Alfredo M. Bonanno

Anarhistička tenzija

Naslov izvornika: La tensione anarchica

S talijanskog prevela: Erika PredenGrafičko oblikovanje: marco@theanarchistlibrary.org

Prvo izdanje: Laboratorio Anarchico di Sperimentazione Antiautoritaria, Cuneo(Italija), ožujak 1996.Drugo izdanje: Edizioni Anarchismo, travanj 2007.Englesko izdanje: The Anarchist Tension, London 1998.Njemačko izdanje: Die anarchistische Spannung, München 1997.Španjolsko izdanje: La tensión anarquista, Paris 1997.Belgijsko izdanje na engleskom jeziku: The anarchist tension, Gent 2007.

Tekst javnog predavanja »Anarhizam i demokracija«, održanog u gradu Cuneo(Italija) 28. 01. 1995. u matematičkoj gimnaziji »Giuseppe Peano«.

2

Uvodna riječ prvom izdanjuU neposrednosti — ali i u granicama — tipično oralne proze,

koja karakterizira ova prijepis, strastveno izronjuje jedna ideja,možda jedina, koja nas združuje kao pojedince u sukobu s ovimporetkom.

To je anarhistička tenzija: onaj osjećaj koji razara dualizamizmeđu teorije i prakse, djela i misli, koji konstantno žari našesnove i naše geste usmjerene radikalnoj promjeni postojećeg. Toje radost onoga tko se bori bez pokoja kako bi se oslobodio svihokova, to je prosvjetljenje onoga tko prepoznaje autoritete kojinas ugnjetavaju i potiče ga da uzastopno traži i zauvijek kušanektar slobodnoga života, vrijednoga življenja.

I, u krajnjoj liniji, ekstremno očitovanje ljubavi i bijesa.Ne želimo pisati biblije i stvarati propovjednike, tuđ nam je

svaki oblik idolatrije i mitizacije, po definiciji ikonoklasti, ateistiu svakom smislu, uvijek smo odbijali i zazirali od svakoga aspek-ta autoritarizma koji nam želi egzistenciju učiniti mrskom, za-počevši s najpodmuklijim i najopasnijim: onoga koji može iznik-nuti u nama samima. Odbijamo zakone i uspostavljene poretke,a nadasve konfekcijske naočnjake. Prihvaćamo samo spontane inajslobodnije dogovore…

Ovo smo imali na umu kad smo započeli s projektom Anar-hističkoga Laboratorija gdje bi antiautoritarno eksperimentiralinaše tenzije. To je naša svakodnevna oklada, unutar i izvan ovačetiri zida. Imali smo to dobro na umu i pri objavljivanju ovogateksta, koji bi trebao biti samo jedan poticaj za daljnji rast nassamih i, možda, da se prepoznamo u nekom drugom.

Laboratorio Anarchico di Sperimentazione Antiautoritaria(Anarhistički Laboratorij za Antiautoritarno Eksperimentiranje)

3

Anarhistička TenzijaUvijek sam malo zbunjen kad počnem govoriti, barem na po-

četku. Ta se zbunjenost povećava naspram onoga što pogrešnonazivamo predavanjem ili pak, skromno kamuflirajući, javnomraspravom. Najzad, radi se o predavanju nekoga tko dolazi izva-na, tko možda pripada nekoj drugoj generaciji, kao da je pao izprošlosti, tko se popeo na ovu katedru, drži predavanje te stogana čudnovat, a i opasan način, liči na nekoga tko vam tupi mo-zak iz drugih razloga, s drugim namjerama. Međutim, ako maloskrenete pažnju na pojmove koji će biti izloženi, otkrit ćete da seiza ove prividne sličnosti krije znatna razlika.

Prvi od ovih pojmova sastoji se od pitanja: što je anarhizam?Ovo moje pitanje može zvučati čudno pošto je ovdje prisutno mno-go anarhista, jer ih osobno znam. Barem bi anarhisti trebali znatišto je to anarhizam. No, svaki je put potrebno započeti razgovorupravo ovim pitanjem: što je anarhizam? Mada sa samo nekolikoriječi. Zašto? Ovo pitanje obično ne susrećemo glede ostalih poljaživota, ostalih aktivnosti, svih ostalih misli. Tko se definira ili senečim smatra zasigurno poznaje to nešto.

Ali, anarhisti stalno postavljaju taj problem: što je anarhi-zam? Što znači biti anarhist? Zašto? Zato što to nije neka definici-ja koja se jednom postavljena može čuvati u sefu, staviti sa stranei smatrati nekakvim kapitalom iz kojega možemo crpsti malo po-malo. Biti anarhist ne znači dostići nekakvu izvjesnost, ne značireći jednom zauvijek: »Eto, ja, napokon, od ovog trenutka posje-dujem istinu i kao takav sam, barem glede ideje, povlašten.« Tkorazmišlja na takva način, anarhist je samo na riječima. Anarhistje naprotiv onaj tko realno sumnja u sebe kao anarhista, kao oso-bu, i pita se: »U kakvom je odnosu moj život s onim što radim i sonim što mislim? Kakvu vezu uspijevam svakodnevno održavatisa svim stvarima koje činim, tako da potvrđujem anarhizam i neprihvaćam male svakodnevne kompromise, suglasnosti itd.?«

Stoga, anarhizam nije pojam koji se zapečati jednom riječjukao grobnica. Nije politička teorija. To je način na koji se poimaživot, a život, bili mi mladi ili stari, nije konačna definicija, većoklada koju moramo igrati dan za danom. Ujutro kad ustajemoiz kreveta i dodirujemo nogama pod moramo imati dobar razlog

4

da bi zaista ustali. Ako taj razlog nedostaje, ne znači ništa bitiili ne biti anarhist. Onda bolje ostati u krevetu i spavati. A dabi imali dobar razlog moramo znati kako djelovati, jer za anarhi-zam, za anarhista, nema razlike između djelovanja i mišljenja,koje podrazumijeva neprestano prelijevanje iz teorije u praksu iiz prakse u teoriju. To je ono što razlikuje anarhista od bilo kojedruge osobe, koja ima drugačiji pojam o životu i okoštava taj po-jam kroz politički život, kroz političko djelovanje, kroz političkuteoriju.

Ono što vam se inače ne kaže, ono što ne piše u novinama,ne piše u knjigama, ono što škola ljubomorno prešućuje jer je totajna života: ne smijete odvajati misao od djelovanja, stvari kojese znaju, koje se razumiju od onih koje se čine, od stvari kroz kojemi djelujemo.

To je ono što razlikuje političku osobu od anarhističkoga revo-lucionara. Nisu to riječi, ni pojmovi i, dozvolite mi, s nekog gledi-šta ni djelovanje. Određenu akciju ne određuje ispravno izabrancilj, niti je razlikuje i obilježava njena ekstremna realizacija kroznapad, recimo radikalan. Bît je u načinu na koji će je osoba, drugkoji realizira ovu akciju, uspjeti pretvoriti u značajni trenutaksvoga vlastitoga života, osobno obilježje, značaj, vrijednost živo-ta, radost, žudnju, ljepotu, a ne u vještu realizaciju, u puko izvo-đenje čina koji se smrtno okončava u nama samima i u izrazu:»ja sam danas ovo napravio« daleko od sebe, na periferiji mojegpostojanja.

Evo, u tome je razlika. A iz te razlike proizlazi još jedna, pomeni vrlo značajna. Onaj tko misli da se djelovanje nalazi izvannjega i da se realizira kroz brojne uspjehe ili neuspjehe — štose može?, život su stepenice po kojima se malo uspinjemo malosilazimo, nekad stvari idu dobro nekad loše — onaj tko misli daživot sačinjavaju ove stvari, npr. uobičajeni lik demokratskogapolitičara (naravno, osoba s kojom možete diskutirati, simpati-čan tip, tolerantan, popustljiv, vjeruje u razvoj, u budućnost, ubolje društvo, slobodu), takva vrsta osobe, možda u odjelu, bezkravate, malo sportski, osoba koja izbliza izgleda kao drug i kojase sama naziva drugom, ta osoba može vrlo lako biti i policajac,ionako to ništa ne mijenja. Zašto ne? Postoje i demokratski po-licajci, završilo je doba uniformirane represije, danas represija

5

može i simpatično izgledati, tlače nas brojnim sjajnim idejama.Evo, ovu osobu, tog demokratu, kako ga možemo karakterizira-ti, kako ga možemo prepoznati, primijetiti? Ako nam oči pokri-ju velom kroz koji ne vidimo, kako se možemo braniti od takveosobe? Prepoznat ćemo ga kroz ovu činjenicu: za njega je životostvarenje, njegov su život činjenice, količinske činjenice koje seodmataju pred njegovim očima, i ništa više.

Ne možemo tražiti člansku iskaznicu kad s nekim pričamo.Često, slušajući njegove ideje postajemo veoma zbunjeni i ništaviše ne razumijemo, jer svi smo simpatični govornici, progresisti,svi hvalimo ljepotu tolerancije i tako dalje. Kako možemo primi-jetiti da ispred nas stoji neprijatelj, naš najgori neprijatelj? Jerod starih smo se fašista barem znali obraniti, on je tukao, no akosmo bili sposobni tukli smo i mi, jače od njega. Sad je druga pri-ča, promijenila se situacija. Danas je možda čak i teško pronaćinasilnog fašista. Međutim, taj subjekt kojeg pokušavamo opisati,demokratu kojeg pronalazimo na svim nivoima (u školi ili u par-lamentu, na ulici ili u uniformi policajca, kao suca ili kao liječni-ka), taj nam je subjekt neprijatelj jer on poima život na drugačijinačin od nas, jer za njega je život neki drugi život, nije naš život,jer mi smo za njega vanzemaljci i ne vidim razloga da ga mi sma-tramo stanovnikom našeg planeta. To je linija koja nas razdvajaod njega, jer njegov pojam života je količinske, kvantitativne pri-rode, on mjeri stvari po uspjehu, ili ako želite po neuspjehu, aliuvijek s količinske strane, a mi život mjerimo na drugačiji na-čin i upravo o tome trebamo razmisliti: na koji način se naš životrazlikuje, kvalitativno razlikuje.

I taj gospodin, koji nam je tako sklon, svali na nas kritiku ikaže: »Da, anarhisti su simpatični, ali tako nesuvisli, što su uop-će postigli kroz povijest, koja je država ikad bila anarhistička?Jesu li ikad ostvarili vladu bez vlade? Nije li slobodno društvo,anarhističko društvo, društvo bez vlasti, proturječje?« I ta ma-sa kritike koja se svali na nas ima zasigurno veliku težinu, jerzaista i u onim slučajevima kad su anarhisti bili vrlo blizu ostva-renja njihove konstruktivne utopije slobodnoga društva, kao npr.u Španjolskoj ili u Rusiji, ako ih dobro analiziramo, te su kons-trukcije vrlo diskutabilne. To jesu revolucije, ali nisu slobodarskerevolucije, nisu anarhija.

6

Stoga, kad ta gospoda kažu: »Vi ste utopisti, vi anarhisti živiteu iluziji, vaša utopija nije ostvariva«, mi trebamo odgovoriti: »Da,istina je, anarhizam je tenzija, nije realizacija, nije konkretni po-kušaj sutrašnjega ostvarenja anarhije«. No, trebamo biti sposob-ni i nadodati: »ali vi ostali, poštovana demokratska gospodo kojiste na vlasti, koji nam uređujete život, koji želite ući u naše ideje,u naše umove, koji vladate nama putem svakodnevnoga mišlje-nja, kojega gradite putem štampe, fakulteta, škola itd., vi gospo-do što ste ostvarili?«. Svijet u kojem vrijedi živjeti? Ili pak svi-jet smrti, svijet u kojem je život površna činjenica, bez kvalitete,bez značenja, svijet u kojem kad dostignemo određene godine, napragu mirovine, zapitamo se: »Što sam učinio s mojim životom?Kakvoga je smisla imalo živjeti sve ove godine?«.

Eto što ste stvorili, eto što je vaša demokracija, što je vaš po-jam o narodu. Vi vladate narodom, ali što znači narod? Što jenarod? Možda je to onaj manjinski malobrojni dio koji izlazi naizbore, koji glasa za vas, koji bira jednu manjinu, koja pak bi-ra drugu manjinu, još manju od prethodne, koja vlada nama uime zakona. No, zar nisu ti zakoni samo izraz interesa jedne ma-le manjine, koja je osobito, primarno, usmjerena na ostvarenjevlastitoga bogatstva, jačanja moći i tako dalje?

Iz čega proizlazi ta moć, ta vlast u čije ime vi vladate? Od ap-straktnoga pojma stvorili ste ustroj i mislite da ga možete una-prijediti. Ali, kako, na koji je način u povijesti ono unaprijeđeno?Zar nije stanje u kojem danas živimo, stanje smrti, površnih vri-jednosti? To je kritika koju trebamo uzvratiti pristašama demo-kracije. Ako smo mi anarhisti utopisti, onda smo takvi kao ten-zija prema kvaliteti; ako su demokrati utopisti, njihova je utopi-ja smanjenje kakvoće. Tom smanjenju, na jednodimenzionalnompodručju najmanje moguće štete za njih i najveće prihvatljive šte-te za veliku većinu osoba koje oni izrabljuju, toj bijednoj stvarnos-ti mi suprotstavljamo našu utopiju, koja je barem utopija kvali-tete, tenzija prema drugačijoj budućnosti, radikalno drugačijojnaspram današnjeg života.

Dakle, svi govori koji vam upućuju oni koji pričaju u ime po-litičkog realizma, kad državnici, profesori (koji su sluge državni-ka), teoretičari, novinari, kad svi intelektualci koji prolaze krozučionice kao što je ova i u svojim govorima koriste tolerantne i

7

mirne riječi realista, tvrdeći da ionako ne može biti drugačije,da je stvarnost takva kakva je, da se treba žrtvovati, evo, te oso-be vas obmanjuju. Obmanjuju vas jer drugačije može biti, svatkose od nas može pobuniti protiv obmane u ime vlastitoga povri-jeđenoga dostojanstva, svatko se od nas može osjećati obmanutjer je napokon osvijestio koju štetu nam nanose. Pobunom svat-ko može promijeniti ne samo, u granicama poznatoga, postojećestvari, nego i vlastiti život koji može postati vrijedan življenja,ustati ujutro, spustiti noge na pod, pogledati se u ogledalo i reći:»Napokon sam uspio promijeniti stvari, barem što se mene tiče.«Osjetiti se kao čovjek koji dostojanstveno živi svoj život, a ne ma-rioneta u rukama lutkara kojeg ne možemo ni dobro vidjeti da bimu pljunuli u lice.

Zato anarhisti nastavljaju postavljati pitanje: što je anarhi-zam? Anarhizam nije politički pokret. Da, i to je, ali kao sporedanaspekt. Činjenica da se anarhistički pokret povijesno prikazujekao politički pokret ne znači da je anarhizam kao politički po-kret istrošio sve anarhističke mogućnosti postojećeg. Anarhizamnije samo anarhistička grupa iz Cunea, iz Torina, iz Londona iliiz nekoga drugoga grada. Nije to anarhizam. Naravno, tamo suprisutni drugovi anarhisti i, nadam se ili barem moramo pret-postaviti, onaj drug koji je sam započeo vlastiti ustanak, koji jeshvatio, prepoznao čitav kontekst obaveza i prisila u kojima jeprimoran živjeti. Ali, anarhizam nije samo to, već i ona tenzi-ja života, ona kvaliteta, ona snaga koju uspijevamo izvući iz se-be mijenjajući postojeće stvari. Anarhizam sačinjavaju ovaj plantransformacije i nacrt koji se realizira u nama samima, uspored-no s napretkom naše vlastite promjene. Stoga, ne radi se o po-vijesno kvantificiranom događaju, to nije događaj koji se jednos-tavno ostvaruje kroz vrijeme i koji se prepoznaje kroz određeneteorije, određene osobe, kroz neke pokrete i, zašto ne, kroz točnoodređena revolucionarna djela. U ovom zbroju elemenata uvijekima nešto više i upravo zbog toga »više« anarhizam doživljavamouvijek na drugačiji način.

Stoga, između ove tenzije koju moramo, po meni, čuvati unu-tar nas kao tenziju prema nepoznatom, prema nezamislivom, ne-izraženom, prema dimenziji koju trebamo ostvariti a ne znamotočno na koji način, i svakodnevnih stvari koje činimo i možemo

8

učiniti, moramo uvijek održavati točno određen odnos promjene,transformacije.

Prvi primjer koji mi pada na pamet glede ove teme je još je-dan kontradiktorni element. Razmislite o pojmu »problem«, npr.»treba riješiti probleme«, tipična fraza. Svi imamo probleme kojetrebamo riješiti, život je problem za rješavanje, živjeti je problem,svaki aspekt stvarnosti, od vlastitih socijalnih uvjeta, izlaska izzačaranoga kruga pa do običnih nezgoda koje svakodnevno susre-ćemo, sve to smatramo problemom. Međutim, da li su problemirješivi?

I tu dolazimo do velike zablude. Zašto? Struktura koja nastlači sugerira nam da su problemi rješivi i da će ih ona riješiti.K tome, ta ista struktura sugerira i primjere (mislim da su ve-ćina prisutnih učenici) problema koji se rješavaju u geometriji,matematici itd. No, takva vrsta problema, npr. matematičke jed-nadžbe koje se prikazuju kao primjer rješivih problema, su samolažni problemi, možemo ih riješiti jer u onom trenutku kad ses njima suočimo odgovor nalazimo već u samom pitanju, to jestodgovor je samo ponavljanje problema u drugom obliku ili kakobi se stručno reklo, tautologija. Kaže se jedna stvar i odgovarase istom, stoga, više — manje, ne postoji rješenje problema većponavljanje problema u drugom obliku.

Kad pak govorimo o rješavanju problema koji se odnosi na ži-vote svih nas, na svakodnevnu egzistenciju, govorimo o vrlo kom-pleksnim problemima koji se ne mogu ograničiti na jednostavnoponavljanje samoga problema. Na primjer, ako kažemo »problempolicije«, postojanje policije za mnoge od nas predstavlja problem.Nema sumnje da je policajac sredstvo za ugnjetavanje u rukamadržave, putem kojeg nas ona sprječava da činimo određene stva-ri. Kako riješiti takav problem? Postoji mogućnost da se riješiproblem policije? Pitanje je samo po sebi neosnovano. Ne posto-ji mogućnost da se riješi problem policije. Međutim, s demokrat-ske točke gledišta problem se sastoji u rješavanju nekih aspekataproblema policije, kroz demokratizaciju ustroja, mijenjajući umpolicajca i tako dalje. Glupo je a i nelogično uopće pomisliti dase tako rješava problem nadzora i represije jer u biti to je samonačin prilagođavanja represije u korist vlasti, u korist države.Uistinu, ako je danas potrebna demokratska policija, sutra već

9

može zatrebati nešto manje demokratičnija struktura nadzora irepresije, a policija bi odgovorila kao što je to činila u prošlosti: nazapovijed!, možda izbacivanjem, ili eliminacijom, iz vlastitih re-dova vrlo rijetkih i marginalnih manjina koje misle na drugačijinačin.

Kad kažem policija mislim na svaku represivnu strukturu,sve do pravosuđa, na bilo koji oblik nadzora i represije koji državaproizvodi. Kao što vidite, socijalni problemi nisu rješivi. Obmanademokratskih struktura koje smatraju da su problemi rješivi jeobmana koja nam dokazuje kako se demokratska politička mi-sao uopće ne temelji na stvarnosti, na nečem konkretnom. Sve setemelji na šansama igre zablude, kako se ipak stvari vremenommogu poboljšati, srediti. Na tom se sređivanju bazira snaga vlas-ti i na tom se sređivanju vladajući održavaju kroz kratka i dugarazdoblja. Mijenjaju se igre, odnosi, a mi čekamo da se ostvariono što su nam obećali, što se nikad ne zbiva jer ta poboljšanja senikad ne ostvaruju, jer moć ostaje, mijenjajući i transformirajućise kroz povijest, ona ipak ostaje uvijek ista: šaka ljudi, manjinaprivilegiranih koja upravlja polugama vlasti, koja radi za vlastitukorist i štiti položaj onih koji vladaju i koji će vladati.

Koja sredstva mi posjedujemo da bi se oduprli takvom stanjustvari? Žele nas nadzirati? Mi ćemo odbiti nadziranje. Naravno,to možemo učiniti, i mi to činimo, pokušavamo minimaliziratištetu. Međutim, u socijalnom kontekstu odbijanje nadzora vrije-di samo do jedne granice. Možemo prepoznati neke oblike, može-mo vrištati kad nas nepravedno napadnu, ali jasno je da postojeodređena područja vlasti gdje nam pravila koja se zovu zakoni,natpisi koji se zovu ograde, osobe koje se zovu policija, zabranju-ju ulaz. Nema sumnje, pokušajte ući u parlament i vidjet ćete štoće vam se desiti, ne znam. Ne mogu se preskočiti razine, određeninadzori ne mogu se izbjeći.

Onda, kako se mi suprotstavljamo ovakvoj situaciji? Jednimobičnim snom? Hipotezom slobode, koju k tome trebamo i točnodefinirati jer ne možemo jednostavno reći: »Anarhistička je slo-boda jednostavno smanjenje nadzora.«? U tom bi slučaju pali uzabludu: »Gdje se treba zaustaviti to smanjenje nadzora? Moždana minimalnom nadziranju?«. Na primjer, država bi postala le-gitimna kao takva, za nas anarhiste, ako bi umjesto današnje

10

države koja ugnjetava postala, recimo, minimalna država libe-rala? Ne, sigurno. Dakle, ovo je pogrešno razmišljanje. Ono štomožemo pokušati postići nije, stoga, ograničavanje nadzora, većukidanje nadzora. Mi ne tražimo više slobode jer se više slobo-de daje robovima produžujući lanac, mi tražimo ukidanje lanca,tražimo slobodu a ne više slobode. Sloboda znači odsutnost lanca,odsutnost ograničavanja, sa svim onim što proizlazi iz ove afir-macije.

Sloboda je ne samo težak i nepoznat koncept, nego i bolan,a nama se prodaje kao prelijepi pojam, nježan, opuštajući, kaodaleki san u kojem se osjećamo dobro, kao uz sve daleke stvarijer one predstavljaju nadu, vjeru, vjerovanje. Drugim riječima,ono nedodirljivo što rješava današnje probleme, ali ne zato što ihzaista rješava, nego zato jer ih jednostavno prikriva, zamaglju-je, mijenja, zaklanjajući nam pogled na sve poteškoće koje danasimamo. U redu, jednoga ćemo dana biti slobodni, u redu, imamopoteškoća ali unutar tih poteškoća postoji jedna podzemna sna-ga, jedan nehotični poredak koji ne ovisi o nama, koji radi umjes-to nas, koji će malo po malo izmijeniti patničke uslove u kojimaživimo i pružiti nam novu slobodnu dimenziju u kojoj ćemo svisretno živjeti. Ne, sloboda nije to, to je obmana koja veoma, tra-gično, podsjeća na stari pojam o bogu, bogu koji nam je mnogoputa pomagao i još danas pomaže mnogim osobama koje pate jerone kažu: »U redu, danas patimo, ali na drugom će nam svijetubiti bolje.« Ili, kako kaže Evanđelje, posljednji će biti prvi, zatoovaj obrat ohrabruje današnje posljednje jer će biti sutrašnji prvi.

Kad bi mi prodavali ovakav pojam slobode pod istinitim,uljuljkivali bi današnje patnje, stavili bi malo melema na današ-nje socijalne rane, na isti način kao svećenik koji svojom propovi-jedi, svojim rezoniranjem, stavlja malo melema na rane siromahakoji ga slušaju i koji žive u zabludi da će ih božje kraljevstvo os-loboditi patnji. Jasno je da anarhisti ne mogu razmišljati na istinačin, sloboda je destruktivan pojam, pojam koji u sebi sadržipotpunu destrukciju svakoga ograničenja. Sloboda je mogućnostkoja treba ostati u našem srcu, ali istovremeno trebamo shvatitida ako želimo slobodu moramo biti spremni prkositi svim opas-nostima destrukcije, uništenja postojećeg poretka u kojem živi-mo. Sloboda nije pojam koji će nas uljuljkivati u očekivanju boljih

11

vremena, bez obzira na našu stvarnu sposobnost intervencije.Da bi shvatili ovakvu vrstu pojmova, da bi shvatili kojim se

rizicima izlažemo kad rukujemo opasnim pojmovima ovoga tipa,moramo biti sposobni izgraditi ideje u nama samima, imati ideje.

I o tome postoje značajne zablude. U opticaju je navika da seidejom smatra svaki pojam koji imamo u glavi. Netko kaže: »do-bio sam ideju«, i na taj način pokušava odrediti ideju. To je kar-tezijanska teorija ideje, koja se suprotstavljala platonskoj, gdjeje ideja apstraktna, daleka, uporišna točka itd. Međutim, mi sene odnosimo na taj pojam kad govorimo o ideji. Ideja je uporišnatočka, element snage koja mijenja život, pojam koji je napunjenvrijednošću, pojam vrijednosti koji postaje pojam snage, nešto štomože razviti na drugačiji način naš odnos s drugima, sve je to ide-ja. Ali, kroz koji nam to izvor stižu elementi pomoću kojih gradi-mo ideje ove vrste? Škola, akademija, fakultet, štampa, knjige,profesori, stručnjaci itd., televizija. Međutim, što nam šalju oviizvori informacija i kulturne elaboracije? Šalju nam više manjeznačajnu masu informacija, koja se sruči na nas kao lavina, vri-je kao unutar lonca u nama i potom proizvodimo mišljenja. Minemamo ideja, imamo mišljenja.

I tu dolazimo do kobnoga zaključka. Što je to mišljenje? To jeisprazna ideja, uniformirana kako bi se prilagodila velikom brojuljudi. Opće ideje ili omasovljene ideje su mišljenja. Vlasti je bitnoodržavati ova mišljenja jer putem njih, njihovim upravljanjem,postiže određene rezultate, na primjer propagandni mehanizamputem sredstava javnog informiranja, realizacija izbornih proce-dura itd. Nove elite vlasti ne formiraju se putem ideja, već putemmišljenja.

Što znači suprotstaviti se formiranju mišljenja? Znači li mo-žda sakupiti veći broj informacija? To jest, suprotstaviti se in-formaciji protuinformacijom? Ne, to je nemoguće jer s koje godstrane sagledali problem ne možemo biti sposobni, naspram pre-velikom broju informacija kojima smo svakodnevno preplavljeni,»otkriti« našom protuinformacijom, kroz proces dietrologije,1 re-alnost koju je »zamijenila« ova informativna brbljarija. Ne mo-

1dietrologija: tal. dietro (iza) + grč. logija (nauka); paranoično i opsesivno tra-ženje istinitih ili navodnih razloga koji su uzrokovali neki događaj, tj. onoga štostoji »iza« nečega; »izalogija«

12

žemo djelovati u tom smjeru. Kad to i radimo, u kratko vrijemeshvatimo da je uzaludno, ne uspijevamo uvjeriti ljude.

Zbog toga su anarhisti problemu propagande pristupili nakritički način. Da, naravno, kao što možete vidjeti, ovdje imamodobro opremljen stol, kao što se zbiva svugdje gdje se održavajuinicijative i skupovi ove vrste. Uvijek su tu prisutne naše brošu-re, naše knjige. Imamo brdo novina i vrlo smo sposobni publicisti.Ali, to nije jedini posao koji trebamo obaviti, a i kad to radimo,ta aktivnost ne smije sadržavati elemente protuinformacije, akoih i sadrži onda se radi o sporednim činjenicama. Ta je aktivnostu osnovi upućena, ili bi trebala biti, stvaranju jedne ideje ili ne-koliko važnih ideja, nekoliko temeljnih ideja.

Samo jedan primjer. Kroz posljednje tri ili četiri godine izgra-đen je slučaj kojeg štampa odurno naziva »tangentopoli« ili »čisteruke«2 i tako dalje. Što je u ljudima prouzročila ta silna opera-cija? Stvorila je mišljenje kako je pravosuđe sposobno popravitistvari, osuditi političare, izmijeniti uvjete. Jasno nam je kolikoje ovaj postupak, ovo mišljenje korisno, na primjer pridonijelo jerastu »nove« elite vlasti koja je zamijenila onu staru. Mada kaže-mo »nova«, mada sadrži neke nova obilježja, ipak se stare navikei stari likovi ponavljaju. Na taj način funkcionira mišljenje.

Pokušajte usporediti ovaj postupak oblikovanja jednog miš-ljenja (koje je donijelo znatnih koristi samo njima) s izgradnjomjedne temeljne ideje, kao što bi mogla biti produbljena analizapojma pravde, razlika je nepremostiva. No, što je pravedno? Naprimjer, sigurno je bilo pravedno za mnoge, a i mi smo to sma-trali pravednim, da je Craxi3 bio primoran zatvoriti se u svojutunisku vilu. Bilo je čak simpatično, smijali smo se, osjećali sedobro, simpatično je kad se uklone svinje ovoga nivoa. Međutim,je li to zaista pravda? Na primjer, Andreotti4 je zapao u poteško-

2tangentopoli: tal. tangente (mito) + grč. polis (grad, država); sredinom deve-desetih godina XX st. u Italiji je provedena opsežna sudska istraga nazvana Manipulite (čiste ruke) koja je razotkrila mito i korupciju na najvišim državnim nivo-ima, nazvana »afera Tangentopoli«

3Bettino Craxi: predsjednik Talijanske socijalističke stranke, dvaput premijerItalije; u vrijeme istrage Mani pulite bio je pod istragom a zatim i osuđen, da biizbjegao zatvor pobjegao u Hammamet, Tunis, gdje je kasnije i umro

4Giulio Andreotti: središnji lik talijanske političke scene, predstavnik Demo-kršćanske stranke, sedam puta premijer Italije, 33 puta član Vlade, doživotni

13

će, izgleda da se ljubio u obraz s Riinom5. Vijesti ove vrste sunam drage, osjećamo se bolje, jer jedna svinja kao što je Andreot-ti nesumnjivo nam je i fizički nepodnošljiva, dovoljno ga je i samovidjeti na ekranu. Međutim, da li je to pojam pravde? Pogledajte,za Di Pietra i za Borrellija6 se navija kao na stadionu. Što značistadionsko navijanje? Znači da su milijuni ljudi uvučeni u procesuniformiranja informacije.

Pojam pravde o kojem bi mi trebali razmišljati je drugačiji. Našto nas treba navesti pojam pravde? Treba nas navesti da priz-namo da ako je Craxi kriv (ili Andreotti), na isti su način kao ion krivi ljudi kao što su Borrelli i Di Pietro, jer dok je prvi biopolitičar ovi drugi su dio pravosuđa. Pojam pravde znači poteg-nuti jednu liniju razgraničenja između onog tko je podrška i alibisnagama vlasti i onog tko se tome suprotstavlja. Ako je vlast ne-pravedna, pošto je njeno samo postojanje čini nepravednom, akosu svi pokušaji, kao što smo vidjeli na primjerima, samo obmaneza samoopravdanje, svaka osoba na vlasti, više manje demokrat-ska, što god učinila, uvijek je s druge strane pravde.

Izgradnja pojma pravde ove vrste znači formiranje jedne ideje,koja se ne pronalazi u štampi, ne analizira u školskim učionica-ma i sveučilišnim aulama, koja ne može biti sastavni dio mišlje-nja i neće odvesti ljude na izbore. Naprotiv, ova će ideja dovestiljude da se suprotstave sebi samima jer naspram suda samogasebe svatko se pita: »Ali ja, naspram ideje pravde, kad mi se či-ni da je Di Pietro pravedan, kako se postavljam? Dozvoljavamda i mene prevare, i ja postajem sredstvo mišljenja, završni diovelikoga procesa formiranja moći, istovremeno rob vlasti i njensuučesnik?«

Napokon smo stigli, stigli do naših odgovornosti. Ako je po-jam od kojeg smo počeli istinit, to jest da za anarhiste nema raz-like između teorije i djelovanja, onoga trenutka kad ova ideja opravdi zasije u nama, ako ova ideja zasvijetli barem na trenu-senator, mafijaš

5Salvatore Totò Riina: šef sicilijanske mafije Cosa Nostra sve do devedesetihgodina XX st., kad je uhićen i osuđen na doživotnu robiju; odgovoran za mnogo-brojna ubojstva, među kojima i brojnih sudaca, političara, novinara itd.

6Antonio Di Pietro: danas političar, u vrijeme afere Tangentopoli jedan od jav-nih tužioca koji su vodili istragu Mani pulite; Francesco Saverio Borelli: javnitužilac i voditelj istrage Mani pulite

14

tak u našem umu, ta se svjetlost neće nikad više ugasiti jer ćemose u svakom trenutku, što god mislili, osjećati krivci, pomaga-či, suučesnici procesa diskriminacije, represije, genocida, smrti,i uvijek ćemo se smatrati dijelom toga procesa. Kako se onda mo-žemo smatrati revolucionarima, anarhistima? Kako se možemosmatrati pobornicima slobode? O kojoj slobodi govorimo ako smodali našu podršku ubojicama na vlasti?

Vidite kako je različita i kritična situacija onoga tko odmahuspije, putem dublje analize stvarnosti ili pukim slučajem, ilipak nesrećom, osvijetliti um tako jasnom idejom pravde. Postojimnoštvo ideja ove vrste. Na primjer, ideja slobode je ista stvar.Tko se samo na trenutak zamisli nad pojmom slobode, ne možese zadovoljiti nekim djelom koje bi samo malo povećalo slobodeuvjeta u kojima živi. On će se od toga trenutka nadalje osjećatikrivim i pokušat će učiniti nešto kako bi ublažio svoj osjećaj pat-nje. Osjećat će da griješi jer nije do tada već nešto poduzeo i odtoga će trenutka živjeti u drugačijim uvjetima.

Što zapravo želi država postići oblikovanjem mišljenja? Štovlast želi? Da, naravno, želi stvoriti osrednje mišljenje jer na te-melju ovoga mogu stvoriti neke pokrete, kao na primjer izlazakna izbore, formiranje manjinskih krugova moći i tako dalje. Me-đutim, ne žele samo to, žele našu suglasnost, naš pristanak, asuglasnost dobivaju kroz određena sredstva, naročito kulturnenaravi. Na primjer, škola je jedan od rezervoara iz kojeg se crpisuglasnost i gradi buduća radna snaga intelektualne prirode, ine samo intelektualne.

Produktivne transformacije današnjeg kapitalizma zahtije-vaju drugačijeg čovjeka u odnosu na prošlost. Jučer, do nedavno,tražila se osoba stručnih sposobnosti, profesionalne kvalifikaci-je, ponosna na svoje sposobnosti. Danas se situacija prilično pro-mijenila. Svijet rada traži osrednju kvalifikaciju, dosta nisku, izahtijeva kvalitete koje ne samo da u prošlosti nisu bile prisutneveć i nezamislive, na primjer fleksibilnost, prilagodljivost, tole-ranciju, sposobnost posredovanja na sastancima.

Dok se u prošlosti, da navedemo specifičan primjer, proizvod-nja velikih poduzeća bazirala na montažnoj traci, na masovnojproizvodnji, danas imamo drugačije strukture, ili automatizira-ne, ili sastavljene od otoka, malih grupa koje zajedno rade, među-

15

sobno se znaju i nadgledaju itd. Ovaj tip mentaliteta nije samomentalitet tvornice, ne izgrađuju samo »novoga radnika«, to je»novi čovjek«: fleksibilan, osrednjih ideja, zamućenih želja, vrloniske kulturne razine, osiromašenog jezika, sa standardiziranimštivom, uvijek jednim te istim, ograničene sposobnosti razmišlja-nja, ali veoma visoke sposobnosti kraktkovremenskoga odlučiva-nja između da i ne, između dviju mogućnosti, žutoga dugmetacrvenoga dugmeta, crnoga dugmeta bijeloga dugmeta. Evo, ovuvrstu mentaliteta izgrađuju. Gdje ga izgrađuju? Grade ga u školi,ali i u svakodnevnom životu.

Što će s takvim čovjekom? Bit će im potreban za ostvarenjesvih izmjena koje su bitne za restrukturiranje kapitala. Bit će impotreban za bolje rukovođenje sutrašnjim uvjetima i odnosima.Kakvi će biti ti odnosi? Temeljit će se na sve bržim izmjenama, napozivu da se zadovolje potpuno nepostojeće potrebe, koje stvarajui njima upravljaju na određeni način male grupe, sve brojnije ibrojnije. Ovaj tip novoga čovjeka je u potpunoj suprotnosti s onimšto mogu biti naše želje i misli, u suprotnosti s kvalitetom, kre-ativnošću, sa stvarnim željama, s radošću života, u suprotnosti sasvim ovim. Kako se možemo boriti protiv stvaranja tehnološkogačovjeka? Kako se možemo boriti protiv ovakvog stanja? Možemočekati da stigne dan, jedan lijepi dan kad ćemo dovesti svijet ukaos, u ono što su anarhisti u prethodnom stoljeću nazivali »lagrande soirée«, velika večer ili veliki dan — »le grand jour« —,kada će nepredvidljive snage pobijediti i buknuti društveni kon-flikt kojeg svi očekujemo a zove se revolucija, nakon čega će sesve promijeniti i bit će to svijet savršenstva i radosti?

To je milenaristička teorija. Pošto se približava kraj milenijamogla bi se vratiti u modu. Ali, uslovi su drugačiji, to nije stvar-nost, to nije očekivanje koje nas treba zanimati. Zanima nas nekadruga intervencija, mnogo manja, mnogo skromnija, a ipak spo-sobna da nešto učini. Mi, pošto smo anarhisti, pozvani smo danešto učinimo, pozivaju nas naše odgovornosti i sve ono o čemusmo prije pričali. Od trenutka kada se rodi ona ideja u našemumu, ne ideja anarhije, nego ideja pravde, slobode, kada se oveideje rađaju u našem umu i kada kroz ove ideje uspijemo pre-poznati obmanu ispred nas koju bi mogli, nadasve danas, opisatikao demokratsku prijevaru, što ćemo učiniti? Moramo se potru-

16

diti, gdje »potruditi se« znači i organizirati se, znači stvoriti oneuvjete međusobnih odnosa između nas anarhista, koji moraju bi-ti drugačiji od jučerašnjih uvjeta.

Današnja je stvarnost drugačija. Kao što smo prije rekli, izra-đuju drugačijeg čovjeka, bez kvaliteta, kako bi stvorili njima po-trebno društvo bez kvaliteta. Ali, oduzimajući kvalitete čovjeku,odstranili su lik radnika iz središta poimanja političkoga druš-tva. U prošlosti je radnik podnosio najteži teret izrabljivanja. Iztoga se razloga smatralo da bi on trebao, kao protagonist, zapo-četi revoluciju. Dovoljno je pomisliti na marksističku analizu. Ubiti, sav je Marksov Kapital posvećen »oslobođenju« radnika. KadMarks govori o čovjeku, misli na radnika, kad razvija svoju anali-zu o vrijednosti govori o vremenu rada, kad razvija svoju analizuo otuđenosti govori o radu. Nema nijedne stvari a da se ne odno-si na rad. Zato što je radnik bio u središtu marksističke analizea radnička se klasa zaista mogla zamisliti kao centar društvenestrukture.

Mada kroz drugačije analize i anarhisti su se podosta pribli-žili teoriji o radniku u središtu društva, to jest o središnjosti rad-ničke klase. Govorimo o anarhosindikalnoj analizi. Anarhosindi-kalisti su samo doveli do ekstremnih posljedica pojam sindikal-ne borbe, oslobađajući ga skučene dimenzije sindikalnih zahtje-va kako bi se revolucionarni čin mogao realizirati putem općegštrajka. Dakle, za anarhosindikaliste je društvo sutrašnjice, os-lobođeno ili anarhističko, isto ovo današnje društvo, ali bez vlasti,s istim današnjim proizvodnim strukturama, koje nisu više u ru-kama kapitalista već pripadaju zajednici koja njima zajedničkiupravlja.

Ovaj pojam danas nije više izvediv, iz mnoštvo razloga. Pri-marni razlog su novonastale tehnološke promjene koje onemogu-ćavaju jednostavan i linearan prijelaz iz prethodnoga, tj. današ-njega društva u kojem živimo u buduće društvo u kojem bi željeliživjeti. Taj neposredan prijelaz je nemoguć iz jednoga jednostav-noga razloga, na primjer telematska tehnologija ne bi mogla bitikorištena u slobodnom obliku, u oslobodilačkom obliku. Tehno-logija i telematske implikacije nisu se ograničile samo na ostva-renje određenih promjena unutar nekih sredstava, već su izmi-jenile i druge tehnologije. Recimo, tvornica nema istu strukturu

17

jučerašnje tvornice s dodatkom informatizacije, ona je telemati-zirana tvornica, a to je potpuno drugačija stvar. Uzmimo u obzirda o svim ovim pojmovima možemo govoriti vrlo općenito poštozahtijevaju mnogo više vremena za dublju analizu. Stoga, nemo-gućnost korištenja ove imovine, dakle i ovog prijelaza, dovodi dookončanja mita o središtu radničke klase.

Dakle, u ovakvoj situaciji gdje se radnička klasa praktički ato-mizira ne postoji mogućnost eksproprijacije takozvanih sredsta-va proizvodnje. Do kojeg onda zaključka dolazimo? Nema drugo-ga zaključka osim uništenja ove gomile sredstava za proizvodnjukoji stoje naspram nas. Jedini mogući prijelaz koji imamo na ras-polaganju je dramatična realnost destrukcije. Revolucija o kojojmožemo nagađati a u koju uopće nismo sigurni, nije ona jučeraš-nja revolucija zamišljena u jednom činu, ostvariva čak u samojednom danu ili u jednoj lijepoj noći, to je dugi, tragični, krvavidogađaj koji će možda biti svjedok nezamislivo nasilnih i tragič-nih procesa.

Upravo se prema toj vrsti realnosti upućujemo. Ali, ne zatojer mi to želimo, jer volimo nasilje, krv, destrukciju ili građanskirat, smrt, silovanja, divljaštvo, ne zbog toga. Zato što je to jedinimogući put, jedini put koji su nam nametnule promjene, a stvori-li su ih oni koji nam zapovijedaju i nama vladaju. Oni su krenulitim putem. Ne možemo sad najobičnijim letom naših želja, našemašte, nešto izmijeniti. Kad smo u prošlosti, dok je još postoja-la snažna radnička klasa, živjeli u iluziji sličnoga prijelaza pri-mjereno smo se organizirali. Na primjer, organizacione pretpos-tavke anarhosindikalizma predviđale su jedan snažni sindikalnipokret koji bi, prodrijevši u radničku klasu i organizirajući je go-tovo u potpunosti, ostvario eksproprijaciju i taj prijelaz. Pošto tajkolektivni subjekt više ne postoji, a vjerojatno je bio mitski od sa-mog svog postanka, no sada više ne postoji ni u svojoj prethodnojmitskoj viziji, kakvoga bi smisla imao sindikalni pokret revolu-cionarne prirode? Kakvoga bi smisla imao i kakvoga smisla imaanarhosindikalni pokret? Nikakvoga smisla.

Stoga, borba mora krenuti s drugih polazišta, s drugim ide-jama i drugim metodama. Zbog toga smo u proteklih petnaestakgodina razvili kritiku sindikalizma i anarhosindikalizma. Zbogtoga smo anarhisti insurekcionisti. Ali, ne zato što smatramo da

18

je riješenje u barikadama. Barikade bi mogle biti tragična pos-ljedica izbora koji ne pripadaju nama, ogromni problemi koje neizaziva anarhizam već ih nameće stvarnost koju su moćnici izgra-dili i koju ne možemo izbrisati jednostavnim letom naših želja.

Dakle, anarhistička organizacija usmjerena ka budućnostitrebala bi biti elastičnija. Ne može se pojaviti s teškim, količin-ski teškim, obilježjima ustroja iz prošlosti. Ne može se postavitikroz dimenziju sinteze, kao npr. organizacija u prošlosti u kojoj jeanarhistički organizacioni ustroj htio preslikati stvarnost u sa-moga sebe kroz određene »odbore« koji su se bavili raznim proble-mima, odbori koji su zatim donosili vlastite odluke na godišnjimperiodičkim kongresima, koji se pak izjašnjavao na temelju teza,koje su potjecale možda iz prošloga stoljeća. Svemu tome je došaokraj, ali ne zato što je proteklo sto godina od zamisli, nego zatojer se stvarnost izmijenila.

Zbog toga mi podržavamo potrebu stvaranja malih grupa ba-ziranih na pojmu afiniteta, čak i vrlo malenih grupa sa samo ne-koliko drugova koji se međusobno poznaju i produbljuju to poz-nanstvo, pošto ne može postojati afinitet ako se dovoljno ne poz-najemo. Možemo prepoznati sličnost, afinitet, samo produblje-njem elemenata koji određuju razlike među nama. To poznavanjeje privatna stvar, ali je i stvar ideja, diskusija, razgovora. No, akose sjećate početka ove rasprave, nema produbljenja ideja ako isto-vremeno nije popraćeno zajedničkim djelovanjem, realizacijom.Dakle, između produbljenja ideja i realizacije postoji neprekidnomeđusobno pretakanje.

Mala grupa od nekoliko drugova koji se znaju i koji se iden-tificiraju kroz jedan afinitet, sličnost, i sastaju se samo da bi za-jedno navečer popričali ne bi bila grupa afiniteta, bila bi to gru-pa simpatičnih znanaca koji sastajući se navečer mogu pričati obilo čemu. Obrnuto, grupa koja se sastaje diskusije radi, ali di-skutirajući odlučuje zajednički djelovati i djelovanjem pridonosirazvoju diskusije, koja se kroz vrijeme pretvara u nove prilikedjelovanja, to je mehanizam grupa afiniteta. Na koji način grupeafiniteta mogu ući u kontakt s drugim grupama afiniteta, kojenije potrebno dublje poznavati (što je pak neophodan faktor unu-tar svake pojedine grupe)? Taj kontakt može jamčiti neformalnaorganizacija.

19

Što je to neformalna organizacija? Između različitih grupaafiniteta koje su u međusobnom kontaktu da bi izmijenile ide-je i zajedno djelovale može postojati odnos neformalne prirode,to jest izgradnja jedne organizacije koja može biti vrlo široka nateritorijalnom nivou, na desetke i, zašto ne, na stotine organiza-cija, struktura, grupa neformalnih obilježja (kao što su diskusi-je, periodičko produbljenje problema, ostvarenja akcija i tako da-lje). Ova organizaciona struktura insurekcionističkog anarhizmadrugačija je od one o kojoj smo prije pričali glede oblika anarho-sindikalizma.

Međutim, analiza organizacionih oblika, ovom prigodom teknapomenuta, zaslužuje dublju diskusiju u koju ne možemo ući to-kom samo jednog predavanja. Takav tip organizacije ostao bi, pomeni, samo interna stvar pokreta ako se ne bi ostvario u odnosi-ma s okolinom, to jest kroz izgradnju uporišnih vanjskih grupa,vanjskih nukleusa baziranih također na neformalnim obilježji-ma. Nije potrebno da ove uporišne grupe sačinjavaju samo anar-histi: mogu sudjelovati sve osobe koje se žele boriti za ostvarenjetočno određenih ciljeva, ali je bitno da se temelje na nekim bit-nim uvjetima. Nadasve, »permanentna konfliktnost«, stalni su-kob, što znači grupe koje su sposobne napasti realnost u kojoj senalaze a ne samo čekati nečije naredbe. Zatim, biti »autonomni«,samostalni, to jest niti ovisiti niti biti u odnosima s političkimstrankama ili sindikalnim organizacijama. Na kraju, pojedinač-ni pristup problemima, bez predlaganja općih sindikalnih plat-formi, što bi se neizbježno pretvorilo u rukovođenje mini — stran-kom ili malim alternativnim sindikatom. Rezime ovih teza možeizgledati prilično apstraktan i zato prije nego završim želim na-vesti samo jedan primjer, jer ovakve se stvari bolje razumiju krozpraksu.

Teoretski obrazac ovoga tipa primijenjen je početkom osam-desetih godina u pokušaju sprječavanja izgradnje raketne ame-ričke baze u Comisu7. Anarhističke grupe koje su interveniralepune dvije godine izgradile su »samoupravna udruženja«. Ta sa-moupravna udruženja bila su upravo ne-anarhističke grupe kojesu djelovale na teritoriju, a jedini im je cilj bio spriječiti izgradnju

7Comiso: gradić na jugoistoku Sicilije

20

baze uništavajući projekt u toku realizacije.Udruženja su stoga bila autonomni nukleusi sa slijedećim obi-

lježjima: imala su jedan jedini cilj, napasti i uništiti bazu. Zbogtoga su izbjegli niz problema, jer da su postavili niz problema bilibi postali sindikalne grupe sa ciljem, npr. zaštite radnih mjestaili pronalaženja radnih mjesta, ili pak rješavanje drugih nepo-srednih problema. Naprotiv, mi smo imali samo jedan cilj, uni-štiti bazu. Drugo je obilježje bilo permanentna konfliktnost, tojest od samoga početka kad su ove grupe oformljene (nisu to bileanarhističke grupe, radilo se o grupama ljudi u kojima je bilo ianarhista), one su ušle u sukob protiv svih skupina koje su željeleizgraditi bazu, bez da tu konfliktnost odrede ili izjasne predstav-nički organi ili odgovorne osobe tih istih grupa. I treće je obilježjebila autonomija ovih grupa, što znači da nisu ovisile ni o stran-kama, ni o sindikatima i tako dalje. Slučaj borbe protiv izgradnjebaze samo je djelomično poznat. Čini mi se da sada nije ni mjes-to ni vrijeme za ponavljanje povijesti, želio sam samo ovaj slučajnavesti kao primjer.

Dakle, insurekcionistički anarhizam mora prevazići jedan os-novni problem, da bi bio takav mora prevazići jednu granicu, usuprotnom ostaje samo pretpostavka o insurekcionističkom anar-hizmu. To jest, drugovi koji sačinjavaju grupe afiniteta i koji suprenijeli u djelo ono što sam prije opisivao, ustanak osobne pri-rode, osvjetljenje koje u nama stvara posljedice jedne temeljneideje nasuprot brbljariji mišljenja, ti su drugovi ulazeći u odno-se s drugim drugovima, iz drugih područja, putem neformalnestrukture, do ove točke ostvarili samo jedan dio posla. U jednomtrenutku moraju se odlučiti, moraju prekoračiti tu liniju razgra-ničenja, moraju napraviti korak nakon kojeg se teško vratiti na-zad. Moraju uspostaviti odnose s osobama koje nisu anarhisti,da bi riješili jedan sporedni, ograničeni problem (uništenje bazeComiso, koliko god je ta ideja mogla biti fantastična ili zanimlji-va, ili simpatična, nije sigurno bila anarhija, nije bila ostvarenjeanarhije). Što bi se bilo desilo da smo zaista uspjeli ući u bazu iuništiti je? Ne znam. Vjerojatno ništa, vjerojatno sve. Ne znam,ne možemo znati, nitko to ne može znati. Ali, ljepota ostvarenjadestruktivnoga djela ne nalazi se u njegovim mogućim posljedi-cama.

21

Anarhisti ne jamče za ostvarena djela, ali identificiraju odgo-vornost osoba i struktura, te se stoga na temelju odluke odlučujuna akciju i od tog se trenutka osjećaju sigurni u sebe, jer ona ide-ja pravde koja djeluje unutar njih osvjetljuje akciju, opaža odgo-vornost jedne osobe, više osoba, jedne strukture, više strukturai shodno tome posljedice tih odgovornosti. Tu se nalazi anarhis-tička odlučnost djelovanja.

Međutim, kad anarhisti poduzimaju akcije s drugim osobamatrebali bi pokušati izgraditi i područne organe koji bi bili sposob-ni opstati, prouzročiti posljedice u borbi protiv vlasti. Ne smijemozaboraviti, što je jako bitno, da se vlast ostvaruje u prostoru, tojest moć nije apstraktna ideja. Da nema policijskih stanica, danema zatvora nadzor bio bio nemoguć. Da nema parlamenta, danema regionalnih vijeća, zakonodavna vlast ne bi postojala. Danema škola i fakulteta ne bi bilo ni kulturalne moći koja nas tlači,koja izgrađuje mišljenje.

Škole, fakulteti, stanice, zatvori, tvornice, sve su to mjesta ko-ja se ostvaruju u prostoru, određene zone unutar kojih se možemokretati samo ako prihvatimo određene uvjete, to jest ako prihva-timo igru uloga. Mi se sada nalazimo ovdje samo zato što smoprihvatili igru uloga, u suprotnom ne bi bili mogli ući. Ovo jezanimljivo. Možemo koristiti i ovakve strukture, ali u trenutkunapada ova mjesta će nam biti nedostupna. Da smo ušli ovdje snapadačkom namjerom policija bi nas bila spriječila, sasvim jas-no.

Dakle, budući da se vlast ostvaruje u prostoru vrlo je bitan tajodnos anarhista s prostorom. Insurekcija je zasigurno individu-alan čin i zato navečer kad liježemo, u dubini duše pomislimo: »Uredu, naposljetku stvari ipak ne idu tako loše«, jer se osjećamo umiru sa sobom i zaspimo. Evo, u tom posebnom bezprostornommjestu krećemo se kako god želimo. Ali, prije ili kasnije mora-mo preseliti sebe u prostor realnosti, koji je, ako dobro razmisli-te, skoro u potpunosti pod okriljem vlasti. Zbog toga krećući seprostorom nosimo sa sobom ove vrijednosti insurekcije, revolu-cionarne vrijednosti, anarhističke vrijednosti i odmjeravamo ihkroz sukob u kojem nismo sami.

Stoga, trebamo biti u stanju prepoznati one ciljeve koji su zna-čajni i ako ih ima, gle slučajnosti tih ciljeva ima uvijek i po svuda,

22

pridonijeti stvaranju uvjeta da ljudi, izrabljivani, na čijoj se kožiti ciljevi ostvaruju, učine nešto da ih spriječe.

Taj je revolucionarni proces, po meni, insurekcionističke pri-rode. Cilj mu nije količinskoga karaktera jer se uništenje cilja ilidetalj nacrta ne može iscrpiti u količinskim odnosima. Ponekadmi kažu: »Kroz kolike smo borbe prošli kroz proteklih dvadeset,trideset godina«, a i sâm sam ponekad to rekao, i isto toliko putačuo: »I što smo postigli?«. Čak i kad nešto uspijemo ostvariti ljudise kasnije ni ne sjećaju anarhista. »Anarhisti? Tko su ti anar-histi, monarhisti? Možda oni za kralja?«. Ljudi se baš ne sjećajudobro. No, zar je to bitno? Nije potrebno da se nas sjećaju, morajuse sjećati njihove borbe jer borba je njihova. Mi smo samo jednaprilika u borbi. Mi smo samo ono nešto više.

U oslobođenom društvu, kad je anarhija već ostvarena, stogau posve idealnoj dimenziji, anarhisti bi, neophodni na svim ra-zinama društvene borbe, imali jedan jedini cilj: poticati na dalj-nju borbu, eliminirajući i najmanje tragove vlasti, usavršavajućitenziju prema anarhiji. Anarhisti su oni koji nastanjuju zaistaneudoban planet, jer ako borba uspije zaboravljeni su, a kad neuspije okrivljeni su za odgovornost, da su na loš način vodili bor-bu, da su je doveli do loših posljedica.

Dakle, nikakve iluzije glede mogućih količinskih rezultata:ako je ostvarena borba s insurekcionističke točke gledišta korekt-na, u redu je, a uspjesi, ako ih ima, mogu biti korisni osobama kojisu je ostvarili, zasigurno ne anarhistima. Ne smijemo zapasti uzabludu, u koju su na žalost mnogi drugovi pali, da pomišljamokako pozitivan ishod borbe može povećati broj naših grupa, jerto nije istina, jer se to sustavno pretvara u deziluziju. Rast našihgrupa i brojčani rast naših drugova su veoma bitne stvari, ali nemogu se ostvariti kroz postignute rezultate. Ostvarit će se prijeizgradnjom, formiranjem onih temeljnih ideja, onih objašnjenjao kojima smo prije govorili. Pozitivni ishodi borbi i brojčani rastnaših grupa dvije su stvari koje ne mogu biti povezane procesomuzroka i posljedice. Mogu biti u međusobnoj vezi, a i ne moraju.

Još samo par riječi prije kraja. Rekao sam što je anarhizam,koje nam se zablude uzastopno podmeću, govorio sam o načini-ma transformiranja struktura vlasti koje nazivamo moderni ka-pitalizam, post — industrijski kapitalizam, o nekim danas nepri-

23

hvatljivim strukturama anarhističke borbe, o današnjem mogu-ćem načinu suprotstavljanja vlasti i na kraju o razlikama izmeđutradicionalnog anarhizma i današnjeg anarhizma.

Zahvaljujem vam.

24

Dodatak: Uvodna riječ drugom izdanjuProces na temelju kojeg se anarhistička tenzija prema slobodi

oslobađa znanja nije nikad bio jednolik, ne odvija se u jednom hi-pu. Osvješćenje nije vreća koja se prazni, pojedini čimbenici zauz-danoga znanja nisu potankosti koje se otklanjaju po volji, drugi sepak mogu otkloniti samo velikim naporom, a nakon otklanjanjapokušavaju se odmah na sve moguće načine vratiti na prijašnjemjesto. Plašimo se prepuštanja na milost i nemilost nepoznatom.Sklon sam, što je sasvim prirodno, smatrati važnijima one čimbe-nike znanja koje teže otklanjam, ali ta purifikacija ne sastavlja nikvalitativnu ni kvantitativnu rang — listu. Riječ naspram ovihnapora reagira na vlastiti način, nikad ne odgovara na prikladannačin mahnitosti destruktivne tenzije. Ova se posljednja doistane može prikazati kao napredan i podroban nacrt. Njen ples višepodsjeća na boga ženā nego na vladarsku mudrost Atene. U ne-mogućnosti prikazati destruktivan nacrt potpun u svakom svomdijelu, tek u širim crtama, zapravo neodređenim, moram priznatida u nedostatku pravila svaki nacrt sadrži u sebi nešto smiješ-no. Umjesto da potiče riječ da se otvori, tenzija se izlaže opasnostida joj se suprotstavi. To postaje konstantno sve dok je oslobađa-juća priprema tenzije još preslabašna naspram složenoga teretagomilanja, a znanje prijeti to prikazati kao ucjenu. Moguće je po-činiti grešku pri precjenjivanju procesa približavanja tišini, štoje pak moguće da riječ i ne primijeti. U tom se slučaju započinjes detaljnom analizom koja će krenuti s kompleksnim, uvijenimkretnjama i duboko se izmijeniti naspram naknadnih prijedloganajnaprednije tenzije. Ponekad, kad prevagnu oklijevanja, reci-mo prolazna a ipak kadra zauzdati najplemenitije nagone i pori-ve, tenzija nije dovoljno tiha i dopušta da je znanje sobom ispuni.Riječ opaža invaziju ili prijevremene uvjete i stvara lažne polaz-ne točke kako ne bi potpuno izbrisala rad koji je već sama ten-zija obavila. Nema tako snažne ideje koja bi se neoštećeno oprlaovom povratku volje za izbavljenjem. Teško je razabrati povoderadikalne destrukcije koju anarhizam vrlo uvjereno zastupa, akouklonimo cilj ove destrukcije, bilo koji cilj, ostaje samo uzalud-nost bezdana u koji padaju neorganizirani pokreti individualnetenzije i u širem smislu kolektivne tenzije prema slobodi.

25

Tenzija znači otvaranje vlastitoga srca neočekivanom, dozvo-liti vlastitom i tuđem znanju bijeg u svijet, da svatko čini kakomu godi. Veliki su filozofi kao Aristotel ili Bruno stupili u služ-bu (mada privremeno) moćnika, a da ne spominjemo Platonoveutopije, ali nisu mogli otvoriti svoje znanje, bili su previše ljubo-morni i pristrani da se ne bi ograničili dovršiti arogantnu i glupuzadaću pridržavanja svijeće.

Nerado se odričem znanja, i koristi koje sam čitav život iz nje-ga crpio. Kad sam bio u najtežim uvjetima njemu se klanjao ne-prijatelj i, recimo, bio mi naklon. Kad sam bio izložen mučenju,udarci su bili teži samo kad mučitelj nije znao tko sam, a zatimsu postajali laganiji, gotovo stidljivi. Nemoguće je u potpunostiodreći se ove bitnosti znanja koje me prožima i koje mi pokazu-je kakav sam, budući da je prodrlo u dubine (mada u dronjcimakao Cinici), duga je to borba, i kad mislim da sam dostigao do-bre uvjete oslobađanja, evo gdje drevna trulež ponovno izbija naneočekivanim mjestima. Destrukcija će biti nemogućna dok sene riješi ovih veza koje imaju svoj skroviti korijen upravo u ve-zivnom tkivu znanja. Gorka je potreba odreći se njega, jer i nasvršetku, kad njegovo disanje postaje sve rjeđe i kad su njegoviplanovi nadziranja ogoljeni do kosti, ostaje trag sadržaja i smisla.

Zapravo, tenzija prema korjenitom uništenju postojećeg jemahnitost koje se plašim, kako je onda uokviriti u obrasce znanjakoji ulijevaju povjerenje?

Naravno, ne govorim o ispraznom zanosu. Nemoguće, jer bise onda trebao potpuno ispuniti nečim što se ne nalazi negdje,već se prikazuje samo kao pokret, to jest »tenzija prema neče-mu«, sloboda. A ipak govorim o nečemu što sputava riječ i činije nerazumljivom ako je ne gledamo kroz perspektivu potpunogauništenja, tišine koja okružuje akciju, cjelovitu u svim svojim di-jelovima, uvjet oslobađanja koje je znanje desetljećima podržava-lo. Poduku koju možemo izvući iz ovog opasnog i nepodnošljivoguvjeta, za kojim ipak najviše i najsnažnije žudimo, je da znanjezauvijek zatvara ljudsko srce i zamjenjuje ga računicom, koriš-ću, osvajanjem, posesivnošću. Nemoguće je odreći se svih ovihaspekata a istovremeno zadržati znanje i sve njegove popratnečimbenike. Dokazuje nam to riječ koja zamuckuje samo površnijezik svakidašnjice ili se ponekad sramežljivo odvaži zakoračiti u

26

izmijenjene uvjete koje tenzija omogućava.Tenzija je znanje kakvoće, tišina koja osluškuje glas sudbine,

glas koji ne može kasniti unatoč tisućama rasijanih prilika koje unoći znanja zaleđuju njene namjere. Potom ona stiže, i djelovanjerasvjetljuje noć, i sama riječ napokon ponovno prisvaja slobod-nu poruku i otrže se one prisilne, zaboravljajući tužnu potrebu.Tenzija i znanje, ta dva aspekta, djelovati i činiti, odvajaju se ispajaju, ne mogu ih smatrati strancima, samo neprijateljima, onikoračaju jedan pored drugoga, kao život i smrt.

Trst, 09. 05. 2007.

Alfredo M. Bonanno

27