalicama.
Jedino što me donekle utješilo bilo je iskreno iznenađenje koje je uslijedio nakon što sam se teškom mukom
popeo na kat i nakon što sam ušao u prostor predviđen za veliku biblioteku, meni najvažniji prostor u
cijelim termama. Bio je potpuno završen, police za svitke i rukopise izrađene od najbolje ebanovine s
intarzijama od bjelokosti dizale su se do kasetiranih stropova svake dvorane posebno, usred kojih su se
isticali klesani medaljoni od najboljeg penteličkog mramora, s prilikama Heraklita, Euklida, Arhimeda,
Sokrata, Platona i Plotina.
Činilo mi se da čujem tihi žamor posjetitelja, učitelja i učenika kako na velikim stolovima, također od
ebanovine, šire izabrane svitke, listaju izabrane rukopise i lanene knjige te ozbiljno i tiho raspravljaju. Takvo
je bilo moje poštovanje prema znanju koje sam zbog životnih prilika morao zapostavljati, ali sam zato kao
car uspijevao nadoknaditi ozbiljne propuste i, upravo po tom znanju koje sam upijao u Nikomediji, Antiohiji,
ponajviše u Aleksandriji, mogao sam se nositi s velikom zadaćom, ali i intelektualnim otporima novom
ustroju i općem, božanskom smislu Carstva. Za nj sam se do kraja života morao stalno i uporno boriti. Koliko
mačem, toliko i umom.
Dovršena biblioteka bila je velika utjeha, ali ipak, kad smo se vratili na Palatin i kad sam morao dočekati
gradske magistrate kako bi me izvijestili o pripremama gladijatorskih igara koje su bile predviđene da traju
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
šest dana, mene bijes nije napuštao. Pa kad sam još saznao koliko je novca utrošeno za sinoćnje cjelonoćno
divljanje, bančenje i orgijanje po Gradu i u palači, pobjesnio sam. Ali, kao i uvijek kada je riječ o nekoj doista
važnoj stvari, znam izvana skriti svoj bijes i potresati se za druge neprimjetno, u svojoj nutrini, kako bih
mogao razumnije izraziti i nametnuti već zamišljene posljedice svoga gnjeva i razjarenosti i tako kazniti
pravom kaznom uzročnike ljutnje.
Gradski magistrati pa službenici Vespazijanova amfiteatra i vlasnici najskupljih gladijatorskih družina došli su
veseli, ali ponizni, u točno zakazano vrijeme, istina malo mamurni od protekle noći, ali s pomno razrađenim
planovima za svaki od petanaestak dana u kojima su se imale održati borbe. Pa su počeli, i ne osjećajući
moju razdraženost, u tančine navoditi koliko će se i kojih gladijatora boriti, opisivati rekonstrukcije bitaka
među raznim pokorenim plemenima koje su zamislili, čak i boj mojih legionara i Perzijanaca na bojnim
dvokolicama s oštricama na kotačima, u čast mojih i Galerijevih pobjeda na Istoku, a u slavu mojih uspješnih
egipatskih pohoda sukob aleksandrijske legije s Egipćanima koje bi trebao predvoditi neki epirski gladijator
koji se doista nazivao Ahil, a koji je, prave li budalaštine, morao biti odjeven kao faraon Ramzes. Potom su
stali s oduševljenjem opisivati borbe sa životinjama, mrcvarenje zatvorenika i zločinaca, prave male
masakre na pijesku velikog amfiteatra koji bi trebali podsjećati na Maksimijanove i Konstancijeve pobjede u
Galiji i Britaniji. Sve u svemu, golemi projekt koji je morao biti dostojan dvojice rimskih Augusta trijumfatora
i koji je prema njihovu računu morao trajati najmanje deset dana. Pojavio se i Maksimijan, i on lica
natečena od posljedica prethodne noći tako da je izgledao stariji nego što je doista bio premda je sa
zanimanjem slušao i gotovo glasno odobravao sve prijedloge. Kad su završili, zašutjeli smo na nekoliko
trenutaka u hladnom muku palatinske carske dvorane, a onda sam prosiktao s prijestolja:
ništa od toga. Igre mogu trajati najviše tri dana i upola smanjite troškove. Nikakvi bojevi, nikakvi Perzijanci,
Egipćani i faraoni, Gali i Briti.
Samo klasični gladijatori, i to najbolji, bez legija, bez grupa boraca, bez barbarskih plemena, bez slonova i
tigrova. Samo lavovi i medvjedi, i to tek drugog dana.
Ušutjeli su u nevjerici, čak i Maksimijan.
- Ali božanski Jovije, to građani Rima od Tebe očekuju. Već se danima pripremaju za igre.
- To od mene očekujete vi i vaše kese nikada dovoljno pune mojih zlatnika. A puk i Rim prepustite
meni, pa makar mu, dok sam ovdje, to i ne bilo po volji.
Maksimijan je pokušao nešto dodati. Upozoriti me da bi to moglo naškoditi našoj tek probuđenoj
omiljenosti medu građanima Rima, ali samo sam mu dao znak da za sada ušuti, a izaslanstvo sam hladno
otpustio i zapovjedio im da pođu po gradske kvestore i predstavnike senatskog i državnog trezora. Usput
sam našim stražarima zapovjedio da nikoga ne puštaju u dvoranu, a mene i mog još zgranutog Herkulija
ostave nasamo.
I tamo u toj velikoj palatinskoj prijamnoj carskoj dvorani, u kojoj su stolovali gotovo svi rimski carevi osim
mene, osjetio sam prvi put pravo na puknuće i spoznao nagovještaj budućeg neminovnog i velikog razdora
između mene i Maksimijana, kojemu sam do tada vjerovao iz dna duše. Istina, onoliko koliko me iskustvo
naučilo da nekome mogu vjerovati.
Svi su nešto pokušavali, svi su na neki način, pogotovo moji podložnici na Istoku, iskušavali moje strpljenje i
igrali svoje ponekad vrlo zamršene igre. Ali Maksimijan, taj tu i tamo okrutni, ponekad odsutni i zamišljeni, a
ponekad otvoreni i prostodušni, ali pouzdani i hrabri vojnik i razboriti August, nikada! Barem ne izravno i
barem ne do sada jer sam zbog mnoštva događaja smetnuo s uma i gotovo zaboravio njegovo pismo iz
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Akvileje, njegovo opasno oklijevanje u kritičnim trenutcima Zapada i sukobu s Karauzijem prije nekoliko
godina, a zbog kojeg su mu, koje li ironije, formalno i dodijelili trijumf ma koliko je sam izvojevao mnogo
važnijih pobjeda u svojoj imperatorskoj i augustovskoj karijeri. Čak sam otjerao sjećanje na razgovor u
mojim kolima prve noći koju smo proveli pred Gradom, a potisnuo sam i misli o zlodjelima njegova
nemogućeg i razmaženog sina. Ne razmišljajući u tom trenutku dok je još stajao nepokretan na mramoru
palatinske dvorane da se možda upravo u tom njihovu odnosu i krila tajna njegove promjene koju nisam
osjećao, ali koja se u tom trenutku polako opet išuljala iz sjene na vidjelo kao nikada do tada.
Tišina se potresala od napetosti. On je želio dostojno obilježiti svoj trijumf, vezati Grad i Italiju uza se makar
do onog trenutka kad se povuče zajedno sa mnom, a taj se dan hitro približavao.
- Pa neka, čitao sam u njegovim mislima, i ako odem, moći ću upravljati iz sjene, izdići svog
Maksencija i predati mu središte Carstva. Zbog toga sam ga i puštao da rasipa po Rimu, a sada taj Dvoglavi
Jarčić želi poremetiti sve moje planove, naš trijumf poniziti igrama koje su blijeda sjena čak i onih koje je
nedavno priredio moj sin.
Ali nije to rekao, rekao je nešto sasvim suprotno i znao sam da mi prvi put u životu svjesno ne govori istinu.
- Gospodaru i Bože, brate Auguste. Ne želim se sporiti s tvojom odlukom premda mislim da je
pogrešna i da će nepotrebno izazvati loše posljedice, pa tako i ocrniti i umanjiti povjerenje i ljubav koje nam
je darovao Rim i njegovi građani. Ali podijelit ću moguću sramotu i bijes rimskog puka i rimskih građana s
tobom na isti način kako smo do sada dijelili sve. I neka nam tvoj božanski Jupiter i moj snažni Herkul budu
od pomoći jer pomoć će nam doista trebati. I to prava pomoć.
Nije dopustio da mu odgovorim, da mu možda objasnim jer mi se bijes već utišao. Dok sam pokušavao
pronaći prave riječi, samo se okrenuo i onako vojničkog držanja izašao iz dvorane. Još i sada vidim njegov
grimizni plašt kako se povlači za nazuvcima navučenim na uske zimske hlače od crvenog platna, nad kožnim
resama njegova vojničkog haljetka i ukrašenim prsnim oklopom. Čak je i carsku krunu, koju je do tada držao
u rukama, stavio na glavu i otišao kao da kreće u osvajanje vlasti. Ali nije.
Otišao je, suprotno svojim riječima, ravno na Forum, praćen sinom te svojom i Maksencijevom brojnom
pratnjom kako bi se tamo pokazao Rimu i Rimljanima, ali ne u namjeri da me pokuša opravdati i objasniti
smisao moje zapovijedi glede igara, nego naprotiv, spreman sve svaliti na moja leđa, a svoja okrenuti meni,
onda kada sam možda najviše trebao njegovu potporu u jednoj, u usporedbi s onim što nas je očekivalo,
naizgled sasvim nevažnoj odluci.
Priznajem, moja odluka da cenzuriram i skratim gladijatorske igre i trijumfalne svečanosti kojima je i tako
nedostajalo krvi barbarskih i neprijateljskih zarobljenika, možda nije bila potpuno diplomatska, možda nije
odgovarala tadašnjem raspoloženju i stanju rimskog duha koji je on poznavao bolje od mene, možda je čak i
bila ishitrena i uzrokovana razočaranjem zbog nedovršenih termi, ali ipak je bila razumna.
Došao sam u Rim sebe i Maksimijana predstaviti kao prave vladare koji su uredili rimski svijet i Carstvo
nakon tolikih krvoprolića i nemira tijekom posljednjeg stoljeća. Pokazati da smo uz naše Cezare mi ti koji su
mu učvrstili sustav i poredak, vratili vjeru u stare bogove, bez obzira na nadi ruće kršćanstvo koje je u Rimu
već bujalo i širilo se po cijelom Zapadnom Carstvu, istom snagom i brzinom kao po mom Istoku. Da smo,
konačno, mi tetrarsi u čvrstoj vladavini četvorice Rimu vratili dostojanstvo, samopouzdanje i sigurnost, da
više ne mora strepiti zbog barbara, ne samo na svojim granicama nego ni na samom du Italije gdje su do
maloprije divljali gotovo pred vratima Grada, i da nam je želja obnoviti Rim, podignuti ga iz požara i pepela i
duhovne bijede koja ga je kosila desedjećima. Vratiti mu sjaj, uresiti ga novim važnim građevinama u kojima
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
će umni Rimljani, u ionako zakonski autonomnom Rimu, Italiji i senatskim dijecezama, još umnije znati
upravljati svojom probuđenom prošlom slavom.
Ali moj mi je Maksimijan, moj Herkulije, moj suvladar i do tada najveći saveznik u toj teškoj zadaći i poruci
koju smo morali zajedno uputiti Gradu pa iz njega i cijelom našem imperiju okrenuo leda. Onako kako će toj
istoj zamisli uskoro okrenuti leđa i sam Rim, nesvjestan da više nikada nijedan car ne će, pa makar na
nekoliko mjeseci, iz ovog grada suvereno upravljati i Istokom i Zapadom, svim stranama našega
obnovljenog i golemog svijeta.
Razočaran, ostao sam sam u velikoj dvorani na Aurelijanovu prijestolju, pokraj kojeg se onako privijena uz
bedra i koljena svog bešćutnog ljubavnika jednom znala skutriti nesretna kraljica Zenobija. Posjednut na
tom starom tronu očekivao sam kvestore i predstavnike senatskog trezora. Budući daje Maksimijan onako
nenadano i brzo otišao, vrijeme se opet pretvorilo u čekanje, a čekanje u prazan prostor.
Kada su stigli, već su znali za moju odluku o skraćenom i za jednog tako moćnog cara i njegova Augusta
skromnom načinu održavanja igara. Ipak, nisu imali kamo. Znali su da moraju poštovati moju odluku i da će
se ona u krajnjem slučaju, kad je u pitanju rimski puk, i tako obiti najviše meni o glavu. No kad sam ih počeo
propitkivati o troškovima, postali su mnogo oprezniji, ali i udvorniji jer su se nadali da uštedom na igrama
želim uvećati svoj prihod, pa tako i njima udijeliti pokoji zlatnik.
Naime, na velikim i skupim igrama zaradili bi nešto bankari, mešetari i gradski blagajnici koji su morali
isplatiti proračunska državna sredstva, a najviše voditelji i suvlasnici velike arene Flavijevaca i vlasnici
gladijator skih družina. Naprotiv, na manjim i skromnijim igrama koje su sada već prihvatili s pritajenom
nadom upravo su oni mogli dobro uštedjeti. Ostao bi višak ionako već odobrenog državnog novca, koji se
onda mogao raspodijeliti u dogovoru sa mnom. I opet su se prevarili.
a što ćemo, božanski Jovije, sa sredstvima koja smo već izdvojili za tvoje i igre Augusta Maksimijana u
velikoj areni?
I na to pitanje nisam odgovorio, nego sam uzvratio protupitanjem.
- A zašto ste izdvajali sredstva iz blagajne, istina svoje blagajne, ali ipak rimske, što će neizravno reći i
carske blagajne, a da se ipak prije niste barem sa mnom posavjetovali kakve igre uopće želim?
- Željeli smo te Gospodaru iznenaditi, nagraditi velikim igrama dostojnim tvog imena i
dvadesetogodišnjice tvoje božanske vlasti. Uostalom, jutros smo ti poslali izaslanstvo koje ti je predočilo
kakve smo igre tebi u čast zamislili. Već desedjećima Rim nije vidio takvih igara.
To je bila istina. Nisu imali prilike, niti bi bilo umjesno niti je priličilo visokom senatskom izaslanstvu govoriti
o gladijatorskim igrama, dok su me još tamo u Nikomediji nastojali privoljeti da dođem u Grad, ili tijekom
putovanja u Rim, kada je toliko stvari još bilo upitno u pogledu mog dolaska. Možda i sam dolazak na koji
sam se odlučio ponajprije na Pri skin nagovor. Nesvjestan da me u cijeloj priči stoga pogodilo nešto sasvim
drugo, opet sam povisio ton.
- To što ste vi zamislili zajedno s vašim lakomim organizatorima igara nisu gladijatorske igre, to je
pokolj, rasipanje novca i neumjesno klanje i ubijanje. 0 dramaturgiji i budalastoj kostimografiji samih borbi
da i ne govorim. Za toliko uludo bačenih zlatnika mogli bi se pokriti troškovi cijeloga vojnog pohoda, a
možda i poduzeti nešto važnije, nešto što Rim doista treba.
Smirili su se. U velikoj dvorani vladala je tišina. A onda je jedan od njih, više se ne sjećam koji, vrlo
pomirljivo nastavio, ali opet u krivi trenutak.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
- Gospodaru i Bože, nastojali smo ti u svemu ugoditi. Razveselio si i razgalio naša srca kada si odlučio
doći i Rim. Sve smo poduzeli, ispunili svaku tvoju želju i one koje si nam zapovjedio i one koje nisi nikada
izrekao. Među njih smo ubrojili i te Tvoje i Herkulijeve igre, naš božanski Jovije.
U tom sam trenu shvatio što me najviše u cijeloj priči zasmetalo, pa sam nesvjesan snage svoga glasa
povikao:
- Laž, to je laž. Lagali ste, rimski Senat i rimski gradski oci nisu ispunili svoja obećanja. Odvraćali ste
pažnju svome Augustu, Gospodaru i Bogu na nevažne stvari ma koliko mu također nepotrebno već prinosite
žrtve u hramovima, a da niste ispunili njegovu najveću želju zbog koje sam se i odlučio doći u Rima. Lagali
ste svome caru da su njegove terme, za koje je sam izdvojio sredstva iz vlastite carske riznice, gotove i da će
ih moći otvoriti dok bude boravio u Rimu. I što je najgore, umjesto termi namjeravali ste mi podvaliti
gladijatorski masakr. I to kako bi prije svega zadovoljili sebe i svjetinu o kojoj ovisite i od koje strepite.
Moje su riječi pogodile u pravu srž. Počeli su pedjati i izvlačiti se na kašnjenje kamena, građevinskog
materijala, sporost robova i inženjera, posebno kipara i klesara, čiji se rad ne može samo tako ubrzati, na
neke neočekivane i tek naknadno otkrivene propusnosti tla i vlagu, trusnost zemljišta ispod termi. Kao da
na tome istome mjestu nisu već bile podignute velike građevine, posebno na Trajanovu forumu. Kao da,
budući da ništa nisam želio prepustiti slučaju kad je bilo riječ o mojim termama, već nisu bila obavljena sva
građevinska ispitivanja, iskopane sonde na svim osjetljivim mjestima na kojima je trebalo ukopati temelje
buduće goleme građevine, mjesecima prije početka gradnje. Svi pomno razrađeni nacrti i skice, kako samih
termi tako i najmanjih detalja, makete cijele veličanstvene građevine kojima sam se veselio kao dijete i
umanjene replike svake prostorije u kupkama bile su već odavno gotove, a veliko se zdanje podizalo
mjesecima i, iako nedovršeno, čvrsto stajalo na svome mjestu i nije se urušavalo.
- Probajte onda barem opravdati sve laži koje ste pokušali zamotati u gladijatorske igre!?
Upitao sam ih još jedanput.
Pokušali su tada u cijelu priču uplesti nejasnoće u nacrtima i opet ponovili kašnjenje u isporuci građevinskog
materijala i skupog mramora iz
Grčke i Egipta, kao i kamena iz Dalmacije. Pa su počeli nabrajati desetke brodoloma u kojima su se potopile
lađe pretrpane blokovima koje su bile namjerno izložene opasnosti samo da što prije stignu do Ravene,
Brun dizija, Ostije i drugih italskih luka. Na kraju su, još jedanput u istom krivom času, spomenuli i nestašicu
novca.
Na to sam se doista zapjenio.
- Pa to je moj novac protuhe, ali sada ćete i vi odriješiti vaše kese. Kad je tako, sav višak od igara koje
će biti mnogo jeftinije nego što ste mi željeli nametnuti, a čak i znatno skromnije nego što sam maločas
zapovjedio organizatorima, ide na gradnju termi i, bez obzira na svetkovine, trijumf i igre, svi koji su
zaposleni na gradilištu moraju nastaviti s radom još danas. Zapovijedam vam, dakle, da od odobrenih
stotinu milijuna mojih zlatnih denara polovinu odvojite za dovršetak mojih kupki, a ostatak koji ćete
uštedjeti na vašim ludorijama, igrama, životinjama i skraćenim trijumfalnim danima i rasipničkim
svetkovinama neka ide rimskom puku i sirotinji.
Pa sam se odrješito okrenuo prema svom Eusteniju koji je i u Rimu u sličnim prilikama, baš kao i
danas,stajao uz moje rame.
- Koliko će to iznositi po glavi Klaudije?
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
On je brzo izračunao.
- Točno tisuću petsto pedeset tri denara moj Gospodaru i Bože.
Tako velikim iznosom ostali smo zatečeni Eustenije i ja, ali ne i članovi
izaslanstva. Ma koliko bi to bio tada najrađe učinio i takvoj rasipnosti odmah stao na kraj, nisam više mogao
povući svoju odluku.
- U redu, sada kada je sve osigurano, kad terme budu dovršene, neka rimski puk pokuša popraviti
svoj život. Mislim da sam bio i više nego darežljiv i da će im ovo biti i više nego dovoljno premda bi im
najrađe uskratio ili makar srezao na pola taj i onako nezasluženi novac. Sjetite se da najbolji poljodjelac, po
cijenama zapisanim u mom ediktu, kao dnevnu nadnicu dobiva za svoj znoj i muku tek dvadeset četiri
denara, a oni će za svoj nerad i praznu dokolicu biti nagrađeni s više od šezdeset nadni čarskih plaća. I to u
jednom jedinom danu, o svim drugim troškovima da i ne govorim
Na čas sam zastao i onda opet upitao više sebe nego njih.
- Zaboga, pa koliko to onda Rim stoji ovu državu i moje carstvo?
Kad mi je Klaudije umjesto njih prišapunuo nešto kao previše moj Gospodaru, uvjereni da se sa mnom
možda još da raspravljati, počeli su opet krivo računati i pokušali me ponovno obmanuti.
- Ali ne možemo sredstva odobrena za jednu namjenu preusmjeriti za drugu, iz jednog trezora preliti
u drugi, to se protivi zakonima i mi za to nemamo ovlasti.
Nisu bili svjesni što su izgovorili pred svojim svemoćnim vladarem, Gos podarem i Bogom koji nije bio
naviknut da se netko spori s njim i njegovim odlukama, a naročito ne gradski činovnici ma kakvog oni
položaja i podrijetla bili.
- Koliko stoji Rim? pitao sam...
- Ne znamo Gospodaru, mi se samo ravnamo prema utvrđenim prihodima i rashodima koje ubiremo
iz gradskih i senatskih dijeceza. A i po slušat ćemo te, smanjit ćemo sve troškove i skratiti dane trijumfalnih
svečanosti, čak i gladijatorskih igara koje su posvećeni dio svakog trijumfa, naše tradicije i rimskog nasljeđa.
Pa ipak, ima još novca da ih učinimo dostojnijima ove prilike, ako ti dopustiš.
Toliko sam se razjario da su odmah zažalili što su izustili te riječi. A ja sam nastavio prijeteći.
- Vi pokušavate vašeg Gospodara i Boga učiti tradiciji. Vi koji se je ukaljali svojom pohotom i
pohlepom, i kaljate je i dalje svakoga dana. Da niste službeno izaslanstvo, utamničio bih vas ovog trena, a
onda iz mraka ćelija i izbi u podzemlju Vespazijanove arene pustio na svjetlo da tamo primite svaki svoju
oštricu i svojim okrvavljenim tijelima učinite nesretne igre dostojnima vašeg Rima. Ali ipak ne ću to učiniti,
ne ću vas kazniti u ime onog Rima koji sam obranio i sačuvao. Na taj ste Rim vi već zaboravili i pokopali ste
ga nedostojnici koji svoga cara želite podučiti dostojanstvu i tradiciji, a pokopali ste ga doista kao da nije
nikada ni postojao.
Možda sam tog trenutka malo pretjerao ma koliko sam i tada govorio ono što je bila istina. No ispuhao sam
svoj bijes i na kraju malo popustio.
- Poslušajte me sada dobro tako da za života više nikada ne ćete moći kazati da me niste razumjeli. Ja
sam vaš i svoj najviši cenzor i najviši kve stor i napravite kako sam vam zapovjedio, pa ću vas umjesto smrću
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
u areni, na kraju možda još i nagraditi. U protivnom ćete svi zajedno iskusiti moj opravdani bijes. a možda bi
se doista mogli iskrenije iskupiti za svoju laž i okušati sreću na onom gladijatorskom pijesku koji po vama
ovih dana ionako ne će biti dovoljno krvav. Možda se čak u tom pogledu s vama složim i pružim vam tu
jedinstvenu priliku.
To je bila ozbiljna i zastrašujuća prijetnja pa, kako su gradom već kolale donekle istinite, ali u zbilji ponajviše
preuveličane priče o mojoj okrutnosti i despotskom vladanju, skamenili su se na svojim mjestima. Vidjevši
koliko su ozbiljno primili moje riječi i mrko motreći na njih onako nijeme i oduzete od straha, obuzdavši
ljutnju, donekle sam ih smirio prije nego što sam ih otpustio.
- A sada prionite na posao i nastavite s gradnjom mojih termi ako želite svoj djelić nagrade i ako me
želite još neko vrijeme gledati u Rimu.
Izašli su iz dvorane hodajući unatrag i klanjajući se, sretni što su dobro prošli jer su ih njihovi prethodnici bili
izvijestili u kakvom ih raspoloženju očekujem. I premda su izvukli živu glavu, vjerujem da su čak i u tim
okolnostima u sebi počeli dijeliti novac od one nagrade koju sam im obećao ako se gradnja termi nastavi i
privede kraju, pa makar u sada već zakašnjelom roku.
Ali nisu ni pretpostavljali kakvu im nagradu nudim, ne njima, nego cijelom Rimu. Dar i nagradu do koje
možda ni oni ni Rim nisu pretjerano držali, ali koja će nadživjeti vrijeme posrnulog i iznemoglog,
onemoćalog grada te Romae Defunctae, i pružiti duhovnu utjehu njegovim najboljim umovima, čak u
stoljećima koja će slijediti.
Osim termi, Rimu sam namijenio najveći dar i najveći i najtrajniji ukras i vrijednost tih velikih kupki. Veći i
važniji od svih kipova, mozaika, fresaka, reljefa, zrcala, bazena i borilišta. Kako sam već ispričao, namjeravao
sam u već završenoj biblioteci u termama pohraniti i Rimu darovati u Antiohiji i Aleksandriji u dijelovima
otkupljenu, a onda pomno sređenu te složenu i popisanu, jedinicu po jedinicu, cjelovitu Ulpijanovu
knjižnicu, bogatu biblioteku čovjeka koji je Carstvu prije jednog stoljeća podario pravni okvir, a njegovim
građanima, eto, zahvaljujući i meni kojega nitko nikada nije doživljavao kao prosvjetitelja, sabrano znanje
koje se po vrijednosti i opsegu moglo mjeriti aleksandrijskim mjerilima, i od velikog sela barem u tom dijelu
Rim opet učiniti velikim gradom. No i o tome nešto poslije jer se približio čas kada se moram vratiti svojim i
Maksimi janovim igrama.
Taj prvi dan gladijatorskih igara u areni Flavijevaca počeo je u rano popodne. Kada sam stupio u svečanu
ložu zajedno s Maksimijanom, praćen našim domesticima, okružen najvažnijim predstavnicima Rima i
Senata, ostao sam iznenađen, gotovo osupnut. To više od sto godina staro zdanje koje je, istina, Tit
obnovio, a Grad mu održavao sjaj državnim novcem, još je bilo dostojno nekadašnje rimske moći i rimske
slave. Nagledao sam se velikih arena po svim krajevima Carstva, ali ova Vespazijanova, svojom je ljepotom i
graditeljskim skladom nadvisivala sve.
Visoki amfiteatar opkoljen dvostrukim redom lukova u obliku velike elipse, s vanjskim zidom kao oplatom,
koji je pratio unutrašnju podjelu na četiri kata sa sjedištima i najvišim prostorom za stajaća mjesta, bio je
udešen tako da je prvi kat bio urešen dorskim, drugi jonskim, treći ko rintskim polustupovima u nizu, dok su
četvrti zatvarali pilastri i prozori, također korintskog sloga. Ta veličanstvena Vespazijanova arena, visoka i
više od stotinu stopa, bila je ispunjena s 50.000 gledatelja koji su tog dana, kao i ostalih dana trajanja naših
igara, bili vjerojatno uskraćeni za svoja očekivanja, ali koji su u tom trenutku gromoglasno izvikivali moje i
Maksimijanovo ime i, podignuvši se, mahali bijelim rupcima u našu čast, s onih mnogostrukih elipsasto
poredanih nizova sjedala.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
U najdonjim, najbližima samoj također elipsastoj pješčanoj areni, sjedili su senatori, magistrati i najviši
činovnici te svećenici, dostojanstvenici, vitezovi i najbogatiji građani, čak i djevice Vestalke zato što su
gladijator ske igre u početku, a taj se njihov karakter tada već bio odavno izgubio, imale ritualno značenje i
isprva su se priređivale u čast velike pobjede ili kao dio ukopne svečanosti ili uspomene na slavnog
pokojnika. S vremenom dobile su više vojni, pa potom natjecateljski i na kraju potpuno profani karakter koji
je svojom sve domišljatijom okrutnošću i krvoločno šću, koja je ponekad doista bila na razini spektakla, ali i
prelazila granice dobrog ukusa, morao zadovoljiti najniže strasti puka i građansku tronutost viših slojeva.
Iznad tih redova za uglavnom takvu vrstu bogatijih i osjetljivijih, ali ne manje krvoločnih gledatelja, dizala su
se još dva kata, svaki s desetak redova mramornih sjedišta i jedan kat s drvenim sjedištima. Na samom vrhu
bio je trijem i na njegovu krovu stajaća mjesta za puk i najprostije gledatelje. I cijeli je taj golemi prostor bio
natkriven platnenim krovom u trakama, pričvršćenim na goleme drvene potporne grede kako sunce ne bi
smetalo promatračima, dok je arena ostala otvorena svjedosti. Onako prazna, pokrivena gotovo zlatnim
pijeskom koji će uskoro okrvaviti tijela poraženih ili ranjenih, djelovala je ujedno zastrašujuće i nestvarno.
A onda je, na znak voditelja igara, prema najgornjim redovima i najsiromašnijim slojevima poletio kruh.
Velike pogače lepršale su kroz zrak kao izbačeni diskovi s niša na samom krovu amfiteatra. Nastalo je
komešanje i guranje, a kada se sve smirilo, dignuo se glavni voditelj današnjih borbi i vlasnik jedne od
najpoznatijih gladijatorskih četa, neki Fulvije Vinancije, i istupio pred ogradu svečane carske lože, ali pazeći
da ni u jednom trenu ne zakrije pogled na nas dvojicu Augusta, koji smo bili najvažniji sudionici tih krvavih
svečanosti.
- Rimljani, danas imamo čast da su nas svojom nazočnošću počastila ne jedan, nego dva Augusta,
Dioklecijan božanski Jovije i Maksimijan božanski Herkulije, brat i suvladar našem Gospodaru i Bogu koji je
svoj i Herkulijev trijumf došao proslaviti u Rimu. S njima su i Cezar Konstan cije i Augustov sin Maksencije i
Cezarov Konstantin.
Na spomen naših, a osobito Maksencijeva imena, rulja je zapljeskala i stala izvikivati pohvale i dizati graju,
ali ih je iskusni Fulvije utišao i glasno nastavio:
- Rimljani, ovo nisu obične igre, ne će vaša srca danas čeličiti nesretnici i nevoljni zarobljenici, ne će
biti izmišljenih bitaka i bojeva. Danas će svoje živote pred svojim Augustima i Vama njihovim podanicima
izložiti najbolji. Vaši omiljeni prvaci i ljubimci u izravnom sukobu. U slavu naše Romae Victrix, našeg
nepobjedivog Rima.
Čim je završio, iz glavnih vratnica nasuprot našoj loži, praćeni skandiranjem mnoštva, izašli su gladijatori,
njih četrdesetak, raznih rasa i iz raznih pokrajina, Gali, Germani, Samniti, Etiopljani, Nubijci, Hispanci, Grci,
Iliri, Sarmati, Tračani, čak i Rimljani. I svi, naoružani svaki svojom vrstom oružja, krenuli su u lakom trku, u
pravilnom bojnom poretku kao da stupaju u pravu bitku, ravno prema nama, i onda se tu postrojili po
unaprijed uvježbanom rasporedu. Mnoštvo je do tada još mahalo bijelim rupcima i uzvikivalo u
oduševljenju već stoljećima utvrđene bodrilice, no kada su se zaustavili, zavladala je na čas tišina. Tada u
tom muku koji je pokrio arenu gladijatori su podignuli oružje i uglas uzviknuli nešto promijenjenu rečenicu,
ovaj put u množini jer smo bili dvojica, a ja sam taj drevni pozdrav zbog Maksimijana u zadnji čas prepravio i
naredio da danas prvi i zadnji put izgovore tako prilagođenu rečenicu, jer je u jednini, u svom izvornom
obliku, koja je već stoljećima odjekivala rimskim arenama:
ave Augusti morituri Vos salutant. Zdravo, Augusti, pozdravljaju vas oni koji će umrijeti.
Otpozdravili smo im ustavši sa svojih prijestolja opet uzdignute desne ruke i ove po skromnosti zapamćene
igre mogle su početi.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Prvo su na pijesak izašla dva para gladijatora, neki u Rimu silno popularni Nubijac Kojurta, recijar, naoružan
mrežom obrubljenom olovnim kuglicama, dugim trozubom i bodežom, a njemu nasuprot također poznati
Samnićanin Jargo, sa svojim velikim štitom, nazuvcima i dugom sabljom, lica pokrivenog kacigom s
izrezanom prozirnicom. Drugi par boraca činili su teško naoružani Gal Koitraks, navodno velikaškog
podrijeda, koji se nakon godina provedenih u rimskoj vojsci dragovoljno upisao u gladijatore. Golem,
oboružan teškim akvitanskim mačem i velikim štitom, bež kacige, duge, svijede, pomalo crvene kose
zavezane u perčin, protivnik možda najslavnijega rimskog gladijatora tog vremena, Terencija Emilija Sek sta,
naoružanog sasvim po legionarski, mačem i bodežom, dugim štitom i kratkim kopljem, glave pokrivene
uobičajenom vojničkom kacigom.
Kad je počelo odmjeravanje snaga, ispričali su mi da je taj Terencije bio podrijedom iz jedne od najstarijih
rimskih obitelji koja je osiromašila i koji je zbog svoje nagle i neobuzdane naravi, nakon ubojstva visokog
časnika u kockarskoj razmirici, bio nasilno uklonjen iz vojske, a njegovi su mu zapovjednici i suborci zbog
iznimne hrabrosti u bitkama pružili mogućnost izbora. Ili će biti izveden pred prijeki sud i potom pogubljen
ili će se upisati u gladijatorsku družinu. On je, ne premišljajući ni časa, izabrao drugo rješenje i za kaznu, ali i
po vlastitom izboru, bio pridružen Fulvijevoj gladijatorskoj satniji, ali kao slobodan čovjek i rimski patricij,
što je za nj bilo sve samo ne kazna jer mu je borba i ubijanje bilo u krvi.
Gledatelji su oduševljeno pozdravljali svoje ljubimce i favorite iz mnogih igara, no ipak pomalo iznenađeni.
Naime, nikada do tada nije se dogodilo i nije bio običaj da se u gladijatorskim igrama suprotstavljaju,
pogotovo ne na samom njihovu početku, najbolji borci, ti silno vrijedni gladijatori zato što je moguća smrt
samo jednog od njih sve buduće igre činila manje zanimljivima.
Rimskom puku, ali i publici iz viših redova, navikloj na velike spektakle u kojima je masakr, a ne prava borba
dominirao u dramaturgiji, nije bilo po volji što će danas možda izgubiti nekog od svojih miljenika koji je još
godinama mogao kasapiti lošije od sebe, čak i zarobljenike ili na brzinu obučene zločince, i tako im još dugo
produžiti užitak u svojim krvavim vještinama. No željeli su borbu, stoga sam im pružio pravu borbu, a ne ka
sapljenje na koje su bili navikli i kojim su se naslađivali. Naravno, Fulvije se žestoko protivio, tražio silan
novac, veći iznos nego je bio potreban za prvotno zamišljene šestodnevne igre, ali ubrzo je spoznao da se s
jednim istočnjačkim despotom ne može raspravljati i, gotovo zabrinut za svoj život, popustio je svim mojim
zahtjevima ma koliko se oni doista kosili s običajima tadašnjeg Rima.
Nakon izmjene početnih udaraca i opreznog ispitivanja protivnika koji su se dobro poznavali, ali se nikada
nisu sukobili, nakon što mu je pokušao provući svoju zakrivljenu samnitsku sablju pod trozub i tako ga
zasjeci po bedrima, recijar Kojurta uspio je nabaciti svoju mrežu i zaplesti štit već sagnutog Jarga, a onda ga
dobro izbo po leđima. Ali ovaj je odbacio štit koji je sada ostao zapleten u mreži, i budući da mu tako
opterećena nije više služila, Kojurta je također odbacio taj dio opreme, još neozlijeđen. Gledali su se tako
promišljajući kako promijeniti borbenu taktiku, kad odjednom Jargo podignute sablje snažno i hitro
zamahne, a oštrica sijevne prema Nubijčevu ramenu. Uspio je izbjeći najgori udar, ali ga je zato Samnićanin
zasjekao po lijevoj strani i na ramenu ruke koja je do maločas držala mrežu otvorila se duboka rana i jako je
krvario.
Prolomio se prvi urlik svjetine. Nikada nisu vidjeli Kojurtu u tako teškom položaju. Ali Nubijac se i dalje
držao, povlačeći se, odbijao trozubom sve napade samnitske sablje koja je sijevala zrakom i u jednom
hitrom trenutku, koji većina od nas nije ni zamijetila, toliko je bio brz, krenuo je u protunapad, i prisilio
Samnićanina da zauzme obrambeni položaj i zaštiti se svojim oštrim oružjem, onda je u tom strjelovitom
trenu, uspio oštricu Jargove sablje uglaviti između dva zuba svojih ostiju i naglo ih izokrenuti tako daje
sablja ispala Samnićaninu iz ruku koji je ostao goloruk. A onda se trozub zabio u njegov otvoreni trbuh i pao
je teško krva reći na zlatni pijesak arene. Nubijac mu je već položio bodež na grkljan. Svi su očekivali moju
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
odluku, pogotovo silno zabrinuti Fulvije, nadajući se da ću poštedjeti život jednom od njegovih najboljih
boraca kojeg će on onda već nekako pokušati zakrpati i pripremiti za sljedeću sezonu. No bio sam opet onaj
neumoljivi Dioklecijan koji ih je želio kazniti zbog nepoštivanja mojih carskih odluka i moga nedodirljivog
bića, ali i podučiti kako izgleda kada se netko poigrava s tuđom smrću.
Na opće iznenađenje gomile, okrenuo sam palac nadolje. Velikom arenom prolomio se uzdah nedoumice i
nevjerice, a onda je sve prekinuo Nubijčev bodež koji je proparao Samnićaninov vrat i presjekao grkljan i
život je istjecao iz njegova polegnutog tijela, dok je krv liptala kao u žrtvovanog bika. Maksimijan me
pogledao gotovo zaprepašteno, a onda mi je klimnuo s odobravanjem.
Borba između Koitraksa i Terencija nije bila ništa manje krvava. Golemi Gal mahnito je navaljivao svojim
velikim mačem i silovito udarao po
Terencijevu štitu kojim je ovaj po vojnički pokrio i zaštitio glavu i tijelo, ali ga je Gal zbog siline udaraca
nekoliko puta uspio srušiti na koljena. No, čini se, to nije pretjerano zabrinjavalo Terencija jer se Koitraks
nepotrebno zamarao viđajući teškim mačem, ne zakrivajući dovoljno tijelo svojim štitom tako da mu je
Terencije, koji je morao odbaciti svoje koplje, malko se pridignuvši na jedno koljeno, podvukao svoj
legionarski mač pod polupodignuti štit kojim je Koitraks više održavao ravnotežu nego što se njime služio u
obrani dok je viđao i udarao onim golemim mačem, i zadao mu strašan ubod u slabine i prosjekao jetru.
Taj ubod iz donjeg poluklečećeg položaja bio je jedan od najstrašnijih i najtežih poteza u vještini baratanja
legionarskim mačem i mogli su ga bez opasnosti za vlastiti život primjenjivati samo najvještiji mačevaoci u
vojsci, a takav je Terencije očito bio. Za razliku od Nubijca, onako krvoločan i uznosit, nije ni pitao savjet
gledatelja ni tražio moje odobrenje, nego je prignutom Galu, koji je jednom rukom stezao strašnu
rasjekotinu i ranu, a drugom se oslanjao o svoj dugi mač, jednim udarcem odrubio glavu, a onda se okrenuo
prema našoj loži i podignuo svoje okrvavljeno legionar sko oružje, a zatim je to učinio okrećući se prema
svjetini u svim smjerovima uz urlanje zadovoljnog mnoštva kao da je svojom pobjedom nadoknadio sve što
sam im ja uskratio, od pogubljenih zarobljenika nakon trijumfa do spektakularnih masakara u njihovoj
omiljenoj areni.
Ostale borbe ne mislim opisivati jer su u svojoj borbenoj koreografiji sve nalikovale jedna drugoj, isto tako
ni one drugog dana jer me klanje između ljudi i životinja nikada nije osobito privlačilo premda su mi poslije
ispričali kako je jedan lav uspio usmrtiti dvojicu bestijarija, boraca sa životinjama, a onda se, kada se nasitio
njihovih utroba, lijeno ispružio na pijesku i zakunjao kao da se nije ništa dogodilo. Morali su ga na traženje
izbezumljene rulje usmrtiti strjelicama i kopljima, toliko je, naime, bio gorostasan, snažan i opasan da je
svjetina i sama prestrašena odlučila na taj način oduzeti velikoj zvijeri život, a taj je nepotrebni čin odobrio i
moj suvladar, nadajući se da je tako stekao opet malu prednost u nadmetanju za naklonost rimskog puka.
Ne želim podrobnije opisivati ni događaje onog trećega, završnog dana, u kojemu sam ipak nekom
Tračaninu zbog hrabrosti u borbi s visokim Germanom poštedio život, i tim smo milosrđem ja i Maksimijan
završili skraćeni program igara u čast našega političkog trijumfa i posvetili se svaki svom poslu u možda
pomalo razočaranom, ali ipak u dijelu svoje krvožednosti namirenom Gradu.
A isti taj krvožedni i prijetvorni Grad već dugo nije vidio poštenijih i ravnopravnijih borbi, između doista
najboljih gladijatora koji se ovaj put nisu mogli podičiti svojom nadmoći nad poniženim i slabijim
suparnicima, i tako se ulagivati gomili pa onda uživati u ljubavnim čarima putenih rimskih gospođa i
kurtizana ili biti čašćeni po gradskim krčmama i taberna ma i slavljeni po gradskim trgovima i ulicama kao
živi heroji.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Od sto gladijatora najviše vrijednosti i borbenog iskustva poginulo je njih četrdesetak, što je bila golema
materijalna šteta za Fulvija, a za mene gotovo nikakav iznos u odnosu na onaj koji je za tu namjenu već bio
odobren od Senata i Grada i koji sam prisilno prenamijenio za dovršetak svojih termi. Njih tridesetak bilo je
zauvijek trajno osakaćeno tako da će sada u neimaštini, potpuno odbačeni, imati prilike razmisliti o svom
prethodnom krvavom i uglavnom častohlepnom i nadmenom životu, prezreni od svijeta i gomile, proseći po
rimskim ulicama i, na koncu, zažaliti što ih nije pokosila smrt u areni makar od nekog slabijeg protivnika, a
ne ovako shrvane i ponižene, opijene lošim i zatrovanim vinom u nekom od mračnih predgrađa ili
sirotinjskih zabiti.
Preživjelih trideset gladijatora dokazalo je svoju vrijednost i mogli su i dalje dostojno i uznosito koračati
među svojim obožavateljima, ali ipak svjesni da i njih može, ako se namjere na pravog protivnika, dočekati
iznenadan i ne uvijek junački i dostojanstven kraj te da je i njihova slava prolazna ma koliko će im imena još
dugo ostati upisana na pročeljima Grada, čak i krišom uklesana na velika kamena zdanja, kao trajni znak
divljenja njihovih vatrenih navijača.
Tako sam čak i u prolijevanju gladijatorske krvi pokušao posrnulom, iznemoglom i poraženom gradu
pokazati koliko je vrijedan život i kako se moraš za nj boriti svakog trenutka, čak i kada ti je izlaganje
opasnosti i smrti osobno zanimanje i vlasita svakodnevica. Svojim besprijekornim držanjem i vidljivom
vojničkom stegom to su u trijumfalnom mimohodu najbolje dočarali moji i Maskimijanovi legionari i
veterani, skupljeni za tu priliku, kao što sam već rekao, iz svih krajeva Carstva, i koji su tom prilikom među
okupljenim rimskim mnoštvom i pukom i izazvali onakvo strahopoštovanje. Za razliku od mojih vojnika koji
su ipak u većini ginuli u ime nekog ideala, pa zvao se on i ideal njihova Boga i Gospodara, gladijatori su svoj
ideal pronalazili u prkošenju smrti, barem oni najbolji, i sada kada su se namjerili na sebi ravne, mogli su
sebi i drugima predstaviti sav smisao tog izlaganja smrti, ali i borbeni smisao tradicionalnih gladijatorskih
igara čiji se duh u Rimu već izgubio i kao i u mnogim drugim vidovima tradicionalnih običaja i životnih navika
raslojio se i polako nestajao, nadomješten sve silovitijim i krvavijim nadražajima. Bilo je ipak nečeg časnog u
mojim i Maksimijanovim igrama ma koliko bile krvave, ali ipak bitno smislenije od gadljivih kasapljenja i
krvavih igrokaza na kakve su se već navikli građani Rima. Oni su se kao i pornografska zaraza iz kućnih i
javnih orgija podjednako kao i sa sklepanih pozornica te Romae Defectae, tog u krvi i poroku posrnulog i
iznemoglog Rima, koji se gušio u masnim tamnim lokvama na zlaćanom pijesku vlastite velike arene, polako
stali širiti kao moralna zaraza cijelim carstvom. I bilo bi s moje strane možda i preuzetno tvrditi da je moja
zasluga što nisu do kraja prevladali, nego su ostali zatočeni iza svojih tvrdih zidina, nagrizajući ponajprije
vlastiti i onako posrnuli duh. Ali tko zna, možda je to doista bila i moja zasluga.
XVII. POGLAVLJE
POVRATAK
VEĆ SAM GOTOVO deset dana bio u Rimu, ali nisam previše izlazio, tek sam jednom otišao u posjet Priskinoj
obitelji u njihovu raskošnu vilu na Aventinu, brežuljku nasuprot Palatinu, za Republike i Cezara pučkom, a
već od kraja vladavine Julijevaca patricijskom i plemenitaškom dijelu grada, i tamo u društvu njezine
osamdesetogodišnje majke, dostojanstvene starice, i svoje žene, prinio žrtve kućnim bogovima i duhu
njezina već davno preminulog muža, senatora i Priskina oca. Njegov kipić sjajio je u sjeni plamičaka na
žrtveniku, uz Lare i Penate, i mi smo uz skromnu večeru, sastavljenu na gotovo republikanski način, sudeći
prema suzdržanim nizovima i jelima, potom dugo razgovarali. Izmjenjivali smo misli o upravljanju državom,
mitovima o nastanku Rima i njegovoj prošlosti, o kojoj je Priskina obrazovana i uglađena majka znala
mnogo, ali i bila iznenađena mojim znanjem, posebno kada je bilo riječi o sustavu vladanja, politici, pravu i
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
filozofiji, i umjesto da me gleda kako sam očekivao, kao po carenu seljačinu, ona je u meni raspoznala
pravog cara. Na taj se ljubazni način odnosila prema meni tijekom cijele večeri, oslovljavajući me Augustom,
ali ne i Gospodarom i Bogom, no s velikim dostojanstvom rimske matrone, na koju sam očito ostavio dojam,
koji je, čak i prema meni već gotovo ravnodušnu Prisku, iznenadio, a onda je iznenada i nesvjesno ispunio
već zaboravljenim ponosom, što ju je zapeklo u srcu i pomalo dražilo i ljutilo istovremeno.
Oprostili smo se kad je već pao mrak i izmijenili obećanje, za koje smo znali da ga ne ću biti u stanju ispuniti,
da ćemo se opet vidjeti i da ću ih, ako ikako uzmognem, opet posjetiti. Ipak, prije odlaska iz Rima poslao
sam Prislanoj majci, toj pravoj gospodi odličnog roda i bez obzira na po odmaklu dob još odlučnijeg uma,
lijepi četverokraki zlatni svijećnjak iz Narzesove riznice, a Priski, koja je i nakon mog povratka u Nikomediju
još neko vrijeme ostala u Gradu, ogrlicu porubljenu safirima, također iz Ga lerijeva plijena, vjerojatno nekoć
u posjedu perzijske princeze, koju smo, tako opelješenu, poslali ipak živu i zdravu iz uzništva u roditeljski
dom. Moja žena Priska se također vratila kući, ali tada, te noći u Rimu, nijedno ni drugo nismo mogli
pretpostaviti da je ona večera bila ujedno i naš posljednji susret. Posljednji, nesvjesni oproštaj između mene
i moje žene, uznosite, ali ipak ravnodušne, a onda opet na svoj način ljubavno, osjećajno, ali posebno na
rimski način odgovorne i privržene Priske.
U vili Priskine obitelji, na tom začaranom velikaškom Aventinu, jedini sam se put za svog boravka u Gradu
osjetio pravim rimskim carem ili, bolje rečeno, pravim rimskim građaninom, pretjerano je kazati pravim
Rimljaninom. Drugdje, gdje god sam se kretao, gdje sam god nešto poduzimao, čak udovoljavajući molbama
Senata i Grada, osjećala se razlika. Bio sam car rimskog svijeta koji je u mnogim svojim, posebno istočnim
dijelovima, i uljuđenošću i gradskom atmosferom nadmašivao sam Rim, koji je i dalje tvrdoglavo ustrajao na
vrijednostima koje su on kao Grad i oni kao rimski građani najmanje poštovali i kojih su se zajedno možda
najmanje držali. Uglavnom se sve svodilo na vanjski oblik, praznu formu i još češće na protokol koji je
postao važniji od poruke takvih čina i od biti koja je uzdignula Rim i stvorila njegov imperij, ali i duh, koji će,
nadam se, ipak preživjeti, pa makar ne u samom Rimu.
Kad ne bih odobrio neki njihov, kako se meni činilo, nerazuman, ali već po nekom pravilu za njih uvriježen
zahtjev, kao u slučaju igara, bio sam škrtac, seljačka tvrdica i istočnjački despot. Kada sam ih pokušao
uvjeriti da su neki, i to važni oblici gradske uprave preživjeli i da ih treba unatoč gradskoj autonomiji
uskladiti s ustrojem čitavog Carstva i novim tetrarhij skim poretkom, a posebno s Hermagolijanovim
zakonikom, branili su se da je to zadiranje u njihove demokratske slobode, ma koliko sam im upravo na
preporuku savjetnika iz Antiohije i Palmire ostavio i opet potvrdio mnoga njihova stečena prava koliko god
ona bila zastarjela, nepravedna i neusklađena sa mojim nastojanjima. Kao i u slučaju potpunog
nerazumijevanja i svijesti o nužnosti promjena, oni su izvikivali svoje zahtjeve u praznu kutiju istrošene
slobode. Ja bih prije rekao praznih sloboština jer su potpuno izgubile korak s pravim i suvremenim
shvaćanjem slobode pojedinca u okviru Grada, velike države, konačno i svemira.
Tada su se podsmjehivali potajice, ogovarajući me da sam svoje znanje, koje navodno toliko ističem, a to je
bila još jedna od kleveta jer to činim rijetko i izmjenjujem ga samo s najbližima, pabirčio i skupio bez pravog
reda unajmljujući najbolje aleksandrijske i antiohijske učitelje kako bi prosvijetlili moj skučeni seljački um.
Na takve je optužbe bilo najteže odgovarati ili ih pokušavati opovrgnuti makar dolazile iz potaje, a bilo bi i
uzaludno jer je upravo ta kolektivna, tradicionalistička, a ne tradicionalna rimska svijest, izgubila sponu s
individualnom i nije bila spremna ni na kakav razgovor, još manje na pravi dijalog kakav sam vodio kad bih
razgovarao s učenim Aleksandrijcima ili sa svojim najbližim suradnicima.
Priskina majka, otmjena starica pri kraju života, življe je i bolje shvaćala budućnost koju Rimu nudim ja kao
čovjek koji štiti njegovu prošlost, kao čovjek jučerašnjice, a ne sutrašnjice, i kojemu je zbog toga upravo ona,
presvijetla stara rimska matrona, bila u svom još živom duhu silno zahvalna. Iskreno se nadajući da će tako i
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
sutrašnjica znati zahvaliti tom čovjeku, bez obzira na to što je bio poistočnjačeni car i muž njezine kćeri, koji
je, krojeći sutrašnjicu po mjeri prošlosti, prepustio i osigurao Rimu njegovu budućnost.
Prije mojih uglavnom smirenih rimskih noći i tvrdog sna, jer sam se preko dana često silno umarao
obvezama i neprekidnim primanjima u palatinskoj palači tako da su moji liječnici sami, iznad svih Kalimah,
bez moga znanja znali zapriječiti neke manje važne susrete i sastanke, prosuđujući koliko zbog već
narušenog zdravlja mogu dnevno izdržati, razmišljao sam o ozbiljnom razdoru i procijepu, između mene kao
čovjeka i rimskog cara i Rima kao grada koji je morao, a nije više mogao, pa još manje znao, kako to Carstvo
opet utjeloviti.
Maksimijan, koji ih je stezao, ponekad zatvarao i proganjao kad god bi mu se učinilo da je ugrožen njegov
autoritet i željezna stega koju je nametnuo, uz okrutne kazne i odredbe koje je kao panonski provincijalac
doslovno provodio, nerijetko pod svaku cijenu, pridodavši im usto kao svakodnevnu moru i svog izopačenog
sina da ih svaki dan uznemiruje svojim ispadima, ponekad bijesa, a ponekad pretjerane darežljivosti, bio im
je na neki razumu nedokučiv način bliži. Bliži nego njihov Gospodar i Bog. Tješim se tako prije sna, a možda i
uspavljujući zavaravam samoga sebe da je taj razdor nastao vjerojatno i zbog toga što su i sami već
zaboravili kako se to gospodari Rimom, a sasvim zagubili u svom vjerskom i državnom duhu i pamćenju sve
javne, ali i skrivene, zbog toga ništa manje poštovane načine, koji su vrijedili još od Augusta, kako rimski car
vlada i na kraju svoje vladavine postaje rimski bog.
U Senat, u novu Kuriju koju sam bio za njih obnovio, nisam odlazio. Vrijeme sam trošio u senatskom arhivu i
Tabulariju, prebirući po državnim i povijesnim dokumentima, ali i u potrazi za dvojbenom Karovom
oporukom koju unatoč upornosti nisam uspio pronaći. Kad bih za to osjećao potrebu, izlazio bih na Forum, i
provodio sate u razgovorima s građanima pred starom senatskom zgradom i Cezarovom rostrom na istom
Au gustovu forumu, ali odlazio sam i na druge javne trgove i forume koje su sagradili veliki carevi, jedan
naslonjen na drugi, a ponajviše na Trajanov, u čijoj sam blizini nadgledao užurbane radove na svojim toliko
očekivanim termama. Potom sam obilazio jedinstvena zdanja poput vile cara Ha drijana, mog velikog uzora,
hramove i druge javne građevine. Nekoliko puta sam posjetio i Marsov hram na njegovu polju i tamo
prinosio žrtve, ali i maštao zagledan u mač Julija Cezara koji se tamo čuvao kao neprijeporna svetinja.
Nedaleko u utvrđenom kamenom arsenalu bio je izložen glomazni brod, po sasvim pogrešnom tumačenju,
brod našeg praoca Eneje koji je na njemu navodno doplovio do Italije bježeći iz Troje. Mnoštvo je takvih
predmeta bilo u Gradu i tisuće namjernika dolazilo je iz svih krajeva da im se dive, pa tako ponekad i ja sam,
pravi provincijski sin. Pa bih znao zastati pod slavolukom Marka Aurelija, posebno se diveći njegovu
konjaničkom kipu. Brončanom kipu cara od kojeg sam također mnogo naučio i kao August i Imperator, ali i
u pokušajima da budem uman, i osobito ga cijenio.
Uživao sam u pogledu na velik Augustov Cirkus Maksimus, odmah ispod Palatina, čak sam jednom bio i na
utrkama četveroprega,koje su inače i u Nikomediji i Antiohiji bile moja strast. Dok su se dvokolice
postrojavale na startnoj crti, Maksimijan, koji je također bio na nadmetanju, opisivao mi je sve odlike konja,
vještinu vozača, mane i prednosti i savjetovao me da novac uložim na crveni četveropreg, koji je smatrao
najboljim, a koji je po boji tradicionalno bio predodređen da simbolički predstavlja i brani čast carske vlasti.
Njegov je pak Maksencije iz prikrajka podupirao i drukao za zeleni četveropreg.
- Ne, moj Herkulije, pusti me da odlučim sam. U ovoj stvari ne trebam savjet. Eto ja ću se kladiti na
bijelu boju, to je moja boja, pa ako je moja, onda je i dostojna jednog Boga i Gospodara. To će danas biti
carska boja Maksimijane. a tebi neka bude crvena.
- Carska ili ne, to ti je loš izbor moj Gospodaru i tvrdoglavi Dvoglavi Jar čiću, taj je četveropreg
najlošiji, već dugo nije dobio nijednu utrku.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Odgovorio mi je ironično, kao prethodno i ja njemu, opet spominjući nadimak koji sam sam sebi nadjenuo,
a koji je, kao što sam već rekao, uz mene smio rabiti samo on nakon što sam mu jednom ispričao onu davnu
zgodu vezanu uz moje rođenje, i to samo u prilikama kad nije bilo nikoga oko nas. Ponadao sam se da se
među nama nije ništa promijenilo i da su izrazi njegove pritajene ambicije i naznake prikrivenih planova
koje je počeo kovati ipak tek prolazne slabosti, jer tog me dana on opet tako prisno oslovio i osjetio sam
iskrenu toplinu u glasu svoga Herkulija, istu naklonost i vjernost u njegovim riječima koje od graje i tako
nitko nije mogao čuti. Kao da se nije više osjećao procijep koji se već otvorio među nama, sada onako
zaokupljenima i uzbuđenima, dok su dolje na trkalištu dvokoličari smirivali konje koji su frktali i propinjali
se, u očekivanju starta četveroprega i dvokolica koje samo što nisu krenule.
I krenule su, bolje rečeno, jurnule su. Nakon nekoliko obrata u utrci, i nakon što se zeleni četveropreg u
jednom zavoju prevrnuo i zabio u ogradu, a na tlu ostali zakoprcani skupocjeni konji i neki Julije Marije, tada
slavan i slavljen dvokoličar, poprilično izubijan jedva izbjegao da na nj ne nalete crvene dvokolice, na
iznenađenje Maksimijana i mnoštva, a na moje veliko zadovoljstvo bijeli je četveropreg odnio tog dana
pobjedu, pa sam tako zahvaljujući dobroj sreći i vještom Luciju Korunkaniju dvokoličaru bijelih kola, zaradio
poprilično zlatnika zato što su odnosi oklada na bijelu boju bili jedan naprama četiri, moj sretni broj, a ja
sam upravo zbog toga, jer sam u klađenju, kao i igrama na sreću, praznovjeran, uložio na moje dvokolice i
na mog izabranika točno trideset aureusa.
Mojih zlatnika s mojom glavom na prednjem dijelu, nešto uvećanom i proširenom, iskovanima u
najpoznatijim kovnicama u Viminaciju i Sis ciji i na kojima, jer su još u optjecaju, i danas teško prepoznajem
svoj lik. Ma koliko na novcu malo nalikovao samome sebi, zahvaljujući vrlom Korunkaniju, posrećilo mi se.
Od trideset sam zaradio sto i dvadeset. Velika sreća za priznatog škrca. No mudro sam uplatu prepustio
svom grčkom oslobođeniku, Spartancu Lizimahu, koji je to izveo krišom, uplativši za to vrijeme
neuobičajeno velik iznos tako da su se kladioničari čudili otkuda njemu nepoznatom takav novac. No on ih
je, kažem, uspio zavarati ma koliko su svi znali da se nalazim u carskoj loži i da su samo mućnuli glavom lako
bi povezali stvari. Lizimah ih je zavarao onako u šali, napomenuvši da je bogati trgovac peloponeškim vinom
i da će ih sve počastiti ako dobije. A to je doista i učinio, ali s vinom iz mojih rimskih podruma u palači,
podignuvši pritom bez velike pompe, gotovo krišom tu golemu dobit, kako ne bi poslije tvrdili ili prepričavali
po Rimu i predgrađima da su utrke zbog mog klađenja i uplitanja u njihov ishod bile unaprijed namještene,
a njihov tijek dogovoren. Ali uzalud jer Maksimijan me zagrlio, a javno mi je čestitao i Maksencije, što su
glasnim odobravanjem koje je potisnulo već probuđene sumnje svjetine popratili i na tribinama. Uspio sam
dakle zaraditi na klađenju, ali nisam sasvim uspio u svom naumu da obmanem rimsko mnoštvo i rimski puk.
Ipak, mnoštvo, to mnoštvo koje uvijek traži uzor i lako ga pronalazi u vladarskom autoritetu koji onda opet
lako zamjenjuje drugim, već se naviknuta na moju nazočnost u gradu, i slijedeći tu svoju izraženu potrebu,
na samo sebi poznat način prihvatili su me kao svog cara, bez obzira na sve zamjerke i poneku prigodnu i
pomodnu općeprihvaćenu psovku koja je podrazumijevala i upotrebu mog imena, i koja se kao novina lakše
širila. Bili su ipak zadovoljni što je taj njihov, njima nekad tako dalek, a sada ipak tako blizak obogotvoreni
Jovije u Rimu. Paradoks koji se izražavao svakodnevno, podjednako u kuđenju kad im, kao ni pučkim ili
senatskim tribunima, ne bih udovoljio, i podjednako u poštovanju protkanom nesvjesnim obožavanjem, kao
prilikom mog posjeta cirkusu i utrkama če tveroprega. Pa kad su me ugledali onako ljudski uzbuđenog i
uživljenog u iščekivanje da utrka konačno otpočne, nemirno posjednutog u carskoj loži, pozdravili su me
ustajući s iskrenim oduševljenjem, dugo i glasno uzvikujući moje ime. A tek kad sam pobijedio i počastio ih,
onda su ime izvikivah po predgrađima gotovo kroz cijelu noć.
Slične sam zgode doživio i u drugim gradovima i u tom smislu Rim nije bio izuzetak. No Rim je bio izuzetak
jer je bio Rim. Grad koji me, eto, ponekad i na svojoj najtamnijoj i najnižoj razini, koja me inače toliko
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
odbijala, znao prigrliti, pa makar ta naklonost bila kratkog vijeka. Stoga sam, kao što maločas spomenuh,
nakon za me sretne utrke dvokolica naredio da se opet dijeli hrana i kruh i toči besplatno jeftino vino na
svim gradskim trgovima. Od dobiti od klađenja i novca iz moje osobne blagajne, na veliko čuđenje mojih
podložnika, ali i građana grada Rima. Ponesen čudnim oduševljenjem, postavio sam i temelje za gradnju
novog trkališta i cirkusa, nalik na one koje sam izgradio u Nikomediji i Antiohiji, a što ih je još više razgalilo,
obećao sam da će se to trkalište nastaviti graditi i kada jednom odem iz Rima.
Istovremeno, kako bih se nekako odužio prebogatim i udvornim senatorima, bankarima i gradskim
službenicima koji su bili spremni odriješiti kesu samo da im pružim uzbuđenje, poput nekadašnjih čestih,
gotovo svakodnevnih Probovih, Aurelijanovih i Karinovih, u to vrijeme već i Maksencijevih krvavih igara,
orgija, predstava i nastupa svirača, pjevača, glumaca i akrobata, začinjenih obiljem hrane, vina i bluda, a
kojih su se još dobro sjećali, dao sam da se umjesto tih opskurnih, ali Rimu tako bliskih domjenaka za više
slojeve, o njihovu trošku obnovi velika i, prema mom mišljenju, vrlo dobra freska kojom je u doba svoga
kratkotrajnog uspona Karin ovjekovječio svoje razbludne rimske dane.
Ta freska, takve ljepote da je naknadno opisana i u jednom životopisu rimskih careva, u kratkom podioku
koji se odnosi na Karina, ukrašavala je zidove velikih štala, u kojima su jednom boravili plemeniti konji
njegovih domestika, i na njoj je vješt slikar dočarao raznolike prizore. U središtu je bio prikazan akrobat koji
hoda po razapetom konopcu kao da silazi s oblaka, penjač na stijenu kojega progoni medvjed, dok se u
podnožju te litice grupa medvjeda igrala kao da glume u farsi, a iz prikrajka su tu njihovu igru pratili frulari i
svirci posakrivani u gustom grmlju. Veseli prizor upotpunjavale su poluodjevene nimfe koje su se, također
zaštićene grmljem, grlile s pohotnim satirima i silenima. Naravno da to sponzore te restauracije nije
zadovoljilo, nisu se, naime, više nadali da će duh te slike ili barem nešto od tog prizora za mog boravka u
Rimu opet postati stvarnost, ali ih je barem podsjetilo na bolje dane.
Dakle, bilo je i lijepih trenutaka prvoga mjeseca mog boravka u Gradu te neobično tople kasne jeseni. Dana
isprekidanih svakodnevnim audijencijama i razgovorima s gradskim službenicima i visokim činovnicima,
predstavnicima puka, njihovim tribunima, kao i senatskim izaslanstvima koja sam redovito primao.
Pa ipak, taj Rim koji mi je počeo biti sve bliži, pa makar na svojoj površini, opet mi je na nizak način pokazao
svoje izopačeno lice. Dogodilo se, naime, da me nakon ugodnog konvivija u kući Milvija Mecene, starog
patricija odlična roda, jednog od najvećih rimskih latifundista, čija su se imanja protezala po cijeloj
središnjoj Italiji, na kojem sam uz Kalimaho vo dopuštenje popio koji pehar previše jer mi se bio uravnotežio
tlak, nakon što smo se s njim pozdravili, premda mi je on predložio da prenoćim kod njega što sam, nažalost
odbio, dio mog veselog društva pozvao me da budem na igrokazu u predgrađu, u nekom od drvenih dasaka
sklepanom kazalištu, i ja sam ih poslušao i odazvao se pozivu onako omamljen vinom, i ne sanjajući što me
čeka.
Kad su se stišali oduševljeni pozdravi mnoštva koje nije prestalo iskazivati svoje oduševljenje od trena kad
su me ugledali u glavnoj loži, ugasili su luči u gledalištu i na scenu koja je ostala osvijetljena stupila je, kako
sam u samom početku mislio, glumica koja je glumila Afroditu, zamotana u prozirne velove, a koju su pratile
gotovo obnažene morske nimfe. Pa su onda, veo po veo i nju svukli do gola. Stajala je tamo, ta sada
razodjevena, kako sam ipak sa zakašnjenjem shvatio, navodna glumica, sva ustreptala od požude jer je
svjetina, bez obzira što ona ni u tijelu ni u glavi nije mogla utjelovljavati Afroditu, jasno iskazivala svoju
strast prema njoj s namjerom da je još više razdraži, i počela si uzbuđena draškati međunožje. I baš kad je
počela hiniti ili možda čak i doživljavati vrhunac, pojavi se neki grmalj i on obnažen, ali s kacigom grčkog
boga Aresa na glavi i ne čase ći ni časa zaleže na nju, zabije joj golemo udo, i obljubi je tu pred svima nama.
Dok su se oni predavali jedno drugome, odnekud na pozornicu iz sjene stupi ljubomorni Afroditin muž
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Hefest, neki nakazni šepavac, koji je odmah potisnuo svoju ljutnju, pa i on legne među njih i bludnica koja je
glumila boginju ljepote sada ih je javno zadovoljavala obojicu.
Trpio sam neko vrijeme, pravio se da se ništa ne događa i, hineći potpuno nezanimanje, pratio sam taj
raskalašeni i bludni igrokaz kao da me se on, ali ni okupljeni i vidno zadovoljni bogatuni u mojoj pratnji, kao
ni raspomamljeni gledatelji, ni malo ne tiču. Ipak, u meni je tinjalo i u mom povrijeđenom duhu skupljao se
bijes. Kad mi je netko iz pratnje još do šapnuo da poslije ovog ljubavnog igrokaza, kako ga je nazvao,
možemo odgledati i drugi i koji, kako je on ponosno istaknuo, opisuje zanosnu, uzbudljivu i meni poznatu
ljubavnu priču o kraljici Zenobiji i caru Aureli janu, pobjesnio sam. Ali više u sebi, kako ne bih nikome dao
povoda da me poslije ogovara i javno se izruguje na račun mog ćudoređa. Zapovjedio sam vojnicima da
isprazne sklepanu ložu u kojoj sam do tada sjedio i kako sam šapatom uputio njihova desetnika, oni su ih
poprilično grubo doslovce izgurali sve na ulicu. No u potpunoj tišini, i to tako odrješito, da svejednako
uzbuđeni gledatelji nisu ni primijetili što se to odigrava u glavnoj loži.
Tada mi se, nesvjestan razmaka koji ga je u tom trenutku mogao dijeliti od smrti, obrati jedan od najpijanijih
i najbahatijih iz društva, neki kao Krez bogati trgovac, koji je bio i najglasniji u pozivima da me odvedu u
kazalište, a koje sam naivan prihvatio, uvjeren da me vode pogledati komediju ili barem mitološku igru.
Odgledao sam doista mitološki igrokaz, ali od njega mi se smučio i Rim, i puk i svijet kojim sam vladao.
- Naš Gospodar i Bog nije zadovoljan predstavom i ona nije naišla na njegovo odobravanje. Unatoč
tomu što su njegovi podanici njome oduševljeni.
Iščupao sam jednom od najbližih domestika zublju iz ruku, trgnuvši je začuđujuće snažno, i hitro za moje
godine, gotovo sam je zabio trgovcu u lice.
- Zatvori tu poganu gubicu prije nego te dam razapeti. Vi ste danas, ne samo ti gade, nego vi svi
pokazali koliko poštujete svog cara i Gospodara, vašeg cenzora i kvestora, konzula i vladara, koliko štujete
vašeg Boga, Ju pitrova sina. Ali neka, radije ću se povući s ove skaradne pozornice,nego silom liječiti bolesno
tkivo grada koje će i tako uskoro istrunuti. Htio ja to ili ne.
Bijesno sam naredio da me odnesu u palaču, a onda sam ipak nekako zaspao, vjerojatno od popijenog vina,
i ujutro sam se smirio. A izaslanstva su i dalje dolazila s nagradama protkanim molbama, ali i državničkim
prijedlozima kojima su željeli zadobiti moju naklonost, ali i uzvisi ti taj iznemogli Rim koji možda i nije bio
isključivi krivac za svoje samo njegovim građanima nevidljivo posrnuće. Ono je bilo očigledno i jedina mi je
utjeha bila što moj Aurelije nije nasreću imao prilike osvjedočiti se u pad i pogledati u pravo lice svog ideala.
Zreli Aristobul dobro je poznavao stanje u Gradu i prije nego se u njega nakon dva desedjeća vratio, ah i on
nije skrivao svoje razočarenje, premda je o tome izbjegavao sa mnom razgovarati. To je bio njegov osobni
obračun s rodnim gradom i njegovim sjenama. A iz tih sjena stalno su me na nešto i dalje nagovarali.
Jedan od posljednjih prijedloga bio je i da održim govor u Senatu, kako je i priličilo njihovu caru, kojemu
udjeljuju konzulat, i to osmi, i da tom prilikom još jedanput iskažem poštovanje prema toj najstarijoj
državnoj instituciji poslije doba starih rimskih kraljeva, u ono davno doba gotovo obreda Etruščana, pa će
mi onda biti još svečanije dodijeljen taj moj osmi konzulat, a Maksimijanu sedmi, kao da je taj jednom
presudni čin više mogao išta značiti ili promijeniti. I ja sam nevoljko pristao, zahvaljujući ponajprije upornim
Aristobulovim uvjeravanjima, već unaprijed smišljajući kako izbjeći zamci u koju su me željeli uplesti, a
zauzvrat im ponuditi neka za njih povoljna, a u stvarnosti neispunjiva obećanja.
Pa ipak, bilo je vremena za još jednu meni važnu svečanost. Nekako početkom Saturnalija, koje su već
potresale Rim svojim bučnim maskiranim povorkama, grotesknim igrokazima i oduvijek, a osobito u ovom
sada doslovce srozanom Gradu, razuzdanim i raskalašenim zabavama. Slavljenim u ime zlatnog vijeka
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
ljudskog roda i grada Rima, kada je navodno bog sjetve i izobilja Saturn stigao iz Grčke u Rim i stanovnicima
udijelio blagoslov poljodjelstva zbog kojeg su valjda u odnosu na Grke i istočnjake uvijek i ostali u duši
seljaci. Za Saturnalija gospodari su pijani služili robove, robovi su povaljivali svoje pohotne gospodarice i
gospodare, navodno su morala prestati sva neprijateljstva premda je bilo mrtvih i opljačkanih na ulicama
Rima kao ni u jednom drugom dijelu godine.
No kako je u doba Satrunalija padao dan mog rođenja, odlučio sam konačno u svoje nedovršene terme,
makar u onaj dio predviđen za biblioteku i koji je već bio pod krovom, prenijeti slavnu Ulpijanovu knjižnicu.
Nisam pogriješio što sam tu riznicu znanja, sada po pretincima uredno složenu biblioteku, podario Rimu. Ali
kako je između mene i Rima uvijek bilo nesporazuma, tako sam pogriješio u nadnevku, a možda i u svrsi
zato što se, osim onih magistrata i pozvanih senatora, predstavnika vojske i mojih dvorjana, uz ono
preostalih rimskih intelektualaca i umnika, na svečanosti otvaranja biblioteke pojavio razmjerno mali broj
visokih uzvanika. Većina je ludovala po gozbama i orgijama dočekavši konačno svoje Saturnalije, i ne mareći
što bi ih takav postupak, jer se nisu odazvali carskom pozivu, sutra mogao doći glave. Samo da sam se
odlučio na taj čin ili nešto slično prišapnuo Maksimijanu, koji bi takvu izvrsnu izliku i priliku da se oslobodi
njemu opasnih i mrskih spodoba jedva dočekao. Ali nisam ih kaznio.
Njihovu su ionako neosjetnu odsutnost popunili mudri Rimljani, poput mog tog dana silno ponosnog
Aristobula, pa mnogi među njima istočnjačkog podrijetla koji su i činili većinu među obrazovanim i starijim
ljudima što su došli na otvaranje biblioteke i među svim građanima Rima odazvali se u najvećem broju. To
me nije začudilo jer sam i sam već postao na svoj način istočnjak. Oni i ja, gledajući se u osvijetljenoj
biblioteci prepunoj svezaka i pergamena, vrijednih knjiga i rukopisa, znah smo da je od početka Carstva, još
od vremena kada je Rim zagospodario Istokom, sve veći broj istočnjaka prelazio prvo u Grad, pa onda dalje
na Zapad, mnogo više nego obrnutim putem. To je bio put znanja koji je svojim zavodljivim sustavima
nalikovao na put začina i neosjetno mijenjao i sam rimski intelekt kako je mijenjao i utjecao na rimski ukus,
rimsku umjetnost i filozofiju čak i na rimsku kuhinju i njegovu sve preuzetniju hranu. Naravno, u početku, u
potpunom intelektualnom suživotu s rimskim umnim stečevinama, kojih nije bilo malo i koje su također
ostavile trag na istočnjačkom znanju. No dok se otvarala Ulpijanova biblioteka, u mojim nedovršenim
termama, taj se proces prožimanja događao samo tamo gdje se mogao zbivati, a to su bila doista rijetka
mjesta, poput Nikomedije, Antiohi je, Palmire i, dakako, Aleksandrije, a nažalost ponajmanje u Rimu. Tako
se nakon nekoliko stoljeća put znanja okrenuo u suprotnom pravcu, ne s Istoka prema Zapadu, nego sa
Zapada prema Istoku.
Još u prošlom, a pogotovo u mom stoljeću, najveća imena koja su stigla u Grad i ugradila u biće Carstva
posljednje misaone potpornje bila su istočnjačkog podrijetla. Sam Ulpijan, pravnik koji je uskladio senatske i
carske zakone i za Septimija Severa omogućio pravni poredak koji je vrijedio djelomice i za moje reforme,
bio je rodom iz Tira, starog feničkog grada, iz Male Azije bio je, uostalom, i moj Hermagolijan. Među
najvažnijim djelima koja su se nalazila u ovoj velikoj zbirci bili su i Epiktetovi filozofski i didaktički spisi, uz
memoare njegova najboljeg učenika Marka Aureli ja, možda posljednja vrijedna stoička djela, također iz
pera jednog istoč njaka. A iz Grčke i Male Azije bili su i povjesničari Deksip iz Atene i He rodijan iz Sirije čija
su se djela također nalazila na popisu naslova. Potom meni osobito dragi prijepisi klasičnih spisa i
arhitektonskih i urbanističkih nacrta slavnih gradova onog Hipodama iz Mileta koji je toliko utjecao na
suvremenu gradogradnju da je i meni bio glavno uporište i vodilja u svim mojim građevinskim pothvatima.
Pa prekretno djelo astronoma, geografa i kartografa Klaudija Ptolomeja, iz kojeg sam i preuzeo pa onda
razvio svoju teoriju o nebeskim tijelima kao pokrenutim sferama. Posebno sam također bio ponosan na
zbirku stare grčke poezije, ali i mitološke literature među kojima su se isticala izdanja Hesiodovih,
Apolonijevih i Apolodorovih djela. Od zapadnjaka su se isticala djela onog retoričara Eu menija, doista
jednog od posljednjih starog kova, a sigurno najvećega govornika našeg vremena, svi njegovi retorički i
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
didaktički spisi, a među njima dragocjen cjeloviti zapis govora koji je svojim učenicima održao pred kartom
Carstva u Augustodunumu i koji je vlastoručno zapisao i svitak pohranio među ostala svoja predavanja i
panegirike, a koje sam uz druga neka od već navedenih djela, osobno poslije, možda i malo samoljub no,
pridodao Ulpijanovoj zbirci. No kako je bila riječ o stotinama djela, u svom pozdravnom govoru, uz već
spomenute, posebno sam istaknuo svoju zbirku, kažu, originalnih, a ja bih prije rekao vjerodostojnih
prijepisa Plotinovih Eneada, u devet svezaka, onako kako ih je on podijelio i čije je djelo na me ostavilo
trajan trag, snažnije od velikog Platona, kojeg je slijedio. U svom filozofskom, ontološkom i etičkom smislu
Plotinovo mi je učenje bilo oduvijek intimnije i bliže, možda i zbog činjenice da sam imao čast da u jednom
dijelu svog života budem njegov suvremenik, a imalo je i važnih dodirnih točaka s mojim poimanjem
svemira i onim Mitrejskim naukom o njegovoj vatrenoj raznovrsnosti iz čijih se zametaka rađaju su darajuće
zvijezde, pa tako i moje obogotvoreno vladanje.
- Jedno, dakle božansko biće, Jedno, ako hoćete, možda shvaćeno kao car, izvor je svega, pa tako i
svjetovnog poretka koji je uvijek odraz ideja.
Počeo sam tako pod utjecajem Plotinova nauka, pomalo preuzetno svoj govor, i tako ga nesretno i nastavio.
- Jer sve što postoji, postoji po njemu. Ah to Jedno nije samo, i drugi su bogovi i carevi, pa tako i
institucije Grada kao druge ideje okupljene oko istog Jednoga i oni zajedno čine cjelinu, kao naše Carstvo,
kao knjige i svesci u ovoj biblioteci, koju danas predajem zajedno s nedovršenim termama Vječnom Gradu.
Stoga bih žarko želio da zajedničko isijavanje, koje nas sve nadahnjuje i ispunjava snagom vječnog Jednog,
potraje! Jer što manje budemo blizu, slabije ćemo osjetiti njegov sjaj i moć zajedništva i vječnog Jednoga.
Isto tako kao što ono što je udaljeno od svjeda biva slabije osvijetljeno i manje moćno, tako i mi moramo,
ujedinjeni po tom svetom i mudrom uzorku, u podijeljenom i sređenom rimskom svijetu opet pronaći
smisao jedinstva, približiti se izvoru tog svjeda, tom vječnom Jednom i tako utvrditi naše zajedničko mjesto
pod svjetlom.
Govor je bio prezamršen, čak me pri kraju tih teških rečenica opet spopala glavobolja, ali uhvatio sam
stotine odobravajućih pogleda koji su isijavali iz onih mudrih glava podjednako Rimljana i istočnjaka. Što se
tiče drugih, bolje bi bilo sam im umjesto Ulpijanove biblioteke mogao podariti završene terme, i to baš sada
u vrijeme Saturnalija, doba kada se i rađaju dvoglava čudovišta i takva lutaju po Gradu, naslađujući se i
prepuštajući se svim svojim strastima. Na sveopće oduševljenje, samo dok požive i samo dok potraju, baš
kao i ja.
Tako je na neki način neslavno završila epizoda s otvaranjem moje biblioteke i donacije Ulpijanove
knjižničke zbirke. Za takav promašen ishod ovaj put bio sam i sam donekle kriv jer sam se htio nametnuti
jednom rimskom caru, posebno rimskom caru tog doba i rimskom caru u takvom okružju, sasvim
neprimjerenim govorom, koji je završio mučnim i usiljenim odobravanjem s izuzetkom onih nekoliko stotina
mudrih i sjaječih očiju.
U omaglicama koje su zamotale moju glavu jer me spopala vrtoglavica i da nije bilo Kalimaha koji mi je
neprimjetno tutnuo u ruku kutijicu s mi rišljavom soli, koju sam naizgled nehajno prinio pod nos, a onda
duboko udahnuo, bio bih posrnuo pred svim gostima, a možda i pao na pod, što bi tom nesretnom pokušaju
da ispadnem uman prilikom otvaranja Ulpijanove knjižnice pridodalo još i farsičan dojam. Nasreću uspio
sam sačuvati prisebnost duha i tijela i praćen mudrim očima, pljeskom i uzvicima, mnogima od njih potpuno
umjetnima, a mnogima potpuno zdvojnima i zbunjenima, nakon kratkog pozdrava napustio sam biblioteku
u terma ma i vratio se na Palatin, pridržavan od svoje pratnje. Iza mene ostale su samo krijeseće oči koje su
sjajile iz pohranjenih rukopisa.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
One su me promatrale dok sam pokušavao zaspati sjajeći kao okrvavljeni, dragim kamenjem opšiveni ogrtač
mog davnog prijatelja, izgubljen u pustinji Ktesifonta.Vani je naglo zahladnjelo. Iznimno topla jesen u
jednom je hitrom trenu prešla u zimu. Morali su upaliti grijanje koje je teško tjeralo paru kroz hladne olovne
cijevi ugrađene u zidove palače pa su me pokrili krznima. U mom ojađenom i pomalo posramljenom duhu,
u prvom naletu polusna, planulo je na vrškovima medvjeđih dlaka osvijetijenih tinja jućim bakljama, prvo
kobrino zlato, a onda i one sjajne oči umnika, sada nalik istočnjačkim zvijezdama, predvođene azurom
nesretne kraljice Ze nobije i crnim zjenicama moga Panfila iz Nikomedije, koji se žrtvovao za moj Rim i svoj
jezik Istoka. Iza nevidljivih, ali svejednako zlatnih zmijinih zjenica one su prve prosuzile iz mraka, i onda se
onako sjajne i vlažne prosule po štavljenim kožama kojima sam bio pokriven i koje su me grijale kao da sam
se uvukao u utrobu poklanih zvijeri koje su stradale za drugog dana mojih podjednako neshvaćenih
gladijatorskih igara.
Sutradan sam donio odluku. Nikakvog obraćanja Senatu ne će biti, odlazim iz Rima, u kojem sam proboravio
oko dva mjeseca, dakle trinaest dana prije od predviđenog govora i oko mjesec dana od najkraćeg
predviđenog roka mog boravka u Gradu, i prehlađen i opet bolestan zapovjedio sam da se što hitrije obave
najnužnije pripreme potrebne za povratak cara.
I za divno čudo ovaj se put nitko od mojih nije bunio. Ni Aristobul koji je svoj ponovni susret s rodnim
gradom također doživio kao svojevrsno razočaranje, kao i uvijek kada se zamišljena i idealizirana slika
iščupana iz uspomena suoči sa stvaranošću, ni moj tajnik Klaudije Eustenije koji je i tako svojevoljno iz Rima
davno otplovio u svoju životnu pustolovinu pa ga više i nije doživljavao kao svoj zavičaj i rodni grad, ni moji
dvorjani izabrani za put u Rim, koji su nakon početnog divljenja i pokušaja da prodru u bit tog najvećeg i
najslavnijeg grada otkad je svijeta i vijeka, teško podnosili svakodnevne životne i državne predstave koje im
je Grad nudio na dar, svojim opsegom i sadržajem, toliko različite od njihova duhovnog obzorja i sasvim
neprilagođene njihovoj istočnjačkoj duši. A u gladijator skim su igrama i utrkama dvokolica, istina u nešto
skromnijem, ali izvor nijem obliku mogli uživati i kod kuće, ako je to bila njihova strast, kao uostalom i
odlazak u privatno pornografsko kazalište. Nije se na koncu protivio ni bunio ni moj Herkulije Maksimijan,
kojemu su također sve naše svakodnevne predstave i prenemaganja počela ići na živce. Njemu je uostalom
Rim i tako bio na dohvat. On se mogao vratiti kad god je htio. I to je, kako su pokazale godine koje su
uslijedile, doista i učinio.
XVIII. POGLAVLJE
PUTEM PREMA ISTOKU
OVAJ SAM SE PUT namjeravao vratiti kopnenim putem, preko Ravene i Maksimijanova Mediolana, pa
potom preko Histrije i Pole koja se također dičila svojom velikom arenom, na istok preko Sirmija, pa
dolinom Marga i mjesta gdje sam odnio svoju najvažniju pobjedu, dalje kroz Makedoniju i Grčku do
Bizancija, i onda otprilike za mjesec dana, koliko su izračunali da bi moglo trajati to putovanje i povratak
kući, vratiti se natrag u svoju Nikomediju.
Gledali su me opet zaprepašteno dok sam se mrzovoljan i usput kašlju cajući uspinjao u velika kola. Možda
je doista i bilo istinske iznenađenosti, kod nekih čak i zaprepaštenja, protkanog nemoći da me zadrže, ali i
općeg neodobravanja što ih ostavljam ovako naglo, i to bez njihova dopuštenja i kako se njima činilo ipak
neobavljena posla. Ne samo zbog činjenice što nisam održao taj toliko očekivani govor u Senatu, nego
ponajprije zbog činjenice da su se iznenađujuće brzo privikli da je njihov Gospodar i Bog postao Rimljanin za
tako kratko vrijeme, ali i nažalost na tako kratko vrijeme, ma koliko ni on, ni oni, kao ni sam Grad, nikada
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
nisu uspjeli svladati razlike koje su ih dijelile i koje nije bilo moguće premostiti. A možda, kako mi se sada na
samom kraju čini, nije nikada bilo ni prave volje.
Kišilo je pred palačom na Palatinu koju je zauvijek napuštao posljednji rimski car, Gospodar i svemoćni sin
vrhovnoga rimskog boga. Bilo je povijesne neizvjesnosti u tom trenutku zato što nitko sa sigurnošću nije
znao što će se odigrati nakon tog događaja. Dok sam ono kratko vrijeme stolovao u Gradu svima se činilo,
pa ponekad čak i meni koji u tom pogledu nisam bio nikakav izuzetak, da je Rim doista opet središte
vlastitog svijeta i da su se mnogostruke i mnogostrane silnice iz svih krajeva njegova golemog imperija opet
sabile u njega, utjelovljene u liku njihova cara, Gospodara i Boga, Imperatora Augusta Gaja Aurelija Valerija
Dioklecijana, osam puta imenovanoga rimskoga Konzula i njegova suvladara, mlađeg u vlasti i Herkulova
sina, Marka Aurelija Valerija Maksimija na. Međutim, kad je Gabinije Tulije Nerva, kao i prilikom samog
dočeka pred gradskim vratima na Apijskoj cesti, opet počeo čitati neko za tu priliku brzopleto i patetično
sklepano oproštajno pismo, razdor se među nama opet razjapio.
nA DAN DEVETI OD DECEMBARSKIH IDA XX. GODINE VLADANJA NAŠEG GOSPODARA I BOGA AUGUSTA
GAJA AURELIJA VALERIJA DIOKLECIJANA I U XVII. GODINI PROGLAŠENJA ZA AUGUSTA NJEGOVA MOĆNOG
SUVLADARA I SINA, BOŽANSKOG HERKULIJA, MARKA AURELIJA VALERIJA MAKSIMIJANA, I KOJIMA SMO
ISTE GODINE ZA NJIHOVA BORAVKA U GRADU U IME SENATA I NARODA RIMSKOG DODIJELILI, PRVOME
OSMI, A DRUGOME SEDMI KONZULAT, MI OŽALOŠĆENI IPRETUŽNI PREČASNI OCI, KAO I OVDJE NAZOČNI
PREDSTAVNICI SVIH STALEŽA I SVIH GRADSKIH SLUŽBI, RODOVA I ČETVRTI, ISPRAĆAMO NAŠE VLADARE S
NADOM DA ĆEMO IH USKORO OPET DOČEKATI U VJEČNOM GRADU IZ KOJEG JE SVJETLO JOVIJEVA
BOŽANSKOG LIKA I DUHA, KAO I NESALOMLJIVA SNAGA NJEGOVA SINA HERKULIJA, OBASJAVALO RIMSKI
SVIJET I KRIJEPILO SVE PREBRZE DANE, DRŽAVU RIMSKU I CIJELI NJEZIN IMPERIJ.
ZBOG TOGA OVO NIJE RASTANAK, NEGO TEK UVOD U NOVU DOBRODOŠLICU KADA ĆE NAŠIM VLADARIMA
I GOSPODARIMA BITI OPET UKAZANE POČASTI KOJE ONI SVOJIM BOŽANSKIM I LJUDSKIM DJELIMA I
POBJEDAMA TRAJNO ZASLUŽUJU I KOJIMA SU NEIZMJERNO I ZA SVA VREMENA ZADUŽILI RIM I CARSTVO.
Za sva vremena..., kakva besmislica. Umjesto da me udobrovolje toplom riječju, oni su se opet s visoka, bez
obzira što ih je moj odlazak sasvim sigurno pogađao, i tada u trenutku tog, moglo se po svemu osjetiti,
odsutnog rastanka, poslužili frazom. Opet su riječi potonule u besmisao i čuo se samo njihov prazni zvon
koji se odbijao od rominjanja kišne zavjese koja nas je dijelila. Ja više nisam bio u Rimu.
Izgubio sam se tami velikih kola na čijim sam vratima dotad stajao i slušao isprazni Nervin govor i riječi
praznog oproštaja. Ako je do maločas možda i bilo prilike da barem tugom zbog rastanka možda i
popravimo nešto među nama, sada smo se opet vratili na početnu točku, na onu uzvisinu na Apijskoj cesti,
na kojoj su me dočekali nadomak gradskim vratima, u nevjerici i strahu promatrajući moj poistočnjačeni lik.
I sada sam opet bio obučen kao satrap i sada kad su me ispraćali, a ne dočekivali, opet smo bili podjednako
daleko, tvrdoglavo ušančeni svaki na svojim položajima. Ipak, bila bi neistina kad bih tvrdio da Rim i njegov
Gospodar i Bog nisu ipak smanjili međusobno rastojanje. Ma koliko bio dubok procjep među nama, sada je
nakon što sam imao prilike upoznati Grad, pa i njegove jedinstvene odlike, taj procjep ipak bio uži. A da je
kojim slučajem bilo prave volje, možda bismo ga i preskočili.
Vjerojatno naslućujući taj razdor, iako sam je na vrijeme obavijestio o svojoj odluci, nije me došla ispratiti ni
moja žena Priska koja je tako, premda možda u duši nevoljko, stala posljednji put ne na stranu svoga muža i
cara, nego na stranu svoga Rima, svoga iznemogloga grada. Jer ona jedina, od svih mojih najbližih, iz one
svoje obiteljske palače, sa svoga začaranog Aventina nije željela vidjeti ni prihvatiti rimsku stvarnost. A
možda je pomislila kako bi da je učinila suprotno možda konačno izgubila našu međusobnu životnu bitku i
pao bi posljednji osjećajni bedem koji ju je štitio, branio, ali i od početka, pa do samoga kraja, dijelio i
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
udaljavao od mene. Još jedan od graničnika koji je tih posljednjih trenutaka u Rimu polako zatvarao vratnice
našeg zajedničkoj života i moje vlasti.
I onda, prije nego što su se pokrenula velika kola, na kraju toga mog prvog i posljednjeg susreta s Rimom,
gotovo da ih nisam bio dobro ni pozdravio, samo sam odsutno izgovorio nekoliko riječi zahvale, pa kad su
goleme kočije zaštropotale niz kamene ploče s Palatina, zapovjedio sam da zatvore sve prozore na bočnim
stjenkama raskošnog carskog oklopnjaka. Nisam želio gledati kako se pred mojim očima odmotavaju
posljednje slike Grada jer sam u tom trenutku ipak jasno osjećao čudnu i do tada nepoznatu nostalgiju
pomiješanu s melankolijom. A onda kada smo prošli kroz sjeveroistočne gradske vratnice, Via Sakrom,
Svetom cestom, tom drevnom rimskom prometnicom, uz koju su se također dičili grobovi i mauzoleji, a u
njima duše nestalog Grada, i one možda pomalo razočarane mojim preranim odlaskom, a možda i sasvim
ravnodušne, krenuli smo na sjever po strašnom pljusku koji je još bio izdrživ kroz Italiju, po njezinim
popločenim i dobrim putevima. No putovanje se tada oteglo preko blatne Panonije i ja sam se ozlovoljen
drmusao u svojim velikim okloplje nim kolima, bijesan na sebe što se ipak nisam odlučio za povratak preko
mora. Iznemogao, spavajući i odmarajući se u predasima i po nekoliko dana u usput već pripremljenim
rezidencijama i palačama.
U ravenskoj, kojoj je temelje postavio još Gaj Julije Cezar, proslavio sam svoj rođendan i završetak svih
svetkovina određenih za proslavu dvade setogodišnjice moje vladavine. Prije kraja toga istog dana primio
sam senatsko izaslanstvo koje mi je skrušeno, svjesno da je između Senata i Naroda Rimskog i njihova
zajedničkog cara, Gospodara i Boga, puklo za sva vremena i da ga više nikada ne će moći privoljeti da im
iskaže pa i djelić svog milosrđa, udijelilo moj osmi konzulat, a Maksimijanu njegov sedmi, i još mi jedanput
čestitalo obljetnicu i rođendan. Bez previše kićenih i velikih, ali praznih riječi, osjećajući da bi one mogle
samo pogoršati i onako narušen odnos među nama, koji smo i tako predstavljali dva svijeta koja su se istina
u jednom trenutku pokušala uskladiti, ali u toj nakani na koncu ipak nisu uspjela.
Cijela ta otužna, ali gotovo melankolična ceremonija donekle je veselila jedino Maksimijana, ali i on je već
bio umoran od uvjeravanja i pokušaja da me privoli na kompromis sa Senatom, Rimom i njegovim
građanima, među kojima sam makar po priznanjima i naslovima bio na prvome mjestu. Sutra smo se opet
uputili dalje na sjever i truckajući se po danu svaki u svojim kolima, noći provodili i konačili u novim
pripremljenim rezidencijama.
Moram priznati, među svima njima u najljepšem mi je sjećanju ostala upravo Maksimijanova u kojoj smo se,
iako već nagriženi nesporazumima i u meni probuđenim sumnjama, posljednji put iskreno zagrlili, dok sam
se divio i hvalio ga koliko je podigao i uzdigao taj svoj stolni grad. Utvrdio mu je Herkulije i proširio zidine na
kojima se isticalo osam velikih snažnih vrata s po dvije tvrde kule sa svake strane, podigao je također veliki
cirkus, potom arenu i amfiteatar te raskošne Herkulove, kako ih je on tada radije nazivao Herkulijeve
terme,koje su za razliku od mojih, Ju pitrovih, bile potpuno završene, kao pravi ukras njegove ligurske i emili
janske stolnice. Ali Maksimijan je obnovio i mediolanska slavna učilišta, mnoge javne zgrade, pa na koncu i
svoje dvije osobne razidencije, jednu golemu, službenu, iz koje će poslije važne odluke donositi i njegov zet i
nesuđeni suvladar, tada moj i dalje voljeni Konstantin i jednu manju, ali mnogo privlačniju u kojoj sam i
odsjeo, kao i prilikom prvog posjeta Me diolanu, tom, otkad sam mog Herkulija uzvisio do časti Augusta,
istinskom središtu nove Italije i Zapadnog Carstva.
Nekoliko dana prije mog posljednjeg odlaska iz Italije i posljednjeg povratka u Nikomediju sjetili smo se tog
događaja kada smo, u sedmoj godini moje, a u četvrtoj njegove vladavine kao Augusta Zapada, službeno
cijelom carstvu i Italiji objavili moju odluku da njegova nova prijestolnica Mediolan, do tada samo bogati
grad imućnih dostojanstvenika i pučana, trgovaca, zamljoposjednika i obrtnika, ali i sveučilišta koje su
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
pohađali školaraci iz svih krajeva Zapada, koji su štitili snažni vojni garnizoni, upravno i politički zamjeni Rim
i postane glavni grad Italije.
Stigli smo tada iz Sirmija gdje sam ga ono prije četiri godine proglasio za svog suvladara, a onda zajedno, po
tmurnom vremenu koje nas je neprestano pratilo, nasreću tek s pokojom kapi kiše, sa svojim pretorijan
cima, domesticima, konjanicima i vojnicima, prešavši vijugavi put kroz Alpe, nakon tjedan dana putovanja,
doslovce banuli pred glavna gradska vratia. Kao i na nedavnom trijumfu zajedno smo se popeli na dvokolice
i ušli u grad. Kako je zapisao njegov panegiričar, Herkulijev dvorjanin iz Galije kojemu sam zaboravio ime, a
koji je također odmah nakon Mak simijanove tragične i jadne smrti prišao kršćanima, i naravno stao crniti
svoga dojučerašnjeg gospodara, to se prema njemu odigralo ovako:
CIJELI JE DAN VLADALO VELIKO IŠČEKIVANJE. SVJETINA SE OKUPILA NA RUBOVIMA ULICA KOJIMA ĆE PROĆI
NAŠ GOSPODAR I BOG AUGUST DIOKLECIJAN SVEMOĆNI JOVIJE, I NJEGOV POSINAK, A NAŠ VLADAR
AUGUST MAKSIMIJAN, HRABRI HERKULIJE, DOK SMO MI DVORJANI I SVI GRADSKI MAGISTRATI ČEKALI
PRED GRADSKIM VRATIMA. SVI ZAJEDNO TOPLIH DUŠA I SRDACA, SILNO UZBUĐENI, JER JE ONOG
TRENUTKA KADA SU NJIHOVA BOŽANSKA BIĆA PREŠLA ALPE, CIJELU ITALIJU OBASJALO SJAJNO I SNAŽNO
SVJETLO KOJE JE RASTJERALO TMINE NA SVODU, PA SE ČINILO, A TAKO JE PO VOLJI NJIH NEBESNIKA
DOISTA I BILO, DA SU NAŠI AUGUSTI KAO DVA SUNCA UISTINU SIŠLI S NEBA.
TO JE BILO ČUDO KAKVOG SE NITKO NIJE MOGAO SJETITI NITI JE IKADA BILO ZABILJEŽENO ILI ZAPISANO
NEŠTO SLIČNO. ALI NIJE TO ČUDO I TAJ BOŽANSKI SJAJ BILO JEDINO ČUDO I JEDINA SVJETLOST TOGA DANA.
NAIME, KAD SU VOJNICI RASKRILILI VELIKE DVERI, A NAŠI BOŽANSKI GOSPODARI PRAĆENI DVORJANI MA I
VOJSKOM, NA DVOKOLICAMA UŠLI U GRAD, S LICA SVAKOGA OD NJIH OPET JE BLJESNULO I CIJELI JE GRAD,
IAKO JE VEĆ PAO SUMRAK, UMJESTO LUČIMA I BAKLJAMA ODJEDNOM POSTAO OSVIJETLJEN KAO DA GAJE
OBASJALA SUNČEVA SVJETLOST. I SVI SU SE TOGA TRENA MOGLI ZAUVIJEK UVJERITI DA SU SE PREMA
NAMA UDOSTOJILI UPUTITI SVOJ POGLED, ISTINSKI SINOVI BOGOVA I NAŠI ISTINSKI ZAŠTITNICI,
GOSPODARI I AUGUSTI. TOG JE DANA OBASJAN NJIHOVOM MILOŠĆU OZDRAVIO MNOGI BOLESNIK,
MNOGA JE JALOVA ŽENA OSTALA TRUDNA, MNOGI TUŽNIK OPET PRONAŠAO SVOJU SREĆU, A SVI SMO SE
OSJEĆALI NEKAKO UZVIŠENO, SPOKOJNI I SIGURNI DA NAS OD TOG DANA PA DO KRAJA ŽIVOTA PRATI
BLAŽENSTVO POD OKRILJEM NAŠIH BOŽANSKIH GOSPODARA.
Spokojni i sigurni da nas od tog dana pa do kraja života prati blaženstvo... Još jedna besmislica nad
besmislicama, nažalost tako sukladna većini panegirika kakvi su se gotovo svakodnevno pisali i objavljivali
za vrijeme moje vladavine, kad bolje promislim, besmislica ponajprije slična kasnijim kršćanskim
umotvorinama koje su, ponavljam po ne znam koji put, često pisali ti isti preobraćeni kroničari. Kako danas
razmišljam u svojoj palači grobnici, predviđajući i iščekujući vrijeme, oni su u svojim kronikama,
panegiricima i pismima, čak prorokovali tu potmulu promjenu, navješćujući za naš svijet pogubni preokret i
doba koje je po njima moralo doći, a da ga ja nisam ni predvidio ni u sebi osjetio. To je doista bio moj
možda najveći vladarski propust. Ali i u tom pogledu, kao čovjek rimske jučerašnjice, ostao sam doslijedan
samome sebi i nisam prepoznao osvit novog vremena.
Vrijeme njihova Isusa Krista koji je danas ravnopravan, a možda i nadređen svim našim bogovima. Kao
Konstantinova svjetlost nad svjetlostima koju ni Konstantin još ne razaznaje niti na pravi način osjeća
njezinu razarajuću moć. Toliko je taj Pilatov mučenik s Golgote i njegov priprosti nauk bio već uglavljen u
naš stari i za mog carevanja još neko vrijeme čvrsti svijet. Unatoč svim progonima, ediktima i represijama
njegovo se razapeto tijelo, i kako tvrde uskrsla duša, uporno širila rubnjacima naših starih vrijednosti,
pomiješanih s njegovom izigranom židovskom krvi, da je svaka napuklina u Carstvu odmah, ali vrlo sustavno
bila popunjavana njegovim učenjem i fanatičnim sljednicima. Onako kako pune nevidljive pukotine
nevezani događaji mog života, sada upisani u pore kamena na kriptoportiku.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Ipak, možda upravo zbog toga što je i mene obuzimalo varavo uvjerenje koje se hranilo sjajem prijestolnice
Italije i Zapada, da Kristova sjena ne će nadvladati, pa pretežito i zbog opet, makar i na kratko probuđenog
povjerenja u Maksimijana, mog Herkulija, još sam nekoliko dana, nakon što smo se prisjetili te zgode
panegirički istrgnute iz našeg prethodnog života kojoj smo se od srca nasmijali, ostao u Mediolanu. A onda
je došlo vrijeme za pokret i put prema Istoku i kraju.
Dok sam se opet penjao u kola pridržavan Maksimijanovom čvrstom rukom i nakon što me zagrlio kao sebi
nadređenog Augusta i Gospodara pogledo me posljednji put kao moj iskreni suvladar i tiho mi prišapnuo:
- Ti još sjajiš Dvoglavi Jarčiću.
- Ne zadugo moj Herkulije!
Podigao sam ruku prema svima koji su me došli ispratiti, a kad su zatvorili vrata koja su progutala moju
božansku priliku, pao sam od naglog trzaja na iza mene postavljeno prijestolje. Golema su se kola
pokrenula, a nitko nasreću nije vidio ljudski pad posljednjega onemoćalog rimskog Gospodara i Boga.
Putovali samo opet preko Alpa, pa preko nešto boljih i udobnijih putova po Histriji, napredujući sporije nego
što sam očekivao, a potom kad smo stigli do već određenog carskog odmorišta u sljedećoj i meni omiljenoj
velikoj koloniji u kojoj se u moje vrijeme toliko puta prelomila sudbina Imperija, ali i ove moje osobne
ispovijedi, gotovo mjesec dana, bolestan, mrzovoljan, i usto progonjen sjećanjima, ali i nadanjima ostao
sam u Sir miju. Čim sam malo prizdravio, nastavio sam prema jugu kao da bježim od neke utvare.
Svi su se čudili toj silnoj užurbanosti i zabrinuti su mi, a ponajviše moj odani Kalimah, onako polegnutom u
ležaljku, u kolima koja su se zanosila, donosili čajeve koji su se prelijevali po pokrivačima i med pomiješan s
Grkovim ljekovitim eliksirima. No prehlada i vrućica nisu se smirile pa smo zastajkivali u svakom gradiću i
logoru i umjesto mjesec dana vukli smo se sve do ljeta uz Danubij i Margo sve do Egeja gdje mi se stanje
nešto poboljšalo i napokon se po sjajnoj noći vratili u Nikomediju.
Sve je u palači bilo spremno za doček, pripremili su za tu priliku veliki banket u carskom trikliniju, ali sam ih
sve odmah otpustio i zapovjedio da budu tihi i ne ometaju me svojim izrazima dobrodošlice. Osjećao sam se
opet vrlo loše tako da su mnogi od dvorjana mislili da mi je došao kraj. Gotovo sam se bez pravog pozdrava
zatvorio u svoje odaje i izašao na veliku terasu s koje se pružao pogled na grad. I u Nikomediji su gorjela
mnoga svjetla i bile upaljene svjetiljke i luči, u usporedbi s Rimom manje i malobrojnije, no podjednako
sjajne kao i zvjezdano ljetno nebo. Čuo sam stražare kako u znak pozdrava udaraju kopljima o štitove, a
onda je netko pokucao na vrata i tiho ušao.
Znao sam, stigao je Galerije. Već su mi javili da je požurio dočekati me, vrativši se s granica Perzije gdje je u
ovih devet mjeseci potpuno utvrdio naše logore i postaje. Zakasnio je tek nešto više od jedne pješčane ure.
Nisam se ni pomaknuo, onako slab i oslonjen na dovratak, no kad se on zabrinuto sagnuo i poljubio mi veliki
pečatnjak, podigao sam ga i zagrlio kao izgubljenog sina.
- Dobro došao kući, Gospodaru, moj božanski Jovije. Rekli su mi da si opet bolestan. No bogovi će
dati da se naš Jovije oporavi.
- Više tvom Gospodaru bogovi ne izlaze tako darežljivo ususret kao nekada. Sada me radije podupiru
u pitanjima svemira i zvjezdanog rasporeda, horoskopa i pročanstava, kobi koja mi se neumoljivo bliži, nego
u pitanjima života. Taj je dio mog tijela i duha za njih već odavno krenuo svome kraju, moj Galerije.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Ispitivački sam ga pogledao i nastavio vrlo smireno:
- Sada su mi stoga potrebniji vjerni suvladari.
- Znaš da na mene kao tvog nasljednika, tvog zeta i Cezara možeš uvijek računati, no ni ja ne mogu
uvijek proniknuti u sve tvoje želje i sve tvoje namjere.
- Ponekad Galerije ni ja sam ne znam što doista želim. Ipak, osjećam da me Carstvo još treba.
Podjednako ovdje, ali bojim se još više na Zapadu i u Rimu.
- Odgojio si nas kao svoje sinove i svoje suvladare. Naučio si nas kako da slijedimo i čuvamo tvoje
zamisli i tvoja božanska djela. Ti više ne moraš strepiti, tvoje carstvo je sigurno i živo i sve će nas nadživjeti
kad se ti vratiš svom božanskom ocu.
Nakon tih tako jasnih riječi iz kojih je tek iz prikrajka virila iskrena briga i slutnja odanosti, opet sam postao
umoran i osjećao sam se vrlo star.
- Ne mogu još sve napustiti iako bi svi to željeli i premda se i ja želim konačno smiriti u svojoj palači u
Aspalatosu ma koliko će mi rastanak sa svima vama i s Nikomedijom teško pasti i biti bolan.
- Ima još do tog rastanka. Ali tko kaže da se uopće moraš povući iz Ni komedije? Ostani ovdje.
Savjetuj me i štiti.
- I ti bi me, kad jednom dođeš na moje mjesto, trpio u svojoj blizini? Još ovako bolesnog, i još k tome
opasnog jer bi me unatoč svemu svi doživljavali kao cara, tvog Gospodara i Boga. A što bi ti na to tek rekli
Lici nije i Daja?
- Ne moraš se njih bojati Gospodaru, svi oni, baš svi. naravno ponajprije ja, tvoj zet i nasljednik,
želimo ti dobro. Spremni smo nastaviti tvoje djelo i skrbiti se o dobrobiti cijelog carstva. U to ne moraš
sumnjati ni dvojiti. Dobro si nas pripremio kroza sve ove godine kada smo vladali pod tvojom rukom, a
pogotovo ja, tvoj zakoniti zet i nasljednik.
Nevjesno je dva puta opet istaknuo tvoj zet i nasljednik, pa je malo zastao kao da oklijeva. A onda mu je
jednostavno izletjelo kao da ništa prije toga nije rekao:
- Nego, je li naš Gospodar nešto odlučio u Rimu? Kada se misli uputiti natrag u svoj tako očekivani
dom?
Izrekao je to u jednom dahu, na svom latinskom, u kojemu se još osjećao tvrdi dačanski naglasak, i pozdrav
s njegovim iscrpljenim i, kako je sam tvrdio, voljenim Augustom koji će mu uskoro, za nepune dvije godine,
predati vlast završio opet pogrešno, s njemu svojstvenim prebrzim i u odnosu na ono što je do maločas
govorio proturječnim pitanjem.
- Sutra, Galerije, sutra, ili možda neki drugi dan
Odgovorio sam mu blago i otpravio ga lagano ga odgurnuvši. Izašao je tiho kako je i ušao, i on vjerojatno
razočaran mojom bezvoljom.
Opet sam pogledao svjetla Nikomedije i svjetla na noćnom nebu koja su se protezala do kraja mračnog
obzorja, tamo sve do Rima, pa onda još dalje, sve do svjetlosti tuđeg dana i novog vremena. Posvuda su bila
ista, samo što nisu posvuda podjednako isijavala svoj smisao. Počeo sam nesvjesno pratiti i pobrojavati
zviježđa. Orion na južnom nebu, Lav na istočnom, Bik na zapadnom, Jarac, Kentaur, na koncu mi je pogled
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
zapeo za Kastora i Poluksa. Blizance koji su još samo u dobro uvježbanoj i darovitoj mašti mogli živjeti kao
spasitelji Rima. One nepostojeće i nestale Ro mae Victrix, ugaslog Rima pobjednika, koji sam već nazvao
Roma Defec ta, iznemogli Rim. Pa kad jednom prođe noć i svane dan, nestanu i oni, a kad opet zanoći,
Kastor i Poluks zabljesnu na nebu. Ali što je s oblacima, što je s olujnim i tmurnim danima?
Aleksandrijski astronomi naučili su me daje zemlja kugla, pa da kad kod nas ne sjaje zviježđa, onda sjaje na
njezinoj suprotnoj strani jer kad je kod nas dan, na drugoj je strani noć i obrnuto, a za lošeg vremena sjaje
iznad našeg pogleda i izvan našeg domašaja. Čemu onda miješati zviježđa i naša zemaljska svjetla kada nisu
u izravnoj vezi niti svijetle na jednak način. Ili možda ipak jesu, kako nas uvjeravaju astrolozi vodeći se Mi
trinim učenjem o povezanosti svemirskog i zemaljskog poretka, pa tako, tvrde oni, izravno utječu na tijek
našeg života. Ipak, ponekad jedno jedino svjetlo koje si sam upalio i osvijetlio tamu oko sebe pomaže više
od udaljene zvijezde ma kamo te ona vodila i ma kako upravljala tvojom sudbinom. Ja ću učiniti upravo to,
bez obzira na proročanstva i udaljene putanje zvijezda, zviježđa i proročanskih kometa, poslušat ću svoju
plamteću zmiju. A ona je siktala iz svog novog legla: došlo je vrijeme da ugasiš njihov sjaj i kao tvoj Panfd
opet upališ vlastito svjetlo. Došlo je vrijeme da siđeš s prijestolja.
XIX. POGLAVLJE
PALAČA GROBNICA
NE MOGU VIŠE ni na nadsvođeni kriptoportik. Nemam snage. Tamo je nečujno pala noć. Sasvim nemoćan
ležim u svojoj velikoj postelji, a mala Baktrijka sjedi uz moje uzglavlje i maže mi vrelo lice mokrom krpom
umočenom u razblaženu kvasinu i nježno dodiruje moj nepomični obraz, na kojem je u borama, ožiljcima i
brazdama ucrtano Carstvo, kao nekoć na Valerijanovoj koži, zagledano u kasetirani strop koji se čas otvara,
kocaka razbacanih po zvjezdanom nebu, a onda zatvara i kocke se opet slažu kao poklopac sarkofaga. Baš
kao što se potom Baktrijka pretvara u moga brižnoga Kalimaha ili moga Klaudija Eustenija, koji me
naizmjenično obilaze, a ponekad hodočaste zajedno, pazeći da me ne uznemire i danima me više ni na što
ne upozoravaju. Ni da se ne izlažem nepotrebnim vremenskim nedaćama ili suncu, a još manje ističu
štetnost razmišljanja o smrti. Vrlo su sada tihi i brižni, baš kao i sjena moje Baktrijke, i ne savjetuju niti
propovijedaju više ništa.
Pa onda u glavi bijesnu bolne i svježe uspomene i sjene moje žene Priske i kćeri Valerije, koje su prije nešto
više od godinu dana, nakon višemje sečnog i ponižavajućeg lutanja Istokom, u bijegu pred Maksiminom Da
jom, sada konačno prepoznale Licinijeve uhode u Tesaloniki i smaknu le ih zajedno s Galerijevim sinom, još
maloljetnim Kandidijanom, kojeg je ono davno bila posinila moja kći, pa mi je na neki način bio unuk. I to
kako su ih smaknuli. Kao robinje, a ne kao carsku suprugu i kćer, zakonite i bogovima zaštićene carske
nevjeste, još pritom prave rimske dostojanstvenice. Prema okrutnom Licinijevu nalogu, kojemu je uoči smrti
upravo Galerije predao Valeriju na čuvanje, i on se zakleo da će se skrbiti za nju i dijete. Umjesto toga,
nakon što je porazio Maksimina Daju, kada mu je odbila nakon svih nasrtaja predati svoja carska imanja,
blago i naslijede, koje je baštinila od mene, ali i ona koja joj je oporučno ostavio muž, izrekao je strašnu
presudu koju je, bojim se, vjerojatno potvrdio ili barem prešutio Konstantin.
Odveli su ih do glavnoga tesalonijskog trga, nedaleko od Galerijeva trijumfalnog stupa, povlačeći ih
konopcima pa su jadne posrtale među gomilom, i tamo im jednostavno odrubili glave i bacili u more, a
okrvavljena i bezglava tijela ostavili na tlu da se na njima svjetina iživljava i vrijeđa ih kao poražene u areni.
Pod optužbom da i dalje vrijeđaju Krista i da snivaju nemoguću urotu. No unatoč očekivanjima njihovih
krvnika, s izuzetkom onih nekoliko fanatika, cijela je Tesalonika tog dana šutjela i bila u muku, mučali su čak
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
i kršćani koji su i sami znali da je optužba neopravdana i okrutna, a izvršenje smrtne kazne bilo je nadasve
svirepo i nedostojno, čak i novih vladara.
Nakon nekog vremena, kada su vijesti o zločinu već stigle do mene, be šćutni kakvi već jesu, poslali su mi
nekog glasnika oslobođenika koji je, iako polegnut preda mnom, s jasnim ciljem, gotovo besramno ističući
svoj drveni križ ovješen o tanku kožnu vrpcu oko vrata i koji je ispao iz njegove vjerojatno namjerno jače
razdrljene tunike, da mi potvrdi i dojavi tu za njih obojicu navodno tragičnu vijest. Dometnuvši toj vijesti
ipak i razlog zbog kojeg su smaknute.
Sve mi je on te strahote prenosio vrlo obazrivo, ali bez straha, milozvučnim i monotonim glasom, uživljeno i
odsutno u isto vrijeme, onako kako to čine kršćani kad propovijedaju kao da mi objavljuje sretnu vijest da
mi je njegov bog oprostio i da me čeka uskrsnuće. No umjesto učenja svoga Krista prenio mi je vijest o
jezivoj smrti mojih najbližih.
Tako su Licinije, a neizravno i Konstantin, preko svoga glasnika koji je još zaudarao na nekadašnjeg roba, a
koji je odmah potom nagrađen i još za mog života postao biskup u Cezareji, valjda željeli na uvijen način
smaknuti i mene. Ali ne vlastitom rukom, za to nisu imali hrabrosti, a Konstantin ni želje ni snage jer su ga
ipak mučile dvojbe i savjest. Unatoč slanju zloslutnoga kršćanskoga glasnika, unatoč prijetnjama, unatoč
strašnom smaknuću u Tesloniki u kojem je prešutno i on imao svoje prste, još me na neki način ako ne volio,
jer i njemu je od borbe za vlast otvrdnulo srce, a onda osjećao nešto za me zato što sam ga cijelog života
uzdizao i štitio.
Koliko sam se veselio kad se prvi put oženio svojom Minervom, pa kad mu se rodio prvi sin Krispo, potom
kada se prve godine nakon moje abdikacije oženio Maksimijanovom kćerkom Fabijom kojoj sam bio kum, i
kad mu se nakon nekoliko mjeseci rodio mali Konstantin, pa onda i kćer kica Konstantina, koje su posljednje
godine slijedili Konstancije i Helena, nazvani po njegovu ocu i majci. Savjetovao sam ga, baš kao i onda u Kar
nuntu, da ih štiti i priprema za vojničku službu i cezarske dužnosti. Zauzvrat on me redovito, gotovo svakog
mjeseca, i to na moje traženje, izvještavao o njihovu napredovanju i zdravlju. Ta su me pisma veselila jer
nisam imao svoga muškog potomka, pa sam upravo u Konstantinovim sinovima vidio jedne od
najvjerojatnijih i najpouzadnijih nastavljača vladarske i državničke osnove koju sam stvorio i učvrstio, a
upravo s Konstantinom među svim mojim najbližim podčinjenicima i suvladarima najviše kalio njezinu
čvrstinu i otpornost, osim, naravno, s nekadašnjim Herkulijem, Maksimijanom. Ali zato sasvim sigurno
mnogo iskrenije nego sa zetom i Cezarom Galerijem. Znao je Konstantin umetnuti u ta pisma tople i vrlo
živopisne opise svakakvih dogodovština vezanih uz odrastanje djece, što je kod mene, moram priznati,
ponekad čak budilo grizodušje jer ja svojoj Valeriji nikada nisam imao vremena ni prilike posvetiti takvu
pažnju niti sam se s kim zbog tih okolnosti mogao posavjetovati o njezinu odgoju.
Možda samo s Priskom, u rijetkim prilikama kada smo bili za takvo što dovoljno bliski. A to su doista bile
izuzetne i rijetke prilike.
Uskoro su i Konstantinova pisma polako postajala sve rjeđa, a onog trenutka kada je i u tim rijetkim
javljanjima koja su postepeno bivala sve služ benija i službenija prestao spominjati djecu, znao sam da me
jednostavno morao odbaciti kao poočima i svog nekad voljenog vladara ako je želio nastaviti svoj završni
uspon prema prijestolju i doista prigrabiti vlast. Otkad je ta mogućnost postala s pravom izvjesna, više mi
nikada nije pisao na taj način niti mi uputio koju iskrenu toplu riječ, pa makar i ne govorio
0 sinovima koje sam s vremenom doista zavolio kao vlastite.
Za uzvrat, ipak je na Licinijev poticaj našao načina da me izvijesti o smrti moga djeteta i moje žene. A što je
bilo još pogubnije, tom su mi samo na površini riječi rimskom, a po smislu kršćanskom obraćeničkom
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
porukom, uvijeno dali do znanja da umiru stari bogovi i da se rađaju novi, sasvim otvoreno prijeteći da će se
s mojim svijetom dogoditi isto što i s mojom Priskom i Valerijom, i na taj su me strašni i podli način željeli
natjerati da se ugasim i usmrtim samoga sebe.
Onako kako sam na kamenu kriptoportika još nedavno, u onim malim izbama i udubinama uz mrtvo
voluharičino tjelešce prepoznao smrtonosne veslarke i čuo smrt koja se uspinjala i koračala prema meni s
isukanim mačem. No smrtonosni mač ne mora biti iskovan od željeza, taj isukani smrtonosni mač može biti i
smrtonosna utvara koja je stvarna onoliko koliko su stvarni snovi koji na koncu ipak kopne baš kao i
stvarnost,
1 onda se sve pretvara u muk i konačno nepostojanje.
Već na samom početku ispovijedi, koja još traje iako se i njoj bliži kraj, ispisana istim krvavim perom, i koju
istovremeno pišem i čitam samome sebi i šapćem pun poštovanja svojoj usnuloj zlatnoj guji u vlastitim
njedrima, do potankosti sam opisao što se sve odigralo kao predigra tom trenutku pretapanja sna i
stvarnosti u konačnost. Potom sve što se odigralo nakon mog odstupanja s vlasti i povratak u Aspalatos, na
moje zavičajne obale. Pa ipak, to je bio uz uzvišenje na prijestolje i čast Augusta, naj odsutniji trenutak
moga vladarskog vijeka, moje pravo carsko rođenje i smrt, a onda ma što god o tome mislili kršćani,
uskrsnuće Diokla, sirotana iz salonitanskog polja. Ono se usprkos njihovu učenju dogodilo upravo iz tijela i
kratkog zagrobnog božanskog života Gospodara i Boga, Augusta Imperatora Cezara Gaja Aurelija Valerija
Dioklecijana. Stoga ti podjednako presudni događaji koji još prethode našem stapanju u jednu osobu, u
jedan duh i jedno nepomično i konačno mrtvo tijelo, danas zavrjeđuju da budu podrobnije opisani. Baš u
ovom trenu dok ovako pomireni traže svoje uspomene položene podjednako u onaj Jupitrov i Mitrin
sakofag. Klesani porfirij u kojemu će Dioklo položiti Dioklecijana, a Dioklecijan Diokla. Pa na taj način u
njihovoj zajedničkoj duši zapisanim uspomenama, nad kojima, ma koliko bilo krvavo moje pismo, još bdije
zlatna zmija, omogućiti da na samom kraju, u sarkofagu vlastitog sjećanja, konačno sahrane same sebe.
Završni čin mog vladanja odigrao se na sudbonosnom brdu iznad Ni komedije koje sam bio posvetio Jupitru
i tamo mu podignuo veliki kip. Trenutak kada sam na tom za me presudnom mjestu skinuo istočnjačku
carsku odoru i njome ogrnuo Galerija i poljubio posljednji put svoju kćer Valeriju, koja je stajala uz novog
Augusta, čega opet, kao ni mnogih drugih važnih stvari i trenutaka u svom obiteljskom životu, u pravom
trenutku nisam bio svjestan niti predosjetio da bi u tom kratkom času moglo biti riječi o nečemu
sudbinskom i konačnom.
Odvezao sam se ukrašenom kočijom natrag prema gradu, uz ovacije uzvanika na podignutim tribinama i
tužne pozdrave okupljenih stanovnika i puka cijele Nikomedije, koji je iskreno žalio što odlazim. Od moje
prijestolnice, u kojoj sam vladao kao Dioklecijan, svečano sam ispraćen u svoju palaču u Asplatosu, čija je
gradnja bila pri završetku jer sam je počeo graditi još onog trenutka kada sam odlučio uspostaviti sustav
istovremene abdikacije i nasljeđivanja, i stigao sam tamo u punom sjaju i s carskom pratnjom da se u mom
toliko željenom utočištu pretvorim opet u Diokla.
No nakon nekoliko dana svi su otišli, a Carstvo je počelo živjeti bez mene i Maksimijana, pod vodstvom
novih Augusta, i ja sam se, umoran od prvih domaćinskih obveza, gostiju i pratnje koja me dopratila do
posljednjeg doma i počivališta, opet mogao na miru pokušati prisjetiti kako je sve doista počelo.
Nakon prve samotne večere u svom novom, u usporedbi s blagovaonicama u mojim nekadašnjim
vladarskim palačama, malom trikliniju, ipak po mojoj želji nalik onomu u kojemu sam Panfila, čovjeka iz
Nikomedi je, ispratio u smrt, meni polegnutom uz mensu, i uz mene posjednutom Kalimahu, moj tajnik i
biograf Klaudije Eustenije, pročitao nam je jedan mali dio iz djela zvanog Historia Augusta, Carska povijest ili
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Povijest careva, kako hoćete. Nju su velikim dijelom napisali razni autori, a završava samo malim, ah ipak
znakovitim pohvalama mojoj vladavini, a strahovitim optužbama na Karinov račun. Taj je kratki, tada
pročitani dio glasio otprilike ovako:
kAD JE TAKO KARIN ČUO DA MU JE OTAC POGINUO OD GROMA, A BRAT MU NUMERIJAN SMAKNUT
ZAJEDNO S NJEGOVIM ZETOM I UBOJICOM, TE DA SU DIOKLECIJANA IZVIKALI ZA AUGUSTA, JOŠ JE GORE
PRIONUO SVOJIM POROCIMA I ZLODJELIMA, OSJEĆAJUĆI DAJE TEK SADA SLOBODAN ČINITI ŠTO GAJE
VOLJA JER MU SE NITKO OD NJEGOVE OBITELJI, OCA I BRATA NIJE VIŠE MOGAO SUPROTSTAVITI. PA IPAK,
JOŠ JE IMAO SNAGE DA ZA SEBE ZATRAŽI CARSTVO. SUKOBIO SE S DIOKLECIJANOM U MNOGIM BITKAMA I
MNOGO PUTA, ALI U POSLJEDNJEM SUDARU KOJI SE ODIGRAO UZ OBALE RIJEKE MARGA, POTUČEN JE I
KONAČNO SMAKNUT. I TAKO SMO DOŠLI DO KRAJA PRIČE O TRI CARA, KARU, NUMERIJANU I KAR INU,
NAKON KOJIH SU NAM BOGOVI UDIJELILI DIOKLECIJANA I MAKSIMIJANA KAO NAŠE PRINCEPSE I NJIMA,
TIM VELIKIM LJUDIMA, PRIDRUŽILI GALERIJA I
KONSTANCIJA, OD KOJIH JE PRVI BIO ROĐEN I PREDODREĐEN DA SPERE LJAGU I SRAMOTU
ZAROBLJAVANJA CARA VALERIJANA, A DRUGI DA VRATI PROVINCIJU GALIJU POD RIMSKE ZAKONE. ČETIRI
VLADARA, DOISTA, PRAVA VLADARA CIJELOG SVIJETA, SVI UJEDINJENI U ZAJEDNIČKOM DUHU I BRIZI ZA
OPĆU DOBROBIT, OSOBITO ŠTUJUĆI SENAT RIMSKI, I UVIJEK UMJERENI, PRIJATELJI NARODA, POŠTOVANI,
RADIŠNI I POBOŽNI, SVE U SVEMU, UPRAVO ONAKVI VLADARI KAKVE SMO ODUVIJEK PRIŽELJKIVALI.
Odlomak mi je nalikovao na sretni kraj dječje bajke. Iako sam ostavio uređen svijet i sasvim drukčiji Rim od
onoga kakav je bio kada sam stupio na prijestolje, dovoljno je bilo izdvojiti samo jedan, najmanji djelić
mojih, Maksimijanovih, Galerijevih ili Konstancijevih mana, pa da se po takvom predlošku napiše
zastrašujuća pripovijest. Ali prošlost se uvijek šulja uljepšana, osim ako se unatrag ne mijenjaju događaji i
prikazuju se na način kako se nisu nikada odigrali. Onako kao što se to danas događa s opisima mojih djela i
moga života. Jer ova bajka o četiri cara, četiri pravedna, hrabra i mudra vladara cijeloga svijeta ipak je živjela
kroz tešku moru vlastite svakodnevice. Naš svijet gradio sam paleći i rušeći temelje prethodnoga
podjednako nemilosrdno kako su to činili i moji, mnogi od njih iznimno bešćutni i nemilosrdni prethodnici.
Zbog toga je ta svijest o rađanju jednoga novog doba, koje je moralo biti bolje od onog prošlog, bila
podjednako dijete toga prošloga i krvavoga, kao i mirnoga i pravednoga vremena. No ti su se svjetovi stalno
miješali, sve dok nisu progutali jedan drugoga. No poučen Mitrinim učenjem, svojim mudrim nesretnim
Panfilom i umnom i podjednako nesretnom Zenobi jom, ja osvjedočeni sanjar aleksandrijske i Plotinove
svemirske vatre, zapaljenih sunaca, odbijajućih kugli i rađanja planeta, koji su stalno gorjeli u granama
mojih zavičajnih čempresa, ja i dalje vjerujem. Za me je taj naš svijet i ta naša bajka ipak preživjela, i živjet
će onoliko dugo koliko mi još preostaje da zatvorim oči uz dirljive retke iz Povijesti careva. Drugima je
sudbina namijenila vlastite putove i vlastita, nekom smrtonosna, a nekom dobrohotna iznenađenja, ali ipak
iznenađenja jer su se i za život i za smrt, kao i ja jednom davno, morali izboriti i pokoriti se neumitnom
ishodu. Ali s jednom ipak zamjetnom razlikom.
Ja, koji sam sve zamislio, poučen, naravno, iskustvom svojih prethodnika i znanjem svojih savjetnika, ali i
sposobnošću svojih suvladara, samo sam ja znao kamo idem. U svoju posljednju uporišnu točku, koju sam
tražio cijelog života da iz nje kao Arhimed opet pokrenem svijet, svoj pravi unutarnji svijet, u kojemu se vrte
zapaljena sunca, u kojemu sjaje oči mudraca pomiješane sa zvijezdama i svjetlima gradova, u kojemu
vladaju Sfinge i moja faraonska kobra, te pravedne, ali nemilosrdne, razumne, ali bešćut ne vladarice svih
tajni života i smrti, svih zemaljskih i onozemaljskih vratnica. I dok se, ubijajući moje najbliže, polako
međusobno počinju trviti, a uskoro će se i poklati u boju sa sasvim predvidljivim ishodom, još nisu zakoračili
svojim putem, a još manje zauzdali vlastitu sudbinu.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Nekoliko dana nakon što smo se vratili iz Rima, obojica shrvani bolešću, u Nikomediji mi je to nagovijestio
Aristobul. I to na samrtnoj postelji. Svi su očekivali da ću otići ja, ali otišao je moj vjerni savjetnik, a da trajni
nestanak važnog čovjeka koji je bio umna sjena nikomedijske palače i carstva nije nikoga osobito uzbudio ni
rastužio. Sada je moja smrt bila onaj, za mnoge, toliko očekivani događaj i ishod. Većina je carskih dvorjana
već, naime, bila od straha za vlastitu sudbinu prešla na Galerijevu stranu.
- Da sam te barem mogao pokopati u Gradu i prinijeti žrtvu Kapitolskom Jupitru, a onda te položiti u
grobnicu uz Apijsku cestu kako si oduvijek želio. No tvoj te Rim unatoč svemu čeka makar na Poljanama
blaženih!
Žalovao sam, i sam onemoćao, uz njegovo uzglavlje.
- Ne zamaraj se nemogućim, Gospodaru. Moga Rima više nema, on je samo veliko priviđenje. Poštedi
bikove i žrtvene životinje. Štedi novac za svoju palaču i svoju grobnicu. Jer za razliku od moga, tvoj je Rim živ
i on će se održati na životu, sve dok je tvoje volje i moći.
Odgovorio je vrlo razgovjetno i odmah potom nastavio:
- I što je najvažnije, ne moraš se bojati nikoga, ni svog Cezara, ni njegovih udvorica. Nemaju oni
smjelosti ni snage. Uostalom, to sam rekao tvom Galeriju u lice ako te služi sjećanje.
I doista, onoj večeri na kojoj se Galerije pijan hvastao svojim pobjedama, a mene kudio, prethodio je, kako
su mi poslije pričali, težak razgovor između njega i Aristobula, kojom prilikom ga je moj tajnik optužio za
neposluh i neodgovornost.
Aristobul je bio jedan od rijetkih koji se znao drznuti i napasti Galerija. To je s druge strane vrlo vješto
izbjegavao Hermagolijan, uza svu odanost, ponajprije okrenut svojim planovima i svojoj sudbini,
procjenjujući, uostalom točno, da bi pokazivanje osobne odbojnosti prema Cezaru Istoka i Panonije moglo
mnogo toga staviti na kocku. Ali čim je Galerije počeo s hvastanjem, Aristobul ga je prekinuo, a
Hermagolijan ga je, ne izustivši ni riječi u njegovu obranu, nijemo pustio da se s njime prepire. Ostavio ga je
samoga onako okruženoga Galerijevim ljudima i zapovjednicima njegove garde. I puklo je. Nikada Aristobul
nije bio u većoj opasnosti.
- Dosta, Cezare, i ja sam pregovarao s Narzesom pa dobro znam po čijim si zapovijedima iznio
pobjedu i vratio naše provincije. Naš Gospodar je zaslužan kao i ti, ta pobjeda je i njegovo djelo.
Ništa nije moglo više razjariti Galerija. U trenutku je zavladao muk, a onda je prijeteći zavikao:
- Tko si ti da izazivaš svoga Cezara koji s tvojim Gospodarom dijeli vlast i koji će ga ubrzo naslijediti.
Ušuti prije nego sam te dao smaknuti.
- Pokušaj, Cezare, pa ćemo vidjeti što će se potom dogoditi?
Odgovorio mu je odvažno Aristobul i na kraju dodao još opasniju rečenicu:
- I znaj, Cezare, dijeliti vlast znači biti prisutan u toj vlasti, ali prisutan kao odgovoran čovjek. To što
radiš nije prisutnost i odgovornost, nije ni dijeljenje. To su otpadci. Živiš medu ostatcima i otpadcima živih i
mrtvih, ruješ po svom smeću, tražiš u njemu povoljne prilike i znakove, njušiš iznutrice i tragove, pa kuješ
prevratničke planove. To radiš. Ostalo je samo nered koji ostavljaš za sobom. Ne razumijem samo zašto te
se naš Gospodar ne želi riješiti.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Galerije je skočio s ležaljke i doista trgnuo mač. Ali Aristibul mu je samo okrenuo leđa i dostojanstveno
izašao iz dvorane. Nešto poslije moji su pre torijanci priveli već pijanog Galerija.
Dok je Aristobul odlazio iz života, oživjela je uspomena na taj događaj koji je razotkrio sve Galerijeve
slabosti. Ipak, gledajući Aristobula na samrtnoj postelji, znao sam da je bolje da je tada otišao, kao da je u
svom mudrom duhu izabrao pravi trenutak, nego da je ostao mom opasnom nasljedniku kao popudbina. Pa
sam mu onako umirućem blago došapnuo:
- Nisam ni ja vječan, Aristobule, možda skončam još danas ma koliko hinio da sam bio bog, ali tek
samo hinio. Valjda ti je jasno, moj mudri, bog sam i bog sam bio samo zato što to Rim zahtijeva od svojih
vladara. Ma koliko tu činjenicu nikada nije podupirao pravi smisao sjedinjenja s bogovima.
Polako je okrenuo lice prema meni.
- Sve moj božanski Gospodaru Jovije ima smisla, ne postoji ništa besmisleno u ovom svijetu. Smisao
guta besmisao u samom zametku jer inače ne bi bilo ničega. A kad govorimo o vladaru, kad govorimo o
Tebi, Bože rimski, koji nisi volio Platona i zbog toga nisi još shvatio: najveći smisao imale su tvoje najkrvavije
i zato najteže odluke!
- Ipak moj Aristobule to ne znači da sam bog!
- Znači itekako Gospodaru, to je smisao tvoje priče, ti si doista bog, pa makar smrtni bog. Bog koji će
prestati postojati tek onda kada umre kao čovjek, ali u isto će vrijeme preživjeti u duši i na zemlji. Ne na
nebu, kako vjeruju da je preživio onaj kršćanski jadnik. Preživjet će taj bog kroz carstvo koje je osovio na
noge voden svojom božanskom snagom i voljom i koje stoga ne će uspjeti srušiti nijedan od tvojih
nasljednika. Štoviše, oni će se sukobiti, oni će se poklati, ali samo će jedan preživjeti. I to će biti onaj koji
uspije sačuvati tvoj naum i tvoje carstvo, makar u osnovnom zametku, ma koliko i on umišljao da je uspio
srušiti jednog boga, pravoga rimskog boga, pa kroz svoje uzvišenje ustoličiti drugoga. I to će biti vaša
zajednička i posljednja, prava rimska iluzija.
Nakon tih vrlo jasno izgovorenih riječi sklopio je oči i ubrzo izdahnuo. Dok sam mu na svaki, borama
prošiveni zatvoreni kapak stavljao po zlatnik, odlazio je moj Aristobul na Elizijske poljane blaženih, zajedno
sa svojim zamislima, zakonima, ediktima i odredbama koje su se, dok je napuštao naš svijet, još rojile u
njegovoj glavi. Pa sam u prolomu svjetla koji je uslijedio, u tami njegove ložnice vidio taj nagovještaj
budućnosti koju je sa sobom ponio u grob. Prijeteće i krvave promjene koje se sada valjaju nad mojom
samrtnom posteljom i donose zvukove bitaka i zvon ukršte nih mačeva mojih nasljednika.
U tom presudnom i konačnom boju koji već grmi iza obzorja, po mom će, sasvim sam siguran točnom
predviđanju, nadvladati Konstantin. A bez obzira na naše potpuno narušene odnose, i njegovu
nezahvalnost, on to ipak zaslužuje. Zahvaljujući svojim istinskim sposobnostima, čovjeka, vladara i
vojskovođe, ma koliko me izdao, i to na najgori način. Izdao me ne u vjeri i vlasti, izdao me u ljudskom
milosrđu, u svijesti da ljubav nije ona kojoj se mogu postavljati granice kako ti odgovara, pa makar ljudi koji
se vole završili na sasvim suprotnim stranama, kao jednom ja i Mak simijan, ili ja i Galerije, ja i Panfil Atarov,
konačno, ja i moja žena Priska, kći Valerija, ja i moja baktrijska plesačica, ja i Rim, sada, na kraju puta, ja i
Konstantin, na samom koncu ja i moje carstvo.
A njihova posljednja zajednička vladavina, ta treća vladavina četvorice koju sam ono ustrojio u Karnuntu,
osim što je bila razdirana razumljivim borbama za vlast, uostalom, i ja sam prijestolje osvojio na sličan način,
srušila se, za razliku od moje, opet zbog jedne važne razlike u shvaćanju smisla vladanja. Ta njihova
zajednička treća tetrarhija nije bila dugog vijeka i zbog nedostatka uzajamnog poštovanja, postupnoga
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
građenja zajedničkog povjerenja, koje ne treba biti bezgranično, nego uvijek praćeno opravdanom
mogućnošću nekog iskoraka. Ipak, vlast i povjerenje moraju biti stvarani sustavno, zaštićeni vlastitom
sposobnošću predviđanja, kako u životu tako i u srcu sustava koji sam im ostavio u naslijeđe, a s tim
naslijeđem, s tim voljenim i velikim Rimskim Carstvom i poduku o ljubavi. Onoj koja sama priznaje i kroji
svoje granice, pa se onda tako postavljenim granicama sve lakše prilagođava, pa makar se ta ljubav shvatila
kao odušak ili utočište u kojemu se svi mogu okupiti i svladati međusobne razlike i prepirke. To je bila
poduka o državničkoj ljubavi koja u svojoj naravi ne mora slijediti ljubav, koju dijeli dvoje ljubavnika premda
i u toj ljubavi nisu sve granice iste niti se odvija na uvijek istim razinama, čak ni u istim svjetovima. Ni ta
ljubav, dakle, nije bezgranična.
Budući da danas vidim bolje ono što prije nisam zapažao, znači li to da je bolje zapažanje uzroka i posljedica
vezanih uza sve pojavnosti, bit i povijest moga života i vladanja povezano također uz završnu životnu
zrelost, onaj trenutak kada se sve polako gasi kao što je najsjajnija mjesečina izravno vezana uz uštap?
Posljednjih godina, dok sam dokono sjedio u sjeni masline, uz moje povrtnjake i kupusišta, ili na terasi
palače, čak i bez straže, po strani od uvijek uznemirenih Klaudija i Kalimaha, ili poniznih dvorjana, daleko od
svih, pomišljao sam kako mi se unutrašnji pogled sve duže i jasnije zadržava na uspomenama, čak i
posljednjim događajima zato što se opraštam od ovoga svijeta, pa stoga i temeljitije promatram sve te
prošle i sadašnje pojave i zbivanja. Odmotavaju se preda mnom velikom brzinom i cijeli mi se se život
predočuje kao zgusnuta točka u kojoj vrijeme stoji i ne ide naprijed. Pritom me opet stegne u glavi, naježim
se i zaboli me podjednako u nutrini i okrvavljenom duhu kao da u sebi skupljam pa onda iz tih nakupina
cijedim svu bol iz uspomena, ili postupaka nekadašnjih životnih suputnika, koji, podjednako zahvaljujući
svojim vrlinama i nedostatcima, nisu mogli uteći svojoj sudbini. Naprotiv, i oni su nestali iz obzora mog
promatranja, svaki pritisnuti svojim uspomenama i sjećanjima uoči posljednjeg odlaska.
Maksimijan je konačno smrću uspokojio svoju naglu narav. Nakon razlaza sa sinom htio je, kao što sam već
ispričao, privoljeti Konstantina da prijeđe na njegovu stranu i ustane protiv Galerija i Licinija. Ali Konstantin
je odbio i Maksimijan kakvog sam u njemu bio počeo naslućivati, ali kakvog nisam poznavao, pokušao je
umoriti svog zeta, čak je i mene htio privoljeti da sudjelujem u toj besmislenoj uroti. Nije uspio i Konstantin
ga je zatočio u Marsiliji i tamo mu se izgubio trag. Iako se nikada nisu u potpunosti razjasnile okolnosti
njegove smrti, bio je moj nekadašnji Her kulije mrtav, dok se Maksencije spremao nastaviti s pobunom i
ušančio se u Rimu.
Galerije je umro prije pet godina, dakle godinu poslije Maksimijana, u strašnim mukama, kako već piše onaj
Konstantinov panegiričar, a nekad moj udvorni tajnik Laktancije, tvrdeći da su ga njegovi bogovi i sami
predosjećajući svoje zadnje dane zbog toga što ih nije uspio obraniti za kaznu pogodili neizlječivom bolešću
i doslovce navodi kako mu se na donjem dijelu mošnji pojavio čir koji se strašno brzo širio i nikakvi kirurški
zahvati ni operacije nisu pomagali tako da je bolest zahvatila sve dijelove tijela. Prinijeli su žrtve Apolonu i
Asklepiju, ali ni one nisu donijele boljitak, a u trbuhu i na stražnjici pojavili su se crvi koje su izvlačili s još
toplim mesom, nabijajući komade u tu istu raspadnutu stražnjicu i oni su izlazili, ali ih je njegovo
raspadajuće tijelo privlačilo još više te je, kažu, umro u strašnim mukama zazivajući kršćanskog boga i
obećavajući mu da će mu obnoviti hram. Onaj veliki hram koji smo nakon prvog edikta o progonima
zatvorili, a on odmah dao zapaliti i srušiti u Nikomediji. Dakle, crvi su pojeli Galerija.
Potom je Licinije prvo sklopio savez s Maksiminom Dajom, a onda, kada su se i oni razišli i potukli zbog vlasti
i Istoka, porazio toga svog nekadašnjeg vjernog saveznika na širokom polju zvanom Ergen kod istoimene
rijeke, između Hadrijanopolisa i Perinta. Navodno je, unatoč svojim znatno brojnijim snagama, Maksimin
Daja prije bitke žrtvovao Jupitru, obećavši mu da će, ako pobijedi, do kraja istrijebiti kršćane, a Liciniju su
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
došli mali kršćanski anđeli i preobratili ga. Zbog toga je, kažu, i pobijedio, a Maksimin je Daja umaknuo u
Tarz i tamo, opet prema Laktanciju, skončao život udarajući glavom o zid, kajući se zbog progona kršćana i
kršćanskog boga, strašno krvareći i izgubivši prije te strašne smrti vid. Navodno je i on u trenutku svoje
smrti onako slijep progledao u sebi i ugledao Krista. Takve nemoguće priče nisu širih ni moji najveći
neprijatelji, čak i kada su u pomoć zazivali čudovišta i legende, izokretali pravu istinu i oslanjali se na laži.
Bilo kako bilo, Maksimijan, Galerije i Daja bili su mrtvi, ostali su samo Maksencije u Rimu i Konstantin i
Licinije na Zapadu i Istoku.
Pa se kocke na stropu ponovno polako slažu u pravilan raspored kao da zatvaraju nebeski sarkofag i
sklapaju poklopac uspomena u hladni porfi rij. Pa ipak, i iz njega isijava toplina. U njemu se još krije tračak
razuma i snage, volje da konačno dovršim ispovijed.
Prije četiri godine Konstantin je navodno uoči odlučujuće bitke s Mak sencijem pred samim Rimom sanjao
kosi križ, simbol Isusa, sa slovom P na vrhu jedne od hasta, tih u njegovu snoviđenju zapaljenih krakova. To
je navodno bio monogram prvog kršćanskog biskupa Petra, pogubljenog još za Neronove vladavine u staroj
rimskoj areni u kojoj su ga proždrli lavovi. I Konstantin je sutradan naredio svojim malobrojnijim vojnicima,
jer ih je nasuprot Maksencijevih četrdeset tisuća imao upola manje, da taj znak nacrtaju na štitove, pa je
nadahnut tim snom zbio svoje redove, prestrojio snage i odnio pobjedu kod Milvijskog mosta, ni pedeset
tisuća koraka Tiberom uzvodno od Rima. U zbilji bio je neusporedivo bolji vojskovođa od Maksencija.
Sada je i on mogao slavodobitno ući u Rim, a Senat ga je, naravno, priznao za cara i novog Augusta uz još
živog Licinija. Pa je, istovremeno dok mi se ovako krvavo svete, počelo pucati i među njima. Javili su mi
također da je u znak zahvalnosti Konstantin prihvatio kršćansku vjeru kao ravnopravnu našoj. Prije tri
godine u Mediolanu izdao je svoj edikt i proglasio slobodu svih vjeroispovijesti u cijelom Carstvu, a
kršćanstvo ozakonio kao jednu od službenih religija. On i Licinije ostali su sada jedini vladari. Dijarsi udruženi
u vladavinu dvojice, kao jednom davno Maksimijan i ja. Bez obzira na edikt iz Mediolana koji je to bezboštvo
proglasio službenom vjerom, Konstantin još nije počeo izbjegavati naše stare kultove i bogove, kojima se iz
grizodušja predano molio i u njihovim hramovima prinosio žrtve iako je znao biti i na kršćanskim saborima i
molitvama. Pogotovo tu napasnu i nasrtljivu vjeru nije mogao prihvatiti Licinije, kojemu Kristovo milosrđe
nije nikako bilo blisko niti joj se mogao iskreno prikloniti. Konstantin pak, onoliko koliko sam ga ja poznavao,
tek s nešto manjom suzdržanošću.
Sada je nebo nad mojim malim svijetom opet slobodno i otvoreno, ukalupljeno u okvir svoda koji je
porazbacao svoje kocke, a koji stežu zidovi moje sobe, pa potom zidovi mojih odaja, pa zidovi moje
rezidencije, pa još širi zidovi koji je vezuju s hramovima i mauzolejom, oni još širi s vojarnom za smještaj
vojnika i garde, posluge, robova i radnika u sve probitačnijoj bojadisaonici u kojoj svakodnevno gospodari
moj Horacije Mensori jev te tako redom konačno do vanjskog četverokuta, sazdanog od zidina, utvrđenih
vratnica i kula palače uz obalu mora, s koje sam još u djetinjstvu, praćen zapaljenim čempresima, krenuo u
pustolovinu.
Ona se danas, ta moja pustolovina, vratila na početnu točku, zarobljena u obzidanom zdanju, kojemu je
augur, svećenik, odredio pupak, onaj umbikulus, aleksandrijski i grčki omfalos, središte mog svijeta, ne
Dioklecijanova, nego Dioklova svijeta, raširivši svoje ruke prvo u smjera istoka i zapada, pa potom sjevera i
juga, i na koji su potom postavili kamen s urezanim križićem koji je određivao te četiri strane svijeta na
mjestu gdje se danas sijeku dvije glavne ulice,kao u svakom rimskom logoru, ali i svakom gradu podignutom
prema tom uzoru, naravno, opet preuzetom s Istoka, iz onog već spomenutog Hipodamova Mileta.
Međutim, ta početna točka u središtu križića, i oko nje moj mali obzidani, ali osmišljeni svijet nije ipak tek
puka građevina, palača ili grad ma koliko i ona bila podignuta na gotovo istovjetan način kao i sve njoj
slične.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Sa svojim dobrohotnim i zloslutnim stranama u kojima se na jugozapadu dižu moje privatne odaje, a na
nešto manje povoljnom jugoistoku javna rezidencija, središnja dvorana za primanje, triklinij, male terme i
luksuzne građevine, odaje i sobe za goste, koje jednim dijelom također izlaze na onaj kriptoportik
nadsvođen lukovima i podignut nad malom lukom.
Tu južnu stranu palače podignuo sam od kamena s obližnjih otoka koji su se pružili pred njezinim južnim
obzorom kao što sam sjevernu stranu i velika Zlatna vrata, na kojima se također ističu kipovi tetrarha,
umjerenih prijatelja naroda, poštovanih, radišnih i pobožnih, onakvih kakve smo oduvijek željeli, kako piše u
onoj bajci, dao sagraditi i isklesati od kamena iz Tragurija, stare grčke isejske kolonije. Pa kad se krene u tom
smjeru, iz kupolastog Vestibula, okrugle dvorane u kojoj sam jednom u ime poštovanja i kao izraz prave
državničke ljubavi i zajedništva, čak i kad se sve srušilo, također bio postavio kipove, nas četvorice tetrarha,
izađe na Protiron, i pogleda s visoka na voltama i korintskim kapitelima omeđen Peristil, na čijem se kraju i
nalazi uklesani pupak mog svijeta, a s desne strane pogled padne na osmerokutni mauzolej nadahnut
Agripinim panteonom, ograđen stupovljem i velikim vratnicama, siguran sam da svatko može osjetiti da nije
riječ o običnoj, raskošnoj palači cara koji se odlučio povući s vlasti. Osjeća se i prepoznaje povlačenje
čitavoga jednog dugotrajnog svijeta koji je na koncu završio kao prepričana bajka o četiri cara, četiri velika i
pravedna vladara.
S lijeve strane, poprečno preko Peristila, podignuo sam hram svom ocu Jupitru, ali u njega sam smjestio i
druge bogove jer je on ionako stanovao ponajprije u mom mauzoleju gdje će me i dočekati kao svog sina.
Pred njim se izdižu dva okrugla hrama, jedan posvećen Veneri, božici ljubavi o kojoj sam u ovoj ispovijedi
dosta govorio, a koja sada na svodu miješa sliku moga nekadašnjeg carstva, kao preslikanu priliku
aleksandrijskog svemira, koja je točno precrtana i prenesena na tloris moje palače. Drugi, okrugli hram
podario sam Izidi i Kibeli, tim pramajkama svijeta i bogova, koje su se klanjale jedino mojim Sfingama.
Zaštitnicama i baštinica ma tišine savršenog poretka i vlasti, koje se napajaju krvlju svojih najvećih
protivnika, kaosa i nereda.
Isti osjećaj tog preslikanog neba i Carstva mogu osjetiti i u sjeveroistočnom dijelu u kojem su smješteni
vojnici i garda i njihovo također stupovljem i zidovima zaklonjeno vježbalište, a na sjeverozapadnom dijelu
obzidanoga čvrstog četverokuta stanovi činovnika, u čijim se podrumima i uza same zidine sabijaju male
izbe za radnike i robove koji podjednako pridonose svakodnevnom životu utočišta kao što su oduvijek
svojim mukotrpnim životom pridonosili i životu i boljitku našeg svijeta. Jedino što nisam sagradio je, premda
su svi misliti da će to biti prvo svetište koje ću podignuti u svom velikom domu, svetište Mitri. Njega sam još
od Antio hije, kada je ušao u mene, čuvao u sebi, kao Nepobjedivo Sunce koje još svijetii i grije me i krijepi
kad god me uhvati bespomoćnost i slabost pred hladnim nepomičnim očima i ozbiljnim tminama Sfingine
vlasti.
Pa se kocke na stropu opet slažu, zlatne oči moje zmije gase se, a Bak trijka se pretvara u Kalimaha. Sada mi
prinosi gorkastu tekućinu koja mi pali usta i čujem kako iz daljine govori da je to napitak od pelina koji jača
srce. Kao da moj mozak i srce mogu ojačati, kao da u ovoj stvarnosti koja se pretapa u san, a san se vraća u
stvarnost, srce još igra ulogu. Ja sam ostao sam na ovom posljednjem rubnjaku svoga svijeta. Svog nekad
svemoćnog Gospodara i Boga sada taj isti svijet polako opet pretvara u dvoglavo čudovište koje je cijeli svoj
život posvetilo proganjanju svojih neprijatelja, a posebno onih jadnika kršćana, koji su uistinu, na kraju
prognali nas. Pa mi na svakih stotinu stradalih na moju dušu stavljaju osamdeset navodno po mojoj izravnoj
zapovijedi smaknutih kršćanskih mučenika, što je s obzirom na stvarne kršćanske žrtve golem i netočan
broj, veći od broja stradalih u važnoj i po broju poginulih vojnika, velikoj i presudnoj bitki, kakvih sam
izvojevao na desetke tijekom svog vojničkog i carskog života.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Čak i ovdje, u mojoj palači, u kojoj u onim jadnim izbama i sobičcima, u predahu od teškog rada, podižu
oltare svome bogu i mole mu se potajno, prestrašeni vijestima o istinskim progonima koje sam doista i
poduzeo, što svojom voljom, što nagovoren od Galerija, ali istovremeno usplahireni svim tim neistinama,
strepe moji kršćani da bi im mogao nauditi. No ja sve stanovnike svoje palače, kao što sam jednom činio sa
svim stanovnicima svoga carstva, pokušavam pustiti da žive u miru i skladu sa svojim vjerovanjima i
uvjerenjima, samo ako ne ruše poredak svijeta, sada s neba preslikani poredak ove male palače. Pričaju
svakojake priče, da sam dao pogubiti njihove svece u Saloni, nekog biskupa Doimija i nekog Anastazija
također biskupa, jednog bacio zvijerima, drugog utopio svezavši mu oko vrata mlinski kamen.
Ja, koji sam u Salonu, otkako sam se povukao u Aspalatos, odlazio samo da bih se odužio svojim
čempresima i sjećanjima, da bih još jedanput prohodao stazama svoga djetinjstva, konačno da bih usporedo
sa završetkom gradnje palače, od ono preostalih sredstava i kamena, uz pomoć majstora koji su još boravili
kod mene, obnovio amfiteatar, ali ne zbog toga da bih u njemu mrcvario kršćanske biskupe, nego da bih
tom svom ipak rodnom gradu pomogao vratiti zagubljeni tradicionalni sjaj, koji je ionako već kopnio
posvuda. Obnovio sam i stari salonitanski teatar premda su tragedije i komedije već odavno bile
nezanimljive skučenom ukusu mojih nekadašnjih sugrađana, ali i bivših podanika i suvremenika, bez obzira
na to o kojem je dijelu carstva riječ.
Kad je prije godinu dana stigla strašna vijest o Priskinoj i Valerijinoj smrti, počeo sam s gradnjom velikog
Jupitrova hrama u Priskino ime. Podjednako posvećenog njoj, toj nesretnoj Rimljanki, patricijki Priski Valeri
ji, Femini Clarissimi et Nobilissimi, mojoj najsvjetlijoj, najotmjenijoj, najplemenitijoj, ponosnoj i nesretnoj
ženi. Pa sam pred svetištem postavio podnožje za velik kip s posvetom i natpisom u njezinu čast i u ime
samog oca Jupitra, te kada je taj kip bio gotov; od potištenosti sam gotovo prestao dolaziti u Salonu. Iako su
na svim gradskim vratima i važnijim mjestima moji sada preponosni i ovaj put, mislim, uistinu zahvalni
Salonitanci postavili ploče na kojima su uz reljefni lik Tihe Fortune, boginje sretnog raspleta, Saloninom
starom kićenom nazivu pridodali i moje obiteljsko, za mnoge još tako sporno ime, Valerija.
Zbog tog čina njihove iskrene zahvalnosti koju sam osjećao kad god sam ih tako rijetko pohodio odužio sam
se svom rodnom gradu i popravio i proširio nekad vrlo prometan put od Salone do Skardone, koji je prelazio
preko Ridera i prevažnog kastruma, važnoga legionarskog logora Burnu ma, odakle je veliki Trajan pokrenuo
svoju vojnu na Daciju, a Vespazijan, iz tog središta danas ugasle moći, gospodario cijelim Ilirikom i
Panonijom. Dao sam postaviti miljokaze sa svojim uklesanim carskim imenom kako bi ipak od vladavine
Dvoglavog Jarčića ostalo traga. Temelje tim istim putovima postavio je još August, pa Klaudije, na koncu
Marko Aurelije, no ja sam ih proširio i popravio s neskrivenim graditeljskim žarom.
Budući da su putevi kojima sam kročio uspinjući se prema vlasti, ti čvrsti rimski popločeni putevi,
dugovječniji od mojeg svijeta, i njih također ponekad sanjam kako se popločeni i bijeli protežu između
mene i neba. Baš kao i onaj koji sam druge godine svoje vladavine zajedno s Maksimi janom probio od
Aserije do Belone, o čemu smo na miljokazima također ostavili klesana svjedočanstva, ali i iskaze naklonosti
prema mojoj rodnoj Dalmaciji. Naravno, povezao sam novim putem i palaču sa Salonom, ali iako je i on bio
popločen finim klesanim dalama, kamenim pravokutnicima, po kojemu su kočije prolazile gotovo bez
potresanja, taj je put išao obrnutim tokom. Ne od zemlje prema nebu, nego od neba prema zemlji, od
Dvoglavog Jarčića do Dvoglavog Nedonoščeta i, kako neki danas tvrde, nekadašnjeg Dvoglavog Roba.
Unatoč putovima i snovima koji lutaju po njihovoj kamenoj površini, ja tu koloniju Juliju Marciju Valeriju
Salonu Feliks, taj veliki, tisućljetni grad rođen pod sretnom ilirskom, grčkom i rimskom zvijezdom, nastojim
posjećivati što rjeđe. Osim za tužnih pohoda Valerinovu nadgrobnjaku ispod kojega ne leži njegovo tijelo
zatvoreno u nikomedijskom sarkofagu, potom kad tu i tamo budem na molitvama i ritualima u Jupitrovu
hramu. Uza sva ta nastojanja i pokušaje iskupljenja vlastitih uspomena veliki i poprilično vješto klesan
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Priskin spomenik izbjegavam. Zbog u isto vrijeme razumljive, a istovremeno i nerazumljive grižnje teško
mije podignuti pogled i opet promotriti njezino lice koje je za me ostalo zauvijek uklesano u sjećanjima.
Onima koja se još šuljaju s one posljednje zajedničke rimske večere u njezinoj obiteljskoj vili na Aventinu.
A u odluke o upravljanju gradom niti se miješam niti na to imam pravo. Uostalom, i zemljište u Aspaltosu na
kojem je palača trebala biti podignuta otkupio sam od toga svog rodnoga grada i platio kao svaki građanin,
poštujući sve poreze i zakone, i samo je ona pod mojom izravnom upravom, a osim nekoliko maslinika,
vinograda i polja, sve ostalo pripada salonitanskom ageru i velikoj koloniji.
Što su oni tamo radili s kršćanima, možda se i pozivajući na moje stare edikte, koje sam ionako izdao kad su
prevršili svaku mjeru, a i tada ponajprije zahvaljujući Galerijevim nasrtajima i navodnim proročanstvima
kojima me onako bolesnog stalno zamarao, a koja su po raznim svetištima od Grčke do Male Azije
upozoravala da će navodno Carstvo propasti ako se ne oslobodimo onih koji ne prinose žrtve našim
bogovima, doista ne znam. Koliko je i u tom mučnom pitanju Galerije bio ustrajan govori i činjenica da je
čak podmetnuo onaj požar u palači, namjerno ugrozivši moj život, tvrdeći potom da su to učinili kršćani u
namjeri da me umore. Uslijedio je potom taj prvi nesretni edikt, uslijedili su i drugi, sve krvaviji progoni i
zapljena kršćanske imovine, rušenje hramova, na prvome mjestu onog velikog u Nikomediji. Nasilja koja ne
poričem i koje sam poticao nagradama, čak i društevenim uzvišenjima po cijelom carstvu, pa i u Saloni, ali u
koja danas netko ubacuje moju sliku u središnje mjesto kao da sam ja jedini bio taj koji je u tome sudjelovao
s najvećim žarom. Opet s jasnom namjerom i suprotno svakoj istini.
Svi carevi koje sam spomenuo na početku bili su veći progonitelji kršćana od mene. Kao Galerije i Daja,
pokajnici uoči smrti. Upuštali su se u progone kad je trebalo ugasiti pobunu, ponekad čak smiriti nemire za
koje su redovito krivili kršćane ili, što se događalo još češće, kada je valjalo napuniti blagajnu ili njihovim
tijelima okrvaviti pijesak arene.
Ali sada, iz ove male palače grobnice i moga malog otvorenog neba, otkuda bi meni, koji sam oduvijek mrzio
borbe između ljudi i životinja, palo na pamet nekog nemoćnog biskupa poslati u salonitansku arenu, a
pogotovo ga prije kraja života utopiti mlinskim kamenom. Sve da sam to i želio, sukladno svom podrijetlu i
navodno škrtoj naravi, ne bih bio u stanju počiniti to zlodjelo. Ako je taj Doimije doista skončao u lavljim
raljama i pandžama, to sigurno nije bila moja zasluga niti sam išta slično mogao zapovjediti jer je Salona bila
potpuno izvan mojih ovlasti, a i svakom, pa i Salonitancima koji su me dobro poznavali, bila je dobro
poznata moja odbojnost da se zvijeri puštaju na ljude, a još manje da se tako od kršćanskog svećenika
stvara mučenik, i da se nepotrebno muči i ubija. Što bih ja onda tek učinio s onom šačicom svojih kršćana
nastanjenih u palači i njihovim jadnim i bijednim životima, koje bi sasvim sigurno radije napustili i otišli
svome bogu nego živjeli u svojoj bijedi? U slučaju Anastazija, za čiju me smrt također optužuju, a čija mi je
sudbina doista sasvim nepoznata, samo mogu dometnuti da bi u ovom smirenom, urednom i
zemljoradničkom okružju moje palače mlinski kamen za takvo također nepotrebno smaknuće bilo preskupo
i nadasve neprikladno oružje.
Prema Laktanciju, koji je uz onog Euzebija najzaslužniji za širenje takvih laži, u kojima im, nažalost, ponajviše
potpomaže Konstantin, uvjeren da će mu u budućnosti, kao i prilikom pobjede kod Milvijskog mosta i
objave edikta iz Mediolana, sve te potvore, ali i poluistine ići u prilog, svi su se na koncu pokajali i bit će im
oprošteno. Samo meni ne će! Čak je i okrutni i naprašiti Galerije na samrti izdao maloprije spomenuti
pomirujući edikt, čiji bi kraj glasio otprilike ovako:
- SLIJEDEĆI NAŠU RAZBORITOST I U SKLADU S NAŠOM STALNOM TEŽNJOM DA SVIM LJUDIMA
OSIGURAMO OPROST, A S OBZIROM NA NAŠU BLAGOST, ODLUČILI SMO DA I TIM LJUDIMA MORAMO
ODOBRITI DA OPET BUDU KRŠĆANI I DA SMIJU OBNOVITI SVOJA OKUPLJALIŠTA, S TIM DA NE RADE NIŠTA
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
PROTIV PORETKA. DRUGIM DOPISOM DAT ĆEMO DUŽNOSNICIMA UPUTE KAKVE POSTUPKE IMAJU
PROVODITI.
A još dalje u tom ediktu, na samom njegovu kraju, koji su odmah izvjesili u cijelom Carstvu i otvorili zatvore
iz kojih je na slobodu prokuljala rijeka navodnih kršćanskih mučenika, bolešću izmrcvareni i crvima izje deni
Galerije dao je napisati:
- SUKLADNO TOM NAŠEM OPROSTU, ONI ĆE MORATI SVOGA BOGA MOLITI ZA NAŠE ZDRAVLJE, ZA
DRŽAVU I ZA SEBE SAME TAKO DA BI DRŽAVA U CIJELOSTI OSTALA OČUVANA I SIGURNA, A DA ONI MOGU
BEZBRIŽNO ŽIVJETI U SVOJIM DOMOVIMA.
Kakav bi tek edikt Galerije izdao da je kojim slučajem preživio raspadanje svoje utrobe, mogu tek nagađati.
Smrt moje žene, moje kćeri, koja je bila štićenica jednog od izravnih izvršitelja tog istog edikta, i pogubljenje
maloljetnog Galerijeva posinka, dovoljno govore o kakvom je zajedničkom i bezbrižnom životu i milosrđu
bilo riječi.
Ja sam, dakle, sam ovdje, na svom rubnjaku svijeta, okružen stvarnošću, zatvoren u ipak ostvarene snove.
Jer taj se san polako pretvara u onu zamišljenu stvarnost kako mi se sklapaju oči, a nebo se opet otvara
među kockama kasetiranog svoda. Kalimah nije više uz me, uz me je moja mala plesačica iz Emese, dok me
probada mač iskovan od privida.
Opet me miluje i ljubi, privija se uza me plešući i kovitlajući tijelom kao moja zmija, a Sfinge, te čuvarice
najvećih tajni palače, svijeta i svemira koji se nikada ne gasi, potmulo reže kao grmljavina koja izlazi iz
podruma, pa se penje uz Protiron i prolazi kroz Vestibul, sve do moje postelje pod slobodnim i otvorenim
svodom.
Osjećam kako lebdim zajedno s Baktrijkom na valovima moćnog odjeka nečujnog Sfingina pjeva. Iz daleke
pustinje oko Aleksandrije opet putuju padajuće zvijezde, gore Jupitrova i Mitrina svjetia u gradovima i
prijestolnicama, sjaje se Pamfilovi dragulji, i njegove zlatne i srebrne niti kao putanje zapaljenih kometa
uzašle s rastrganog ogrtača nikomedijskog branitelja jezika Istoka i Rima, pod sve jasnijom mjesečinom.
Mrak je samo ovdje, u palači grobnici. A onda nas onaj silni napjev, pomiješan s moćnim režanjem vladara
vječnosti, polako donosi zagrljene pred njezino leglo. Pa me ona crnoputa, možda u duši i Sfingina podanica,
posljednji put dodiruje i odbacujući kožnatu vojničku narukvicu, opet napušta i odlazi. Režanj e gospodarice
polaže me samog u veliku Ramzesovu sfingu od crnoga granita i ja ulazim u nju kao nekoć u malu baktrijsku
plesačicu iz Emese, obdaren novom snagom.
Iz Sfingina tijela, u koje sam se uvukao, osjećam kako mi se u utrobi kovitla moja zmija i kako prijeteći sikće
želeći me još jedanput, zadnji put zaštititi. Ali zlatna moja zmijo uzaludan ti je sav trud i otrov protiv moći
tvoje majke. Jer već čujem kako doista klizi poklopac na sarkofagu, a onda kao posljednji, najveći car rimski
bivam položen u porfirij, kao prošlost u budućnost, moćniji nego ikada prije u svom dugom životu. Moji sve
vidni lavlji kapci zatvaraju vrata šutnje, a upaljene oči Jupitrova sina sklapaju se kao ugasli dijamanti i geme
na mom plaštu i potapaju zagonetku Dioklecijana i Diokla, tog Dvoglavog Jarčića i Dvoglavog Nedonoščeta,
u hladni mramor sarkofaga.
Iznenada, na samom kraju, sve se neočekivano potresa. Sfinga me izbacila iz svog crnog tijela i hladne
granitne utrobe i ja ostajem ležeći, kao ponovno rođen u svojoj smrti. Zapalili su se opet svi čempresi na
obzorju, od Rima, do Salone, Aspalatosa, Nikomedije, Antiohije i Aleksandrije, dok Sfinga iz daljine opasno
reži.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
ne umišljaj, ti nisi Ja. Čak ni tvoj sarkofag nije trajniji, ne može se po trajnosti mjeriti ni s najmanjim djelićem
moga tijela. Uskoro će udariti čekićem po njemu, sarkofag će puknuti dok se bude razlijegala graja
osvetoljubive svjetine. Onda, od iznenadnog prodora svjetla, opet ćeš prokrvariti. Ali ne krvlju, nego
pepelom. Proparat će se tvoj grimiz i tvoja gema ma urešena carska odora i plašt tako da će na vidjelo izaći
samo tvoje bi jelosmeđe, gotovo već smrvljene kosti. I ne će se opet dobro vidjeti imaš li jednu ili dvije
glave, jesi li Dioklo ili Dioklecijan. Dvoglavi Rob ili Dvoglavi Jarčić. Tek tada bit ćeš konačno mrtav premda
zapamćen na čudan način. Sam u svojim snovima i svojoj snovitoj javi.
Jer zapamti, u tvojim snovima i prikazama zapaljenih čempresa još se nešto krije. Budući da čempres sporo
raste, a još sporije i teže gori, sva sreća i sva nesreća, baš kao i jučerašnjost i sadašnjost, vrlo sporo snalaze i
sustižu onoga tko je često sanjao čemprese iz djetinjstva.
KRONOLOGIJA ŽIVOTA I VLADANJA IMPERATORA CEZARA GAJA AURELIJA VALERIJA DIOKLECIJANA
AUGUSTA
245. ili 247. Rođen kao Dioklo Diocles, kako suvremene kronike pretpostavljaju, u obitelji salonitanskog
pisara iz redova humiliora, pripadnika niskog staleža, vjerojatno u okolici Salone Salonae, velika rimska
kolonija, jedan od najvažnijih gradova Carstva, na širem prostoru današnjeg Solina.
249. ili 250. Vjerojatno u Singidunu Singidunum, današnji Beograd, na obalama Danubija Danubius, rijeka
Dunav ili možda u Sirmiju Sirmium, današnja Sremska Mitrovica, tada jedan od većih gradova u Carstvu,
snažno i moćno vojno središte i logor, rođen je Maksimijan, budući Dioklecijanov suvladar i August. Po
prilici iste godine negdje u Daciji, današnjoj Bugarskoj, rodio se i Galerije, budući Dioklecijanov Cezar, zet, a
onda i nasljednik August.
263. ili 269. Počinje Dioklova vojnička karijera i pod raznim carevima služi i sudjeluje u borbama diljem
Carstva.
270. Zacaruje se Aurelijan Imperator Caesar Lucius Domitius Aurelianus
Augustus, rodom iz Sirmija. Pod Aurelijanom Dioklo postupno zauzima sve važnije položaje u vojnoj
hijerarhiji i sudjeluje u pohodima od Panonije do Azije i Egipta.
Iste godine umire i Plotin, veliki i posljednji u nizu klasičnih antičkih filozofa.
272. Konstanciju Kloru i njegovoj ženi Heleni rodio se Konstantin, budući
car Konstantin Veliki.
275. Urotnici iz redova pretorijanaca, carske garde, ubijaju Aurelijana.
276. Vojska za cara izabire Marka Aurelija Proba Imperator Caesar Marcus Aurelius Probus Augustus,
također rodom iz Sirmija.
280. Dioklo postaje namjesnik Mezije, a Prob ga uvrštava među egrege, vi
teški stalež. Moesia, pokrajina na tromeđi Srbije, Rumunjske i Bugarske, koja je obuhvaćala i Singidun.
282. U svom rodnom Sirmiju ubijen je car Prob. Zatukli su ga motikama
njegovi vlastiti zapovjednici.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
282. Na prijestolje stupa car Kar Imperator Caesar Marcus Aurelius Carus Augustus. Car imenuje Diokla
zapovjednikom garnizona u Tijani, u kojoj se Diokles ženi rimskom dostojanstvenicom, patricijkom Pri skom.
283. Diokla car Kar imenuje zapovjednikom domestikusa PROTECTORES DO MESTICI, elitne konjičke
postrojbe u svojstvu careve osobne garde. Iste godine Diokles postaje rezervni konzul CONSUL SUFFECTUS.
U kolovozu pogiba car Kar, navodno od udara groma. U Rimu Senat za cara proglašava Karova starijeg sina
Karina Imperator Caesar Marcus Aurelius Carinus Augustus, a on po navodnoj očevoj oporuci na Istoku
postavlja za suvladara svoga mlađeg brata Numerijana Imperator Caesar Marcus Aurelius Numerianus
Augustus. Koncem iste godine umire Numerijan, navodno od neizlječive bolesti, premda ga je vjerojatno
dao ubiti njegov tast i zapovjednik pretorija naca PRAEFECTUS PRAETORIUM Arije Aper Arius Aper.
284. Dne 17. studenoga Dioklo ubija Apera pod optužbom da je smaknuo cara Numerijana, a vojnici ga
na istom brdu iznad Nikomedije iskliču za cara. Dioklo uzima ime Imperator Cezar Gaj Aurelije Valerije
Dioklecijan August Imperator Caesar Caius Aurelius Valerius Diocletia nus Augustus.
Presudna bitka kod rijeke Margo Margis, današnja Morava južno od Singiduna. Dioklecijan pobjeđuje
Karina, ubija ga i postaje jedinim carem. Karinova savjetnika državnika, profesora i pravnika Aristobu la
uzima u svoju službu.
Iste godine imenuje za suvladara na Zapadu, još u rangu Cezara, svoga starog suborca i prijatelja
Maksimijana, koji dobiva ime Imperator Cezar Marko Aurelije Valerije MaksimijanImperator Caesar Marcus
Aurelius Valerius Masimianus. Dioklecijan se okitio naslovom Jovije Jovius, Jupitrov sin, a Maksimijanu
udjeljuje ime Herkulije Hercu lius, Herkulov sin. Iste godine Senat je i drugi put proglasio Dioklecijana
konzulom.
286. Dioklecijan uzvisuje Maksimijana na rang Augusta, koji tako svom imenu dodaje naslov Augustus i
vlada Zapadom. Počinje razdoblje di jarhije ili vladavine dvojice.
U Saloni vjerojatno iste godine bivši gradski kvestor Leontije Valerin Leontius Valerinus podiže kenotafnu
stelu u čast svoga preminulog sina Aurelija Valerina Aurelius Valerinus, koji je kao dvorski činovnik mlad
umro u Nikomediji.
Od 286. oba Augusta bore se u višegodišnjim ratovima po cijelom Carstvu, u koje Dioklecijan kreće iz
Nikomedije u Bitiniji, pokrajini južno od crnomorske obale, nekoliko desetaka kilometara istočno od
Bospora, iz grada koji je proglasio svojom prijestolnicom, a Maksimijan iz Mediolana Mediolanum, današnji
Milano. Iste godine Dioklecijan poduzima opsežne vojne pohode u Meziji i Panoniji.
287. Senat Dioklecijanu udjeljuje treći konzulat.
289. Dioklecijan pobjeđuje Sarmate, a Maksimijan suzbija provalu Alema na i Burgunda u
sjeverozapadnu Galiju šire područje sjeverne Francuske i Belgije i Norik današnju Austriju i južnu Slovačku.
290. Dioklecijan se bori protiv upada Saracena, a Maksimijan suzbija provale Franaka. Dioklecijan
proglašen konzulom i četvrti put, a Maksimijan treći. Dioklecijan u čast tog imenovanja zajedno s Maksimija
nom posjećuje njegovu prijestolnicu Mediolan.
291. Dioklecijan guši manju pobunu u Egiptu.
292. Dioklecijan pobjedonosno završava rat protiv Sarmata.
293. U siječnju u Sirmiju preuzima peti konzulat, a Maksimijan četvrti.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
U ožujku iste godine Dioklecijan konačno dovršava svoju zamisao o novoj podjeli Carstva. Kao svog
suvladara na Istoku u rangu Cezara postavlja Galerija Imperator Caesar Caius Galerius Valerius Maximi anus
i udjeljuje mu na upravljanje veći dio Balkana, a pod svoju vlast podređuje sve istočne provincije i Egipat.
Maksimijanu u vlasti kao Cezara pridodaje Gaja Flavija Valerijana Konstancija Imperator Caesar
Caius Flavius Valerianus Constantius, poznatog i kao Konstancije Klor, oca budućeg cara Konstantina i njemu
kao Cezaru dodjeljuje vladanje Galijom i Britanijom, dok svom suvladaru Augustu Herkuliju Dioklecijan
prepušta Italiju, Afriku, Hispaniju i sjeverne pogranične provincije iako samo formalno vlast nad Italijom i
nekim afričkim provincijama i dalje tradicionalno ostaje u rukama Senata. Počela je tetrarhija ili vladavina
četvorice. Dioklecijan kao stariji August stoluje u Niko mediji, Maksimijan u Mediolanu, njegov Cezar
Konstantin Klor u Tre viru današnjem Trijeru, a Galerije u Sirmiju i Tesaloniki, današnjoj Sremskoj Mitrovici i
Solunu.
294. Dioklecijan je u Singidunu u Meziji.
295. Senat Dioklecijanu udjeljuje šesti konzulat. Iste godine u Damasku Dioklecijan izdaje edikt o braku i
bračnim vezama.
296. Dioklecijan poduzima velik pohod na Egipat. Nakon osmomjesečne opsade ulazi u Aleksandriju i
pogubljuje pobunjenika Elpida Ahila, prema nekima rimskog podrijetla i imena Lucije Domicije Domicijan, uz
mnoštvo njegovih sljedbenika. Ipak, odmah počinje s obnovom grada, hramova, glasovite Aleksandrijske
biblioteke i cijele zemlje. U njegovu čast Aleksandrijci počinju računati vrijeme po godini Dioklecijanova
ulaska u Egipat. Na povratku izdaje edikt o progonu maniheja ca premda ima osnove vjerovati da ga je izdao
prije te da je ovaj samo prošireni oblik istog edikta iz 295. iako ta godina nikako nije povijesno povrdena ni
izvjesna.
U veljači iste godine Galerije je poduzeo prvi neuspješan pohod na Perziju i Mezopotamiju i doživljava težak
poraz kod Ktesifonta Ctesiphon tus. Ipak, potkraj godine Galerije, poslušavši Dioklecijanove strateške i
taktičke savjete, uspijeva pobijediti Perzijance i podvrgava velik dio graničnih perzijskih pokrajina i Armeniju
pod rimsku vlast. Iste godine Galerije se ženi Dioklecijanovom kćeri Valerijom.
296. - 297. - 298. Maksimijan i Konstancije suzbijaju provalu Alemana u Galiji i ratuju protiv pobunjenika
Karauzija Carausius i njegova nasljednika Alekta Allectus, i to ponajprije Konstancije Klor, koji zapovijeda
vojskom na krajnjem Zapadu i pobjeđuje pobunjenike i protivnike u Galiji kod Boinonije, i poslije u Britaniji.
Obojica pobunjenih samozvanih imperatora su ubijena.
Maksimijan pobjeđuje Kvinkvegetane Quinquaegetani, ujedinjena maurska plemena u Africi. U tom
razdoblju Dioklecijanove vladavine objavljen je i stupa na snagu Hermagolijanov zakonik koji je po uzoru na
već stoljeće stari Ulpijanov zakonik reformirao tradicionalno rimsko pravo.
300. Veliki požar u Rimu. Stradale su mnoge važne građevine, među njima i senatska kurija. Dioklecijan
počinje s obnovom kurije i postavlja temelje svojih termi, najvećih u rimskom svijetu.
301. Dioklecijan u svojoj prijestolnici Nikomediji ili prema nekima u Anti ohiji, izdaje glasoviti edikt o
najvećim cijenama svih namirnica, roba i usluga, kao prvi pokušaj suzbijanja inflacije u povijesti. Njegov će
predloženi gospodarski i novčarski uzorak preživjeti u raznim oblicima sve do danas. Edikt se, uklesan na
ploče, postavlja istog mjeseca po cijelom Carstvu, što je također rijedak primjer u kasnom antičkom svijetu.
Pronađeno je četrdeset ploča.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
Iste godine, pretpostavlja se, umire i Hermagolijan. Prema također nepouzdanim izvorima te iste godine
slavni gramatik i panegiričar Eu menije održao je u Augustodumu predavanje 0 veličini carstva, koje je
sačuvano u cijelosti.
302. Dioklecijan vjerojatno doživljava prvi moždani udar, od kojega se razmjerno brzo oporavlja. Senat
mu udjeljuje sedmi, a Maksimijanu šesti konzulat.
303. U veljači na Galerijevu inicijativu Dioklecijan izdaje prvi edikt protiv kršćana, ali krvoprolića još
nema. Slijede još dva edikta, izdana opet pod Galerijevim pritiskom, i progoni su sve krvaviji.
U pratnji Maksimijana koncem godine prvi put posjećuje Rim kako bi proslavio dvadesetogodišnjicu
vladanja, svoj osmi, a Maksimijanov sedmi konzulat, ali i zajednički trijumf, posljednji tradicionalni trijumf u
rimskoj povijesti. Premda je već i prije, kao uostalom po cijelom Carstvu, podizao građevine; mnogostruke
koristi, vojnog i kultnog značenja, kako i putove, utvrde, garnizone, tako i biblioteke, javna i intelektualna
središta, danas bismo rekli sveučilišta, on nastavlja svoje graditeljske pothvate po Rimu. Za svog boravka
otvara nedovršene terme i glasovitu Ulpijanovu knjižnicu. Na samom kraju godine opet pobolijeva i po
lošem vremenu vraća se preko Italije i Mediolana, Histrije možda i
Pole današnje Istre i današnje Pule Panonije i Sirmija, dolinom Mar ga natrag u Nikomediju.
304. U Nikomediju stiže tek u ljeto. Dioklecijan je opet ozbiljno bolestan, možda je opet pretrpio udar,
što iskorištava Galerije i izdaje četvrti i najkrvaviji edikt protiv kršćana.
Nakon povratka u Nikomediji umire Dioklecijanov savjetnik Aristobul u dubokoj starosti, dok se Dioklecijan
uspio oporaviti.
305. Kako je i najavio, Dioklecijan 1. svibnja na istom brdu iznad Nikome dije na kojem je ubio Apera i
zacario se prije dvadeset i šest godina odstupa s prijestolja, što po njegovoj zapovijedi čini i njegov suvladar
Maksimijan u Mediolanu. Dvojica dotadašnjih Cezara postaju Augusti. Konstantin Klor pod imenom
Imperator Caesar Caius Flavius Valeri anus Constantius Augustus na Zapadu, a Galerije, kao Imperator
Caesar Augustus sa svim imenima i naslovima koje je nosio i to tada, na Istoku. Njima je kao podređene
suvladare Dioklecijan podredio Ceza re Severa na Zapadu i Maksimina Daju na Istoku. Počela je druga te
trarhija.
Uzevši svoje staro ime, Dioklo se povlači u svoju palaču, onu istu koju je, još otkako je najavio svoju
abdikaciju, počeo graditi u Aspalatosu Aspalathos, današnji Split.
306. Maksimin Daja objavljuje peti edikt protiv kršćana.
Konstantin Klor umire u Eburaku Eburacum, u današnjem Yorku u Velikoj Britaniji, nasljeđuje ga sin
Konstantin i proglašava se prvo Cezarom pa Augustom.
307. Počinje novi građanski rat. Druga tetrarhija se raspada. Maksimijan samovoljno sam sebi vraća
naslov Augusta i udjeljuje ga istovremeno svom sinu Maksenciju te se utvrđuju u Rimu. Iste godine Sever i
Galerije neuspješno opsjedaju Rim. Sever u svom pokušaju biva poražen, uhićen i ubijen.
Na povratku Galerije udjeljuje naslov Augusta svom štićeniku Liciniju tako da sada postoji čak pet Augusta:
Maksimijan, Maksencije, Konstantin, Galerije i Licinije. Konstantin se iz Britanije vraća u Trever, pobjeđuje
iste godine Franke, a Senat mu udjeljuje titulu Germanikus Maksimus. Iste godine ženi i Maksimijanovu kćer
Fustu.
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
308. Na traženje vojske i Galerija održava se veliki sabor u Karnuntu Car nuntum, veliki vojni logoru i
glavni grad provincije Panoniae Superi or, Gornje Panonije, koju je uspostavio upravo Dioklecijan kroz svoje
zemljovidne podjele Carstva, danas na granici Austrije i Slovačke na kojem su bili svi Augusti i Cezari osim
Konstantina. Dioklecijan, prema nekim izvorima, odbija povratak na prijestolje, a Maksimijana prisiljava na
ponovnu abdikaciju. Uspostavlja treću tetrarhiju, iz koje zbog neposluha izostavlja Maksimijana i njegova
sina Maksencija tako daje sada August na Zapadu Imperator Cezar Flavije Galerije Valerije Lici nijan Licinije
ili Imperator Caesar Flavius Galerius Valerius Licinianus Licinius, a njegov Cezar je Konstantin, dok Galerije
zadržava Istok kao August, s podređenim Maksiminom Dajom kao Cezarom. Stanje na Istoku ostalo je isto,
ali granice i ovlasti nisu više iste. I Licinije i Konstantin osjećaju važnost i prevagu Istoka, što navješćuje
buduće i skore sukobe. Nekadašnji car vraća se u svoju palaču, a Galerije u njegovu čast, svoju ženu,
Dioklecijanovu kćer Valeriju, proglašava Augustom i daje jednoj od provincija ime Panonija Valerija
Pannonia Valeria.
309. Maksimin Daja objavljuje još jedan edikt protiv kršćana. Konstantinu i Liciniju kao Cezaru i Augustu
Zapada Senat udjeljuje prvi konzulat.
310. Maksimijan pokušava nagovoriti Dioklecijana da opet zajedno prigrabe vlast, što ovaj odbija, pa
bivši August Zapada nastoji udobrovoljiti Konstantina, svog zeta, kako bi zajedno krenuli u rat protiv
njegova sina Maksencija, koji je zavladao Italijom. Konstantin također odbija, a Maksimijan diže neuspješnu
bunu. Bježi, ali biva uhićen i smaknut u Marsiliji Marsillia, današnji Marseille. Neki tvrde da je razočaran
svim svojim neuspjesima počinio samoubojstvo.
311. Galerije umire i na samrtnoj postelji izdaje edikt o vjerskoj toleranciji. Nakon Galerijeve smrti,
budući da se nije htjela udati za nj, Maksimin Daja proganja Dioklecijanovu kćer Valeriju zajedno s majkom,
Dioklecijanovom ženom Priskom, u Siriju.
312. Presudna pobjeda Konstantina nad Maksencijem kod Milvijskog mosta nedaleko od Rima. Ubrzo
nakon toga Konstantin se, premda još odan starim rimskim bogovima, proglašava braniteljem kršćana.
Senat Konstantinu udjeljuje drugi konzulat.
313. Konstantin objavljuje Milanski edikt i proglašava slobodu svih vjeroispovijesti u cijelom Carstvu, a
kršćanstvo, uz tradicionalnu rimsku, službenom religijom.cijelog Imperija. Konstantin i Licinije treći put
konzuli.
314. Licinije pobjeđuje Maksimina Daju pa ovaj počini samoubojstvo. Licinije, kojem je na samrti Galerije,
njegov najveći zaštitnik, oporučno ostavio u zalog brigu o svojoj ženi, želi također prigrabiti Valerijin veliki
imetak, pa kad u tom naumu ne uspijeva, u Tesalonilci Thesalonica, današnji Solun daje uhititi i pogubiti
Dioklecijanovu ženu i kćer, Pri sku i Valeriju, kao i Galerijeva izvanbračnoga sina, maloljetnoga Kan didijana.
Prvi vladarski sukob Konstantina i Licinija.
315. Konstantin i Licinije peti put konzuli. Konstantin pobjeđuje Sarmate i Vizigote i posjećuje Rim gdje
podiže sebi posvećen još i danas slavni slavoluk.
316. Dne 3. prosinca u za ono doba visokoj starosti, u svojoj palači u Aspa latosu umire Dioklo,
nekadašnji car Dioklecijan, jedan od najvećih vladara u povijesti. Gotovo je izvjesno, sasvim prirodnom
smrću, kako tvrde Euzebije, Zosim i Ivan Antiohijski, dok, naprotiv, Eutropije, Aurelije Viktor pa potom
njegov epigon Pseudo Viktor kojemu ne znamo pravo ime, pišu da su ga otrovale uhode koje su bile
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
ubačene među njegovu poslugu, a Zonaras da su ga ubili po Konstantinovoj i Licinijevoj zapovijedi, dok
carev najveći kritičar, njegov bivši tajnik i biograf Lak tancije, drži, vjerujemo neutemeljeno, kakve su i
pojedine njegove naknadno zapisane biografske zabilješke, u njegovu djelu 0 progonima kršćana, da je
Dioklecijan počinio samoubojstvo i tako nasilno završio svoj veliki život i djelo.
Stoga je važno istaknuti, poštujući desetke kasnoantičkih izvora, a koji su uništavani još za Dioklecijanova
života, a sustavno od doba Konstantina zvanog Veliki, njegovih nasljednika, sve do nestanka antičkog svijeta
i srednjovjekovlja, potom sudeći po suvremenim povijesnim djelima koja se izravno ili neizravno bave
Dioklecijanom, da su svi likovi u romanu, osim nekoliko manje važnih senatora te za ovu priču sporednih
osoba, ponajviše gladijatora i robova, povijesne osobe.
Dioklecijanova snažna i duga vladavina obilježila je njihov život kao što je odredila sudbinu budućeg
Rimskog Carstva. Ponajprije onog na Istoku, ali podjednako na i Zapadu, pa tako posredno, ali i neposredno,
i naš život i vrijeme, čiji tijek i smisao teško možemo u potpunosti razumjeti. Posebno kada su u pitanju još
neotvorene stranice naše opće i osobne povijesti.
314. LlC NAKLADNIK
CIR ZAGREBAČKI HOLDING
0S PODRUŽNICA AGM
BIBLIOTEKA ROMAN
313. Kon
ISPC VELJKO BARBIERI
slui kor
JA DIOKLO JUPITROV SIN
MIHANOVIĆEVA 28, ZAGREB
ZA NAKLADNIKA BOŽE ČOVIĆ
dć
si d P
LEKTURA I KOREKTURA
315. I IVA UDIKOVIĆ
i
DIZAJN I KOMPJUTORSKA PRIPREMA
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
NEDELJKO ŠEVIĆ
TISAK
URIHO D.O.O ZAGREB ZAGREB, SRPANJ 2008.
ISBN 978-953-174-333-4
316.
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 67629
Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.