ARTIClES / člANKI - Inštitut za narodnostna vprašanja

80

June / Junij 2018

RIG_80.indd 1 15.6.2018 6:12:05

Treatises and Documents, Journal of Ethnic StudiesRazprave in gradivo, Revija za narodnostna vprašanja UDC-UDK 323.15.342.4 (058) ISSN 0354-0286 (Print /Tiskana izdaja) ISSN 1854-5181 (On-line edition / Elektronska izdaja)

Guest Editor / Gostujoči urednikBarbara Riman (Institute for Ethnic Studies, Slovenia / Inštitut za narodnostna vprašanja, Slovenija)

Guest Editorial Board / Gostujoči uredniški odborFilip Škiljan (Institute for Migration and Ethnic Studies, Croatia / Institut za migracije i narodnosti, Hrvatska), Kristina Riman ( Juraj Dobrila University of Pula, Croatia / Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Hrvatska), Marica Karakaš Obradov (Croatian Institute of History, Croatia / Hrvatski institute za povijest, Hrvatska), Jasmina Dlačić (University of Rijeka, Croatia / Sveučilište u Rijeci, Hrvatska), Danijel Grafenauer (Institute for Ethnic Studies, Slovenia / Inštitut za narodnostna vprašanja, Slovenija)

Editor-in-Chief / Odgovorni urednikSara Brezigar (Institute for Ethnic Studies, Slovenia / Inštitut za narodnostna vprašanja, Slovenija)

Technical editing / Tehnično urejanje Sonja Kurinčič Mikuž, Marija Jurić Pahor, David Limon (English proofreading / lektoriranje angleških tekstov)

Published by / Založil in izdal Inštitut za narodnostna vprašanja / Institute for Ethnic StudiesSI, 1000 Ljubljana, Erjavčeva 26, tel.: +386 (0)1 20 01 87 0, fax +386 (0)1 25 10 964, http://www.inv.si, e-mail: [email protected] representative / Predstavnik: Sonja Novak-LukanovičCo-financed by the Slovenian Research Agency / Revijo sofinancira Javna agencija za raziskovalno dejavnost RS.

Abstracting and indexing services / Vključitev v baze podatkovThe journal is currently noted in the following / Revija je vključena v: CSA Sociological Abstracts, CSA Worldwide Political Science Abstract, International Political Science Abstracts (IPSA), FRANCIS, IBZ, IBSS, SCOPUS.

Contacts / KontaktiEditorial correspondence should be addressed to / Pošto za uredništvo revije naslovite na:Institute for Ethnic Studies / Inštitut za narodnostna vprašanja, Erjavčeva 26, 1000 Ljubljana, Slovenia, e-mail: [email protected] information / Naročila: Sonja Kurinčič Mikuž, Institute for Ethnic Studies / Inštitut za narodnostna vprašanja, Erjavčeva 26, 1000 Ljubljana, Slovenia, e-mail: [email protected]

Disclaimer / PojasniloThe published articles express authors’ viewpoints. / Objavljeni prispevki izražajo stališča avtorjev.

The Journal was published as follows / Revijo smo izdajali:1960-1986: Razprave in gradivo (Treatises and Documents) ISSN 0034-0251; 1987-1989: Revija za narodnostna vprašanja – Razprave in gradivo (Journal of Ethnic Studies - Treatises and Documents) ISSN 0353-2720; 1990-2010: Razprave in gradivo: Revija za narodnostna vprašanja (Treatises and Documents: Journal of Ethnic Studies) ISSN 0354-0286. Institute for Ethnic Studies © Inštitut za narodnostna vprašanja (Ljubljana), http://www.inv.si

Editorial Board / Uredniški odborBenjamin Barber (The City University of New York, USA / ZDA), Romana Bešter (Institute for Ethnic Studies, Slovenia / Inštitut za narod-nostna vprašanja, Slovenija), Sara Brezigar (Institute for Ethnic Studies, Slovenia / Inštitut za narodnostna vprašanja, Slovenija), Milan Bufon (Science and Research Centre, Slovenia / Znanstveno raziskovalno središče, Slovenija), Sean Byrne (University of Manitoba, Canada /Univerza v Manitobi, Kanada), Jadranka Čačić-Kumpes (University of Zadar, Croatia / Univerza v Zadru, Hrvatska), Fernand de Varennes (University of Moncton, Canada / Univerza v Monctonu, Kanada), Rainer Hofmann (University of Frankfurt, Germany / Univerza v Frankfurtu, Nemčija), Boris Jesih (Institute for Ethnic Studies, Slovenia; Consulate General of the Republic of Slovenia in Szentgotthard / Inštitut za narodnostna vprašanja, Slovenija; Generalni konzulat Republike Slovenije v Monoštru), Will Kymlicka (Queen’s University, Canada /Kanada) Avguštin Malle (Slovenian Scientific Institute, Austria / Slovenski znanstveni inštitut, Avstrija), Mojca Medvešek (Institute for Ethnic Studies, Slovenia / Inštitut za narodnostna vprašanja, Slovenija), Joseph Marko (University of Graz, Austria; European Academy Bozen, Italy / Univerza v Gradcu, Avstri-ja; Evropska akademija v Bocnu, Italija), Francesco Palermo (University of Verona; European Academy Bozen, Italy / Univerza v Veroni; Evropska akademija v Bocnu, Italija), Srdja Pavlović (University of Alberta, Canada / Univerza v Alberti, Kanada), Janez Pirc (Institute for Ethnic Studies, Slovenia / Inštitut za narodnostna vprašanja, Slovenija), Tom Priestly (University of Alberta, Canada / Univerza Alberta, Kanada), Albert Reiterer (University of Vienna, Austria / Univerza na Dunaju, Avstrija) Barbara Riman, (Institute for Ethnic Studies, Slovenia / Inštitut za narodnostna vprašanja, Slovenija), Petra Roter (University of Ljubljana, Slovenia / Univerza v Ljubljani, Slovenija), Sherrill Stroschein (Uni-versity College London, U.K. / Univerza v Londonu, V.B.), Patrick Thornberry (Keele University; Oxford University, U. K. / Univerza v Keeleju; Univerza v Oxfordu, V. B.), Vladimir Wakounig (University of Klagenfurt, Austria / Univerza v Celovcu, Avstrija), Colin Williams (Cardiff University, U. K. / Univerza v Cardiffu, V. B), Daniel Wutti (University of Klagenfurt, Austria / Univerza v Celovcu, Avstrija), Jernej Zupančič (University of Ljubljana, Slovenia / Univerza v Ljubljani, Slovenija).

RIG_80.indd 2 15.6.2018 6:12:06

TREATISES AND DOCUMENTS JOURNAL OF ETHNIC STUDIESRAZPRAVE IN GRADIVO REVIJA ZA NARODNOSTNA VPRAŠANJA

80 / 2018

Table of contents / Kazalo

Ivan ArmandaNadbiskup Alojzije Stepinac i zbrinjavanje prognanih slovenskih konventualaca u Drugom svjetskom ratuArchbishop Alojzije Stepinac and Providing Refuge to Exiled Slovenian Friars Minor Conventuals in World War II Nadškof Alojzije Stepinac in skrb za pregnane slovenske konventualce v drugi svetovni vojni

Filip ŠkiljanSlovensko stanovništvo u župama Marija Gorica, Dubravica i Brdovec od sredine 19. stoljeća do današnjih dana Slovenian Population in the Parishes Marija Gorica, Dubravica and Brdovec from the mid-19th Century to the Present Day Slovensko prebivalstvo v župnijah Marija Gorica, Dubravica in Brdovec od sredine devetnajstega stoletja do današnjega dne

Kristina RimanSlovenski pisci u Hrvatskoj kao graditelji slovensko-hrvatskih odnosa Slovene Writers in Croatia as Connectors within Slovenian-Croatian Relations Slovenski pisci na Hrvaškem kot graditelji slovensko-hrvaških odnosov

Katarina PajničEkonomski položaj in demografska struktura Slovencev na Hrvaškem: včeraj, danes, jutriEconomic Situation and Demographic Structure of Slovenes within Croatia: Yesterday, Today, Tomorrow

Nives Zudič AntoničTeaching in Plurilinguistic Environments with a Minority Language: Analysis of a Pre-service Training Project Poučevanje v večjezičnih okoljih z manjšinskimi jeziki: analiza projekta izobraževanja učiteljev

5

21

ARTIClES / člANKI

43

65

89

RIG_80.indd 3 15.6.2018 6:12:06

RIG_80.indd 4 15.6.2018 6:12:06

Nadbiskup Alojzije Stepinac i zbrinjavanje prognanih slovenskih konventualaca u Drugom svjetskom ratuU članku se kritički piše o nacističkom progonu franjevaca konventualaca iz Slovenije, o njihovu prihvatu u Hrvatskoj i o skrbi što im ju je iskazao zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. On ih je razmjestio po župama svoje Nadbiskupije i tako im omogućio da se uzdržavaju od svoga svećeničkog rada. Do sada se o tom uglavnom pisalo u kratkim crtama te u okviru drugih, većih tema, a ovdje se ta tema prvi put sustavno i kritički istra-žuje. U zaključku se ističe da je nadbiskup Stepinac bio najveći dobrotvor prognanih slovenskih konventualaca i da su potrebna daljnja istraživanja o svećenicima, redovnicima i redovnicama koje su nacisti iz Slovenije prognali u hrvatske krajeve. U prilogu se prvi put objavljuje svjedočanstvo fra Miroslava Godine o progonu konventualaca iz Slovenije. Ključne riječi: Alojzije Stepinac, slovenski konventualci, Zagrebačka nadbiskupija, Drugi svjetski rat, nacistički progon.

Archbishop Alojzije Stepinac and Providing Refuge to Exiled Slovenian Friars Minor Conventuals in World War II

The article provides a critical analysis of the Nazi persecution of the Friars Minor Conventuals from Slovenia, their acceptance in Croatia and care shown by Archbishop of Zagreb, Alojzije Stepinac. He deployed them to the parishes of his Archdiocese and thus enabled them to abide by their priestly work. So far, this has mostly been very briefly discussed, usually as part of other major topics. This paper explores this topic systematically and critically for the first time. The conclusion is drawn that Archbishop Stepinac was the great benefactor of the expelled Slovene Friars Minor Conventuals and that further research on the priests, monks and nuns who were exiled from Slovenia to Croatia by the Nazi regime is much needed. The appendix of this paper contains the never before published testimony of Fr. Miroslav Godina about the persecution of Friars Minor Conventuals from Slovenia.

Keywords: Alojzije Stepinac, Slovene Friars Minor Conventuals, Zagreb Archdiocese, World War II, Nazi persecution.

Ivan Armanda

Correspondence address: Leksikografski zavod Miroslav Krleža / The Miroslav Krleža Institute of Lexicography, Frankopanska 26, 10000 Zagreb, Croatia, e-mail: [email protected].

TREATISES AND DOCUMENTS JOURNAL OF ETHNIC STUDIESRAZPRAVE IN GRADIVO REVIJA ZA NARODNOSTNA VPRAŠANJA80 / 2018, p. 5–20

ISSN 0354-0286 Print/ISSN 1854-5181 Online © Inštitut za narodnostna vprašanja (Ljubljana), http://www.inv.si

RIG_80.indd 5 15.6.2018 6:12:06

80 / 2018 TREATISES AND DOCUMENTS JOURNAL OF ETHNIC STUDIESI. ARMANDA Archbishop Alojzije Stepinac and Providing Refuge to Exiled Slovenian Friars Minor ...

Nadškof Alojzije Stepinac in skrb za pregnane slovenske konventualce v drugi svetovni vojni

V prispevku je obravnavana tema o nacističnem preganjanju frančiškanov – konventualcev iz Slovenije, o njihovem sprejemu na Hrvaškem in o skrbi zagrebškega nadškofa Alojzije Stepinca. Ta jih je namestil v župnije svoje nadškofije in jim na ta način omogočil preživljanje z duhovniškim delom. Do sedaj se je o tej temi malo pisalo in še to v okviru drugih obsežnejših tem, šele zdaj pa se ta tema prvič sistematično in kritično raziskuje. V zaključku je poudarjeno, da je bil nadškof Alojzije Stepinac največji dobrotnik pregnanih slovenskih konventualcev ter da so potrebna nadaljnja raziskovanja o duhovnikih, redovnikih in redovnicah, ki so jih nacisti pregnali iz Slovenije v hrvaške kraje. V prilogi je prvič objavljeno pričanje Miroslava Godine o pregonu konventualcev v Sloveniji.

Ključne besede: Alojzije Stepinac, slovenski konventualci, zagrebška nadškofija, druga sve-tovna vojna, nacistični pregon.

1. UvodU doba Drugoga svjetskog rata zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac1 po-magao je na sve strane i činio sve što je bilo u njegovoj moći da se spase ljudski životi. Osobitu brigu posvetio je prognanicima i izbjeglicama, bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersku pripadnost. Tu njegovu brigu osjetili su brojni slovenski svećenici, među kojima je bilo više konventualaca koje su nacističke vlasti protjerale iz njihove domovine. O tom je potresno svjedočanstvo ostavio fra Miroslav Godina,2 a kritički su o njihovu progonstvu i boravku u Hrvatskoj u kratkim crtama pisali fra Igor Salmič (2009, 104–107) i Marijan Vogrin (1989, 187–191) te – u svom neobjavljenom magistarskom radu o Stepinčevoj pomoći prognanim slovenskim svećenicima – Marjeta Potočnik (2008, 136–139, 146–147, 149–150, 203–204, 239, 261–262, 266–267).3 Ovdje ćemo tu temu, uzimajući u obzir njihovo pisanje, dopuniti podacima iz Arhiva Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Pritom naglasak stavljamo na ono što je nadbiskup Stepinac učinio za slovenske konventualce, odnosno za njihovo razmještanje po župama Zagrebačke nadbiskupije. Napomenuti nam je da smo pokušali što detaljnije utvrditi u kojim su župama i u kojem vremenskom periodu boravili prognani slovenski konventualci, ali to, zbog nedostatka arhivskih vrela, nismo u svim slučajevima uspjeli.

2. Njemačka okupacija slovenskih krajevaO njemačkoj okupaciji slovenskih krajeva i deportaciji Slovenaca iz okupiranih krajeva u doba Drugoga svjetskog rata postoji obilna literatura (Karakaš Obra-

RIG_80.indd 6 15.6.2018 6:12:07

7

RAZPRAVE IN GRADIVO REVIJA ZA NARODNOSTNA VPRAŠANJA 80 / 2018I. ARMANDA Nadbiskup Alojzije Stepinac i zbrinjavanje prognanih slovenskih konventualaca ...

dov 2012, 139–174, Potočnik 2008, 58–83, Blumenwitz 2005, Ferenc 1968, 152–363, Rybáŕ 1978, 44–102 i dr.). Stoga ne držimo potrebnim detaljno o tom pisati, ali je – zbog kontekstualizacije središnje teme ovoga rada – potrebno ukratko se na to osvrnuti i kazati samo osnovne činjenice o tom problemu. Nacisti su 6. travnja 1941. napali Kraljevinu Jugoslaviju i istoga dana počeli oku-pirati slovenske krajeve. Poslije dva dana zauzeli su Maribor i Ptuj, a 11. travnja Celje i Brežice. Time je bila dovršena nacistička okupacija slovenske Štajerske, Gorenjske i dijela Prekomurja. Ostatak Prekomurja okupirala je Mađarska, a ostale slovenske krajeve Italija. Tako se Slovenija u travnju 1941. našla rascjepkana između triju okupatora.

Istini za volju, članovi Kulturbunda su već prije dolaska nacističkih vojnika preuzeli vlast u nekim štajerskim gradovima, provodeći pritom uhićenja dota-dašnjih obnašatelja vlasti i činovnika u kotarskim uredima. Nakon što je nacisti-čka vojska početkom travnja 1941. okupirala spomenute slovenske krajeve, dana 14. travnja vlast je preuzeo šef nacističke civilne uprave Siegfried Überreither. Rezidirao je u Mariboru, a glavni je zadatak njegove vlasti bio germanizacija okupiranih prostora. S tim je ciljem već u srpnju 1941. provedena reorganizacija uprave ukidanjem kotareva i formiranjem prigradskih i gradskih okružja na čelu s političkim komesarima, koji su u veljači preimenovani u zemaljske savjetnike. Zbog provedbe svojih ciljeva okupator je oformio policijske snage koje će bdjeti nad interesima okupatora, služeći se pritom raznim nasilnim i represivnim mje-rama. Policijske snage odigrat će veliku ulogu i kod hapšenja i prisilne deportacije slovenskoga stanovništva iz okupiranih krajeva.

Nakon što su nacisti na okupiranom području uspostavili svoju civilnu vlast, počeli su provoditi radikalne mjere odnarođivanja i germanizacije. Snažno su se obrušili osobito na slovenske intelektualce, kulturne i prosvjetne djelatnike te svećenstvo i redovništvo. Budući da su masovne deportacije okupatorima nepo-ćudnog stanovništva bile jedna od glavnih mjera u provođenju germanizacije, toj nehumanoj mjeri nisu mogli izmaknuti ni slovenski svećenici i redovnici. Upravo njih, zajedno s vodećim slojem slovenske inteligencije, političara, pro-svjetnih djelatnika i akademičara, imao je zahvatiti prvi val deportacije, prema planu Heinricha Himmlera, čelnika nacističkoga Zaštitnog odjela (Schutzstaffel, skraćeno SS). On je u travnju 1941. donio odredbe za deportaciju svih onih koji su predstavljali stvarnu ili predmnijevanu smetnju za uspostavljanje i učvršćivanje njemačke vlasti na okupiranom slovenskom teritoriju. Utemeljene su posebne ustanove za deportaciju i upravljanje zaplijenjenom imovinom deportiranih osoba te oformljeni sabirni logori u kojima će uhapšeni čekati deportaciju. Budući da su u travnju počela pojedinačna i potom masovna hapšenja, prvo su se ispunili zatvori, a potom i pripremljeni sabirni logori, kroz koje je do kraja svibnja 1941. prošlo oko 130 svećenika i redovnika.

Nacisti su s okupiranoga područja planirali u nekoliko valova iseliti između 200.000 i 260.000 ljudi, ali isprva nisu znali kamo bi deportirali te ljude. Prvo se

RIG_80.indd 7 15.6.2018 6:12:07

8

planiralo deportirati ih u Srbiju, ali su za to postojale razne prepreke. Potom se razmišljalo o njihovoj deportaciji u Makedoniju, Bugarsku i Italiju, ali se i od toga odustalo, baš kao i od deportacije u slovenske krajeve koje su okupirali Mađari i Talijani. Konačno je odlučeno da ih se deportira u Nezavisnu Državu Hrvatsku, jer su ustaške vlasti bile voljne primiti slovenske prognanike ako istodobno protjeraju jednak broj Srba iz Hrvatske u Srbiju. Nacističke vlasti prihvatile su to rješenje i počele s pripremama, a potom i s provođenjem deportacije Slovenaca u Hrvatsku. Među deportiranima bilo je, prema istraživanju Marjete Potočnik, 155 svećenika i redovnika.

3. Nacistički progon konventualaca iz PtujaKako smo već rekli, Heinrich Himmler donio je u travnju 1941. odredbe prema kojima će se iz okupiranoga dijela Slovenije prisilno iseljavati svi oni koji su predstavljali stvarnu ili predmnijevanu smetnju za uspostavljanje i učvršćivanje njemačke vlasti na okupiranom slovenskom teritoriju. Smatrajući da će im svećenici u tom smetati, već 10. travnja 1941., na Veliki četvrtak, počeli su ih hapsiti i odvoditi u zatvore ili u koncentracijske logore, a potom su ih protjerivali u Hrvatsku. Skupina od prvih deset slovenskih svećenika u Hrvatsku je prognana 19. travnja 1941. (Potočnik 2008, 97).

U međuvremenu je u Ptuj 8. travnja 1941. došla njemačka vojska te za-posjela dio samostana, a 16. travnja konvenatulce je stjerala u tek nekoliko soba. Već su sutradan nacisti zatražili od gvardijana Miroslava Godine da im za- pisnički preda sav samostanski inventar. Dva je dana gvardijan s nacistima popisivao inventar i predao im ga 19. travnja. Konventualci su se nadali da će ih nacisti nakon toga ostaviti na miru, ali u noći s 21. na 22. travnja 1941. nacisti su probudili konventualce i dali im 20 minuta da se pripreme za napuštanje samostana. Jednako su postupili i s trima časnim sestrama koje su vodile samostansko kućanstvo.4 U samostanu je ostao jedino bolesni fra Alfons Svet,5 a ostale su u otvorenom kamionu prevezli do zgrade kaznenoga suda u Ptuju, gdje su već bili fra Konstantin Ocepek i fra Gaudencije Golob iz Ptujske gore. Ondje su ih popisali i oduzeli im gotovo sav novac. Ptujski gvardijan Miroslav Godina zabilježio je da su, osim njega i spomenute dvojice konventualaca iz Ptujske gore, u toj skupini bili konventualci Marijan Gojkošek, Alojz Horvat, Jozafat Jagodič, Petar Mrak, Alojz Mrak, Martin Žaberl i Ludovik Videmšek te sestre Radoslava Kröpfl, Pulherija Zupan i Livina Bratušek. Sve su ih oko tri sata ujutro u otvorenom kamionu prevezli preko hrvatske granice i uputili ih dalje u Hrvatsku, uz prijetnju da će strijeljati sve one koji se pokušaju vratiti u Sloveniju. Potom su ispaljivali rafale u zrak kako bi pojačali prijetnju. Pješačili su dvadesetak kilometara do Varaždina, smjestili se kod kapucina i sutradan nastavili do Zagreba (AHPFK 5, Vogrin 1989, 188).


RIG_80.indd 8 15.6.2018 6:12:07

9

4. Hrvatski provincijal Ambroz Vlahov i nadbiskup Alojzije Stepinac prihvaćaju slovenske konventualcePrvi slovenski konventualci u Zagreb su pristigli 23. travnja 1941. Hrvatski kon-ventualci bratski su ih primili pod svoj krov, a provincijal Ambroz Vlahov već je 25. travnja o njihovu dolasku obavijestio zagrebački Nadbiskupski duhovni stol, kojem je poručio da će Miroslava Godinu6 i Alojzija Horvata rasporediti unutar svoje Provincije, dok Konstantina Ocepeka, Marijana Gojkošeka, Andriju Vatovca, Jozafata Jagodiča i Gaudencija Goloba prepušta brizi nadbiskupa Alojzija Stepinca. Ujedno je zahvalio Nadbiskupskom duhovnom stolu “na ljubavi i zauzetosti za ovu našu unesrećenu braću” (AHPFK 4). Provincijal je najavio i da bi iz Slovenije u Hrvatsku trebalo doći još pet prognanih konventualaca, što se ubrzo počelo ostvarivati. Naime već 30. travnja u Hrvatsku su prognani fra Božidar Glavač i fra Inocent Končnik. Njih su nacisti, zajedno s još 24 druga svećenika, u 23:00 ukrcali u kamione, prevezli ih preko hrvatske granice te ih 1. svibnja u 1:00 poslije ponoći iskrcali usred polja kod Petrijanca, ostavivši ih da se dalje sami snalaze. Poslije pet dana, 6. svibnja, iz Ptuja je u Križovljan dovezeno i ondje iskrcano devet svećenika, među kojima su bili konventualci Štefan Savinšek i Danijel Tomšič (Potočnik 2008, 97–98).

Sve prognane slovenske konventualce provincijal Ambroz Vlahov s očin-skom je ljubavlju primio, ali ih nije mogao sve smjestiti u samostane, jer u njima nije bilo mjesta ni sredstava za uzdržavanje. Stoga se provincijal Vlahov obratio za pomoć zagrebačkomu nadbiskupu Alojziju Stepincu s molbom da prognane konventualske svećenike razmjesti po župama svoje nadbiskupije. Da su se provincijal i nadbiskup o tom dogovarali, dokazuje više sačuvanih dokumenata i dopisa, među kojima i dopis što ga je provincijal Vlahov 15. lipnja 1941. uputio zagrebačkom Nadbiskupskom duhovnom stolu. Predlažući neke promjene glede razmještaja prognanih slovenskih konventualaca u Zagrebačkoj nadbiskupiji, na početku pisma ponovno je zahvalio Nadbiskupskom duhovnom stolu za sve što je učinjeno za njegovu slovensku subraću kazavši:

Potpisani Provincijalat je vrlo zahvalan prečasnom naslovu (tj. Nadbiskupskom du-hovnom stolu u Zagrebu, op. a.), što mu je izašao ususret prigodom dolaska naših slovenskih svećenika redovnika te ih je više njih postavio za privremene kapelane po župama (AHPFK 8).

Provincijal Vlahov smatrao je shodnim uputiti posebno pismo prognanoj slovenskoj subraći koja su pronašla zaklon u Hrvatskoj. Stoga se 18. svibnja 1941. obratio “predragoj Braći slovenskog dijela Provincije sv. Jeronima Franjevaca Konventualaca”. Za dane njihova izgona iz Slovenije kazao je kako će ostati zapamćeni “kao zlokobni datumi u povijesti” zajedničke im Provincije i nastavio:


RIG_80.indd 9 15.6.2018 6:12:07

10

Vi, predraga braćo, kojima sam naumio upraviti ovo pismo, bili ste žrtve tog teškog udesa, koji je teško zabolio sve nas u Provinciji, a naročito vas, koji ste tu nesreću lično proživjeli. Baš u času, kad smo se toliko veselili, da će naša Provincija Redu i Crkvi ponovno uskrisiti starodrevnu Provinciju sv. Josipa u Štajerskoj, morali ste, lišeni svega, usred tamne noći, pod grubom silom, ostaviti svoju zemlju, svoj narod i svoje drage samostane i preseliti u Nezavisnu Državu Hrvatsku. Providnost je Božja dopustila, da budete iskušani. Putevi su njezini tajni, pa ne znamo za koje je to dobro dopustila. Vi ste, braćo, tu sudbinu teška srca, ali junački podnijeli, u tako zamamnoj prilici ostali ste Crkvi i Redu vjerni. To je za me velika utjeha i očiti znak čvrstog karaktera, pravog zvanja i odličnog redovničkog duha. Vi ste došli k nama u hrvatski dio Provincije, kao djeca svojoj majci, a mi smo vas primili kao svoju dragu braću. Došli ste nam doduše u vrijeme, kad smo, uslijed ratnih prilika, i sami oskudijevali, ali smo podijelili s vama vašu bol i sudbinu rado i spremno. Radi velike oskudice i pomanjkanja samostanskih prostorija, prisiljen sam bio, da vas kroz neko vrijeme stavim na raspolaganje preuzvišenom Ordinariju, gospodinu Dru Alojziju Stepincu, koji vas je svom spremnošću prigrlio, i osmoricu od vas 12, porazmjestio na razne župe u svojoj nadbiskupiji. Razumijem, kako vam je teško bilo najedanput zamijeniti lijepi zajednički samostanski život sa samotnim životom na župama. ‘Dobro sam se snašao’, piše jedan od vas, ‘samo vrlo osjećam promjenu zajedničkog života i onaj dnevni red, koji sam u samostanu imao.’ Vidio sam kako ste se teška srca jedan od drugoga oprostili, i znam, da ćete jedva dočekati dan, kada ćete se opet naći u onoj zajednici, za koju ste se odgojili i Bogu zavjerili. Medjutim, sad drugo ne ostaje, nego da se prilagodite prilikama u koje vas je Providnost dopustila postaviti, lojalni budite zemlji, koja vas je kao majka zemlja primila, pokažite se harni preuzvišenom Ordinariju, koji vas je na pojedine župe smjestio, ali uza sve to ne zaboravite nikada na ono što ste i kakvi morate ostati po svojim sv. zavjetima – to jest redovnici. Redovnici ostanite i po vanjštini, ali nadasve po svojoj nutrinji – u duhu (AHPFK 6).

5. Nadbiskup Stepinac smješta prognane slovenske konventualce po župama Zagrebačke nadbiskupijeNadbiskup Alojzije Stepinac pokazao je mnogo razumijevanja i suosjećanja za prognane slovenske konventualce, te je tražio i pronalazio načine kako im pomoći. Budući da im hrvatska subraća nisu svima mogla pružiti utočište i pomoć, Stepinac je, kako smo već spomenuli, većinu prognanih slovenskih kon-ventualaca razmjestio po župama svoje nadbiskupije. Tako im je zapravo pružio krov nad glavom i omogućio im da se uzdržavaju od svoga svećeničkog rada. Nažalost, na temelju sačuvanih i dostupnih nam arhivskih vrela nismo uspjeli za svakoga detaljno utvrditi gdje je i kada boravio u Zagrebačkoj nadbiskupiji, ali smo većinu podataka ipak utvrdili, te ih ovdje iznosimo.

Fra Marijan Gojkošek, koji je u Hrvatsku stigao 22. travnja 1941., već 26. travnja bio je imenovan duhovnim pomoćnikom u Brdovcu kod Zaprešića. Otišao je onamo 29. travnja i ostao do 18. kolovoza 1941. Tog je dana umjesto njega u Brdovec došao fra Alojz Horvat, koji je ostao ondje do početka kolovoza 1944 (AHPFK 22, Potočnik 2008, 146–147). Gojkošek je od kolovoza 1941.


RIG_80.indd 10 15.6.2018 6:12:07

11

boravio u zagrebačkom samostanu, odakle je početkom kolovoza 1942. poslan za duhovnoga pomoćnika u Podravsku Slatinu. Tu je ostao do povratka u Sloveniju u lipnju 1945. (AHPFK 17, AHPFK 26, Potočnik 2008, 138). Fra Andrej Vatovec bio je duhovni pomoćnik u Kaptolu kod Požege od 26. travnja do 15. listopada 1941., a potom duhovni pomoćnik u Bjelovaru do početka prosinca 1941. Kasnije je boravio u Petrovaradinu, a u kolovozu 1942. premješten je za vjeroučitelja i kapelana u konventualskoj župi u Selima kod Siska (AHPFK 18, Potočnik 2008, 266–267). Fra Jozafat Jagodič prvo je potkraj travnja 1941. bio poslan za kapelana u Pregradu, no vlasti su tražile da se svi slovenski sve- ćenici premjeste iz župa koje su se nalazile u blizini hrvatsko-slovenske gra-nice, pa je zbog toga Nadbiskupski duhovni stol i fra Jozafata, uz suglasnost konventualskoga provincijala, 4. prosinca 1941. riješio službe u Pregradi i poslao ga za duhovnoga pomoćnika u Mariju Bistricu. Ondje je stigao 17. prosinca 1941. i ostao do 19. kolovoza 1942., kada je razriješen službe i stavljen na ras-polaganje konventualskom provincijalu. Već 1. rujna te godine povjereno mu je upravljanje novoosnovanom župom u Gornjem Miholjcu, a kasnije je bio u službi u Podravskoj Slatini, gdje je ostao do povratka u Sloveniju u lipnju 1945. (AHPFK 15, AHPFK 23, Potočnik 2008, 149–150).

Tri dana nakon što je fra Danijel Tomšič prognan u Hrvatsku, provincijal Ambroz Vlahov zamolio je 9. svibnja 1941. zagrebački Nadbiskupski duhovni stol da ga smjesti u neku župu kao duhovnoga pomoćnika. Nadbiskupski duhovni stol istoga je dana udovoljio provincijalovoj molbi i imenovao Tomšiča duhovnim pomoćnikom u župi Sv. Martina pod Okićem. No zbog raznih po-teškoća na župnom dvoru Tomšič se poslije deset dana vratio u Zagreb, o čemu je provincijal Ambroz Vlahov 15. lipnja obavijestio Nadbiskupski duhovni stol i predložio Tomšiča za kapelana u Podravskoj Slatini. Ondje bi zamijenio bolesnoga fra Konstantina Ocepeka, koji mora na liječenje. Nadbiskupski duhovni stol i ovoga je puta udovoljio provincijalu i 17. lipnja 1941. imenovao Tomšiča duhovnim pomoćnikom u Podravskoj Slatini, ali se on ni ondje nije dugo zadržao, jer tamošnji župnik nije želio za duhovnoga pomoćnika imati redovnika. Stoga je Nadbiskupski duhovni stol, na molbu provincijala Ambroza Vlahova, 1. srpnja razriješio Tomšiča službe u Podravskoj Slatini i premjestio ga za duhovnoga pomoćnika u Čađavici. Ondje je stigao 3. srpnja i ostao do sredine studenoga 1941., kada je imenovan upraviteljem župe u Selima kod Siska (Potočnik 2008, 261–262). U to su mjesto konventualci došli 1939. i preuzeli pastoralnu skrb za župu, koja im je službeno predana tek početkom lipnja 1940. U rujnu te godine konventualci su u Selima otvorili i novicijat, koji je 13. kolovoza 1941. ipak premješten u Zagreb, a 21. kolovoza te godine general Reda je, uz prethodni pristanak provincijskoga Definitorija i Zagrebačke nadbiskupije, dopustio da se zatvori i redovnička kuća u Selima. To je 1. rujna odobrila i Sveta Stolica, ali do zatvaranja kuće u praksi ipak nije došlo jer je u Sela, kako je spomenuto, došao fra Danijel Tomšič (AHPFK 1, AHPFK 2, AHPFK


RIG_80.indd 11 15.6.2018 6:12:08

12

3, AHPFK 9, AHPFK 10, AHPFK 11, Barić 2002, 148, 178, Drnić & Maračić 2008, 73–74). On je vršio službe župnika i gvardijana u tom mjestu do povratka u Sloveniju u lipnju 1945. (AHPFK 18, AHPFK 24, AHPFK 28, Potočnik 2008, 261–262). Kako je već rečeno, Tomšiču se u Selima u kolovozu 1942. pridružio fra Andrej Vatovec, kojemu su povjerene službe kapelana i vjeroučitelja (AHPFK 18). Nažalost, u sačuvanim izvorima nismo pronašli podatak do kada je Vatovec ostao u Selima.7

Fra Konstantin Ocepek u Hrvatsku je stigao 22. travnja 1941., a već 26. travnja imenovan je duhovnim pomoćnikom u Podravskoj Slatini. No tamošnji je župnik, vlč. Julije Bürger, već 2. svibnja vratio Nadbiskupskom duhovnom stolu dekret Ocepekova imenovanja duhovnim pomoćnikom i zamolio da mu se pošalje drugoga duhovnog pomoćnika jer se Ocepek želi vratiti u svoju domovinu čim to prilike dopuste. Stoga je župnik predložio da se fra Konstantina pošalje nekamo odakle će se lakše moći vratiti u Sloveniju. Osim toga čini se da je fra Konstantin imao i zdravstvenih problema. Bilo kako bilo, Nadbiskupski duhovni stol povukao je Ocepeka iz Podravske Slatine i poslao ga 10. listopada 1941. za duhovnoga pomoćnika u Mariju Bistricu. Ondje je od siječnja 1942. bio vjeroučitelj u pučkoj školi, ali je u kolovozu te godine ponovno premješten u Podravsku Slatinu, gdje se ovoga puta zadržao do lipnja 1945. u svojstvu vje-roučitelja u pučkoj i u građanskoj školi (AHPFK 12, AHPFK 15, AHPFK 27, Potočnik 2008, 202–203, 261).

S fra Konstantinom Ocepekom stigao je 22. travnja 1941. u Hrvatsku i fra Gaudencije Golob. On je 26. svibnja imenovan duhovnim pomoćnikom u Bednji, no 23. svibnja 1942. provincijal Ambroz Vlahov obavijestio je Nadbiskupski duhovni stol da je fra Gaudencije potreban Provinciji na drugoj službi te zahvalio Nadbiskupskom duhovnom stolu “na ljubavi, koju je iskazao ovom našem patru, koji je morao silom prilika otseliti iz svoje domovine i ostaviti svoj samostan” (AHPFK 14, AHPFK 19). Stoga je fra Gaudencije razriješen službe u Bednji (AHPFK 19, Potočnik 2008, 138–139).

U Hrvatsku je 1. svibnja 1941. stigao i fra Božidar Glavač, pa je provincijal Ambroz Vlahov 8. svibnja zamolio Nadbiskupski duhovni stol da ga smjesti na neku župu. Već sutradan Glavač je imenovan duhovnim pomoćnikom u Podravskoj Moslavini, gdje je ostao nešto duže od četiri mjeseca, jer je provincijal Vlahov 28. rujna 1941. zamolio Nadbiskupski duhovni stol da ga razriješi službe jer ga Provincija hitno treba. Molbi je udovoljeno i fra Božidar je 1. listopada 1941. razriješen službe, ali je već 13. prosinca te godine imenovan duhovnim pomoćnikom u Pregradi. No u siječnju 1942. otišao je u Rim (AHPFK 7, AHPFK 8, AHPFK 13).8

Spomenuti nam je još fra Štefana Savinščeka, koji je u Hrvatsku prognan 6. svibnja 1941. Poslije deset dana, 16. svibnja, bio je imenovan duhovnim po-moćnikom u Novigradu na Dobri. Nažalost, nisam uspio saznati do kada se ondje zadržao (Potočnik 2008, 239).


RIG_80.indd 12 15.6.2018 6:12:08

13

6. Slovenski konventualci u Podravskoj SlatiniRazmještanje prognanih slovenskih konventualaca po župama Zagrebačke nad-biskupije i njihov pastoralni rad u tim župama iznjedrili su ideju o osnivanju nove redovničke kuće usmjerene na župski apostolat, i to u Podravskoj Slatini. Vidjeli smo da je ondje 26. travnja 1941. za duhovnoga pomoćnika bio poslan fra Konstantin Ocepek, koji je u lipnju povučen sa službe na traženje tamošnjega župnika Julija Bürgera, ali i zbog zdravstvenih razloga. U Podravskoj Slatini zamijenio ga je fra Danijel Tomšič, koji je duhovnim pomoćnikom u toj župi imenovan 17. lipnja, ali je već 1. srpnja razriješen službe jer tamošnji župnik nije želio za duhovnoga pomoćnika imati redovnika. Možda je zbog istoga razloga i fra Alojz Horvat, koji je neko vrijeme bio na službi u Podravskoj Slatini, 17. lipnja premješten u Brdovec (AHPFK 7, AHPFK 12, AHPFK 13, Potočnik 2008, 203–204, 261–262).

No konventualcima se uskoro pružila prilika za povratak u Podravsku Slatinu, jer im je ondje potkraj 1941. darovnim ugovorom pripala kuća Huga i Danice Deutsch. Stoga je provincijal Ambroz Vlahov u srpnju ili početkom kolovoza 1942. zamolio nadbiskupa Stepinca da dopusti konventualcima osnovati re-dovničku kuću u Podravskoj Slatini. Stepinac je 6. kolovoza udovoljio njegovoj molbi i izrazio želju “da po mogućnosti redovnici te kuće preuzmu upravu koje novo osnovane župe medju prelaznicima i kolonistima” (AHPFK 16). Su-glasan s nadbiskupovom željom, provincijal mu je istoga dana uputio molbu da imenuje fra Marijana Gojkošeka duhovnim pomoćnikom u Podravskoj Slatini, što je već sutradan učinjeno. S Gojkošekom se u Podravsku Slatinu vratio fra Konstantin Ocepek, preuzevši službu vjeroučitelja u pučkoj i u građanskoj školi (AHPFK 15, AHPFK 17, Potočnik 2008, 138, 204). Potkraj tog mjeseca, 27. kolovoza 1942., general Reda franjevaca konventualaca dao je dopuštenje da se u Podravskoj Slatini utemelji samostan, s čime se sredinom rujna složila i Kongregacija za redovnike (AHPFK 20, AHPFK 21). Fra Marijan Gojkošek i fra Konstantin Ocepek, kojima se malo kasnije pridružio i fra Jozafat Jagodič, ostali su u Podravskoj Slatini do lipnja 1945., kada su se vratili u Sloveniju (AHPFK 26, AHPFK 27, AHPFK 23).

Nakon što su se slovenski konventualci u lipnju 1945. počeli vraćati u svoju domovinu, hrvatski konventualci odlučili su ostati u Podravskoj Slatini, pa je provincijal Ambroz Vlahov polovicom 1945. Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu predložio da im se privremeno povjeri upravljanje župama u Podravskoj Slatini i Sladojevcima. Na konzistorijalnoj sjednici, održanoj 8. lipnja pod Stepinčevim predsjedanjem, sa zadovoljstvom je primljen na znanje njegov prijedlog i odmah je upraviteljem župe u Podravskoj Slatini imenovan fra Atanazije Sparožić, a za župu u Sladojevcima odlučeno je da će biti povjerena konventualcima čim je napusti poljski svećenik Tadej Lubik, koji ondje boravi (AHPFK 25). No do toga ipak nije došlo (AHPFK 29, AHPFK 30). Štoviše, komunističke su vlasti 1947. protjerale konventualce iz njihove kuće u Podravskoj


RIG_80.indd 13 15.6.2018 6:12:08

14

Slatini, pa im je Nadbiskupski duhovni stol dopustio da se smjeste u župnoj kući. Ondje su ostali do početka studenoga 1948., kada je Nadbiskupski duhovni stol fra Atanazija Sparožića razriješio župničke službe i zahvalio konventualcima za njihov pastoralni rad u Podravskoj Slatini (Drnić & Maračić 2008, 76–77).

7. ZaključakU ovom smo radu kritički obradili temu skrbi zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca za konventualce koje su nacistički okupatori u doba Drugoga svjetskoga rata prognali iz Slovenije u Hrvatsku. O toj se temi dosad pisalo samo u kratkim crtama i uvijek o okviru drugih, većih tema. Ovdje smo progonu konventualaca iz Slovenije, njihovu prihvatu u Hrvatskoj i razmještanju po župama Zagrebačke nadbiskupije prvi put posvetili kritički članak. Rad smo temeljili poglavito na neobjavljenim arhivskim izvorima, a jedan smo izvor smo (svjedočanstvo fra Miroslava Godine o izgonu konventualaca iz Slovenije) donijeli u prilogu. Temu smatramo važnom zbog proširivanja spoznaja o liku i djelu Bl. Alojzija Stepinca, ali također i slovenske crkvene i nacionalne povijesti. Ovaj članak zapravo obra- đuje povijesno poglavlje koje je zajedničko i jednako važno hrvatskom i sloven-skom narodu. Stoga smo nastojali temeljito istražiti tematiku i detaljno je izložiti. To nas je dovelo prvenstveno do zaključka da je nadbiskup Alojzije Stepinac bio najveći dobrotvor prognanih slovenskih konventualaca (i ostalih svećenika) u doba Drugoga svjetskog rata. Drugi zaključak, koji se nameće sam od sebe, jest potreba detaljnijega istraživanja o ostalim svećenicima, redovnicima i re-dovnicama koje su nacisti u doba Drugoga svjetskog rata iz Slovenije prognali u hrvatske krajeve. Ta tematika zaslužuje da joj se hrvatski i slovenski povjesničari zajednički posvete na posebnom znanstvenom skupu i da potom rezultate svojih istraživanja prezentiraju u zborniku radova. U nadi da ovaj zaključak, koji je ujedno i poziv na suradnju, neće ostati bez odjeka, napominjemo da je to povijesno poglavlje zajedničko Hrvatima i Slovencima i da je jednima i drugima osobito dragocjeno.

literatura i izvoriAHPFK 1 (Arhiv Hrvatske provincije franjevaca konventualaca), kutija 25, br. 162/1939,

Dekret Generalne kurije Reda franjevaca konventualaca, Rim, 22. 10. 1939.AHPFK 2 (Arhiv Hrvatske provincije franjevaca konventualaca), kutija 25, br. 171/1939, Apo-

stolski reskript, Vatikan, 23. 10. 1939.AHPFK 3 (Arhiv Hrvatske provincije franjevaca konventualaca), kutija 25, br. 237/1940,

Msgr. Alojzije Stepinac fra Bonaventuri Buriću, Zagreb, 7. 6. 1940.AHPFK 4 (Arhiv Hrvatske provincije franjevaca konventualaca), kutija 25, br. 253/1941, Fra

Ambroz Vlahov Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu, Zagreb, 25. 4. 1941.AHPFK 5 (Arhiv Hrvatske provincije franjevaca konventualaca), kutija 25, br. 265/1941, Fra

Miroslav Godina. Kako so bili izgnani redovniki minoriti iz Ptuja (Slovenija) od nemških oblasti dne 22. aprila 1941, Zagreb, 15. 5. 1941.


RIG_80.indd 14 15.6.2018 6:12:08

15

AHPFK 6 (Arhiv Hrvatske provincije franjevaca konventualaca), kutija 25, br. 285/1941, Fra Ambroz Vlahov prognanim slovenskim konventualcima, Zagreb, 18. 5. 1941.

AHPFK 7 (Arhiv Hrvatske provincije franjevaca konventualaca), kutija 25, br. 285/1941, Naši redovnici Slovenci, koji su bili u travnju 1941. istjerani iz naših samostana u Sloveniji na Štajerskom, Zagreb.

AHPFK 8 (Arhiv Hrvatske provincije franjevaca konventualaca), kutija 25, br. 319/1941, Fra Ambroz Vlahov Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu, Zagreb, 15. 6. 1941.

AHPFK 9 (Arhiv Hrvatske provincije franjevaca konventualaca), kutija 25, br. 463/1941, Dekret fra Bede Hessa, generala Reda franjevaca konventualaca, Rim, 21. 8 1941.

AHPFK 10 (Arhiv Hrvatske provincije franjevaca konventualaca), kutija 25, br. 474/1941, Dekret Svete Stolice, Vatikan, 1. 9. 1941.

AHPFK 11 (Arhiv Hrvatske provincije franjevaca konventualaca), kutija 25, br. 598/1941, Fra Dionizije Drnić: Izvještaj o gospodarstvu nakon dvije godine, te o župi Sela, 9. 10. 1941.


AHPFK 13 (Arhiv Hrvatske provincije franjevaca konventualaca), kutija 26, br. 63/1942, Fra Beda Hess fra Ambrozu Vlahovu, Rim, 22. 1. 1942.



AHPFK 16 (Arhiv Hrvatske provincije franjevaca konventualaca), kutija 26, br. 340/1942, Msgr. Alojzije Stepinac fra Ambrozu Vlahovu, Zagreb, 7. 8. 1942.

AHPFK 17 (Arhiv Hrvatske provincije franjevaca konventualaca), kutija 26, br. 347/1942, Msgr. Franjo Salis Seewis fra Marijanu Gojkošeku, Zagreb, 7. 8. 1942.

AHPFK 18 (Arhiv Hrvatske provincije franjevaca konventualaca), kutija 26, br. 361/1942, Fra Ambroz Vlahov samostanu u Petrovaradinu, Zagreb, 10. 8. 1942.

AHPFK 19 (Arhiv Hrvatske provincije franjevaca konventualaca), kutija 26, br. 430/1942, Nadbiskupski duhovni stol Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja, Odjelu za bogoštovlje, Zagreb, 14. 9. 1942.

AHPFK 20 (Arhiv Hrvatske provincije franjevaca konventualaca), kutija 26, br. 440/1942, Dekret generale Reda franjevaca konventualaca fra Bede Hessa o uspostavi redovničke kuće u Podravskoj Slatini, Rim, 27. 8. 1942.

AHPFK 21 (Arhiv Hrvatske provincije franjevaca konventualaca), kutija 26, br. 452/1942, Dekret Svete Stolice o uspostavi redovničke kuće u Podravskoj Slatini, Vatikan, 17. 9. 1942.

AHPFK 22 (Arhiv Hrvatske provincije franjevaca konventualaca), kutija 27, br. 574/1944, Fra Ambroz Vlahov fra Alojzu Horvatu, Zagreb, 5. 8. 1944.

AHPFK 23 (Arhiv Hrvatske provincije franjevaca konventualaca), kutija 27, br. 150/1945, Fra Ambroz Vlahov konventualcima u Podravskoj Slatini, Zagreb, 27. 5. 1945.


AHPFK 25 (Arhiv Hrvatske provincije franjevaca konventualaca), kutija 27, br. 183/1945, Msgr. Josip Lach fra Ambrozu Vlahovu, Zagreb, 11. 6. 1945.

AHPFK 26 (Arhiv Hrvatske provincije franjevaca konventualaca), kutija 27, br. 184/1945, Msgr. Josip Lach fra Marijanu Gojkošeku, Zagreb, 11. 6. 1945.

AHPFK 27 (Arhiv Hrvatske provincije franjevaca konventualaca), kutija 27, br. 185/1945, Msgr. Josip Lach fra Konstantinu Ocepeku, Zagreb, 11. 6. 1945.


RIG_80.indd 15 15.6.2018 6:12:08

16

AHPFK 28 (Arhiv Hrvatske provincije franjevaca konventualaca), kutija 27, br. 212/1945, Msgr. Josip Lach fra Danijelu Tomšiču, Zagreb, 22. 6. 1945.

AHPFK 29 (Arhiv Hrvatske provincije franjevaca konventualaca), kutija 27, br. 335/1946, Msgr. Josip Lach fra Ćirilu Sparožiću, Zagreb, 19. 10. 1946.

AHPFK 30 (Arhiv Hrvatske provincije franjevaca konventualaca), kutija 27, br. 336/1946, Fra Ćiril Sparožić Nadbiskupskom duhovnom stolu, Zagreb, 13. 11. 1946.

Barić, A., 2002. Sela kod Siska nekad i danas. Vlastita naklada, Sela.Blumenwitz, D., 2005. Okupacija in revolucija v Sloveniji (1941–1946). Mednarodnopravna štu-

dija. Mohorjeva založba, Celovec.Drnić, D. & Maračić, Lj. A., 2008. Otvaranje novih samostana. U Lj. A. Maračić (ur.) Posljednjih

stotinu godina (1907.–2007.): Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Sv. 1. Veritas, Zagreb, 54–90.

Ferenc, T., 1979. Nacistička politika denacionalizacije u Sloveniji u godinama od 1941 do 1945. Partizanska knjiga, Ljubljana, Beograd.

Karakaš Obradov, M., 2012. Migracije Slovencev na hrvaško območje v drugi svetovni vojni (izseljevanje in izgnanstvo). Prispevki za novejšo zgodovino 52 (2), 139–174.

Kodrič, M. S. & Palac, B. N., 1987. Školske sestre franjevke Krista Kralja. Povijest – poslanje i život. Hrvatske provincije školskih sestara franjevaka, Mostar, Sarajevo, Split.

Potočnik, M., 2008. Blaženi Alojzije Stepinac i prognani slovenski svećenici u Zagrebačkoj nadbisk-upiji (1941.–1945.). Magistarski rad, Katolički bogoslovni fakultet, Zagreb.

Rybář, M., 1978. Nacistični ukrepi zoper duhovščino lavantinske škofije 1941–1945. U A. Ožinger (ur.) Zbornik ob 750-letnici mariborske škofije: 1228–1978. Mariborski škofijski ordinariat, Maribor, 33–102.

Salmič, I., 2009. Slovenski minoriti i njihov položaj u Provinciji sv. Jeronima (1914.–1972.). U Lj. A. Maračić (ur.) Posljednjih stotinu godina (1907.–2007.): Hrvatska provincija sv. Jeroni-ma franjevaca konventualaca. Sv. 2. Veritas, Zagreb, 96–116.

Vogrin, M., 1989. Zgodovinska podoba samostana od leta 1918 do današnjih dni. U J. Mlinarič & M. Vogrin (ur.) Minoritski samostan na Ptuju: 1239–1989. Slovenska minoritska provin-cija sv. Jožefa, Minoritski samostan na Ptuju, Mohorjeva družba, Celje, 179–231.

Vogrin, M., 2009. Slovenski minoriti u poratnoj represiji. U Lj. A. Maračić (ur.) Posljednjih sto-tinu godina (1907.–2007.): Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Sv. 2. Veritas, Zagreb, 162–169.

Bilješke1 Alojzije Stepinac (Brezarić kraj Krašića, 1898 – Krašić, 1960) bio je zagrebački nadbiskup

koadjutor s pravom nasljedstva od 1934. i potom nadbiskup ordinarij od 1937. U doba Drugoga svjetskog rata i u komunističkoj Jugoslaviji suprotstavljao se totalitarnim ideologijama, zalagao se za ljudska prava i branio prava Crkve. Komunističke su ga vlasti 1946. na montiranom sudskom procesu osudile na 16 godina robije. Tamnovao je u Lepoglavi, a od 1951. bio je u kućnom pritvoru u Krašiću. God. 1952. imenovan je kardinalom. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 1998.

2 Svjedočanstvo fra Miroslava Godine, sačuvano u Arhivu Hrvatske provincije franjevaca kon-ventualaca u Zagrebu (dalje AHPFK), prvi put se objavljuje u prilogu ovoga rada.

3 Magistarski rad Marjete Potočnik, najopsežnije djelo o skrbi nadbiskupa Alojzija Stepinca za prognane slovenske svećenike, utemeljen je poglavito na arhivskoj građi, metodološki je dotjeran, posjeduje kritički aparat i vrsnu analizu materije, pa je stoga prava šteta da nije objavljen.

4 Te redovnice pripadale su Mariborskoj provinciji Družbe školskih sestara franjevki Krista Kralja, a u konventualskom samostanu u Ptuju djelovale su od 1927. (Kodrić & Palac 1987, 234).


RIG_80.indd 16 15.6.2018 6:12:08

17

5 Fra Alfonsa Sveta nacisti su prebacili u Ptujsku bolnicu, a potom u starački dom u Muretincima, gdje je preminuo 27. 9. 1943. (Vogrin 1989, 188).

6 Fra Miroslav Godina nije se dugo zadržao u Zagrebu, nego je poslije dva mjeseca otišao u Ljubljanu i na Barju pokušao utemeljiti samostansku zajednicu. Tu mu se u kolovozu 1941. pridružio fra Gabrijel Pavlič, potom fra Štefan Savinšek, a potkraj te godine i fra Inocent Končnik. U Barju je fra M. Godina u travnju 1942. bio imenovan delegatom generala Reda za tu zajednicu (Salmič 2009, 105–106, Vogrin 1989, 189–190).

7 Fra Andrej Vatovec nakon Drugoga svjetskog rata zasigurno je teško doživio represije komu-nističkih vlasti nad zagrebačkim nadbiskupom, a osobito montirani proces, kojim je Stepinac osuđen na zatvorsku kaznu. Vatovec se vjerojatno divio Stepinčevoj snazi, koja se očitovala u njegovu uspravnom držanju pred komunističkim sudom. Tijekom sudskog procesa Stepinac je održao znameniti govor, u kojemu je raskrinkao lažnu optužnicu protiv sebe, ali i sam sustav, koji mu je montirao sudski proces. Premda je taj njegov govor bilo doslovno opasno posjedovati, čitati i drugima dijeliti, mnogi su činili upravo to. Među takvima je bio i fra Andrej Vatovec. No netko je očito prijavio komunističkim vlastima da on posjeduje taj Stepinčev govor, jer je Udba sredinom 1952. u Vidimu obavila pretres njegove sobe. Oduzeto mu je nekoliko propovijedi, ali Stepinčev govor sa suda, koji su zapravo tražili, nije pronađen tada, nego naknadno, iste godine, u Podbrežju, kod nekog čovjeka koji je prije radio za Nijemce. On je odao Udbi da je govor dobio od fra Andreja, koji je stoga 2. kolovoza 1952. uhapšen i izložen mučnom i dugotrajnom ispitivanju. Prisjećao se da je saslušavan stotinjak puta i da su ga pokušali lažno optužiti za špijunažu. Ipak, najveći njegov krimen u očima komunističkih vlastio bio je taj što je posjedovao i drugima dijelio govor koji je nadbiskup Stepinac održao na montiranom mu sudskom procesu u Zagrebu 1946. Vlasti su smatrale da time širi neprijateljsku propagandu. Na okružnom je sudu u Mariboru fra Andrej 21. siječnja 1953. osuđen na četiri godine strogoga zatvora, što je nakon žalbe smanjeno na tri godine (Vogrin 2009, 162–163).

8 Fra Božidar Glavač se nakon rata prvi vratio u ptujski samostan 31. 5. 1945. (Vogrin 1989, 190).

PrilogFra Miroslav Godina. Kako so bili izgnani redovniki minoriti iz Ptuja (Slovenija) od nemških oblasti dne 22. aprila 1941. (AHPFK 5).

Prečastitemu Provincijalatu Franjevaca Konventualaca v Zagrebu.

Dne 25. marca 1941. je pristopila Jugoslavija k Trojnemu paktu sil osi- šča Rim – Berlin – Tokio. Pristop k temu paktu je bil podpisan s posebno pogodbo na Dunaju od predsednika jug. vlade [Dragiše] Cvetkovi-ća in zunanjega ministra dr. Cincar Markovića. Jugoslovansko ljudstvo je bilo s pristopom naše države k Trojnemu paktu zadovoljno, le vojska in srbska duhovščina na čelu s patrijarhom Gavrilom Dožićem je temu nasprotovala. Dne 28–29 marca (ponoči) je vojska, posebno general-štabni oficiri jugoslovanskega letalstva z generalom [Dušanom] Simo- vićem na čelu, izvedla državni vdar. Odstavili so Kraljevsko Na-mesništvo in vlado ter postavili mladoletnega Kralja Petra II. na prestol.

V Ptuju je samostanska družina štela takrat 8 patrov, 7 bratov, 26 dijakov (semenišče od I.–VI. incl. razr. gimnazije) in 3 školske se-stre, ki so vodile gospodinjstvo.


RIG_80.indd 17 15.6.2018 6:12:09

18

Ker je naša država pričela takoj s tiho mobilizacijo so bile vse škole zaprte. Vsled tega in zaradi nevarnosti, da izbruhne vojna, se je semenišče raspustilo, oziroma poslalo dijake k svojim starišem. Iz tega samostana so bili poklicani na “orožne vaje” samo trije bratje in to: fr. Gabriel Pavlič, sakristan; fr. Peter Mrak, sobar; fr. Emil Ocvirk, krojač. – Od živine je bilo vpoklicanih na “orožne vaje” 6 konjev in dva težka vola.

Na cvetno nedeljo, dne 6. aprila 1941. zjutraj je nemška vojska prekoračila našo mejo. V Ptuj je prišla nemška vojska že v torek, dne 8. aprila 1941. opoldne. Od strani Nemcev Ptuj ni bil bombardiran, pač pa je jug. vojska, ki se je že vmaknila čez reko Dravo, streljala s topovi na mesto in pri tem več hiš poškodovala. Samostan je ostal, hvala Bogu, nepoškodovan. – Nemški vojaki so takoj zasedli en del samostana (semenišče), govorilnico, pevsko dvorano in konjsko štalo ter vso dvorišče.

V torek, dne 15. aprila 1941. je prišla v Ptuj nemška politična ob- last in takoj prevzela vse posle. Zraven so prišle tudi SS, SA, SNKK čete in državna policija. V samostanu so se nastanili SS čete (v se-menišču).

Drugi dan, t.j. 16. aprila sta prišla dva od državne policije v samostan, poklicala p. gvardijana in dala nalog, naj se odprejo vse samostanske sobe in prostorije. Ko sta vse pregledala, sta rekvi-rirala tri pisalne mize in nato zaukazala, da se morajo takoj iz-prazniti vse prostorije in sobe v samostanu in vso robo prenesti na hodnik v prvem nadstropju vzhodnega dela samostana (kjer je zimska ob- ednica). Tisti del samostana je določen za samostansko družino, drugo pa bo od sedaj služilo v državne namene. Nato je poveljnik rekel, da v samostanu sme bivati samo gvardijan, ki je obenem župnik, trije kapelani in dva brata za našo postrežbo. Naknadno je na prošnjo p. gvardijana dozvolil, da sme v samostanu ostati še bolani in 82 let stari p. Alfonz Svet in p. Štefan Savinšek kot četrti kapelan, ki obskrbuje podružnico Sv. Doroteje v Dornovi. Ker je p. Karel Jelušič, ravnatelj semenišča že pred prihodom nemške vojske bil poslan v Sv. Vid pri Ptuju, p. Andrej Vatovec pa se je mudil v Zagrebu, ni bilo potrebno nobenemu izmed patrov napustiti samostana. Le bratom, ki jih je bilo trenutno pet (fr. Peter Mrak se je že vrnil iz vojske) jim je p. gvardijan sporo- čil, da trije lahko gredo domov svojim starišem. Ker so bili večinoma od daleč niso mogli dobiti še dovoljenja za potovanje, temveč se je reklo naj počekajo še nekoliko dni, nakar bodo lahko odpotovali. Edino fr. Rafael Zemljič, doma iz Sv. Benedikta v Slov. Goricah, je takoj drugi dan odišel na svoj dom.

Takoj smo začeli z urejevanjem svojih majhnih sob, postavili pri vratih od kora (pevskega) in pri letnem refektoriju leseno steno in delali načrte kako bomo preuredili nam dodeljeni trakt v prvem nadstropju, da bo lahko vsak imel svojo majhno sobico / sedaj so spali po 2–3 v eni sobi.

Naslednji dan, t.j. v četvrtek, dne 17. aprila 1941. je prišel en policaj v rumeni obleki (Gestapo) s poveljem, da mora popisati vso


RIG_80.indd 18 15.6.2018 6:12:09

19

hrano in ves inventar živi in mrtvi (posestvo), ki ga ima naš samostan. To sta s p. gvardijanom delala cela dva dni. Ko sva končala je vzel ključe z naročilom, da kar bo samostanska družina potrebo-vala vsak dan za jesti in piti, bo on vsak dan sproti odmeril. V so- boto, dne 19. aprila je isti policaj v spremstvu še enega svojega to- variša prevzel samostansko blagajno z naročilom, da brez njegovega dovoljenja se ne sme nič več prodati inti izplačati. Denarja v goto- vini je bilo Din. 14.500. Na ta način je samostan dobil svojega poli-tičnega komisarja, ki bo upravljal s samostanskim premoženjem.

Bili smo prepričani, da nas bodo sedaj pustili pri miru. Zado-voljni smo bili, da nič hujšega ni bilo.

Toda zmotili smo se. Ponoči (ravno opolnoči) od pondeljka na torek 21–22. apr. 1941. je močno pozvonil zvonec na klavzuri pri sakristiji. P. gvardijan sluteč kaj more biti, je hitro skočil odpreti vrata. Pred seboj je zagledal okoli 15 policajev v črnih oblekah (SS), dva pa sta bila v sivi uniformi. Na vprašanje: Kdo ste, sem odgovoril: gvardijan in župnik. Kje so pa drugi? Spijo, sem rekel. Hitro jih zbudite, ker greste vsi z nami. Takoj sem prebudil vse patre in brate in rekel naj se hitro pripravijo na odhod, kajti časa so nam dali samo 20 minut. Nato so vprašali kje so častne šolske sestre? Ko sem jim pokazal, so rekli naj se tudi one hitro odpravijo, ker gredo z nami.

V odprtem tovornem avtomobilu so nas odpeljali na kazensko so- dišče v Ptuju. Tam so nas popisali, vzeli ves denar (vsakemu so pustili samo 300–500 din.) in nato izrekli obsodbo, da nas bodo vrgli čez mejo (kam niso povedali) odkoder ne sme nihče več nazaj, ker bo takoj streljan. Od cele samostanske družine je ostal v samostanu edino bolni in stari p. Alfonz Svet, katerega – so rekli – bodo odpeljali v bolnico. – Na sodišču sta bila že dva naša patra iz Ptujske gore: p. Konštantin Ocepek, župnik in p. Gavdencij Golob, kapelan. Od naše redovniške obitelji pa so bili: p. Mirko Godina, gvardijan; p. Marijan Gojkošek, kapelan; p. Horvat Alojzij, kapelan; p. Jagodič Jozafat, kapelan; Fr. Peter Mrak, brat sobar; Fr. Alojz Mrak, sakristan; Fr. Martin Žaberl, krojač; Fr. Ludvik Videmšek, refektorist; S. M. Ra-doslava Kröpfl, prednica in kuharica; S. M. Pulherija Zupan, šivilja in perica; S. M. Bratušek Livina, vrtnarica.

Za nami so pripeljali tudi ptujske kapucine (brate in patre, vseh skupaj 9) in še oba duhovnika iz župnije Majšperk. Vsi smo vstopili spet v isti odprti tovorni avto in močno zastražene so nas odpeljali proti Zavrču do hrvaške meje, kjer so nas pustili z naročilom, da zginemo in gremo kamor hočemo, samo nazaj nikoli več.

Bilo je ravno okoli 3 ure zjutraj, ko smo vsak s svojim kovčegom in odejo v roki, nemo, žalostno hiteli po cesti, ki pelje v Varaždin. Bilo je hoda za 20 klm. Pri očetih kapucinih smo bili na obedu. Drugi dan smo se odpeljali v Zagreb, kjer so nas bratje lepo sprejeli in spra- vili pod streho. Pet patrov, t.j. p. Konštantin, p. Marijan, p. Andrej, p. Gavdencij in p. Jozafat so bili takoj nastavljeni kot kapelani v zagrebški nadškofiji, dokler se drugače ne bo kaj ukrenilo. – Da se


RIG_80.indd 19 15.6.2018 6:12:09

20

spravi pod streho tudi častne sestre, se je sklenilo, da se v našem samostanu v Zagrebu adaptira prostor pred klavzuro za njih in jim poveri naše gospodinjstvo.

Vsaki dan smo čakali na prihod ostalih naših patrov, t.j. iz Sv. Vida pri Ptuju: p. Daniela Tomšiča, župnika; p. Inocenca Končnika,kape-lana in p. Karla Jelušiča; iz Sv. Trojice v Halozah: p. Božidarja, kapelana; iz Dornove: p. Štefana Savinšeka, kapelana. Bojimo se, da je njih usoda morda še hujša od naše. Prašali so nas za nje in jih imeli tudi popisane. Jezus in Marija s sv. Frančiškom naj jih varujejo in spremljajo kjerkoli so.

Naša slovenska minoritska provincija, ki je bila letos nanovo oživljena, je doživela hud udarec. Komaj rojena, je morala umreti. Njene štiri postojanke: Ptuj, Ptujska gora, Sv. Vid pri Ptuju in Sv. Trojica v Halozah so ena lepša od druge. Narod je bil dober in pobožen ter rad je imel svoje redovnike in dušne pastirje. Kaj bo sedaj z na- šim dobrim ljudstvom? Morda se bodo tudi nad slovenskim ljudstvom uresničile besede sv. pisma: Udaril bom pastirja in razkropile se bodo črede? Trpljenje in bolečina je velika. Slovenski narod preživlja svoj Veliki petek. Ali bo učakal tudi svoje Velikonočno vstajenje?

Jezus, bodi naša tolažba in pomoč v teh težkih dneh!Exilii (Zagreb), dne 1. maja 1941.Fr. Mirko Godinaminoritski gvardijan v Ptuju.

Dodatek

Dne 2. maja 1941. so prišli, oziroma izpuščeni iz ječe in vrženi čež mejo, 28 duhovnikov med njimi: p. Karol Jelušič, ravnatelj našega semenišča v Ptuju, p. Božidar Glavač, kapelan pri Sv. Trojici v Ha-lozah in p. Inocenc Končnik, kapelan v. Sv. Vidu pri Ptuju.

Dne 6. maja 1941. je bilo spet veliko duhovnikov pripeljano čez mejo v Nezavisno Hrvatsko Državo in med njimi so bili še zadnji naši trpini in to: p. Daniel Tomšič, župnik iz Sv. Vida pri Ptuju, p. Šte-fan Savinšek, kapelan v Dornovi pri Ptuju.

Tako smo, hvala Bogu, vsi prišli v Zagreb in ad interim bili na-stavljeni kot kapelani po župnijah v zagrebški nadškofiji in Djakovački škofiji.

Exilii, Zagreb, dne 12. maja 1941.Fr. Mirko Godinaminoritski gvardijan v Ptuju.


RIG_80.indd 20 15.6.2018 6:12:09

Slovensko stanovništvo u župama Marija Gorica, Dubravica i Brdovec od sredine 19. stoljeća do današnjih danaPodručje donjosutlanskog pojasa naselja uz granicu Slovenije i Hrvatske oduvijek je bilo podložno migratornim kretanjima. Autor u tekstu kroz analizu arhivskog gradiva, odnosno matičnih knjiga umrlih i vjenčanih u periodu između sredine 19. i sredine 20. stoljeća pokušava ustanoviti broj osoba koje su preminule u župama Marija Gorica, Dubravica i Brdovec, a bile su podrijetlom iz Slovenije, odnosno broj osoba koje su se oženile/udale u Hrvatskoj, a bile su podrijetlom iz Slovenije. U drugom dijelu teksta na temelju polustrukturiranih dubinskih intervjua s pripadnicima slovenske nacionalne manjine i pripadnicima većinskoga hrvatskog naroda u navedene tri župe autor pokušava ustanoviti koliko su veze između Hrvata i Slovenaca u donjosutlanskom pojasu još uvijek jake i koliko su se one promijenile nakon uspostava dviju neovisnih država. Ključne riječi: Marija Gorica, Dubravica, Brdovec, Slovenci, matične knjige, migracije.

Slovenian Population in the Parishes Marija Gorica, Dubravica and Brdovec from the mid-19th Century to the Present Day

The area of the Sutla belt along the Slovenian-Croatian border has always been subject to mi-gration movements. Through the analysis of archival records and parish registers in the period between the mid nineteenth and mid twentieth century, the author has attempted to determine, on the one hand, the number of persons originally from Slovenia that died in the parishes Marija Gorica, Dubravica and Brdovec, and, on the other hand, the number of persons who were married in Croatia, but were originally from Slovenia. In the second part of the text, which is based on interviews with the members of the Slovene national minorities and Croatians from the three parishes (Marija Gorica, Dubravica and Brdovec), the author sought to determine the degree of rapport between the Croats and Slovenes in the Sutla belt and how this may have changed after the establishment of two independent states.

Keywords: Marija Gorica, Dubravica, Brdovec, Slovenians, parish registers, migrations.

Filip Škiljan

Correspondence address: Filip Škiljan, Institut za migracije i narodnosti / Institute for migration and ethnic studies, Trg Stjepana Radića 3, 10000 Zagreb, Croatia, e-mail: [email protected].



RIG_80.indd 21 15.6.2018 6:12:09

80 / 2018 TREATISES AND DOCUMENTS JOURNAL OF ETHNIC STUDIESF. ŠkIljAN Slovenian Population in the Parishes Marija Gorica, Dubravica and Brdovec from the mid-19th ...

Slovensko prebivalstvo v župnijah Marija Gorica, Dubravica in Brdovec od sredine devetnajstega stoletja do današnjega dne

Na območju spodnjesotlanskih krajev ob slovensko-hrvaški meji so bila vedno prisotna migrantska gibanja. V prispevku avtor skozi analizo arhivskega gradiva oziroma matičnih knjig umrlih in poročenih oseb v obdobju od sredine devetnajstega do sredine dvajsetega stoletja poskuša ugotoviti število oseb, ki so umrle v župnijah Marija Gorica, Dubravica in Brdovec, oziroma število oseb, ki so se iz Slovenije poročile na Hrvaško. V drugem delu prispevka, ki temelji na polstrukturiranih globinskih intervjujih s pripadniki slovenske narodne manjšine in pripadniki večinskega hrvaškega naroda v omenjenih treh župnijah, avtor poskuša ugotoviti, ali so vezi med Hrvati in Slovenci v spodnjesotlanskem območju še vedno močne in kako so se spremenile po vzpostavitvi dveh neodvisnih držav.

Ključne besede: Marija Gorica, Dubravica, Brdovec, Slovenci, matične knjige, migracije.

1. Uvod i metodologija istraživanjaDonjosutlansko područje danas obuhvaća teritorij općina Brdovec, Marija Gorica i Dubavica, odnosno područje župa Brdovec, Marija Gorica i Dubravica. Područje ovih općina, koje su nastale 1993. godine, u najvećoj se mjeri poklapa s teritorijem župa. Najveća je župa od triju navedenih župa u Brdovcu, koja je do 1946. godine obuhvaćala i naselje Zaprešić, odnosno područje uz Savu do slovenske granice. Župa je u periodu koji smo istraživali za potrebe ovoga rada obuhvaćala naselja Brdovec, Drenje, Harmicu, Javorje, Ključ, Laduč, Prigorje, Prudnice, Savski Marof, Šenkovec, Šibice, Zdence i Zaprešić. Župa u Mariji Gorici obuhvaćala je naselja Sveti Križ, Kraj Donji, Trstenik, Mariju Goricu, dio Šenkovca, Vukovo Selo, Celine, Bijelu Goricu, Hrastinu, Oplaznik, Žlebec i Špirkovec. Župa u Dubravici, najsjevernija od istraživanih župa, obuhvaćala je naselja Bobovec, Pologi, Lugarski Breg, Vučilićevo, Kraj Gornji, Rozga, Strmec, Lukavec, Dubravica, Merenje i Prosinec.

U istraživanju su korištene matične knjige umrlih i vjenčanih između 1857. i 1946. za župe Marija Gorica (Matična knjiga umrlih za razdoblje od 1878. do 1946.) i Dubravica te matične knjige umrlih župe Brdovec iz perioda između 1857. i 1918., čiji se mikrofilmovi čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu u Za-grebu. Iz navedenih matičnih knjiga vjenčanih preuzeti su podaci o nacionalno mješovitim brakovima, godinama sklapanja brakova i mjestima rođenja u Sloveniji, odnosno mjestima stanovanja u Hrvatskoj. Iz matičnih knjiga umrlih preuzeti su podaci o mjestima rođenja, odnosno smrti pojedinca, a kao dodatno istraživanje iz matičnih knjiga umrlih župe Brdovec preuzeti su podaci o za-

RIG_80.indd 22 15.6.2018 6:12:09

23

RAZPRAVE IN GRADIVO REVIJA ZA NARODNOSTNA VPRAŠANJA 80 / 2018F. ŠkIljAN Slovensko stanovništvo u župama Marija Gorica, Dubravica i Brdovec od sredine 19. stoljeća ...

nimanjima, odnosno statusu umrlih osoba podrijetlom iz Slovenije, što nam daje uvid u razloge migracijskih kretanja iz jednog područja u drugo. Za župu Brdovec provedeno je to dodatno istraživanje koje se tiče zanimanja osoba koje su doselile iz Slovenije jer je raznolikost zanimanja na području te župe, koja je bila znatno veća od preostalih dviju župa, bila mnogo veća.

U državnopravnom smislu u vrijeme Habsburške Monarhije granica na Sutli nije postojala (kranjsko/štajersko-hrvatsku granicu možemo u to vrijeme promatrati kao granicu između austrijske i ugarske polovice Monarhije) i ako govorimo o granici, onda u to vrijeme možemo govoriti o granici u etničkom i jezičnom smislu. U prvoj jugoslavenskoj državnoj zajednici možemo govoriti o upravnim granicama oblasti i banovina. Tada Sutla predstavlja granicu između Dravske i Savske banovine. U vrijeme NDH Sutla je činila granicu između Nje-mačkog Reicha i NDH, a nakon 1945. federalne sastavnice Jugoslavije (Hrvatska i Slovenija u našem slučaju) bile su nominalno suverene, savezni zakoni bili su iznad republičkih, a granice republika bile su administrativne. Granica je na Sutli kao granica između dviju neovisnih država postavljena tek 1991. godine. Međusobna povezanost stanovništva s jedne i s druge strane Sutle oduvijek je bila vrlo intenzivna (Josipovič & Škiljan 2014, 29–47).

Istražujući matične knjige umrlih i vjenčanih na području župa Zagorska Sela, Poljana Sutlanska, Prišlin, Taborsko, Klanjec, Tuhelj i Kraljevec na Sutli uvjerili smo se da je ta povezanost tijekom druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća i u tom području bila iznimno snažna. Rijeka Sutla u to vrijeme nije predstavljala granicu (ni fizičku, ni u mentalitetu), a stanovnici s obiju strana rijeke Sutle međusobno su se oslanjali jedni na druge. Ni u donjosutlanskom pojasu naselja nije bilo nikakvih razlika u migracijskim kretanjima u odnosu na gor- njosutlanski pojas, a mještani naselja uz Sutlu oduvijek su živjeli zajedno po-mažući jedni drugima. Osim toga Sotelsko i Kozjansko, područja uz Sutlu, nisu imala svoja regionalna središta, koja bi ih privlačila kao migracijski centri, pa su se stoga vrlo često oslanjali na Hrvatsku (Zupančič 2003, 88).

Uz istraživanja matičnih knjiga na području navedenih župa provedeni su i polustrukturirani dubinski intervjui s pripadnicima slovenske nacionalne manji-ne, odnosno s pripadnicima većinskog naroda, na temelju kojih se moglo donijeti zaključke o intenzitetu međunacionalnih povezivanja u vrijeme socijalističke Jugoslavije, odnosno o smanjenju intenziteta tih odnosa od vremena uspostave dviju samostalnih država, Hrvatske i Slovenije. Slična istraživanja provedena su i u Gorskom kotaru uz granicu Hrvatske i Slovenije (Riman 2013, 63–88, Riman 2014, 95–124) te u Krapinsko-zagorskoj županiji (Škiljan 2016).

RIG_80.indd 23 15.6.2018 6:12:09

24

2. Matične knjige umrlih i vjenčanih kao izvor za istraživanje Slovenaca u donjosutlanskom pojasu2.1 Župa Marija Gorica

Franjevci iz provincije Bosne Srebrene1 na područje su Marije Gorice pristigli početkom 16. stoljeća. Ondje su, prema pisanju Franje Gonzaga, sagradili sa-mostan 1517. godine, dok Franjo Glavinić smatra da su pristigli nešto kasnije, 1527. godine. Zajedno s franjevcima na područje donjeg dijela sutlanske doline pristiglo je i stanovništvo koje je bježalo pred Osmanlijama. Sutlanski ikavci, kako ih nazivaju jezikoslovci zbog specifičnoga donjosutlanskoga ikavskog govora, danas žive u 23 sela u okolici Brdovca i Marije Gorice. Na temelju njihovih prezimena možemo zaključiti odakle su po podrijetlu, pa tako je vidljivo da su pojedine obitelji pred osmanskom opasnošću pobjegle iz Hrastovice (Hrastovčan), Udbine (Udvinac), Cetingrada (Cetinec), Tršca na Korani (Tržački), Zrinja (Zrinski), Vukmanića (Vukmanić), Buzete (Buzečki), Brubna (Brumečki), Perne (Pernanin), Utinje (Hutinec) i Slunja (Slunjski). Od 1300 porodičnih prezimena 1/5 potječe iz teritorija odakle su doselili sutlanski ikavci. Činjenica je da su u selima na desnoj strani Sutle u Štajerskoj u tom periodu naseljeni i brojni strani kmetovi, odnosno osobe koje su izbjegle s područja današnjeg Korduna, Banije, sjeverne Dalmacije, Bosne i iz Like na područje Štajerske. Utemeljitelj samostana u Mariji Gorici bio je Stjepan Zylaghy de Deeshazy, o čemu govori isprava iz 1527. godine. Franjevci su od tada vodili župu Svetog Križa, kojoj je pripadao samostan u Mariji Gorici do 1640. godine, kada je zagrebački biskup B. Vinković ujedinio tu župu sa susjednom župom Svetog Vida u Brdovcu (Krivošić 1996, 55–72). Župa Marija Gorica osnovana je 1789. godine na temelju odredbe Josipa II, koji je tražio da se na području Habsburške Monarhije osnuje mnogo novih župa zato da nijedno selo ne bude udaljenije od svojeg župnog središta više od jednog sata. Tako je Maksimilijan Vrhovec proveo osnivanje župe u Mariji Gorici, čija su područna sela bila Hrastina, Sveti Križ, Vukovo Selo, Kraj Donji, Kraj Gornji, Bijela Gorica, Oplaznik, Celine, Žlebec i Trstenik. Radi osnivanja nove župe u Mariji Gorici dokinut je franjevački samostan. Župu je u Mariji Gorici nakon njezina osnivanja preuzeo franjevac Macedonije Gabrić, nekadašnji gvardijan samostana u Mariji Gorici. Samostan je nakon 1829. stradao u požaru, pa je srušen, a nova župna kuća sagrađena je 1837. godine (Cvekan 1994, 9–23).

Iz matičnih knjiga umrlih vidljivo je da su postojali intenzivni kontakti Hrvata i Slovenaca s jedne i druge strane Sutle. Prema matičnim knjigama umrlih u periodu između 1878. i 1946. najviše slovenskih doseljenika umrlo je na području sela Kraj Donji (njih 11) i Bijela Gorica (njih 8) te Sveti Križ (njih 8). Na području Vukovog Sela i Šenkovca (koji je očito jednim dijelom pripadao župi Marija Gorica, a drugim dijelom župi Brdovec) bilo je po sedam slučajeva


RIG_80.indd 24 15.6.2018 6:12:10

25

osoba koje su preminule, a bile su podrijetlom iz Slovenije. Najmanji broj osoba podrijetlom iz Slovenije živio je u Celinama i Žlebecu te Kraju Gornjem (koji je jednim svojim dijelom pripadao župi Dubravica). Podrijetlo doseljenika bilo je uglavnom s područja uz Sutlu u Štajerskoj, pa je tako najviše njih bilo s područja Kapela (7), Rakovca (njih 6), Obreža (očito i Velikog i Malog) (njih 5) i Vrha Kapelskih (4). Manji broj doseljenika bio je podrijetlom iz nekog od udaljenijih dijelova Slovenije – kao naprimjer iz Bohinjske Bele, Celja, Svetog Tomaža pri Ptuju, Višnje Gore ili iz Radgone, ali tu se radilo o pojedinačnim slučajevima. Ostali doseljenici su bili redovito podrijetlom s područja župa uz samu granicu ili udaljenih nekoliko kilometara od granice (npr. Podsreda, Brežice) (Tablica 1.).

Tablica 1: Osobe slovenskog podrijetla prema matičnim knjigama umrlih župe Marija GoricaMjesto smrti u župi Marija Gorica Naselje rođenja u Sloveniji

Sveti Križ Župa Dobova 1 (1878), 1 (1903), Kapele 1 (1918), Rigonce 1 (1890), 1 (1905), Mostec 1 (1891), Sela 1 (1896), Radgona 1 (1920) = 8

Kraj DonjiBrežice 1 (1878), Rakovec 1 (1889), 1 (1895), 1 (1926), Vrhi (Kapele) 1 (1906), 1 (1934), 1 (1939), Sostra u Kranjskoj 1 (1915), Jereslavec 1 (1919), 1 (1923) Prusna Vas 1 (1933) = 11

Trstenik Podsreda 1 (1879), 1 (1898), Kapele 1 (1912), Stara Vas (Videm) 1 (1887), Rak-ovec 1 (1891) = 5

Marija Gorica Kapele 1 (1880), 1 (1918), Celje 1 (1885), Lesce u Kranjskoj 1 (1892) = 4

Šenkovec Kapele 1 (1883), Loče 1 (1883), 1 (1885), Gaberje 1 (1889), Felsdorf 1 (1901), Čatež 1 (1929), Sveti Tomaž pri Ptuju 1 (1935) = 7

Vukovo Selo Župa Dobova 1 (1932), Loče 1 (1917), Pišece 1 (1884), Gaberje 1 (1904), 1 (1944), Obrež 1 (1904), Mihalovec 1 (1945) = 7

Celine Veliki Kamen 1 (1892), Vitna Vas (Bizelj) 1 (1903) = 2

Bijela Gorica Kapele 1 (1911), Pišece 1 (1893), Rakovec 1 (1914), 1 (1931), Obrež 1 (1906), Bohinjska Bela 1 (1905), Slogansko 1 (1919), 1 (1925) = 8

Hrastina Višnja Gora 1 (1902), Senožeče 1 (1906) = 2

Oplaznik Kapele 1 (1906), Vrhi (Kapele) 1 (1926), Sromlje 1 (1911) = 3

Žlebec Obrež 1 (1910) = 1

Kraj Gornji Obrež 1 (1913) = 1

Špirkovec Obrež 1 (1916) = 1

Iz matičnih knjiga vjenčanih (HDA, MKV 13, HDA, MKV 14), koje obuhvaćaju duži period od matičnih knjiga umrlih (HDA, MKU 5, HDA, MKV 6), moguće je utvrditi da su se u 72 slučaja Slovenci ili Slovenke (uglavnom Štajerci ili Štajerke, a u manjoj mjeri Kranjci ili Kranjice) vjenčali na području župe u Mariji Gorici i u najvećem broju slučajeva kasnije nastanili u istoj župi. Najveći broj


Izvor: Priređeno po HDA, MKU 5; HDA, MKU 6.

RIG_80.indd 25 15.6.2018 6:12:10

26

takvih brakova, njih čak 20, zabilježeno je u naselju Kraj Donji. U naselju Sveti Križ zabilježeno je 13 takvih brakova, dok je u Bijeloj Gorici, Vukovom Selu i Mariji Gorici u navedenom razdoblju zabilježeno po sedam takvih brakova. Najmanji broj takvih brakova zabilježen je u selu Žlebec (1), što je logično, jer se radi o malom selu, udaljenijem od rijeke Sutle. Prema provenijenciji mladoženja moguće je ustanoviti da je najvećih broj doseljenika iz Štajerske bio iz Velikog Obreža (njih 11), potom iz Loča (5), Kapela (5) i iz Rakovca (5), što pokazuje da su doseljenici u najvećem broju slučajeva bili iz najbližih slovenskih naselja, iz sela na drugoj obali Sutle. Ipak, određeni broj doseljenika dolazio je i iz nešto udaljenijih krajeva današnje Slovenije (Tolmin i Velika Nedjelja pri Ptuju). Zanimljivi su i kontakti koje su održavali Hrvati iz Marije Gorice s obližnjom Dolenjskom, dakle sa selima koja su se nalazila s druge strane rijeke Save, pa je tako vidljivo da su u navedenom vremenu čak tri braka sklopljena između stanovnika sela Kraj Donji (2) i Trstenik (1) te stanovnika sela Cirnik na obroncima Gorjanaca. Brakovi su, u navedenom razdoblju (od 1858. do 1947.), sklapani i sa stanovništvom Bele krajine, odnosno iz Metlike, što potvrđuju dva braka na području župe Marija Gorica (Tablica 2.).

Tablica 2: Osobe slovenskog podrijetla prema matičnim knjigama vjenčanih župe Marija Gorica

Mjesto življenja Mjesto rođenja

Kraj Gornji Styria 1 (1859), Veliki Obrež 1 (1897), 1 (1902), Zdole kraj Reichenburga (Brestanica) 1 (1939) = 4

Sveti KrižRiegelsdorf 1 (1861), Rakovec 1 (1895), 1 (1910), Loče 1 (1883), 1 (1908), Kapele 1 (1911), Zabriek u Štajeru 1 (1878), Šedum u Štajeru 1 (1883), Metlika 1 (1898), Male Grahaše (?) 1 (1889), Cirnik 1 (1895), 1 (1903), Rigonce 1 (1913) = 13

Bijela Gorica Styria 1 (1862), Veliki Obrež 1 (1862), Kapele 1 (1864), 1 (1879), Vrhi pri Kapelah 1 (1931), Pavlova Vas 1 (1906), Bučka 1 (1921) = 7

Oplaznik Rakovec 1 (1862), St. Laurentii in Styria 1 (1869) = 2

Vukovo Selo Rakovec 1 (1903), Loče 1 (1863), 1 (1896), 1 (1919), Mali Obrež 1 (1893), Mihalovec 1 (1909), Dečno Selo 1 (1947) = 7

Kraj Donji

Veliki Obrež 1 (1893), 1 (1910), 1 (1914), 1 (1926), 1 (1935), Kapele 1 (1888), Gaberje 1 (1869), Jereslavec 1 (1869), Slape in Carniola 1 (1870), Pišece 1 (1871), St. Leonardi (ex Carniola) 1 (1877), Mali Obrež 1 (1894), 1 (1895), Sodrače u Kranjskoj 1 (1885), Slogansko 1 (1888), Dramlje 1 (1888), Prušnja Vas 1 (1890), Vrhi pri Kapelah 1 (1891), Rigonce 1 (1896), Mali Podbrig (Leskovec pri Krškom) 1 (1946) = 20

Marija Gorica Rakovec 1 (1913), Veliki Obrež 1 (1901), Jereslavec 1 (1874), Slogonsko 1 (1897), Velika Nedjelja kod Ptuja 1 (1920), Župelevec 1 (1922), Dobova 1 (1943) = 7

Trstenik Kapele 1 (1879), Cirnik 1 (1945), Rigonce 1 (1919), Gomila (Boštanj) 1 (1921) = 4

Celine Metlika 1 (1887), Veliki Kamen 1 (1888), Sromlje 1 (1888), Volarje (Tolmin) 1 (1923) = 4

Žlebec Veliki Obrež 1 (1902) = 1

Hrastina Veliki Obrež 1 (1905), Leskovec pri Krškom 1 (1916), Brezje (Pišece) 1 (1946) = 3


Izvor: Priređeno po HDA, MKV 13; HDA, MKV 14.

RIG_80.indd 26 15.6.2018 6:12:10

27

2.2 Župa Dubravica (stari naziv Rozgo/Rozga)

Župa sv. Ane u Rozgi (Dubravici) spominje se već u 13. stoljeću. Župa se pro-tezala sve do današnjih Novih Dvora te je obuhvaćala današnju župu Kraljevec na Sutli i dio župe Marija Gorica. Stara se crkva nalazila na brijegu koji se zove Vinsko brdo. Nekadašnja je građevina stradala u požaru, a kip se Svete Ane potom, prema legendi, pojavio ispod rozgve podno Vinskog brda, pa je tako ondje podignuta nova građevina. Radovi na novoj crkvi završeni su 1842. godine, za vrijeme župnika Jurja Ročića. Pokrovitelji gradnje su bili grofovi Erdödy iz Novih dvora kod Klanjca (Šmaguc, Šmaguc & Štoos 2006). Crkva je izgrađena u klasicističkom stilu. Područje župe Dubravica bilo je, kao i teritorij župa Marija Gorica i Brdovec, usko vezan za područje obližnje Štajerske.

Iz matičnih knjiga umrlih iz Dubravice vidljivo je da je u periodu između 1858. i 1946. na području župe bilo 80 slučajeva smrti osoba koje su rođene u Sloveniji. Najveći broj tih osoba bio je podrijetlom iz obližnje župe Kapele, u susjednoj Štajerskoj. Za njih 16 naznačeno je da su rođeni ili u župi (ex parocchia Capella) ili u mjestu Kapele, a za njih jedanaest utvrđeno je da su rođeni u se-lima župe Kapele (Slogonsko) (4), Podvinje (1) i Rakovec (1), Jereslavec (2), Sromlje (3). Sljedeće se kao mjesto podrijetla prema broju umrlih osoba koje potječu iz Slovenije navodi Bizelj (8) te parrocchia St. Laurentii (4), čije je središte bilo Bizelj. Četiri osobe potječu i iz župe Šempeter, čije se sjedište nala-zi nasuprot Kumrovcu u današnjoj Bistrici ob Sotli, a koja je prilično udaljena od Dubravice. Kao mjesto podrijetla navodi se i ex Styria, odnosno iz Štajerske (njih 7). Znatno je manji broj onih podrijetlom iz Kranjske (često se navode kao ex Carniola). Iznenađujuća su podrijetla stanovništva iz Kočevja, Nove Vasi kod Ptuja, Suhora kod Metlike, Tišine kod Murske Sobote, Postojne i Zagorja kod Ljubljane, naselja koja su kilometrima udaljena od Dubravice. Najviše umrlih Slovenaca u navedenom je periodu stanovalo u Bobovcu (njih 22), potom u Pologima (njih 10), a zatim u Dubravici (njih 9). Bilo ih je u Vučilićevu (7) i u Kraju Gornjem (7). Najmanje ih je bilo u Lugarskom Bregu (1). Što se tiče vremenskih okvira, najveći broj umrlih osoba podrijetlom iz Slovenije živio je na području župe Dubravica u vrijeme postojanja Austro-Ugarske Monarhije (Tablica 3.).

Najveći broj brakova u kojima je jedan od partnera bio Slovenac/Slovenka sklopljen je u Bobovcu (13) i u Rozgi (12), dok je najmanji broj brakova sklop-ljen na području naselja Pologi (svega 2). Prema mjestu podrijetla najveći broj Slovenaca koji su ulazili u brakove s Hrvatima potječe iz naselja Kapele (5) i Slogonsko (5) te ex Styria (6), kako je navedeno u matičnim knjigama vjenčanih (Tablica 4.).


RIG_80.indd 27 15.6.2018 6:12:10

28

Tablica 3: Osobe slovenskog podrijetla prema matičnim knjigama umrlih župe Dubravica Mjesto smrti u župi Dubravica Mjesto rođenja

Bobovec

Ex parocchia Cappela i iz Kapela 3 (1861), 1 (1868), Pišece 1 (1903), Bizelj 1 (1880), 1 (1904), 1 (1913), 1 (1915), Ex Styria 1 (1858), 1 (1865), 1 (1888), Ex parocchia St. Laurentii 1 (1860), Slogansko 1 (1858), Kranjska 1 (1889), Sromlje 1 (1882), 1 (1911), Žetale 1 (1907), 1 (1941), Kočevje 1 (1931), Zagorje kod Ljubljane 1 (1922), Stara Vas 1 (1935) = 22

PologiEx parocchia Capella i iz Kapela 1 (1888), 1 (1893), Pišece 1 (1861), Ex parocchia St. Laurentii 1 (1867), Kranjska 1 (1912), Sromlje 1 (1860), Jereslavec 1 (1884), 1 (1899), Postojna 1 (1911), Rakovec 1 (1929) = 10

Lugarski Breg Iz sela Sitih u Kranjskoj 1 (1864) = 1

Vučilićevo Ex parocchia Capella i iz Kapela 1 (1889), Pišece 1 (1866), Bizelj 1 (1865), Ex Styria 1 (1879), Slogansko 1 (1879), 1 (1906), Srebrnjak 1 (1860) = 7

Kraj Gornji Ex parocchia Capella i iz Kapela 1 (1866), 1 (1884), Bizelj 1 (1910), Tišina (Murska Sobota) 1 (1889), Podvinje (Kapele) 1 (1910), Suhor (Metlika) 1 (1918), Brežice 1 (1927) = 7

Rozga Ex parocchia Capella i iz Kapela 1 (1866), 1 (1888), Bizelj 1 (1911), Ex parocchia St. Laurentii 1 (1870), Labaco 1 (1873), Kranjska 1 (1880) = 6

Strmec Ex parocchia Capella ili iz Kapela 1 (1866), 1 (1896), Slogansko 1 (1874), Kranjska 1 (1894), Dobova 1 (1890), Kočevje 1 (1858) = 6

Lukavec Pišece 1 (1867), 1 (1894), Ex Styria 1 (1874), Šempeter 1 (1900) = 4

DubravicaEx parocchia Capella i iz Kapela 2 (1882), Ex parocchia St. Laurentii 1 (1883), Rabmannsdorf (Kranjska) 1 (1869), Šempeter 1 (1887), 1 (1889), 1 (1917), Reichenburg (Brestanica) 1 (1898), Laporje 1 (1909) = 9

Prosinec Ex parocchia Capella i iz Kapela 1 (1899), ex Styria 1 (1916), 1 (1917), Nova Ves (Ptuj) 1 (1908), Šekernik (?) 1 (1911) = 5

Merenje Bizelj 1 (1908), Bračna Vas 1 (1906), Krško 1 (1917) = 3

Izvor: Priređeno po HDA, MKU 8; HDA, MKU 9; HDA, MKU 7; HDA, MKU 10; HDA, MKU 11; HDA, MKU 12.

Tablica 4: Osobe slovenskog podrijetla prema matičnim knjigama vjenčanih župe Dubravica Naselje življenja Naselje rođenja

RozgaArtič 1 (1859), Reichenburg (Brestanica) 1 (1861), Reichenneg 1 (1862), Slogansko 1 (1862), Šempeter 1 (1885), 1 (1887), Loče 1 (1882), Nova Ves pri Visselu 1 (1883), Brezje pri Bizelju 1 (1883), Žetale 1 (1891), Podvinje (Kapele) 1 (1926), Veliki Obrež 1 (1910) = 12

Kraj Gornji Ex Styria 2 (1865), Slogansko 1 (1878), 1 (1885), Kapele 1 (1910), Podvinje Kapele 1 (1897) = 6

Dubravica Ex Styria 2 (1868), Metlika 1 (1874), Armeško (Krško) 1 (1876), Kapele 1 (1890), Prekarje (Hohenegg-Vojak) 1 (1890), Jereslavec 1 (1891), Venik (?) Celje 1 (1909) = 8

Vučilićevo Slogansko 1 (1872), 1 (1896), Šempeter 1 (1881), Veliki Obrež 1 (1907), Gornja Sušica 1 (1907) = 5

BobovecEx Styria 1 (1874), Sveti Lovrenc na Bizelju 1 (1884), Gornja Lendava 1 (1885), Gregovce 1 (1888), Podgorje (Pišece) 2 (1888), Dragomelj 1 (1888), Kapele 1 (1923), Žetale 1 (1891), Sela 1 (1895), Olimje 1 (1895), Pišece 1 (1909), Kozje 1 (1913) = 13

Polagi Slogansko 1 (1886), Jereslavec 1 (1886) = 2

Prosinec Jereslavec 1 (1920), Kapele 2 (1890), Nova Ves (Optuj) 1 (1890), Stara Vas (Bizelj) 1 (1932) = 5


Izvor: Priređeno po HDA, MKV 18; HDA, MKV 15; HDA, MKV 16; HDA, MKV 17.

RIG_80.indd 28 15.6.2018 6:12:10

29

2.3 Župa BrdovecŽupa Brdovec jedna je od najstarijih župa u Zagrebačkoj nadbiskupiji, ute-meljena 1334. godine. Sjedište se župe u prošlosti nalazilo na brdu, gdje i danas stoji kapela Sv. Križa, koja sada pripada župi Marija Gorica. Pretpostavlja se da su župa i naselje ime dobili prema prvoj lokaciji crkve. Po tome je župa i dobila ime Brdovec. Današnja je crkva sagrađena u nizini i posvećena je 1679. godine. Župa Brdovec u davna je vremena obuhvaćala mnogo veći teritorij. Pod župni je teritorij potpadala cijela Marija Gorica, dijelovi župa Rozga i Pušća, dok je Zaprešić tek 1946. godine postao samostalna župa. Danas se župa Brdovec proteže dolinom rijeke Save od Zaprešića do rijeke Sutle, gdje je ujedno državna granica sa Slovenijom. Predaja govori da su mještani jednog jutra na mjestu gdje stoji sadašnja crkva pronašli kip Svetoga Vida, koji je doplutao Savom i zaustavio se na jednoj vrbi. Odlučili su na tom mjestu sagraditi crkvu (Kutarčić 2004).

Za područje župe Brdovec istraživane su matične knjige umrlih između 1857. i 1918. Naime radi se o prostorno iznimno velikoj župi, koja je obuhvaćala najmanje 17 naselja, od kojih su Brdovec i Zaprešić u navedenom periodu pred-stavljali naselja od više stotina, pa i od preko 1.000 stanovnika. Iz prikupljenih podataka moguće je utvrditi da je župnik u knjigama umrlih u početku upisivao samo mjesta rođenja pokojnika, ali nije upisivao i mjesta njihova stanovanja. Budući da su svi pokojnici umrli na području župe Brdovec, zasigurno je najveći dio njih i živio na području te župe, pa smo takve upisali u rubriku mjesta smrti župa Brdovec (njih 80). Definitivno najveći broj onih koji su bili umrli na području župe Brdovec, a podrijetlom su bili iz Slovenije, živio je u Zaprešiću, najvećem naselju župe Brdovec, koje je već 1910. godine brojilo 1490 stanovnika. Veći broj osoba koje su bile podrijetlom iz Slovenije živio je i u Laduću (njih 21) te u Prigorju Brdovečkom (njih 20). U Harmici je također umrlo 20 Slovenaca u promatranom periodu, a u Brdovcu njih 18. U ostalim naseljima župe Brdovec broj preminulih Slovenaca u razdoblju između 1857. i 1918. bio je znatno manji. Najmanje preminulih Slovenaca bilo je na dvama izdvojenim imanjima, koja se u matičnoj knjizi spominju tek u 20. stoljeću – u Novim Dvorima (pokraj Za-prešića) i u Januševcu. Jedna se osoba slovenskog podrijetla spominje u Svetom Križu, ali je područje Svetog Križa pripadalo župi Mariji Gorici, pa je ovaj preminuli Slovenac vrlo vjerojatno zbog nekih objektivnih okolnosti upisan u matičnu knjigu umrlih župe Brdovec, a ne župe Marija Gorica. Mjesta koja se najčešće navode kao naselja podrijetla u Sloveniji jesu Kapele (14), Drachenburg (Polje) (8), Dobova ili župa Dobova (10), Veliki Obrež (6), Vissel (Bizelj) (8), Rigonce (9), Riglinovci (6), Reichenburg (Brestanica) (7) i Pišece (7). Sva ova naselja nalaze se u neposrednoj blizini granice s Hrvatskom. Bilo je Slovenaca koji su podrijetlom bili iz udaljenijih dijelova Slovenije poput Ljubljane, okolice Ljubljane, okolice Kočevja, Kopra, okolice Trsta, Radovljice, Ormoža, okoline Ptuja, Maribora i slično (Tablica 5.).


RIG_80.indd 29 15.6.2018 6:12:10

30

Tablica 5: Osobe slovenskog podrijetla prema matičnim knjigama umrlih župe Brdovec Mjesto smrti u župi Brdovec Mjesto rođenja

Župa Brdovec

Sromlje 1 (1858), Krško 1 (1917), Styria (par. St. Hemmae) 1 (1858), Šempeter 1 (1888), Styria 1 (1858), 1 (1861), 1 (1862), 1 (1876), Stein 1 (1858), Černomelj (Bojanci) 1 (1858), Deutschdorf (Nemška Vas) 1 (1858), Kozje 1 (1858), Mulendorf (?) Carniola 1 (1859), Drachenburg (Polje) 1 (1859), 1 (1865), 1 (1867), 1 (1871), 1 (1873), Cernomel (Oberberg) Gorenja Podgora 1 (1860), Carniola 1 (1860), 1 (1861), 2 (1862), Veliki Obrež 1 (1860), Marburgio (Maribor) - Lukanc (?) 1 (1860), Metlika (Maline) 1 (1861), parocchia Dobovensi ili Dobova 1 (1861), 1 (1870), Hersbadii 1 (1861), Planina 2 (1862), Carniolus ex Lass (Runarsko) 1 (1862), Gross Lašič (Podpeč) 1 (1862), Vissel 1 (1863), 1 (1901), Prečen (Carniola) 1 (1863), Vrbina 1 (1863), Rann (Brežice) 1 (1863), 1 (1870), Kapele 1 (1868), Ditmansdorf (Pišece) 1 (1863), 1 (1870), Neofradien (Pouhonza/Pohonca) 1 (1863), 1 (1874), Jaurovitz (Carniola) 1 (1864), Montpreis (Planina – Styria) 1 (1866), Dobrna 1 (1865), Videm 1 (1865), 1 (1869), 1 (1872), Lasnič 1 (1865), Triffer 1 (1866), Rohich (Rogatec) 1 (1866), Orle (Carniola) 1 (1867), Fužine (Carniola) 1 (1867), Polsko 1 (1867), Senovo 1 (1867), Solmein (?) 1 (1867), Puhovo (parocchia Labacensi) 1 (1868), Grize (Styria) 1 (1869), Salog (Carniola) 1 (1869), Gradina (Styria) 1 (1869), Carniola e Laudrap Landstrasse 1 (1871), 1 (1875), Ebenthall Gottschee (Carniola) 1 (1871), Bučka Sleme in Carniola 1 (1910), Lansberg (Dolec) 1 (1871), Marburg (Leitersberg) 1 (1872), Pifchets 1 (1873), 1 (1877), Walitschendorf 1 (1875), Raka ili Rače 1 (1875), Riglinovci 1 (1875), Gurkfeld (Krško) 1 (1875), Cernomel (Vrtače) 1 (1876), Trifail (Trbovlje) Loke 1 (1877), Hrib (Ljubljana) 1 (1867), Mali Obrež 1 (1884), Haloze 1 (1914) = 80

Ključ Styria 1 (1858), 1 (1868), 1 (1876), Veliki Obrež 1 (1901), Rigonce 1 (1885), 2 (1901), 1 (1902) = 8

Laduć

Jesenice 1 (1898), Altfriesach (Staro Brezje) (Kočevsko) 1 (1887), 1 (1888), Styria 1 (1859), 1 (1891), Erlachfrein (?) Styria 1 (1858), Veliki Obrež 1 (1881), Metlika-Maline 1 (1917), Parocchia Dobovensi ili Dobova 1 (1868), 1 (1879), 1 (1890), 1 (1896), Vissel 1 (1917), Rann (Brežice) 1 (1881), Kapele 1 (1890), 1 (1896), Riglinovci 1 (1895), Rakovec 1 (1896), Podsreda 1 (1909), Rigonce 1 (1896), Veliki Koren u Kranjskoj 1 (1900) = 21

Prigorje Brdovečko

Sromlje 1 (1904), Styria 1 (1877), 1 (1878), Carniola 1 (1880), Veliki Obrež 1 (1877), Kapele 1 (1863), Kostrevnica 1 (1890), Neofradien (Pouhounza/Pohonca) 1 (1873), Videm 1 (1890), 1 (1892), Reichenburg (Brestanica) 1 (1907), 1 (1908), Bučka-Sleme in Carniola 1 (1871), Pifchets (Pišece) 1 (1914), Gurkfeld (Krško) 1 (1887), Radmansdorf (Radovljica) 1 (1877), 1 (1878), Ljubljana 1 (1889), 1 (1906), Maribor 1 (1886) = 20

Lužnica Čemšenik (Ljubljana) 1 (1910), Styria 1 (1863), 1 (1871), Carniola 1 (1913), Ormož 1 (1881), Zamusen Okna (?) 1 (1882) = 6

ŠibiceAjdovščina 1 (1909), Draga kod Ljubljane 1 (1892), Styria 1 (1873), 1 (1874), 1 (1897), Vissel 1 (1889), Rann (Brežice) 1 (1880), 1 (1895), Kapele 1 (1907), Montpreis (Planina) 1 (1864), Pifchets (Pišece) 1 (1907), Ljubljana 1 (1886) = 12

Zdenci Veternik 1 (1896), Kapele 1 (1868), Koenigsberg u Štajerskoj 1 (1883), Rakovec 1 (1885) = 4

Zaprešić

Vrdela (Trst) 1 (1910), Slogonsko 1 (1907), Vrhi (Kapele) 1 (1902), Bukošek 1 (1894), Verače 1 (1896), Gradec (Slovenska Bistrica) 1 (1894), Vrhpeč (Novo Mesto) 1 (1889), Jereslavec 1 (1887), Sevnica 1 (1887), Styria 1 (1869), 1 (1873), 1 (1875), 1 (1881), Drachenburg (Polje) 1 (1873), 1 (1909), Carniola 1 (1873), 1 (1878), parocchia Dobo-vensi ili Dobova 1 (1911), Vissel 1 (1885), 1 (1901), Kapele 1 (1879), Rohich (Rogatec) 1 (1898), Reichenburg (Brestanica) 1 (1868), 1 (1916), Runcusis (Styria) 1 (1868), Pifchets (Pišece) 1 (1883), Raka ili Rače 1 (1886), Hoerberg (Podsreda) 1 (1878), Lože u Kranjskoj 1 (1878), Cernice u Kranjskoj 1 (1883), Reit (?) u Štajerskoj 1 (1884), Rakovec 1 (1909), Sveti Križ u Kranjskoj 1 (1885), Ljubljana 1 (1896), 1 (1899), Leskovec (Bregi) 1 (1900), Podturn 1 (1886), Optuj 1 (1902), Merna u Kranjskoj 1 (1889), Tigano kod Bleda 1 (1889) = 41


RIG_80.indd 30 15.6.2018 6:12:11

31Harmica

Capodistria 1 (1910), Grabrovec (Črnomelj) 1 (1917), Sela pri Dobovi 1 (1904), 1 (1912), Brežice 1 (1893), Loče 1 (1888), 1 (1895), 1 (1891), 1 (1901), Styria 1 (1869), 1 (1878), 1 (1883), Veliki Obrež 1 (1892), parocchia Dobovensi ili Dobova 1 (1889), 1 (1917), Kapele 1 (1897), Riglinovci 1 (1875), Mostec 1 (1878), 1 (1897), Gaberje 1 (1879) = 20

Brdovec

Sromlje 1 (1917), Čatež 1 (1909), Grabrovec (Črnomelj) 1 (1917), Artiče 1 (1887), Mrtvice (Leskovec) 1 (1891), Styria 1 (1870), Veliki Obrež 1 (1893), Vissel 1 (1913), 1 (1917), Kapele 1 (1909), 1 (1916), Videm 1 (1882), Reichenburg (Brestanica) 1 (1877), Rožno 1 (1882), Lenstein (?) 1 (1883), Harfred u Kranjskoj 1 (1884), Seldorf (?) 1 (1885), Optuj 1 (1889) = 18

JavorjeMarija Trošt (Kočevje) 1 (1918), Veseli Vrh (Pišece) 1 (1889), Styria 1 (1877), Drachenburg (Polje) 1 (1871), Reichenburg (Brestanica) 1 (1873), Pifchets (Pišece) 1 (1903), Riglinovci 1 (1894) = 7

Sveti Križ Rohich (Rogatec) 1 (1873) = 1

Šenkovec

Metlika-Maline 1 (1874), Grabrovec (Črnomelj) 1 (1899), Kapele 1 (1892), Rohich (Rogatec) 1 (1901)1 (1894), Carniola e Laudrap Landstrasse 1 (1874), Pifchets (Pišece) 1 (1914), Laubenberg (?) 1 (1874), Mostec 1 (1905), Razbor u Štajerskoj 1 (1884), Rigonce 1 (1885), 1 (1904), 1 (1913) = 12

DrenjeVeliki Osolnik 1 (1916), Styria 1 (1876), parocchia Dobovensi ili Dobova 1 (1896), Gropilina 1 (1874), Lichtenwald (Sevnica) 1 (1881), 1 (1892), Draguč kod Maribora 1 (1883), Sezomle 1 (1884), Rigonce 1 (1888) = 9

Prudnice Metlika 1 (1903), Kapele 1 (1888), Riglinovci 1 (1893), 1 (1905), Župelevec 1 (1881) = 5

Savski Marof Velika Dolina 1 (1916), Zasharje (?) 1 (1909), Kapele 1 (1901), Rohich (Rogatec) 1 (1901), Reichenburg 1 (1881) = 5

Novi Dvori Krško 1 (1910), Čatež 1 (1895) = 2

Januševec Koritno 1 (1917), Jesenice 2 (1918) = 3

Posebno su zanimljiva zanimanja Slovenaca koji su se doselili na područje župe Brdovec. Dakako, bilo je najviše seoskog stanovništva, koje se bavilo zemljo-radnjom, te djece, koja su u to vrijeme masovno umirala od najobičnijih pre- hlada, glista, proljeva, kašlja i slično, kako je stajalo u knjigama umrlih. Među-tim, vidljivo je da je bilo i zanimljivih zanimanja kojima su se bavili Slovenci na području župe Brdovec. Ovdje ću spomenuti samo neka od njih: sluga na vlastelinstvu Novi Dvori bio je iz Krškog, ekonom na istoimenom imanju bio je podrijetlom iz Čateža, supruga sedlara bila je iz okolice Ptuja, noćni stražar u tvornici žeste u Savskom Marofu bio je iz susjedne Velike Doline u Dolenjskoj (Kranjskoj), kolar u Laduću bio je iz Brežica, loncokrpa u Zaprešiću bio je iz Loža u Kranjskoj, košarač iz Zaprešića podrijetlom je bio iz Ljubljane, činovnik u tvornici žeste u Savskom Marofu bio je podrijetlom iz Rogateca, tesar u Zaprešiću bio je iz Pišeca, bačvarski zanatlija u Zaprešiću bio je iz Bizelja, a krčmar i sin krčmara bili su iz okolice Kočevja (vrlo je lako moguće da se radilo o Kočevarima, odnosno kočevskim Nijemcima). Prema maticama umrlih na području župe Brdovec bilo je i mnogo prosjaka podrijetlom iz raznih krajeva Slovenije.


Izvor: Priređeno po HDA, MKU 4; HDA, MKU 1; HDA, MKU 2; HDA, MKU 3.

RIG_80.indd 31 15.6.2018 6:12:11

32

3. Broj Slovenaca prema popisima stanovništva 1900.–1991. Prema popisima stanovništva provedenim na području Hrvatske usporedili smo broj Slovenaca u naseljima koja su pripadala župama Marija Gorica, Dubravica i Brdovec u periodu između 1900. i 1991., do kada posjedujemo popisne liste po nacionalnosti za pojedinačna naselja. Ni u jednom naselju Slovenci nisu činili većinsko stanovništvo. Vidljivo je da su Slovenci za vrijeme postojanja Austro-Ugarske činili veći postotak stanovništva pojedinih naselja nego u kasnijem razdoblju. Tako su primjerice Slovenci u naselju Harmica 1900. činili 12,15 posto stanovništva, u Javorju iste godine 7,3 posto stanovništva, u Prudnicama 9,4 posto, a u Zaprešiću 5 posto. U kasnijim periodima broj Slovenaca opada. Iznimku čine dva naselja – Lužnica, dvorac s gospodarstvom, gdje je prema popisu stanovništva 1953. udio Slovenaca bio 28,35 posto, te naselje Ključ Brdovečki, gdje su Slovenci npr. 1981. imali 5,14 posto stanovništva. Sasvim je sigurno bilo i više Slovenaca u nekim naseljima, ali kako su živjeli u hrvatskim obiteljima, vrlo su se često asimilirali i izjašnjavali se kao Hrvati. Prikazi su u Tablici 6., Tablici 7. i Tablici 8.

Tablica 6: Broj Slovenaca u odnosu na broj stanovnika u župi Marija Gorica 1900.–1991. Naselje 1900. 1910. 1948. 1953. 1961. 1971. 1981. 1991.

Bela Gorica 7/201 6/222 0/231 0/206 0/193 4/201 3/225 3/162

Celine Pušćanske 2/161 0/169 0/185 0/172 0/150 0/108 0/181 0/89

Kraj Donji 14/302 4/343 * 2/346 2/395 1/370 4/476 5/458

Križ Brdovečki 6/441 2/489 8/520 7/510 5/494 7/381 5/249 7/309

Marija Gorica 5/132 4/162 2/145 3/151 1/160 0/163 0/139 0/138

Oplaznik 0/69 3/85 0/82 0/73 0/69 1/45 0/47 0/58

Trstenik Pušćanski 1/250 0/275 ** 0/278 0/290 1/238 1/263 4/258

Vukovo Selo 4/190 4/200 2/669 6/307 10/335 9/325 10/333 8/325

Žlebec Gorički 1/238 0/281 0/334 0/292 0/232 0/91 0/27 0/77

Žlebec Pušćanski *** *** *** *** *** 0/91 0/126 0/74


Izvor: Gelo, Crkvenčić & Klemenčić, 1998, 3- 161; Kržišnik-Bukić 1997, 48–51, 96–101. * Iskazano s naseljem Vukovo Selo** Iskazano s naseljem Prudnice*** Iskazano s naseljem Žlebec Gorički

RIG_80.indd 32 15.6.2018 6:12:11

33

Tablica 7: Broj Slovenaca u odnosu na broj stanovnika u župi Dubravica 1900.–1991. Naselje 1900. 1910. 1948. 1953. 1961. 1971. 1981. 1991.

Bobovec Rozganski 2/633 0/654 ** 0/591 0/500 0/453 1/409 0/397

Donji Čemehovec * * ** 2/44 1/49 1/44 2/34 3/44

Dubravica 8/219 4/237 13/1749 12/202 2/176 0/177 0/167 1/148

Kraj Gornji 6/399 8/486 0/493 0/466 1/466 0/415 0/308 4/376

Lugarski Breg 0/81 0/92 ** 0/102 0/104 0/98 0/82 0/103

Lukavec Sutlanski 0/209 0/225 ** 0/217 0/185 0/174 0/157 4/158

Merenje 1/225 0/259 0/252 0/235 0/227 0/175 0/113 0/186

Pologi 1/113 9/162 0/203 0/175 0/162 1/102 2/131 1/85

Prosinec 3/150 3/195 ** 3/163 2/155 5/132 7/134 6/116

Rozga 1/149 1/193 ** 5/201 1/202 0/182 0/179 1/159

Vučilićevo 0/166 1/204 ** 2/162 0/169 0/163 0/160 1/159

Tablica 8: Broj Slovenaca u odnosu na broj stanovnika u župi Brdovec 1900.–1991. Naselje 1900. 1910. 1948. 1953. 1961. 1971. 1981. 1991.

Brdovec 11/462 26/466 32/2005 9/703 5/827 8/1052 13/1815 21/1913

Donji Laduć 1/570 6/630 * 6/736 8/659 7/642 6/803 6/625

Drenje Brdovečko 14/386 8/418 * 3/612 4/629 7/661 11/664 10/660

Gornji Laduć 10/312 5/325 8/1809 3/509 8/577 3/609 5/589 4/793

Harmica 22/181 15/186 ** 2/163 8/181 8/179 12/266 6/190

Javorje 13/176 8/219 **** 3/309 2/352 4/457 2/525 4/578

Ključ Brdovečki 7/265 7/295 50/954 17/518 17/552 22/581 30/583 29/573

Lužnica 5/48 7/40 **** 19/67 18/91 8/89 4/65 0/64

Prigorje Brdovečko 14/349 13/357 *** 9/577 7/691 11/795 10/725 9/966

Prudnice 22/233 1/254 27/1231 24/421 10/481 14/515 6/523 10/526

Savski Marof 2/23 4/57 * 0/84 4/110 1/83 0/76 2/34

Šenkovec 26/195 15/213 ** 15/322 13/41¸6 26/545 17/537 15/626

Šibice 12/207 2/195 **** 0/279 0/340 2/466 0/385 2/742

Zaprešić 70/1394 22/1490 34/2294 22/2537 29/3311 34/4992 50/8201 84/15678

Zdenci Brdovečki 0/362 11/401 **** 2/615 8/695 7/763 6/880 3/945


Izvor: Gelo, Crkvenčić & Klemenčić, 1998, 3-161; Kržišnik-Bukić 1997, 48–51, 96–101.* Iskazano s naseljem Gornji Laduć** Iskazano s naseljem Ključ Brdovečki*** Iskazano s naseljem Prudnice**** Iskazano s naseljem Brdovec

Izvor: Gelo, Crkvenčić & Klemenčić 1998, 3- 161; Kržišnik-Bukić 1997, 48–51, 96–101.* Iskazuje se od 1931.** Iskazano s naseljem Dubravica

RIG_80.indd 33 15.6.2018 6:12:12

34

4. Polustrukturirani dubinski intervjui s pripadni-cima slovenske nacionalne manjine i Hrvatima uz rijeku Sutlu u općinama Marija Gorica, Dubravica i BrdovecU vrijeme zajedničke države prostor uz rijeku Sutlu bio je međusobno iznimno snažno povezan, o čemu svjedoče i iskazi prikupljeni na području općina Marija Gorica, Dubravica i Brdovec. Za svakodnevni život ruralnih zajednica postoji sve veći interes i u znanstvenim krugovima. Etnolozi, sociolozi, antropolozi, demografi, a u posljednje vrijeme i povjesničari bave se istraživanjima ruralnih zajednica. Gospodarske i društvene promjene unutar jedne mikroregije odra-žavaju se daleko šire na društvene i gospodarske procese u svijetu, pa nije po-grešno reći da povijest svih ljudi čini svjetsku povijest. “Te pojedinačne priče o teškom ili lagodnom djetinjstvu, radu, vjeri, obitelji i prijateljima, o onom malom svijetu jednako anonimnih pojedinaca, u kojem se netko kretao, govore tek o njegovom/njenom životu” (Leček 1996, 249). Međutim kada se prikupi nekoliko tih priča (uz uvjet da su ih ispričali pripadnici iste društvene skupine iz istoga zemljopisnog područja), one postaju ogledalo društvenih procesa u određenom periodu na određenom prostoru.

U svom sam istraživanju pokušao prikazati svakodnevni život hrvatskog i slovenskog stanovništva uz rijeku Sutlu u Zagrebačkoj županiji u posljednjih 100 godina. Istraživanje je jednim dijelom zasnovano na metodi usmene povijesti,2 odnosno na razgovorima vođenim sa stanovnicima slovenskog i hrvat-skog podrijetla na području naselja Gornji Čemehovec, Donji Čemehovec, Vu- čilićevo, Kraj Donji i Ključ Brdovečki. Provedeni su razgovori s ukupno 10 ka- zivača, od kojih je najstarija kazivačica u trenutku intervjua imala 97, a najmlađa 55 godina. Unatoč tome što ova metoda ima već poznate slabosti, ona je u principu nezamjenjiva za proučavanje povijesti seoskog stanovništva koje samo ne ostavlja pisanog traga za sobom, a o kojemu najčešće pišu drugi, tj. pripadnici školovane elite, kako navodi Suzana Leček, i to “često neobjektivno, tendenciozno, a svakako nepotpuno” (Leček 1999, 284).

4.1 Razgovori s kazivačima

4.1.1 Općina Dubravica

Od izvorišnog područja rijeke Sutle sve do utoka Sutle u Savu kod Ključa Brdovečkog lokalno stanovništvo s jedne i druge strane Sutle međusobno je iznimno povezano. Jedan od oblika povezanosti jesu nacionalno mješoviti brakovi pripadnika naroda s jedne i druge strane rijeke Sutle. Kazivač Ignac Štrucl rođen je na području Općine Brežice, u mjestu Pišece 1955. godine. Odrastao je u velikoj obitelji s puno djece (bilo ih je čak sedmero). Djed je bio mesar,


RIG_80.indd 34 15.6.2018 6:12:12

35

ali se bavio poljoprivredom, stočarstvom i vinogradarstvom, a otac mu je bio radnik. Djedova obitelj potječe iz Hrvatske, s područja Kraljevca na Sutli, otkud se doselio pradjed, ali se djed rodio u Globokom pokraj Pišeca. Štruclova baka rođena je u Polju nedaleko od Kozja. Štrucl kazuje kako su se njegovi osjećali “kao Slovenci”. U Donji Čemehovec doselio se iz Brežica 1982. godine i kazuje kako nikada nije radio razliku između Hrvata i Slovenaca. “Mi smo svi bili jedni ljudi. Mi živimo jedan život” (Intervju s Ignacem Štruclom, 2016).

Prijelazi preko Sutle u Čemehovcu bili su iznimno česti zbog postojanja Figarova mosta, koji je povezivao dvije obale. Marijana Štritof rođena je u Selima pri Dobovi. Kazuje kako je odrasla u obitelji s troje djece, gdje su majka i otac bili radnici. Osnovnu školu je završila u Dobovi, a višu ekonomsku u Brežicama. Potom je na fakultet otišla u Ljubljanu. Marijana ističe kako su Slovenci s desne strane Sutle “preferirali Zagreb kao svoje središte”. “Do Zagreba nam je bilo svega tridesetak kilometara, pa su nam i liječnici i fakulteti bili bliže u Zagrebu nego u Ljubljani” (Intervju s Marijanom Štritof, 2017). Kao djeca, Slovenci su odlazili na kupanje na Sutlu u Veliki Obrež, a iz Vučilićeva su mladi Hrvati odlazili na kupanje na Sutlu. Jezik Vučilićeva, Dubravice i Kraljevca te s druge strane jezik Kapela, Bizeljskog i Dobove vrlo su slični. Prema riječima Marijane Štritof “djeca danas govore književno, ali nekada su svi govorili po domaći, mešano”. Mladi su se upoznavali i u gostionicama (Ladinski raj), u kafićima i u discu (Dobova, Čatež). Marijana Štritof prisjeća se da je čak pola njezinog razreda bilo iz na-cionalno mješovitih brakova.

Ivanka Strunjak rođena je u Vrhju, nedaleko od Kapela 1953. godine. Majka i otac su joj bili poljoprivrednici, a u obitelji je bilo šestero djece. Zbog mnogočlane obitelji Ivanka je odrasla kod bake u Jereslavcu, na obali Sutle. “Moji roditelji su Slovenci i baka je bila Slovenka, ali je bakin tata bio iz Dubravice u Hrvatskoj”. O povezanosti jedne i druge obale Sutle govori Ivankino sjećanje:

Svaku Svetu Anu odlazili smo preko brvi u Dubravicu. Kroz livade smo prolazili do crkve, a potom smo posjećivali rodbinu koja je živjela u Hrvatskoj. Dubravica je dolazila u Kapele 15. kolovoza. Mi u Jereslavcu nismo ni znali koja je od onih žena u selu Hrvatica koja se udala u Sloveniju. Uz Sutlu je bilo iznimno miješano stanovništvo, jer su se sklapali nacionalno mješoviti brakovi (Intervju s Ivankom Strunjak, 2016).

Suradnja Slovenaca i Hrvata bila je i gospodarske prirode.

Najviše se sjećam kad su Slovenci vozili pajceke na farmu u Dubravicu, a teleke u Kraljevec na Sutli. Posebno su bili popularni sajmovi. Kapele su imale prvi sajam na Svetih 40 Mučenika u prvom mjesecu. Z Hrvaške su žene donosile prve lučice (prvi luk) i prodavale ga. Iz Slovenije su Slovenci donosili prve črešnje u Kraljevec na Trojičku Nedjelju, u svibnju. U sobotu je bil u Brežicama živilski sejem. Dolazili su ljudi s konjima, pajcekima i iz Hrvaške. Ljudi sa sutlanskog područja najviše su volili doći u staru gostionu pokraj sejma koja se zvala Unkeš. Koristilo se i obrtne usluge. Moj je tast u Hrvaškoj bil kovač, a kovao je konje ljudima iz Zagorja i iz Slovenije (Intervju s Ivankom Strunjak, 2016).


RIG_80.indd 35 15.6.2018 6:12:12

36

Anka Strunjak, djevojačkog prezimena Prosinečki, rođena 1919. godine, prisjeća se da su mlijeko koje bi dobivali na gospodarstvima u Gornjem Čemehovcu nosili preko Sutle u Župelevec ili Staru Vas, a posebno u kuću Figermüller. U prodavaonici, koja je također bila u Sloveniji u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, otkupljivali su jajca i bažulj. Zanimljiva je činjenica da su brojne žene stajale na Figarovu mostu3 (između Čemehovca i Slovenije) i ondje čekale da Slovenci iz Bizeljskog dođu po radnu snagu za okopavanje vinograda, berbu ili štogod slično. Druženje Slovenaca i Hrvata odvijalo se preko ljetnih mjeseci na Sutli. Ljeti su zabave bile i na mostu, a muškarci su često odlazili iz Hrvatske u Sloveniju na tzv. gasilske zabave. Anka Strunjak prisjeća se kako su se Hrvati i Slovenci kupali zajedno na Sutli te kako su Slovenci dolazili u hrvatske gostionice u Draše i Kraljevec na Sutli, dok su Hrvati odlazili i u Staru Ves. Iako je u vrijeme Drugoga svjetskog rata na Sutli postojala bodljikava žica, koja je dijelila Treći Reich od NDH, ljudi su švercali preko granice. Najviše se, prema pričanju Anke Strunjak, krijumčarilo konje i stoku. Prema njezinim riječima, iako su postojale pogranične karte za prelazak preko granice, “sa Švabima se moglo dogovoriti” (Intervju s Ankom Strunjak, 2016). Svi su naime imali vinograde sa slovenske strane rijeke Sutle, a bilo je i Slovenaca koji su imali zemlju na hrvatskoj strani. Anka Strunjak možda rezimira razmišljanja svih kazivača iz ovoga područja kada kaže: “Mi smo pograničari. U kući je jedan narod pa se posvađa, ali jedan drugoga su uvijek trebali” (Intervju s Ankom Strunjak, 2016).

4.1.2 Općina Marija Gorica

Nešto južnije od Dubravice stoji selo Kraj Donji. Ondje se Dragutin Boranić prisjeća kako se živjelo pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća.

Od 1956./1957. počeo je voziti vlak. Pruga se gradila ručno. Zemlja od regulacije Sutle, koja je do te godina bila puna meandara, navozila se za gradnju pruge, koja je prolazila što je moguće bliže Sutli zato da bi je mogli koristiti i Slovenci s druge strane rijeke. Mi smo do tada bili slijepo crijevo. Ta pruga nam je postala prozor u svijet. Od tada su svi i s jedne i s druge strane Sutle vlakom krenuli na posao u Zagreb. Do tada je marijagorički kraj bio mahom poljoprivredni kraj i tek je tada došlo do napretka. Mnogo je Slovenaca odlazilo od tada na vlak za Zagreb i upisivalo srednje obrtničke i ekonomske škole kao i fakultete. Mnoge su Slovenke odlazile vlakom prodavati svoje poljoprivredne proizvode na zagrebačke tržnice. Mnogi su brakovi i veze započeli u vlaku, a željeznicu su koristili kako Hrvati, tako i Slovenci. Željeznička stanica Vukovo Selo, koje se nalazi u Hrvatskoj, nalazila se na slovenskom teritoriju (Intervju s Dragutinom Boranićem, 2017).

To mnogo govori o činjenici da su u vrijeme gradnje željeznice Hrvati i Slovenci živjeli zajedničkim životom. Vlakom se odlazilo i na kupanje u Atomske toplice u Podčetrtek, a vlak je prometovao uz Sutlu najmanje 6 ili 7 puta dnevno u jednom smjeru i isto toliko puta u drugom smjeru.


RIG_80.indd 36 15.6.2018 6:12:12

37

Dragutin Frkanec, Danica Frkanec i Dragutin Boranić ističu činjenicu da je suživot između Hrvata i Slovenaca na području Marije Gorice bio prisutan u svim vidovima života: prijateljski, rodbinski, društveno (lovačka društva, društva umirovljenika, dobrovoljna vatrogasna društva i slično) (Intervju s Dragutinom Frkanec, 2017, Intervju s Danicom Frkanec, 2017, Intervju s Dragutinom Boranićem, 2017). Na području od Harmice do Dubravice i dan danas ima najmanje 30 nacionalno mješovitih brakova, a kako smatraju moji kazivači, takvih mješovitih brakova jednako toliko ima i na drugoj, slovenskoj strani Sutle. Kao i na području Dubravice, u vrijeme Drugoga svjetskog rata granica između Reicha i NDH bila je minirana bombama, a Slovenci su prisilno iseljavani.

Dragutin Frkanec kazuje kako su neki uspjeli pobjeći u “/…/ naša sela. Oni koji nisu pobjegli u NDH govorili su kada su odlazili Zbogom bratje Hrvati, više se ne bomo videli!”

Na njihova su mjesta naseljeni Nijemci, tzv. Kočevari, koji su prisilno iseljeni nakon Drugoga svjetskog rata. Jezično su se marijagorički i brdovečki Hrvati razlikovali od Slovenaca s one strane Sutle. Kako kazuju Danica i Dragutin Frkanec “/…/ mi smo ikavski kajkavci. Od Rozge se govori onaj zagorski kajkavski, a naš se jezik više razlikuje od štajerskog dijalekta.”

I u Kraju Donjem i u Pologima bilo je uobičajeno, kao i u Dubravici i okolici, da se odlazi na sajam Antunovo (28. siječnja) u Kapele. Dragutin Frkanec se prisjeća: “Bio je to veliki stočni sajam gdje su se mogle uz stoku nabaviti i lučice i košare.” Dolazili su ljudi iz brojnih sutlanskih naselja, ali i oni iz unutrašnjosti (Pušća, Luka /…/). Nekada su zime bile jako hladne, tako se Sutla znala zalediti, a Frkančev je otac preko zaleđene Sutle prelazio s volovima na sajam u Kapele. Jednako su tako za Svetu Anu Slovenci dolazili u Rozgu. Čitava je sutlanska dolina odlazila na proštenje na Svete Gore iznad Bistrice ob Sotli. Stanovnici s jedne i druge strane Sutle posjeduju zemlju u Hrvatskoj i u Sloveniji. Stanovnici Kraja Donjeg kupovali su mnogo zemlje u vrijeme socijalističke Jugoslavije na području zvanom Dubrava i na teritoriju koji se naziva Mokrice, u blizini Kapela.

4.1.3 Općina Brdovec

O povezanosti brdovečkog kraja sa Slovenijom govore iskazi Božidara Novaka iz Ključa i njegova kolege Franca Cvetkoviča iz Velikog Obreža, koji sada živi u Ključu (Intervju s Božidarom Novakom, 2017, Intervju s Francem Cvetkovičem, 2017). Za razliku od Hrvata koji su smješteni uzvodno uz Sutlu, mještani Ključa nisu imali samo poveznice sa Štajerskom, već i s naseljima u obližnjoj Dolenjskoj, preko rijeke Save. Ključani su odlazili na primjer u šumu u selo Cirnik, na obroncima Gorjanaca. Povezanost sa Štajerskom očitovala se primjerice u odlascima na polnoćku u Dobovu, gdje se nalazila najbliža župna crkva. Odlazilo se u prošlosti preko brvi koja je postojala na Sutli, a kasnije, kada je sagrađen most, preko mosta. Ključani su također kao stanovnici naselja koje


RIG_80.indd 37 15.6.2018 6:12:12

38

se nalazi uz samu granicu sa Slovenijom oduvijek imali najveći broj slovensko-hrvatskih nacionalno mješovitih brakova. O tome je statistiku napravio Pavao Kutarčić, jedan od starih Ključana: 54 Slovenke udale su se u Ključ u periodu od 1780. do 2013, dok je u periodu između 1880. i 2013. tek 17 Slovenaca stiglo u Ključ. U obrnutom smjeru otišlo je tek deset muškarca u periodu između 1913. i 1947. godine te 19 žena u periodu između 1901. i 1989. godine. Kutarčić ističe kako se broj mješovitih brakova nakon uspostavljanja granice značajno smanjio. I Cvetkovič i Novak ističu činjenicu da su “do devedesetih bili česti nacionalno mješoviti brakovi, ali kako je to onda stagniralo nakon uspostave granice”. Na području Ključa i okolice stanovništvo govori, kao i u selima oko Marije Gorice, i kajkavskom ikavicom, što ukazuje na njihovo podrijetlo, pa stoga na čitavom tom području nema nekog zajedničkog hrvatsko-slovenskog jezika, kao što je to slučaj u gornjosutlanskom području ili teritoriju uz rijeku Kupu. Orijentacija prema Sloveniji bila je vrlo izražena. Mnogi su Ključani, ali i mještani drugih mjesta uz granicu, radili u slovenskim poduzećima, a i brojni su Slovenci dnevno migrirali u Zagreb, kako naglašavaju kazivači, čak od Sevnice i područja prema Zidanom Mostu. O toj međusobnoj oslonjenosti jednih na druge govori i činjenica da su 1926. godine, nakon što je iskra iz vlaka koji je prolazio pokraj sela Rigonce zapalio gotovo čitavo selo, u pomoć selu pritekla Dobrovoljno vatrogasno društvo Harmica i Dobrovoljno vatrogasno društvo Zdenci s hrvatske strane te sudjelovali u spašavanju slovenskog Rigonca. Zanimljiva je i sama granična međa u Ključu, koja prolazi, kao i u drugim naseljima uz Sutlu, po starom koritu rijeke Sutle, tako da su pojedini dijelovi slovenske zemlje sada na lijevoj obali Sutle, a dijelovi hrvatske zemlje na desnoj, slovenskoj obali Sutle. Paradoks je da granica prolazi po sredini nogometnog terena u Ključu Brdovečkom, jer je teren smješten u starom koritu rijeke Sutle. Danas su Ključani omiljeni gosti na fašniku u Dobovi, a mještani Dobove na fašniku u Ključu.

5. ZaključakNa temelju istraženih matičnih knjiga i provedenih polustrukturiranih dubin-skih intervjua vidljivo je da su veze Štajerske i donjosutlanske doline i u prošlosti i danas vrlo snažne. O tome govori i broj nacionalno mješovitih brakova te broj umrlih Slovenaca na teritoriju tih triju župa. Broj od 274 osobe, koje su podrijet-lom iz Slovenije, a koje su preminule na brdovečkom području, odnosno broj od 60 preminulih na području župe Marija Gorica i 80 preminulih na području župe Dubravica te 51 vjenčana osoba na dubravičkom području i 72 vjenčane osobe na marijagoričkom prostoru u periodu od oko 100 godina govori o intenzitetima hrvatsko-slovenskih odnosa. Usporedimo li te nalaze s istraživanjem koje je provedeno u Krapinsko-zagorskoj županiji, vidjet ćemo da je u otprilike jedna-kom periodu sličan odnos umrlih, odnosno vjenčanih Slovenaca. Odskače jedino župa Taborsko, gdje je broj brakova u istom periodu iznosio 186, a broj


RIG_80.indd 38 15.6.2018 6:12:12

39

umrlih podrijetlom iz Slovenije 177. U malim župama poput Poljane Sutlanske broj je brakova bio mnogo manji (35), a jednako tako i broj umrlih (28). U župi Kraljevec na Sutli taj je broj iznosio 116 vjenčanih i 102 umrla, a na području klanječke župe 64 vjenčana i 99 umrlih. U Zagorskim Selima 106 osoba iz Slovenije bilo je vjenčano u periodu između 1857. i 1946., a u istom su periodu umrle 93 osobe podrijetlom iz Slovenije. Iznimno velik broj umrlih podrijetlom iz Slovenije na području župe Brdovec možemo objasniti činjenicom da se u bli-zini nalazi grad Zagreb, koji je privlačio velik broj stanovnika donje Štajerske te da je župa Brdovec po broju stanovnika i po površini i tada bila iznimno velika župa. Kao i kod donjosutlanskih župa i u gornjosutlanskim župama većina vjenčanih i umrlih bila je iz naselja koja su tek nekoliko kilometara udaljena od župnih središta, odnosno mjesta u koja su se priženili/udale. Iz intervjua koji su provedeni s pripadnicima slovenske nacionalne manjine i s pripadnicima većinskog naroda na području spomenutih triju župa (Marija Gorica, Dubravica i Brdovec) jasno je vidljivo da su odnosi između Slovenaca i Hrvata ostali dobri i tijekom socijalizma. Željeznička pruga, radna mjesta, blizina grada Zagreba, koji je privlačio stanovnike sutlanske doline, te sličnosti u tradicijama i običajima i oslonjenost jednih na druge u svakodnevnom životu snažno ih su vezali.

Iz odgovora kazivača koji se tiču razdoblja nakon osamostaljenja Hrvatske i Slovenije 1991. godine moguće je iščitati kako su otada hrvatsko-slovenske veze pomalo olabavile, ali se ponovno učvršćuju ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, u koju je Slovenija ranije primljena.

literatura i izvoriCvekan, P., 1994. Samostan Marija Gorica 1517.–1786. Zaprešićki godišnjak 4, 9–23.Gelo, J., Crkvenčić, I. & Klemenčić, M., 1998. Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske:

1880.–1991. po naseljima. Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, Zagreb.HDA, MKU 1 (Hrvatski državni arhiv, Matična knjiga umrlih), Brdovec, 1871–1878, (M-808)HDA, MKU 2 (Hrvatski državni arhiv, Matična knjiga umrlih), Brdovec 1878–1891, (M-808).HDA, MKU 3 (Hrvatski državni arhiv, Matična knjiga umrlih), Brdovec 1892–1918, (M-809).HDA, MKU 4 (Hrvatski državni arhiv, Matična knjiga umrlih), Brdovec 1858–1871, (M-805).HDA, MKU 5 (Hrvatski državni arhiv, Matična knjiga umrlih), Marija Gorica 1878–1916,

(M-821).HDA, MKU 6 (Hrvatski državni arhiv, Matična knjiga umrlih), Marija Gorica 1917–1948,

(M-822).HDA, MKU 7 (Hrvatski državni arhiv, Matična knjiga umrlih), Rozga 1879–1894, (M-817).HDA, MKU 8 (Hrvatski državni arhiv, Matična knjiga umrlih), Rozga 1858–1874, (M-816,

M-817).HDA, MKU 9 (Hrvatski državni arhiv, Matična knjiga umrlih), Rozga 1874–1878, (M-816).HDA, MKU 10 (Hrvatski državni arhiv, Matična knjiga umrlih), Rozga 1895–1911, (M-817).HDA, MKU 11 (Hrvatski državni arhiv, Matična knjiga umrlih), Rozga 1912–1920, (M-818).HDA, MKU 12 (Hrvatski državni arhiv, Matična knjiga umrlih), Rozga 1921–1947, (M-818).


RIG_80.indd 39 15.6.2018 6:12:12

40

HDA, MKV 13 (Hrvatski državni arhiv, Matična knjiga umrlih), Marija Gorica 1858–1877, (M-820).

HDA, MKV 14 (Hrvatski državni arhiv, Matična knjiga umrlih), Marija Gorica 1878–1947, (M-820, M-821).

HDA, MKV 15 (Hrvatski državni arhiv, Matična knjiga umrlih), Rozga 1878–1898, (M-816).HDA, MKV 16 (Hrvatski državni arhiv, Matična knjiga umrlih), Rozga 1899–1933, (M-816).HDA, MKV 17 (Hrvatski državni arhiv, Matična knjiga umrlih), Rozga 1934–1948, (M-5780).HDA, MKV 18, Rozga 1858–1878, (M-816).Intervju s Ankom Strunjak (r. Prosinečki), rođenom 1919. godine u Prosincu (sada Gornji

Čemehovec), obavljen 7. 5. 2016.Intervju s Božidarom Novakom, rođenim 1943. godine u Ključu, obavljen 21. 1. 2017.Intervju s Danicom Frkanec, rođenom 1951. godine u Kraju Donji, obavljen 1. 2. 2017.Intervju s Dragutinom Boranićem, rođenim 1950. godine u Kraju Donji, obavljen 1. 2. 2017.Intervju s Dragutinom Frkancem, rođenim 1949. godine u Pologu, obavljen 1. 2. 2017.Intervju s Francem Cvetkovičem, rođenim 1955. godine u Velikom Obrežu (sada Ključ), obavljen

21. 1. 2017.Intervju s Ignacem Štruclom, rođenim 1955. godine u Pišecima, (sada Donji Čemehovec),

obavljen 7. 5. 2016.Intervju s Ivankom Strunjak (r. Vrek), rođenom 1953. godine u Vrhjahu (Kapele) (sada Gornji

Čemehovec), obavljen 7. 5. 2016.Intervju s Marijanom Štritof, rođenom 1962. godine u Selu pri Dobovi (sada Vučilićevo),

obavljen 15. 1. 2017.Josipovič, D. & Škiljan, F., 2014. Nekatere novejše dileme razvoja slovenske manjšine na

Hrvaškem s poudarkom na območju ob meji s Slovenijo. Razprave in gradivo, Revija za narodnostna vprašanja 73, 29–47.

Klaić, V., 2002. Rijeka Sutla (zemljopisno-povjesnička crtica). Zaprešićki godišnjak 12, 107–133.Krivošić, S., 1996. Počeci nekadašnjeg franjevačkog samostana u (Mariji) Gorici. Zaprešićki

godišnjak 6, 55–72.Kržišnik-Bukić, V., 1997. Narodnostna sestava prebivalstva v obmejnem prostoru med Slovenijo in

Hrvaško. Inštitut za narodnostna vprašanja, Ljubljana.Kutarčić, P., 2004. Općina i župa Brdovec: obiteljska i rodoslovna stabla: 1800.–2002. Vlast. nakla-

da, Ključ Brdovečki.Leček, S., 1996. Seljačka obitelj u Hrvatskoj 1918.–1960. Metoda usmene povijesti (oral histo-

ry). Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu 29 (1), 249–265.Leček, S., 1999. Struktura seljačke obitelji Prigorja i Hrvatskog zagorja (1918.–1941.). Časopis

za suvremenu povijest 31 (2), 279–305.Riman, B., 2013. Doseljavanje stanovništva iz slovenskih krajeva u Čabarski kraj na temelju

zabilješki u knjigama Status animarum. Migracijske i etničke teme 29 (1), 63–88.Riman, B., 2014. Doseljavanje stanovništva iz slovenskih krajeva u župe Središnjega kraja i

Kupske doline na temelju zabilješki u knjigama Stanje duša od sredine 19. do sredine 20. stoljeća. Migracijske i etničke teme 30 (1), 95–124.

Škiljan, F., 2016. Slovenci u Krapinsko-zagorskoj županiji. SKD Nagelj, Varaždin.Šmaguc, J., Šmaguc, V. & Štos, A. (ur.), 2006. Općina Dubravica: monografija. Općina Dubravi-

ca, Dubravica.Zupančič, J., 2003. Čezmejne dnevne delovne migracije v slovenskem obmejnem prostoru.

Razprave in gradivo, Revija za narodnostna vprašanja 43, 63–111.


RIG_80.indd 40 15.6.2018 6:12:13

41

Bilješke1 Bosna Srebrena franjevačka je provincija, jedina od institucija srednjovjekovne bosanske države

koja se sačuvala do današnjih dana. Obuhvaćala je područje Bosne i Hercegovine, najveći dio Hrvatske, Srijema i Bačke te dio današnje Mađarske.

2 Metoda usmene povijesti najčešće se definira kao oblik povijesno-istraživačke prakse, tj. kao bilježenje, čuvanje i interpretacija povijesnih informacija utemeljenih na osobnim iskustvima i mišljenjima govornika, tj. postupak smišljenog audio- ili audiovizualnog bilježenja osobnih događanja ili iskustava. Predmet su usmene povijesti pojedinci ili grupe koji su dosad bili odsutni ili nevidljivi u kolektivnoj povijesti, a sada postaju predmetom povijesnih istraživanja te takva povijest postaje prigoda za promišljanje što to zaista čini povijesno znanje.

3 Osim ovoga mosta Vjekoslav Klaić nabraja još nekoliko mostova u sutlanskoj dolini. Tako navodi da se prvi most nalazio kod Svetoga Roka (cesta koja vodi iz Krapine za Rogatec), drugi između Rogateca i Huma, treći između Miljane i Imena, četvrti između Zagorskih Sela i Štajerske, peti između Razvora i Šempetra, šesti, Figarjov most, između Čemehovca i Črešnica, sedmi između Harmice i Dobove i osmi, tzv. željeznički most, između Savskog Marofa i Dobove (Klaić 2002, 113). U međuvremenu je izgrađeno još mostova. Tako postoje i mostovi u Malom Taboru, Rakovcu, Gmajni, Harinoj Zlaki i kod Ključa Brdovečkog.


RIG_80.indd 41 15.6.2018 6:12:13

RIG_80.indd 42 15.6.2018 6:12:13

Slovenski pisci u Hrvatskoj kao graditelji slovensko-hrvatskih odnosa

Veze između Slovenije i Hrvatske njeguju se dug niz godina. Najviše su slovensko-hrvat-skim vezama pridonosili oni pojedinci koji su svojim podrijetlom i djelovanjem povezivali te dvije zemlje. Stoga se u radu promatraju tekstovi slovenskih autora koji su dio svojega života proveli u Hrvatskoj i u njoj se ostvarili u različitim profesionalnim aktiv-nostima. Na temelju publicističkih tekstova koje su u različitim novinama i časopisima objavljivali književnici i kulturni djelatnici Stanko Vraz, Ivan Tomšić, Ljudevit Tomšić, Josip Starè i Janko Barlè upoznaju se slovensko-hrvatski odnosi krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Uvid u publicističke tekstove na temelju postavki teorije recepcije ukazuje na to da su autori izvještavali hrvatsku i slovensku publiku o aktualnostima na društvenom, kulturnom i književnom planu koristeći velik broj svojih napisa s ciljem upoznavanja implicitnih čitatelja sa zbivanjima u neposrednom susjedstvu i jačanja slovensko-hrvatskih veza i odnosa. Ključne riječi: slovensko-hrvatske veze, književnost, novine, časopisi.

Slovene Writers in Croatia as Connectors within Slovenian-Croatian Relations

The connections between Slovenia and Croatia have been nurtured for many years. Most contributions to Slovenian-Croatian relations have been made by individuals whose origins and activities connected these two countries. The paper reviews texts by Slovene authors who, at some point in their life, resided in Croatia and were recognised in different professional fields. Slovenian-Croatian relations in the late 19th and early 20th centuries are presented through publications in various newspapers and magazines, with articles by writers and cultural workers Stanko Vraz, Ivan Tomšić, Ljudevit Tomšić, Josip Starè and Janko Barlè. Analysis of journalistic texts, based on reception theory principles, suggests that these authors reported the current social, cultural and literary agenda to the Croatian and Slovene audience, many of their writings having the aim of introducing the implicit readers to information about events in their immediate surroundings and strengthening Slovenian-Croatian relations and connections.

Keywords: Slovenian-Croatian connections, literature, newspapers, journals.

Kristina Riman

Correspondence address: Kristina Riman, Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti, Sveučilište u Puli / Faculty of Educational Sciences, Juraj Dobrila University of Pula, Ronjgova 1, 52100 Pula, Croatia, e-mail: [email protected].



RIG_80.indd 43 15.6.2018 6:12:13

80 / 2018 TREATISES AND DOCUMENTS JOURNAL OF ETHNIC STUDIESk. RIMAN Slovene Writers in Croatia as Connectors within Slovenian-Croatian Relations

Slovenski pisci na Hrvaškem kot graditelji slovensko-hrvaških odnosov

Vezi med Slovenijo in Hrvaško se negujejo že vrsto let. Najbolj so na slovensko-hrvaške povezave vplivali tisti posamezniki, ki so s svojim poreklom in delovanjem povezovali ti dve državi. Prav zato so v prispevku analizirana besedila slovenskih avtorjev, ki so del svojega življenja preživeli na Hrvaškem in se tudi tam izpopolnili v različnih profesionalnih aktivnostih. Na osnovi publicističnih besedil, ki so jih v različnih novicah in časopisih objavljali književniki in kulturni delavci Stanko Vraz, Ivan Tomšić, Ljudevit Tomašić, Josip Starè in Janko Barlè, je možno spoznati slovensko-hrvaške odnose ob koncu devetnajstega in na začetku dvajsetega stoletja. Vpogled v publicistična besedila na osnovi načel teorije recepcije nakazuje, da so avtorji hrvaškemu in slovenskemu občinstvu poročali o aktualnostih na družbenem, kulturnem in knjižnem področju ter ob tem uporabljali veliko število svojih zapisov s ciljem, da se implicitni bralci seznanijo z dogajanji v neposredni soseščini ter s tem posledično tudi krepijo slovensko-hrvaške vezi in odnos.

Ključne besede: slovensko-hrvaške vezi, književnost, novice, časopisje.

1. UvodVeze između Hrvata i Slovenaca vrlo su intenzivne i trajne. Sve je veći broj istraživača koji promatraju hrvatsko-slovenske odnose na različitim razinama, u različitim vremenima i iz perspektive različitih znanosti. Vera Kržišnik-Bukić (2006) temeljito je istraživala život Slovenaca u Hrvatskoj i na temelju svojih spoznaja navela je velik broj pojedinaca koji su svojim djelovanjem zadužili i slovenski i hrvatski narod. Međutim već i sama autorica upozorava na to da je velik broj onih javnih djelatnika koji su barem svojim podrijetlom Slovenci (Kržišnik-Bukić 2006, 61) uvršten u popis zaslužnih Hrvata, iz čega proizlazi da ih hrvatska javnost nije prepoznavala kao pojedince koji se na bilo koji način razlikuju od većine. O tome da stariji istraživači nisu posebnu pozornost posvećivali Slovencima u Hrvatskoj piše i Vitomir Belaj (1995) i to tumači činjenicom da su se pripadnici slovenskog naroda u Hrvatskoj brzo i jednostavno asimilirali, pa ih stoga etnolozi nisu prepoznavali kao pripadnike manjinskog naroda. Možemo pretpostaviti da je na takav stav hrvatske javnosti prema Slovencima utjecao i njihov dugogodišnji odnos u kojem su pojedinci tijesno surađivali u različitim područjima javnoga života, a koji se intenzivirao u vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda. Takva suradnja, u prvom redu na kulturnom i društvenom planu, utjecala je na to da se i u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća intenziviraju hrvatsko-slovenske veze, naročito između Ljubljane i Zagreba.

Brojni autori (Gantar Godina 2004, 2006, Kržišnik-Bukić 2006) ističu drugu polovicu 19. i početak 20. stoljeća kao period u kojem su veze između Hrvatske i Slovenije intenzivne, a uvidom u tiskovine koje su bile objavljene u

RIG_80.indd 44 15.6.2018 6:12:13

45

RAZPRAVE IN GRADIVO REVIJA ZA NARODNOSTNA VPRAŠANJA 80 / 2018k. RIMAN Slovenski pisci u Hrvatskoj kao graditelji slovensko-hrvatskih odnosa

tom vremenu možemo uočiti i da su značajnije dokumentirane. Pritom valja uočiti da događanja u Hrvatskoj, naročito Zagrebu, u slovenskom tisku najčešće dokumentiraju Slovenci. Može se pretpostaviti da je to zato što su svojim izvješćima željeli upoznati slovensku javnost o događanjima kojima svjedoče u susjednoj zemlji u okvirima Austro-Ugarske Monarhije. Oni su također bili vični slovenskom jeziku, pa su, može se pretpostaviti, urednici slovenskih časopisa rado primali i objavljivali njihove tekstove. Međutim isti su autori najčešće objavljivali svoje priloge o događanjima u Sloveniji u hrvatskim časopisima, što možemo tumačiti njihovom potrebom da hrvatskoj čitalačkoj publici približe događanja iz svoje slovenske domovine.

Ako se uzme u obzir činjenica da je tisak bio vodeći masovni medij u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća, možemo zaključiti da su u njima bili objavljivani tekstovi relevantni za to doba, odnosno da su autori tih tekstova bili uvaženi i prihvaćeni u javnom životu kao dokumentaristi zbivanja kojima svjedoče. Pritom treba imati na umu da novine i časopisi u 19. stoljeću nisu zadovoljavali isključivo čitateljsku potrebu za informiranjem, već i čitav niz drugih potreba, među kojima treba istaknuti književno i literarno stvaralaštvo. Tu činjenicu među prvima ističe Stanko Vraz, koji časopise naziva književnim hambarima (Brešić 2005, 11). Neki su časopisi veliku pozornost posvećivali upravo literarnim tekstovima, pa je na temelju toga upravo Vraz odredio temeljna svojstva časopisa, po kojima se razlikuju od novina. Prema Vinku Brešiću (2014, 30–31), Vraz je razlikovao one književne listove te tjednike i dnevnike, kao njihove podvrste, čiji je zadatak bio izvještavati o književnim stvarima od književnih časopisa, koje dijeli na opće i specijalne, za koje smatra da se trebaju baviti književnim stvarima i trijezno ih rasuđivati. Josip Horvat (2003, 17), koji piše o povijesti novina u Hrvatskoj, ističe da je upravo ta javna djelatnost najviše utjecala na narodni život, pri čemu naglašava doprinos ostvarenju jedinstvenog pravopisa i zajedničkog književnog jezika. Na temelju toga možemo zaključiti da su i novine i časopisi u Hrvatskoj, s obzirom na to da im je temeljno izražajno sredstvo riječ, u svojim začecima u velikoj mjeri prednost davali književnim tekstovima. Međutim izdavanje časopisa u prvom je redu društveni čin, što znači da je svako pokretanje časopisa vezano uz ideju o njegovu mjestu, ulozi i aktualnosti (Barthes 1971, 171–172). U skladu s tim časopisna se produkcija pokazuje kao specifičan primjer društvene prakse unutar koje se verbaliziraju i usustavljuju pogledi na svijet (Brešić 2005, 128–129). Razvojem periodičkog tiska informativni tekstovi dobivaju prednost pred literarnima, barem kada se radi o novinama. Srećko Lipovčan (2003) te tekstove klasificira kao publicističke vrste koje imaju dominantnu funkciju informiranja (izvještaji, prikazi, rasprave, traktati, dijalozi, intervjui, razgovori reportaže i vijesti) ili vrednovanja (osvrti, komentari, uvodnici, kritike, ogledi, feljtoni i polemike). U ovom će se radu na temelju pojedinih publicističkih vrsta nastojati ustanoviti koje su informacije o hrvatsko-slovenskim odnosima bile relevantne i zanimljive čitateljskoj publici te

RIG_80.indd 45 15.6.2018 6:12:13

46

što su autori pojedinih tekstova željeli istaknuti kao aktualnosti u suvremenoj društvenoj praksi.

2. Stanko Vraz i počeci hrvatske publicističke produkcijeVelik je broj Slovenaca koji su se našli u situaciji u kojoj su imali prilike svojim djelovanjem, u prvome redu pisanjem, pridonijeti jačanju veza između hrvatskog i slovenskog naroda. Najpoznatiji među njima svakako je bio Stanko Vraz (1810–1851). Svojim se djelovanjem upisao u prvom redu u povijest hrvatske književnosti, kao ilirac iz Štajerske, čije je djelovanje bilo obilježeno intenzivnim književnim i publicističkim radom.

Stanko Vraz želio se afirmirati u slovenskoj književnosti, i to na taj način da svoje radove objavljuje u časopisu Čbelica,1 ali nije uspio ostvariti suradnju sa slovenskim kolegama (Drechsler 1909, 9–15). Stoga je počeo intenzivnije surađivati s nositeljima hrvatskoga narodnog pokreta, u početku s Ljudevitom Gajem,2 koji ga je privolio na suradnju, a kasnije i s ostalim sudionicima. Tako je Vraz u hrvatskoj književnosti najpoznatiji po svom ljubavnom kanconijeru Đulabije, zbirci pjesama koja po svojim značajkama predstavlja novost u hrvatskoj književnosti i afirmira preporodnu književnost kao umjetnički validnu.

Iako se profesionalno ostvarivao u okviru hrvatske književnosti, Vraz je i dalje nastojao djelovati i na slovenskim prostorima. S Francom Miklošičem namjeravao je pokrenuti almanah Cvetlice, međutim njegova ideja nije naišla na potporu kolega. U slovenskim je časopisima sudjelovao samo kao sakupljač pjesama i prevoditelj (Drechsler 1909, 19).

Na hrvatskim je prostorima Vraz značajan i po tome što je bio jedan od utemeljitelja časopisa Kolo.3 Taj je časopis Vraz počeo izdavati kao odgovor na potrebu da se u hrvatskoj književnosti otvori prostor za objavu tekstova koji će se baviti književnošću i kulturom, a ne prvenstveno politikom.

Osim književnim tekstovima Vraz se posvetio i književnoj kritici. Svojim je prikazima i kritikama nastojao približiti slovensku književnost hrvatskoj publici. Kao primjer Vrazova rada može se navesti tekst Urbana Jarnika Obraz slovenskoga narječja u Koruškoj, koji je, popraćen Vrazovim uvodom i opaskama, tiskan u prvom broju Kola (Jarnik 1942). Pritom treba imati na umu i okolnosti u kojima je Vraz stvarao, a odnose se na temeljno značenje ilirstva kao ideje o zajedništvu slavenskih naroda, u koju su njezini idejni začetnici željeli uključiti i Slovence (Petrè 1939, Rahten 2008). U tom se smislu inzistiralo, a to je činio i Vraz, na zajedništvu i jedinstvu slavenskih naroda i nije bilo neuobičajeno da se slavenski narodi povezuju. Navedeni primjer tek je pokazatelj općeg trenda koji je u to vrijeme vladao ne samo na području hrvatsko-slovenskih odnosa već i odnosa među ostalim slavenskim svijetom (Ciliga 1970, Leto 2004).


RIG_80.indd 46 15.6.2018 6:12:13

47

3. Braća Tomšić – urednici časopisa za djecu i mladežStanko Vraz nije bio jedini Slovenac koji je na hrvatskim prostorima utemeljio časopis relevantan za hrvatsku javnost. Za promatranje slovensko-hrvatskih odnosa, naročito kada se radi o publiciranju časopisa, značajan je rad dvojice Slovenaca, braće Ivana i Ljudevita Tomšića. U knjizi koju je posvetio braći Velimir Deželić naglašava činjenicu da su se oba brata ostvarila u narodu u kojem su živjela te da je njihov angažman primjer na temelju kojeg bi Slovenci i Hrvati trebali surađivati:

Zaista rijedak slučaj. Dva brata zaslužna su tako da su našli kolo štovatelja, koji im postavljaju ploče. Ali još je redji slučaj, da dva brata dobivaju ploče od dva plemena, koja imadu svoje posebne književnosti. Ivan ju je dobio od Slovenaca, a Ljudevit od Hrvata. Dva brata od dva bratska plemena. I tako će na onoj čednoj slovenskoj kući ovim spomen-pločama biti plastički izražen jedan on najvećih ideala hrv. i slovenskoga naroda. Ona kuća bit će vidljivi znak onoga, što svaki čestiti Hrvat i Slovenac u svom srcu goji (Deželić 1907, 4).

Ivan Tomšić život je proveo u Sloveniji. Iako je po obrazovanju bio učitelj, bavio se i publicističkim radom. To što je bio učitelj utjecalo je na njegov publicistički rad, a ogledalo se u prvom redu u odabiru tema koje je objavljivao te u recepcijskoj usmjerenosti časopisa što ga je utemeljio i dugo vremena uređivao. Napisao je i preveo čitav niz djela koja je namijenio djeci i mladeži,4 ali i poučnih tekstova koje je namijenio odraslima.5 Bio je dugogodišnji urednik dječjeg časopisa Vrtec, a svoje je priloge objavljivao u ostalim slovenskim časopisima (za odrasle) kao što su Kmetijske in rokodelske novice, Učiteljski tovariš, Slovenski glasnik, Pri-morec, Besednik i drugi.

Ljudevit Tomšić rano se počeo baviti literarnim radom. Prvi mu je rad objavljen u Šolskom prijatelju kada je imao tek deset godina (Deželić 1907, 16). Još kao učenik ljubljanske gimnazije pokrenuo je rukopisni list Vneti Slovenec, a kasnije litografirani list Torbica, zbog čega su ga isključili iz gimnazije,6 pa je školovanje nastavio u zagrebačkoj gimnaziji. Školovanje mu je olakšao Ivan Macun7 tako što mu je omogućio polaganje ispita na njemačkom jeziku.8

Ljudevit Tomšić svoje je tekstove objavljivao u Gajevim Narodnim novinama i Danici ilirskoj. Nakon što je završio učiteljsku školu, zaposlio se u Karlovcu, gdje je počeo objavljivati list Karlovački viestnik, u kojem je objavljivao i vlastite tekstove, ali ih nije potpisivao. U Zagrebu je pokrenuo Pučke novine: časopis za gospodarstvo, obrt i domaći život. Ljudevit Tomšić posvetio se i časopisima za mlade, pa je najprije pokrenuo list za mladež Zlatni orasi,9 zatim je radio oko osnutka dječjeg časopisa Smilje, da bi 1873. godine počeo izdavati i uređivati list za mlade Bršljan10 (Crnković & Težak 2002, Pašagić 2003, Batinić 2004). O časopisu svjedoči i Janko Barlè, koji je za časopis Dom in svet napisao sljedeće:


RIG_80.indd 47 15.6.2018 6:12:14

48

Ob novem letu je počel izhajati v Zagrebu pod uredništvom Lj. Tomšića nov list za mladino, Bršljan, kateri je pa že pred nekaterimi leti izhajal. Hrvatska mladina nima toliko izbirati, kaj naj čita, kakor naša. Nežna mladina naj bi imela tak in pa tako urejevan list, kako je naš Vrtec, a mladini srednjih in pa višjih dekliških šol naj bi dajal primeren list zdrave hrane. /…/ Zdi se nam pa vendar, da niso Hrvatje pri svoji mladini dosti pazljivi, kar ni izvestno bez slabih nasledkov. Mladina hrvatska ima premalo primernega berila, pa je li potem čudno, da poseza tudi po onem, za kar ni še zrela. /…/ Zatorej tem bolj veselo pozdravljamo novi list Bršljan kateri je namenjen mladini, a da bode dokaj izvrsten, pričajo nam do sedaj izišli številki in pa Tomšićevo ime (Barlè 1889a, 49).

Iz ovih se riječi može zaključiti da je Ljudevit Tomšić uvidio potrebu za stva-ranjem još jednog časopisa za djecu (istovremeno u Hrvatskoj izlazi časopis Smilje, koji izdaje Hrvatski pedagoški zbor) upravo na temelju usporedbe s brojem i vrsnoćom časopisa na slovenskim prostorima, te da se ugledao, između ostaloga, i na angažman brata Ivana oko časopisa Vrtec.

Istovremeno je Ljudevit Tomšić surađivao i u drugim časopisima za djecu i mladež, ali i za odrasle: u Školskom prijatelju je npr. objavio studiju o slovenskom biskupu, pod naslovom Biskup Slomšek kao pedagog, te članak Današnji položaj slovenskih pučkih učitelja, a književne tekstove objavljivao je u slovenskom časopisu Učiteljski tovariš te slovenskom časopisu Vrtec.

4. Josip Starè – redoviti izvjestitelj slovenske publike o prilikama u ZagrebuMeđu Slovencima koji su u to vrijeme živjeli u Hrvatskoj i objavljivali priloge u Sloveniji bio je i Josip Starè.11 On se redovito javljao u slovenskom tisku Pismima iz Zagreba, objavljenima u časopisu Ljubljanski zvon, te je detaljno izvještavao o suvremenim događanjima u hrvatskom glavnom gradu, ali i o njegovoj prošlosti. Svako od Pisama bavilo se određenom temom za koju je Josip Starè procijenio da će biti zanimljiva slovenskim čitateljima. Tako on piše o Matici ilirskoj (kasnije Matici hrvatskoj)12 (Starè 1881a, 1886, 1887a, 1887b), Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (danas Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti)13 (Starè 1881b), Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu14 (Starè 1881c), Društvu Sv. Jeronima15 (Starè 1881d), Augustu Šenoi (Starè 1882), hrvatskoj glazbi i glazbenicima (Starè 1883a), hrvatskim obrazovnim ustanovama (Starè 1883b, 1887a), Zagrebu i njegovim stanovnicima (Starè 1884, 1885a), hrvatskom je-ziku i narodnom preporodu (Starè 1885b), likovnoj umjetnosti (Starè 1885c), zagrebačkim crkvama (Starè 1885d), književnosti i književnim časopisima (Starè 1887a, 1887b, 1889) i ostalim segmentima zagrebačkog života.

U Pismima iz Zagreba Starè se obraća svojoj slovenskoj publici tako što opisu-je Zagreb uspoređujući ga s Ljubljanom, odnosno uopće uspoređujući hrvatski i slovenski način života, pritom pronalazeći sličnosti. Osim što uspoređuje


RIG_80.indd 48 15.6.2018 6:12:14

49

gradove, Starè pronalazi sličnosti između obaju naroda i u poslovicama: “ ̒ Ljubo doma, kdor ga ima.’ pravi slovenski pregovor, hrvaški pa isto misel še lepše in določneje izreka v besedah: ʻMoja kućica, moja slobodica.’ ” (Starè, 1889, 34).

O sporadičnom izvještavanju drugih slovenskih autora u slovenskim ča-sopisima o zbivanjima u Hrvatskoj, naročito o onima u hrvatskoj kulturi i knji-ževnosti, Starè izvještava:

Razen društvenega glasila je akademija do denašnjega dne izdala 12 knjig Starin, 11 knjig starih hrvatskih pisateljev, 11 knjig zgodovinskih spomenikov, 3 knjige juridičnih spomenikov, 17 knjig razne vsebine ter 1. zvezek velikega hrvatskega slovarja, o katerem je Zvon v 2. številki prinesel obširno poročilo in priporočilo od g. Levstika (Starè 1881b, 217).

U prilog činjenici da su upravo Pisma iz Zagreba, namijenjena Slovencima, ali su imala odjeka i kod hrvatskih čitatelja, bila primjer slovensko-hrvatske suradnje svjedoči i obraćanje Ivana Trnskog16 uredništvu Ljubljanskog zvona, koje je i objavljeno u cijelosti:

Slavnomu uredničtvu ljubljanskoga Zvona, Liepa hvala na uvrštaju Starètova pisma o mojoj svečanosti 6. broj Zvona i liepa hvala što mi je slavno uredničtvo dva primjerka toga broja, jedan u Zagreb, drugi v Kamnik, gdje sada boravim, dostaviti izvolilo. Dični me Slovenci odlikovahu svojom pažnjom za mladih ljeta, kao i sada na kraju mojega vieka, Slovenka je bila moja nezaboravljena pokojna druga, možete mi vjerovati, da sam svih Slovenaca i slavnoga uredništva iskreni štovalac i prijatelj Ivan Trnski (Trnski 1887, 442).

Na temelju te zahvale možemo zaključiti da je postojala publika koja je bila zainteresirana za zbivanja u susjednim zemljama, odnosno da su brojni inte-lektualci pratili zbivanja koja su se smatrala relevantnima kod susjeda. Takve pojave također govore u prilog činjenici da je slovenskim i hrvatskim zemljama stalo do zajedništva, barem kulturnog, ako već ne i političkog, te da su brojni javni djelatnici imali potrebu pratiti zbivanja u susjedstvu i, po potrebi, djelovati u skladu s njima.

Starè je svojim napisima o slovenskoj književnosti bio prisutan i u hrvatskom tisku. Tekstove je objavljivao u Viencu, u razdoblju od 1879. do 1883. godine (Mitrović 2004, 373).

5. Janko Barlè – plodan izvjestitelj o zbivanjima u hrvatskom i slovenskom kulturnom životuTo je vrijeme poznato po brojnosti autora koji su sporadično svojim doku-mentarističkim tekstovima povezivali hrvatske i slovenske prostore. Jedan od najplodnijih među njima svakako je bio Janko Barlè.17 Taj je zagrebački kanonik


RIG_80.indd 49 15.6.2018 6:12:14

50

ostavio dubok trag u društvenom životu Zagreba. Iako se danas uglavnom prepoznaje njegovo djelovanje kao svećenika, povjesničara, etnologa i urednika časopisa Sv. Cecilija, Janka Barlèa može se cijeniti i po tome što iza sebe ostavio i velik broj literarnih i publicističkih tekstova, na temelju kojih ga možemo promatrati kao iznimno produktivnog autora. Valja naglasiti da je napisao velik broj pjesama i pripovijedaka za djecu i odrasle, zapisivao je usmenoknjiževne tekstove, pisao je znanstvene i stručne radove iz različitih područja znanosti.

Za potrebe ovoga rada izdvojili smo i popisali tekstove koje je Barlè objavio u hrvatskom i slovenskom tisku kako bi čitalačku publiku upoznao s kulturnim i društvenim događanjima u Hrvatskoj, odnosno Sloveniji. O hrvatskim aktualnostima redovito je pisao u slovenskom časopisu Dom in svet. Njegovi su tekstovi donosili novosti o hrvatskim književnim izdanjima i događajima u raznim udruženjima. O zbivanjima u slovenskom književnom i društvenom životu Barlè je izvještavao u hrvatskim časopisima Prosvjeta i Katolički list. I u hrvatskim je časopisima uglavnom izvještavao o književnim događanjima u Sloveniji. Objavljivao je i manji broj ostalih dokumentarističkih tekstova poput nekrologa, prikaza i slično.

S obzirom na sadržajnu usmjerenost Barlèovih zapisa u slovenskim perio-dičkim publikacijama i s obzirom na temu tih napisa navedene tekstove možemo razvrstati u nekoliko skupina.

5.1 Književni prikazi hrvatskih izdanja u slovenskim časopisima

Tijekom svojeg izvještavanja o novim hrvatskim tiskovinama Barlè je donosio kratke prikaze knjiga i osvrt na autorovo djelovanje te je ponekad i vrednovao tekstove u skladu sa svojim horizontom očekivanja. Promatrajući zapise u rubrici Hrvaško slovstvo u časopisu Dom in svet, može se ustanoviti da je Barlè nastojao obavijestiti slovenske čitatelje o velikom broju publikacija koje su u Hrvatskoj objavljene. Tako on navodi izdanja poznatih hrvatskih književnika poput Augusta Šenoe, za kojeg pretpostavlja da je poznat njegovoj publici: “O Šenoi ne bodem govoril, ker ga mora poznati vsaki Slovenec” (Barlè 1888d, 127). Vrlo je detaljno opisao njegovu publikaciju Sabrane pripoviesti, pri čemu je najviše prostora posvetio romanu Zlatarovo zlato. Nakon što je prepričao radnju romana, Barlè ističe:

Naj omenim le, da je povest pisana 1. 1871 in da je v hrvatskem slovstvu prva svoje vrste, zato bi jo mogli nazvati ʻprvim hrvatskim romanom’ (ker Kraljevičev: ʻPožežki djak. Prvi naški izvorni, roman iz 1. 1863’ jedva odgovarja svojemu imenu) — a ne samo prvim, nego tudi najboljim (Barlè 1890f).

Pišući o Ksaveru Šandoru Gjalskome, Barlè koristi priliku i ističe autorov moto, koji se sastoji od stihova slovenskog pjesnika Simona Gregorčiča “Oj mati moja


RIG_80.indd 50 15.6.2018 6:12:14

51

domovina, ljubezen moja ti edina!” (Barlè 1888d, 127). U povodu objavljivanja djela Eugena Kumičića Preko mora Barlè ipak navodi sve ostale njegove tekstove jer pretpostavlja da je manje poznat slovenskoj publici (Barlè 1889d), a slično je s detaljnim prikazom romana Pavao Šegota Vjenceslava Novaka (Barlè 1889e). Slično čini s najavom pripovijetke Emin-Agina Ljuba Josipa Eugena Tomića (Barlè 1889f). Kada piše o tekstovima Dragutina Hirca, podsjeća na njegova ranija djela (Barlè 1894e). Nadalje objavljuje prikaze djela Janka Leskovara (Barlè 1896a). Predstavljajući djelo Marije Jurić Zagorke, ističe da se radi o vrijednoj spisateljici (Barlè 1904b).

Barlè se ne osvrće samo na suvremene pisce, već ističe i stare hrvatske knji-ževnike poput Ivana Gundulića (Barlè 1888c, 127) i Marka Marulića (Barlè 1893c, 1902b, 1902c).

Barlè je izvještavao i o svojim suvremenicima koji su uživali ugled u vrijeme kada su svoje radove objavljivali, međutim danas su slabo poznati u okvirima hrvatske književnosti, pa tako spominje Davorina Trstenjaka (Barlè 1888c, 1888f, 1894a), Ivana Lepušića (Barlè 1889a), Matiju Bana (Barlè 1889b), Kristijanu Solvejgs (kontesu Vojnićevu) (Barlè 1894f), Ivana Devčića (1905b) i druge.

Barlè (1888a, 1892g, 1903d) redovito izvještava slovensku javnost o pojavi novih hrvatskih časopisa: Dom i sviet, Pregalac, Prijatelj naroda, Zora (Karlovac), Nepristran (Sušak), Pobratim, Vitezović. Nadalje podsjeća na časopise Hrvatska vila, Balkan, Neven, Dragoljub, a osobitu pozornost posvećuje časopisu Vienac (Barlè 1889a, 1890c). Međutim Barlè ne samo da izvješćuje o pojavi novog lista već povremeno i podsjeća na njih svoju slovensku publiku naglašavajući nova izdanja (Barlè 1890b). On također povremeno piše prikaze pojedinih zbornika, pa tako upozorava na Viestnik hrvatskoga arheološkoga društva (Barlè 1898f), te Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena (Barlè 1898f, 1899e).

Janko Barlè je dakle podrobno pratio književna događanja u Hrvatskoj, naročito u Zagrebu, pri čemu je vrlo detaljno izvještavao o novim izdanjima suvremenih autora, ali i o djelima autora koji su danas prepoznati kao klasici suvremene hrvatske književnosti. Promatrani Barlèovi tekstovi predstavljaju i potencijalno polazište za rekonstruciju ne samo njegova horizonta očekivanja koji ima u odnosu na suvremenu produkciju, već i onoga koji se odnosi na njegove implicitne čitatelje.18 Sličnu preciznost u bilježenju suvremenoga stanja Barlè je pokazao i u odnosu na udruženja i društva koja su imala istaknut status u društvu njegova doba i u čijem je radu najčešće i sam sudjelovao.

5.2 Prikazi rada udruženja koja djeluju u Hrvatskoj

Barlè je za svoga boravka u Zagrebu obnašao važne crkvene službe i bio je prisutan u javnome životu hrvatske metropole. U tekstovima o udruženjima koja se ističu svojim radom Barlè nastoji dokumentirati aktualna zbivanja i upoznati javnost s planovima pojedinoga društva. Nerijetko pritom ne ostaje samo na bilježenju činjeničnoga stanja, već iznosi svoj stav, pohvale i kritike. Iako je sudjelovao u


RIG_80.indd 51 15.6.2018 6:12:14

52

radu više od dvadeset različitih društava, izvještavao je samo o onima čiji je rad smatrao najrelevantnijima.

Pišući o Društvu sv. Jeronima, Barlè često iznosi kritiku koja se odnosi na nedovoljan angažman toga udruženja:

Društvo ima samo 7853 članov, res premalo število za hrvatski narod. /…/ Društvo je do sedaj izdalo kaj malo zabavnih knjižic, pač pa mnogo poučnih, a prostomu narodu, kateremu je društvo namenjeno, moralo bi najpoprej vliti veselje do čitanja, in to bi se doselo le z zabavnimi knjigami (Barlè 1888c, 111).

Problem slabijeg djelovanja društva Barlè vidi i u tome “što bilo je prvič pomanj-kanje pisateljev, kateri bi hoteli in umeli pisati tako, da bi njihovi spisi narodu godili” (Barlè 1888f, 175). Paralelu ponekad povlači sa slovenskim Društvom sv. Mohora, čime svojoj publici podrobnije dočarava značaj društva i njegovu obrazovnu ulogu. U prilog tome govori i odgojna knjižica Cvjetka Grubera, objavljena u okviru Društva sv. Jeronima: Dobro diete. Dobar mladić. Dobar muž (Barlè 1889). Barlè se vrlo pohvalno izražava o tom izdanju, što je i očekivano s obzirom na njegov svećenički poziv. Međutim bez obzira na to što često nalazi zamjerke tekstovima koje to društvo objavljuje, Barlè izvješćuje o svim njihovim izdanjima (Barlè 1890a, 1890g, 1892a, 1892b, 1893a, 1893b, 1893c, 1894a, 1894b, 1895a, 1896c, 1899a, 1900a, 1902a, 1903a, 1903e, 1905a, 1906, 1908a). Barlè također nastoji redovito izvještavati o radu Društva, naročito o sjednicama na kojima se rješavaju najvažnija pitanja njihova djelovanja (Barlè 1891f, 1898d, 1903f).

Pišući o Matici hrvatskoj, Barlè često ističe velik broj i tematsku raznovrsnost knjiga koje tiska (Barlè 1888c, 1889b). Za razliku od nezadovoljstva koje iskazuje književnom produkcijom što je omogućuje Društvo sv. Jeronima, za Maticu hrvatsku Barlè ističe: “Matica je središče hrv. slovstva; kar je boljih del, izidejo v Matici /…/” (Barlè 1889e, 178). U skladu s tim Barlè vrijedno izvješćuje o Ma-tičinim izdanjima, neovisno o tome radi li se o književnosti ili stručnim knjigama (Barlè 1889e, 1889f, 1890d, 1890e, 1891c, 1892c, 1982h, 1893c, 1895b, 1895c, 1897b, 1898c, 1898e, 1900b, 1903c, 1904a). On također objavljuje i izvješća s održanih sjednica Matice hrvatske, u kojima nastoji upoznati čitatelje s najvaž-nijim aktivnostima koje Matica planira provesti u tekućoj godini (Barlè 1893f, 1895e).

U svojem radu Barlè je pokazao i stanovito zanimanje za mladež. Jedno od udruženja čiji je rad pratio bio je i Zbor duhovne mladeži zagrebačke. U časopisu Dom in svet Barlè je iznio povijest njegova nastanka ističući temeljnu ideju radi koje je Društvo i osnovano, a to je utemeljenje književnog društva. Stoga je i naveo čitav niz izdanja koje je Društvo tiskalo, te je tekst, imajući u vidu svoje implicitne čitatelje, završio riječima:


RIG_80.indd 52 15.6.2018 6:12:14

53

Slovencem pa, zlasti duhovski mladeži, bodi to v opomin in vspodbudo, da deluje navdušeno in vstrajno za svojo izobrazbo in se pripravlja za izobraževanje dragega nam naroda, a v čistem katoliškem duhu. Hrvatska duhovska mladež more ji skoro biti v vzgled (Barlè 1889h, 206).

I ovdje Barlè koristi priliku da bi upozorio na događanja koja prepoznaje kao pozitivne pojave u hrvatskom društvu i nudi ih kao primjere dobre prakse Slovencima. Međutim isto je tako spreman iskazati poštovanje pojavama na slovenskoj strani kada ih procijeni boljima i pozitivnijima od onih u Hrvatskoj.

Barlè piše i o Hrvatskom pedagoškom književnom zboru, pa ističe zasluge za objavljivanje časopisa za djecu Smilje (Barlè 1889b), ali isto se tako priklanja njihovim kritičarima u trenutku kada su objavili prijevod Rousseauova djela Emil, jer je riječ o tekstu na koji crkva nije blagonaklono gledala. Barlè se u tom trenutku otkriva u prvom redu kao svećenik, postavljajući pitanje: “Kaj ni dosti drugih poštenih pedagogijskih del, katera so pisana na krščanski podlagi” (Barlè 1889c, 115). Oslikavajući rad pojedinih društava i usporedbom sa sličnim udruženjima u Sloveniji, Barlè je ukazivao na pozitivne pomake u njihovu radu, ali je isto tako bio sklon kritici u slučajevima kada je procjenjivao da bi se moglo činiti i više. Prikaze rada društava treba sagledati kao Barlèove pokušaje da potakne relevantne društvene i kulturne krugove s obje strane granice na angažiraniji rad, u prvom redu na obrazovanju nižih slojeva i mladeži.

5.3 Tekstovi o životu i djelovanju poznatih osoba

Barlè je pisao o osobama koje su u njegovo vrijeme bile značajne te o onima koje su na bilo koji način obilježile hrvatsku ili slovensku povijest. Jedan od suvremenika o kojima je pisao u časopisu Dom in svet bio je dr. Janez Gogala, osnivač Marijanišča. Nakon njegove smrti Barlè opisuje njegov život i posebno naglašava činjenicu da je zaslužan za izgradnju sirotišta što ga je omogućila Družba sv. Vincencija, kojoj je predsjedavao (Barlè 1891e). S obzirom na to da je bio svećenik, Barlè je najčešće pisao o svećenicima koji su se, osim predanim duhovnim radom, bavili i drugim aktivnostima u kojima su bili uspješni. Jedan od njih bio je i Frančišek Pustavrh, slovenski slikar (Barlè 1892e).

Barlè je u slovenskim novinama pisao i o osobama značajnima za razvitak hrvatskog društva. Tako je u više navrata, uz prikaze njegovih radova, pisao o Franji Račkom (Barlè 1894c, 1894g), a predstavio je i knjigu koja je opisala njegov život i rad (Barlè 1895d). Opširan tekst napisao je i o Vatroslavu Lisinskom, pri čemu je autora prikazao u kontekstu hrvatske glazbe, ali napominjući i njegovo slovensko podrijetlo: “Oče mu je bil Andrej Fuchs, Slovenec iz Novega mesta, a bavil se je v Zagrebu, kjer je imel v Ilici svojo hišo, z mesarstvom” (Barlè 1897a, 161). Detaljno opisuje njegov život i stvaranje (Barlè 1897a, 1897b), a pozornost posvećuje i knjizi Franje Kuhača Vatroslav Lisinski i njegovo doba (Barlè 1888e, 144). Ivan Krstnik Tkalčić još je jedna osoba iz hrvatskoga javnog života o kojoj


RIG_80.indd 53 15.6.2018 6:12:14

54

je Barlè pisao u slovenskim, ali i hrvatskim izdanjima. U tekstovima je vrlo detaljno prikazao njegov život i rad (Barlè 1899b, Barlè 1905) te pojedina nje-gova djela (Barlè 1901). Objavio je prikaze života Milivoja Šrepela (Barlè 1899c) i Ivana viteza Trnskog (Barlè 1899d, 1905c).

Promatrajući Barlèove tekstove o značajnim ličnostima, može se zaključiti da se uglavnom radi o nekrolozima u društvu eksponiranih osoba, koje su, pre-ma Barlèovu mišljenju i mišljenju urednika promatranih časopisa, zaslužile da se o njima piše. Pritom se među tekstovima nalaze oni koji govore o osobama relevantnima za poznavanje hrvatske ili slovenske povijesti kao i o onima koje su bili relevantne za razdoblje u kojem su živjeli, ali su danas slabije poznati u hrvatskoj ili slovenskoj historiografiji.

Barlèovi tekstovi u hrvatskim časopisima mogu se podijeliti na isti način na koji su se podijelili njegovi slovenski tekstove.

5.4 Književni prikazi slovenskih izdanja u hrvatskim časopisima

U hrvatskim je tiskovinama Barlè izvještavao o slovenskim književnim izdanjima. Kao i o hrvatskim izdanjima u slovenskim časopisima izvještavao je o svemu što je objavljeno u Sloveniji, a da je on s time bio upoznat. Očekivano, piše o pjesništvu poznatoga slovenskog pjesnika Simona Gregorčiča, citirajući pritom neke od njegovih stihova (Barlè 1902e).

Barlè izvještava i o drugim slovenskim autorima poput Antona Hribara Korinskog, autora knjige Popevčice milemu narodu, pri čemu temeljito opisuje njegov životni put, naglašavajući da je službovao na “kranjsko-hrvatskoj medji, gdje se je upoznao sa braćom Hrvatima i zavolio hrvatski jezik i hrvatsku knjigu” (Barlè 1899g, 134). Već na temelju toga primjera može se primijetiti pravilnost s kojom Barlè nastoji istaknuti hrvatsko-slovenske poveznice ako one postoje u životu ili tekstu o kojem u svojim prikazima piše. Barlè piše i o Ksaveru Mešku izričući pohvale tom slovenskom književniku (Barlè 1904c). Osim toga piše o djelima autora Josipa Murna Aleksandrova (Barlè 1903g), Ive Šorle (Barlè 1903h) i ostalih, danas manje poznatih pisaca.

Na temelju onih tekstova koji govore o slovenskoj književnosti može se zaključiti da je Barlè u manjoj mjeri izvještavao hrvatsku publiku o slovenskim tekstovima. Razlog tome može biti i činjenica da je od svojega školovanja do smrti živio u Hrvatskoj i bio je bolje upoznat s hrvatskom književnom produkcijom.

5.5 Prikazi rada udruženja koja djeluju u Sloveniji

Kao što je u slovenskom tisku pisao o hrvatskim udruženjima, na isti način Barlè piše o slovenskim udruženjima u hrvatskom tisku. Tako on redovito izvještava o Slovenskoj matici, i to o njezinim književnim i ostalim izdanjima poput


RIG_80.indd 54 15.6.2018 6:12:15

55

pripovijedaka Franca Ksavera Meška (Barlè 1899h) Slovenske narodne pesmi, što ih je sabrao Karol Štrekelj (Barlè 1899i), Zgodovina slovenskega slovstva autora Karola Glasera (Barlè 1899j) i slično. Primjerenu je pozornost Barlè posvetio i Družbi sv. Mohorja, ističući u prvom redu njezina izdanja, kao npr. Promišljevanja o presvetem Rečnjem Telesu, čiji je autor Janez Krstnik Pagan, Postrežba bolnikom autora Alojza Homana, Australija in nje otoki Ivana Vrhovca, Jagode Jožega Stritara (Barlè 1900c), molitvenik Slava Gospodu, Poljedelstvo Viljema Rohrmana (Barlè 1902f) te različite zabavne knjižice (Barlè 1903j, 1904d). Barlè piše i o Dramatičnom društvu i njegovim zaslugama u razvoju slovenskoga kazališta. Pritom ističe i teškoće s kojima su se slovenski dramski umjetnici susretali, u prvom redu zbog dugotrajnoga prevladavajućeg utjecaja njemačkog jezika u svim sferama života, pa tako i u kazalištu (Barlè 1900d).

5.6 Tekstovi o životu i djelovanju poznatih osoba

Barlè je hrvatskoj publici pobliže prikazao živote Slovenaca za koje je procijenio da će biti zanimljivi hrvatskoj javnosti. Očekivano, pisao je o Francu Prešernu, najpoznatijem slovenskom pjesniku koji je stvarao u preporodno vrijeme, kada, prema Barlèovoj procjeni, Slovenci još nisu mogli sagledati svu vrijednost njegova stvaralaštva (Barlè 1900f). Osim toga napisao je nekrolog svećeniku Ladislavu Hrovatu, za kojeg navodi da je uz slovenštinu, “najviše volio hrvatski jezik, pa se je sve do zadnjih dana svoga života živo zanimao za razvoj naše književnosti” (Barlè 1902d, 294). Barlè je pisao i o Simonu Rutaru, za kojega ističe da je “/…/ još iz Dalmacije ponesao sobom ljubav i živo zanimanje za Hrvate, pa se i u Spomen cvieću Matice hrvatske nalazi njegov članak Nekaj o bojnem bratstvu Slovencev in Hrvatov” (Barlè 1903i, 390). Uz to je Barlè pisao i nekrologe Hrvatima, i to Josipu Jurju Strossmayeru, Milivoju Šreplu, Ivanu Krstitelju Tkalčiću i drugima (Barlè 1905d, 1905e, 1905f).

Na temelju velikog broja promatranih tekstova može se zaključiti da je Barlè nešto manje izvještavao hrvatsku publiku o zbivanjima u Sloveniji, što je i očekivano. Svoj je radni vijek proveo u Hrvatskoj, i jasno je da su mu zbivanja u toj zemlji bila bliskija, kao i ljudi s kojima je surađivao ili se s njima susretao. Također valja primijetiti da je u najvećoj mjeri Barlè izvještavao krajem 19. i početkom 20. stoljeća, što se može objasniti velikim brojem obveza koje je obnašao u svećeničkom i društvenom životu Zagreba.

6. ZaključakAutori čije se publicističko stvaralaštvo promatra u ovom radu pridonijeli su ostvarivanju i napretku hrvatsko-slovenskih odnosa, u prvom redu na kulturnom i društvenom području. Izvješćujući o zbivanjima i pojavama kojima su svjedočili i onima u kojima su imali zapažene uloge, Stanko Vraz, Braća Tomšić, Josip


RIG_80.indd 55 15.6.2018 6:12:15

56

Starè i Janko Barlè objavili su velik broj tekstova za koje su procijenili da će ući u horizont očekivanja njihove implicitne publike. Promatrani tekstovi nastali su na temelju procjene njihovih autora i urednika, a cilj im je bio zadovoljiti čitateljske potrebe za informacijama, ali i uputiti čitatelje na one sadržaje koji su se smatrali vrijednima čitateljske pozornosti. Međutim suvremenom procjenom može se zaključiti da promatrani tekstovi u velikoj mjeri izražavaju različite tendencije unutar društvenog života. U prvom se redu primjećuje da su autori, u skladu sa svojim iskustvom dvojnoga, slovenskoga i hrvatskoga, potaknuti aktualnim društvenim i političkim okolnostima u kojima se poticalo južnoslavensko zajedništvo, naglašavali hrvatsko-slovenske aspekte društvenoga i kulturnoga života sredine u kojoj su boravili. Iako su promatrani autori bili aktivni u brojnim aspektima javnoga života, imali su naglašenu potrebu svojim tekstovima i drugim oblicima suradnje poticati ili barem upozoriti na važnost povezivanja hrvatskih i slovenskih prostora, ne samo kao dvaju susjednih naroda već i kao naroda koji su kroz povijest dijelili sličnu sudbinu unutar Austro-Ugarske Monarhije.

Uzimajući u obzir činjenicu da tekstove o kojima je riječ promatramo s velikim vremenskim odmakom, možemo zaključiti da se pojedine tendencije u njima nisu razvile u smjeru u kojem bi i danas bile bliske suvremenom čitatelju. Velik broj tih tekstova i danas je predmet interesa raznolike publike, međutim u prvom redu kao izvor za promatranje i razumijevanje povijesnih kretanja. Vra- zovo je djelovanje zanimljivo u kontekstu stvaranja hrvatske književnosti, na-ročito časopisa koji bi se u prvom redu bavio književnošću i književnom kri-tikom. Nesporan je njegov doprinos hrvatskoj publicistici, budući da je Kolo i danas relevantan književno-umjetnički časopis u Hrvatskoj. Braća Ivan i Ljudevit Tomšić predstavljaju jedinstvenu pojavu na slovenskim i hrvatskim prostorima jer su među prvima koji su uređivali časopise za djecu i mladež. Osnivanjem i uređivanjem časopisa, oba su se brata, jedan na slovenskoj, a drugi na hrvatskoj strani, upisala u povijest razvoja dječje književnosti, naročito ako uzmemo u obzir činjenicu da se svijest o potrebi književnosti recepcijski usmjerene na djecu relativno kasno javila na hrvatskim prostorima. Upravo su časopisi odigrali važnu ulogu u formiranju književnosti usmjerene na djecu, a danas nam tekstovi objavljeni u Vrtecu, Zlatnim orasima i Bršljanu pomažu da shvatimo kakvu su sliku djetinjstva suradnici u njihovim časopisima, ali i oni sami, nudili svojim implicitnim čitateljima.

Josip Starè svoje je tekstove objavljivao u razdoblju u kojem su se različite serijske publikacije na hrvatskim i slovenskim prostorima afirmirale i udomaćile, pa je i produkcija publicističkih vrsta razvijenija. Starè tako piše svoj tekst u nastavcima, pri čemu redovito u tri godišta časopisa Ljubljanski zvon u Pismima iz Zagreba izvješćuje o događajima i kulturnim pojavama u hrvatskoj metropoli. Često opisano uspoređuje sa stanjem u Ljubljani, što njegove tekstove danas čini korisnim izvorom za komparativnu analizu i usporedbu stanja u objema metropolama, ali za njegove suvremenike vjerujemo da su predstavljali poticaj


RIG_80.indd 56 15.6.2018 6:12:15

57

za dodatno uspostavljanje hrvatsko-slovenskih odnosa u različitim aspektima kulture i društvenoga života.

Ipak, od promatranih autora svakako je najplodniji bio Janko Barlè. Njega se u pravom smislu riječi može nazvati kroničarem hrvatsko-slovenskih odnosa jer je vrlo podrobno dugi niz godina objavljivao tekstove u brojnim hrvatskim i slovenskim novinama i časopisima. Njegova je publicistička produkcija danas vrlo koristan izvor za rekonstrukciju društvenih i kulturnih događanja krajem 19. i početkom 20. stoljeća, u prvom redu u Zagrebu, ali i u Sloveniji. Od svih navedenih autora on ponajviše u tekstovima iskazuje dvojnost svojega identiteta; slovensku publiku izvješćuje iz perspektive Hrvata iz Hrvatske i obrnuto; u hrvatskim tekstovima nudi sliku Slovenije iz slovenske perspektive. Iz toga proizlazi da je upravo on bio najčvršće povezan i sa slovenskim i s hrvatskim podnebljem, te je kompetentno izvještavao svoje implicitne čitatelje o tim dvjema regijama. Osobito se zanimljivima čine njegovi tekstovi u kojima se do-nose vrijednosni sudovi u skladu s aktualnom klimom koja je na pojedinom prostoru u prošlosti vladala. To naročito dolazi do izražaja u kritičkim prikazima pojedinih publikacija. U prikazu hrvatskih knjiga često kao mjerilo vrijednosti uzima one značajke koje su njemu relevantne, a u vezi su s njegovim svećeničkim pozivom. Iako na primjeren način komentira i vrednuje temu, sadržaj i stil pisanja te ih stavlja u kontekst autorova života i stvaralaštva, u njegovim je vrijednosnim sudovima prepoznatljivo kršćansko/katoličko usmjerenje i težnja za recepcijskom usmjerenošću objavljenih tekstova i prema manje obrazovanoj čitalačkoj publici. Težnju da se knjiga ponudi nižem sloju te da se njegove pripadnike na taj način obrazuje i oplemeni prisutna je ne samo u kritičkim prikazima već i u opisu rada pojedinih društava, ali i u prikazima života njegovih suvremenika i ostalih osoba iz javnoga života.

Svakako valja zapaziti da su se kriteriji za procjenu i odabir sadržaja pro-mijenili, u skladu s društvenim okolnostima. Promjenom okolnosti promijenio se i sustav vrijednosti, i stoga brojne Barlèove procjene, neovisno o vjerskom i domoljubnom okviru koji je bio postavio u donošenju vrijednosnih sudova, ne mogu biti relevantne za današnjeg čitatelja. Stoga njegove radove treba čitati u prvom redu kao dokumentarističke tekstove u kojima se ne prepoznaju samo sastavnice nekoga djela, epizoda u nečijem životu ili subjektivni stav o djelovanju pojedinog društva, već kao svjedočanstvo jednoga vremena koje se danas promatra s iskustvom povijesnog razvoja hrvatskog i slovenskog društva. Promatrani su tekstovi stoga u prvom redu dokumenti vremena koji mogu rasvijetliti sliku hrvatskoga i slovenskoga svijeta u određenom povijesnom razdoblju te ukazati na velik trud koji su pojedinci ulagali u izgradnju i njegovanje hrvatske i slovenske kulture i izgradnji veza između tih dvaju naroda.


RIG_80.indd 57 15.6.2018 6:12:15

58

literatura i izvoriBarlè, J., 1888a. Hrvatsko slovstvo. Dom in svet 1 (3), 46–47.Barlè, J., 1888b. Hrvatsko slovstvo. Dom in svet 1 (6), 96–96.Barlè, J., 1888c. Hrvatsko slovstvo. Dom in svet 1 (7), 111–112.Barlè, J., 1888d. Hrvatsko slovstvo. Dom in svet 1 (8), 127–128.Barlè, J., 1888e. Hrvatsko slovstvo. Dom in svet 1 (9), 143–144.Barlè, J., 1888f. Hrvatsko slovstvo. Dom in svet 1 (11), 175–176.Barlè, J., 1888g. Hrvatsko slovstvo. Dom in svet 1 (12), 194–195. Barlè, J., 1889a. Hrvatsko slovstvo. Dom in svet 2 (2), 48–49.Barlè, J., 1889b. Hrvatsko slovstvo. Dom in svet 2 (4), 98–99.Barlè, J., 1889c. Hrvatsko slovstvo. Dom in svet 2 (5), 115–115.Barlè, J., 1889d. Hrvatsko slovstvo. Dom in svet 2 (7), 160–161.Barlè, J., 1889e. Knjige “Matice hrvatske” za leto 1888. Dom in svet 2 (8), 178–179.Barlè, J., 1889f. Knjige “Matice hrvatske” za leto 1889. Dom in svet 2 (9), 208–210.Barlè, J., 1889g. Knjige “Društva sv. Jeronima” za l. 1890. Dom in svet 2 (12), 274–275.Barlè, J., 1889h. Zgodovina “Sbora duhovne mladeži zagrebačke”. Dom in svet 2 (9), 203–206.Barlè, J., 1890a. Knjige “Društva sv. Jeronima” za leto 1889. Dom in svet 3 (1), 30–31.Barlè, J., 1890b. Hrvaško slovstvo. Dom in svet 3 (2), 63–64. Barlè, J., 1890c. Hrvaško slovstvo. Dom in svet 3 (3), 94–96.Barlè, J., 1890d. Hrvaško slovstvo. Dom in svet 3 (5), 157–158.Barlè, J., 1890e. Hrvaško slovstvo. Dom in svet 3 (7), 222–224.Barlè, J., 1890f. Hrvaško o slovstvo. Dom in svet 3 (8), 252–254.Barlè, J., 1890g. Hrvaško slovstvo. Dom in svet 3 (11), 351–351.Barlè, J., 1890h. Hrvaško slovstvo. Dom in svet 3 (12), 382–384.Barlè, J., 1891a. Hrvaško slovstvo. Dom in svet 4 (2), 90–90.Barlè, J., 1891b. Dragutin Hirc: “Hrvatsko Primorje”. Dom in svet 4 (3), 143–144. Barlè, J., 1891c. Hrvaško slovstvo. Nikola Tordinac. Dom in svet 4 (4), 190–191.Barlè, J., 1891d. Glavna seja društva sv. Jeronima. Dom in svet 4 (5), 232–233.Barlè, J., 1891e. Doktor Janez Gogala. Dom in svet 4 (5), 193–196.Barlè, J., 1891f. Hrvaško slovstvo. Na rodjenoj grudi. Dom in svet 4 (5), 237–238.Barlè, J., 1892a. Knjige “Društva sv. Jeronima” za leto 1891. Dom in svet 5 (1), 46–47.Barlè, J., 1892b. Knjige “Društva sv. Jeronima” za leto 1891. Dom in svet 5 (2), 94–95.Barlè, J., 1892c. Knjige “Matice Hrvatske” za leto 1891. Dom in svet 5 (3), 138–139.Barlè, J., 1892d. Učiteljski koledar za prestupnu godinu 1892. Dom in svet 5 (3), 140–140.Barlè, J., 1892e. Frančišek Pustavrh, slovenski slikar. Dom in svet 5 (7), 289–293.Barlè, J., 1892f. Znameniti grobovi l. 1891/2. Dom in svet 5 (7), 336–336.Barlè, J., 1892g. Hrvaško slovstvo. Dom in svet 5 (8), 380–381.Barlè, J., 1892h. Hrvaško slovstvo. Dom in svet 5 (12), 573–574.Barlè, J., 1893a. Hrvaško slovstvo. Dom in svet 6 (2), 95–95.Barlè, J., 1893b. Knjige “Družbe svetega Jeronima”. Dom in svet 6 (4), 189–190.


RIG_80.indd 58 15.6.2018 6:12:15

59

Barlè, J., 1893c. Knjige “Matice Hrvatske” za l. 1892. Dom in svet 6 (6), 286–287.Barlè, J., 1894a. Knjige “Društva sv. Jeronima”. Dom in svet 7 (2), 61–62.Barlè, J., 1894b. Knjige “Društva sv. Jeronima”. Dom in svet 7 (7), 573–574. Barlè, J., 1894c. Dr. Frančišek Rački. Dom in svet 7 (9), 237–238.Barlè, J., 1894d. Hrvaška književnost. Dom in svet 7 (7), 286–287.Barlè, J., 1894e. Novi listovi iz Afrike od Dragutina Lermana. Dom in svet 7 (9), 287–287.Barlè, J., 1894f. Hrvaška književnost. Elegija. Dom in svet 7 (10), 318–319.Barlè, J., 1894g. Dr. Frančišek Rački. Dom in svet 7 (10), 290–290.Barlè, J., 1895a. Knjige “Društva sv. Jeronima”. Dom in svet 8 (1), 28–29.Barlè, J., 1895b. Hrvaška književnost. Knjige “Matice hrvatske”. Dom in svet 8 (5), 158–159.Barlè, J., 1895c. Hrvaška književnost. Knjige “Matice hrvatske”. Dom in svet 8 (7), 222–222.Barlè, J., 1895d. Život i djela dra Franje Račkoga. Dom in svet 8 (16), 509–509.Barlè, J., 1895e. Glavna seja “Matice Hrvatske”. Dom in svet 8 (16), 513–513.Barlè, J., 1897a. Knjige “Matice Hrvatske” za leto 1896. Dom in svet 10 (6), 190–190. Barlè, J., 1897b. Hrvaška književnost. Danica. Dom in svet 10 (9), 286–287.Barlè, J., 1897c. Hrvaška književnost. Danica. Dom in svet 10 (19), 606–607.Barlè, J., 1898a. Vatroslav Lisinski. Dom in svet 11 (6), 161–164.Barlè, J., 1898b. Vatroslav Lisinski. Dom in svet 11 (7), 193–195.Barlè, J., 1898c. Knjige “Matice Hrvatske” za leto 1897. Dom in svet 11 (6), 190–190.Barlè, J., 1898d. Glavna seja društva sv. Jeronima. Dom in svet 11 (6), 192–192.Barlè, J., 1898e. Knjige “Matice Hrvatske” za leto 1897. Dom in svet 11 (8), 254–255.Barlè, J., 1898f. Književnost. Dom in svet 11 (16), 511–512.Barlè, J., 1899a. Knjige društva sv. Jeronima za l. 1898. Dom in svet 12 (1), 32–32.Barlè, J., 1899b. Ivan Krstnik Tkalčić. Dom in svet 12 (7), 225–228.Barlè, J., 1899c. Dr. Milivoj Šrepel. Dom in svet 12 (9), 257–260.Barlè, J., 1899d. Ivan vitez Trnski. Dom in svet 12 (15), 449–452.Barlè, J., 1899e. Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena. Dom in svet 12 (15), 479–479.Barlè, J., 1899f. Knjige društva sv. Jeronima za l. 1898. Dom in svet 12 (15), 479–479.Barlè, J., 1899g. Književnost slovenska. Prosvjeta 7 (4), 134–134.Barlè, J., 1899h. Književnost slovenska. O slovenskoj književnosti. Prosvjeta 7 (10), 327–328.Barlè, J., 1899i. Književnost slovenska. Prosvjeta 7 (13), 422–423.Barlè, J., 1899j. Književnost slovenska. Prosvjeta 7 (14), 456–456.Barlè, J., 1900a. Knjige društva sv. Jeronima za god. 1899. Dom in svet 13 (2), 62–63.Barlè, J., 1900b. Knjige “Matice Hrvatske” za l. 1900. Dom in svet 13 (20), 637–637.Barlè, J., 1900c. Knjige družbe sv. Mohorja za g. 1899. Prosvjeta 8 (2), 71–71.Barlè, J., 1900d. Slovenska književnost. Prosvjeta 8 (5), 166–166.Barlè, J., 1900e. Slovenska književnost. Prosvjeta 8 (6), 199–199.Barlè, J., 1900f. Na Prešernovu grobu. Prosvjeta 8 (24), 764–766.Barlè, J., 1901. Povjestni spomenici slobodnoga kral. grada Zagreba. Dom in svet 14 (2), 126–

126.Barlè, J., 1902a. Knjige “Društva sv. Jeronima” za l. 1901. Dom in svet 15 (2), 116–117.


RIG_80.indd 59 15.6.2018 6:12:15

60

Barlè, J., 1902b. Hrvaška književnost. O Maruliću. Dom in svet 15 (3), 181–181.Barlè, J., 1902c. Hrvaška književnost. Marko Marulić: Judita. Dom in svet 15 (11), 691–691.Barlè, J., 1902d. O. Ladislav Hrovat. Prosvjeta 10 (9), 293–294.Barlè, J., 1902e. Poezije. Prosvjeta 10 (11), 359–359.Barlè, J., 1902f. Knjige “Družbe sv. Mohorja za god. 1902. Prosvjeta 10 (23), 742–743.Barlè, J., 1903a. Knjige “Društva sv. Jeronima” za l. 1902. Dom in svet 16 (2), 117–118.Barlè, J., 1903b. Vjesnik hrvatskoga arheološkog društva. Dom in svet 16 (3), 183–184.Barlè, J., 1903c. Knjige “Matice hrvatske” za l. 1903. Dom in svet 16 (5), 309–310.Barlè, J., 1903d. Vitezović. Dom in svet 16 (9), 567–568.Barlè, J., 1903e. Knjige Društva sv. Jeronima za l. 1903. Dom in svet 16 (12), 757–758.Barlè, J., 1903f. Društvo sv. Jeronima. Dom in svet 16 (12), 764–764.Barlè, J., 1903g. Aleksandrov: Pesmi in romance. Prosvjeta 11 (7), 229–230.Barlè, J., 1903h. Človek in pol. Prosvjeta 11 (9), 291–291.Barlè, J., 1903i. Simon Rutar. Prosvjeta 11 (12), 390–390.Barlè, J., 1903j. Knjige družbe sv. Mohorja za god. 1903. Prosvjeta 11 (24), 774–775.Barlè, J., 1904a. Knjige “Matice hrvatske” za l. 1902. Dom in svet 17 (3), 174–175.Barlè, J., 1904b. Vladko Šaretić. Dom in svet 17 (3), 176–177.Barlè, J., 1904c. Književnost slovenska. Ksaver Meško: ob tihih večerih. Prosvjeta 12 (3), 101–

102.Barlè, J., 1904d. Književnost slovenska. Prosvjeta 12 (22), 708–710.Barlè, J., 1905a. Knjige “Društva sv. Jeronima” za l. 1904. Dom in svet 18 (2), 115–117.Barlè, J., 1905b. Nevenčice. Dom in svet 18 (3), 180–180.Barlè, J., 1905c. Ivan Krstitelj Tkalčić. Izvestja muzejskega društva za Kranjsko 3/4, 77–84.Barlè, J., 1905d. Strossmayeru. Prosvjeta 13 (9), 267–268.Barlè, J., 1905e. Dr. Milivoju Šreplu. Prosvjeta 13 (5), 162–163.Barlè, J., 1905f. Nekoliko uspomena na Ivana Krst. Tkalčića. Prosvjeta 13 (11), 351–352.Barlè, J., 1906. Hrvaška. Dom in svet 19 (3), 182–183.Barlè, J., 1908. Knjige društva sv. Jeronima za l. 1907. Dom in svet 21 (2), 91–93.Barthes, R., 1971. Književnost – mitologija – semiologija. Nolit, Beograd.Batinić, Š., 2004. Zabava i pouka dobroj djeci i mladeži: hrvatski časopisi za djecu i mladež od 1864.

do 1945. Hrvatski školski muzej, Zagreb.Belaj, V., 1995. Etnološka istraživanja Slovenaca u Hrvatskoj. U V. Kržišnik-Bukić (ur.) Slovenci

v Hrvaški. Inštitut za narodnostna vprašanja, Ljubljana, 287–295.Biti, V., 2000. Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije. Matica hrvatska, Zagreb.Brešić, V., 2005. Čitanje časopisa. Matica hrvatska, Zagreb.Brešić, V., 2014. Praksa i teorija književnih časopisa. Filozofski fakultet, Zagreb.Buturac, J., 1969. Povijest Društva sv. Jeronima ili Društva sv. Ćirila i Metoda 1869–1969. Bogo-

slovska smotra 38 (3/4), 376–409. Ciliga, V., 1970. Prilog poznavanju hrvatsko–slovenskih odnosa potkraj šezdesetih godina XIX

stoljeća. Historijski zbornik 23/24, 97–115.Crnković, M. & Težak, D., 2002. Povijest hrvatske dječje književnosti od početaka do 1955. godine.

Znanje, Zagreb.


RIG_80.indd 60 15.6.2018 6:12:15

61

Deželić, V., 1907. Dva brata Ivan i Ljudevit Tomšić: književno-povjesni prikaz. Tisak Antuna Scholza, Zagreb.

Dočkal, K., 1941. Msgr. Janko Barlè – nacrt života. Sv. Cecilija 35 (1/2), 6–7.Drechsler, B., 1909. Stanko Vraz. Matica hrvatska i slovenska, Zagreb.Gaj, L., 1862. Dopisi Narodnim novinama. Narodne novine 28 (51), 30. 8. 1862, 2–2.Gantar Godina, I., 2004. Slovenski izobraženci na Hrvaškem od 1850 do 1860. Dve domovini /

Two homelands 20, 77–94.Gantar Godina, I., 2006. Slovenski izobraženci na Hrvaškem po letu 1969. Dve domovini / Two

homelands 24, 153–166.Horvat, J., 2003. Povijest novina Hrvatske 1771–1939. Golden marketing–Tehnička knjiga,

Zagreb.Jarnik, U., 1842. Obraz slovenskoga narečja u Koruškoj. Kolo 1 (1), 41–43.Koblar, F., 2013. Starè, Josip (1842–1907). Slovenska biografija, http://www.slovenska-biogra-

fija.si/oseba/sbi604308/ (17. 10. 2017).Kolarić, J., 1982. Život i djelo Janka Barlèa. Sv. Cecilija 2, 26–30.Kržišnik-Bukić, V., 2006. Znameniti Slovenci na Hrvaškem skozi zgodovino. Migracijske i

etničke teme 22 (4), 421–445. Leto, M. R., 2004. Danica ilirska i pitanje hrvatskoga književnog jezika. Slavica Tergestina

11/12, 163–188.Lipovčan, S., 2003. Uporabni literarni oblici medijskoga izražavanja. Društvena istraživanja 68

(6), 975–988.Marn, J., 1887. Jezičnik. Knjiga Slovenska v XIX. veku. Rudolf Milic, Ljubljana.Mitrović, M., 2004. Josip Starè i hrvatska književnost. U I. Lukežić (ur.) Zbornik radova s

Međunarodnoga znanstvenog skupa Riječki filološki dani održanog u Rijeci od 14. do 16. stude-noga 2002. Filozofski fakultet, Rijeka, 373–379.

Ogrizović, M., 1910. Pedeset godina hrvatskoga kazališta 1860–1910. Uprava Kraljevskog hrvat-skog zemaljskog kazališta u Zagrebu, Zagreb.

Pašagić, B., 2003. Hrvatski dječji časopisi od 1864. do 1950. godine. Udruga umjetnika August Šenoa, Zagreb.

Petrač, B., 2010. Ivan Trnski, pjesnik “dana stare slave”. Kolo 5/6, http://www.matica.hr/kolo/315/ivan–trnski–pjesnik–dana–stare–slave–20718/ (5. 10. 2017)

Petrè, F., 1939. Poizkus ilirizma pri Slovencih: (1835–1849). Slovenska matica, Ljubljana.Pregelj, I., 1920. Slovenski mladinski list “Vrtec”. Vrtec 50 (1/2), 3–6.Rahten, A., 2008. Savezništva i diobe: razvoj slovensko-hrvatskih političkih odnosa u Habsburškoj

Monarhiji 1848.–1918.. Golden marketing–Tehnička knjiga, Zagreb.Razum, S., 2016. Doprinos Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima hrvatskoj književnosti

kršćanskoga nadahnuća. Kroatologija 6 (1/2), 218–226.Riman, K., 2011. Literarizacija iskustva (ili stvarnosti) u Barlèovu putopisu Put na Volajsko

jezero. Croatica Christiana periodica 35 (86), 113–123.Riman, K., 2014. Naznake identiteta u hrvatskom i slovenskom putopisu Ivana Macuna.

Razprave in gradivo, Revija za narodnostna vprašanja 72, 43–62.Riman, K., 2017. Hrvatsko-slovenske veze Josipa Starèa. Slavistična revija 65 (1), 169–182.Solar, M., 1997. Teorija književnosti. Školska knjiga, Zagreb.Starè, J., 1881a. Pisma iz Zagreba I. Ljubljanski zvon 1 (2), 110–115.Starè, J., 1881b. Pisma iz Zagreba II. Ljubljanski zvon 1 (4), 213–219.


RIG_80.indd 61 15.6.2018 6:12:15

62

Starè, J., 1881c. Pisma iz Zagreba III. Ljubljanski zvon 1 (6), 347–352.Starè, J., 1881d. Pisma iz Zagreba IV. Ljubljanski zvon 1 (9), 542–548.Starè, J., 1882. Pisma iz Zagreba V. Ljubljanski zvon 2 (2), 79–88.Starè, J., 1883. Pisma iz Zagreba VI. Ljubljanski zvon 3 (4), 221–227.Starè, J., 1884. Pisma iz Zagreba VIII. Ljubljanski zvon 4 (4), 223–228.Starè, J., 1885a. Pisma iz Zagreba IX. Ljubljanski zvon 5 (1), 15–20.Starè, J., 1885b. Pisma iz Zagreba X. Ljubljanski zvon 5 (2), 144–150.Starè, J., 1885c. Pisma iz Zagreba XI. Ljubljanski zvon 5 (9), 527–533.Starè, J., 1885d. Pisma iz Zagreba XII. Ljubljanski zvon 5 (12), 725–729.Starè, J., 1886. Pisma iz Zagreba XIII. Ljubljanski zvon 6 (2), 94–98.Starè, J., 1887a. Pisma iz Zagreba XV. Ljubljanski zvon 7 (3), 144–150.Starè, J., 1887b. Pisma iz Zagreba XVI. Ljubljanski zvon 7 (6), 331–336.Starè, J., 1887c. Pisma iz Zagreba XVII. Ljubljanski zvon 7 (7), 458–463.Starè, J., 1888. Pisma iz Zagreba XVIII. Ljubljanski zvon 8 (8), 482–488.Starè, J., 1889. Pisma iz Zagreba XIX. Ljubljanski zvon 9 (1), 34–39.Starè, J., 1890a. Pisma iz Zagreba XXI. Ljubljanski zvon 10 (1), 11–17.Starè, J., 1890b. Pisma iz Zagreba XXII. Ljubljanski zvon 10 (7), 425–431.Starè, J., 1891. Pisma iz Zagreba XXIV. Ljubljanski zvon 11 (8), 480–485.Starè, J., 1892. Pisma iz Zagreba XXV. Ljubljanski zvon 12 (5), 279–285.Starè, J., 1893. Pisma iz Zagreba XXVII. Ljubljanski zvon 13 (1), 21–26.Starè, J., 1895. Pisma iz Zagreba XXIX. Ljubljanski zvon 15 (5), 277–283.Starè, J., 1896. Pisma iz Zagreba XXX. Ljubljanski zvon 16 (2), 81–85.Starè, J., 1897. Pisma iz Zagreba XXXI. Ljubljanski zvon 17 (5), 279–284.Trnski, I., 1887. Slavnomu uredničtvu Ljubljanskoga “Zvona“. Ljubljanski zvon 7 (7), 442–442.

Bilješke1 Kranjska čbelica prvi je slovenski pjesnički almanah. Objavljeno je pet svezaka u

razdoblju od 1830. do 1848. godine. Urednik je bio Miha Kastelic, a među suradnicima bili su France Prešeren, Matija Čop i Andrej Smole.

2 Ljudevit Gaj bio je hrvatski političar, jezikoslovac, ideolog, novinar i književnik. Također je bio i središnja osoba hrvatskoga narodnog pokreta te je imao važnu ulogu u hrvatskom narodnom preporodu.

3 Časopis Kolo: časopis za literaturu, umjetnost i narodni život utemeljio je Stanko Vraz kao tiskovinu kojom bi se pratilo tadašnja suvremena književna pitanja. Časopis je izlazio u razdoblju od 1842. do 1853. godine, a urednici su bili Dragutin Rakovac, Stanko Vraz, Ljudevit Vukotinović i Andria Torkvato Brlić.

4 Osim što je pisao prigodne tekstove (uglavnom pripovijetke) za Vrtec, časopis koji je uređivao, iz njegova se opusa izdvajaju autorske knjige Zlati orehi slovenski mladosti v spomin (1866), ABC v podobah in besedi za otroke (1869), knjige prijevoda Krištofa Šmida sto malih pripovedek za mladost (1872), uredničke knjige te brojni drugi tekstovi namijenjeni djeci i mladeži.


RIG_80.indd 62 15.6.2018 6:12:16

63

5 Tomšić je pisao poučne tekstove iz različitih oblasti ljudskog života i djelovanja, a kao primjeri za to mogu se izdvojiti djela: Poboljšani sosedje ali sadje veja v pogovorih za domače ljudstvo (1867), Navod, kako naj ravnajo posamezni kmetje in cele soseske z gozdom (1869), Poljedelstvo s posebnim ozirom na domače pridelke (1870).

6 O isključenju iz ljubljanske gimnazije pisao je urednik časopisa Narodne novine, Ljudevit Gaj (Gaj 1862, 2).

7 Ivan Macun bio je slovenski rodoljub koji se bavio i književnim radom. Zalagao se za jačanje slovensko-hrvatskih odnosa i također je jedan od autora koji su svoje radove objavljivali na hrvatskom (ilirskom) i slovenskom jeziku (Marn 1887, 63). O zajedništvu hrvatskih i slovenskih naroda te o južnoslavenskim idejama pisao je i u putopisnim tekstovima (Riman 2014).

8 U slovenskim gimnazijama učenici nisu mogli slušati predavanja na slovenskom jeziku, već je službeni jezik bio njemački. Zbog toga je dr. Janes Bleiweis, slovenski publicist i političar, potaknuo sunarodnjaka Ivana Macuna da pomogne Ljudevitu Tomšiću tako što mu je omogućio da položi ispite na njemačkom jeziku (Deželić 1907, 17).

9 Časopis Zlatni orasi Tomšić je pokrenuo 1870. godine kao “časopis za našu malu, dobru mladež” u Karlovcu. U časopisu nije bilo ilustracija, a objavljene pjesmice i prozni prilozi nisu potpisani, pa se pretpostavlja da ih je Tomšić sam pisao i prerađivao (Batinić 2004, 37).

10 Časopis Bršljan namijenjen je učenicima nižih razreda pučkih škola, a pokrenuo ga je Ljudevit Tomšić, koji je iz Karlovca prešao u Zagreb. List izlazi od 1873. do 1903. godine. Nakon Tomšićeve smrti uredništvo preuzima njegova snaha, dotadašnja redovita suradnica lista, Marija Tomšić Im (Batinić 2004, 42–44).

11 Josip Starè rođen je u Ljubljani, gdje se i školovao, a maturirao je u Rijeci. Studij slavistike, geografije i povijesti završio je u Pragu. Nakon studija vratio se u Ljubljanu, a zatim je radio kao profesor u Osijeku, Požegi, Varaždinu, Zagrebu i Bjelovaru. Nakon umirovljenja vratio se u Ljubljanu, gdje je živio do smrti. Starè je, živeći u Rijeci, svoje javno djelovanje usmjerio na zbližavanje Hrvata i Slovenaca. Surađivao je s brojnim slovenskim časopisima pišući radove o školstvu, javnom životu i kazalištu, a napisao je i nekoliko tekstova putopisne proze (Kržišnik-Bukić 2006, Koblar 2013, Riman 2017).

12 Matica hrvatska utemeljena je 1842. godine pod imenom Matica Ilirska. Cilj udruženja bio je promicati hrvatski nacionalni i kulturni identitet u različitim područjima ljudskoga stvaralaštva. Do danas se smatra jednim od vodećih nakladnika knjiga i časopisa u Hrvatskoj.

13 Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti osnovana je 1866. godine kao Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Osnivač Akademije bio je Josip Juraj Strossmayer, a prvi predsjednik Franjo Rački. HAZU je najviša hrvatska znanstvena i umjetnička institucija, čiji su ciljevi poticanje i organiziranje znanstvenog rada i zalaganje za primjenu postignutih rezultata, razvijanje umjetničke i kulturne djelatnosti i briga o hrvatskoj kulturnoj baštini i njezinoj afirmaciji u svijetu.

14 Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu osnovano je 1860. godine, kada su hrvatski domoljubi prekinuli izvođenje gostujuće njemačke predstave. Godinu dana kasnije Hrvatski je sabor donio Zakon o kazalištu, kojim je ono proglašeno narodnom ustanovom najviše nacionalne kulturne važnosti. Prvi je kazališni ravnatelj bio Dimitrije Demeter, a nakon njega upravljanje hrvatskim nacionalnim kazalištem preuzima August Šenoa. Deset godina nakon osnutka kazališta osniva se stalna hrvatska Opera, čiji je utemeljitelj i prvi ravnatelj bio Ivan pl. Zajc. Zgrada u kojoj kazalište i danas djeluje izgrađena je 1895. godine. Do danas su u njoj djelovali i nastupali brojni hrvatski i strani umjetnici (Ogrizović 1910).


RIG_80.indd 63 15.6.2018 6:12:16

64

15 Društvo sv. Jeronima osnovano je 1868. godine na poticaj kardinala Jurja Haulika. Cilj je udruženja promicanje i širenje kršćanstva među hrvatskim pukom, tj. promicanje i širenje književnih, znanstvenih i prosvjetnih djela koja su prožeta kršćanskim duhom (Buturac 1969, Razum 2016).

16 Ivan Trnski bio je hrvatski književnik i prevoditelj. Pisao je pjesme i pripovijetke, prevodio je s engleskog, njemačkog, ruskog i češkog jezika, bavio se pitanjima jezika i metrike. Suvremenici su ga smatrali najvećim hrvatskim pjesnikom. Bio je prvi predsjednik Društva hrvatskih književnika. Objavljivao je u brojnim časopisima (Danica, Neven, Vijenac, Suvremenik).

17 Janko Barlè rođen je u Budanju, kraj Vipave, 1869. godine. Osnovnu je školu polazio u Sloveniji, a školovanje je završio u Hrvatskoj. Nakon studija bogoslovije zaređen je za svećenika. Kraće je vrijeme službovao kao kapelan u Garešnici i kao vjeroučitelj u zagrebačkom Zavodu za gluhonijemu djecu. Nakon toga bio je aktuar, bilježnik, arhivar i ravnatelj nadbiskupske kancelarije, a obnašao je i druge dužnosti: bio je prebendar, nadbiskupov tajnik i kanonik. Bio je član mnogih društava, a postao je i dopisni član JAZU. Zanimao se za brojna područja ljudskoga djelovanja (povijest, književnost, likovne umjetnosti, glazba) te je svoje radove na različite teme objavljivao u Katoličkom listu, Obzoru, Prosvjeti, Viencu, Vjestniku Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskoga arhiva, Liječničkom vjesniku i dr. Priloge iz hrvatske glazbene prošlosti objavljivao je u hrvatskom glazbenom časopisu Sv. Cecilija. Umro je u Zagrebu 1941. godine (Dočkal 1941, Kolarić 1982, Riman 2011).

18 Pojam implicitnog čitatelja uvodi Wolfgang Iser u svojem djelu Der implizite Leser objavljenom 1972. kao rezultat interakcije između teksta i zbiljskog čitatelja. U kontekstu teorije recepcije, koja se razvila u okviru sveučilišta u njemačkom gradu Konstanzu, razradilo se učenje o načinu proučavanja književnosti u kojem je čitatelj u središtu zanimanja. Teoretičari recepcije (na čelu s Hansom Robertom Jaussom) razvili su filozofski utemeljeno proučavanje načina kako književnost prihvaćaju i shvaćaju čitatelji kojima je ona i namijenjena. Pri tome naglašavaju da je potrebno analizirati cijeli niz odnosa u kojima povijesno konkretni čitatelj razumijeva pojedino književno djelo. Svojim su radovima teoretičari recepcije kao programsko načelo iskazali interes za ulogu čitatelja kao dionika komunikacije koju književnost podrazumijeva, a obuhvaća autora, djelo i čitatelja (Solar 1997, Biti 2000).


RIG_80.indd 64 15.6.2018 6:12:16

Ekonomski položaj in demografska struktura Slovencev na Hrvaškem: včeraj, danes, jutri

Članek se ukvarja z ekonomskim in gospodarskim položajem Slovencev na Hrvaškem ter z njihovo demografsko strukturo. Avtorica izpostavlja Slovence na Hrvaškem kot bolje izobraženo izseljeniško manjšinsko skupnost, ki opravlja poklice, za katere je potrebna visoka kvalificiranost posameznikov. Avtorica predstavi prostorsko umešče- nost slovenske skupnosti, ki šteje po statističnih podatkih iz leta 2011 nekaj več kot 10.500 pripadnikov, med katerimi prevladujejo ženske. Na podlagi števila priseljenih iz Slovenije bi morala biti skupnost večja. Slovenci naseljujejo pretežno urbana območja Zagreba, Reke, Istre in Dalmacije ter obmejno območje s Slovenijo. Slovenci (mlajši) imajo postavljene temelje ekonomske organiziranosti, kar predstavlja osnovo za njihov obstoj in razvoj v prihodnosti, posebej v povezavi z odnosi s Slovenijo in drugimi Slovenci na Hrvaškem.

Ključne besede: Slovenci, Hrvaška, demografski položaj, ekonomska struktura, izsel-jenci, manjšine, narodnostna identiteta.

Economic Situation and Demographic Structure of Slovenes within Croatia: Yesterday, Today, Tomorrow

The paper analyses the economic situation and demographic structure of Slovenes within Cro-atia. Slovenes in Croatia are highlighted as a better educated emigrant minority community working in more skilled jobs. The widespread prevalence of the Slovene community, which, according to statistical data from 2011, comprises more than 10,500 members (predominately women), has been studied thoroughly. On the basis of the number of immigrants from Slovenia, the community should certainly be bigger. Slovenes inhabit predominantly the urban areas of Zagreb, Rijeka, Istria and Dalmatia as well as the border region close to Slovenia. (Younger) Slovenes have established some sort of economic orga-nization, which represents the foundation for their future existence, especially with regards to their connection to Slovenia and the position of Slovenes within Croatia.

Keywords: Slovenes, Croatia, demographic structure, economic position, emigration, natio-nal minorities, national identity.

Correspondence address: Katarina Pajnič, Prelieblerstraße/Prebeljska cesta, 21/2, 9071 Köttmanns-dorf/Kotmara vas, Austria, e-mail: [email protected].

Katarina Pajnič



RIG_80.indd 65 15.6.2018 6:12:16

80 / 2018 TREATISES AND DOCUMENTS JOURNAL OF ETHNIC STUDIESk. PAjNIč Economic Situation and Demographic Structure of Slovenes within Croatia: Yesterday, Today, ...

1. UvodZa Slovence na Hrvaškem nimamo poglobljenih raziskav o socialnih in eko-nomskih strukturah, kot jih imamo za Slovence v Italiji (Brezigar 2016, 8–31, Bogatec & Sussi 2005, Bufon 2001, 268–279), Avstriji (Zupančič 2008b, 235 –239, 1999, 2008a) in na Madžarskem (Munda-Hirnök 2000, 235–240). Slo-venci na Hrvaškem so z vidika socialnih in ekonomskih struktur metodološko in teoretično zanimiva, vendar neraziskana skupnost. Postavljajo se vprašanja, kdo so bili priseljenci iz Slovenije v preteklosti in kdo so sedaj, kakšni so razlogi priseljevanja, kakršna je starostna, spolna, izobrazbena in socialna struktura pri-seljencev, družbeni in ekonomski položaj itd. To predstavlja ključni razlog za proučevanje problematike. V prispevku se osredotoča na:• vzrokeinpotekpriseljevanjaizSlovenijevHrvaško;• izobrazbeno, zaposlitveno, poklicno in socialno strukturo Slovencev po župa-

nijah;• ekonomskipoložajinpotencialSlovencevnaHrvaškem.

Da bi prišli do odgovorov na ta vprašanja, smo analizirali podatke popisov prebivalstva na območju današnje Hrvaške in izvedli terensko delo v obliki intervjujev in anket, izvedenih med aktivnimi predstavniki slovenskih društev in politično aktivnimi Slovenci v osmih slovenskih kulturnih društvih na Hrva-škem (Slovenski dom v Zagrebu, KPD Bazovica na Reki, Snežnik v Lovranu, Istra v Puli, Lipa v Zadru, Dr. France Prešeren v Šibeniku, Triglav v Splitu in Lipa v Dubrovniku) ter med predstavniki in člani svetov slovenske narodne manj- šine (sveti slovenske narodne manjšine za mesta Zagreb, Reko, Pulj, Umag, Split, Primorsko-goransko, Istrsko, Splitsko-dalmatinsko županijo in občino Lovran ter predstavniki slovenske narodne manjšine za mesta Zadar, Samobor, Karlovec, Zadrsko in Šibeniško-kninsko županijo). Terensko delo je zaob-jelo 144 anketirancev, skupno pa je bilo vanj vključenih 411 oseb, ki živijo v gospodinjstvih skupaj z vprašanimi. Največji problem pri anketiranju je vzpo-stavitev stika s skrito skupnostjo, kakršna so Slovenci na Hrvaškem. Zato je bilo treba iskati vezi prek vodilnih članov v slovenskih kulturnih društvih in med politično aktivnimi Slovenci. Aktivna skupnost na določenem območju pozna svoje člane, ki sodijo v bolj zavedno skupino pripadnikov slovenske skupnosti, kar je omejitev, ki jo je treba upoštevati pri nadaljnjih analizah anketnih odgovo-rov. Namen intervjujev je bil pojasniti delo društev, organiziranost, zgodovin-ske, politične in ekonomske vidike slovenske skupnosti na Hrvaškem.

Raziskovalno delo, povezano s Slovenci na Hrvaškem, je zahtevalo aktiv-nosti na številnih področjih, povezanih s pridobivanjem literature in virov ter terenskim delom, anketami in intervjuji. Potrebno je spremljati politične in ekonomske procese tako na Hrvaškem kot tudi v Sloveniji.

RIG_80.indd 66 15.6.2018 6:12:16

67

RAZPRAVE IN GRADIVO REVIJA ZA NARODNOSTNA VPRAŠANJA 80 / 2018k. PAjNIč Ekonomski položaj in demografska struktura Slovencev na Hrvaškem: včeraj, danes, jutri

2. Slovenci na Hrvaškem v preteklosti O tematiki slovenstva v hrvaški zgodovini in o kulturnem ter društvenem de-lovanju Slovencev je bilo že precej napisanega. Bilo je izvedenih tudi nekaj razis-kav. Slovensko-hrvaške vezi so skozi stoletja ustvarjali številni posamezniki, ki so na Hrvaškem živeli in ustvarjali kot strokovnjaki, gospodarstveniki, kulturniki, duhovniki, književniki, medicinci, pravniki, inženirji, vojaki, profesorji, šport-niki, gostilničarji, sobarice, gozdni delavci itd. (Kržišnik-Bukić 1992a, 172–199, 1992b, 12–13, 1993a, 159–161, 1993b, 136–142, 1995a, 15, 1995b, 1995c, 85–93, 1995č, 1997a, 1997b, 35, 1998a, 7–30, 1998b, 10, 2000a, 12–13, 2000b, 31, 2002, 4, 2016, 142–167, Brezigar 1996, 13, Drnovšek 1995, 107–113, Gantar Godina 2003, 123–134, Josipovič 2014a, 67–90, 2014b, 119–136, Josipovič & Škiljan 2014, 29–47, Klemenčič 1996, 237–239, Kolar 1995, 176–189, Riman 2006, 54–79, 2008, 264–277, 2010, 2011, 68–85, 2012, 357–380, 2013a, 143–166, 2013b, 63–88, 2014a, 535–554, 2014b, 95–124, 2015, 125–134, 2016a, 137–154, 2016b, 266–285, Riman & Riman 2012, 2016a, 28, 2016b, 338–363, Szabo 1995, 85–105, Zavratnik-Zimic 1997, 234–238, 1999, 143–156, Žitnik Serafin 2013, 41–52).

Za vsa obdobja do danes velja, da so Slovence privlačevala predvsem hrvaška mesta, zlasti Zagreb in Reka. Kranjski Slovenci so se v petnajstem stoletju naselili na Reko iz ekonomskih razlogov, številni Slovenci pa so odhajali v Zagreb zaradi šolanja, saj je Slovenija dobila svojo prvo univerzo šele leta 1919. Hrvaška Istra je regija, v katero so se v preteklosti Slovenci naseljevali že v zgodnjem srednjem veku. Zlasti ob koncu devetnajstega stoletja so Slovenke služile kot služkinje in kuharice v večjih mestih. Že ob popisu leta 1857 je bilo na Hrvaškem med vsemi priseljenimi iz tujih dežel največ Slovencev iz Kranjske in Štajerske (Zlatković Winter 1993, 303–323). V Istri velja izpostaviti predvsem Opatijo, Pulj, Labin in Buje. V Opatiji je bilo Slovencev vedno okoli 1.000 ali več. V rudarskem Labinu jih je bilo še sredi dvajsetega stoletja 900. Vendar po drugi svetovni vojni njiho-vo število povsod upada (Kržišnik-Bukić 1995c, 94).

Poudariti velja pomen Slovencev v nekoliko bolj oddaljenih mestih, kot so Pulj, Zadar, Split, Šibenik, Dubrovnik in Osijek. V Pulju so že leta 1910 našteli 3.293 govorcev slovenskega jezika zaradi izgradnje Arzenala leta 1856. Leta 1910 je bilo po popisih v celotni Dalmaciji le 184 Slovencev, odhajali so predvsem v Zadar (Riman & Riman 2016, 338–363), Šibenik in kasneje v Split s kraljevsko mornarico, kjer so bili Slovenci pomembni kulturniki in profesorji ter že med vojnama kulturno-društveno organizirani (Intervju z Boštjanom Matjažem Kor-dišem 2005).

Slovenci predstavljajo v nekaterih vaseh v Medžimurju avtohtono prebi-valstvo. Na varaždinski državni gimnaziji je poučevalo precej slovenskih pro-fesorjev, med njimi Trdina in Rajšp. V obmejna območja od Gorskega Kotarja do Zagorja so se Slovenci iz bližnjih slovenskih krajev doseljevali predvsem od sedemdesetih let devetnajstega stoletja naprej (Kržišnik-Bukić 1995, 97).

RIG_80.indd 67 15.6.2018 6:12:16

68

Dolenjci, Belokranjci in Notranjci so v drugi polovici devetnajstega stoletja organizirano odhajali na zimska sezonska dela v hrvaške gozdove. Oprijel se jih je naziv “hrvatarji” (Jerman & Todorovski 1999, 124).

Na podlagi vsega opisanega lahko sklepamo, da so se Slovenci v Hrvaško izseljevali zaradi (Kržišnik-Bukić 1995č, 87):• dela, tudi na način polprostovoljnega dekreta učiteljev s strani Avstro-Ogrske;• šolanja;• sklepanjazakonskihzvez;• morskeklimepoupokojitvi;• bega pred fašistično Italijo po prvi svetovni vojni in deportacije s strani

Nemčije v času druge svetovne vojne.

3. Številčni razvoj in prostorska razporeditev Slovencev na Hrvaškem Slovenci na Hrvaškem so del skupnega prebivalstva države Hrvaške in so na tem ozemlju prisotni že daljše obdobje. Hrvaška spada med relativno narodno homogene države, narodna struktura pa je v zadnjih desetletjih doživela velike spremembe. Leta 1981 je znašal delež Hrvatov 75 odstotkov, leta 1991 78 od-stotkov, v letih 2001 in 2011 pa že 90 odstotkov, kar predstavlja porast deleža Hrvatov v zadnjih dvajsetih letih (DZS 2011). Največji delež Hrvatov je v ob-mejnih županijah s Slovenijo in v Dalmaciji. V Istrski županiji med manjšinami prevladujejo Italijani in regionalno opredeljeni, ob meji z Bosno in Hercegovino (v nadaljevanju BiH) ter Srbijo pa Srbi, katerih je 4 odstotkov (DZS 2011).

Številčno gibanje Slovencev na Hrvaškem v obdobju od leta 1880 (1880–1910 – kriterij slovenski materni in pogovorni jezik) do leta 2011 pokaže, da je število Slovencev naraščalo in višek doseglo leta 1931 z 52.257 Slovenci (1921–1931 – kriterij slovenski materni jezik) (grafikon 1). Po letu 1953 je prisotno konstantno upadanje števila Slovencev, ki je najmanjše številčno stanje doseglo prav ob zadnjem popisu leta 2011, ko se je za Slovence opredelilo le še 10.517 oseb (leta 2001 pa 13.173), kar predstavlja izrazit upad v najnovejšem obdobju. V volilnih imenikih je sicer vpisanih okoli 14.000 polnoletnih Slovencev, medtem ko je bilo leta 2011 opredeljenih le 481 mladoletnih Slovencev (DZS 2001). Slovenska skupnost po teh kriterijih šteje okoli 14.500 oseb, iz česar izhaja, da gre za primanjkljaj okoli 4.000 Slovencev.

Slovenci so bili in so še vedno skoncentrirani v Zagrebu, Primorsko-goranski županiji z Reko in Istrski županiji s Puljem (grafikon 2). Ta tri obmejna območja so bila tradicionalno najvidnejša med slovenskimi priselitvami in po- selitvijo. Po številu Slovencev med ostalimi županijami sledijo Splitsko-dalma-tinska, Zagrebška, Medžimurska, Varaždinska, Krapinsko-zagorska, Osiješko-baranjska, Karlovška županija itd. To so dalmatinski in podravinski predeli Hr-vaške, ki niso navezani le na neposredni slovensko-hrvaški obmejni prostor.


RIG_80.indd 68 15.6.2018 6:12:16

69

Grafikon 1: Gibanje števila Slovencev v R. Hrvaški v obdobju 1880–20111

Vir: Pripravljeno na osnovi podatkov DZS (2011).

Grafikon 2: Število priseljenih iz Slovenije in število Slovencev leta 2011 po županijah



0

500

1.000

1.500

2.000

2.500

3.000

3.500

4.000priseljeni iz Slovenije

Slovenci

24811

26261

28766 28269

23217

52257

38734

4301039101

32497

25136

22376

1317310517

0

10000

20000

30000

40000

50000

60000

1880

1890

1900

1910

1921

1931

1948

1953

1961

1971

1981

1991

2001

2011

RIG_80.indd 69 15.6.2018 9:19:16

70

Slovenci so zelo maloštevilno prisotni v Posavini in v območjih ob meji z BiH, saj jih tja študijski, zaposlitveni ali družinski razlogi niso nikoli pritegovali. V Zagrebu je število konstantno upadalo celotno obdobje po letu 1948 (SZS 1955a), na ravni celotne Hrvaške pa po letu 1953 (SZS 1959b), kar pomeni, da je po drugi svetovni vojni Hrvaška izgubila na pomenu oziroma pri faktorjih pri-vlačnosti za slovenske priseljence. Postavlja se vprašanje, zakaj je do tega prišlo.

4. Značilnosti spolne in starostne strukture Slovencev na HrvaškemRazmerje med spoloma med priseljenimi iz Slovenije in konkretno med Slovenci na Hrvaškem ter spreminjanje starostne strukture Slovencev na Hrvaškem v pri-merjavi z ostalim prebivalstvom kaže značilne karakteristike priseljenske skupnosti.

Za obdobje 1880–1910 Szabova (1995, 85) ugotavlja, da med Slovenci v ta-kratni Banski Hrvaški (brez Dalmacije in Istre) prevladujejo pripadniki starejše populacije, mlajših je vse manj, predvsem pa upada delež šolajočih se otrok. Zmanjšuje se delež pripadnikov v starostni dobi 20–40 let, prevladujejo ženske (leta 1910 54 odstotkov). V mestih, predvsem v Zagrebu, je bil delež Slovenk še višji, okoli 60 odstotkov, saj so predvsem tu iskale primerno delo in zaslužek (Szabo 1995, 85). Leta 1910 je bilo v Istri 39.634 oseb s slovenskim pogovornim jezikom, od tega 54 odstotkov moških, prevladovalo je mlajše prebivalstvo (Statistische Cental-Commision 1914). Socialna struktura Slovencev je v obeh delih Hrvaške popolnoma drugačna.

Za Hrvaško v obdobju med obema svetovnima vojnama nimamo podat-kov o spolni in starostni strukturi Slovencev. Ob popisu leta 1948 je bilo na Hrvaškem 38.734 Slovencev, od tega 57 odstotkov žensk. Ostarela starostna struktura Slovencev leta 1948 kaže, da so bili Slovenci že po drugi svetovni vojni starejša priseljenska skupnost. Zanimivo je, da prevladujejo ženske – trend iz Banske Hrvaške na prelomu dvajsetega stoletja se torej nadaljuje in med priseljenci iz Slovenije v Hrvaško ne gre za tradicionalno moško priseljensko skupnost z mlajšimi moškimi kot iskalci zaposlitve (SZS 1955b, 1959a). Leta 1953 je bilo od 38.653 Slovencev 59 odstotkov žensk, leta 1961 pa od 39.101 Slovenca 60 odstotkov žensk (SZS 1966). Ženske prevladujejo v vseh starostnih skupinah, največ je žensk srednje in starejše generacije (SZS 1960a). Slovenci so starejša populacija, postarana v primerjavi z letom 1948. Leta 1971 je bilo Slovencev 30.973, od tega 63 odstotkov žensk – starostna struktura Slovencev je v primerjavi z ostalim prebivalstvom na Hrvaškem ostarela (SZS 1974a). Izmed 13.173 leta 2001 opredeljenih Slovencev je bilo 68 odstotkov žensk (v Republiki Hrvaški je žensk 51 odstotkov, torej več kot moških). Od 10.517 leta 2011 opredeljenih Slovencev je bilo žensk 68 odstotkov, kar je enako v primerjavi z letom 2001 (v Republiki Hrvaški je žensk 52 odstotkov). Število Slovencev


RIG_80.indd 70 15.6.2018 9:19:16

71

do leta 2011 izrazito upade, od leta 1971 kar za okoli 20.500 oseb, od tega za okoli 12.000 žensk. Starostna struktura Slovencev je leta 2011 izrazito ostarela, prevladujejo starostni razredi nad 40 let s povprečno starostjo 60 let. Slovenci so tako najstarejša manjšina na Hrvaškem. Povprečna starost prebivalstva Republike Hrvaške je 42 let (DZS 2011). Od sedemdesetih let dalje ženska populacija še naprej izrazito prevladuje in je izraz konstantnega priseljevanja žensk, pretežno zaradi družinskih razlogov. Leta 2011 pa se prvič od spremljanja podatkov strukture po spolu od leta 1880 dalje ta delež ženskega prebivalstva ni povečal.

Najmlajše slovensko prebivalstvo je danes med vsemi Slovenci po županijah prisotno v Krapinsko-zagorski, Varaždinski in Istrski županiji. Daleč najstarejšo starostno strukturo prebivalstva pa imajo Slovenci v Zagrebu, kjer je več kot 40 odstotkov vseh Slovencev na Hrvaškem, ki so stari 75 let in več; več kot 30 odstotkov jih je še v Primorsko-goranski županiji z Reko (DZS 2011).

5. Selitvene značilnosti Slovencev na HrvaškemPred letom 1961 nimamo konkretnih statističnih podatkov, s katerimi bi na-tančneje analizirali potek in intenzivnost priseljevanja Slovencev v Hrvaško. Zanima nas, iz katerih predelov Slovenije so se Slovenci intenzivneje izseljevali in kam v Hrvaško so se priseljevali. Leta 1961 je bilo na Hrvaškem priseljenih 39.650 oseb iz Slovenije, od tega 62 odstotkov iz vzhodne (Dolenjska, Zasavje, Savinjska, Podravje, Pomurje, Štajerska in Koroška) in 38 odstotkov iz zahodne Slovenije (Ljubljana, Primorska, Notranjska in Gorenjska). Od tega je bilo 58 odstotkov žensk. Dolenjska je prispevala kar 23 odstotkov vseh izseljenih iz Slovenije v Hrvaško, Primorska in Notranjska 17 odstotkov, Ljubljana 14 odstotkov, Zasavje in Savinjska 14 odstotkov, Podravje in Pomurje 14 odstotkov. V Zagreb se je priselilo kar 41 odstotkov priseljenske populacije iz Slovenije, sledita Hrvaško Primorje z Reko s 14 odstotki in Istra s Puljem z 8 odstotki. V Zagrebu prevladujejo priseljenci iz Dolenjske, Zasavja in Savinjske, torej iz predelov, ki so Zagrebu tudi najbliže. Primorska in Notranjska sta navezana na Hrvaško Primorje in Istro, Ljubljana, Zasavje in Savinjska na Zagreb, Podravje in Pomurje pa poleg Zagreba tudi na bližnje Medžimurje in Varaždin (SZS 1967).

Na Hrvaškem je bilo leta 1981 iz Slovenije priseljenih 46.976 oseb (SZS 1984a), še okoli 7.000 več kot leta 1961. Tako se celotno obdobje po drugi svetovni vojni povečuje priseljevanje iz Slovenije. Leto 1981 predstavlja tako imenovani zlati višek priseljevanja iz Slovenije v Hrvaško. Tu gre za zanimiv preobrat, saj število Slovencev na Hrvaškem po letu 1953 stalno upada, priseljevanje iz Slo-venije pa se do leta 1981 še vedno povečuje in šele v osemdesetih letih začne upadati. Leta 1981 so prevladovali priseljenci z območja sedanje upravne enote Brežice s 15 odstotkov vseh priseljencev iz Slovenije v Hrvaško; sledijo Ko- per z 10 odstotki, Celje z 8 odstotki, Ptuj s 7 odstotki, Novo mesto s 5 odstotki.


RIG_80.indd 71 15.6.2018 9:19:16

72

Omenjena območja izselitve so primerljiva s predeli, iz katerih so se prebivalci izseljevali v Hrvaško do leta 1961. Številčno izstopajo predvsem obmejne, posebej štajerske, dolenjske in primorske občine (SZS 1984a).

Izmed 24.246 v popisu iz leta 2001 priseljenih iz Slovenije v Hrvaško (mesto rojstva v Sloveniji) je 14.575 žensk (60 odstotkov) – Slovencev je bilo le 13.173, od tega 8.958 žensk (68 odstotkov). Od leta 1981 število priseljenih iz Slovenije upade za okoli 24.000 oseb, kar je približno toliko, kot je v tem obdobju upadlo tudi število Slovencev na Hrvaškem. Največ priseljenih iz Slovenije v Hrvaško, kar 25 odstotkov, je v Zagrebu, nato v Primorsko-goranski županiji 16 odstotkov, Istrski 13 odstotkov, Medžimurski 7 odstotkov, Varaždinski 6 odstotkov, Splitsko-dalmatinski 5 odstotkov, Zagrebški 4 odstotkov in Krapinsko-zagorski županiji 4 odstotkov (DZS 2001).

Izmed 25.844, ki so bili leta 2011 priseljeni iz Slovenije v Hrvaško (mesto rojstva v Sloveniji) je 54 odstotkov žensk (Slovencev opredeljenih le 10.517, od tega 68 odstotkov žensk). Analiza priseljenih po županijah pokaže, da je največ priseljenih iz Slovenije v Zagreb (20 odstotkov), nato v Primorsko-goransko županijo (14 odstotkov), Istrsko (12 odstotkov), Medžimursko (9 odstotkov), Varaždinsko (8 odstotkov), Zagrebško (5 odstotkov), Krapinsko-zagorsko (4 odstotki), Karlovško (4 odstotki) in Splitsko-dalmatinsko županijo (4 odstotki). Opisano stanje podaja štiri novodobna izstopajoča območja, kamor se je iz Slovenije priselilo največ oseb, in sicer so to Zagreb z okolico, Istra s Kvarner- jem in Reko, obmejno območje s Slovenijo od Zagorja do Medžimurja in Dal-macija s Splitom. V obdobju 2001–2011 je zaznati porast priseljevanja Slo- vencev v obmejnih županijah s Slovenijo zaradi čezmejnih družinskih vezi v Medžimursko, Varaždinsko, Zagrebško, Krapinsko-zagorsko in Karlovško županijo, v vseh ostalih županijah pa je priseljevanje iz Slovenije v zadnjem desetletju upadlo (DZS 2011).

Slovenci, ki danes živijo na Hrvaškem, so se priselili pretežno do obdobja 1960, pri ostalem prebivalstvu Hrvaške pa je prav v vseh županijah največ pri-seljenih v zadnjih desetletjih, torej so Slovenci precej starejši priseljenci kot ostali.

Upad priseljevanja iz Slovenije v Hrvaško po letu 1981 je najpomembnejši razlog upada pri številu Slovencev. Drugi razlogi so umiranje pripadnikov populacije Slovencev, ki kažejo starejše starostne karakteristike že celotno ob-dobje po drugi svetovni vojni. Prisotno je izseljevanje v Slovenijo zaradi slabšega ekonomskega stanja Hrvaške po letu 1991 (SURS 2017). Razlogi upadanja pri-seljevanja Slovencev so predvsem ekonomske narave, saj je bila gospodarska razvitost Slovenije po drugi svetovni vojni v primerjavi s Hrvaško intenzivnejša. Analize popisnih podatkov kažejo, da ohranjanje slovenske identitete ni po-vezano z dolžino obdobja bivanja na Hrvaškem, saj se starejši priseljenci v večji meri opredeljujejo kot Slovenci, kot je to primer pri novejših priseljencih iz Slovenije, ki prej prevzamejo hrvaško narodnostno identiteto.


RIG_80.indd 72 15.6.2018 9:19:17

73

5.1 Vzroki priseljevanja Slovencev

Postavlja se vprašanje, ali so se razlogi, ki ženejo Slovence na hrvaško stran, v novejšem obdobju spremenili. Slovenci so v Hrvaško odhajali že v obdobju pred koncem devetnajstega stoletja, ko so iskali predvsem boljše ekonomske priložnosti in zaposlitev. To je veljalo tako za moško kot za žensko populacijo. Analiza popisnih podatkov iz leta 2001 pa je pokazala, da prevladujejo družinski razlogi priseljevanja z 69 odstotkov (na grafikonu 3 označeno temno sivo), sledijo jim službeni razlogi z 21 odstotkov (označeno svetlo sivo) in šolanje le s 3 odstotki (označeno belo). Iz grafikona 3 so razvidne absolutne številke pri-seljenih Slovencev po vzroku priselitve po županijah. Le 21 odstotkov priselje-nih Slovencev v Hrvaško zaradi zaposlitve je precej malo glede na dejstvo, da je za priseljevanje Slovencev v Hrvaško veljalo, da se priseljujejo pretežno za-radi zaposlitvenih razlogov. Razlogi šolanja, ki so številne Slovence prej dolga obdobja vabili v hrvaško okolje, so le še v manjšini. Tu so imela najvidnejšo vlogo univerzitetna mesta Zagreb, Reka in Split. Po zaključkih študija so tudi družin- ske vezi privedle do stalne naselitve na Hrvaškem (DZS 2001).

Grafikon 3: Število Slovencev v R. Hrvaški po vzroku priselitve po županijah leta 2001


Iz stanja po županijah je razvidno, da se je v Krapinsko-zagorsko županijo kar 89 odstotkov Slovencev priselilo zaradi družinskih razlogov, sledita Medžimurska z 88 odstotkov in Varaždinska županija s 83,5 odstotkov. V teh treh obmejnih


0 500 1.000 1.500 2.000 2.500 3.000

Mesto ZagrebPrimorsko-goranska županija

Istrska županijaSplitsko-dalmatinska županija

Zagrebška županijaVaraždinska županija

Medžimurska županijaKrapinsko-zagorska županijaOsiješko-baranjska županija

Karlovška županijaZadrska županija

Dubrovniško-neretvanska ž.Siško-moslavaška županija

Šibeniško-kninska županijaBjelovarsko-bilogorska županijaKoprivniško-križevaška županija

Brodsko-posavska županijaVukovarsko-sremska županija

Virovitiško-podravska županijaPožeško-slavonska županija

Ličko-senjska županija

družinski razlogi

službeni razlogi

ostali razlogi

RIG_80.indd 73 15.6.2018 9:19:17

74

slovensko-hrvaških županijah je intenziteta medsebojnih vezi in posledično porok največja, hkrati pa tu ni prisotnih tako močnih zaposlitvenih centrov kot v preostalih obmejnih županijah s Slovenijo, na primer na Reki, v Zagrebu ali Pulju. Delež priseljenih Slovencev zaradi zaposlitve je torej nižji v Krapinsko-zagorski, Medžimurski in Varaždinski županiji. Službeni oziroma zaposlitveni vzroki so malo bolj vidni le pri priseljenih Slovencih v Zagrebu z 28 odstotki, vendar so tudi tu, kot v vseh ostalih hrvaških županijah, na prvem mestu po vzroku pri-selitve družinski vzroki. Med vsemi Slovenci, ki so se v Hrvaško priselili zaradi šolanja, se jih je kar 61 odstotkov priselilo v Zagreb. Zdravstveni vzroki priselitve so prisotni v Istrski in Primorsko-goranski županiji, sicer v manjšem obsegu, kot bi bilo pričakovati. Zdravstveni problemi se blažijo z vplivi mediteranske klime, kar je prisotno pri starejši populaciji (DZS 2001).

5.2 Delovne in študijske migracije Slovencev

Zaposlenih je 37 odstotkov oziroma 3.850 Slovencev, ki delajo večinoma v župa-niji bivanja, prav tako kot večinsko prebivalstvo Hrvaške. 22 odstotkov jih dela v tujini, torej ima več kot vsaki peti Slovenec delo v Sloveniji (DZS 2001). Čez mejo je največ Slovencev zaposlenih v Krapinsko-zagorski, Karlovški, Medžimurski in Varaždinski županiji, kar je posledica bližine razvitejših obmejnih slovenskih zaposlitvenih središč. Županije s središči Zagreb, Reka, Split, Osijek, Varaždin in Zadar omogočajo Slovencem zaposlitve v županijah bivanja (DZS 2001).

22 odstotkov Slovencev od skupno 663 se šola v Sloveniji. Deleži so zopet višji v obmejnih županijah: Krapinsko-zagorski, Primorsko-goranski, Varaždin-ski in Istrski županiji ter v Zagrebu. Veliko Slovencev se šola v županiji popisa, to je v Zagrebu, Pulju in na Reki, kjer je dovolj študijskih mest (DZS 2001).

Tudi opravljeno terensko delo med Slovenci na Hrvaškem kaže, da se je večina izšolala na Hrvaškem, to je v Zagrebu, Splitu, Zadru in na Reki, pa tudi v Ljubljani (Pajnič 2006, 193–194).

6. Izobrazbena struktura Slovencev na Hrvaškem Izobrazbena struktura je pomemben dejavnik, ki kaže, koliko lahko Slovenci prispevajo k skupnemu razvoju države in koliko sta njihov potencial in ugled vidna v hrvaški družbi. Izobrazba je praviloma pogoj tudi za intenzivnejše na-rodnostno zavedanje. Szabova med Slovenci v Banski Hrvaški na prelomu dvajsetega stoletja ugotavlja visoko stopnjo pismenosti in šolanosti Slovencev, še posebej v Zagrebu (Szabo 1995, 94). Leta 1900 se je več kot 25 odstotkov Slo- vencev ukvarjalo s poljedelstvom, nekaj manj kot 40 odstotkov z obrtjo, 35 od-stotkov je bilo trgovcev, 6 odstotkov hišnih pomočnic (kuharice, sobarice), 4 od-stotki pa so delali v javnih službah in svobodnih poklicih (profesorji, duhovniki, lekarnarji, zdravniki itd.). Pripadniki intelektualnega sloja so bili večinoma


RIG_80.indd 74 15.6.2018 9:19:17

75

zaposleni v uradnih službah za politično upravo, bogoslovje in šolstvo v Zagrebu. Številni Slovenci, ki so bili zaposleni v javnih službah in svobodnih poklicih, so veljali za visoko slovensko elito na Hrvaškem. Za obdobje viška razvoja (zlate dobe) Slovencev na Hrvaškem pred drugo svetovno vojno na žalost ni na voljo niti strokovnih raziskav niti statističnih podatkov, ki bi prikazovali izobrazbeno, zaposlitveno in splošno ekonomsko stanje Slovencev na Hrvaškem.

Leta 1953 so bili Slovenci v primerjavi z ostalimi prebivalci Hrvaške bolje izobraženi, predvsem moški. Delež Slovencev moškega spola z osnovno šolo ali manj je znašal 55 odstotkov, pri ostalem prebivalstvu pa kar 82 odstotkov (SZS 1960b). Tudi med ženskami so bile razlike velike: osnovno šolo ali manj je imelo 75 odstotkov Slovenk, ostalih žensk pa kar 91 odstotkov (grafikon 4). Slovenci so po drugi svetovni vojni na Hrvaškem dobili zaposlitev kot bolje izobražen kader. Izobrazbeno stanje se je do leta 1961 še izboljšalo. Pri Slovencih je med moškimi izrazitejši delež kvalificiranih delavcev (26 odstotkov) kot med ostalim prebivalstvom (13 odstotkov). Med Slovenci, tako moškimi kot ženskami, je tudi višji delež oseb s srednjo in poklicno izobrazbo ter s končanimi gimnazijami, višjimi šolami in fakultetami. Z osnovno šolo ali brez izobrazbe je bilo med Slovenci 53 odstotkov moških (med ostalimi moškimi 81 odstotkov). Med ženskami je imelo osnovno šolo ali manj 82 odstotkov Slovenk (med ostalimi ženskami kar 93 odstotkov). Slovenci so bili v primerjavi z ostalimi prebivalci Hrvaške tudi leta 1961 bolje izobraženi. Med Slovenci je bilo več kvalificiranih in visokokvalificiranih delavcev, več srednjega strokovnega kadra z višjimi in visokimi šolami ter fakultetno izobraženih (SZS 1969, 1971).

Grafikon 4: Stopnja šolske izobrazbe med Slovenci in ostalim prebivalstvom R. Hrvaške po spolu leta 1953

Vir: Pripravljeno na osnovi podatkov SZS (1960b).

0%

10%

20%

30%

40%

50%

60%

70%

80%

90%

100%

M Ž M Ž

Slovenci ostalo prebivalstvo Republike Hrvaške

fakulteta

srednja šola,strokovna šola,gimnazija

osnovna šola(OŠ)

brez izobrazbe


RIG_80.indd 75 15.6.2018 9:19:20

76

Izobrazbena struktura Slovencev se je do leta 1971 še precej izboljšala. Pri Slovencih je med moškimi izrazitejši delež kvalificiranih delavcev (29 odstotkov, med ostalimi le 16 odstotkov) ter takih s fakultetami in višjimi šolami (kar 12 odstotkov, pri ostalih le 4 odstotki). Med ženskami je razmerje 4 odstotkov (Slovenke) proti 2 odstotkoma (ostale ženske). Pri Slovencih je med moškimi tudi višji delež oseb s končanimi gimnazijami, precej manj pa le s končano osnovno šolo ali manj (43 odstotkov, med ostalimi moškimi pa kar 73 odstotkov). Med Slovenci je več kvalificiranih in predvsem visokokvalificiranih delavcev ter manj pol- in nekvalificiranih. Ženske so na splošno precej manj izobražene. Le osnovno šolo je imelo 72 odstotkov Slovenk (pri ostalih ženskah kar 84 odstotkov). Med ostalim prebivalstvom Hrvaške je namreč še vedno precej velik delež oseb brez izobrazbe, med ženskami kar 19 odstotkov, čeprav se je v desetletju 1961–1971 dvignila izobrazbena raven žensk. Povečal se je delež Slovenk s končanimi šolami za kvalificirane delavke, s srednjim strokovnim kadrom, končanimi fakultetami in visokimi šolami (SZS 1974b). Slovenke so povprečno manj aktivne, vendar bolj kvalificirane kot ostale ženske. Nižja je aktivnost Slovenk, ki so prišle v Hrvaško kot žene oficirjev, inženirjev, strokovnjakov. Večina Slovenk z višjimi in visokimi šolami ter s končanimi fakultetami je aktivno zaposlena, med vzdrževanimi pa je več Slovenk le s končanimi šolami za kvalificirane delavke. Slovenke so tako v primerjavi z ostalimi ženskami bolje izobražene, vendar kljub temu v manjšem deležu zaposlene. Med Slovenci so moški bolj aktivni, kot je državno povprečje (SZS 1974a).

Leta 1981 je bilo 34 odstotkov Slovencev zaposlenih in razmerje med spo-loma je skorajda enako, medtem ko je pri ostalih prebivalcih (32 odstotkov zaposlenih) še vedno skoraj dvakrat več zaposlenih moških kot žensk. Med za-poslenimi moškimi je bilo med Slovenci v primerjavi z ostalimi moškimi več takih s strokovno izobrazbo ali visokokvalificiranih, manj pa je bilo Slovencev s končanimi šolami za nekvalificirane in kvalificirane delavce (SZS 1984b). Tudi sedaj imajo moški v povprečju boljšo izobrazbeno raven kot ženske. Postavlja se vprašanje, kakšne poklice so Slovenci kot bolje izobraženi opravljali, na kakšnih delovnih mestih so bili zaposleni ter kakšno vlogo in kakšen vpliv so imeli v takratni hrvaški družbi. Med zaposlenimi Slovenci je bilo precej manj kmetov, več rudarjev, industrijskih delavcev, zaposlenih v družbeni zaščiti, vodstvenega osebja, strokovnjakov in umetnikov. Med Slovenkami je bilo v primerjavi z ostalimi ženskami več zaposlenih v storitvah, upravi in administraciji ter med strokovnjakinjami. Med Slovenci so se moški na začetku osemdesetih let dvajsetega stoletja na Hrvaškem zaposlovali v sekundarnem, terciarnem in kvar-tarnem sektorju, ženske pa v terciarnem in kvartarnem. Ostalo prebivalstvo, predvsem moško, je bilo zaposleno pretežno v industriji, ki je bila v osemdesetih letih dvajsetega stoletja na Hrvaškem (kot tudi v Sloveniji in drugje v Evropi) na višku svojega razvoja. Slovenci so bili na Hrvaškem vseskozi tisti del za-poslenega prebivalstva, ki je bil bolje kvalificiran in na delovnih mestih tudi višje pozicioniran.


RIG_80.indd 76 15.6.2018 9:19:20

77

Leta 2001 je bila izobrazbena struktura Slovencev v primerjavi z ostalimi na Hrvaškem še vedno boljša. Vsaj štiriletno srednjo šolo ali več je imelo 42 odstotkov Slovencev, pri ostali populaciji pa je znašal ta delež 32 odstotkov (grafikon 5). Med Slovenci je precej višji delež fakultetno izobraženih. Stanje se je v primerjavi z letom 1981 krepko izboljšalo. Tako pri Slovencih kot pri ostalih se je povečal delež fakultetno izobraženih in delež oseb s končanimi srednjimi šolami. Med ostalimi je skorajda izginila prej številčna skupina brez šolske izobrazbe, ki je med Slovenci na Hrvaškem izginila že po drugi svetovni vojni, saj so se v Hrvaško izseljevali predvsem višje izobraženi in kvalificirani Slovenci (DZS 2001).

Grafikon 5: Stopnja šolske izobrazbe med Slovenci in prebivalstvom R. Hrvaške leta 2001


Zanimajo nas tudi razlike pri Slovencih glede pridobljene izobrazbe med žu-panijami leta 2001. V Zagrebu so Slovenci glede na povprečje Slovencev na Hrvaškem daleč najbolje izobraženi, saj jih ima kar 28 odstotkov končano vsaj višjo šolo, povprečje za Slovence na ravni države je namreč 19 odstotkov. V tem univerzitetnem mestu živi skoraj 70 odstotkov vseh Slovencev na Hrvaškem z doktoratom, 10 odstotkov jih je še v Primorsko-goranski županiji. Slovenci imajo povprečno višjo izobrazbo tudi v Istrski, Zadrski, Dubrovniško-neretvanski in Splitsko-dalmatinski županiji (Dalmacija). V Primorsko-goranski županiji in na splošno v vseh obmejnih županijah s Slovenijo (izjema je le Istra) imajo Slovenci povprečno slabšo izobrazbo (DZS 2001).


0%

10%

20%

30%

40%

50%

60%

70%

80%

90%

100%


magisterij, doktorat

višja šola, VI.stopnja, fakultete

srednja šola,strokovna šola,gimnazija

osnovna šola (OŠ)

brez izobrazbe

RIG_80.indd 77 15.6.2018 9:19:20

78

Leta 2001 je šole obiskovalo 663 Slovencev in le 34 odstotkov jih je obiskovalo osnovno šolo (med ostalimi 53 odstotkov), 25 odstotkov srednjo šolo (tudi med ostalimi 25 odstotkov), 9 odstotkov višjo šolo (med ostalimi le 5 odstotkov), kar 26 odstotkov fakultete (med ostalimi 16 odstotkov) in 6 od-stotkov podiplomski študij (med ostalimi le 2 odstotka) (DZS 2001). Posebej skrb vzbujajoč je podatek o nizkem številu šolajočih se Slovencev, ki nato pre-hajajo v zaposlitveni sektor – zaposlitvena in ekonomska moč Slovencev na Hrvaškem tako vztrajno padata.

7. Ekonomska aktivnost Slovencev Leta 2001 je bilo na Hrvaškem 4.547 Slovencev ekonomsko aktivnih, kar pred-stavlja le 34 odstotkov Slovencev (med ostalim prebivalstvom Hrvaške 44 odstotkov). Razlog za nižji delež aktivnega prebivalstva med Slovenci je staro oziroma ostarelo slovensko prebivalstvo. 85 odstotkov ekonomsko aktivnih Slovencev je zaposlenih (pri ostalih 83 odstotkov) in 15 odstotkov nezaposlenih (pri ostalih 17 odstotkov). Ekonomsko aktivnega prebivalstva je med Slovenci torej manj. Upokojenci predstavljajo od skupno 8.622 ekonomsko neaktivnih Slovencev kar 78 odstotkov (pri ostalih le 39 odstotkov), učenci in študenti pa le 7 odstotkov (pri ostalih 44 odstotkov), kar priča o izrazito ostarelem slovenskem prebivalstvu na Hrvaškem (grafikon 6).

Grafikon 6: Ekonomska aktivnost Slovencev v R. Hrvaški v primerjavi z ostalim prebivalstvom leta 2001



0%

10%

20%

30%

40%

50%

60%

70%

80%

90%

100%


gospodinje

upokojenci

učenci, študenti

nezaposleni

zaposleni

RIG_80.indd 78 15.6.2018 9:19:21

79

Največ Slovencev je zaposlenih kot inženirjev in tehnikov (20 odstotkov; osta-lih le 14 odstotkov), strokovnjakov in znanstvenikov (14 odstotkov; ostalih le 8 odstotkov), uslužbencev (14 odstotkov; ostalih 11 odstotkov), v storitvah in trgovini (14 odstotkov; ostalih 15 odstotkov) in obrti (11 odstotkov; ostalih 15 odstotkov). Med Slovenci prevladuje strokovno in visoko izobraženo zapo-slitveno osebje, več je inženirjev, tehnikov, javnih uslužbencev, strokovnjakov in znanstvenikov (DZS 2001). Stopnja brezposelnosti je bila leta 2001 na Hrvaškem okoli 20-odstotna, na začetku leta 2017 pa okoli 15-odstotna. Leta 2001 so imeli Slovenci v primerjavi z ostalim prebivalstvom višjo brezposelnost v Osiješko-baranjski in Šibeniško-kninski županiji (25–33 odstotkov), kjer je tudi sicer splošna brezposelnost visoka (20–24 odstotkov) (DZS 2001).

Analiza ekonomske aktivnosti med Slovenci po županijah leta 2001 kaže, da je v vseh županijah največ upokojencev. V Šibeniški, Dubrovniški in Varaždin-ski županiji je med Slovenkami višji delež gospodinj, ki so se na Hrvaškem poročile in se niso zaposlile. Več kot 40 odstotkov vseh zaposlenih slovenskih znanstvenikov in strokovnjakov je v Zagrebu, sledita Primorsko-goranska in Istrska županija. V Krapinsko-zagorski, Varaždinski in Medžimurski županiji se večji delež Slovencev kot drugje na Hrvaškem preživlja s kmetijstvom. Kar 22 odstotkov Slovencev je zaposlenih v Sloveniji, panožno največ Slovencev dela v industriji (14 odstotkov; ostali 19 odstotkov), trgovini (12 odstotkov; ostali 13 odstotkov), poslovanju z nepremičninami (7 odstotkov; ostali 5 odstotkov) in izobraževanju (6 odstotkov; ostali 5 odstotkov). V Krapinsko-zagorski, Karlo-vški, Varaždinski, Primorsko-goranski, Istrski in Medžimurski županiji, torej v obmejnih županijah, je nadpovprečen delež Slovencev zaposlenih v Sloveniji. V Primorsko-goranski in Istrski županiji je precej Slovencev zaposlenih v hotelih in restavracijah, saj sta obe županiji izrazito turistični (DZS 2001). Tu so možnosti vključitve Slovencev na Hrvaškem, saj je Slovenija močna turistična in trgovinska partnerica Hrvaške.

Največ Slovencev, kar 48 odstotkov, dobiva dohodke s pokojnino (ostali 21 odstotkov), 29 odstotkov s prihodki od dela (ostali 34 odstotkov) in 16 odstotkov jih je brez prihodkov (ostali 36 odstotkov) (DZS 2001). Veliko Slovencev s pokojnino kot glavnim virom prihodka je posledica ostarelega prebivalstva, nižji delež oseb brez prihodkov pa kaže na boljšo gospodarsko situacijo Slovencev, kljub siceršnji prisotni brezposelnosti tudi pri Slovencih.

8. Gospodarski položaj in potencial Slovencev na HrvaškemOcena gospodarskega položaja Slovencev na Hrvaškem predstavlja ogromno izzivov, saj ni bilo narejenih ustreznih raziskav, ki bi gospodarsko stanje in ekonomski položaj Slovencev na Hrvaškem ustrezno analizirale in ovrednotile, kot je to izvedeno v primerih proučevanj Slovencev v Italiji (Brezigar 2016,


RIG_80.indd 79 15.6.2018 6:12:22

80

8–31), Avstriji (Zupančič 2008, 235–239) in tudi na Madžarskem (Munda-Hirnök 2000, 235–240).

Gospodarski položaj in potenciali, s katerimi razpolagajo Slovenci na Hrvaškem, so pomemben indikator stanja skupnosti. Od gospodarske moči sta odvisna politično in kulturno delovanje ter celoten položaj slovenske skupnosti na Hrvaškem. Prestiž slovenstva na Hrvaškem (kljub številčni majhnosti) je povezan z ekonomskim statusom vidnih predstavnikov Slovencev. Na tem mestu se postavlja vprašanje, kakšen je ekonomski položaj najpomembnejših in najvplivnejših Slovencev na Hrvaškem, posebej v primerjavi z ostalimi prebivalci Hrvaške in z najuspešnejšimi Slovenci v Sloveniji.

Pomembno je stanje gospodarstva, podjetništva in splošne življenjske ka-kovosti na Hrvaškem, tudi v primerjavi s Slovenijo. Rezultati anketne raziska-ve kažejo, da 85 odstotkov anketirancev meni, da je gospodarska situacija na Hrvaškem slabša oziroma precej slabša kot v Sloveniji, 78 odstotkov pa ocen- juje kakovost življenja na Hrvaškem kot slabšo oziroma precej slabšo kot v Sloveniji. Prihodki in pokojnine so nižji, socialna varnost slabša, cene višje, možnosti zaposlovanja mladih slabe, splošna nezaposlenost visoka itd. S pod-jetništvom se ukvarja 17 odstotkov anketiranih in večina bi gospodarsko in poslovno sodelovala s Slovenijo. Sicer pa slovenske podjetnike na svojem ob-močju pozna 37 odstotkov vprašanih. Kljub velikemu deležu nezadovoljnih z gospodarstvom bi se jih le 21 odstotkov preselilo ali vrnilo v Slovenijo, kar na-kazuje, da Slovencev na Hrvaškem ne zadržujejo zgolj ekonomske okoliščine, temveč tudi družine, prijateljske vezi itd. Kar 62 odstotkov anketiranih je ocenilo stanje Slovencev v Hrvaškem pred letom 1991 kot dobro ali zelo dobro, ta delež pa je v času samostojne Hrvaške padel na 39 odstotkov (Pajnič 2006, 216–222).

V nadaljevanju so predstavljena bistvena razvojna področja, kjer bi bilo možno aktivirati potenciale Slovencev na Hrvaškem. 1. Današnji znani in uspešni Slovenci, ki krojijo politično, športno, umetniško

ali novinarsko življenje na Hrvaškem, so javnosti znani in delno tudi raziskani (Kržišnik-Bukić 2016). Uspešni slovenski gospodarstveniki in znanstveniki, ki so in še krojijo slovensko-hrvaške gospodarske odnose, pa so v družbi manj vidni. Naj omenimo le nekatere: Ivan Benigar (matematik in fizik), Žarko Dolinar (znanstvenik in namizni tenisač), Davorin Ru-dolf (znanstvenik in politik, redni član Hrvaške akademije znanosti in umetnosti), Anton Dolenc (elektrotehnični strokovnjak, inženir, izumitelj), Karl Gorinšek (politik, politolog) itd. Na tem mestu bi bila potrebna natančnejša dodatna raziskovanja področja ekonomske aktivnosti in vpliva Slovencev na Hrvaškem, saj ostajajo številna odprta vprašanja, ki so povezana z opredelitvijo položaja uspešnih slovenskih gospodarstvenikov in znanstvenikov na Hrvaškem, ki krojijo slovensko-hrvaške gospodarske odnose in vezi.

2. Na Uradu Vlade RS za Slovence v zamejstvu in po svetu je objavljen poslovni imenik slovenskih podjetnikov, poslovnežev in poslovnih klubov


RIG_80.indd 80 15.6.2018 6:12:23

81

zunaj Slovenije (Urad Vlade RS za Slovence v zamejstvu in po svetu 2017), kjer so navedena tudi slovenska podjetja na Hrvaškem. Gre za dvanajst različnih slovenskih poslovnih subjektov, a bi bilo treba seznam dopolniti. Vključile bi se uspešne odvetniške, finančne in davčne družbe ter pisarne z zaposlenimi Slovenci, ki bi jih nato povezali v slovensko-hrvaško gos-podarsko sodelovanje. Na seznamu je kot dober primer Poslovni klub slo-vensko-hrvaških gospodarstvenikov (Poslovni klub slovensko-hrvaških gospo-darstvenikov).

3. Turizem je prav gotovo področje, ki je pomemben kazalec gospodarskega razvoja Republike Hrvaške. Na prelomu dvajsetega stoletja je bila poznana avstrijska riviera z Opatijo in Lovranom, povsod z visokim številom Slovencev, ki so bili ključni akterji takratnega razvoja turizma na Hrvaškem. Danes bi bilo treba vključiti Slovence na Hrvaškem v vseh obmorskih in termalnih letoviščih ter tržiti poznane hrvaške turistične kraje s Slovenci v sklopu turistične ponudbe v Sloveniji. Prav tako bi bilo potrebno, da Slovenci na Hrvaškem vključijo v turistične ponudbe tudi destinacije v Sloveniji, kot se to na primer že prakticira v Osijeku (Anima travel agency). Potrebna bi bila priprava seznama apartmajev, družinskih hotelov in lokacij z zdraviliškim in kmečkim turizmom, torej vseh namestitvenih možnosti, ki so v lasti Slovencev in domačinov, blizu Slovencem. Ta seznam bi se objavil kot brošura v Sloveniji in na Hrvaškem, na spletih veleposlaništev, uradov, turističnih organizacij, Facebooku ipd. Znanje slovenskega jezika je prioritetnega pomena in ekonomska vrednota, saj v Sloveniji danes govori hrvaško še zelo malo mlajših od 30 let. Znanje jezika je lahko ovrednoteno tudi z ekonomskega vidika, Slovenci na Hrvaškem so turistični vodniki in posredniki prenočišč, zato bi bilo treba te potenciale izkoristiti in odpreti kulturno-informacijske centre na Reki, v Zagrebu, Pulju, Splitu, Dubrovniku, Poreču, Labinu, Buzetu, Varaždinu, Osijeku itd. Tu se skriva dodana vrednost slovenstva v turizmu z izletništvom, obiskovanjem slovenskih društev na Hrvaškem, izleti v Istro, Kvarner, Medžimurje, kot to v Gorskem Kotarju že uspešno izvaja Marko Smole s Palčavo šišo (Smole & Zupančič 2017, 136–137).

4. Od jeseni 2008 obstaja na Reki Euro urad, od leta 2013 nosi ime EU korak, Udruga za razvoj civilnog društva (EU korak 2017). Euro urad je bil usta-novljen kot podjetje na pobudo Urada Vlade RS za Slovence v zamejstvu in po svetu ter v okviru krovne organizacije Zveze slovenskih društev na Hr-vaškem. Namenjen je spodbujanju in podpori slovenskih društev pri prija-vah na razpise za čezmejne projekte in črpanje sredstev iz evropskih skladov (Mirković 2009, 9). Z namenom, da se organizacija lahko prijavlja na razpise za projekte, se je Euro urad preoblikoval v neprofitno društvo in pre-imenoval v EU korak (Intervju z Marjano Mirković 2017). EU korak je po-memben zaradi vključitve mladih Slovencev na območju Reke in


RIG_80.indd 81 15.6.2018 6:12:23

82

trenutno deluje preko Facebooka (vse v hrvaščini), saj spletne strani nima (EU korak 2017). Mladi so namreč tista ciljna populacija, v katero je nujno potrebno vlagati za prihodnji (ekonomski) razvoj skupnosti. Na voljo je hitra tehnologija s spletnimi stranmi, na primer s Facebookom, kar pred časom še ni bilo možno. Informiranost mladih je postala lažja in hitrejša. Vprašanje pa je, kolikšna je zainteresiranost (mladih) slovenskih podjetnikov in gospodarstvenikov na Hrvaškem za vključevanje v ekonomsko aktivnost Slovencev na Hrvaškem. Zadnje raziskave namreč kažejo, da mladi ne ka- žejo velikih interesov v povezavi z narodnostnim opredeljevanjem in anga- žiranostjo za manjšinsko skupnost (Kržišnik-Bukič 2017, 227–284, Med-vešek & Riman 2017, 183–226). Morda pa so potenciali pri aktiviranju mladih Slovencev na področju gospodarskega povezovanja in sodelovanja, saj se mladi dandanes zavedajo, da se je treba za zaposlitvene možnosti in priložnosti bolj aktivirati in posledično tudi vključiti v družbo.

5. Prisotnost slovenskih raziskovalnih ustanov, posebej v Zagrebu, je bistvene- ga pomena za slovensko skupnost na Hrvaškem, vprašljiva pa je zainteresi-ranost za odprtje tovrstnih institucij v glavnem mestu Hrvaške, ki je bilo za Slovence na Hrvaškem vselej velikega pomena. Reka ima potrebne iniciative in z odprtjem Enote Inštituta za narodnostna vprašanja (INV) Reka je bil storjen pozitiven korak v smeri raziskovanja slovenstva neposredno na Hrvaškem. Izkoristiti je možno tudi fakultete s slovenščino kot študijskim jezikom, kot sta lektorata Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani v Zadru in Zagrebu. V teku so tudi razmišljanja o lektoratu slovenščine na Reki (Šestan Kučić 2017).

Slovenska manjšinska skupnost mora samoiniciativno stremeti k osnovanju ekonomskih temeljev, začenši z osnovanjem gospodarskih zvez in finančnih organov, ki bi ji omogočali nadaljnji razvoj, saj je skupnost finančno popolnoma odvisna od podpor matične države Slovenije, Hrvaške in projektov Evropske unije, ki v celoti financirajo manjšinsko kulturno, politično in izobraževalno dejavnost. Manjšini je zagotovljena prihodnost v primeru, če ima zasnovane dobre gospodarske temelje, na katerih lahko uspešno gradi celostno manjšinsko življenje (Brezigar 2016, 24). Slovenci na Hrvaškem morajo skupaj s Slovenijo ustvarjati imidž uspešnosti, kreativnosti in iznajdljivosti. Aktivni morajo biti tako manjšinski pripadniki na Hrvaškem kot tudi Slovenija. Relativna gospodarska neaktivnost Slovenije ni pripomogla k ustvarjanju prestiža slovenskega gos-podarstva in Slovencev na Hrvaškem, čeprav je bila Slovenija v hrvaških očeh vedno bolj razvita. Prestiž slovenstva je odvisen od prestiža in sposobnosti Slovenije, da na Hrvaškem uspešno promovira lastno gospodarstvo, jezik, kulturo, šport ipd. Na žalost je bila Slovenija na področju lastne gospodarske in turistične promocije premalo dejavna. Na Hrvaškem ni organizacij, informativnih, turi-stičnih ali promocijskih centrov o Sloveniji, ki bi vsaj posredno vplivali na


RIG_80.indd 82 15.6.2018 6:12:23

83

prestiž slovenstva, slovenskega jezika, ekonomske vezi in posledično na celoten gospodarski razvoj slovenstva. Potrebno bi bilo obveščanje o dogodkih, ki se odvijajo v Sloveniji in ki bi bili zanimivi tudi za pripadnike hrvaške jezikovne skupnosti, kot so koncerti znanih glasbenih izvajalcev nekdanje skupne države, o čemer sicer občasno poroča reški Novi list. Ni dovolj promocijske dejavnosti, ki bi bila privlačna tudi za Hrvate in ki bi tako posredno promovirala slovensko gospodarstvo na Hrvaškem.

Položaj slovenstva na Hrvaškem je odvisen od gospodarske, politične in kulturne moči in pomoči Slovenije. Zastaviti je treba razvoj v obe smeri in pro-movirati Slovenijo na Hrvaškem ter hkrati izkoriščati dane potenciale Slovencev na Hrvaškem. Prav gotovo pa je ta zastavljena smer razvoja dolgoročne narave in je o tem treba prepričati akterje v Sloveniji in tudi v slovenski skupnosti na Hrvaškem.

9. ZaključekČlanek analizira ekonomski položaj in demografsko strukturo Slovencev na Hrvaškem. Največja koncentracija Slovencev je v mestu Zagreb ter Primorsko-goranski in Istrski županiji. Predstavljene so analize vseh popisov prebivalstva na osnovi primerjav z ostalim prebivalstvom Hrvaške in v primerjavi s Slovenci po županijah. Slovenci so na Hrvaškem starejši in bolj izobražen segment populacije, kar so pokazale številne primerjave. Večina Slovencev na Hrvaškem se je rodila v Sloveniji, največ je priseljenih iz obdobja 1946–1960, tako imenovanih starih priseljencev. Med vzroki priselitev izstopajo družinski razlogi, zaposlitveni vzroki pa so v Hrvaško privedli okoli petino Slovencev. Priseljevalo se je vedno več žensk. Slovenci so populacija, ki je pod velikimi asimilacijskimi vplivi – gre za stare priseljence, saj se priseljevanje iz Slovenije po letu 1981 stalno zmanjšuje. Slovenija je bila po drugi svetovni vojni bolje razvita kot hrvaški zaposlitveni centri Reka, Pulj in Zagreb. Od osemdesetih let dalje ni več ekonomskih pull dejavnikov, ki bi intenzivno pritegovali Slovence v Hrvaško. Prevladujejo družinski razlogi, predvsem poroke žensk.

Višja je izobrazba Slovencev, ki opravljajo poklice, za katere je potrebna visoka kvalificiranost posameznika, kar pa ni v celoti zadosten pogoj za boljše prihodke ali višjo stopnjo zaposlenosti. Med zaposleno moško slovensko populacijo je bilo in je še vedno več inženirjev, tehnikov, strokovnjakov, znanstvenikov in uslužbencev. Med Slovenkami prevladujejo zaposlene v storitvah, upravi in administraciji. Med zaposlenimi jih več kot petina dela v tujini, v obmejnem območju s Slovenijo je zaposlitvena navezanost na Slovenijo še očitnejša. Manj je aktivnih, med neaktivnimi pa predstavljajo upokojenci izrazito večino, učen-cev in študentov je malo.

Gospodarstvo in življenjska kakovost sta slabši kot v Sloveniji; prihodki in pokojnine so nižji, socialna varnost slabša, cene višje, možnosti zaposlovanja


RIG_80.indd 83 15.6.2018 6:12:23

84

mladih slabše, splošna nezaposlenost visoka itd. Obiskovanje Slovenije in stiki so bili pred letom 1991 intenzivnejši, razlogi za to pa so podražitve, pomanjkanje denarja, staranje itd.

Od gospodarske moči Slovencev sta odvisna politično in kulturno delovanje ter celoten položaj slovenske skupnosti na Hrvaškem. Ostaja odprto vprašanje, kakšen je ekonomski položaj najpomembnejših in najvplivnejših Slovencev na Hrvaškem, posebej v primerjavi z ostalimi prebivalci Hrvaške in z najuspešnejšimi Slovenci v Sloveniji, saj ni bilo narejenih ustreznih raziskav, ki bi gospodarsko stanje in ekonomski položaj Slovencev na Hrvaškem ustrezno analizirale in ovrednotile. Kljub velikemu deležu nezadovoljnih z gospodarstvom bi se jih le petina preselila ali vrnila v Slovenijo, kar dokazuje trdne vezi s Hrvaško. Današnji znani in uspešni Slovenci, ki krojijo politično, športno, umetniško ali novinarsko življenje na Hrvaškem, so javnosti bolj znani in tudi raziskani, kdo so uspešni slovenski gospodarstveniki in znanstveniki, ki so sicer v širši družbi manj vidni, pa ostaja vprašanje, odprto za prihodnja raziskovanja, ki so na področju ekonomske aktivnosti Slovencev na Hrvaškem še kako potrebna.

Položaj slovenstva na Hrvaškem je odvisen od gospodarske, politične in kulturne moči in pomoči Slovenije. Zastaviti je treba razvoj v obe smeri in promovirati Slovenijo na Hrvaškem ter hkrati izkoriščati potenciale Slovencev na Hrvaškem. Perspektive Slovencev so odvisne od pripravljenosti Slovenije in Slovencev na Hrvaškem za investiranje v ekonomski razvoj. Prav gotovo pa je ta zastavljena smer razvoja dolgoročne narave in je o tem treba prepričati akterje v Sloveniji in tudi v slovenski skupnosti na Hrvaškem.

literatura in viriAnima travel agency, https://www.facebook.com/animaturistickaagencija/ (25. 1. 2018).Bogatec, N. & Sussi, E. 2005. Mladi, gospodarstvo, kultura: analiza stanja za razvoj slovenske

manjšine v Italiji. SLORI, Trst.Brezigar, B., 1996. Slovenci v Hrvaški: narodna manjšina ali ne? Primorski dnevnik, 3. marec

1996, 13.Brezigar, S., 2016. Model za celovito oceno stanja in razvojnih perspektiv narodnih manjšin

ter njegova aplikacija na slovensko narodno manjšino. V D. Grafenauer & K. Munda Hirnök (ur.) Raznolikost v raziskovanju etničnosti: izbrani pogledi. Inštitut za narodnostna vprašanja, Ljubljana, 8–31.

Bufon, M., 2001. Družbeno-gospodarski položaj manjšin v zgornjem Jadranu. V K. Anderwald, K. Hren, P. Karpf & M. Novak-Trampusch (ur.) Volksgruppen in elektronischen Zeitalter. Land Kärnten, Klagenfurt, 268–280.

Drnovšek, M., 1995. Slovenski izseljenci na Hrvaškem do leta 1914. V V. Kržišnik-Bukić (ur.) Slovenci v Hrvaški. Inštitut za narodnostna vprašanja, Ljubljana, 107–113.

DZS – Državni zavod za statistiku Republike Hrvaške, 2001. Popis stanovništva 2001. Državni zavod za statistiku Republike Hrvaške, https://www.dzs.hr/hrv/censuses/census2001/Popis/Hdefault.html (15. 11. 2017).

DZS – Državni zavod za statistiku Republike Hrvaške, 2011. Popis stanovništva 2011. Državni zavod za statistiku Republike Hrvaške, https://www.dzs.hr/ (20. 11. 2017).


RIG_80.indd 84 15.6.2018 6:12:23

85

EU korak – Udruga za razvoj civilnog društva EU korak, https://sl-si.facebook.com/Udruga-za-razvoj-civilnog-dru%C5%A1tva-EU-korak-1635656266751243/ (17. 8. 2017).

Gantar Godina, I., 2003. Izseljevanje slovenskih intelektualcev na Hrvaško do leta 1848. Dve domovini / Two homelands 18, 123–134.

Intervju z Boštjanom Matjažem Kordišem, predsednikom društva Triglav iz Splita in predsednikom sveta slovenske narodne manjšine za Splitsko-dalmatinsko županijo, 2005.

Intervju z Marjano Mirković, novinarko na Hrvaškem, 2017.Jerman, S. & Todorovski, I., 1999. Slovenski dom v Zagrebu: 1929–1999. Kulturno-prosvetno

društvo Slovenski dom, Zagreb.Josipovič, D. & Škiljan, F., 2014. Nekatere novejše dileme razvoja slovenske manjšine na

Hrvaškem s poudarkom na območju ob meji s Slovenijo. Razprave in gradivo, Revija za narodnostna vprašanja 73, 29–47.

Josipovič, D., 2014a. Slovenci na Balkanu skozi moderne popise prebivalstva 1880–2012. V J. Žitnik Serafin (ur.) Priseljevanje in društveno delovanje Slovencev v drugih delih jugoslo-vanskega prostora: zgodovinski oris in sedanjost. Založba ZRC, Ljubljana, 67–90.

Josipovič, D., 2014b. Preseljevanje Slovencev med jugoslovanskimi republikami in poselitveni vzorec po letu 1945. V J. Žitnik Serafin (ur.) Priseljevanje in društveno delovanje Slovencev v drugih delih jugoslovanskega prostora: zgodovinski oris in sedanjost. Založba ZRC, Ljubljana, 119–136.

Klemenčič, M., 1996. Slovenci v Hrvaški/Slovenci u Hrvatskoj. Razprave in gradivo, Revija za narodnostna vprašanja 31, 237–239.

Kolar, B., 1995. Delo slovenskih duhovnikov med Slovenci v Zagrebu med obema vojnama. V V. Kržišnik-Bukić (ur.) Slovenci v Hrvaški. Inštitut za narodnostna vprašanja, Ljubljana, 176–189.

Kržišnik-Bukić, V., 1992a. O Slovencih na območju Jugoslavije izven Slovenije po popisih pre-bivalstva 1921–1991. Razprave in gradivo, Revija za narodnostna vprašanja 26/27, 172–199.

Kržišnik-Bukić, V., 1992b. Položaj in vloga Slovencev v jugoslovanskem prostoru. Svobodna misel 30 (11) 26. junij 1992, 12–13.

Kržišnik-Bukić, V., 1993a. Proučevanje Slovencev v prostoru bivše Jugoslavije: stanje in načrti. Dve domovini / Two homelands 4, 159–161.

Kržišnik-Bukić, V., 1993b. Slovenski gostinci in pomen gostiln v Zagrebu v 30-letih 20. stoletja. Razprave in gradivo, Revija za narodnostna vprašanja 28, 136–142.

Kržišnik-Bukić, V., 1995a. Između prošlosti i sadašnjosti. Glas Istre 52 (142), 27. maj 1995, 15.Kržišnik-Bukić, V., 1995b. O narodnostnem in kulturnem samoorganiziranju Slovencev na

Hrvaškem v 20. stoletju. V V. Kržišnik-Bukić (ur.) Slovenci v Hrvaški. Inštitut za narodno-stna vprašanja, Ljubljana, 133–188.

Kržišnik-Bukić, V., 1995c. Okvirni pregled poteka, vzrokov in pomena izseljevanja Slovencev na Hrvaško. Razprave in gradivo, Revija za narodnostna vprašanja 29/30, 85–93.

Kržišnik-Bukić, V., 1995č. Slovenci v Hrvaški: zbornik skupine avtorjev. Inštitut za narodnostna vprašanja, Ljubljana.

Kržišnik-Bukić, V., 1997a. Narodnostna sestava prebivalstva v obmejnem prostoru med Slovenijo in Hrvaško: statistični kazalci narodnostnega (samo)opredeljevanja in maternega jezika po popisu prebivalstva iz leta 1991 s posebnim poudarkom na Slovencih in Hrvatih. Inštitut za narodnostna vprašanja, Ljubljana.

Kržišnik-Bukić, V., 1997b. Slovenci južno od Kolpe. Večer 53 (242), 18. oktober 1997, 35.Kržišnik-Bukić, V., 1998a. Slovenci na Hrvaškem in slovensko narodno vprašanje. Razprave in

gradivo, Revija za narodnostna vprašanja 33, 7–30.


RIG_80.indd 85 15.6.2018 6:12:23

86

Kržišnik-Bukić, V., 1998b. Tisti, ki so odšli južno od Kolpe, končno le zbujajo zanimanje. Delo 40 (34), 11. februar 1998, 10.

Kržišnik-Bukić, V., 2000a. Slovenci upravičeno prizadeti zaradi izbrisa iz ustave. Novi odmev 12, 12–13.

Kržišnik-Bukić, V., 2000b. Slovenci v ustavi Republike Hrvaške. Delo 42 (216), 16. 9. 2000, 31.Kržišnik-Bukić, V., 2002. Slovenci v naslednicah nekdanje Jugoslavije. Delo (44) 14–20, 18. 1.

– 26. 1. 2002, 4.Kržišnik-Bukić, V., 2016. Sodobno slovensko narodotvorje in primer slovenskega manjšinskega

konteksta na Hrvaškem. V D. Grafenauer & K. Munda Hirnök (ur.) Raznolikost v razisko-vanju etničnosti: izbrani pogledi. Inštitut za narodnostna vprašanja, Ljubljana, 142–167.

Kržišnik-Bukić, V., 2017. Splošni položaj mladih v slovenskem zamejstvu: primerjava med zamejstvi in sklepanje. V V. Kržišnik-Bukić (ur.) Mladi v slovenskem zamejstvu: družbeni in kulturni konteksti ter sodobni izzivi. Splošni položaj mladih v slovenskem zamejstvu. Inštitut za narodnostna vprašanja, Ljubljana, Slovenski znanstveni inštitut, Celovec, Slovenski narodopisni inštitut Urban Jarnik, Celovec, Slovenski raziskovalni inštitut, Trst, 277–287.

Medvešek, M. & Riman, B., 2017. Splošni položaj mladih v slovenskem zamejstvu na Hrvaškem. V V. Kržišnik-Bukić (ur.) Mladi v slovenskem zamejstvu: družbeni in kulturni konteksti ter sodobni izzivi. Splošni položaj mladih v slovenskem zamejstvu. Inštitut za narodnost-na vprašanja, Ljubljana, Slovenski znanstveni inštitut, Celovec, Slovenski narodopisni inštitut Urban Jarnik, Celovec, Slovenski raziskovalni inštitut, Trst, 183–226.

Mirković, M., 2009. Minister dr. Boštjan Žekš na Reki. Kažipot, maj 2009, https://www.dlib.si/details/URN:NBN:SI:DOC-HFGGIGCL (1. 9. 2017).

Munda Hirnök, K., 2000. Položaj Slovencev na Madžarskem po letu 1990: vizije in možnosti na pragu 3. tisočletja. Traditiones 29 (1), 235–240.

Pajnič, K., 2006. Struktura in položaj Slovencev na Hrvaškem: magistrsko delo. Filozofska fakulte-ta, Oddelek za geografijo, Ljubljana.

Poslovni klub slovensko hrvaških gospodarstvenikov, http://slo-cro-klub.hr/hr (1. 9. 2017).Riman, B. & Riman, K., 2012. Slovenski dom KPD Bazovica. Solution, Reka.Riman, B. & Riman, K., 2016a. Hrvatarji v slovenski književnosti. Slavistična revija 64 (3),

315–324.Riman, B. & Riman, K., 2016b. Slovenci u Hrvatskoj gimnaziji u Zadru od 1897. do 1921.

godine. Zgodovinski časopis 70 (3/4), 338–363.Riman, B., 2006. Aktivnosti kulturno prosvetnega društva Slovenski dom “Bazovica” v reškem

tisku: “Novi list” in “La voce del popolo” med letoma 1947 in 1957. Razprave in gradivo, Revija za narodnostna vprašanja 48/49, 54–79.

Riman, B., 2008. Barbara Branka Verdonik-Rasberger in njeno delovanje v slovenskem domu KPD “Bazovica”. Razprave in gradivo, Revija za narodnostna vprašanja 56/57, 264–277.

Riman, B., 2010. Slovenci v Gorskem Kotarju, Kvarnerju in Istri od leta 1918 do leta 1991: doktorska disertacija, Filozofska fakulteta, Ljubljana.

Riman, B., 2011. Doseljavanje slovenskog stanovništva s današnjeg prostora Republike Slo-venije u Pulu do 1918. godine. Razprave in gradivo, Revija za narodnostna vprašanja 64, 68–85.

Riman, B., 2012. Delovanje slovensko-hrvaških društev v Pazinu. Acta histriae 24, 357–380.Riman, B., 2013a. Čitaonicu je osnovala “šaka brače Slovenacah” u želji “da pokažu svietu, da se

znadu ponosit svojim dičnim imenom, svojim milim jezikom”: slovenska društva u Puli od 1886. do 2011. godine. Histria 3, 143–166.

Riman, B., 2013b. Doseljavanje stanovništva iz slovenskih krajeva u čabarski kraj na temelju zabilješki u knjigama Status animarum. Migracijske i etničke teme 29 (1), 63–88.


RIG_80.indd 86 15.6.2018 6:12:24

87

Riman, B., 2014a. Slovenska zajednica u Rijeci od 1945. do 1991. godine. Časopis za suvremenu povijest 46 (3), 535–554.

Riman, B., 2014b. Središnjega kraja i Kupske doline na temelju zabilješki u knjigama. Stanje duša od sredine 19. do sredine 20. stoljeća. Migracijske i etničke teme 30 (1), 95–124.

Riman, B., 2015. Slovenske dekle na radu u Hrvatskoj krajem 19. i početkom 20. stoljeća. V A. Dremel, L. Čale Feldman, L. Dujić, R. Borić, S. Prlenda, M. Grdešić & R. Jambrean, L. Du (ur.) Kako će to biti divno! Uzduž i poprijeko brak, zakon i intimno građanstvo u povijesnoj i suvremenoj persprektivi. Centar za ženske študije, Zagreb, 125–134.

Riman, B., 2016a. Delovanje Slovencev v Osijeku med drugo svetovno vojno. Razprave in gra-divo, Revija za narodnostna vprašanja 77, 137–154.

Riman, B., 2016b. 130 let slovenskega združevanja na Hrvaškem. Raznolikost v raziskovanju etničnosti: izbrani pogledi. V D. Grafenauer & K. Munda Hirnök (ur.) Raznolikost v razisko-vanju etničnosti: izbrani pogledi. Inštitut za narodnostna vprašanja, Ljubljana, 266–285.

Smole, M. & Zupančič, Š., 2017. Dediščina na starih tovorniških poteh v prostoru doline Zgornje Kolpe in Čabranke – od Broda Moravic do Loške doline: mednarodna polet-na delavnica Slovenskega etnološkega društva in Etnološke zbirke Palčava šiša Plešce (Hrvaška), 12.–19. avgust 2017. Glasnik Slovenskega etnološkega društva 57, 3/4, 136–137.

Statistische Cental Commision, 1914. Österreichische Statistik die Ergebnisse der Volkszählung vom 31. Dezember 1910. Statistischen Cental Commision, Wien.

SURS – Statistični urad Republike Slovenije, 2017. Selitveno gibanje, Slovenija, 2016, http://www.stat.si/StatWeb/News/Index/6750 (16. 10. 2017).

Szabo, A., 1995. Socijalna struktura Slovenaca u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji izmeču 1880. i 1910. godine. V V. Kržišnik-Bukić (ur.) Slovenci v Hrvaški. Inštitut za narodnostna vprašanja, Ljubljana, 85–105.

SZS – Savezni zavod za statistiku, 1955a. Konačni rezultati popisa stanovništva od 15. marta 1948 godine. Knjiga IX. Stanovništvo po narodnosti. Savezni zavod za statistiku, Beograd.

SZS – Savezni zavod za statistiku, 1955b. Konačni rezultati popisa stanovništva od 15. marta 1948 godine. Knjiga V. Stanovništvo po pismenosti. Knjiga VI. Stanovništvo po rodnom kraju. Savezni zavod za statistiku, Beograd.

SZS – Savezni zavod za statistiku, 1959a. Popis stanovništva 1948. Knjiga I. Vitalna i etnička obeležja. Savezni zavod za statistiku, Beograd.

SZS – Savezni zavod za statistiku, 1959b. Popis stanovništva 1953. Knjiga III. Pismenost i školska sprema. Knjiga VII. Bračno stanje. Knjiga VIII. Narodnost i materni jezik. Savezni zavod za statistiku, Beograd.

SZS – Savezni zavod za statistiku, 1960a. Popis stanovništva 1953. Knjiga IV. Savezni zavod za statistiku, Beograd.

SZS – Savezni zavod za statistiku, 1960b. Popis stanovništva 1953. Knjiga XI. Starost, pismenost i narodnost. Savezni zavod za statistiku, Beograd.

SZS – Savezni zavod za statistiku, 1966. Ukupno i poljoprivredno stanovništvo prema popisu 1961. Statistični bilten 398. Savezni zavod za statistiku, Beograd.

SZS – Savezni zavod za statistiku, 1967. Popis stanovništva 1961. Knjiga VI. Vitalna, etnična i migraciona obeležja. Rezultati za opštine. Savezni zavod za statistiku, Beograd.

SZS – Savezni zavod za statistiku, 1969. Popis stanovništva 1961. Knjiga IV. Ekonomska obeležja stanovništva. II deo (radnici – službenici). Savezni zavod za statistiku, Beograd.

SZS – Savezni zavod za statistiku, 1971. Popis stanovništva 1961. Knjiga II, Pismenost i školovanost. Savezni zavod za statistiku, Beograd.

SZS – Savezni zavod za statistiku, 1974a. Popis stanovništva i stanova 1971, Stanovništvo. Eko-nomska obeležja, II. deo (zaposleno osoblje). Savezni zavod za statistiku, Beograd.

RIG_80.indd 87 15.6.2018 6:12:24

88

SZS – Savezni zavod za statistiku, 1974b. Popis stanovništva i stanova 1971. Stanovništvo. Pisme-nost i školovanost. Savezni zavod za statistiku, Beograd.

SZS – Savezni zavod za statistiku, 1984a. Popis stanovništva, domačinstva i stanova u 1981. (Tabele 56, 70, 75 in 97). Savezni zavod za statistiku, Beograd.

SZS - Savezni zavod za statistiku, 1984b. Statistički godišnjak Jugoslavije. XXXI. Savezni zavod za statistiku, Beograd.

Šestan Kučić, I., 2017. Dogovoreno osnivanje slovenskog lektorata na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Novi list.hr, 6. junij 2017, http://www.novilist.hr/Vijesti/Rijeka/Dogovoreno-osnivanje-slovenskog-lektorata-na-Filozofskom-fakultetu-u-Rijeci?articlesrclink=related (3. 9. 2017).

Urad Vlade RS za Slovence v zamejstvu in po svetu, 2017, Poslovni imenik slovenskih podjetnikov, poslovnežev in poslovnih klubov zunaj RS, http://www.uszs.gov.si/si/znanost_mladi_gospodarstvo/gospodarstvo/poslovni_imenik_slovenskih_podjetnikov_poslovnezev_in_poslovnih_klubov_zunaj_rs/ (1. 8. 2017).

Zavratnik-Zimic, S. 1997. Slovenci v Hrvaški/Slovenci u Hrvatskoj. Družboslovne razprave 13 (24/25), 234–238.

Zavratnik-Zimic, S., 1999. O proučevanju slovensko-hrvaškega obmejnega prostora: defini-ranje in konceptualni nastavki. Razprave in gradivo, Revija za narodnostna vprašanja 35, 143–156.

Zlatković Winter, J., 1993. Imigracije u Hrvatskoj: skica povjesnog toka. Migracijske teme 9 (3/4), 303–323.

Zupančič, J., 1999. Slovenci v Avstriji. Inštitut za geografijo, Ljubljana.Zupančič, J., 2008a. Razvojne možnosti slovenskih manjšin v sosednjih državah: zaključno poročilo.

Inštitut za narodnostna vprašanja, Ljubljana.Zupančič, J., 2008b. The Economic Situation of Carinthian Slovenes after WW II. Slovene stu-

dies 30 (2), 235–239.Žitnik Serafin, J., 2013. Organiziranost, delovanje in prihodnji izzivi slovenskih društev v drugih

delih nekdanje Jugoslavije. Dve domovini / Two homelands 37, 41–52.

Opombe1 Upoštevani so različni kriteriji številčnega gibanja Slovencev na Hrvaškem – v obdobju 1880–

1910 je kriterij slovenski materni in pogovorni jezik, v obdobju 1921–1931 slovenski materni jezik in v ostalih obdobjih narodnostna opredelitev.

RIG_80.indd 88 15.6.2018 6:12:24

Teaching in Plurilinguistic Environments with a Minority language: Analysis of a Pre-service Training Project

The article presents some results of international research conducted within the Co- menius 2.1 INFO project – Designing a training model for teachers working in multi-lingual areas with minority languages. The project led to the development of an in-service teacher training model that enables teachers to use didactic and methodologi-cal materials, knowledge, attitudes and strategies to enhance their teaching practice and to promote fully the developmental potential of students speaking minority languages. The professional profile that emerged from the study takes into consideration all the qualification elements that constitute a common denominator to multilingual school systems with a minority language presence and that have allowed researchers to identify specialization modules and to explore problems and themes studied within the European study programme.

Keywords: minority language, Italian, Comenius 2.1, teacher training, teachers, multilingualism, teacher training course model.

Poučevanje v večjezičnih okoljih z manjšinskimi jeziki: analiza projekta izobraževanja učiteljev

V članku avtorica predstavi rezultate mednarodne raziskave, ki je bila izvedena v sklopu projekta Comenius 2.1 INFO – Oblikovanje modela usposabljanja za učitelje, ki delajo na večjezičnih področjih z manjšinskimi jeziki. Avtorji so z raziskavo identificirali in razvili model usposabljanja učiteljev, ki bo omogočil razpolaganje z didaktičnimi in metodološkimi prijemi, znanjem, pristopi in strategijami za izboljšanje pedagoške prakse ter vsesplošno spodbudili razvojni potencial učencev, govorcev manjšinskih jezikov. Na podlagi raziskave je bil izdelan strokovni profil, ki upošteva vse kvalifikacijske elemente, ki predstavljajo skupni imenovalec večjezičnim šolskim sistemom z navzočnostjo manjšinskih jezikov. Raziskovalcem pa so omogočili, da izluščijo študijske module za specializacijo ter poglabljanje problematik in tematik, s katerimi so se ukvarjali v okviru evropskega študijskega programa.

Ključne besede: manjšinski jezik, italijanščina, Comenius 2.1, usposabljanje učiteljev, učitelji, večjezičnost, model za usposabljanje učiteljev.

Correspondence address: Nives Zudič Antonič, Oddelek za italijanistiko, Fakulteta za humanistične študije, Univerza na Primorskem / Department of Italian, Faculty of Humanities, University of Primor-ska, Titov trg 5, 6000 Koper, Slovenia, e-mail: [email protected].

Nives Zudič Antonič



RIG_80.indd 89 15.6.2018 6:12:24

80 / 2018 TREATISES AND DOCUMENTS JOURNAL OF ETHNIC STUDIESN. ZUDIč ANTONIč Teaching in Plurilinguistic Environments with a Minority Language: Analysis of ...

1. IntroductionThe article presents some results of international research conducted within the Comenius 2.1 INFO project – Designing a training model for teachers working in multilingual areas with minority languages (2005–2007). One aim of the project was a teacher training model based on quality indicators that correspond to new professional competences required in multilingual areas, and by multilingual teaching forms and didactics. As the project proceeded various educational needs were identified, relating to the socio-cultural context, the system and the teaching staff. Based on needs analysis, a framework of reference for knowledge, abilities and attitudes required from teachers working in multilingual contexts was identified.

The professional profile developed during the study took into consideration all the qualification elements that are in common to all multilingual educational systems that include minority language learning. These qualification elements allowed for the identification of speciality models and for a close examination of problems and themes studied within the European training course.

2. Theoretical Foundations: Education for Bilingualism and MultilingualismThe path to bilingualism and multilingualism is gradual and exceptionally com-plex. Successful bilingual or multilingual education is the result of a number of different factors, one of which is successful language teaching. In recent years, language learning and teaching in bilingual areas has been influenced by events and conditions in society (migration processes, globalisation, the role and importance of English, etc.) that also changed the attitude to language, its role and the competences required (Čok 2009, Čok & Pertot 2010, Zudič Antonič 2017). In view of this, if we wish to pursue the goals of modern education, which are also the goals of modern society (between school and society there is a dialectic relationship: school is expected to educate in accordance with the needs of society), we must ask ourselves what sort of teaching should be organised. School as a reflection of a wider social community dictates that teachers achieve certain educational goals, but in heterogeneous classrooms teachers are faced with a very demanding and complex situation, since if they wish to motivate their students they have to be even more dedicated to their work (Zudič Antonič & Zorman 2014); they need new, different, up-to-date materials; they have to establish successful relations with their students and colleagues; they have to forge links with the community and draw from it information, answers, encouragement and challenges (Zudič Antonič & Malčič 2007).

Modern language teaching is based on a communicative approach and the development of the ability to communicate interculturally: teaching is focused

RIG_80.indd 90 15.6.2018 6:12:24

91

RAZPRAVE IN GRADIVO REVIJA ZA NARODNOSTNA VPRAŠANJA 80 / 2018N. ZUDIč ANTONIč Poučevanje v večjezičnih okoljih z manjšinskimi jeziki: analiza projekta izobraževanja ...

on the student and his or her communicational needs (Ciliberti 2012, Nalesso & Malčič 2007); it is directed at the learning process and takes into account different learning styles; it also takes into account that language, culture and society are connected, and that an individual microcosm is a reflection of the social microcosm (Byram 1989); there are equal relations between teachers and students, which encourages and strengthens students’ sense of responsibility and independence; lessons also include the use of information communication technology (ICT) (Balboni 1998).

With these factors in mind, it is necessary to introduce changes in language teaching/learning. In all the methodological approaches applied in the past, there were constants which received different emphasis in different periods: for example, the active, direct and oral method, the imitation method, the inductive method, the repetition method, and so on (Novak-Lukanovič, Zudič Antonič & Varga 2011). Another constant in methodological approaches, which can be very different from each other, is the basic didactic process. Methodological approaches depend on external and internal factors that influence the educational process. The external factors lie mainly in the cultural and political atmosphere of a particular historical period in a specific country, which to a certain extent determines the demands placed on educational institutions (Novak-Lukanovič 2011). Internal factors mainly consist of the development of an individual subject area and the attention given by the theoreticians of language learning and the authors of didactic materials to the different components of the teaching/learning process (Ciliberti 2001).

In our context, there are two main external reasons for the current changes: first, the Europeanisation of the national school system, which is supposed to be harmonised with the rest of the European Union member states (Council of Europe 2001), a foundational document for all EU members states for the preparation of annual work plans and curricula for languages, for examinations and textbooks, etc.); and second, the different population profiles in mandatory primary school, which have changed due to the migration processes and due to which it is necessary to manage the processes of language contact between the Slovene and Italian language/culture and between the languages/cultures of immigrants (Zavod Republike Slovenije za šolstvo 2012, Novak-Lukanovič 2011).

The internal reasons for the methodological changes are based directly on the development of various disciplines that are important for teaching – mainly the teaching of languages and the attention that various participants pay to different components of the teaching/learning process. The modern theory of foreign language teaching is focused mainly on the individual, the various ways in which the individual learns languages, on different levels of motivation, prior knowledge and experience, and learning strategies. Due to these special features, it is necessary to organise a methodological differentiation that represents the end of global didactic coherence. We are transitioning to a period of eclecticism,

RIG_80.indd 91 15.6.2018 6:12:24

92

where different issues of a heterogeneous nature interact and take on a crucial role (Ciliberti 2012). The central discussions in foreign language teaching/learning revolve around the didactics of multilingualism and differentiation.

Education for multilingualism encourages the learning of a number of languages and sets a number of goals: cultural, linguistic and cognitive (Byram 1997, Demetrio & Favaro 2002). Differentiated didactics deals with numerous differentiation factors that are present in teaching/learning: the psycho-social aspect of the students and teachers, and the status of each individual language (Ciliberti 2012).

2.1 Didactics of Multilingualism: Cultural, linguistic and Cognitive Goals

According to EU recommendations, every citizen should know four EU lan-guages: in addition to the mother tongue, three other European languages at different levels. In order for European citizens to become multilingual, we should move from the didactics of a specific language to the didactics of languages, or, to the didactics of multilingualism. The goals that are supposed to be achieved in multilingual and the multicultural classrooms are complex and can be divided into three groups:• culturalgoals:educationformulticulturalityanddiversity;developmentof

the ability to understand and interpret other cultures in comparison with one’s own;

• linguisticgoals:developmentoftheknowledgeoflanguagesandatleastsomeof the functional types (depending on the level of language competence and the set goals);

• cognitive goals: development of flexibility, curiosity, ability to adapt andcreate strategies for learning languages at different levels.

2.1.1 Cultural Goals

Intercultural education and education for diversity must be developed in all subjects, as this is the only way to realise interdisciplinarity, education for understanding and managing complex phenomena, and for resolving conflicts. Cesari Lusso (1992, 100) says that this is a “concept that needs to be considered in all its complexity and realised via global pedagogical projects”.

2.1.2 linguistic Goals

For the achievement of linguistic goals, differentiation of curricula and diff-erentiated teaching are crucial, whereby ICT and integrated language learning (CLIL) are be of great help. In addition, it is necessary to differentiate the skills in the acquisition of different languages and various competences.


RIG_80.indd 92 15.6.2018 6:12:24

93

2.1.3 Cognitive GoalsConsidering that the fundamental goal of modern language teaching is to “teach how to learn”, it is necessary to develop and strengthen in students the awareness of the role they play as students, develop the skill of independent learning and awareness of its importance, as well as a responsible attitude to learning, critical thinking and self-evaluation (Ciliberti 2012). Differentiation of teaching (Puren 1996) or the concept of pedagogical variation (Dabène et al. 1990) assume that we are setting different goals for different students in the classroom, choosing different content, exercises and activities, and using different approaches, techniques, tools and take into account different working rhythms (in line with personality, interests, motivation, goals, cultures, habits, success and the lan-guage competence level of each student). Connecting different fields, views and findings “is the practical response /…/ to differentness, heterogeneity, chan-geability, instability, multiplicity” (Dabène et al. 1990, 96).

Pursuing the European reference framework (Council of Europe 2001), students cannot acquire the expected competences from the curriculum once and for all, since these are flexible competences that are realised in the use of language/languages in real communication situations, and for this the ability to adapt and negotiate is necessary. Different contexts, diverse problems that have to be solved, the new, unpredictable situations we find ourselves in, demand from us a suitable response. In these situations, it is necessary to know how to use/adapt language, which is why we must achieve creative, dynamic linguistic competences. If we are use one or more languages for communication, this means that we must be familiar with active strategies, we must be open, flexible and adaptable. We must be ready to know how to learn, which means that we have to:• masterthedynamicknowledgeofthings(linguisticandculturalknowledge);• knowhowtodocertainthingswiththehelpofsuitablestrategies;• knowhowtobeandbeskilledatthecognitive,emotionalandculturallevel

(in the European reference framework this is the existential competence (Council of Europe 2001, 157).

2.2 Training Teachers

The key factor for developing all these competences is suitable teacher training. Teachers who teach a language in a multicultural and multilingual classroom must primarily have an excellent knowledge of the language they are teaching, while at the same time they must also be equipped with new skills in language teaching and learning, and for this they must be trained in language teaching and learning on a continuous basis. On top of this, teachers who want to successfully organise student-focused teaching, must receive appropriate encouragement and help. Thus it is no longer enough for modern teachers to attend traditional seminars and spend some time abroad, but they have to be faced with various situations in which they use the language, testing themselves and acting in the local as well as


RIG_80.indd 93 15.6.2018 6:12:24

94

national and international context (Novak-Lukanovič, Zudič Antonič & Varga 2011). Only broadly educated teachers will manage the duties placed on them by the modern society and during their lesson and material preparation, as well as in the planning and conduction of lessons, constantly direct their attention to the students and their needs, wishes, interests, etc., delivering modern, innovative and engaging lessons. Institutions must support teachers in this by listening to the needs of teachers, students and the community. Motivation, self-respect and mutual help that contribute to the professional and personal growth of teachers also have considerable influence on everyday pedagogical practices, the teachers’ self-realisation and the enactment of changes in school and consequently in society (Novak-Lukanovič 2011).

3. International Project Comenius 2.1 INFO – Designing a Training Model for Teachers Working in Multilingual Areas with Minority languagesThe project was set up to cope with the needs of teachers operating in various European linguistic minorities. The bilingualism and even the multilingualism that characterizes minority native-speakers and influences their linguistic competence require that teachers operating in schools with minority languages possess particular knowledge and adopt adequate attitudes and approaches in their work. In recent years the preservation of minorities has raised as a result of self-promotion by minorities themselves. In any case, there are many differences between norms adopted in various European environments, leading to diversified approaches used in teaching the mother tongue in schools.

There are nevertheless many differences between legal systems in various European countries that decide how mother-tongue languages are taught in schools. In some countries, a minority language is taught from primary school level, in others it is offered as optional subject or as an extra-curriculum project. In some other countries, teaching in the mother tongue is simply not provided for by law (Balboni 1999, Novak-Lukanovič, Zudič Antonič & Varga 2011). In order to introduce a minority language into monolingual school-systems where subjects are largely taught in the national language, teachers need particular competence and knowledge to promote the minority language in a multilingual curriculum. A school system in the area with a minority language presence has to identify and implement a didactic strategy and a methodology that allows for the promotion of the students’ mother tongue, other languages spoken in the area, as well as other European languages (Balboni, Coonan & Ricci Garotti 2001, Rasom 2007, Roberts 2007).

The project has been developed in collaboration with various partners¹ working in areas with minority languages. The multilingual areas involved in the project are: the Ladin area in the province of Bolzano/Bozen, represented by the


RIG_80.indd 94 15.6.2018 6:12:25

95

Istitut Pedagogich Ladin; the Ladin area in the province of Trento, represented by the Sorastanza de la scoles de Fascia; the Slovene area in Carinthia, represented by the Pädagogische Hochschule Kärnten, Klagenfurt; the Friulian, Slovene and German-speaking area in Friuli Venezia Giulia, represented by the Direzione Scolastica Regionale Friuli Venezia Giulia, and the Istituto Regionale di Ricerca Educativa Friuli Venezia Giulia; the Sardinian, Catalan and Tabarchinan area in Sardinia, represented by the Istituto Regionale di Ricerca Educativa della Sardegna; the Welsh area in the United Kingdom, represented by Denbighshire County Council; and the Italian area of the Slovene coast represented by the Faculty of Humanities, University of Primorska.

In the first phase of the project the teachers’ needs and the educational re-quirements of the social and cultural areas were identified. The team distributed questionnaires, managed discussion groups and gathered data on the activities and the projects in minority language in schools of the eleven different multi-lingual areas involved in the project. Based on the results from the analysis of teachers’ needs and those of the head teachers and stakeholders, the working group drafted a training-course model. The model consists of a set of guidelines for the design of a specific training course for teachers who teach in multilingual areas where a minority language is spoken. The course is to be offered as in-service teacher training (Rasom 2007).

Guidelines help institutions in planning course contents based on teachers’ needs. The course is to be offered to teachers who wish or need to promote a project or an activity in the minority language, or compare their practice with a multilingual didactic approach that involves the pupils’ mother tongue (in the case of a minority language), or teachers who wish to compete professionally with European teaching standards that are becoming increasingly directed towards multilingual didactics (Nalesso & Malčič 2007).

3.1 The Research

3.1.1 The Present State, Needs and Expectations of Minority language Teachers Operating in Multilingual Areas

The study began with a needs analysis by means of questionnaires distributed to school head teachers (41 questionnaires), teachers (281 questionnaires) and stakeholders (39 questionnaires), i.e. parents, politicians and cultural orga-nizations. Later on, discussion groups were organized with the above mentioned respondents to discuss problems, expectations and perceptions beyond those included in the questionnaire. At the same time activities and projects in the minority language were planned for the school year 2004–2005 (Roberts 2007, Cosulich 2007). From the questionnaires and discussions numerous data emerged on teaching methodologies and contexts used in the instruction of a minority language in primary education.


RIG_80.indd 95 15.6.2018 6:12:25

96

From the Slovene Istria multilingual area the following institutions parti-cipated in the INFO study: 8 elementary schools, i.e. all three schools with Italian as language of instruction (ES (elementary school) Pier Paolo Vergerio il Vecchio in Koper, ES Dante Alighieri in Izola, ES Vincenzo De Castro in Piran) and 5 schools with Slovene as language of instruction (ES Elvira Vatovec in Prade, ES Oskar Kovačič in Škofije, ES Dušan Bordon in Semedela, ES Vojka Šmuc in Izola, ES Ciril Kosmač in Piran). On the Slovene coast 8 questionnaires were distributed to schools head teachers, 40 to teachers (10 teachers per school with Italian as language of instruction and 2 teachers per school with Slovene as language of instruction) 5 questionnaires were distributed to stakeholders (parents, majors, institution managers). 10 teachers per school with Italian as language of instruction and 5 stakeholders participated in the study. The head teachers’ viewpoint on the state of Italian schools in Slovenia is represented in its entirety since head teachers of all Italian schools on the Slovene coast were involved in the study. Among 11 participants in discussion groups some had previously completed the questionnaire, others not.

3.1.2 Questionnaires, Discussion Groups, Planning Activities

The number of questions in the questionnaires ranged from 12 (stakeholders) to 27 (teachers). The questionnaire was divided into sections discussing various aspects of minority language instruction. In the first part respondents were asked to self-evaluate their linguistic competences and teaching results, in the second part data on teaching methodologies were collected, the third part focused on linguistic policy, and the final part investigated teachers’ expectations, perceptions and needs. This final part resulted in the most interesting and innovative study area. Questions were designed as closed type questions, but allowing some flexibility in answer levels. A small number of questions were followed by a yes/no answer, the majority offered a gradual answer ranging from one (the lowest level) to seven (the highest level). In addition, a space for ideas, suggestions and personal reflections on the minority languages universe was included. In discussion groups participants were invited to express themselves freely on the same topics included in questionnaires. Data on multilingual materials and materials in a minority language were collected by school staff by means of forms elaborated by the INFO project researchers.

3.2 Presentation of Results

The results that emerged from the study are complex and have thus been analysed and interpreted in different ways. In the following paper a brief synthesis on selected comparative data that emerged from the study are presented.


RIG_80.indd 96 15.6.2018 6:12:25

97

3.2.1 linguistic Competence in a Minority language

Head teachers were asked to evaluate teachers’ linguistic competence in the minority language, in the national language and in European languages. Teachers were asked to self-evaluate their linguistic competence in terms of listening, speaking, reading and writing abilities. San Pietro school head teachers (Sar-dinia), where Tabarchino is used in full-immersion schools, claim that 100 per cent of their teachers are as competent in Tabarchino as they are in their mother tongue. Ladin school head teachers in Gardena, Badia (Italy) claim that 73 per cent of teachers speak the minority language fluently, and the rest follow closely (levels 6 and 5). The lowest level of competence was declared by head teachers of German speaking areas in Friuli and Alghero schools in Sardinia. Friuli head teachers consider only 10 per cent of teachers to reach the highest level of competence in the minority language, although the remaining 90 per cent were positioned at level 6. In Alghero primary schools apparently only 13 per cent of teachers master the minority language, the largest percentage of teachers were positioned in the level 4 (63 per cent).

These data do not allow for cross checking with teachers’ answers because the teachers involved in the study are minority language teachers and thus master the language perfectly while the head teachers’ answers referred to all teaching staff. The majority of teachers that teach, plan or carry out activities in the minority language consider their linguistic competence as medium-high (levels 5, 6 and 7, with the mean 5.7). The highest answers were given by Welsh immersion schools teachers, the lowest answers were collected by teacher operating in schools with Welsh offered as a second language. Teachers on the Slovene coast chose the level 6.5, likewise the Ladin, Catalan, German teachers in Friuli and Catalan teachers in Alghero. The least developed skill appears to be writing. Listening and reading skills were self-evaluated by teachers at levels 6.2 and 5.9 respectively, while they consider their writing skills much lower, this is particularly evident with Friulian and Sardinian teachers (Cosulich 2007).

3.2.2 Awareness of New Didactic Approaches and Experimentation

The questionnaire distributed to teachers included questions on teaching/lear-ning models (one teacher-one language, one language-one context, and full linguistic immersion). Teachers showed the most comprehensive knowledge on the full-immersion technique, but the most used teaching model seems to be one language-one context. Teachers are aware of a variety of other teaching models, some of them were brought up by teachers themselves (CLIL, integrated linguistics didactics, a time lap-a language and others). In data interpretation the variety in schools systems must be taken into consideration. In some areas the minority language is used as the language of instruction, while in others it is


RIG_80.indd 97 15.6.2018 6:12:25

98

used in specific teaching activities (for example, projects). The majority of head teachers and teachers said they were willing to try new methods and techniques in teaching minority languages. In particular, 66 per cent of teachers are willing, while 34 per cent of teachers are not interested in trying new ways of minority languages teaching/learning (Cosulich 2007).

3.2.3 Didactic Materials

The question “Do you use didactic materials in the minority language?” could be answered with: “never/occasionally/often/always” (Cosulich 2007, 55). It emerged that the textbook is the most commonly used didactic material in minority language instruction. 58 teachers said they use it always, 82 often. Some other materials are used as well, such as magazine articles, internet, audio-visual materials and multimedia, although less frequently. Teachers in Slovenia gave similar answers to the median answer: 69 per cent said they use the textbook often, 71 per cent use occasionally magazine articles and/or newspapers, 69 per cent of teachers never search for didactic materials on the internet, 79 per cent and 65 per cent occasionally use audio-visual materials and multimedia respectively (Cosulich 2007). A large number of Slovene teachers prepare didactic materials personally. The highest percentage of teachers that prepare didactic materials (100 per cent) is Catalan language teachers in the region of Alghero, followed by Welsh immersion schools teachers (77 per cent). Slovene teachers declared that occasionally they use didactic materials prepared by their colleagues, as well as materials prepared in collaboration with colleagues (66 per cent). Didactic materials are often borrowed from a library (50 per cent) and occasionally from research institutes (42 per cent). In general, 57.5 per cent of teachers said they never borrow didactic materials from research institutes, or universities/associations (Cosulich 2007).

3.2.4 Contribution to Minority language Promotion

All the respondents were asked to evaluate the level of contribution of their school or association/institution to the promotion of the minority language. 43.9 per cent of head teachers estimated their school’s role in minority language promotion as completely decisive, while only 17.9 per cent of stakeholders and 27 per cent of teachers share the same opinion. Specifically, Slovene area teachers consider their activity as absolutely decisive to L1 promotion and 50 per cent of head teachers consider their school’s activity as completely decisive.

3.2.5 Communication

Views on the efficacy of relations between schools and institutions that operate in minority language (research institutions, museums, cultural associations,


RIG_80.indd 98 15.6.2018 6:12:25

99

cultural institutes etc.) are also contrasting. According to head teachers, relations between schools and institutions are of average effectiveness (5.2 on a scale from 1 to 7) with peak responses (7) for the primary school from San Pietro and schools in Fassa. Ladin schools in Gardena and Badia positioned themselves at 6.5, together with Slovene schools and Welsh immersion schools. The lowest figure was registered by head teachers of Friulian schools and Slovene schools in Carinthia with a low level of 2.5 and 3.2 respectively. Interestingly enough, only 17 per cent of stakeholders positioned themselves at the highest level of efficacy, the majority (21.4 per cent) positioned themselves at levels 5 and 6. A slightly higher percentage of teachers (22.2 per cent) assessed the communication as completely effective. 23 per cent positioned themselves at level 6 and 14.4 per cent at level 5 (Iori & Fanton 2007).

3.2.6 Underlying Motivation

The motives that urge teachers to promote a minority language are often cultural (66.8 per cent) and personal (61.2 per cent of respondents). The political motive was the least popular, with 12.1 per cent of teachers who answered often and 12.8 per cent who answered fairly. The same is true of economic motives. The majority of respondents (34.2 per cent) considered these as offering little motivation for engagement in the minority language teaching.

3.2.7 Professional Confidence

The answers to questions on teachers’ planning abilities and the level of con-tentment with their work were interesting. The majority of Ladin teachers ranged themselves to medium-high levels (4, 5 and 6) and only 13 per cent declared themselves to be absolutely confident. By contrast, 50 per cent of Friu- lian language and 85 per cent of Italian teachers in Slovenia and Welsh im-mersion schools teachers are confident in their professional abilities. 49 per cent of teachers declare themselves to be satisfied (level 6) and only 8 per cent of respondents were completely satisfied with their professional work. The most satisfied appear to be Welsh immersion schools teachers, where 46 per cent of teachers were completely satisfied. The least confident professionally are Friulian and Catalan language teachers (4.60 and 4.71 respectively).

3.3 Teaching Results

Stakeholders were asked to evaluate the results of schooling in the minority language carried out by elementary schools of their area. On a scale from 1 (absolutely negative) to 7 (absolutely positive), the majority of respondents (37 per cent) chose the level 5. Only 11 per cent of stakeholders were completely satisfied with their school’s/institute’s work.


RIG_80.indd 99 15.6.2018 6:12:25

100

3.3.1 Implementation of Regulations

Interesting results emerged from a cross comparison of answers given by stakeholders and head teachers to the question “To what extent are the possibi- lities for minority language promotion provided for by the law in your region exploited in primary school?” (Cosulich 2007, 63). The highest level of stake-holders (24.1 per cent) chose level 4 and the rest chose equally levels 2, 3, 5 and 6 (13.8 per cent). On the other hand, the majority of head teachers chose levels 5, 6 and 7, with the exception of Friulian and Sardinian head teachers who believe that regulations provided for by law are not fully implemented (Cosulich 2007).

Despite the variety in the degree of the minority language presence in school systems involved in the project, individual elements shared by all were identified, such as: aiming at teachers’ didactic and linguistic competences through vo- cational training programmes; aiming at enhancing teaching quality and ex-periencing new methodological approaches that involve all subjects, in order to suggest decisive interventions at a multi-disciplinary and multi-linguistic level; offering a larger and a more diversified range of didactic materials in the L1 that appear to be quantitatively lacking in all regions involved in the inquiry. Further, all regions aim at linguistic and cultural awareness-raising among students through minority language assessment, integration and diversity acceptance, comparison and cohabitation education. All participating regions also set forward the need for greater visibility of what is done and produced, involving the area and the institutions in a minority language valorisation project (Perini & Capriata 2007).

4. The Training Course4.1 European Training Course Model

Based on the results from the analysis of teachers’ needs and those of the head teachers and stakeholders, INFO project researchers drafted an experimental training course model for primary school teachers who teach and/or teach in a minority language. First of all, the course structure was drafted. The research group agreed on the development of an in-service training course that allowed for the use of strengths offered by the project, specifically cooperation with other European minorities, exchanging experience, teacher exchanges. The teacher training course began with five days at the Ladin Pedagogical Institute in Bolzano. In the second phase, teachers tried out what they had learned in class. During this period teachers were supported by periodic contacts with project tutors. The results of class work were presented and discussed at the follow-up meeting in Ortisei in Val Gardena (Italy) (Rasom & Capriata 2007).

The course content was discussed and agreed at project meetings. Course


RIG_80.indd 100 15.6.2018 6:12:25

101

tutors to support teachers during the experimental work were chosen on the basis of their previous experience and specialisation. 21 teachers attended the course: approximately three teachers from each participating region. In the first session, themes such as language policy in school activity, the legal framework of European minority languages protection, project management in teaching, and multilingual education and minority language teaching were discussed in combination with workshops where didactic materials and other teaching means were produced. The process was monitored by means of evaluation tools. During the follow-up session, teachers exchanged experience of their experimental work in class. Projects developed in schools were presented and discussed. Discussion monitoring offered teachers valuable information on the knowledge transmitted during the course. From the course and follow-up evaluation, it emerged that the majority of participants considered the course as innovative and, in particular, as a motivation for further activities that promote minority languages within multilingual didactics. This was particularly evident in cases where promotion of the minority language depends largely on the goodwill of individuals or on personal interests (Rasom & Capriata 2007).

Despite the differences that characterise the participating areas, some key elements in common to all school projects were identified. These may be adopted and adapted to other minority languages contexts. The elements in common are the choice of a communicative approach that focuses on oral abilities and on operational abilities, aiming at the improvement of oral language standards; the use of innovative teaching modalities and techniques characterised by flexibility, consideration for students’ individual learning styles and strategies; workshops as an adequate working modality in the primary school; the use of activities that motivate students didactically and emotionally, enhancing their interest in their own language and language community, as well as in other languages and cultures; the use of a large variety of materials, the majority of which have been produced by participating teachers in order to respond to individual students’ demands and to enhance their curiosity about their origins and cultural traditions; the use of modern technologies in all school projects in order to support better communication among students; the consideration of language as a privileged cultural resource, as a stimulus for multilingualism and language learning, as well as intercultural education; and finally, the awareness that linguistic integration and integration with other languages are the foundation of a learning process that gives dignity and strength to a minority language in a curriculum that is truly multilingual.

5. ConclusionsThe training course designed by INFO for primary school teachers may be adapted to different minority areas in Europe, since it has a general approach and


RIG_80.indd 101 15.6.2018 6:12:25

102

takes into consideration a variety of aspects that were identified in the detailed study on the requirements and needs of teachers in their local educational contexts (Perini & Capriata 2007, Rasom & Capriata 2007). The general and specific competences to be achieved through the course and the related project activities related to the areas of knowledge and practical experience; they touched upon the substance of education in multilingual minority areas. Due to its rich content and the standing of the experts, the course may be considered as a sound foundation and a strong stimulus for research and action in the schools of all the participants. We hope that the project results, published and disseminated in many different regions, will help decision makers and educational personnel to cope with problems arising from globalisation and to achieve the ideal of “unity in diversity” as a fundamental goal of the European Union (Rasom 2007).

ReferencesBalboni, P. E., 1998. Tecniche didattiche per l‘educazione linguistica. UTET, Torino. Balboni, P. E., 1999. Educazione bilingue. Guerra, Perugia. Balboni, P. E., Coonan, C. M. & Garotti Ricci, F., 2001. Lingue straniere nella scuola dell’infanzia.

Guerra, Perugia.Byram, M., 1989. Cultural Studies and Foreign Language Education. Multilingual Matters, Cle-

vedon.Byram, M., 1997. Teaching and Assessing Intercultural Communicative Competence. Multilingual

Matters, Clevedon.Cesari Lusso, V., 1992. La dimensione interculturale nell‘educazione: riflessioni e riferimen-

ti per l‘azione pedagogica. In F. Poletti (ed.) L‘educazione interculturale. La Nuova Italia, Firenze, 87–112.

Ciliberti, A., 2001. Language Ideologies and the Current State of Language Teaching in Italy. In R. Di Napoli, L. Polezzi & A. King (eds.) Fuzzy Boundaries? Reflections on Modern Langua-ges and the Humanities. CILT Publication, London, 95–109.

Ciliberti, A., 2012. Glottodidattica: per una cultura dell‘insegnamento linguistico. Carocci, 2012.Cosulich, L., 2007. The results. Questionnaires. Research Evaluation. In O. Rasom (ed.) Info

Project: Designing a Training Model for Teachers Working in Multilingual Areas with Minority Language. Part 1, The Research and the European Training Model. Istitut Pedagogich Ladin, Bolzano, 49–81.

Council of Europe, 2001. Common European Framework of Reference for Languages: Learning, Teaching, Assessment. University Press, Cambridge.

Čok, L. (ed.), 2009. Izobraževanje za dvojezičnost v kontekstu evropskih integracijskih procesov: učinkovitost dvojezičnih modelov izobraževanja v etnično mešanih okoljih Slovenije. Založba Annales, Koper.

Čok, L. & Pertot, S., 2010. Bilingual education in the ethnically mixed areas along the Slovene-Italian border. Comparative Education 46 (1), 63–78.

Dabène, L., Cicurel, F., Lauga-Hamid, M.-C. & Foerster, C., 1990. Variations et rituels en classe de langue. Hatier – Crédif, Paris.

Demetrio, D. & Favaro, G., 2002. Didattica interculturale. Nuovi sguardi, competenze, percorsi. Franco Angeli, Milano.


RIG_80.indd 102 15.6.2018 6:12:25

103

Iori, V. & Fanton, B., 2007. Mapping of Activities. Discussion-Grups. Research Evaluation. In O. Rasom (ed.) Info Project: Designing a Training Model for Teachers Working in Multilingual Areas with Minority Language. Part 1, The Research and the European Training Model. Istitut Pedagogich Ladin, Bolzano, 69–73.

Nalesso, M. & Malčič, M., 2007. Classroom Practice. In O. Rasom (ed.) Info Project: Designing a Training Model for Teachers Working in Multilingual Areas with Minority Language. Part 1, The Research and the European Training Model. Istitut Pedagogich Ladin, Bolzano.

Novak-Lukanovič, S., 2011. Language Diversity in Border Regions: Some Research Data on the Perception Among the Pupils of Two Secondary Schools. Annales, Series historia et sociologia 21 (1), 79–92.

Novak-Lukanovič, S., Zudič Antonič, N. & Varga, Š., 2011. Vzgoja in izobraževanje na narodno mešanih območjih v Sloveniji. In J. Krek & M. Metljak (eds.) Bela knjiga o vzgoji in izobraževanju v Republiki Sloveniji. Zavod RS za šolstvo, Ljubljana, 347–367.

Perini, R. & Capriata, R., 2007. The Quality Elements in Teacher Training in Multilingual Areas with Minority Language. In O. Rasom (ed.) Info Project: Designing a Training Model for Teachers Working in Multilingual Areas with Minority Language. Part 1, The Research and the European Training Model. Istitut Pedagogich Ladin, Bolzano, 89–95.

Puren, C., 1996. La problématique de la formation dans le contexte actuel de l’éclectisme méthodologique. LEND – Lingua e nuova didattica (Numero speciale), 14–27.

Rasom, O. (ed.), 2007. Info Project: Designing a Training Model for Teachers Working in Multilin-gual Areas with Minority Language. Part 1, The Research and the European Training Model. Istitut Pedagogich Ladin, Bolzano.

Rasom, O. & Capriata, R., 2007. Guidelines for a European Training Model. In O. Rasom (ed.) Info Project: Designing a Training Model for Teachers Working in Multilingual Areas with Minority Language. Part 1, The Research and the European Training Model. Istitut Pedago-gich Ladin, Bolzano, 97–112.

Roberts, M., 2007. The Research. In O. Rasom (ed.) Info Project: Designing a Training Model for Teachers Working in Multilingual Areas with Minority Language. Part 1, The Research and the European Training Model. Istitut Pedagogich Ladin, Bolzano, 45–49.

Zavod Republike Slovenije za šolstvo, 2012. Smernice za vključevanje otrok priseljencev v vrtec in šole. Zavod Republike Slovenije za šolstvo, Ljubljana.

Zudič Antonič, N. & Malčič, M., 2007. The needs. In O. Rasom (ed.) Info Project: Designing a Training Model for Teachers Working in Multilingual Areas with Minority Language. Part 1, The Research and the European Training Model. Istitut Pedagogich Ladin, Bolzano, 84–87.

Zudič Antonič, N. & Zorman, A., 2014. Izobraževanje učiteljev in medkulturna vzgoja. In N. Bogatec & N. Zudič Antonič (eds.) Vzgajati k različnosti: interdisciplinarna primerjalna raziskava med Italijo in Slovenijo. Založba Annales, Koper, 197–212.

Zudič Antonič, N., 2017. L’educazione letteraria per lo sviluppo della consapevolezza culturale. Annales, Series historia et sociologia 27 (3), 611–628.

Notes1 Project partners: Istitut Pedagogich Ladin, Bulsan/Bolzano/Bozen, Italy (coordinator); Ministero

della Pubblica Istruzione, Ufficio Affari Internazionali, Rome, Italy; Sorastanza de la scoles de Fascia, Val di Fassa, Italy; Direzione Scolastica Regionale Friuli Venezia Giulia, Trieste, Italy; Istituto Regionale di Ricerca Educativa Friuli Venezia Giulia, Trieste, Italy; Istituto Regionale di Ricerca Educativa della Sardegna, Cagliari, Italy; University of Primorska, Faculty of Humanities, Koper, Slovenia; Pädagogische Hochschule Kärnten, Klagenfurt, Austria; Denbighshire County Council, Denbigh/Wales, United Kingdom.


RIG_80.indd 103 15.6.2018 6:12:26

RIG_80.indd 104 15.6.2018 6:12:26

About the Contributors / O avtorjih

Ivan ArmandaIvan Armanda was born in 1984 in Split. He graduated in 2009 at the Catholic Faculty of Theology in Zagreb, where he achieved a license with a specialization in Church History in 2013. Since 2011 he has been employed at the Miroslav Krleža Institute of Lexicography at the editorial office of the Croatian Biographical Lexicon. He is author of several academic, professional and popular articles dealing mostly with the biobibliographies of Croatian priests, monks and nuns, and their contributions to academic, cultural and literary heritage, as well as their role in social and church events. His published books are: Istaknuti hrvatski dominikanci, 1-2 (I. volume Zagreb 2012, II. volume Dubrovnik 2016) and Dominikanke u Šibeniku. Povijest samostana Gospe od Ružarija (1865.-2015.) (Šibenik 2015).

Ivan Armanda se je rodil leta 1984 v Splitu. Leta 2009 je diplomiral na Katoliški fakulteti za teologijo v Zagrebu, kjer je leta 2013 pridobil licenco za specialista za cerkveno zgodovino. Od leta 2011 je zaposlen na Institutu za leksikografijo Miroslava Krleže, kjer ureja Hrvaški biografski leksikon. Je avtor številnih znanstvenih, strokovnih in poljudnih člankov, ukvarja pa se predvsem z biobibliografijami hrvaških duhovnikov, menihov in nun, z njihovimi prispevki k znanstveni, kulturni in literarni dediščini ter z njihovimi vlogami v družbeni in cerkveni zgodovini. Objavil je naslednje knjige: Istaknuti hrvatski dominikanci, 1-2 (I. zvezek – Zagreb 2012, II. zvezek – Dubrovnik 2016) in Dominikanke u Šibeniku: Povijest samostana Gospe od Ružarija (1865.-2015.) (Šibenik 2015).

Filip Škiljan Filip Škiljan was born in Zagreb (1980) and graduated in History and Archaeology from the University of Zagreb in 2003. Between 2003 and 2006 he worked at the Jasenovac Memorial, as curator of the collection of photographs, video material and digital records. From 2006 to 2010 he was head of the Archives of Serbs in Croatia at the Serbian National Council. From 2008 to 2012 he was an associate lecturer in Croatian Studies (20th century history) at the University of Zagreb and in 2011 he was elected assistant professor. Since 2010 he has been working at the Institute for Migration and Ethnic Studies as a research associate. In 2013 he was appointed senior research associate.

Filip Škiljan, rojen v Zagrebu (1980), je zaključil klasično gimnazijo leta 1999 in diplomiral iz zgodovine in arheologije na Univerzi v Zagrebu leta 2003. Med letoma 2003 in 2006 je delal v Spominskem parku Jasenovac kot kurator zbirke fotografij, videomateriala in digitalnih zapisov. Od leta 2006 do leta 2010 je delal kot vodja Arhiva Srbov na Hrvaškem v Srbskem narodnem svetu. Od leta 2008 do leta 2012 je kot izredni predavatelj poučeval na Fakulteti Hrvaške študije Univerze v Zagrebu. Predaval je na dodiplomski in podiplomski ravni o hrvaški zgodovini


80 / 2018

RIG_80.indd 105 15.6.2018 6:12:26

dvajsetega stoletja. Leta 2011 je bil izvoljen za docenta na področju hrvaških študij na Univerzi v Zagrebu. Od leta 2010 je zaposlen na Institutu za migracije in narodnosti kot znanstveni sodelavec. Leta 2013 je bil imenovan za višjega znanstvenega sodelavca.

Kristina Riman Kristina Riman Kristina Riman was born in Rijeka, and graduated in Croatian language and literature at the Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Rijeka. She holds an MA from the University of Zagreb (2005), and a Ph.D. from the University of Rijeka (2010). Since 2012 she has been employed as an assistant professor at the Juraj Do-brila University of Pula where she teaches the courses Literature for Children and Youth and Media. She has participated in international academic and professional projects. She participates in international conferences and publishes papers from the field of literature with a special emphasis on Croatian-Slovene literary connections and the role of literature in education. She has published four books, four book chapters, ten scientific papers and articles, and is the editor of three publications.

Kristina Riman je bila rojena na Reki, kjer je končala osnovno in srednjo šolo. Diplomirala je iz hrvaškega jezika in književnosti na Filozofski fakulteti na Reki. Magistrirala je na Univerzi v Zagrebu leta 2005, doktorirala pa na Univerzi na Reki leta 2010. Od leta 2012 je zaposlena kot docentka na Univerzi Jurja Dobrile v Pulju, kjer je nosilka predmetov Literatura za otroke in mladino ter Medijska kultura. Sodelovala je na mednarodnih znanstvenih in strokovnih projektih. Sodeluje na mednarodnih konferencah in objavlja dela s področja književnosti s posebnim poudarkom na hrvaško-slovenskih literarnih povezavah in vlogi literature v izo-braževanju. Izdala je štiri knjige, štiri poglavja v knjigah, deset znanstvenih in strokovnih del ter je urednica treh publikacij.

Katarina Pajnič Katarina Pajnič graduated in 2004 from the Faculty of Arts in Ljubljana with her thesis “National structure and cross-border connections with Croatia in the south-eastern part of Slovenia” and in 2006 completed her Master’s dissertation “The structure and position of Slovenes within Croatia”. At the Office of the Government of the Republic of Slovenia for Slovenians Abroad she participated in an autonomous project titled “The autochtho-nous Slovenian population of the NW and N of Istria, Čičarija, Gorski Kotar and Croatian coast”. She has conducted lectures in Slovenian societies throughout Croatia and has par-ticipated at several round tables and conferences. Since 2012 she has continued her career in Austria, where she is employed at the internationally established law office Grilc Vouk Škof. Katarina Pajnič has two children and is actively involved in the minority life of Slo-venes in Carinthia (Austria).

Katarina Pajnič je leta 2004 diplomirala na Filozofski fakulteti v Ljubljani z delom »Narodno-stna struktura in čezmejne vezi s Hrvaško v delu JV Slovenije«, leta 2006 pa zaključila ma-

TREATISES AND DOCUMENTS JOURNAL OF ETHNIC STUDIESRAZPRAVE IN GRADIVO REVIJA ZA NARODNOSTNA VPRAŠANJA80 / 2018

RIG_80.indd 106 15.6.2018 6:12:26

gistrski študij z naslovom »Struktura in položaj Slovencev na Hrvaškem«. Na Uradu Vlade Republike Slovenije za Slovence v zamejstvu in po svetu je izvedla projekt z naslovom »Avtohto-no slovensko prebivalstvo SZ in S Istre, Čičarije, Gorskega Kotarja in Hrvaškega Primorja«. Predavala je v slovenskih društvih na Hrvaškem in bila aktivno prisotna na več okroglih mizah in konferencah. V obdobju 2005–2007 je bila zaposlena na Ministrstvu za okolje in prostor, 2007–2008 v Državnem zboru, 2008–2011 pa na Statističnem uradu v Republiki Sloveniji. Zaposlitev v Republiki Avstriji je nadaljevala v uspešni pravni, mednarodno uveljavljeni pisarni Grilc Vouk Škof. Je mati dveh otrok ter je aktivno vključena v manjšinsko društveno in kulturno življenje Slovencev na Koroškem v Avstriji.

Nives Zudič Antonič Nives Zudič Antonič, Ph.D., is Professor in Italian Literature. Her research areas are Ital-ian literature, literature in areas of contact – particularly literary production by minority ethnic group members, literature didactics and intercultural education. She has organized many seminars and training courses for teachers in didactics of the Italian language. She is also the author of several papers, contributions to symposia, invited lectures and compiled volumes, abstracts, books, and other publications in her research area.

Nives Zudič Antonič je doktorica znanosti in predstojnica Oddelka za italijanistiko Fakultete za humanistične študije Univerze na Primorskem, kjer je na Oddelku za italijanistiko nosilka predmetov Italijanska književnost ter Didaktika italijanske književnosti in medkulturne ko-munikacije. Njeno raziskovalno področje predstavljajo italijanska književnost in medkulturno sporazumevanje ter didaktika književnosti italijanskega jezika s poudarkom na poučevanju sodobnih učnih tehnik, razvijanju učnih strategij in spodbujanju motivacije pri obravnavanju in interpretaciji književnih besedil. Sodeluje in koordinira delo na nacionalnih in mednarodnih projektih za promocijo manjšinskih jezikov in usposabljanje učiteljev v večjezičnih okoljih.


80 / 2018

RIG_80.indd 107 15.6.2018 6:12:26

RIG_80.indd 108 15.6.2018 6:12:26

Guidelines for ContributorsGeneral — The editorial board of Treatises and Documents, The Journal of Ethnic Studies welcomes the submission of scholarly articles in the field of ethnic and minority studies, especially on racial and ethnic relations, ethnic identity, nationalism, xenophobia, the protection of (ethnic, national, linguistic, religious, and other) minorities, migration, multiculturalism and related subjects. The journal is particularly interested in discussions regarding ethnic and minority issues in the so- called Alpine-Adriatic-Panonnian area and all comparative studies, which include – only partially or as a whole - this geographic area. This area comprises the Alpine arc, the hinterland of the eastern Adriatic and Panonnian Basin. More technically, this area includes the following countries: Albania, Austria, Bosnia and Herzegovina, Croatia, Czech Republic, Italy, Germany (especially the southern part), Hungary, Kosovo, Montenegro, Romania, Serbia, Slovakia and Slovenia. Also Macedonia and Bulgaria may be interesting cases.

Two issues of the journal are published every year, usually in June and December. Articles that are submitted must be original, unpublished material and should not be simultaneously

under consideration - either in whole or in part - for publication elsewhere. The journal encourages the submission of articles in English, since this enables authors to present

their ideas and work to a broader public. However, articles in other languages – with a special emphasis on the Slovenian language – are also welcome. The abstracts of the articles are always published in the language of the article and in English.

Authors who do not have native or equivalent proficiency in English must prior to submission have the article read by someone with this proficiency. This step ensures that the academic content of your paper is fully understood by journal editors and reviewers. Articles which do not meet these requirements will most likely not be considered for publication.

Manuscripts should be submitted in electronic form and must include: • thesubmittedarticle,withthetitleinthelanguageofthearticleandinEnglish;• an abstract of the article in the language of the article and in English; this should include a brief

presentation of the issues discussed, the methodology used, the main findings and the conclusions; • 3–7keywordsinthelanguageofthearticleandinEnglish.

The length of the title, the abstract and the key words in one language should not exceed 1,100 characters (including spaces). More detailed information about the form of submitted manuscripts is presented in the prescribed template, available at the journal’s website (http://www.inv.si).

In a separate document please submit: the title of the article, the author(s) name and a brief biographical note on each author with full contact information (for publication in the journal). Please refer to the template (at the journal’s website) for further detailed information.

All submitted manuscripts are subjected to peer-review procedure by at least two reviewers. The review procedure is double blind. Authors may be asked to revise their articles bearing in mind suggestions made by the editors or reviewers. The final decision on publication rests with the editorial board.

Manuscripts should be sent by e-mail, in Word (.doc), to editor-in-chief: [email protected].

Format and Style — The preferred length for articles is between 30,000 and 45,000 characters, including spaces (between approx. 4,500 and 6,500 words). Longer articles may be accepted at the discretion of the editorial board. A limited number of endnotes are permitted, if they are used for explanatory purposes only. They should be indicated serially within the article.

Authors should take into careful consideration also the style and format requirements of the journal, which are presented in the template (available at http://www.inv.si) in more detail. Particular attention should be paid to the formatting of references, single spacing throughout and the inclusion of keywords and abstracts. Articles that do not meet these requirements will be returned for modification before being read and reviewed.

Referencing Style — The Harvard author-date system of referencing must be used for bibliographical references in the text and in the alphabetical list of references at the end of the article. Authors should ensure that all and only those references cited in the text appear in the list of references. General bibliographies should not be provided. Authors must also follow the requirements regarding referencing style and format as presented in the table of examples, available at the journal’s website (http://www.inv.si).

RIG_80.indd 109 15.6.2018 6:12:26

RIG_80.indd 110 15.6.2018 6:12:26

Date post:	08-Nov-2021
Category:	Documents
Upload:	others
View:	4 times
Download:	0 times