Emile Durkheim - Pravila Socioloske Metode

8/2/2019 Emile Durkheim - Pravila Socioloske Metode

http://slidepdf.com/reader/full/emile-durkheim-pravila-socioloske-metode 1/165



E m i l e D u r k h e i m

P R A V I L A

S O C I O L O Š K E M E T O D E

uredio Rade Kalanj





Predgovor hrvatskom izdanju

EM IL E DU R K H E IM I M ETO DO LO ŠK O

UTEMELJENJE SOCIOLOGIJE

U svojoj vrlo cijenjenoj knjizi Etape sociološke misli Raymond Aron

zastupa tezu da su tri ključne intelektualne figure obilježile razvojsociologije u posljednjoj trećini devetnaestog i početkom dvadesetogstoljeća: E mile Durkheim, Max W eber i Vilfredo Pareto.' Oni pripadajuistoj generaciji i glavna su im djela (izuzme li se Weberova posthum noobjelodanjena Privreda i društvo) objavljena prije početka Prvogsvjetskog rata. Zajedničko im je i to da su živjeli u "blaženom" i "relativno

m irnom " razdoblju europske povijesti, koje nisu bitno poremetili ni"kratki", "ogran ičeni" ratovi što su vođeni između 1815. i 1914. godine.Iz toga bi se, konstatira Aron, moglo zaključiti da im je svojstvenaoptimistička vizija povijesti u kojoj su sudjelovali. M eđutim, takav bizaključak bio promašen. Sva tri su mislioca, iako na različite načine,polazili od uvjerenja da se europsko d ruštvo nalazi u krizi. To, doduše,

nije neko novo ni originalno uvjerenje, jer gotovo svaka generacijamisli ili ima osjećaj da upravo ona živi u doba "krize" ili "preokreta". Nobez obzira na različite recepcije, tumačenja ili osjećaje "krize", navedeneje tvorce sociologije, i to u fazi "prividnog m ira", povezivao uvid da sudruštva u kojim a žive zahvaćena dubokim promjenama. Svaki je od njih



P r a v i l a s o c i o l o š k e m e t o d e

stoga nije čudno da se u središtu njegove pozornosti uvijek nalaziproblem anomije. Da bi što jas nije pron iknuo u bit ljudskih društava idošao do prave spoznaje o sredstvima reformiranja modernih društavaupustio se u istraživanje i promišljanje bitnih značajki religijskog poretkaranih povijesnih razdoblja. Uranim, "najjednostavnim" društvima tražioje uporišta za razumijevanje razvijenih, kompleksnih društava i društvakao takvog. Tu zaokupljenost dubokim prom jenam a koje su izazvane

industrijskom modernizacijom i koje su istodobno potaknule oblikovanjenjegova tematsko-istraživačkog i metodološkog vidokruga, odnosnonjegova poimanja sociologije, Durkheim je možda najrječitije iskazao upredgovoru drugom izdanju svoga djela Opodjeli društvenoga rada,gdje piše: "Ono što današnje stanje čini izuzetno teškim i opasnim je stdosad nepoznat razvoj koji su, u dva protekla stoljeća, doživjele

privredne funkcije. Dok su ranije igrale tek sporednu ulogu, one sadaprednjače. Daleko smo od vremena kada ih se prezrivo prepuštalo nižimklasama. Vidimo kako se pred njima sve više pov lače vo jne, upravne ivjerske funkcije. Jedino su znanstvene funk cije sposobne boriti se snjima za prevlast. A i znanost danas zadobija premoć uglavnom i samoako m ože služiti praksi, to jest velikim dijelom privrednim pozivima

Stoga se za naša društva, i ne bez određenog razloga, m ože reći da jesuili da u najvećoj mjeri teže postati industrijskima. Jedan oblik djelovanja

koji je zauzeo takvo mjesto u cjelokupnom društvenom životu očiglednone može ostati toliko neuređen a da iz toga ne proizađu najdubljiporem ećaji. To je nadasve izvorom općeg opadanja morala. Jer upravozato što se privrednim funkcijama danas bavi najveći broj građana,

postoji velik broj pojedinaca kojima gotovo cijeli život protječe uindustrijskoj i trgovačkoj sredini. Budući daje ta sredina neznatnoprožeta moralnošću, to može imati za posljedicu da se najveći dio njihova

života odvija mimo svakog moralnog djelovanja...Ali, kada je zloustanovljeno, gdje mu je uzrok i što mu može biti lijek"?2



Predgovor hrvatskom Izdanju

kontinuiranom napretku industrijskog društva. Vjerovao je u ideju

napretka, osobito napretka znanosti, ali je bio nesklon njezinimtumačenjima koja su počivala na ideološkom optimizmu. Nije prihvaćaoni Marxovo stajalište o unutrašnjim proturječnostima i samorazarajućimtendencijama industrijske podjele rada, a podjednako je odbacivao ipoglede konzervativaca k oji su smatrali d a je nužan povratak na stariporedak, utemeljen na religiji i autoritetu. Po svom intelektualno-

političkom profilu Durkheim nije bio ni radikal ni konzervativac.Zagovornik je liberalno-buržoaskih uvjerenja i pripadnik "racionalističkebirokracije francuskog obrazovanja", iznikle iz prestižne L'Ecole Norm aleSupérieure i predano angažirane na kulturno j i moralno j konso lidacijiTreće Repub like koja je uslijedila nakon Trećeg Carstva Napoleona IIIi teškog iskušenja francusko-pruskog rata. Isticao je da su pisci i

akademski intelektualci dužni sudjelovati u javnom životu i zalagati seza republikanske vrijednosti francuskog društva.4 Stoga ne začuđ ujedaje za vrijeme Dreyfusove afere, koja je ugrozila ideale Treće Republike,zdušno stao na stranu Dreyfusovih branitelja. Durkheimova jesociologija dobrim d ijelom izraz tih neposrednih okolnosti, ali njezin sebitni cilj sastoji u tome da znanstveno objasni kako funkcionira modernodruštvo. N ije nevažno napomenu ti dvije intelektualne činjenice koje suutjecale na postavljanje i realizaciju tog cilja. Durkheim je, kao studentna L'Ecole Normale Supérieure, s lušao predavanja Fustela deCoulangesa, autora Antičkog grada u kojem je, na impresivan način,izloženo objašnjenje nastanka i dezintegracije zajednica. F. de

Coulanges uvodi opreku između postojanih i zatvorenih zajednicakakve su bile Atena i Rim u najranijem razdoblju svoje povijesti iindividualističkih, otvorenih zajednica u koje će se one kasnijepreobraziti. To se djelo s pravom smatra jedn im od temelja sociološkogtumačenja klasične civilizacije. Ono što je Durkheim a najviše privukloF. de Coulangesu jest njegov a teza da se u Zapad noj Europi odv ijao



Prav i la soc io loške metode

uspostavio ugovornu organizaciju, a pojm ove sakralnosti i zajednicepotisnuo u korist ideja laičnosti i udruživanja. U Durkheimovim djelima

i njegovim ključnim pojmovima (mehanička i organska solidarnost,diferencijacija, anom ija, društvena ko hezija itd.) nije teško prepoznatiutjecaje navedenih stajališta. Nadalje, D urkheim je 1885-1886. boraviou Njemačkoj gdje je bio u neposrednom doticaju s Wilhelmom Wundtomkoji je radio na izgradnji eksperimentalne psihologije, nastojeći je

"očistiti" od primjesa spekulativne filozofije. Orijentaciju na "psihologijugom ile", koju su u Francuskoj prakticirali G abriel Tarde i Gustave leBon, Durkheim je smatrao konzervativnom, a u Wundtovim jenastojanjima prepoznao elemente prave znanstvenosti i istraživačkogodnosa prema činjenicama. On je za sociologiju htio učiniti ono što jeWundt napravio u psihologiji: osloboditi je filozofije i utemeljiti je na

istraživačkim metodama emp irijske znanosti. Izgradnja m etode posveje logičan konstitutivni mom ent takve am bicije.

U sociološkom opusu Emilea Durkheima Pravila sociološke metodezauzim aju specifično mjesto. Specifičnost je kronološke i sadržajnenaravi. Kronološki gledano, to je jedno od glavnih sustavnih djela

što ih Durkheim napisao u razdoblju od 1893. do 1912. godine, unepuna dva desetljeća intenzivnog rada na utemeljivanju, razradi,obja šnjav anju i prom icanju vlastitih stajališta. Taj utem eljiteljski nizzapočinje s knjigom Opodjeli društvenoga rada, koja je objavljena1893. godine i koja je, između ostalog, poznata kao Durkheimovadoktorska disertacija. Ta je knjiga (doktorska disertacija), u duhu

tadašnjih akademskih pravila, popraćena i "latinskom tezom" oMontesquieuovu doprinosu utemeljenju društvene znanosti (QuidSecunda tuspoliticae scientiae instituendae contulerit). Potom, 1895.godine, slijede Pravila sociološke metode, knjiga na koju je Durkheim"pomišljao" već u fazi svoje zaokupljenosti Podjelom društvenoga




za pedagogiju i znanost o društvu na Sveučilištu u Bordeauxu:

"M ogućnost sociologije mo že se dokazati sam o na jed an način. Valjapokazivati da ona postoji, da živi". Dvije godine nakon Pravilaobjavljeno je Samoubojstvo (1897). D jelo se neposredno nadov ezujena proučavanje podjele rada, ali ga Raym ond Aron pobliže određu jekao "studiju o jednom patološkom aspektu modernih društava, ofenomenu koji je na najfra pan tniji način zadesio odnos između

pojedinca i zajednice".6

Poslije toga Durkheim objav ljuje nekolikomanjih radova (So ci ol og ija u srednjoškolskom obrazovanju, Ototemizmu, Određenje moralne činjenice, Činjenični sudovi ivrijednosni sudovi, Sociologija i društvene znan osti), a 1912. godineizlaze Elementarni oblici religijskog života,posljednje u nizu njegovihsustavnih socioloških djela. Posthumno su objavljeni preostali, man ji

ili veći radovi koji se bave sociološkom i pedagoškom tematikom{Obrazovanje i sociologija, Moralni odgoj, Sociologija i filozofija,Razvoj pedagogije u Francuskoj, Lekcije iz sociologije. Fizika običajai prava), ali bez obzira na svoje pojedinačno značenje oni se ipak krećuna crti već posve dovršenog poimanja sociologije kao znanosti. Ugenezi tog poimanja Pravila su, dakle, kronološka činjenica koja je porangu važnosti jednaka Podjeli društvenoga rada, Samoubojstvu iElementarnim oblicima religijskog života.

U sadržajnom pogledu Pravila su djelo u kojemu Durkheim obrazlažebitna načela svog poimanja sociologije: predmet, metodu, ciljeve,odnos prema drugim znanostima. To je , na određen način, izraz njegove

kartezijanske savjesti, odnosno racionalističkog nastojanja da svojeteorijsko umov anje i istraživanje utem elji na jasnim i razgovijetnimpojmovima. Pravila su, na razini apstraktnog diskursa, D urkheim ovasociologija u malom i stoga neki interpreti drže d a j e s njim a najbolje

početi svaki susret s njegovim idejama i djelima. Ona se s tim djelima




i autonom na (spram neznanstvenih utjeca ja)".7 Ukratko, u PravilimaDurkheim tumači samoga sebe i ta metodološki ekspliciranasamorefleksija obuhvaća sve ključne elemente za razumijevanje njegovesociologije. Robert A. Nisbet, autor opsežnog djela Sociološka tradicijai zasebne k njige o Durkheimovoj sociologiji, iznosi mišljenje da su sePravila sociološke metode u prvi mah mnogima učinila kao "pukaskolastička vježba" u kojoj se autor upušta u "postvarivanje apsolutnog

društvenog duha".

8

U tadašnjim je društvenim znanostima naimeprevladavala privrženost krajnjem obliku individualizma. Mali je bro jtadašn jih sociologa bio spreman prihvatiti središnju Durkheimovu tezu,kao što će, dvadesetak godina kasnije, mali broj fizičara biti pripravanprihvatiti Einsteinovu teoriju relativiteta. Kao što su sociolozi bilizahvaćeni individualističkim učenjima, tako su se fizičari kretali unutar

načela klasične mehanike. Međutim, čitaju li sePravila pažljivo i ostaveli se po strani stanoviti polemički naglasci i poneka jezička nezgrapnost,ona ne sadrže "ništa drugo nego poim anje prirode društvene stvarnostikoj om se ug lavnom bave empi r i j ske soc io loške s tud i j einstitucionaliziranog ponašanja".9 Nisbet zaključuje d a je , bez obzirana tradiciju "analitičkog individualizma", već odavno stvorena

intelektualna klima sukladna Durkheimovim metodološkim načelima.Drugim riječima, Durkheimova je metodološka samorefleksija, o kojojgovori Lukes, postala nezaobilaznim dijelom metodološke baštinesuvremene sociologije.

Durkheimovo poim anje sociologije temelji se na teoriji o društvenojčinjenici. On na ime želi pokazati da sociologija mož e i mora postojatikao objektivna znanost, koja ni malo ne odudara od modela drugihznanosti. Njezin predmet jest društvena činjenica. Za postojanjesociologije neophodna su dva uvjeta. S jedne strane, njezin predmetmora biti poseban , a to znači različit od predmeta svih drugih znanosti,




trati kao stvari; društvenim je č injenicama svojstveno to da

vrše prinudu nad pojedincima.Obje su postavke, osobito prva, zbog svoje neuobičajene apo-

diktičnosti, izazvale dosta prijepora i interpretativnih nesuglasica usociološkim krugovima. Ono što je Durkheimu bitno, ostalo je kao trajni

prijepor unutar sociološke tradicije. U tom je pogledu najoštrije i

najpoznatije polemičko stajalište Julesa Monnerota, izneseno u njegovojknjizi Društvene činjenice nisu stvari.10 Monnerot tvrdi tvrdi da mi, ustrogo znanstvenom smislu, ne znamo što su društvene pojave kojenas okružuju, s kojima živimo i koje čak proživljavamo. Mi znanstvenone znamo što su država, suferenost, politička sloboda, demokracija,ovaj ili onaj politički sustav, t ) svemu tome možemo imati neku ideju, ali

ne i pravi znanstveni uvid. No oni koji brane Durkheima polaze upravood te "nejasne i mutne ideje" o društvenim pojavama. Baš zbog njedruštvene činjenice valja promatrati kao stvari, što znači da se m oram oosloboditi od svih predpojmova i predrasuda koji nas sputavaju unašem nastojanju da ih shvatimo znanstveno. Valja nam slijediti istionaj put koji je od alkem ije vodio prema kem iji i od astrologije premaastronomiji. Društvene činjenice moramo promatrati izvanjski, otkrivatiih onako kao što otkrivamo fizičke činjenice. Sociolog mo ra dospjeti uono "stanje duha" koje je svojstveno fizičarima, kemičarima i fiziolozimakada se upuštaju u još neistražene predjele svoga znanstvenogpodručja. Zbog naše iluzije da poznajemo društvenu zbilju moramo se

pom iriti s tim da nam ona nije neposredno poznata. Eto, u tom smisluDurkheim tvrdi da društvene činjenice treba promatrati kao stvari. Stvarisu sve ono što je dano, sve ono što se nada je ili nam eće promatranju .Durkheim uostalom nigdje nije napisao da društvene činjenice jesustvari, već je postulirao da ih valja objašnjavati kao bilo koju konkretnu




prelazeći od najizvanjskijih i najnep osred nijih dostupnih o bilježja k

onima manje vidljivima i dubljima".

1

'Zanimljivo je da D urkheim, formulirajući svoju postavku "D ruštvene

činjenice valja promatrati kao stvari", vrlo oštro kritizira stajalištapolitičke ekonomije.12 To nipošto n ije slučajno ima li se na umu d a je taznanost u njegovo vrijeme polagala najviše prava na tumačenječinjeničnog svijeta napredujućeg industrijskog društva i tržišneekonomije. Durkheim ne napada njezinu zaokupljenost činjenicama negonjezino poimanje činjenica, pri čemu ponajprije misli na apstraktnerasprave o pojmu vrijednosti. Sve te metode, drži on, pate od istogtemeljnog nedostatka. One polaze od pogrešne ideje da društvenepojave možem o shvatiti iz značenja što im ga spontano pridajemo. Na

taj se način ne dopire do njihove stvarne istine. Pravi smisao tih poja vamožemo otkriti samo istraživanjem objektivne i znanstvene naravi.

Druga ključna Durkheimova postavka {Društvena je činjenica svakinačin djelovanja koji na pojedinca vrši izvanjsku prinudu) manje jesporna od prve, ali ni ona nije jednodušno prihvaćena u suvremen oj

sociologiji, posebno u onim smjerovima koji metodički primat pripisujuindividualnim društvenim akterima. No u tom se pogledu Durkheim u

11 Emile Durkheim, Les Règles de la méthode sociologique, Presses Universitaires

de France, 1986, str. 11.12 Zanim ljivo je navesti formu lacije u kojima Durkheim kri tizira m etodu klasične

ekonomije . To je u toliko zanim ljivije što taj polemički odnos spram ekonomistatvori značajnu dime nziju njegova poimanja podjele rada. Ciljaju ći ponajprije na J.S. Milla i na "najosnovniju" od svih ekonomskih teori ja, teori ju vri jednosti ,Durkheim kaže: "Da se vri jednost u njoj proučavala kao što treba propit ivatineku stvarnost, ponajprije bi ekonomist naznačio ono po čem u se mož e prepoznatis tvar nazvana t im imenom, zat im bi rasporedio njezine vrs te , sus tavnom




može malo što prigovoriti a da se ne zapadne u potpuno poricanje

društvenosti. Društvenu pojavu, prema njegovu mišljenju, prepo-znajemo upravo po tome što se ona pojedincu nameće. Prinuda je,dakle, izvanjski prepoznatljiva značajka, a ne bit društvene činjenice .Durkheim daje niz različitih prim jera kojima želi pokazati smisao pojma

prinude. Prinuda je, primjerice, na djelu kada svi članovi nekog skupa iligom ile dijele isti osjećaj ili pak kada svi sudjeluju u nekoj kolektivnoj

reakciji, kao što je recimo smijeh. To je tipično društvena po java jer j enjezin subjekt cijela grupa a ne zasebni pojedinac. Moda je takođerdruštvena pojava jer se u nekom vremenskom razdoblju oblačimo kaoi drugi. M oda ne potječe od pojedinca nego od društva koje se izražavakroz njezine implicitne i difuzne obveze. Durkheim u tom smislu govorii o "strujam a mišljenja" ili "stanjim a kolektivne d uše" koja potiču na

ženidbu, sam oubojstvo, viši ili niži natalitet itd. Ista se značajka odnosii na institucije obrazovan ja, prava i vjerovanja. One su izvanjski dane isvima se izvanjski nam eću. Pojave gomile, struje mišljenja, moralnapravila, obrazovanje, pravo i vjerovanja - sve te činjenice imaju premaDurkheimu isto temeljno obilježje. One su opće jer su kolektivne,razlikuju se od reperkusija što ih izazivaju kod pojedinaca, a podloga imje cjelina kolektiviteta. Odatle slijedi i cjelovita, posve formaliziranadefinicija: "Društvena je činjenica svaki, ustanovljeni ili ne, načindjelovanja koji je kadar na pojedinca izvršiti izvanjsku prinudu ili pakkoji je općenit u cjelokupnom danom društvu, posjedujući u isti mahvlastitu opstojnost, neovisnu o njezinim pojedinačnim očitovanjima".13

Cjelina "živog društva" tvori svijet koji se ne m ože zahvatiti pukomintrospekcijom. To je spoznatljivo ali nespoznato područ je na kojemunam apriorna tumačenja ne mogu biti od velike pomoći. Do njegaspoznajno možemo doprijeti preko kolektivnih predodžaba koje sujed ino objektivno očitovanje svjesnog i nesvjesnog kolektivnog života.Društveno je obilježje svojstveno samo stanjima kolektivne svijesti




koja je potaknula svojevrsni "povratak Durkheimu", kao na jizrazitijemklasičnom predstavniku sociologije morala.14 Razumije se da Durkheim,u svojim sociološkomoralnim razmatranjima, nije mogao zaobići Kanta.Kant je prvi zapadni filozof koji je odbacio mogućnost da se kriterijdobra utemeljuje na prirodnim svojstvima čovjeka. Za apsolutne ibezuvjetno važeće moralne zakon e tražio je racionalno utemeljenje.Durkheim je, slijedeći Kanta, priznavao da pojedinci moraju nadići svojuprirodnost kako bi postali moralni, ali je smatrao da su moralna pravilaemocionalno zasnovani proizvodi društva. On m oralna pravila povezuje

s društvenim činjenicam a. To su društvene pojava koje se očituju krozkolektivne osjećaje i imaju prinudnu moć nad individualnim svijestima.Bez obzira na to što se moral očituje u racionalnom obliku, njegovi sutemelji sadržani u društvenom sučeljavanju čovjeka s njegovim

"prirodnim obilježjima". Durkheim naime drži da je normativni poredakdruštvenog svijeta, izražen u kolektivnoj svijesti , utjelovljenje,ostvarenje kolektivnog života. A svo jstvo se kolektivnog života sastojiu tome daprirodni svijet koji vlada pojedincima preobražava u društveni

i moralni svijet kojim vlada ju ljudi.

Durkheimova usredotočenost na sustavnost (metodičnost), kojustalno naglašava kao ono što ga razlikuje od preteča i suvremenika,jednako dolazi do izražaja i u svim drugim elementima njegove sociološkemetode. Kao strogi konceptualist on je stalno zaokupljen problemimadefinic ije i klasifikacije. Sva njegova sustavna djela počinju sdefinicijom pojave koju analizira. Za svaku je analizu bitno da se izluči,

izdvoji određena kategori ja činjenica. "Svako se znanstvenoistraživanje, kaže on, odnosi na određenu skupinu pojava kojeodgovaraju istoj definiciji. Prvi se korak sociologa m ora, dak le, sastojatiu tome da definira stvari kojim a se bavi, kako bi se znalo, i kako bi onznao, o čem u je riječ. To je prvi i neophodni uvjet svakog d okazivanja




različiti tipovi samo ubojstva i zločina. U skladu tezom d a je definicija

bitan "početni korak" Durkheim utvrđuje i pravilo: "Uvijek kao predmetistraživanja uzimati skup pojava koje su određene stanovitim izvanjskim,njima zajedničkim obilježjima te u isto istraživanje uključiti sve pojavekoje odgovaraju toj definiciji".'6 Mi, primjerice, uočavamo da nekipostupci po svojim izvan jskim obilježjima izazivaju posebnu reakcijudruštva koju nazivamo kaznom . Takve postupke uzimam o kao grupu

sui generis i svrstavamo ih u istu rubriku. Zločinom nazivamo svakikažnjivi čin i tako definiranom zločinu pristupamo kao predmetu posebneznanosti, a to je kriminologija. Prema tome, značajka je zločina to da onizaziva reakciju društva koju nazivamo sankcijom. Sankcija je odgovorna povredu ko lektivne sv ijesti do koje dovodi neki kažnjiv i čin.

Istu konceptualističku sklonost susrećemo i u Durkheimovimmetodološkim postupcima klasifikacije. On drži da je prikazivanjedruštvenih činjenica u krajnjoj liniji znanstveno samo ako ih klasificiramo

u rodove i vrste. To je bez sumnje jedan od primjera koji pokazuje kolikoje na njega utjecao napredak moderne biološke znanosti, na koju sevrlo često poziva. Temeljno načelo kla sifikacije društava jest njihova

različitost ovisno o stupnju kompleksnosti. Polazište je najjednostavnijiskup (agregat) koji Durkhe im naziva hordom.Ta grupa, koja je moždapovijesna realnost a možda i puka teorijska fikcija, sastoji se ujednostavnom , gotovo atomističkom supostojanju pojedinaca. Nakonhorde slijedi klan koji obuhvaća više obitelji. K lan je najjednostavnijepovijesno poznato društvo koje je sastavljeno od skupa hordi. Isto senačelo primjenjuje i na klasifikaciju drugih društava. Jednostavnapolisegmentarna društva obuhvaćaju više nadodanih klanova.Jednosložna polisegmentarna društva, kao što su irokeški savezi,nadrastaju puko nadodavanje i već se od likuju višim tipom organizacijecjeline. Dvosložnapolisegmentarna društva proizlaze iz nadodavanja




promijene svoju autohtonu prirodu. To znači da je klasifikacija nadruštvene rodove i vrs te posve razl iči ta od utvrđivanja faza

ekonomskog i društvenog razvo ja, kojemu pribjegavaju progresističkai historijskomaterijalistička učenja. U tom se pogledu Durkheim razlikuje

od sociologa i socijalnih teoretičara kao što su Comte i Marx, koji susilno nastojali precizno odrediti glavna razdoblja ("stadije", "formacije")povijesnog razvoja, faze intelektualnog, ekonomskog i društvenognapretka čovječanstva. On drži da ta nastojanja ne vode nikamo.Moguće je, naprotiv, napraviti klasifikaciju rodova i vrsta društava,vodeći se kriterijem koji odražava strukturu nekog društva. A ta ses t ruk tura og leda u bro ju supos to jeć ih segmenata određenogkom pleksnog društva i načinu spajanja, povezivanja, "kom biniranja"tih segmenata.

Jedna od značajki Durkheimovih metodoloških elaboracija jestusmjerenost na strogo logičko povezivanje zasebnih elemenata scjelinom. On je protivnik partikularnosti i zato ga se pokatkad svrstavameđu zastupnike "apsolutne koncepcije znanja". Simmel mu je zbogtoga prigovarao da pati od "nomologijske manije" i da njegovo

apsolutno traganje za zakonima nije ništa drugo do povratak na filozofskicredo starih metafizičara prema kojima svaka spoznaja mora bitiapsolutno univerzalna i nužna. No Durkheim je, odgovarajući Simmelui braneći svoju metodu, čvrsto ostao pri uvje renju da sociologija morautvrđivati empirijske pravilnosti koje upravljaju promatranim društvenimčinjenicama.17 Stoga njegovi pojmovi i pojm ovne distinkcije, kojima

pripada i neko posebno značenje, dobijaju svoj puni smisao samo akoih promatramo kao logički povezani, zakonomjerni slijed. Jedni se uvijeknadovezu ju na druge. Tako se na obrazlaganje definicije i klasifikacijerodova i vrsta nadovezuje distinkcija između normalnog i patološkog,kao i teorija objašnjenja. Razlikovanje normalnog i patološkog igra




r a z d o b l j u , k a d a j e p i s a o Elementarne oblike religijskog života, n i j e

o s o b i t o č e s t o k o r i s ti o . V a ž n o s t te r a z l ik e p o v e z a n a j e s D u r k h e i m o v i mr e f o r ma t o r s k i m nagn uć i m a . I ako j e že l io b it i č i s ti m znan s t ven i ko m ga j i o

j e u v j e r e n j e d a s o c i o l o g i j a n e b i b i l a v r i j e d n a t r u d a u k o l i k o n e b i

p r i p o m a g a l a p o b o l j š a v a n j e d r u š t v a . N a d a o s e d a j e n a o b j e k t i v n o m i

z n a n s t v e n o m p r o u č a v a n j u p o j a v a m o g u ć e u t e m e l j i t i s a v j e t e z a

d j e l o v a n j e u o k o l n o s t i m a t e g o b n e p r i l a g o d b e n a n o v u t e h n i č k u s r e d in u

i n d u s t r i j s k o g d r u š t v a . A r a z l i k o v a n j e i z m e đ u n o r m a l n o g i p a t o l o š k o gn e k a j e v rs t a p o s r e d n o g m o m e n t a i z m e đ u p r o m a t r a n j a č i n j e n i c a i

e t ab li r ane s f e r e na l oga , zapov i j ed i , u r edb i . A ko j e ne ka po j a va no r m a l na

m i j e n i sm o u s t an ju i sk l juč i ti , čak n i ond a kada nas ona mo ra ln o pog ađa .

A k o j e , m e đ u t i m , p a t o l o š k a t a d a j e s o c i o l o š k o r a z u m i j e v a n j e k o r i s n o

j e r n a m d a j e z n a n s t v e n i a r g u m e n t k o j i u t e m e l j u j e , o p r a v d a v a z a m i s l i

r e f o r m e i p r o m j e n e . Z a D u r k h e i m a j e n e k a p o j a v a n o r m a l n a a k o j eopćenito s us r eć em o u d r u š t vu od r eđ eno g t ipa , u od r e đen o j f az i n j e go va

r a z v o j a . P r e m a t o m e , z lo č i n j e n o r m a l a n f e n o m e n il i, t o č n i j e r e č e n o ,

n o r m a l n a j e o d r e đ e n a s t o p a z l o č i n a . N o r m a l n o s t j e t a k o d e f i n i r a n a

općen i t o š ću , a l i buduć i da s u d r u š t va r az l i č i t a općen i t o s t s e ne može

s p o z n a t i n a a p s t r a k t a n i u n i v e r z a l a n n a č i n . N o r m a l n o m s t o g a v a l j a

s m a t r a t i o n u p o j a v u k o j u najčešće s u s r e ć e m o u d r u š t v u o d r e đ e n o g

t ip a , u d a n o m t r e n u t k u n j e g o v a r a z v o j a . T a n a s d e f i n i c i j a n o r m a l n o s t i

ne pr i j eč i da t r až im o ob jaš n je n j e opć en i tos t i , to j es t da nas to j im o o tkr i t i

uz r o k ko j i od r eđ u j e učes t a l o s t p r om a t r an e po j a ve . N o p r v i i od l u ču j u ć i

z n a k n o r m a l n o s t i p o j a v e j e s t u p r a v o n j e z i n a učestalost.

D o k s e n o r m a l n o s t d e f i n i r a o p ć e n i t o š ć u , o b j a š n j e n j e s e p r e m a

D u r k h e i m u d e f i n i r a uzrokom. O b j a s n i t i n e k u d r u š t v e n u p o j a v u z n a č i

po t r až i t i n j e z i n djelatni uz r ok , zahva t it i p r e t ho dnu po j avu ko j a j e nu žno

pr o i z vod i . Ka d j e u t v r đen uz r ok m og uć e j e t r a ž it i i f un kc i j u š t o j e t a

po jav a ig ra , n jez inu kor isnos t . To j e , da kako , funk ciona l i s t i čk i , t e l eo lošk i




jednostavnije rečeno, objašnjenje društvenog života valja tražiti u prirodisamoga društva. "Prvotni izvor svakog društvenog života od nekevažnosti mora se tražiti u unutrašn jem ustrojstvu društvene sredine".19

Objašnjenje pojava društvenom sredinom suprotstavlja se povijesnomobjašnjenju prema kojemu uzrok neke pojave valja tražiti u prošlosti, tojest u prethodnom stanju društva. Durkheim smatra da povijesnoobjašnjenje nije istinski znanstveno objašnjenje. Društvena se pojava

po njegovu mišljenju može objasniti "istodobnim uvjetima", uvjetimakoji su prisutni u strukturi određenog društva. Oni su gradivni elementistvarne društvene sredine. Ako se društvenom sredinom ne bi mogleobjašnjavati pojave koje promatramo u danom povijesnom trenutku,tada bi bilo nemoguće uspostaviti bilo kakav odnos uzročnosti. Taj jeodnos ključ svake znanstvenosti i stoga bi se čak moglo usvrditi d a je

djelatna uzročnost društvene sredine za Durkheima uvjet postojanjaznanstvene sociologije. Ona se sastoji u izvanjskom proučavanjučinjenica, strogom definiranju pojmova pomoću kojih izlučujemokategorije pojav a, razvrstavanju društava u rodov e i vrste te obja šnja-vanju neke posebne društvene činjenice društvenom sredinom.

Dokaz objašnjenja postiže se metodom "istodobnih varijacija", kojesvjedoče o tome koliko su neke društvene po jave učestale i koliko ihse, kao takve, može uzročno generalizirati. "Samo jednim sredstvom,kaže Durkheim, možemo dokazati da je jedna pojava uzrok drugoj!Moramo naime uspoređivati slučajeve tamo gdje su oni istodobnoprisutni ili odsutni i istraživati da li njihove varijacije u različitim

kom binacijama okolnosti svjedoče da jedan ovisi o drugom e. Kada seoni mogu umjetno stvoriti po volji promatrača, metoda je eksperiment upravom smislu. Kada, m eđutim, stvaranje činjenica nije u našoj moći teih možem o približavati takve kakvi su sponatano nastali, tada se služimometodom posrednog eksperimenta ili komparativnom metodom".20




v a r i j a c i j a m o ž e i m o r a s a d r ž a v a t i u s p o r e d b u i s t e p o j a v e , p r i m j e r i c e

obi te l j i i li z loč ina , u d ruš tv im a ko ja pr ip ad ju il i ne pr i pa da ju i s to j v r s t i.C i l j s e sas to j i u tom e da se uku pni r azv oj dan e po jav e , p r im jer ic e ob i te l j i

i li r e l ig i j e , p ra t i k roz sve druš tve ne vr s te . "Dru š tv en a č in jen ica m a k o je

s l o ž e n o s t i , k a ž e D u r k h e i m , m o ž e s e o b j a s n i t i s a m o p o d u v j e t o m d a

p r a t i m o n j e z i n u k u p n i r a z v o j k r o z s v e d r u š t v e n e v rs t e . K o m p a r a t i v n a

s o c i o l o g i j a n i j e p o s e b n a g r a n a s o c i o l o g i j e . T o j e s a m a s o c i o l o g i j a

u t o l i ko š t o ona p r e s t a j e b i t i č i s t o des k r i p t i vnom i na s t o j i ob j a s n i t ič i n j en i ce" . 2 1 D u r k h e i m j e t o l i k i p o k l o n i k komparativne metode d a j e

č a k i z j e d n a č u j e s a s o c i o l o g i j o m k a o t a k v o m . P r e d n o s t s e t e m e t o d e

s a s t o j i u t ome š t o ona od j ednom zahvaća v i š e č i n j en i ca u p r o s t o r u i

v re m en u i t r ažeć i (usp oređ ujuć i ) n j i ho ve sl i čnos t i i r az l ike pr ib l i ža va se

s t a n d a r d u z n a n s t v e n e o b j e k t i v n o s t i .

Č a k i ond a ka da tu m e t od u ne ko r i s t i n i do s l ov no n i u pu no m ops egu ,

ona j e u n j eg ov i m ana l i zam a i mp l i c i t no s ad r žana i li p r e t po s t av l j ena kao

p o t e n c i j a l n i m o d u s o b j a š n j a v a n j a . K a d j e , p r i m j e r i c e , r i j e č o r e l i g i j i

D u r k h e i m n a s t o j i d o s p j e t i d o elementarnih oblika r e l i g i j s k o g ž i v o t a .

O n n e p r e u z i m a a m b i c i j u d a r a z v o j r e l i g i j s k o g f e n o m e n a s a g l e d a v a u

s v i m d r uš t ven i m v r s tama , dak le kom par a t i vno . P okaz u j e , me đu t i m , kakob i j e d n a " i d e a l n a s o c i o l o g i j a " k o j a s e n a d a h n j u j e t o m a n a l i z o m

("e lem entarn ih ob l ika" ) mogla po laz i ti od ka tego r i j e č in jen ica def in i r an ih

i z v a n j s k i p r e p o z n a t l j i v i m z n a č a j k a m a , s li je d i ti r a z v o j in s t i tu c i j e k r o z

d r uš t vene v r s t e t e dos p j e t i do opće t eo r i j e o po r e t ku č i n j en i ca i l i pakd r uš t ven i h v rs t a . P o t enc i j a l na p r i m j ena kom par a t i vne m e t od e po j a v l j u j e

s e k a o p u t d o " o p ć e t e o r ij e " . R i j e č j e o s v o j e v r s n o m s p o j u k o n c e p t u -

a l i zm a i ka tegor i j a kom para t ivno -emp i r i j skog mišljenja. Idea lno g ledano ,

moguće j e , dak l e , z ami s l i t i opću teoriju društva č i j e b i nače l o b i l a

koncep t ua l i s t i čka filozofija ko ja sadrž i t eor i ju o ka te go r i j am a d ruš tven ih

č i n j e n i c a , p o i m a n j e r o d o v a i v r s t a d r u š t a v a t e u č e n j e o o b j a š n j e n j u




i nd i v i dua l na p s i ho l og i j a . Z bog o s ob i t e važnos t i t og s t a j a l i š t a naves t

ć e m o n e š to o p s e ž n i j e t u m a č e n j e iz Pravila.: "N o, kaza t će te , bu du ći da

j e d r u š t v o j e d i n o s a č i n j e n o o d p o j e d i n a c a , p r v o b i t n i i z v o r d r u š t v e n i hpo j ava nužno m or a b i ti p s i ho l o š k i . P r o s uđ u j u ć i na taj nač i n mog l i b i s mo

j e d n a k o t a k o u s t v r d i t i d a s e b i o l o š k e p o j a v e a n a l i t i č k i o b j a š n j a v a j u

n e o r g a n s k i m p o j a v a m a . U s t v a r i , p o s v e j e i z v j e s n o d a u ž i v o j s t a n i c i

i m a s am o mo l ek u l a neo r gan s ke t va r i . P a i pak , on e s u u njoj p o v e z a n e i

u p r a v o j e ta v e z a u z r o k o m n o v i h p o j a v a k o j e s u s v o j s t v e n e ž i v o t u d o k

m u j e d n o m o d p o v e z a n i h č i n i t e l j a n i j e m o g u ć e p r o n a ć i č a k ni n j i h o v u

k l i cu . T om e j e t ak o š to c j e l i na n i j e i s t ov j e t na zb r o j u s vo j i h d i j e l ov a

neg o j e o na neš t o d r ugo , i n j ez i na s e s vo j s t v a r az l i ku j u od on i h d i j e l o va

o d k o j i h j e s a s t a v l j e n a . P o v e z a n o s t n i j e , k a o š t o se p o n e k a d v j e r o v a l o ,

po s eb i nep l odn a po j av a ko j a s e nap r os t o s a s t o j i u t om e da s e d ob i ve ne

č i n j en i ce i u t v r đena s vo j s t va pos t av i u i zvan j s k i odnos . N i j e l i onanap r o t i v , i zvo r i š t em s v i h nov i n a š to su s l i jedno nas t a j a l e t i j eko m opć eg

r a z v o j a s t v a r i? K a k v e r a z l i k e p o s t o j e i z m e đ u n i ž ih o r g a n i z a m a i o n i h

d r u g i h , i z m e đ u o r g a n i z i r a n o g ž i v o g b i ć a i p u k e p l a s t id e , i z m e đ u n j e i

n e o r g a n s k i h m o l e k u l a o d k o j i h j e s a s t a v l j e n a , a k o t o n i s u r a z l i k e

po vez ivan ja? Sv a se ta b ića , napos l i j e tku , r az lažu na č in i t e l j e i s te p r i rode ;

a li to su č i n i te l j i j e d no m po s t av l j e n i j ed n i po k r a j d r ug i h , a d r ug i p u tpov eza n i . S pr av om se čak m ož em o upi ta ti ne pro tež e li s e ta j za ko n i na

s v i j e t m i ne r a l a i n i s u l i r a z l i ke ko j e odva j a j u o r gans ka t i j e l a i s t og

por i j ek la . N a osnovi tog nače la , d ruš tvo n i j e s am o pu ki zbro j po je d inac a ,

n e g o s u s t a v u o b l i č e n n j i h o v i m p o v e z i v a n j e m p r e d s t a v l j a p o s e b n u

s tvarnos t ko ja ima sv o ja v las ti t a obilježja. Da kak o , n i št a ne mo že nas t a t i

i z ko l ek t i vnoga ako n i s u dane po j ed i načne s v i j e s t i , a l i t a j uv j e t n i j e

dovo l j an . P o t r ebno j e j o š da t e s v i j e s t i budu povezane , s po j ene , i t o

s p o j e n e n a o d r e đ e n i n a č i n ; u p r a v o i z t o g a s p o j a p r o i z l a z i d r u š t v e n i

ž i vo t i s t oga j e up r a vo on n j e gov o objašnjenje.S p a j a j uć i s e , p r ož i m a j uć i

s t apa j uć i , po j ed i na čn i duho v i r ađa j u , ako s e hoć e , j e d n o p s i h i č ko b iće,'




m e t o d o l o š k e m i s l i . D r u š t v e n a j e č i n j e n i c a s p e c i f i č n a , sui generis.

N a s t a l a p o v e z i v a n j e m p o j e d i n a c a o n a s e p o s v o j o j p r i ro d i ra z l i k u j e o do n o g a š t o s e d o g a đ a n a r a z i n i i n d i v i d u a l n i h s v i j e s t i . D r u š t v e n e

č i n j e n i c e m o g u b i t i p r e d m e t o m j e d n e o p ć e z n a n o s t i j e r s e d i j e l e u

k a t e g o r i j e i j e r s e s a m e d r u š t v e n e c j e l i n e m o g u r a z v r s t a v a t i u r o d o v e i

v r s t e . B e z o b z i r a n a s v o j e filozo fske " p r e o s t a t k e " , " p o s t v a r e n j e "

d r u š t v e n e č i n j e n i c e i " d i v i n i z a c i j u " d r uš tv a , D u r k h e i m o v a j e s o c i o lo š k a

m i s a o i z r a z m e t o d o l o š k o g s t a j a l i š t a k o j e i s t o d o b n o z a g o v a r ar a c i o n a l is t ič k i i n d i v i d u a l i z a m i p o š t i v a n j e k o l e k t i v n i h n o r m i . O n a j e ,

kao š t o j e u s t v r d i o n j ez i n b l i s k i po k l o n i k i i z r avn i s l i j edbe n i k M ar c e l

M a u s s , s v a u s r e d o t o č e n a n a " s t a r o p i t a n j e " o d n o s a i z m e đ u p o j e d i n c a

i d ruš tva .2 3 A t o j e v j e č i t o p i t a n j e c j e l o k u p n e s o c i o l o g i j e .

Rade Kalanj





Predgovor prvom izdanju

Tako smo nevični znanstvenoj obradi društvenih činjenica da bineke postavke iznesene u ovom e djelu m ogle iznenad it i č i ta tel ja . Paipak, ako postoj i znanost o društvima, val ja očekivat i da se ona nesastoji naprosto od pukih pon av ljan ja tradicionalnih predrasuda , neg ojo j je že l jom pokazat i nam s tvar i d rukči j ima no š to se one nadajuneukima; jer predmet je svake znanost i o tkr ivanje, a svako otkr ićeunosi veću ili m an ju zabunu u preuzeta mišljenja. Ako , dakle, zdravomrazum u u sociologij i ne pr idam o važn ost koju je on davno izgubio i uostal im znanost ima - a ni je razvidno odakle bi mu ona mogla bi t ipr ipisana - znanstvenik treba odlučno zas tupati svoja s tajal iš ta i neplašiti se rezultata do kojih vod e njeg ov a istraživanja, po d uvje tom dasu ona sus tavno vođena . Ako je t raganje za paradoksom bavl jen jesof is ta , b ježa t i od n jega , kad ga nameću č in jen ice , po tvrdom je

kuk avič kog duha il i nedo statka vjere u zna nost .N ažalo st, lakše se složiti s t im pravilo m u nač elu i teoretski nego li

ga dosljedn o prim ijeniti . Još smo odveć navikn uti iznalaziti od gov orena p i tan ja sukladno napucim a zdravog razum a da b ism o ga spremnostavil i na s tranu u sociološkim raspravama. Kad već vjerujemo da

sm o ga se os lobodil i , on nam nam eće svoje pro sud be a da m i to i nep r imi je t imo . J ed ino dug im i posebn im nač inom rada moguće j edoskočit i takvim nedostacima . Stoga m olim o či ta tel ja da to ne izgubiiz vida. N ek a vazda im a na um u da načini mišljenja kojima je najskloniji






l judi š to , s razloga o kojim a će d al j e bi ti r i ječi , n i je ni m ogu će, ni t ipo želj no ; ali da u društvu ne bud e represije , bilo bi potrebno ods ustv om oralne hom ogenosti, što nije spo jivo s posto janjem društva. N apro sto,po lazeći od č in jen ice da je z loč in gn jusan i p rez i ra vr i jedan , zdravrazum pogrešno zaključuje da bi on morao posve nestat i . Sa sebisvojs tvenim uprošćivanjem, on ne može shvati t i da i s tvar koje segnušamo može s nekog razloga bi t i kor isna, a da unatoč svemu u

tome ne bude nikakve protur ječnost i . N em a l i i u organizmu odb ojnihf u n k c i j a čije je redovno od vi jan je nuž no za zdrav l je po jed inc a? Z arm i ne mrz im o bol? Pa ipak, biće koje je n e bi poz nav alo bi lo bičudoviš te . N orm alno obil ježje neke s tvari i os jećaj odbojnost i kojim anas ona nadahnjuje m ogu se čak nadop unjav ati . Iako je bol n orm alna

činjenica, m ij e ne volimo; iako je zločin norm alan, on je om rznut .1 Unašoj me todi , p rem a tome, nem a n ičeg revolucionarnog . O na je čaku nekom smis lu b i tno konzervat ivna , je r shv aća druš tvene č in jen icekao stvari čija se priroda, kako god bila gipka i savitlj iva, ipak nem ože po vol j i m i jen ja t i . Ko l iko je opasn i je nau čav anje ko je u n j im a

vid i samo tvorev inu duhovnih kombinaci ja , ko je puko govorn ičkoum ijeće mo že u h ipu pot res ti od tem el ja do vrha!

Jednako tako, budući da smo naviknuti predočivat i s i druš tveniživot kao logični razvoj idealnih pojmova, možda će se oci jeni t iu p r o š ć e n o m m e t o d a k o j a s v e u k u p n i r a z v o j s m a t r a o v i s n i m o

objek t ivn im u vje t im a, određenima u pros toru , te n i je isk l jučeno danas sm atraju m aterijalis tima. Pa ipak, prim jeren ije bi nam b ilo upravosuprotno od ređ en je. Za prav o, nije l i bit spiritualizm a sa držan a u ideji

1 Ali, prigovorit će na m, ako zdravlje čine i elementi koji po bu đu ju mrž nju, kako ga



Predgovor drugom izdanju

da se ps ihičke pojave ne mogu neposredno izvest i iz organskih? A

naša je metoda d i je lom upravo pr imjena ovog načela na druš tvenečinjen ice. Jedn ako kao što spiritualisti odvajaju polje psihološko ga odbiološkoga, tako i m i prvo od va jam o od polja društvenoga; popu t njih,m i odbijam o objasniti ono najsloženije pom oću on og najjcdnostanijega.M eđutim , ni prvo ni drugo od ređenje nisu nam u ci jelos ti pr im ijereni;

jed ino koje pr ihvaćamo jes t ono da smo racionalisti. Naš je g lavnici l j , us tvar i , proš ir i t i znan stveni raciona lizam na l judsko pon aša nje ,pok azu jući da se ono, prom atrano u prošlos t i, mo že svest i na odnoseuzroka i pos l jed ica ko j i se za t im jednako rac ionalnom operac i jomm og u preobraziti u pravila djelovanja za budu ćnost. O no što se naz ivljenašim po zit ivizmom tek je dosl jedno st tog racionalizma 2 . Jedino akovje ruj em o da su činjenice i racionalne m ožem o doći u iskuše nje da ihnad iđem o, bilo da bism o ih shvatili ili im odredili tijek. A ko su u cijelostishvatljive, dostatne su i znanosti i praksi: znanosti zato što utolikoviše nem a razloga tražiti izvan njih razloge njiho va postojanja; praksis toga š to je nj ihova korisna vr i jednost jedan od t ih razloga. Kazali

b ismo, dakle , nadasve u naše vr i jem e ponov nog rađan ja mis t ic izma,da se naš pristup m ož e i treba prihvatiti bez zazora , pa i s nak lono šćusvih onih koji , iako se ne s lažu s nam a u svim toč kam a, d i jele našuvjeru u budu ćnos t razum a.




K ad je ova kn jiga bila prvi put objav ljena, izazvala je prilično živerasprave. K ao da su uv ri ježe nen e ideje njo m e bi le zatečene, te su jo j

se otprve oprle takvom snagom da se neko vr i jeme naš glas gotovoi n i j e mogao ču t i . Čak i u vez i s p i t an j ima o ko j ima smo senajn epo sredn ije izjasnili, proizv oljno su nam pripisivali s tajališta kojan isu b i la n i u kakvo j vez i s naš im a, v jeru jući kako će pob i ja juć i n j ihpob it i i nas . U nato č tom e š to smo u bro jnim nav rat im a obzn anil i das v i j e s t , k a k o p o j e d i n a č n a t a k o i d r u š t v e n a , n i j e z a n a s n i š t asupsta ncijalno , neg o je tek više il i m an je sus tavna cjel ina pojav a su igeneris, optužival i su nas za real izam i ontologizam. Unatoč tomešto smo izr i jekom kazali i ponavljal i na sve načine daje svekolikidruštveni život sačinjen od predodžaba, osuđival i su nas da smo izsociolo gije iskl juči l i duho vni e lem ent. Iš lo se čak tako dalek o te se

prot iv nas raspreda lo na način za koji se vjero valo d a j e zauv ijek izanas . Pr ipis ival i su nam tako s tanovita miš l je nja ko ja nism o zas tupalipod iz l ikom da su "sukladna naš im nače l ima". I skus tvo je m eđut imdokazalo svekoliku opasnost ove metod e koja, dopuštajući proizvoljnous tan ovl jav anje sus tava o ko j im a se rasprav l ja , om ogu ćuje također

laku pobjedu nad n j ima.Vjeru jemo da nećemo pre t je ra t i kažemo l i da su o tpor i odonda

pos tupn o s lab i li . Be sum nje , još nam se osporava ju m nog i s tavovi .Ali , takva nas korisna osporavanja ne iznenađuju ni t i se zbog nj ihžal im o;jas no je, dakako, dać e se naše postavke u budućnosti mijenjati .






uv idje lo da ona ni je osuđena os ta t i grano m opće filozofije, i d a j e , s

druge s trane, ona s tupila u doticaj s pojedinošću činjenica a da senije prometnula u puku erudici ju . Zato bi teško bi lo pret jerat i uoda van ju priznan ja gorljivosti i pož rtvovn osti naših suradnika; a upravozahva l ju juć i n j ima mog lo s e pokuša t i i nas tav i t i s ov im naš imdokazivanjem dje lom.

Pa ipak, koliko god bio stvaran t aj napre dak, ne sporno je da ranijezablude i pom etn je još n isu d okra ja raspršene . S toga b ismo h t je l iiskoris t i ti pr igod u drugog izd an ja kn jige kako bismo pr idodali n ekaobjašnjenja svima onima koja smo već izni jel i , odgovori l i na nekekritike i poda strli nova objašnjenja nekih pi tanja .

Pos tavka prem a kojoj se s društvenim činjenica m a treba p ostupatikao sa stvarima - a ona je sam tem elj naše m etod e - izazvala je na jvišesuprotnih mišljenja. Do živjelo se paradok salnim i sablažnjivim to š to

m i činjenice društvenog svijeta uspo ređu jem o s danostim a izva njskogsvijeta. Zn ačilo je to neobjašnjivo pogriješiti u razum ijeva nju znač enjai dometa tog sravnjivanja kojemu nije bilo željom više oblike posto janjaprom etnu ti u niže, nego, naprotiv, za prv e zahtijeva ti stupan j stvarnostibarem jed na k o nom e koji svi priznaju drugima. M i zapravo ne tvrdimo

da su društvene čin jen ice m aterijaln e stvari, neg o su one stvari u istomsmislu ka o što su to i m aterijaln e stvari, ali na d rug i n ačin.

Što je zap ravo n eka s tvar? Stvar se supro ts tavl ja idej i kao onošto po zn aje m o izvana on om e što se zna iznutra. Stvar je svaki pred m et




S tako određenim pojmovima, naša je pos tavka da leko od toga

da bude paradoks , nego bi se gotovo mogla uzet i za opće poznatuis t inu kada je još prečesto ne bi osporavale znanost i o čovjeku, aosobito u sociologij i . Zap ravo, u tom se smis lu može reći da j e svakipredmet znanost i s tvar , izuzev možda matematičkih predmeta; jer ,koliko je do potonjih, buduć i da ih m i sami gradimo od najjednostavnijih

do najslož enijih, da bismo saznali š to su oni, dostaje pogledati u svojuunu tarnjo st i iznutra raščlaniti duho vni proces iz kojeg a oni proizlaze .Ali, čim je r iječ o činjenic am a u pravo m smislu, nužno je da su one zanas , budući da smo od nj ih naumili s tvor i t i znanost , nepoznanice,neznane stvari, jer su predodžbe koje smo o nj ima mogli s tvor i t it i jeko m života učin jene bez meto de i kr i t ike, pa su l išene znanstve nevri jedn ost i i t reba ih držati po s trani . I same č injenic e individualnepsiho logije im aju to ob ilježje i valja ih prom atrati iz tog kuta. U stvari,iako su one un utarn je po odre đen ju, svi jes t š to je o nj im a im am o nerazotkriva ni njihov u unu tarnju prirodu, ni njih ov postanak. O na nas snj i m a up oz na je do s tanovitog s tupnja , a l i samo na način na koji nasosjeti oba vje štav aju o toplini i l i svjetlosti , zvuk u ili elektricitetu; onanam o n j im a pruža ne jasne , pro lazne , sub jek t ivne dojmo ve, a li ne ijasn e i razgovjetne, pojm ove koji objašnjavaju. I uprav o s tog se razlogatijekom ovog stoljeća uteme ljila objektivna psihologija čije je osnovn opravilo da duhov ne činjenic e prouča va izvana, dakle kao stvari. Ra zlog

više da se tako postupa i s druš tven im činjen icam a, je r svi jes t nem ože biti pozvanija da njih spozna više no svoj vlastiti život1. Prigovoritće nam k ak o budući da su one naše djelo , to t rebam o jed ino postat isvjesn i sebe sam ih kako bism o znali ono što smo u njih ugradili i kak o




djelo van ja. Čak i kad je r i ječ o naš im pr ivatnim postupcima, s labo su

nam znane re la t ivno jednos tavne pobude koje nas vode; v jeru jemoda smo nekor is to l jubiv i kad pos tupamo sebično , v jeru jemo da sepoko ravam o mržn ji kada po dli jež em o ljubavi , da s lušamo razum kadsmo robovi nerazumnih predrasuda i td . Kako bismo onda bi l i kadrijasni je razvidjet i i inače s ložene uzroke iz kojih proizlaze postupciza jedn ice? J e r , kako god b i lo , sva tko u n j ima sud je lu je t ek ubezn ačajno j m jer i ; mi imam o mn oš tvo suradnika i izmiče nam onošto se zbiva u svijestim a drugih lju di.

Naše p rav i lo , p rema tome , ne uk l juču je n ikakvo meta f i z ičkopo im an je, nikakv u spekulaci ju o bi t i bića. On o zahti jeva tek to da sesociolog izjedna či s duh ovnim s tanje m f izičara, kem ičara, f iz iolog a

kad se up ušta ju u nek o jo š neis traženo zn anstv eno po lje . Prodiruć i udruštveni sv ijet, sociolog mo ra biti svjestan da se upu šta u ne pozn ato;on mora osjećati da je suočen s činjenicam a čije su zakonitosti jedn akonesluće ne kao što je to bio slučaj sa zak onim a života prije ute m eljen jabiolo gije; mo ra biti sprem an otkriti stvari ko je će ga iznena diti i zbuniti.

Ali , t reba još proći vremena da sociologija dođe do tog s tupnjaintelektualn e zrelosti . D ok znanstvenik koji pro uč av a fizičku priroduveo m a snaž no osjeć a otpore koje m u ona pru ža i s koliko ih teško ćasvladava, čini se uistinu da se sociolog bavi stvarima koje su duhun e p o s r e d n o r a z v i d n e - s t o l i k o m l a k o ć o m n a i m e o n r j e š a v a i

najzamršenija pitanja. N a današnjem stupnju znanosti, mi čak ne znam ouistinu što su glavne društvene institucije, pop ut držav e i obitelji, pravavlasništva ili ugo vora, kazne i odgovornosti; gotov o su na m u cijelostinepoznati uzroci o kojima oni ovise, fukcije koje vrše, zakonitos t in j ihova razvoja ; jed va p očin jem o poneš to od toga nazi ra t i. Pa ipak,



Predgovor drugom Izdanju

što one je su i ka kv e bi trebale biti , jes t činite lj nji ho va raz voj a. Ali i

sama je ta ideja činjenica koju, da bi se pr imjereno odredila , t rebaizvana proučiti. Jer nije važ no shvatiti način na koji si poje dini mislilacpred oču je nek u ins t i tuci ju , ne go to kako je shvaća skupina ; zapravo,jed ino je takvo poim anje druš tveno d je lo tvorno . M eđut im , ono se nem ože dokuči t i pukim u nuta rn j im prom atran jem , je r se u c i je los t i nenahodi ni u kom e od nas; valja dakle iznaći neke izva njske pokaza teljeko ji ga čine prim jetn im . O sim toga , ono nije nastalo ni iz čega; i samoje p osljedicom izvanjskih uzroka koje valja poznavati kako bismo mo gliprocijeniti nje go vu ulog u u buduć nosti . Što god poduzim ali, uvije k se,kao što vidim o, valja vratiti toj is toj me todi.

II.Druga postavka o kojoj se jed nak o živo raspravljalo jest on a pre m a

ko joj se društvene poja ve prikazu ju pojedin cima kao izvanjske. D anasse pr i l ično sprem no pr izna je da su č in jen ice po jed inačn og ž ivota i

one kolektivnoga unekoliko raznorodne: čak se može kazat i da seupravo u vezi s t ime pos t iže ako ne jednodušnos t a onda općasuglasnost. Više nijedan sociolog ne niječe sociologiji svaku poseb nost.Al i budući d a je druš tvo sas tav l jeno jed in o od pojed inaca2 , zdravomse razumu čini da društveni život ne može imati druge osnove doli

po jedin ačn e svi jes t i, je r mu, u prot iv nom e, izgleda da život os taje uzrak u, da lebdi u pra znini.

Pa ipak , ono š to spremno proglašu jemo nepr ihvat l j iv im kad jer i ječ o društvenim činjenicam a opće je pr ihvać eno za druga po druč ja




kri lu neživih elemenata? Kako bi se , uostalom, biološke osobinerazdi je l i le među t im e lement ima? Ne b i se mogle u i s tom omjerunaći u svima, budući da oni nisu iste prirode; ugljik nije dušik i takodalje, te ne mož e zadobiti ista svojstva i obavljati istu zadaću. Je dna koje neprihvatljivo da svaki vid života, svak o od njeg ovih glavnih obilježja,

budu ut jelovljeni u drugoj skupini a toma. Život se ne može takorazlagati ; on je jed an i zato m u s jediš te m m ože bi t i jed ino živa

supstancija u svojoj ukupnost i . On je u cjel ini , a ne u di jelovima.Nežive se čes t ice ne hrane, ne množe, r i ječju , ne žive, nego živisam o s tanica i jed ino o na. A to š to ka žem o za život mogli bis m oponovit i i za sve moguće s inteze. Čvrs t ina bronce ne počiva ni ubak ru, ni u olovu , ni u kala ju ko ji su po služ ili da se ona stvori i ko ji su

m eka i savitlj iva tijela, nego u njihovoj m ješavin i. Tekuće stanje vod e,nje zin a hran jiva i druga sv ojs tva ne nah ode se u dva pl ina od kojih jesas tavl jena, nego u s loženoj supstancij i koju oni s tvaraju svojims jed in javanjem.

Prim ijenim o to načelo na sociologiju . A ko, kao š to se pr izn aje, ta

s inteza sui generis koja tvor i svako društvo proizvodi nove pojave,razl iči te od onih koje se događaju u pojedinačnim svijes t ima l judi ,val ja također pr iznat i da se te posebne činjenice nahode u samomedruštvu ko je ih proizvo di, a ne u njegovim dijelovima, naim e u n jegovimčlanovima. U tom su smis lu one izvanjske poje d ina čnim sv i jes tima

kao takvima, jednako kao š to su razl iči ta obil ježja života izvanjskamineralnim tvar ima od kojih se sas toj i l judsko biće. Njih ne moguupit i e lementi a da se ne dospije u protur ječje , budući da, premadefinici j i , one pretp osta vljaju drugo od onoga š to t i e lem enti sadrže.Tako se novim raz logom opravdava podje la š to smo je u da l jem




znano st i na taj način jed na ko razl iči te koliko to dvije znano st i m ogu

biti , bez obzira uostalom kak vi sve odnosi izm eđu njih mogli po stojati .Pa ipak, u vezi s t ime va l jalo bi naznač it i jed no raz l ikova nje kojeće možda baci t i v iše svjet la na raspravu.

Nadaje nam se b je lodanim da se sadržaj društvenog života nem o ž e o b j a s n i t i p u k o p s i h o l o š k i m č i n i t e l j i m a , n a i m e s t a n j i m apojed inačn e svi jes t i . Ustvar i , kolektivne predodž be izražavaju načinna koji skupina sebe mis li u svojim odnosim a prema pred m etima kojidjeluju na nju. Skupina je m eđu tim d rukčijeg sastava negoli pojedinaci stvari ko je na nj djeluju druge su prirode. Predodžbe k oje ne izražavajuni iste sad rža je ni is te pre dm ete ne mo gu ov isiti o is tim uzro cim a. D abism o razu m jeli na koji si način društvo pre doč uje sebe samo i svi jet

koji ga ok ružuje, valja razmotriti prirodu društva, a ne onu p ojedina ca.Simb oli u kojim a ono m is l i o sebi mijenjaju se ovisno o tom e što onojes t . Ako se , p r imjer ice , zamiš l ja da je pro izaš lo od neke ž ivo t in jeko ja m u je podari la ime, tada ono us ta nov ljuje pose bnu skupinu kojase zove klan. Tamo g dje je životinju odm ijenio neki ljudski ali jedn ako

mitski predak, ta j k lan mijenja pr irodu. Ako ono, iznad mjesnih iobitel jskih božan stava, za m išl ja druga i v je ruj e da od nj ih pro izlazi ,zna či to da se mje sne i obiteljsk e skupine na stoje okup iti i pov ezati , astupanj jedinstva što ga postigne neki vjerski panteon u istom trenutkudose že i društvo. Ako ono osuđ uje stanovite načine pona šan ja, razlog

je tom e č in jen ica da ona vr i jeđa ju neke n je gov e osnovne os je ća je , at i os jećaj i ovise o njegov u sas tavu, kao š to i os jeć aj i po jedin ca oviseo njegovu t jelesnu sas tavu i n jegovu duhovnom sklopu. Tako čak ika da ind ividua lna psih olog ija za nas više ne bi imala tajn i, ne bi nambila kadra pruži t i r ješenje za bi lo koji od ovih problema, jer se oni




predoč ivanja. Iako sačinjeni od različite građe, oni se u svojim uzajamnimodnosim a po našaju jedn ako kao i osjeti, s like ili ideje u pojedinaca . N e

može li se, primjerice, povjerovati da dodirivanje i s ličnost, logičnesuprotnosti i oprečnosti, djeluju na isti način, bez obzira na predstavljenestvari? Tako se dolazi do zamisli o postojanju posve formalne psihologijekoja bi bi la neko m vrs tom zajed ničk og t la individualne ps ihologije isoc io logi je , a to možda objašn java suzdržanos t s tanovi t ih duhova

pr i odveć jasn om raz l ikovanju t ih dv i ju znanos t i .U s trogom smislu , na dana šnje m s tup nju naš ih znanja, na pi tanje

koj e se tako postavlja ne m ože se kateg orički o dgovo ri t i. Ustvar i , sjed ne strane, sve što znam o o načinu n a ko ji se ve zuju ideje po jedi ncasvodi se na nekoliko veo m a opće nit ih i vr lo neod ređenih iskaza ko je

općenito nazivljem o zakonim a asoc ijacije ideja. A koliko je do zakon akole ktivno g oblik ova nja ideja , oni su jo š m an je poznati . Soc ijalnapsihologija kojoj bi zadaćo m bilo da ih odredi, tek je riječ koja ozna čujesve vrste različitih i netočnih općih pojm ova, bez određeno g predm eta.Trebalo bi , dakle, usporedbom mitoloških tema, narodnih legendi i

pre daja , jezik a, is tražiti na koji se način društvene pre dod žbe privlačei i sk l jučuju , pov ezu ju jed ne s d rugima i l i razd vaja ju i td . M eđut im ,iako predm et za vr je đuje da po takne radoznalos t i s t raž ivača , dosadga se gotov o nitko n ije latio, a sve dok se ne izn ađu n eke od njeg ov ihzakonitosti bit će očevidno nem oguće s izvjesnošću saznati pon avlja juli one zak onitosti inidividualne psiho logije ili ne.

Pa ipak, u ned ostatk u izv jesnosti , ipak je vje roj atn o da su uza svesličnosti izm eđu ovih dviju vrsta zakonitosti, zacije lo jed na ko prisutnei njiho ve razlike. Z apravo , čini se neprihva tljivim da sa držaji od kojihsu način je ne predodž be ne d je lu ju na načine n j iho va pove zivanja .




zahva l ju juć i njoj tako neobičn ima posebni nač in i na ko je se v jerska

po im an ja (a ona su po na jpr ije kolek tivna) isprepliću il i se raz dv aja ju,preobražavaju se jedna u druga , s tvara juć i pro tur ječne mješavinekoje odud araju od uobičajenih proizvoda naše osobne m isli . Ako dakle,kao što se mo glo i pretpostaviti, neke zakonitosti društvenog duhovnogstanja doista podsjećaju na neke zak onitosti koje ustanovljuju psiholozi,

to ne znači da su prve napro sto posebn i sluč aj drugih, nego da izme đujedn ih i drugih, uz zac ijelo važn a razlikov anja, posto je i s ličnosti kojebi apstraktno mišljenje moglo izlučiti a koje su uostalom jo š nepoznate.Znači to da sociologija ni u kom slučaju ne može naprosto preuzetiod ps ihologije neke svuje postavke ne bi l i ih takve kakve jesuprim ijenila na društve ne čin jenice . Ali kolektivnu m isao u cijelosti, unje no m obliku i sadrža ju, va lja prouč iti samu po sebi, sam u za sebe, sos jeća jem za ono š to je n jez ina posebnos t , dok budućnos t i va l japrepus t i t i b r igu da i s t ražu je mjeru u ko jo j ona na l iku je na misaopo jedin ca. To pak pi ta nje pr i je spada u opću f i lo zo fi ju i u teor i jsk ulogiku nego li u znanstveno pro uča van je društvenih činjenica 3 .

III.Preostaje nam još kazat i nekoliko r i ječi o određenju š to smo ga

dali za društvene čin jenice u prvo m pog lavlju . One se, pre m a n am a,n a h o d e u n a č i n i m a d j e l o v a n j a i m i š l j e n j a p r e p o z n a t l j i v i m a p oposebnost i da su kadre presudno ut jecat i na pojedinačne svi jes t i . Uvezi s t im pitan jem nastala je pom etnja koju bi val jalo pr ibi l ježi ti .

Tol iko smo naviknut i soc io lošk im s tvar ima pr idavat i ob l ike




znanosti, nego naprosto naznačiti pre m a ko jim je izvanjskim činiteljimamoguće razabrat i č injenice kojima se ona treba bavit i , kako bi ih

znan stvenik z nao prepozna ti tam o g dj e ih ima i ne bi ih za m ijen io sdrugim a. Že ljelo se što bolje razgraničiti p olje istraživanja, a ne upuštatise u nek u vrstu iscrpne intuicije. Stoga sprem no prihvaćam o prigo vo riznesen našoj definiciji da n e izražava sva obilježja društvene činjenicei da zbog toga ni je jedin a m ogu ća. Z apra vo, shva tl j ivo je da se ona

m ože odredit i na neko liko razl iči tih načina , jer nem a razloga da onaposje duje tek jedn o razlikovno svojstvo4 . Jedino je važno izabrati onokoje j e najprimjerenije cilju što sm o ga sebi postav ili . Čak je m og uć eda se, ovisno o okolnostima, poslu žim o napo redno s neko liko mjerila.I sami smo priznali d a j e po nek ad to čak i potre bno u sociolo giji , je r u

nekim s lučajev im a obil ježje pr inude i n i je lako uoč lj ivo (vidi s tr .31) .Bud ući d a j e r i ječ o poče tnoj def in ic i j i, važno je tek da su obi l jež jakojima se s lužimo odmah prepoznatl j iva i da se mogu uočit i pr i jeis traživanja. A upravo taj uvjet ne ispunjavaju def inici je koje su seponekad supro ts tav l ja le našo j . Tako je , p r imjer ice , rečeno da je

društvena činjen ica "sve š to se s tvara u društvu i š to ono proizv odi" ,i li pak, d a j e "ono š to na neki način zanim a sku pinu i na nju ut je če" .Ali tek kad je znan ost već uznapre dov ala m ož e se znat i je l i druš tvoil i n i je uzrokom neke činjenice i l i ta činjenica proizvodi društveneučinke . Takve def in ic i je prem a tome ne pom ažu određenju predmetais t raž ivanja ko je se započin je . Da b i se n j ima moglo kor is t i t i ,i s t raž ivanje b i d ruš tvenih č in jen ica m ora lo već dobrano odm aknut i ,pa je, suklad no tom e, bilo potreb no iznaći neki dru gi preth odn i načinna koji bi se one prep ozn ale tamo gdje j e su .




U is to vr i jeme dok se našu def inici ju smatralo odveć usk om , čule

su se i optuž be da je p reš irok a i da obuhv aća g otovo svekolikustvarnost. U stvari, tvrdilo se, svak o fizičk o okru žen je vrši pritisak nabića ko ja podnose n jeg ovo d je lov anje , je r im se va l ja , u s tanovi to jm jer i , n jem u pr i lagoditi . Ali , upravo se između ta dva načina pr inudenaho di sva razlika koja razdv aja tjelesnu sredinu od duhov ne. Pritisak

što ga vrši je dn o ili više ti jela na drug a tijela ili čak na volje, ne m ožese zam ijenit i s pr i t iskom svijes t i jed ne skupine na sv i jes t i svojihčlanova. Po sve m ašnja izuzetnost druš tven e pr isi le naim e sas toj i se utom e što ona ne potje če od neumitnosti nekih moleku larnih rasporeda,nego od važnost i koja se pr idaje s tanovit im predodžbama. Is t ina jeda poje dina čni i li nas l jed ni običaj i po sjed uju u s tanovitom sm islu tois to svojs tvo. Oni nam a upravljaju, nam eću nam uvje ren ja il i nač inedjelovanja. Samo, oni nama upravljaju iznutra , jer su u ci jelos t i usvakom e od nas . Napro t iv , uv jeren ja i d ruš tveni pos tupci d je lu ju nanas izvan a: s toga je utjecaj jedn ih i drugih u osnovi veo m a razl iči t .

U osta lom , ne treba se čudit i š to druge poja ve u pr irodi , u drugimoblicima, im aju isto obilježje kojim sm o m i odredili društvene po jave.Ta sličnost proizlazi naprosto iz činjenic e što su ije d n e i druge realnestvar i. Jer sve š to je s tvarno im a određen u pr irodu koja se nam eće is kojo m v alja računati i koja , m akar je i uspje l i neutral izirat i , n ikadnije posve svladana. I , u osnovi, upravo se tu nahodi ono bitno u

poim anju druš tvene prinude . Jer ona na ime podrazu m ijeva jed ino toda kolek t ivn i nač in i d je lovan ja i m iš l jen ja po s jedu ju neku s tvarnos tizvan pojed inca koji se u svakom tren utku s njo m suoč avaju . Stvar i ,naim e, im aju vlastitu opstojnost. Pojedinac ih zatječ e zgotovljene i on




po jed inca ponaosob . Kao s to je naznačeno 5 , postoji r i ječ koja, tek

ako jo j malo proš i r imo uobiča jeno značenje , dos ta dobro iz ražavaova j veom a posebni način postojanja - institucija. Doista, ne izobličivšiznačen je po jma , institucijom bismo mogl i nazvat i sva uv jeren ja isve nač ine po naš an ja š to ih j e u s po s tav i l a za je dn ic a . Tako sesociologija m ože o drediti kao znan ost o institucijam a, njihov u nastan kui djelovanju 6 .

Čini nam se beskorisnim doticati se ostalih sporenja što ih jepota knu la naša knjig a, jer se ona ne o dnose ni na š to bi tno. O pćeusm jeren je metod e ne ovisi o postupcim a k oji se radi je kor iste bi lo zarazvrs tavanje društvenih t ipova i l i za razl ikovanje normalnoga odpatološko ga. Uostalom , ta su osp orav anja veo m a čes to proizlazi la iz

čin jenic e što se odbija lo prihvatiti , i l i se nije prih vać alo be z zad rške,naše osnovno načelo : ob jek t ivnu s tvarnos t d ruš tvenih č in jen ica .Naposl jetku, naime, sve počiva na tom načelu i sve se na nj vraća.Stoga nam se činilo prim jerenim još ga jed no m istaknuti, izdvojivši gaod svih sporednih pi tanja . Uvjereni smo pak da pr idajući mu takvu

prevlas t os ta jem o vjerni sociološkoj t radici j i jer , u osno vi , iz tog jepo im an ja proizašla cjelokup na sociologija. Zn ano st sociologije mog lase naim e rodit i tek onoga da na kad se nas lut i lo da društve ne poja ve,iako nisu m ater i ja lne, os taju realne s tvar i koje podn ose propit ivan je.Da bi se rodila m isao kak o se m ože istraživati š to one jes u, treba lo je

na jpr i je raz um jeti da su one određen og oblika, da im aju s talni načinp o s t o j a n j a , d a p o s j e d u j u p r i r o d u k o j a n e o v i s i o p o j e d i n a č n o jpro izvol jnos t i i da odat le pro iz laze nužni odnos i . Tako povi jes t

5 Vidjeti Fauco nnetov i M aussov članak Sociologie u La Grande Encyclopédie.6




sociologije ni je drugo doli us trajni napor u smis lu određenja tog

osjećaja, njeg ova produ bljivan ja, razvija nja svih posljedica koje odatlepro iz laze . Al i , usprko s ve l ikom napre tk u učin jen om u tom smis lu , unas tavku našega d je la v id je t ćemo kako su jo š p r i su tne b ro jneprež iv je los t i an t ropocentr ičkog pos tu la ta , ko j i ovdje , kao i d rugd je ,priječi put znanosti . Čov jek se ne vo ljko odriče bezgran ične m oći koju

je tako dugo pr ipis ivao društv eno m po retku i , s druge s trane, čini muse d a je , ako uistinu posto je kolektivn e snage, nužn o osuđen p odno sitiih bez mogućnos t i n j ihova mi jen jan ja . Zbog toga je sk lon n j ihovupor ican ju . Uz alud ga pono vl jena i skus tva uč i la kako je ta svem oć, uč i jo j se i luz ij i d ragovo l jno u l ju l java o , uv i je k za n je ga b i la uzroko mslabost i ; da je n jeg ov a vlas t nad s tv ar im a od is t inski počela tek utrenutk u u ko jem u je shvatio da one im aju vlas t i tu pr irodu , i kad sepom ir io s t ime d a od nj i h nau či š to one jes u. Is t je ran a iz svih drugihznanost i , ta žalosna predrasuda uporno se zadržava u sociologij i .N em a, dakle , h i tn i je zadaće od poku ša ja da se znanos t n je konačn ooslob odi, a to je i glavni cilj naš ih napora .



Uvod

D osad su se sociolozi m alo trudili označiti i odrediti me todu ko jomse s luže pr i proučavanju društvenih činjenica. Tako se u ci jelomedje lu H. Spencera p i tan je metodologi je uopće ne spominje , je r jed je lo Uvod u društvenu znanost, či j i bi nas nas lov mogao zavarat i ,posvećeno ukazivanju na teškoće i mogućnos t i soc io logi je , a neizlagan ju postu pak a ko jim a se ona treba služiti . D odu še, Mili se dostadugo bavio o vim pitanjem1, ali on je svojom dijalektikom prilično pom nopropitao što je o tome rekao C om te, ne dodav ši ništa doista osob noga .

J edno pog lav l j e Com teova Tečaja pozitivne filozofije os ta je , p rematome , go tovo j ed inom izvornom i znača jnom s tud i jom o našempredmetu 2 .

Ta očevidna nemarnost ne t reba nas , uostalom, čudit i . Ustvar i ,vel iki sociolozi , č i ja smo imena netom spomenuli , n isu uopće pošl i

da l j e od opć ih po jmova o p r i rod i d ruš tva , o odnos ima izmeđudruš tvenog i b io loškog cars tva , o općem t i jeku napre tka . Čak iopsežna sociologija H. Spencera nema drugoga ci l ja doli da pokažekak o se zakonitost i opće evoluci je primjenjuju na društva. Međutim,da bi se obradila ta f i lozo fska pi tan ja nisu potrebni pose bni i s lož eni

pos tupci . D os ta ja lo je dakle da se uspore dbom utvrde prednos t idedukcije i indukcije i da se sažeto propita najopćenit i ja s redstvakojim a raspolaže sociološko is traživanje. Ali neodređen ima su os talesve m jere opreza što ih valja poduz eti pri prom atran ju činjenica, načinna koji t reba postavit i g lavne problem e, sm jer u kojem u is traživan ja






općih pi tanja i pr is tupit i s tanovitom nizu posebnih problema. Takome s i la samih s tvar i navela da iznađem određeniju metodu za koju

vjer ujem d a je pr imjerenija osobitoj naravi društvenih pojava. Žel jomm i j e bilo ov dje izložiti rezultate svo ga rada u cijelosti i podastrijeti ihraspravi . Besumnje, oni su prešutno sadržani i u knjizi š to sam jenedavno objav io , O podjeli društvenog rada , a l i miš l jenja sam daih je b i lo važn o izdvoji t i , iskazat i od jel i to , dopunivši ih dokaz im a i

objasnivš i pr imjer ima preuzetim bilo iz navedenog djela i l i iz jošneobjav l jen ih radova . Na ta j će se način moći bo l je proci jen i t iusm jeren je ko je sam pokušao podar i ti p roučava nj ima socio logi je.



Prvo poglavlje

Š T O J E D R U Š T V E N A Č I N J E N I C A ?

Prije nego propitam o koja metoda odgovara istraživanju društvenihčinjenica , važn o je znat i ko je se činjenic e takvim a na zivl ju .

Pitanje je to nužnije š to se tom k valif ikaci jom s lužimo bez m no go

određenos t i . Obično je rab im o da b ism o označi l i go tovo sve po jav ekoje se zbivaju unutar društva, ma kar i u najmanjoj m jeri bile, s nek omopćenitošću, zanimlj ive za društvo. Ali , pr i takvu shvaćanju, moglibism o kazat i da gotovo i nem a do gađ aja koji se zbiva l jud im a a ne bise mogao nazvat i d ruš tvenim. Svaki po jed inac p i je , spava , jede ,

razmišl ja i druš tvu je dakako u interesu da se te funkcije odvijajuredovn o. A ko su, dakle, te činjenice društvene, sociologija ne bi imalasvoga nav las t i tog predm eta, i n jez ino bi se po lje isprepli ta lo s o nimbiologije i psihologije.

Ali , u s tvarnosti , u svakom e društvu postoj i jed na jasn o određ ena

skupina pojava koje se razl ikuju izrazi t im obil ježj ima od onih kojeprou čav aju druge pr i rodne znanos ti .

Kad obavljam svoju dužnost brata , supruga i l i građanina, kadizvršavam obveze koje sam ugovor io , i spunjavam zadatke koj i su




kreditni instrumenti kojima se koristim u svojim trgovinskim od no sim a,uob ičajen i način rada kojeg se pr idrž avam u svom e pozivu i td . , i td .,'

djeluju neovisno o m om e korištenju njima. Uzm em o li jednog za drug imsve članove od kojih je sas tav l jeno društvo, to š to je rečen o m o ž e sepon oviti za svakoga od njih. To su, dakle, nač ini djelovanja, m i š l j e n j ai os jećanja ko j i pos jed uju to izvanredno svojs tvo da pos to je izva npojedinačne svijesti .

N e sam o da su t i t ipovi po na šan ja i m iš l jen ja izvanjski p oj ed in cunego su i obdareni imperativnom i prisilnom moći kojom mu se nam eću ,h t io on to i li ne . Besum nje , kad jo j se dobrovol jno pod ređ uje m , tapr inud a se ne os jeća i li se gotovo ne os jeća, je r je nep otrebn a. A li j eona unatoč tome bi tno ob il ježje t ih činjenica, a doka z je to m e ta j š to

se ona potvrđuje čim joj se pokušam opri jet i . Pokušam l i prekrš i t iprav na pravila , ona us taju prot iv men e na način da spr i ječe m o j činako jo š za to ima vremen a, i li da ga ponište i vrate mu n jego v no rm aln ioblik ako je već izvršen ali je nadoknadiv, i l i zbo g njeg a ispaštam ak omu se ne može doskočit i drukčije . Jesu l i na djelu čis to moralnemaksime? Opća svi jes t spr ječava svaki čin koji se o nj ih ogrešujenadz orom š to ga vrši nad pona šanjem građana i pose bnim ka zn am akojima raspolaže. U drugim s lučajevima, pr inuda ni je tako s i lovita ,a l i n e p r e s t a j e p o s t o j a t i . A k o s e n e p o d v r g a v a m d r u š t v e n i mkonv enci jam a, ako u od i jevanju posve zan em aruje m običa je ko j i suna snazi u mojo j zemlj i i mojo j k las i , podsmijeh š to ga izaz ivam,

ods tojan je na kojem u m e drže, imaju, iako na pr ikr iven ij i na čin , is teučinke kao i kazna u s t rogom smis lu . Uo s ta lom, pr is i la n i je m a nj edjelo tvorn a ako je posredn a. Ja nisam pris i l jen govo ri t i f ran cu sk i sasvojim sunarod njacim a, ni t i se s lužit i zakonit im n ovč anica m a, al i n e

Što je društvena činjenica ?



N a d j e lu je dakle vrs ta č in jen ica s nada sve osobi t im svojs tv ima:

sas toje se one u načinim a djelovanja, m iš l jen ja i os jećanja , izvanjskesu pojed incu i obdarene pr inudnom snagom na osnovi ko je mu scnameću. Na dalje , one se ne mo gu pois tovijeti t i s organskim pojavam a,bud ući da se nah ode u pre do džb am a i djelatn ost im a; ni t i s ps ihičk impojavam a, koje postoje jedino u pojedinačnoj svijesti i prek o nj e. Čineone dakle novu vrs tu , i n j ima val ja podari t i i pr idržat i određenjedruštvenih čin jen ica . N j im a ono odgov ara , je r jas no je da budući dase ne odnose na pojedinca to im bit može bi t i jedino društvo, bi lopol i t ičko druš tvo u c i je los t i , i l i neke posebne skupine koje onoobuhvaća, vjerske s l jedbe, književne i l i pol i t ičke škole, poslovneudruge i td . S druge s t rane , to određen je odgovara jed ino n j im a, je r

r i ječ društveno ima određen i smisao pod uvje tom da ozna čuje jed inopoja ve koje ne u laze n i u jedn u od već us tanovl jen ih i im enov anihk a t e g o r i j a č i n j e n i c a . P r e m a t o m e , o n e s u p o d r u č j e s v o j s t v e n osocio logi j i . I s t ina je da r i ječ pr inuda kojom ih određujemo možerazgn jeviti gorljive zagov ornike apsolutnog individualizm a. Ka ko oni

obznanju ju da je po jed inac savršeno neovisan , č in i im se da se onun iža va svaki pu t kad se dopusti da osjeti ka ko ne ovisi sam o o sebi.Ali , bud ući d a j e danas nespo rno kako većinu svojih mis l i i sklonostinismo sami s tvor i l i , nego one dolaze izvana, one mogu prodri jet i unas jed ino namećući se , a upravo je to značenje naše def in ic i je .

Pozn ato je , uostalom, da svaka društvena pr inuda ne isk l jučuje nužn oi po jed in ačnu osobnost1 .

Pa ipak, budući da se svi prim jeri koje sm o ma lo prije naveli (pravnai m oraln a pravila, propisi, vjersk e dogm e, nov čani sustavi i td.) sastoje

3 1




usprkos nam a Dakako, mo že se dogodit i da , p rep uš ta juć i im se bezzadrške , ne os je tan pr inudu š to je one vrše na men e. AH p n n u d a e

obzn anju je c im se poku šam bo nd pro t .v n j ih . Pokuša l i se po je d ina csupro ts tav it i nekom e od kolek t ivn ih oč i tovanja , os jeća j i ko je m e Lokrenut ce se prot iv njeg a. Pr em a tome , ako se ova snaga izv an 'sk eprin ude tako snažno po tvr đu je u s lučajev im a otpora to je s toga š to

s m o ^ 0 8 ^ 1 ' t 0 g a n ' s m o s v J e s n i , i u suprotnim s luča jevim a Tada

sm o mi žr tvom privida k 0 J 1 «in i da v jeru jem o kako smo sam i s t vo r iono s to nam je izvana nam etnu to. A li , ako pop ust l j ivo st s ko jo m jojse prep uštam o uspijev a prikriti pretrp ljeni pritisak, ona ga ne uk lan jaTako i z rak ne gubi tež inu , iako je mi ne os jećamo, čak i ondakfdsm o dobrovoljno surađivali na zaje dnič kom o sjećaju , do jam š to sm o

ga ocut jeh posve je drukči ji od onoga koj i b ismo d o ž i v i da smo Wlisami Jednako tako, kad se skup jed no m raziđe, kada društveni uT ecaprès anu djelovati na nas i kad se pon ov no na đe m o sam i sa sobom

osjeća j i ko je smo proćutjel i čme nam se s tranima i m i se u nj im a više'ne prepoznajemo. Tada shvat imo da smo ih u mnogo ve o j mjer

p o d n o «^ ^ - o ^ s m o i h s t v a r a l , M o ž e s e č a k d o g o d i t i g d a n a s u ž 2 u

oliko su prot ivni našoj pr irodi . Na taj način pojedinci , većinom

k T t n e ° d Z 0 P T m ° g U ' ° k U p l j e m U m n ° Š t - b i * Povuč en iokru tne radnje . Prema tome, to š to kazujemo o ovim pro laznime k s p lo z i ja m a u j e d n a k o j s e m j e r i o d no s i i n a o n e t r a j n i j e p r o ^ e n "mi l jen ja ko je nepres tance nas ta ju oko nas , b i lo u druš tvu u c i j e l o s t

l i " - ? k m g 0 V i m a ' U v e z i s v J e r s k im, po l i t i čk im, kn j i ž vn im 'um jetmck im pitanj ima i td . '

M ož e se, uostalo m , ova def inici ja društv ene čin jen ice potvrdi t i isvojs tve nim iskustvo m : dostaje prom atrat i način na ko ji se odg ajam

Što je društvena činjenica ?



unutarn jom sk lonošću , ko je je č ine iz l i šnom, a l i ko je je odm jenju jus i i m o

zato š to iz nj e proizlaz e. Do du še, prem a S penc eru, racionalnilii odgoj trebao odb aciti ovak ve nač ine i ostaviti djetetu posvem ašnjuslobodu, ali bud ući da ova pe dag oška teorija jo š n ije bila primijenjenani u j ed no m narodu , ona p red s tav l j a t ek osobn i desideratum, a nečinjenicu kadru da se suprots tavi nave denim činjen icam a. Međutim,

naši su pr im jer i na da sve p ou čni s toga š to je u pra vo ci l j odgoja dabiće učini druš tvenim; u nj ima se, dakle, sažeto ogleda na koji senačin to biće usp osta vilo t i jek om po vije s t i . Pr i t isa k š to ga di jete usvakom t renutku podn os i , p r i ti sak je druš tven og ok ružen ja ko je ganastoji oblik ova ti na svo j nač in, a rod itelji i učit elji sam o su njegov ipredstavnici i posrednici .

N a taj nač in njih ov a općen itost ne mož e poslužiti da bi se obilježilad ruš tvena po java . Misao ko ja s e nahod i u sv im po jed inačn imsvijes t ima, pokret š to ga ponavljaju svi pojedinci nisu zbog toga idruštvene činjenice. Tk o se zado voljava tim obilježjem da bi ih odredio,pog rešno ih je za m ijenio s onim e š to bism o mo gli nazvati n j ihovim

po jed inačn im utjelovljenjem. Ono što tvori društvene činjenice jesuuv jere nja , sklonost i , pos tupa nja skupine uzet i zaje dn o; koliko je dooblika koji poprim aju kolektivna stanja odražavajući se na pojedincima,stvari su druge vrste. To što katego rički po tvrđ uje to dvojstvo prirodejes t č injenica da se ta dva reda činjenica čes to javl jaju odvojeno.

Ustvari, neki načini djelovanja i mišljenja dobivaju, slijedom ponavljanja,neku vrstu postojanosti koja ih potiče i, kazali bismo, izdvaj a od posebnihdog ađaja ko j i ih odražava ju . Tako se one o t je lov l ju ju , popr im ajućičulni oblik koji im je svojs tven i č ine neku s tvarnost sui generis,




B e s u m n j e , t o s e r a z d v a j a n j e n e o č i t u j e u v i j e k s j e d n a k o mjasnoć om . A li dostaje da ono postoj i na nedvo jbeni način u zn ačajn imi b ro jn im s luča jev ima ko je smo ne tom nave l i , da b i smo dokaza l ikako je društvena činjenica različita od svojih pojedinačnih p osljedica.U o s t a l o m , č ak i k a d t o r a z d v a j a n j e n i j e n e p o s r e d n o d a n op r o m a t r a n j u , č e s t o g a j e m o g u ć e o s t v a r i ti p o m o ć u s t a n o v i t i hum ješno s t i m etode; čak je i p r i jek o pot rebn o pr is tupi t i tom zahva tu

žel i l i se izdvoji t i druš tvenu činjenicu od svake pr imjese da bi sepromotr i la u č is tome s tan ju . Tako nas s tanovi te s t ru je miš l jen japotiču neujed načen om snagom , ovisno o vrem enu i o zemlji, j e d n o g ana sk lapanje braka , d rugoga na samoubojs tvo i l i na veći i l i manj ina ta l i te t i td . To su očevidno druš tvene č in jen ice . Na prv i pogled

one izgledaju neodvojivim a od oblika što ih pop rim aju u po jedinačn imsluča jev ima. Al i s ta t i s t ika nam pruža mogućnos t da ih izdvoj imo.Nj ih zapravo pr i l ično točno iskazuje s topa na ta l i te ta , sk lapanjabraka , samo ubojs tava , na ime bro j ko j i dobiva m o podi je l ivš i ukupnigod i šn j i p ros jek b rakova , r ađan ja , sam oubo js tava s b ro jem l jud i u

dobi da sk lope brak , rađa ju d jecu , izvrše samoubojs tvo i td .2

. Jer,kao š to svaki od ovih bro jev a bez raz l ike uk l juč uje sve poje d inač nes luča jeve , po jed inačne oko lnos t i ko je mogu donek le u t j eca t i nai z a z i v a n j e p o j a v e u z a j a m n o s e p o t i r u , p a s t o g a n e p r i d o n o s eodr eđiv anju toga broja . On pak izražava s tanov ito s tanje kolek tivne

d u š e .To su druš tvene č in jen ice os lobođene svakog s t ranog č in i te l ja .

Ko liko je do njihov ih osobnih očitovanja, one z aci jelo posje duju neš todruštveno budu ći da di jelom ponavljaju kolektivni ob razac; a l i svaka

Što je društven a činjenica ?



Ali, kazat će nam, poja va ne mo že biti kolektivna ako nije zajednička

svim članovima društva i l i barem većini nj ih , budući da je opća.B esu m nje , a l i ona je o pća uprav o zato š to je k olektivn a (na ime višei li m an je obvezn a) , a nipo što ni je kolektivna zato š to je opća. O na jes tanje skupine koje se po nav lja u po jed ina ca zato što im se nam eće .O no je u svak om e d ijelu zato š to je u cjel ini , a nipoš to ni je u cjel iniza to š to je u d i je lov ima. To je naroči to b je lodan o u v jero van j im a ipos tupcima koje go tove preuzimamo od ran i j ih naraš ta ja ; mi ihpr imamo i pr i lagođujemo im se je r su , budući da su u i s t i mahkolektivno djelo i drevno djelo, stekli neku uglednost koju sm o od goje mnauč il i pr iznat i i poštov ati . Valja is taknuti da na m t im pu tem dolazigolem a većina društvenih pojava. Ali čak i kad je društven a č injen icadijelom posljedica naše neposredne suradnje, on an ije drukč ije prirode.Kolektivni osjećaj koji izbija na nek om e skupu, ne izražava sam o on oš to je z a jedničk o sv im pojed inačn im os jeća j im a. O n je , kao š to sm okazali, nešto posve drugo. O n je p osljedica zajedničk og života, proizvodakcija i reakcija m eđu pojed inačn im svijestima, a odražava se u svako j

od n j ih us l i jed svoje posebne snage koju duguje upravo svomekolektivnom porijeklu. Sva srca ne zatrepere u isti m ah ka o posljed icanek e nago nske i unap ri jed dane suglasnost i , neg o zato š to ih je je dn ate is ta snaga pokren ula u is tome sm jeru. Svatko je po ne sen od svih.

Uspje l i smo, dakle , jasno odredi t i područje socio logi je . Ono

obuhvaća t ek od ređenu skup inu po java . Druš tvena s e č in jen icaprepoznaje prema izvanjskoj snazi prinud e s to je vrši ili je m ož e izvršitinad pojed incim a, a pr isus tvo te snage prep ozn aje se pa k postoja njemne ke utvrđene k aznene m jere, i li pak otp orom š to ga činjenic a pruža




Uostalom, ta druga def inici ja tek je drugi oblik prve, jer se načinponašanja, koji postoji izvan po jedin ačn ih svijesti, mo že poopćiti jed ino

nj egovim nam etanj em3.Pa ipak, mo gli bismo se pi ta t i je l i ta def in ici ja potpu na. U stvar i ,

č i n j e n i c e k o j e s u n a m p o s l u ž i l e k a o o s n o v a s v e s u načinidjelovanja-, one su f iziološke pr iro de . Ali , ima i kolek tivnih načinapostojanja, na ime d ruš tven ih č in jen ica ana tomske i l i mor fo loške

prirode. Soc iologija se m ora zanim ati za ono što se odnosi na p odlo gukole k t ivno g ž ivota . M eđu t im, bro j i p r i roda osnov nih d i je lova koj itvore druš tvo , nač in na ko j i su on i raspore đen i , s tupa nj s rašćeno s t iko ji su post igl i , raspo djela s tanov niš tva na površ in i ter i tor i ja , bro j ip r i rod a kom un ikac i jsk ih veza , ob l ik s tano van ja i td . , ne č ine se , na

p r v i p o g l e d , s v o d i v i m a n a n a č i n e d j e l o v a n j a i l i o s j e ć a n j a i l imiš l j en ja .

Ali , pona jpr i je , te razl iči te po jave im aju is to obil ježje koje nam jeposlužilo da odred imo ostale, t i načini mišljenja nam eću se pojedincujed na ko kao i nač in i d je lov anja o ko j im a je b i lo r i ječ i . Us tv ar i , ako

se že l i spoznat i nač in na ko j i je n eko druš tvo pol i t ičk i pod i je l jen o ,od čeg a se sas toje te pod jele , veća i li m an ja pov ezan ost m eđu nj im a,neće se to postići m aterijalnim pregledom i geografskim prouča vanjim a,jer su te podjele ćudoredne naravi čak i kad imaju neku osnovu u

3 Vidlj ivo je koliko se ovo određen je društvene činjenice razlikuje od onoga ko jesluži kao osnov a dom išljatom Tardeovu sustavu. Po na jprije , valja nam istaknutikako u svojim is traživanjima nigdje nismo naišl i na potvrdu prevladavajućegutjecaja š to ga Tarde pripisuje oponašanju u nastanku kolektivnih činjenica.Štoviše, iz gornje definicije, koja nije teorija nego puki sažetak neposrednih

Što je društven a činjenica ?



f i z i čko j p r i rod i. Tu j e o rgan izac i ju mog uće p rouč i t i j ed i no p rekojavnoga prava , je r ga to pravo određuje , kao š to određuje i našeobi te l j ske i g rađanske odnose . Prema tome, ono n i je n iš ta manjeobvezno. Ako se s tanovniš tvo na t iskuje u gradove, umjes to da serasprš i po se l ima, znači da pos to j i nek a s t ru ja m iš l jen ja , ko lek t ivn ipo r iv ko j i nam eće po jed inc im a takvu koncen t r ac iju . N em am o većeslobod e izbora kad je r i je č o obliku naše ku će, negoli š to je to s luča js našo m odje ćom , i li je bare m jed no obvezn o u jednakoj m jer i kao id r u g o . S a o b r a ć a j n e v e z e p r e s u d n o d r e đ u j u s m j e r u k o j e m u s eodvi ja ju unutarn je migrac i je i razmjene , pa čak i in tenzi te t ov ihmigrac i ja i razmjena i td . Zbog toga b i se popisu pojava koje smonabro ja l i , kao one ko je r a spo lažu r azv idn im znakom d ruš tvene

čin jen ic e , napro s to mo gla do dat i jo š jed na k a tegor i ja , a li bud ući dato na bra jan je n i je u s t rogom smis lu b i lo i scrpno , to do dav an je n i jenužno .

Ali ono ča k ne bi bilo ni korisno, je r su načini po sto jan ja napro stous tan ov l jen i nač in i d je lov an ja . Pol i t ička s t ruk tura nek og druš tva

tek je način n a koji su se različiti segm enti od ko jih je ono sastavljen on a v i k n u l i ž i v j e t i j e d n i p o k r a j d r u g i h . A k o s u n j i h o v i o d n o s it rad ic ionalno b l i sk i , segment i teže povezivanju , dok u pro t ivnoms luča ju t eže r azdva jan ju .Vrs ta bo rav i š ta ko ja nam se nameće t ekje način n a koji su se svi oko nas, a dijelom i raniji naraštaji , n avikn uli

grad i t i kuće . Saobraća jn ice n isu drugo dol i kor i to ko je se samoprodub i lo , t ekuć i u i s tome smje ru , uob iča jen i t i j ek r azmjena imig rac i j a i td . Besumnje , kad b i po jave mor fo loške v r s te j ed inepoka ziva le takv u pos to janos t , m oglo b i se zac i je lo v jerovat i da one




čin jen ice ko je se odnose na druš tv en u podlogu , al i pod uv je t om dane izgubimo iz vida činjenicu da su one is te pr irode kao i os tale .

Naša će definicija, prem a tome, obuhv atiti sve ako kažem o: Društvenaje činjenica svaki, utvrđen ili ne, način djelovanja koji je kadarna pojedinca izvršiti izvanjsku prinudu; ili još, koji je općenit ucjelokupnom danom društvu u isti mah posjedujući vlastituopstojnost, neovisnu o njezinim pojedinačnim očitovanjima.4



Drugo poglavlje

PRAVILA KOJA SE ODNOSE NA

PROMATRANJE DRUŠTVENIH ČINJENICA

Prv o i osno vno pra vilo jes t da se društvene činjenice proma traju

kao stvari.

I.

U trenutku kada nova vrs ta po ja va pos tane predm etom znanos t i ,

one su već predoče ne u d uhu, ne sam o osj et i lnim s l ikam a neg o igrubo uobl ičen im p ojm ovim a. Pr i je prv ih začetaka f iz ike i kem ije ,l jud i su već imal i nekakvo p oim anje f iz ičko-kem ijsk ih po jav a kojen i je b i lo puki opaža j ; takva su , pr im jer ice , po im anja ko ja na laz im oisprepletena u svim religijama. Razlog je tome činjenica da razmišljanje

zapravo prethodi znanost i koja se nj ime samo s luži s više metode.Čovjek ne može ž iv je t i okružen s tvar ima a da o n j ima nema nekuideju sukladno kojoj upravlja svojim ponašanjem. Ali, bud ući d a su tapo im an ja b l iža nama i v iše su nam nadohva t od č in jen ica na ko je seodnose, to ih pr irodno težimo nadomjest i t i potonjima i n j ih učini t i




Jasno je da takva metoda ne m ož e iznjedr i t i objektivne rezultate .Ta poim anja i li pojm ovi, nazvali ih ka ko nam drago, nisu o prav dan a

zam jena za s tvar i. P ro izvodi la ičkoga iskustva , n j ima je po na jpr i jesvrha da naše djelo van je uskla de sa svi jetom koji je oko nas; n j ih jestvorila pra ksa i nastali su za nju. Predodžba , međut im, može kor isnoobav iti tu zada ća a da u isti m ah bu de teorijski pog rešna. K op ernik j eprije nekoliko stoljeća uklonio zab ludu naših osjetila u vezi s kre tanje m

zvijezda, a m i i dalje podjelu vremena provodimo sukladno tom prividu.Da bi m isao ispravno potaknu la kre tanj a što ih iziskuje pr iroda nek estvar i , n i je nužno da ona vjerno izrazi tu pr irodu, nego dostaje daosjet im o to što je u s tvari za nas korisn o i l i š tetno, kak o nam m ož eposluži t i , a kak o naštet it i . Usto, tako nastale predod žbe p otv rđu ju tupraktičn u pravilnost tek približno i sam o u većin i s lučajeva. U kolik osu navrata one jednako opasne koliko i neprimjerene! To pak značida obrađujući ih , na koji im god način pr iš l i , n ikad nećemo uspjet iotkr i ti zak one s tvarnost i . One su, naprotiv , poput kop rene k oja pa daizm eđu stvari i nas, ko ja nam ih zab ašu ruje to više što smo uvje ren ijida je p roz i rna .

Takva znanost ni je samo krnja nego joj nedostaje i građe kojombi se ispunila . Tek š to je nas tala nes taje , da tako kaže m o, prom eću ćise u um ijeće . Za prav o, vje ru je se da te pred odž be sadrže sve š to jebitno za stvarnost, bu duć i da ih zamjenjujemo sa samom stvarnošću.N adalje , č ini na m se da one raspolažu svime š to om og uć uje ne sam oda raz um ijem o ono š to jes t nego i da pro pisu jem o š to bi ono trebalobiti , kao i sreds tva d a se to izvede. Jer dobro je on o što je sukla dnoprirodi stvari; što joj je suprotno loše je, a sredstva da se je dn o postign ea drugo izbjegne proizlaze iz same te pr irode. Ako, dakle, o tprve

Pravila koja se odno se na prom atranje društvenih činjenica



odre đuju bu đe nje znanstv ene m is l i . Jer , bud ući da se ona rađa sam oda b i zadovol j i la ž ivo tne pot rebe , pr i rodno je u sm jerena na praksu .Potrebe k oje bi jo j valjalo zado voljit i uvijek su hitne i požu ruju je da ihzado volji; one ne iziskuju objašnjenje nego lijek.

Taj način postu pan ja tako je pr im jeren pr irodnoj sklonost i našegaduha da ga nala zim o čak i u izvoriš tu pr irodnih zn anost i . Upr avo onraz l iku je a lkemiju od kem ije , as t ro logi ju od as t ronomije . Uprav o jenjim e Bac on odredio me todu ko jom su se služili znanstvenici njeg ovadoba i prot iv koje se bor io . Poimanja o kojima je bi lo r i ječi tek sula ičk i po jmo vi (notiones vulgares) i li p redp ojm ovi (praenotiones)x

za koje kaže da su u osnovi svake znanost i 2 gd je zauz im a ju mjes toč in jen ica3 . To su idoli, vrs ta utvara koje nam izobličuju is t inski vid

s tvar i koje unatoč tome shvaćamo kao s tvar i same. I upravo zatošto to izmišljeno ok ruže nje ne pruža d uhu nikak av otpor, on se, ćutećida ga n iš ta ne sputava , prepuš ta bezgraničn im am bic i jam a i v je ru jeda m ož e izgraditi ili radije samo sv ojim sna gam a iznova izgraditi svijetpo svojoj želji.

Ako je tako s pr irodnim znanost ima, za sociologiju se to možeočekivat i sam o s jo š više razloga. Ljud i nisu čekali poja vu društveneznan osti da bi s i s tvorili nek u ideju o pravu, o mora lu, ob itelji , državi,pa i samome društvu, jer im je ona bi la nužna za život . Međutim,uprav o u sociologij i t i su pred pojm ovi, upo tr i jebim o Ba con ov izraz,

kad ri ovladati duhov ima i s ta ti na m jes to s tvar i. Za prav o, društven estvari ozbilju ju jed ino ljudi; one su proizvod ljudske djela tnosti . Takoone n e izgledaju drugo doli ostvarenje ideja, urođenih ili ne, koje n osim ou sebi, tek kao njiho va prim jena na različite okolnosti koje prate o dno se


I 8



opaž ajnu moć da b i oćut je la n je z in u s tvarnos t . Budući da u nam a nenalaz i dovo ljno čvrstih i bliskih upo rišta, sve to lako stvara doj am da

ne počiva ni na čemu i da pluta u praznome, kao upola nes tvarna ibeskrajno plas t ična predmetnost . Upravo su zato tol iki mis l ioci udruš tvenom uređen ju v id je l i tek umje tne v iše i li m anje pro izv ol jnesklopove. Ali ako nam pojed inost , ako nam konkretni i osobit i obl icii zmiču , ba rem s i p redoču jemo na jopćen i t i j e v idove ko lek t ivne

opstojnost i u glavnim obris ima i pr ibl ižno, a upravo te shematske is a ž e t e p r e d o d ž b e č i n e p r e d p o j m o v e k o j i m a s e s l u ž i m o z asvakodnevne pot rebe ž ivo ta . S toga ne možemo n i t i pomis l i t i dadovo dim o u p i tan je n j ihov u ops to jnos t , je r je u očav am o u i st i mahkad i svoju vlast i tu . N e sam o da su ti pojm ovi u nam a nego kao da su

proizvo d po nov ljenih iskustava te iz po nav ljanja i navike k oji odat leproizlaze oni s t ječu neku vrs tu ut jecaja i autor i teta . Poželimo l ios lobo dit i ih se, pr im ijet i t ćem o da nam se oni opiru. A me đutim minužn o do živl java m o kao s tvarno nešto š to nam pru ža otpor. Sve takopr idonos i da u n j im a uočava m o pravu druš tvenu s tvarnos t .

I , doista, sv e do da nas, so ciolog ija se u ve ćo j i li manjoj m jeri ni jebavila stvarima nego pojm ovim a. Comte je doduše proglasio društvenepojave prirodnim činjenicam a, podređenima prirodnim zako nima. Tim eje on pre šutno prizn ao n jihov o svojstvo stvari, je r sa m o stvari posto je

u pr irodi . Ali kad a, napust ivš i te f ilozofske općen itos t i , on poku šavaprimijenit i svoje načelo i iz njega izvest i znanost koja je u njemusadržana, on za predmet svog proučavanja uzim a ideje. Ustvari, glavnipredm et n jeg ov e socio logi je jes t napredak čo vječa ns tva u vrem enu.On pola zi od ideje da se ljudski rod nep restanc e razv ija, š to rezultira




prethodila , svaka viša vrs ta m ogla bi se smatrati pukim pon avlja njemone neposredno n iže uz još jedan dodatak . Moglo b i se takorekućsve tipove staviti je da n pokraj drugo ga, sp aja juć i one koji su na istomstupnju razvoja, pa bi se tako s tvoreni niz držao repreze ntat ivnim zač o v j e č a n s t v o . A l i č i n j e n i c e s e n e p o k a z u j u u t a k v o j k r a j n j o jj ednos tavnos t i . Narod ko j i nadomješ ta nek i d rug i n i j e nap ros toprod ul jen je toga potonjeg a uz nekol iko novih o bi l jež ja ; on je drugi

narod , nekih osobina im a v iše , a d rugih man je ; uspos tav l ja on n ovuindiv idualnos t , a sve te raz l ič i te ind iv idualnos t i , budući da surazn orod ne, ne mo gu se stopit i u neki t ra jni niz , a nad asv e ne u n ekijedins tveni s l i jed. Jer s l i jed društava ne može se predočit i geomet-r i jskom cr tom; nal ikuje on pr i je na s tablo či je se grane pružaju u

razl ičit im sm jerov im a. Rije čju, Co m te je povijesn i razv oj shvatio naosnovi po ima nja što g a je imao o n jem u, a ono se ne raz l iku je mno good poimanja laika. Gleda na izdaleka, povijest uistinu do biva taj serijalnii jedn ostav ni izgled. U oča va se tek pojed ince koji slijede jedni d rugei svi kroč e u is tom e sm jeru, je r su im pr irode is tovjetne . Bu du ći da

se, uostalom, društveni razvoj ne poima drukčije nego kao razvojnek e ljudsk e ideje, to se nadaje posve prirodnim odrediti ga tom idejomkoju o n jemu imaju l jud i . Međut im, pos tupajući tako ne samo daostajem o u ideologiji nego za predmet sociologije proglašu jem o neštou čemu nema ničeg sociološkoga u pravom smislu r i ječi .

Spencer odb acuje to poim anje , ali sam o da bi ga odm ijenio d rugimkoje nije nastalo na drukčiji način. On predm etom znanosti progla šujedruštva, a ne čovječanstvo. Sam o, on o prvim a odm ah d aje def inici juko ja niš t i stvar o ko joj govori da bi je odm ijenio pred po jm om koji o


5



ci l jeve" . Prve im enuje indus t r i j sk im druš tv ima, druge vojn ičk im a im ože se reći da je to razl ikovanje temeljn a misao njegove sociologije .

Ali ta prvotna def inici ja obznanjuje kao s tvar neš to š to je tekjed no v iđenje duha . Predočava se ona zapravo kao iz raz n eposred novidl j ive činjenice koju se m ože us tanovit i promatran jem budući d a j eona od početka u znanost i postavljena kao aksiom. Pa ipak, ni jemoguće jednos tavnim preg ledom us tanovi t i je l i suradnja u is t inu

svekol ik i d ruš tveni ž ivo t . Takva tvrdnja znans tveno je u temel jenajed ino ako se počelo s promatran jem sv ih oč i tovanja ko lek t ivneopstojnosti i ako smo utvrdili da su sve one različiti oblici suradnje.Tu je dakle i dalje na djelu stanoviti način po im anja društvene stvarnostikoji nadomješta tu s tvarnost6 . Na taj se način ne def inira s tvarnost

neg o ide ja š to je Spencer im a o njoj. I on se ne suste že tako p ostu pitis toga š to i pre m a njeg ovu m iš l jen ju društvo ni je i ne m ože bi t i d rugodoli os tvarenje neke ideje , naime same ideje suradnje kojom ga ondefinira7 . Bilo bi lako pokazati kako u pr is tupu svakom posebnomprob lem u kojim se bavi njeg ov a m etoda o s taje is ta . Također , unatočtome š to nas to j i d je lovat i kao da pos tupa empir i j sk i , č in jen ice

nagom ilane u njegovoj sociologiji prije i lustriraju pojm ov e neg o što biobjasnile stvari, pa je stoga očevidno da su one tam o jed ino da po služekao argument i . Us tvar i , sve b i tno u n jegovu naučavanju može seneposredno izvest i iz njegove def inici je društva i razl iči t ih oblikasuradn je. Jer, ak o nem a izbora doli između tiranski nam etnu te surad nje

i slobodne i dobro vol jne suradnje , jasno je d a j e po ton ja idea l kom ečovječa ns tvo m ora tež it i.

Ova l a ička po iman ja ne sus rećemo samo u osnov i n jegoveznanost i neg o također i u svakom trenutku u potk i pro suđ iva nja. Na

Pravila koja se odno se n a prom atranje društvenih činjenica



znanima i određenima, dok u nama bude tek zbunjena poimanja ,nerazvidnu mješavinu neodređenih predodžbi , p redrasuda i s t ras t i .

D anas se po dsm jeh uje m o neo bičn im zakl jučc ima š to su ih s rednjo-v jekovni l i ječn ic i izvodi l i na osnovi po imanja top loga , h ladnoga ,vlažnoga i td . , a ne uočavamo da se i sami nas tavljamo s luži t i tommetodom u vezi s po javama koj ima je nepr imjeren i ja od b i lo ko jedruge zbog n j ihove krajnje s loženost i .

Ov o ideološko ob i l jež je jo š je v id l j iv i je u posebnim granam a

sociologije.To je nad asve s luča j s m ora lom . M ož e se reć i , us tvar i , da n em a

n i jednog sus tava ko j i n i j e p reds tav l j en kao napros t i r azvo j nekepoč etne ideje ko ja ga po tenc ijalno sad rži u ci jelos t i . N ek i vje ru ju da

tu ide ju čovjek za t ječe go tovu po svome rođenju ; d rugi , napro t iv ,da se ona o bliku je brže ili sporije t i jeko m povijesti. Ali prema jednim ai pre m a drug im a, za em pir is te i rac iona l is te , jed ino se ona i s t insk iozbiljuje u mo ralu. Koliko je do po jedinosti pravnih i mo ralnih pravila,ona takorek uć ne m ogu po s to ja t i po sebi , nego m ogu b i t i jed ino ta j

osnov ni po jam pr im i jen je n na po sebn e okolnos t i i ko j i se raz l ik u jeov i sno o s luča jev ima . P rema tome , p redmet mora la ne može b i t ita j sus tav propisa bez s tvarnost i , nego ideja iz koje oni proizlaze iko jeg su tek razl iči te pr im jen e. Tak o se i sva pi t an ja ko ja se obič nopo s ta v l ja ju et ic i ne odnose na s tvar i nego na ide je ; s toga je važn o

znat i u čemu se sas to j i ide ja prava , ide ja mora la , a ne kakva jepr iro da m orala i prava uzet ih po sebi . M oral is t i jo š nisu dosp jel i dot o g v e o m a j e d n o s t a v n o g p o i m a n j a d a j e d n a k o k a o š to n a š epredodžbe o os je t i ln im s tva r ima po t j eču od s amih t ih s tva r i i


obi te l j i , domovine , odgovornos t i , samilos t i , p ravednos t i i td . , a l iI 8



nje go vo se razm iš l jan je uv i je k odnos i na ide je .

N i je drukči je n i ti s po l i t ičkom ekon om ijom . N jo j su predm etom ,kaz uje Stuart M ill, društvene č injen ice ko je se uglavno m ili isključivoodnose na s t jecanje bogats tva 8 . Ali da bi ovako određene činjenicem ogle biti podastrte poput stvari pro m atra nju znanstvenika, va ljalo bipokaz at i p rem a kojemu je znaku m ogu će prepoznat i one koje m ogu

udo voljiti tom uvjetu. M eđutim, na početn om stupnju znanosti ne m ožese s pravom niti tvrditi da one postoje, a kamoli znati kakve su. Prisvak oj vrsti istraživanja ustvari tek je dn om kad je objašnjenje činjenicadovo l jno uznapredo valo m oguć e je u tvrd i ti da one im aju neki c i l j iko j i je on . Ne m a s loženi jeg i m anje pogod nog p roblem a za brzarješenja. N išta nam, dakle, una prijed ne osigurava da posto ji po dru čjedruštvene djelatnosti na kojem u želja za bog aćen jem u istinu igra takvupresudnu u logu . P rema tome , p redmet t ako shvaćene po l i t i čkeekonomije ne sas toj i se od danost i na koje se može upri jet i prs tom,nego od pukih m ogućnosti , čistih predodžaba duha, naim e od činjenicakoje ekonomis t zamišlja kao da se odn ose na cilj za ko jim se teži, i to

onak vih kako ih se zam išlja. A ko, prim jerice, nau m i prou čav ati to štoon naziva proizvod njom , otprve će vjerova ti da m ože n abrojati glavnečini tel je po m oć u k ojih se ona odvija i prom otr i t i ih . Ra zlog je tom ečinjenica da nj ihovo postoja nje ni je uočio propitujući uvjete o k ojimaje ovis i la s tvar koju proučava; jer bi utol iko počeo s iznošenjem

iskustava iz kojih je izveo taj zaključak. Ako se on od početkaistraživa nja i u sv ega nek oliko riječi odlučuje za tu kvalifikaciju, značidaje do nje došao tek na osnovi logičke anal ize. On polazi od idejeproizvodnje; ras tavivš i je , iznalazi da ona logično obuhvaća ideje




ono po čemu se m ože prepoz nati s tvar nazvana t im ime nom , zat im birasporedio njezine vrste, sustavnom indukcijom istražio uzrok e o kojim aovise razlike me đu n jim a, te bi napo sljetku usporedio dobivene rezultatekako bi iz svega m oga o izvući neku opću tvrdnju. Teorija mo že, prem atome, biti na d jelu tek kad je znanost već dobrano napredovala. Um jestotoga, mi je nalazimo na početku. Razlog je tome činjenica da seekon om ist, ne bi l i je ustanovio, zad ovo ljava time da se usredo toči, daosvijesti ideju koj u je sebi stvorio o vrijedno sti, tj. o predmetu pogod nomza razmjenu; us tvrđuje da ona podrazumijeva ideju i o kor isnome,rijetkom e itd., i s tim rezultatima svoje raščlambe gradi svoju definiciju.Da kako, on je potk repljuje i s neko liko primjera. Ali kad pom islimo nabez brojn e činjenic e koje takva teorija m ora uzeti u obzir , kak o priznati

i najmanju vr i jednost dokaza, nužno nadasve r i je tkim, činjenicamanaveden ima s luča jnošću nadahnuća ?

J e d n a k o t a k o , u p o l i t i č k o j e k o n o m i j i k a o i u m o r a l u u d i oz n a n s t v e n o g i s t r a ž i v a n j a v e o m a j e o g r a n i č e n , a u d i o u m i j e ć aprevlad avajuć i je. U mo ralu, teorijski se dio svodi na nekoliko rasprava

o ideji dužnosti , o dobru i o pravu . M eđu tim, te apstraktne sp ekulacijepo sebi ne čine znanost u strogom sm islu, bud ući da njim a nije predmetodrediti to što jes t ustvari vrhovno m oralno prav ilo, nego to što bi onotrebalo biti. Jedna ko tako, u istraživanjim a ekono m ista najviše m jestazauzim a, pr imjer ice , p i tan je treba l i društv o biti organiz i rano prema

po im an ju individualista il i socijalista;ye li bolje da se držav a upliće uindustrijske i trgovinske odno se ili ih treba prepustiti privatnoj inicijativi;treba li monetarn i sus tav biti monometa l izam i l i b imeta l izam i td . ,i td. Pritom je m alo zakonitosti u pravom smislu; čak i one ko je običn o


najproizv odnije industrije, da vlasnici najtraženijih i najrjeđih proizvodaI 8



pro da ju iste po najvišoj cijeni. A li ta po sve log ična nužnost ni u čem u

ne nal ikuje na logičnost is t inskih pr irodnih zakona. Oni izražavajuodn ose slijedno kojim a se činje nice odistinski pov ezuju , a ne način nako ji bi bilo dob ro da se pov ezu ju.

To š to smo kazal i za ta j zakon može se ponovit i i za sve drugeko je o r todoksna ekonomska ško la od ređu je kao p r i rodne i ko j i

uos ta lom nisu drugo doli po jed inačn i s luča jev i pre thodn og zakon a .On i su pr irodni , ako se hoće, u smis lu da iskazu ju sredstva koje jes ti li se m ože činit i pr irodn im up otr i jeb i t i da bi se post ign uo određ enipretpostavljeni ci l j ; a l i ne t reba ih nazivat i t im imenom ako podprirodnim zakono m podrazu m ijevam o svaki induktivno utvrđeni načinpo stoja nja pr irode. O ni su, r i ječju , tek savjet i praktičn e razbo ri tos t i iako su se mogli u većo j i li m an jo j m jer i pr ivid no pr ikaza t i kao samizraz stvarnosti , to je zbog toga što se, s razlogom ili ne, vjerovalokako se može pretpostaviti da se većina ljudi u većini s lučajeva uistinui pr idržav a t ih savjeta .

M eđu tim, d ruštvene su pojav e s tvar i i s n j i m a val ja postup ati ka osa s tvar ima. D a bi se dokaza la ova postav ka, ni je nu žno m udrov ati onjihovoj prirodi, raspravljati o analogijama s po jav am a nižih carstava.D os ta je u s tan ov i t i da su on i j ed ina d ano s t {datum) p o n u đ e n asocio logu . S tvar je n aim e sve što je d ano , sve što se nu di i l i rad ije

nameće promatran ju . Pos tupat i s po javama kao sa s tvar im, značipos tupat i s n j im a kao s danos t ima (data) ko je p reds tav l j a ju poče tnutočku znanos t i. D ruš tvene pojave nedvo jbeno im aju takvo obi l jež je .On o što nam je dano nije ideja koju ljudi stvaraju o vrijedn osti , jer onaje nedos tupna; dane su vr i jednos t i ko je se s tvarno razmjenju ju u


Valja, dakle, društvene poja ve promatrati u njim a sam ima , odjelito



od svjesnih subjekata koji ih predočuju; val ja ih proučavati izvanakao izvan jske s tvari , je r se u tom svojs tvu nam a predočuju. A ko je taizvan jskost tek prividn a, privid će se raspršiti u mjeri u kojoj će znanostnapredova t i i v id je t ćemo, da tako kažemo, kak o se izvan jsko vraćau unutarn je . Al i r ješen j e se ne m ože un apr i jed ponudi t i te čak k adaone napo sl jetku ne bi imale sva bi tna sv ojs tva s tvar i , u poče tku v al ja

s nj im a postupa ti kao da ih im aju. To se pravilo dak le primjenjuje n asvek oliku dru štvenu stvarnost, te ništa od nje ga ne mo že biti izuzeto.Čak i pojave ko je se naizgled ponajviše sas toje u um jetnim uređen jimavalja promatrat i s toga s tajal iš ta . Konvencionalni karakter nekogčinjenja ili institucije nikad ne treba pretpostavljati. Ak o n a m

je, uostalo m , dop ušteno po zivat i se na vlas t ito iskustvo, čini na m seopravdanim tvrd i t i da ćemo, pos tupajući na ta j nač in , čes to sazado voljs tvo m uočit i kako pr ividno najproizv oljni je činjenice nako npomni jeg p romat ran ja pokazu ju znača jke s t a lnos t i i p r av i lnos t i ,s imptom e svoje objektivnosti .

U otalo m , i općenito , ono š to je pr i je kaza no o svojs tvim a kojim ase odlikuje društvena činjenica dostaje da nas uvjer i u pr irodu teobjek tivnost i i da potvrdi kak o ona ni je izm iš l jena. Us tvar i , n ačeln os tvar prepoz najem o po tome š to je n i je m ogu će prom ijen i t i puk omodlu kom volje . To ne znači da ona od oli jeva svakoj prom jeni . Ali da

bi do pro m jen e došlo, nije dostatno to htjeti, neg o valja jo š uložiti višei l i m an je radišni napo r u svla dav anju otpora ko ji ona pruž a i koj i seuos ta lom ne mož e uvi jek nadvladat i . M eđut im , kao š to smo v id je l i ,d ruš tvene č in jen ice pos jeduju to obi l jež je . Ne samo da one n isu


obznanjuju da su društvene činjenice pr irodne činjenice, a ipak se



spra m nji h ne po naš aju kao da su stvari, različite su em pirijsk e šk ole

već odav no prepoznale pr i rodni karak ter ps iho lošk ih p ojava i da l jena n j ih pr imjenju jući posve ideološku metodu . Zapravo , empir is t i ,j e d n a k o k a o i n j i h o v i p r o t i v n i c i , d j e l u j u i s k l j u č i v o n a o s n o v isam oprom atranja . M eđutim, č injenice koje se prom atra samo na sebivr lo su r i je tke, odveć nestalne, previše neuhvatl j ive da bi se mogle

nam etnuti odgovarajućim pojm ovim a koje je n avika u nam a uvri ježi lai da bi mogle postati zakonitošću. D akle, kad ti pojm ovi nisu pod ređenidrugo m na dzoru, niš ta ni je nj ih ovo m protutežom ; zato oni zauz im ajum jesto činjenica i bivaju predm etom znanost i . Jednako tako, ni L ockni Condil lac nisu f izičke pojave promatral i objektivno. Oni nisu

prouč avali o s jete neg o s tanovitu ideju o nj im a. Zb og toga se, unatočtome š to su u s tanovi tom smis lu on i pr ipremil i us tanovl javanjeznanstve ne psihologije, ona doista uspostavila tek mn ogo ka snije, kadse napo kon doš lo do poim anja da se sv i je t m ože i t reba p rom atra t iizvana, a ne sa s tajal iš ta svi jes t i koja ih dož ivl jav a. To je zna čaj nipreokret do koje g je došlo u toj vrsti proučavanja. Svi posebn i postupci,sve nove m etod e kojim a se obogatila ta znanost tek su različita sredstvaza potpu ni je os tvaren je ove tem el jne ide je . Up ravo takav napredakvalja post ići u sociolog ij i . On a mora pr i jeći iz subjek tivno g s tadi ja ,koji jo š n ije nadišla, u objektivni.

Taj j e prijela z uostalo m lakše ostvariti neg o u psiho logiji . U stvari,psihičke su činjenic e prirodno dane kao stanja subjek ta, te se čini da ihod njega nije m ogu će odvojiti. Unutarnje po odre đen ju, čini se da im jemo guće pristupiti kao izvanjskima jedino ogrešujući se o njihovu prirodu.Da bi im se uspjelo prići na taj način, nije samo potreban napor


tumači, budući da su složenije, ali lakše su dostižne. Psihologija se,



naprotiv, suočava s već im te ško ćam a da oh obradi, ali takođ er i da ih

dosegne. Zb og toga, dopušteno je po vjerovati kako će od dana kadanačelo te znanstvene m etode bu de jedn odu šno pr iznano i pr ihvaćeno,sociologija napredo vati brzinom ko ju sadašn ja sporost nje zina razvojanipošto ne navješćuje, pa bi se čak mogla naći u prednost i predpsihologijom ko ja svoju premoć zahvaljuje jedino svojoj ranijoj pojavi"'.

II.Ali , iskustvo naših pretho dnik a pokaza lo nam je d a za os igu ranje

praktičnog ostvarenja is t ine koju smo netom utvrdi l i , n i je dostatno

podastr t i n jezin teor i jski dokaz ni t i se čak njo m e prožet i . Du h je takopr i rodno sk lon n jez inu prev iđa nju da ćemo nužn o iznova zapas t i uranije greške ne po dv rgn em o l i se s trogoj discipl ini te ćemo nave st in jez ina osnovna prav i la , ko ja su pr i rodna pos l jed ica pre thodnoiznesenog.

1) Prva od tih prirod nih po sljed ica glasi: Valja sustavno uklanjatisvepredpojmove. Posebn o doka zivanje ovog prav i la n i je po t rebno;ono proizlazi iz svega š to smo ranije kazal i . On o je u ostalo m tem eljsvake znans tvene metode . Descar tesova metodička sumnja n i je uosnovi n iš ta do l i jedna n jegova moguća pr imjena . Ako u t renutku

kada smjera u temel j i t i znanos t Descar tes seb i na laže kao zakonpo stav iti u sum nju sve ideje što ih je ra nije stekao , čini to zato što seželi služiti jedin o znanstveno propitanim po jm ovim a, naime, nastalimaprem a metod i koju uvodi; sve one kojim a raspolaže iz neko g drugo g


koje u sebi nemaju ničeg znanstvenoga. Valja mu se os lobodit i t ih



lažn ih očevidnos t i ko je prev ladavaju u duhu neukoga , da jednom

z a u v i j e k z b a c i j a r a m e m p i r i j s k i h k a t e g o r i j a k o j e d u g a n a v i k anaposl jetku čini t i ranskima. A ako ipak ponekad mora posegnuti zanjim a, neka to uradi svjes tan nj i ho ve ma le vr i jednost i , kako im ne biu svom e naučav anju dodijel io znač aj koji ne zas lužuju.

To je os lob ađan je u socio log i j i pose bno teško us l ijed čes tog

upli tanja os jećaja . Ustvar i , s t rasno nas obuzimaju naša poli t ička iv jerska uvjeren ja , naše ćudoredne navade , sasv im drukči je negol if izički svi jet ; s l i jedno tom e, ta j se s tras tveni zna čaj prenosi na načinna koji ih mi zamišl jamo i na koji ih objašnjavamo. Ideje koje s i onjima s tvaramo leže nam na srcu, kao i n j ihov predmet, te s t ječu

toliki autoritet da on ne podno si protivljenje. Svako m iš l jenje ko je ihosporava drži se nepri ja te l jskim . Postav ku ko ja ni je sukladna naše mpoimanju domol jubl ja , i l i po jed inačnog dos to jans tva , pr imjer ice ,opovrgavamo bez obzi ra na dokazivanja na ko j ima ona počiva . Nem ože se pr iznat i d a j e točna; suprots tav l jam o jo j pr igovor , a strast s

kojo m žel im o opravdati v las ti to miš l jenje s lakoćo m iznalazi razlogekoji lako postaju odlučnim a. Takva po im an ja m ogu čak biti u toj mjer ipovlaš tena da ne trpe čak ni znanstveno propit ivanje. Već i samačinjenica da ih podv rgavam o, kao i poja ve koje oni izražavaju, hladnoji suho j raščlam bi kadra je naljutit i neke duh ove. T kog od se poduhv ati

proučavati moral izvana i kao daje r i ječ o izvanjskoj s tvarnost i t imse i s tančanim dušama nadaje kao da je l i šen ćudorednog os jeća ja ,kao š to se osoba koja obavl ja v iv isekci ju neukome nadaje poputčovjeka l išena os jećajnost i . Daleko od pomisl i kako nas t i os jećaj iud alja va ju od zna nosti , vje ruj e se kako su upr avo oni pozv ani d a bi se

Pravila koja se odno se n a prom atranje društvenih činjenica

Ne može s e dovo l jno snažno us ta t i p ro t iv toga mis t i čnog



nau čava nja koje - pop ut svako g m is t icizm a, uostalom - ni je u osnovidrugo doli prerušeni e m pir izam , poricate l j svake znanost i . Osjećajikojima su predmetom društvene s tvar i n isu povlaš teni u odnosu nadrug e, jer n em aju d rugo p orij ek lo. I oni su se, ka o i ostali , oblikovalit i jeko m pov ijes t i ; oni su proiz vod l judsk og iskustva, a l i smušenog ineo rgan izirano g iskustva. N isu on i nas tal i iz nek e transcendentalne

anticipacije stvarnosti, ne go su rezultat svakovrsnih do jm ova i osjećaja

nagomilanih bez reda, ovisno o s lučaju okolnost i , bez sus tavnatumačen ja . Da leko od toga da nam podas t i ru j a snoću ko ja b inad m ašivala onu raciona lnu, nj i h iskl jučivo tvore doduše snažna alin e j a s n a s t a n j a . P o d a r i t i i m t a k v u p r e v l a s t , z n a č i l o b i n i ž i m

sposobno stima razu m ijeva nja priznati nad m oć nad on im višima, značito sves ti se u već oj ili manjoj m jeri na prepirku r i ječima. Na taj načinuspostavljena znanost m ože zado voljiti jedin o duhov e koji radije mislesvojom osjet i lnošću nego rasudbom, koji v iše vole neposredne ism ušen e o s jet i lne s inteze negoli s trpl j ive i rasv jet l ju juć e raščlambe

razu m a. O sjeć aj jes t p redm et zna nost i , a l i n i je kr i ter i j znanstveneis t ine. Uostalom, svaka se znanost u svojim začecima suočava sasličnim otporim a. N ek oć su se osjeć anja u vezi sa stvarim a fizičkogasv i j e ta , buduć i da su i s ama b i l a v je r ske i l i mora lne na rav i ,supro tstavljala s više ili ma nje snage usp ostav ljanju fizičkih znanosti .M ož e se, dakle, vjero va ti da će, izgn ana za redo m iz svih znanosti , iova predrasuda bi t i naposl jetku uklonjena i iz sociologije , svogapo slje dn jeg utočišta, ne bi li ostavila slobo dan prostor znanstveniku.

2) No pre thodno j e p rav i lo posve nega t ivno . Ono poučava


definici je uspostavio i sam predmet znanost i , ta j će bi t i s tvar i l i to



neće bi t i, ovisno o načinu na ko ji j e dan a ta def inici ja .

D a bi bi la objektivna, dakako , on a mo ra izražavati poja ve koje n eov i se o neko j duhovno j zamis l i nego o osob inama ko je su jo jsvojs tvene . M eđut im , u t renutku u ko je m je i s t raž ivanje tek p očelo ,dok jo š č in jen ice n isu podređe ne b i lo kak voj razrad i , jed in e n j iho veosobine koje se mogu ustanoviti jes u one ko je su im dovoljno izvanjske

da bi bile vidljive. One, među tim, ko je su smje štene dublje zac ijelo sui važnije; nj iho va je eksplikat ivna v r i jednost veća, a l i na tom s tupn juznan ost i jo š nisu pozn ate i m ogu se ant icipirat i jed ino ako s tvarnostnadom jest imo nekim duhovnim poimanjem. Stoga među prvim a val jatražit i pred m et ove osn ovne d ef inic i je . S druge s trane J a s n o je da tadef inici ja mora obuhvati t i , bez iznimke i razl ike, sve pojave kojetakođer pos je du ju jedn aka svojs tva ; je r , nem a n ikakva raz loga n i tis redstva da bismo između nj ih biral i . Ta su svojs tva tada sve š toznam o o s tvarnome; s l i jedno tome, ona mo ra ju posve odred i ti nač inna koj i č in jen ice t reba ju b i t i g rupi rane . Ne raspolažemo n i jednimdrugim kriterijem koji bi mo gao, m akar djelomično, odložiti pos ljedice

pre thodnog kr i te r i ja . Odat le s l jedeće prav i lo : Uvijek izabrati zapredmet istraživanja samo jednu skupinu pojava unaprijedodređenih nekim izvanjskim svojstvima koja su im zajednička iistim istraživanjem obuhva titi sve pojave koje odgovaraju ovojdefiniciji. Pr imjer ice , mi us tanovl ju jemo pos to jan je s tanovitog bro ja

č inova koj im a je sv ima izvanjsko obi l jež je to da , jed no m izvršen i ,izazivaju na s trani društva posebnu reakciju koju im enu jem o kazno m.O d njih oblikujemo skupmusuigeneris koju obilježujemo zajedničkimnazivom ; z loč inom naziv l jemo svaki kažn jen i č in , pa tako određeni

Pravila koja se odnos e na prom atranje društvenih činjenica

ćem o k asnije od obitelji općenito prijeći na istraživanje tipova obitelji ,



pr imi jen i t ćemo i s to p rav i lo . Kad ćemo se , p r imje r ice , bav i t i

prou čava njem k lana, ili matrijarhalnom ili patrijarhalnom obitelji, početćemo s n j ihovim određenjem i s luž i t i se i s tom metodom. Predmetsvakog problem a, bio on općenit i l i poseba n, valja ustanoviti sukladnois tom načelu.

Pos tupajući na ta j nač in , soc io log od prvog korača ja s tupa na

t lo s tvarnost i . Ustva r i , način na koji će se činjen ice ovako razvrs tat ine ov is i o n jem u, o pose bno j sk lonos t i n jeg ova duha , nego o pr i rod is tvar i . Znak prema kome se one uvrš tavaju u ovu i l i onu kategori jum o ž e s e p o k a z a t i s v a k o m e i d r u g i m o g u p r o v j e r a v a t i t v r d n j eprom atrača . Točno je da se tako dobiveni po jam ne podudara u v i jek

i li se ne podudara općeni to s la ičk im pojm om . Pr im jer ice , očevidnoje da zdrav razum činjenice s lobode mis l i i l i nepridržavanja pravilaophođenja , ko je se tako čes to i tako okru tno kažnjavaju u većin idruš tava , ne drž i pr i jes tupima čak n i t i u t im druš tv ima. Jednakotako, klan nije obitelj u uobiča jeno m zn ačen ju riječi. A li to nije važno ,

jer n i je napros to r i ječ o tome da se o tkr i je s reds tvo koje namom og uću je da p ronađ em o dov o l jno pou zdan o č in jen ice na ko je s eodn ose riječi govornog jezik a i ideje ko je one izražava ju. Valja naim eu c i je los t i s tvor i t i nove pojmove, pr imjerene pot rebama znanos t i ii z r ažene pomoću posebne t e rmino log i j e . Besumnje , l a i čk i po jamn i j e b e s k o r i s t a n z n a n s t v e n i k u ; o n s l u ž i k a o n a z n a k a . On n a sobavješ tava da negd je postoj i ukupnost po java ob jedinjenih pod ist imnazivom i ko je po svoj pr i l ic i imaju za jednička svojs tva ; čak nampone kad , je r je u v i jek u nekakvo j vez i s po javam a, saže to nazn ačujeu kojem sm jeru va l ja i s traž iva t i. Al i , budu ći d a je s i rovo obl ikôvan ,


K ako god očigledno i važno b ilo o vo pravilo, nitko ga se ne pridržava



u sociologiji . Upravo zato što je u njemu riječ o stvarima o kojima

gov orim o n eprestance, kao što je obitelj, vlasništvo, zločin itd., sociologuse najčešće čini beskorisnim da im ustan ovi prethodn u i strogu definiciju.

Tako sm o naviknuli s lužiti se tim riječim a, koje su neprestance tem omrazgovora, te nam se čini nepotrebnim odrediti značenje u kome ihrabimo. Naprosto se pozivamo na opće poim anje. A ono je pak veom a

često dvosmisleno. Uslijed te dvosmislenosti pod istim imenom i uzisto objašnjenje stvari zapravo podrazum ijevam o veom a različito. O datleproizlaze nerazmrsive pometnje. Tako postoje dvije vrste m ono gam nihzajednica: jedn e su to činjenično, a druge pravno. U prvima suprugima samo jednu suprugu, iako ih pravno može imati više; u drugima

m u je zakonom zabranjena poligamija. Činjenična m onoga m ija susrećese u mnogih životinjskih vrsta i u nekim nižim društvima, i to nem jestimice nego s jednak om općenitošću kao da je zakonom propisana.K ad je stanovn ištvo raspršeno na širokoj površini, društv ena je potk aprilično labava, pa pojedinci stoga žive odvo jeni jed ni od d rugih. Za tosvaki muškarac prirodno nastoji sebi osigurati ženu, i to samo jednu,jer bi ih u takvu stanju izdvojenosti teško m ogao imati više. Ob vezatnam ono gam ija, naprotiv, prop isuje se samo u najrazv ijenijim društvima.Te dvije vrs te bračnih zajednica imaju prema tome ^r lo razl iči toznačenje, pa ipak određuju se is t im pojmom; jer , čes to kažemo zaneke životinje da su moncgamne, iako u nj ih nema ničega š to bi

podsjećalo na neku pravnu obvezu. Spencer , međutim, pr is tupajućiproučav anju braka, rabi riječ m onogam ija ne odredivši je , u uobičajen omi dvosmislenom znače nju. Proizlazi da se njem u čini kako raz voj brakapok azuje neshva tl j ivu anom ali ju , budući da vjeruje kak o on proma tra

Pravila koja se odnose na promatranje društvenih činjenica

U drugim s luča jev ima, pr ida je se ve l ika pozornos t def in i ran ju



predm eta na ko ji se odnosi is traživanje; a li , um jesto da se def inici jom

obuhvati i podv ede p od is tu rubriku sve pojave s jedn akim izvanjskimosobinama, između nj ih se vrš i odabir . Izabiru se neke, neka vrs tae l ite , ko je se prom atra ju kao jed ine k oje ima ju pravo na te osobine .Za druge se pak drži da su s i bespravno pr isvoji le ove znakoverasp oz nav an ja i ne uzi m aj u se u obzir . A li , b je lod an o je d a se na ta j

način može dobi t i jed ino subjek t ivno i nepotpuno poimanje . Toisk l juč ivanje može se na ime provodi t i samo na osnovi unapr i jedstvorene ideje , budu ći da, na početno m stupnju znanost i , jo š nikak voistraživanje nije m oglo utvrditi is tinsko postoj anje takvog besp ravn ogprisvajanja, uz pretpostavku da je ono uopć e mo guće. Izabrane pojav e

uze te su u obzir je di no stoga što su one više od ostalih bile suk ladn eidealnu poimanju o takvoj vrs t i s tvarnost i . Garofalo, pr imjer ice, napočetku svoga djela Kriminologija, jasno po kazu je da polazišna točkaznano sti m ora biti "sociolo ško poim anj e zločina, kriminaliteta"14 . Ali,da b i ob l ikovao ta j po ja m , on ne uspo ređu je bez raz l ike sve č inove

koji su , u razl iči t im vrs tama društava, bi l i sprečavani uobičajenimkaznam a, nego samo neke m eđu n j im a, na im e one koj i se ogrešu ju opros ječan i nepromjenjivi dio m oralno g sm isla. K oliko je do m oralnihosjećaja ko ji su nestali t i jekom razv oja, oni m u se ne čine osno van im au prirodi stvari s razloga što se nisu uspjeli održati; s li jedno tome,činovi koj i su proglaše ni za zločinačk e zbog tog a š to su ih vr i jeđa l i ,duguju ovaj naziv, prem a njegov u mišljenju, sam o slučajnim ili u već ojili manjoj mjeri patološkim okolno stima. Ali to isključivanje on provodina osnovi posve osobnog mo ra lnog poim anja . On polaz i od ide je dam oraln i razvoj, sagledan od samog poč etka il i u njegovoj blizini, nosi


po na vlja ju na svim stupnjev ima razv oja životinjske ljestvice. Jednako



tako, činovi koje pr imit ivna d ruštv a sm atraju kr im inalnim a i ko ji su

izgubil i to određenje, uis t inu su kr iminalni u odnosu na ta društva,jed na ko kao i on i ko je danas ka žnja vam o. Prv i odgovara ju pro m je-njivim oko lnostima društvenog života, drugi njihovim trajnim uvjet ima;ali jed ni nisu ma nje prirodni od drug ih.

N adal je , makar t i č inovi neza s lužen o dobi l i znača j k r im inaln ih ,

nj ih se ne bi sm jelo s trogo odvo ji t i od drugih; jer bolesni oblici n ekepoja ve nisu druge pr irode negoli nje zini uo biča jeni oblici i s toga jenužn o, da bism o spoznali n j iho vu pr irodu , prom atrat i i prve i druge.Boles t n i je suprotnost zdravlju , r i ječ je o dvje m a inačicama iste vrs tekoje se međusobno rasvjet l juju . To se pravilo odavno spoznalo i

pr imjenjuje se u biologij i kao i u ps ihologij i , a sociolog bi ga se ujednakoj mjer i t rebao pr idržavati . Ako ne pr ihvatimo s tajal iš ta dais tu po javu m ože jed no m p rouzroč it i jed an uzrok , a drugi put drugi ,na im e ako ne n i ječem o načelo uzročnos t i, uzroci ko j i jed no m e č inuut iskuju , a li na nenorm aln i nač in , znak raspozna van ja pr i jes tupa nem og u se po sebi razl ikovati od onih iz kojih norm aln o proizlazi is taposljed ica; razlikuju se oni od njih samo u stupn ju ili zato što ne dje lujuu is tome sklopu okolnost i . Nenorm alni je zločin i dal je zločin i m orastoga ući u definiciju zločina. Što se m eđutim doga đa? G arofalo uzim aza rod ono što je tek vrsta il i puka inačica. Činjenice na koje seo d n o s i n j e g o v o o d r e đ e n j e k r i m i n a l i t e t a p r e d s t a v l j a j u t e k n a j -

beznačajn ju manj inu onih koje b i t reba lo obuhvat i t i , je r ono nepodrazumi jeva n i v je r ske p rek r ša je , n i og r i j e šen ja o do l i čnos t ,obrednost , t radici ju i td . , koj i su doduše ispal i iz naš ih suvremenihzakonika, a l i su čini l i gotovo svekoliko kazneno pravosuđe ranij ih


bismo odluči l i kako je neki naputak ćudoredan i l i to n i je , moramo



propitat i predstav lja l i on i l i ne izv anjsk i znak mo ralnosti ; taj se znak

sas to j i u raš i renoj kaz nen oj mje r i , t j . osudi jav no ga m ni je nja koje seosve ćuje za svako og r ješe nje o pravi la . K ad god se nađ em o suočenis č in jenicom koja pos jeduje ovo obi l ježje , ne smijemo jo j ospor i t in jez ino ćudoredno od ređen je , j e r j e upravo to dokaz d a j e ona i steprirode kao i ostale mo ralne čin jenice. M eđutim , ne sam o da se takva

pravila nalaze u nižim dru štvima n ego su ona u njih bro jnij a neg oli uciv i l iz i ranima. Mnoštvo č inova koj i su danas prepuš teni s lobodnojprocjeni pojedinac a , nekoć su bi li obvezno nametnut i . Vidl j ivo je dokakvih se grešaka dolazi kad se ne defin ira ili kad se pog rešno definira.

Ali, kazat će se, odrediti pojave prem a njihovim vidljivim svojstvima

ne znači pr ip isa t i površ inskim osobinama neku vrs tu prevlas t i nadtem el jn im svo js tv ima: ne znači li to is t inskim o br tanje m logičnog areda pos tavi t i s tvar i na g lavu, a ne na noge? Tako kada z ločinodređu jemo pomoću kazne, gotovo se neizbježno iz lažemo opasnos tida nas optuže kak o zločin želimo izvesti iz kazn e ili, slijedno poz nato m e

navodu, da vješala, a ne kažnjivi čin, doživljavam o kao izvorište srama.Ali pr igovor počiva na pometnji. Bu dući da se definici ja , za koju smom alo pr i je us tanovi l i pravilo , smješ tav a na početni s tupan j znano s t i ,njezin predmet ne može bit i da izrazi bi t s tvarnosti , nego ona moraom ogu ći t i da kasni je u tom e uspi jemo . N jezin a je jed ina zadać a

om ogu ći t i nam da dođem o u dodir sa s tvar ima i bud ući da n j ih duhmože dosegnu t i j ed ino izvana , to će ih i z raz i t i p reko n j ihoveizvan jskosti . On a njih t ime ne objašnja va, neg o sam o daj e prvi nužn ios lonac za naša o bjašn jenja . Da kako , kazna ne č in i z ločin , nego se


A ko s tanovita skupina činova pod jed na ko potv rđuje posebn ost da sena nj ih nadov ezuje zakonska sa nkc ija , znači to da postoj i bl iska veza



izme đu bi tnih o bil ježja t ih činova. Z bo g toga, kako god bi la p ovršna ,ta svojs tva , p rom atra ju li se sus tavno J a s n o znans tveniku po kaz ujuput koji mu valja slijediti da bi dospio do biti s tvari; ona su prva ine izb ježna kar ika u lancu koj i će zn an os t , u svoj im obja šn jen j im a,kas nije razviti.

Bu dući da nam se izvanjskost s tvari nadaje preko os jeta , m ož em oprem a tom e zaključi t i sl jedeće: da bi znanost bi la objektivna, ona nesm ije polazi t i od po im anj a ko ja su se oblikovala izvan nje, nego odosjeta . Ona mora neposredno od os jetnih danost i preuzeti e lementesvoje prvobitne def inici je . I dois ta , dostaje predočit i s i u čemu se

sas toj i d jelo znanost i da bism o razum jeli kak o ona ne m ože druk čijepostupit i. Nj oj su potrebni pojm ovi koji pr im jereno izražav aju s tvar i ,a ne da ih zam išljam o takvima ka kvi bi bili korisni za praksu. Međut im,pojm ov i koji su se oblikovali izvan njezin a djelovanja ne zadov oljavajutaj uvjet . Stoga ona mora us tanovit i nove i zato se, uklonivši općepojmove i riječi koje ih izražavaju, vraća osjetu, prvoj i prijeko potrebno jgrađi svih po jm ov a. Iz os jeta se izlučuju sve opće nite ide je , bi le on etočne i l i pogrešne, znanstvene i l i ne. Polazišna točka znanost i i l iteor i jske spoznaje zato može bi t i samo polazišna točka laičke i l ip rak t ične spo znaje . Razi laženja počin ju jed ino nakon toga , u načinuna koji se ta j zaje dn ičk i sadrža j posl i je obra đuje .

3j Ali os jet je čes to subjektivan. Zato je u pr irod nim znan ost im apravilo da se uklo ne svi čulni podaci koji bi mog li bi t i odve ć osobnoprom atračevi, da bi se zadržali jedin o oni koji posjeduju dovoljni stupanj


upor i š t a na ko je s e p redodžba može pozva t i i ko je omoguću jeukla n jan je svega š to je pr om jen j ivo , š to je u vezi sa su bjek t ivn im .



Ako su j ed ine dane upor i šne točke i s ame p romjen j ive , ako suneprestanc e različite u odnosu na sebe same, nem a nikak ve zajed ničkemjere , i nema n ikakva načina da u svoj im dojmovima raz l iku jemoono š to ovis i o izv an jsko m e od onog a š to proizlazi iz nas . M eđ utim ,sve dok društveni život ne usp ije izdvo ji t i pose bne d og ađ aje koji ga

utjelovljuju da bi se m oga o od vojen o uspostaviti, ima upravo tu osobinu,je r buduć i da doga đaji ne m aju isti izgled u jed no j il i drugo j prigodi, odjed no g do drugog trenutka, a kak o je on neo dvo jiv od njih, oni prenosena nj svoju promjenjivost. Sastoj i se on onda od s lobo dno g s trujan jakoje vodi s ta lno j preobrazbi i ko je pogled promatrača ne može

zaus tav i t i . Znač i to da znans tven ik ne može s t e s t r ane p r ić iprou čav anju društvene stvarnosti. Ali mi znam o za tu njez inu osob itost,d a je , ne prestajući biti is tom, kad ra kristalizirati se. Izvan pojedinač nihčinova koje po t iču , za jedničk i običa j i iz ražavaju se u određenimo b l i c i m a , p r a v n i m i m o r a l n i m p r a v i l i m a , n a r o d n i m i z r e k a m a ,

činjenicama društvene s trukture i td . Budući da t i obl ici postoje nat ra jn i nač in , da se ne mi jen ja ju s raz l ič i t im n j ihovim pr imjenama,pred s tav l ja ju on i neprom jenj iv i predm et , t ra jnu mjeru koja je uv i jeknadom ak prom atraču i u kojoj nem a m jes ta subjek tivn im dojm ovim ai osobnim zapa žan jima . Prav no je pra vilo to što jest i nem a dva načinada se ono opazi . Budući da su, s druge s trane, ove prakse us tal jendruštve ni život, opravd ano je, izuzev oprečnih napu taka 16 , proučavatiga na osnovi nj ih .

Kada, dakle, sociolog počinje istraživati bilo koju vrstu


m o g u ć n o s t d a p o b r k a m o n a j r a z l i č i t i j e v r s t e , d a p o i s t o v j e t i m onaju dal je n i je t ipove . Ako, napro t iv , kao osnovu svoje k las i f ikac i je



uzmemo p ravno us t ro j s tvo ob i t e l j i , i nadasve nas l j edno p ravo ,raspolagat će mo objektivnim kr i ter i je m koji će, iako ni je nepogreš iv ,ipak spr i ječi t i mnoge greške 18 . Želimo li razvrstati različite oblikezločina? Nastojat ćemo predočiti načine življenja, profesionalne navad eu r a z l i č i t i m k r i m i n a l n i m s r e d i n a m a , i u s t a n o v i t ć e m o t o l i k o

kriminoloških t ipova koliko je razl iči t ih vrs ta ove organizaci je . Dabismo se upoznali s običajima, narod nim vjerovanjima, posegnut ćemoza pos lovicama, mudr im izrekama koje ih iz ražavaju . Besumnje ,pos tupajući na ta j nač in , p r ivremeno os tav l jamo izvan znanos t ikonkretni sadržaj druš tvenog života , koji , kako god bio promjenjiv ,ipak ne treba shvatiti kao a priori nespoznatl j iv . Ali , žel imo l i sepridržavati metodičk og pristupa, pretpostavke zn anosti valja postavitina čvrs to t lo a ne na živi pi jesak . D ruštve nom e cars tvu val ja pr ići namjes t ima gdje je ono najpogo dnije za znanstveno is traživanje. Jedinoće na taj način biti m ogu će d alje produ biti is traživanje i putem radovana postupnom pribl ižav anju polako zahva ćati s tvarnost koja izmiče iko ju ljudski um vje roja tno nikad neće u cijelosti obuh vatiti .

Treće poglavlje



PRAVILA KOJA SE ODNOSE NA

RAZLIKOVANJE NORMALNOG I

PATOLOŠKOG

Promat ran je p rovedeno suk ladno prav i l ima ko ja p re thode nerazl iku je dvi je vrs te č in jenica koje su po nek im svoj im z nač ajka m ave om a različi te: one koje su u ci jelost i onakv e kak ve bi trebale bit i ione k oje su drukčije no što bi trebale biti , norm alne po jav e i patološkepojave. Čak je , kao š to smo vidje l i , nužno da ih u jednakoj mjer iobuhvat i definicija ko jom treba zapo četi svako is traživan je. Ali , akosu one u s tanovit im vidovima is te naravi , ipak čine dvije različi tepod vrste ko je valja razlikovati . Ra spolaže l i znano st sredstvim a k ojaom ogu ćuju uočavanje takva razl ikovanja?

Pita nje je to sve značajnije, jer o n jegovu r ješ enju ovisi ideja koju

ćem o si s tvorit i o ulozi znanosti , nad asve zn anosti o čovj eku . Prem ateori j i či ji zagov ornici potj eču iz najra zliči t i jh škola, znan ost nas nepod učav a n ičemu š to b ismo t rebali že l je t i da saznam o. Ona po zna je ,tvrd e takvi, tek činjenice koje su sve is te vr i jedno sti i is tog interesa;


s tvarnost ako na m s tečeno znan je ne m ože posluži t i u životu? H oć eli se kazati da nam znanost, otkrivajući na m u zroke pojava, omo gu ćuj e



da ih proizvoljno sami stvaramo i da, sukladno tome, ostvarimo c iljeveza kojim a naša volja teži iz razlog a ko ji nadilaze z nanost? Ali svak oje sredstvo u stanovitom smislu i sâm o c ilj, jer, da bism o ga primijen ili,valja to željeti na jedn aki na čin kao i cilj čije ostvarenje ono priprem a.U vi jek nekol iko putova vodi određe nom ci l ju ; t reba dakle izabra t i

među n j ima. Međut im, ako nam znanos t ne može pomoći u izborucil ja , kako bi nam ona mo gla pokazati k oji je put najbolji da b ismo gadoseg nuli? Za što bi nam radije uka zala na on aj najb rži radi je neg olina onaj najek ono m ičnij i , najsg urnij i radi je negoli naj jednosta vnij i i liobratn o? A ko nas pak ona ne m ože vod it i u odabiru najv iš ih ci l jeva,jednako je nemoćna kad je r i ječ o drugorazrednim i l i podređenimcil jevima koje nazivl jem o sredstvima.

Ideološka m etoda dopušta, doduše, izbjeći taj misticizam i uostalomup ravo žel ja da se on izbjegn e di jelom je os igurala po stoja nos t tem etod e. On i koji su se nj om e služili bili su ustva ri odve ć racion alistida b i p r ihva t i l i kako l judsk im ponašan jem ne t r eba up rav l j a t irazm išl janje. Pa ipak, u pojavam a uzet ima samim a za sebe i neovisnoo sv akoj sub jektiv noj danost i , oni nisu uviđa l i n iš ta š to bi dopu štaloda se one razv rstaju sukladno njihovoj praktičnoj vrijednosti. Izgledaloje , p rem a tome, da je jed ino s reds tvo pom oću koje ga se o n j im am ože suditi dovesti ih u vezu s nekim pojm om koji bi njim a uprav ljao;

nadal je , kor iš ten je po jmova koj i uprav l ja ju usporedbom čin jen ica ,um jes to da iz n j ih pro iz laze , pos ta lo je nu žnim u sv ako j rac ionalnojsociologiji . Ali, m i zna m o da praksa proved ena u takvim okolno stimadoduše pos ta je promiš l jena , a l i da tako uporabl jena rasudba n i je

Pravila koja se odnose na razlikovanje normalnog od patološkog

uspijeva dopri jet i do pojedinc a, kadra na m je p ruži ti tek opće naputkekoj i se m ogu pr im jeren o m i jen ja t i jed ino ako se nep osredn o preko



osjeta dosp ije u doticaj s posebn ime. Stanje zdravlja , kak vo on a m ožedefinirati, ne m ože točno o dgovarati nijedno m pojedinačn om subjektu,budu ći da se ono m ože jed in o us tanovi t i u odn osu na na jo pće ni t i jeokolno st i , od kojih se svatko razl ik uje u ma nj oj i li ve ćo j m jer i ; onozbog toga n i je n iš ta ma nje dragocjen i pok azate l j pom oću kojeg a je

m ogu će usm jer i t i pon ašan je . Čin jen ica da se za t im val ja p r i lagodi t is v a k o m p o j e d i n o m s l u č a j u n i m a l o n e u m a n j e v a ž n o s t n j e g o v apozn avan ja . Nap ro t iv , on je m jera ko ja m ora s luž i ti kao osnov a zasva naša prak t ična rasuđivan ja . S obzi rom na sve to , ne m am o v išepravo kaza t i da misao n i je kor isna d je lovanju . Između znanos t i i

um ijeć a više ne posto j i pono r , nego se iz jed ne prelaz i u drugo, be zprekida jedins tva. Znanost se doduše ne može spust i t i do činjenicabez posredo vanja umijeća , a l i um ijeće je sam o produže tak znanos t i .Još bismo se mogli upitat i neće l i praktična nedostatnost potonjeopadati budu l i zakoni koje ona postavlja sve potpunije . izražavalipojedinačnu s tvarnost .

I.Bol se obično sm atra pok azateljem bo lesti i izvjesn o je da o pćenito

izm eđu tih dviju činjenica postoji odnos, ali ned ostaje mu postojan ostii točnos t i . N eka su teška obol jen ja bezbolna , d ok nevažn e sm etn je ,pop ut on ih ko je nas ta ju ako nam zrnce ugl jen a upad ne u oko , m oguizazvati pravu m uku. Čak, u izvjesnim s lučajevim a, upra vo odsustvo


Osim toga, kada bi ta j kr i ter i j i b io odlikom zdravstvenoga s tanja ,nje m u bi pak trebao neki drugi kr i ter i j da bi se m oglo prepo znati ; je r



t rebalo bi , u svakom slučaju, znat i na osnovi kojeg načela možemoodredit i da je jed an način pr i lago dbe savršen ij i od d rugoga.

Zar bismo to m ogli kazat i na osn ov i načina na koji jedno i d rugoutječ u na izglede za naše prež ivl ja van je? Zdrav lje bi tada bi lo s tan jeorganizma u kojemu su t i izgledi maksimalni , a boles t bi , naprotiv ,

čini lo sve što uzro kuje nj ihovo sm an jen je. N em a sum nje, us tvar i , daje općenita posl jedica boles t i s labl jenje organizma. Ali ne polučujejedino ona takav rezultat. Funkcije razm noža vanja kod stanovitih n ižihvrs ta neizbježno uzrokuju smrt , a čak i kod viš ih vrs ta s tvarajuopasno st . Međ utim , one su norm alne. S taros t i d jet in js tvo im aju is te

učinke, je r su starac i dijete pod ložn iji uzrocim a razaran ja. Jesu li oni,prema tome, bolesnici i t reba l i proglas i t i jedinom zdravom vrs tomodrasle ljude? Kak o bismo na taj način suzili polje zdrav lja i fiziologije!A ko je u za sve to starost sam a po sebi bolest, kak o razlikovati z dravog astarca od bole sno ga? S istoga stajališta va ljalo bi mje seč nic u svrstatimeđu bolesne pojave , je r zbog smetn j i ko je izaz iva ona povećavaprijemčivo st žene za bolest. Kako, međutim , proglasiti bolesnim stanječije odsustvo ili prerani nestanak nedv ojbe no preds tavlj aju patološkupoja vu? U vezi s t im pitanjem razm išlja se na način kao da u z dravom eorgan izm u svaka pojedino st , da tako kaže m o, mor a odigrat i kor isnuu logu ; kao da svakome unu ta rn jem s tan ju odgovara točno nek i

izvan jski uv jet te stoga, sa svoje strane, pridon osi o sigura van ju životner a v n o t e ž e i s m a n j u j u i z g l e d e z a s m r t . Na p r o t i v , o s n o v a n o j epre tpos tav i t i kako neke funkcionalne i ana tomske podešenos t i nes luže neposredno n ičemu, nego napros to pos to je je r ne mogu ne


njima nisu nimalo teške, ako se umijemo bori t i prot iv nj ih oružjemkojim raspolažemo. T rbušni bolesnik koji živi higijenski zacijelo m ože



živjeti jedn ako dugo ka o i zdrav čov jek. Da kako , obvezan je njeg ovatise, ali nije l i to obveza svih nas i može li se drukčije život održati?Svatko od nas t reba svoju n jegu; n jega bolesna č ovjeka ne na l iku jena onu prosječnoga čovjeka u njegovu vremenu i s redini , a l i to je ijed ina razlika izm eđu n jih s tog stajališta. Bo lest nas ne o nesp osob ljava

uvije k tol iko da nism o u s tanju nep opra vlj ive nepri lagođ eno st i ; onanas tek pr is i l java da se pr i lagodimo na drugi način od većine namasličnih. Tko kaže da napo sl jetku nek e boles t i n isu i kor isn e? Osp icesu prava bolest koju sebi dobrovoljno nano simo cijepljenjem vakcinom,a l i , una toč tome, one povećavaju naše izg lede za prež iv l javanje .

V jero ja tn o ima dos ta i d rugih s luča jeva u ko j im a je sm etn ja nas ta labolešću be znač ajna u odnosu na imuni te t ko j i nam ona da je .

N apo sl jetku i nadasve, to m jer i lo najče šće ni je primjenjivo. M o ž ese dakak o utvrdi ti kako najniž a poznata smrtnost postoj i u određe nojskupini pojed inac a; a li ne mož e se dokazati da ne bi m ogla posto jat ii n iža od nje. Tko može tvrdi t i da se pomoću nekih mogućih mjeraona ne bi mogla još smanji t i? Taj minimum čin jen ica n i je , p rematom e, dokaz savršene prilagođeno sti , niti je, s li jedno tome , poka zateljzdravstvenog s tanja sukladno prethodnoj def inici j i . Osim toga, vr loje teško ustanoviti skupinu i izdvojiti je od svih ostalih, š to bi bilopotre bno ka ko bi se m oglo prom otr i t i organski sus tav kojim je ona

povlaš ten a i koj i je pretpostavljeni uzrok te nadm oći . O bratno, ako jevjerojatnost da će biće preživjet i očevidno smanjena kad je r i ječ oboles t i č i j i je ishod u pravilu sm rt, takav je zaključ ak neob ično teškodon ijeti kad oboljenje nije takve prirode te mu je neposredna posljedica


Uo stalom , dog ađaji koji se od vi jaj u t i jeko m društvenog života i koj ise goto vo istov jetno po na vlja ju u sv im dru štvim a iste vrste suviše su



razno vrsni da bi se m oglo odredit i u ko joj mjeri jedan od n j ih možepr idoni je t i ubrza nju konačnog rasp le ta . Kad je r i ječ o po jed incim a,budu ći da su oni veoma brojni, mo že se izabrati one koji se usp oređ ujuna osnov i zajedničko g posjed ova nja tek jed ne i iste anoma li je; n j u sena taj način može izdvoji t i od svih pratećih pojava i potom se može

propi t iva t i n jez in u t je ca j na organiza m . Ako , pr im jer ice , t i sućureumat ičara , uze t ih nasumice , poka zuj u smr tnos t zamje tno veću odprosjeka , osnovano je smrtnost pr ipisat i reumatizm u. A li budu ći da usociolog iji svaka društvena vrsta bro ji tek m ali broj pojed inaca , poljeuspo ređivan ja odveć je suženo da bi skupine ove vrs te bi le uvjer l j ive .

Dak le, u nedostatku činjeničnog dokaza, preostaje tek deduktivnipristup, a dobiveni zaključci mog u jedin o imati vrijednost subjektivnihpretpostavk i. N eć e se dokazati da neki dog ađa j uistinu slabi društveniorganizam, nego da on treba tako djelovati . Zbog toga će se pokazatikako on nužno za sobom povlači određenu posl jedicu koju društvo

određ uje kao nepovoljnu i na osnovi toga se proglašava bolešću. Aliuz pretpostavku da je on uis t inu uzrok te posl jedice, moguće je danelagode ko je izaziva budu povrh toga nadokn ađene pred nostima ko jihnismo svjesni . Osim toga, samo se s jedn og raz loga pos l jed ica možeproglas it i kobnom , naime da ometa norm alni ti jek funkcija. Ali takavdokaz pretpo stavlja već r i ješeni problem, jer je on m ogu ć jed ino akosmo unapri jed odredil i š to je normalno s tanje i s toga znamo premakojim se znakov ima m ože prepoznati. Što ako ga se pok uša a priori ucijelosti postaviti? Nepotrebno je ukazivati na to kakvu bi vrijednost




ne može odrediti s jedna kom preciz nošć u kao pojedinačni , bud ući danjeg ov a bitna svojstva nipošto nisu stalna, neg o su podložna prom jeni.



Ali ni je sporno da se on može us tanovit i , pošto je on neposrednipred m et znanosti , i s toga što se pre plić e s gene ričkim tipom. Fiz iologt a k o p r o u č a v a f u n k c i j e p r o s j e č n o g o r g a n i z m a , a t a k o j e i s asociologom . Jednom kad um ijem o razluči t i druš tvene vrs te jed ne oddrugih - o tom e će jo š biti riječi - uv ijek je m ogu će pronaći najo pće nitijioblik neke pojave u sklopu određene vrs te .

Kao š to vidimo, činjenica se može odredit i kao bolesna jedino uodnosu na neku danu vrs tu . Uvjet i zdravlja i boles t i ne mogu sedef inirat i in abstracto i na apsolutni način. Pravilo ni je ospo reno ni t iu biologij i ; n ikad ni tko ni je pomisl io da bi ono š to je normalno zam eku šca trebalo biti norm alno i za kičm enja ka . Svaka vrsta im a svojezdrav lje , jer p os jed uje navlas t i t i pros je čni t ip , pa zdra vlje i na jniž ihvrs ta ni je m an je od onih najviš ih . Jedn ako se nač elo primjenjuje i usociologiji iako se ono često previđa. Valja napu stiti jo š od već raširenenava de da se sudi o nekoj ins ti tucij i , praksi , mo ralno j maksim i kao odobrima i l i loš ima po sebi i za sebe, za sve društvene t ipove bez

razlike.Bu duć i da se pola zište s koje ga se m ož e suditi o stan ju zd rav lja ili

bolesti razliku je ovisno o vrsti, ono se m ož e razlikova ti i unu tar jedn e1 is te vrs te , ako se ona prom ijeni . N a taj način , s puko bi loško g

v s tajal iš ta , ono š to je normalno za divl jaka ni je uvijek takvime za

civiliziranog i obratno 2 . Postoj i nadasve jeda n niz prom jena k oje val jaimati na um u je r se one javljaju redovno u svim vrs ta m a, a to su onekoje se odnose na starost. Zdravlje starca nije is to kao i odrasleosobe, jed na ko kao š to nje go vo ni je zdrav lje djeteta , a to vr i jedi i za


ona općeni to po jav l ju je u druš tv im a koja pr ipad aju određeno j vrs ti ,

neg o val ja jo š uzet i u obzir da se društva ispi tuju na od go vara juće m



s tupnju nj ihova razv oja.Izgleda da smo dosad naprosto pr is tupali def inici j i riječi, jer smo

poja vam a ko je smo grupirali prem a nj ihovim s l ičnost ima i razl ikamai tako uobl ičen im skupinam a nadjen ul i imena . Al i , us tvar i, po jm ovikoje smo na taj način oblikovali , iako imaju vel iku prednost utol iko

što se prepozn aju po svojim objektivnim obilježjima i što su lako uočljivi,ne udal java ju se od uobiča jenog pojma o zdrav l ju i o bo les t i . Neshva ćaju l i svi boles t us tvar i kao ned aću ko ja je be sum nje sas tavnimdijelom živog a bića, ali ne mo ra se pojaviti u pravilu? To su iskazivalistari filozofi kad su kaza li da ona ne proizlazi iz prirode stva ri, ne go je

pro izvod neke vrs te s luča jnos t i svo js tvene organizmu. Takvo jepoimanje zaci jelo ni jekanje svekolike znanost i , jer boles t ni je niš tačudesnija od zdravlja; ona se također temelj i u pr irodi bića. Samo,ona nijeu tem eljen aun jiho vo j normalnoj prirodi, nije uključena u njihov

redovni t je lesni sas tav ni t i je povezana s uvjet ima života o kojimaon a općenito ov ise. O bratno , svi brk aju tip zdr avlja s t ipom vrste. N em ože se čak, bez zapada nja u protur ječje , zamisl i ti nek u vrs tu koja bisam a po sebi i na teme lju svoga bitnog sastava bila neizlječiv o bolesna.On a j e n o r m a par excellence i s toga ne može sadržavat i n iš tanenormalno .

I s tina je da često pod zdrav l jem pod razum ijevam o s tan je ko je u

prav i lu pre tpos tav l jamo boles t i . Al i ta je def in ic i ja sadržana uprethodnoj . Ako su se us tvar i obil ježja či j i skup tvor i normalni t ipm og la uopć iti u neko j vrsti, to se nije zbilo bez raz loga. Ta opće nitostje i sam a činjenica koju valja objasniti i ko ja stoga izisk uje neki uzrok .


II.Pos l j edn ja p r imjedba p ruža čak mog ućnos t p rov je re p re thodn e



m e t o d e .Bu dući d a je općeni tos t ko ja izvan a obi l jež u je norma lne pojave i

sama objašn j iva po java , pr imjereno je , nakon š to je neposrednoutvrđena promatran jem, pokuša t i ob jasn i t i je . Besumnje , unapr i jedm ože m o bit i sigurni da ona ni je bez u zroka , a l i bolje je točno saznati

o ko jem je uzroku r i ječ . Normalno obi l jež je po jave b i t će us tvar ineosp ornije dokaž em o li da izvanjsk i znak koji ju je ponajprije razotkrionije tek privida n, neg o je u tem elje n u prirodi stvari; ako se, r i ječ ju, tač in jen ična normalnos t može podić i na pravnu normalnos t . To sedoka zivanje neće uostalom uvijek sas tojat i u tome da se poka že kak o

je pojava korisna za organizam, iako je to najčešće s lučaj s razlogakoje smo netom naveli ; a l i , može se također dogodit i , kao š to smogore spomenul i , da neko uređenje bude normalno a da n ičemu nesluži , napro sto zato š to je nužn o uklju čen o u pr irodu bića. Tako, bi lobi možda kor isno da porođaj ne izaz iva tako žes toke poremećaje u

ženskom organizmu, a l i to n i je moguće . Zbog toga se normalnos tpojav e može jedin o objasniti onime što je u vezi s okolnostima postojanjaprom atrane vrs te , bi lo kao mehanička nuž na posl jed ica t ih okolnost i ,bi lo kao sredstvo koje organizmu omogućuje da im se pr i lagodi5 .

Taj dokaz ni je kor is tan samo kao kontrola . Ne treba zaboravit i ,

naime, d a je važno razlikovati normalno od nenorm alnoga, pon ajpr i jezato da se objasni praksa. Jer , da bismo djelovali razbori to , n i je

sljedeći: 1. Riječ bolest uvijek označava nešto što teži posvemašnjem ili djelo-mičnom raz aranju organizma ; ako nema uništenja, na djeluje ozdravljenje, a nikad


dos ta tno znat i š to t rebamo h t je t i , nego zaš to to t rebamo h t je t i .Znans tvena s ta ja l i š ta ko ja se odnose na normalno neposredni je će



se primjenjivati na pojedina čne slučajeve bud u li popraće na razlozima,jer ćem o tada lakše prepozn ati u kojim ih slučajevim a i u koje m smisluvalja pri prim jeni promijeniti .

U nek im okolnost ima ta je provjera čak i nužn a, jer bi prva me toda,uporabi l i se sama, mogla doves t i do greške . To se događa u

prijelaznim razdob ljima kad je cijela vrsta u razvo ju i jo š nije k onač nous ta l jena u svome nov om obl iku . U tom s luča ju , jed in i norm aln i t ipkoji se odmah ostvaruje i koj i je iskazan u činjenicama jes t onaj izprošlosti , a on međ utim više nije u vezi s nov im uv jetim a života. Takose neka činjenica može održat i u ci jelom opsegu vrs te iako više neodgov ara zah t jev im a s ituac i je . U to l iko ona zadržava jed ino pr iv idnormalnost i , jer je općenitos t koju predstavlja samo lažna et iketa ,budući da, održavajući se samo s l i jepom snagom običaja , ona višen i je pokazate l j da je promatrana pojava t i jesno povezana s općimuvje t im a kolek t ivnog ops tanka . Ta je teškoća uos ta lom pose bnoprisutna u sociology i . O na takore kuć ne postoj i za biologa . U ostalom ,

životinjske vrs te veoma su r i je tko pr inuđe ne poprim it i nepredv iđeneoblike. Jedine normalne preobrazbe kroz koje one prolaze jesu onekoje se redovno jav l ja ju kod svake jed inke , mahom pod u t jeca jemstarosti . Prema tome, one su poznate il i su spoznatljive budući da suse već dogo dile u brojnim sluča jevim a. Zb og toga, u svako m trenutku

razv oja životinje , pa čak i u razd oblj im a kr ize, mi mo že m o znati š topredstavlja normalno s tanje. Tako je i u sociologij i kad je r i ječ odruštvim a koj a pr ipadaju nižim v rs tama. Jer , bud ući da su m nog a odnjih već završila svoju životnu putanju, zakonitost je njihov a norm alnog


naprotiv , promijenile . U prvom sluč aju bi t će u pravu pojavu smatrat inormalnom, a u drugome uskra t i t i jo j to određenje . Pr imjer ice , da



bism o saznali jesu li sadašnje gos pod arsk e prilike u europskih na roda ,u ko j im a n i je pr isu tna n j im a svojs tven a organizac i ja 6 , normalne i l inisu , ispitat ćem o što ih je u pro šlo sti s tvorilo. Ak o te o ko lno stiodg ov araju onim a u kojim a se i dan as nalaze naša društva, znači daje takvo s tan je normalno usprkos pobunama koje izaz iva . Al i ako ,

napro t iv , u s t an ov im o da j e ono u vez i sa s t a rom d ru š tve no mstrukturom ko ju smo na drugo m e m jes tu odredil i kao segm entarnu 7 ,i koja , nak on š to je bi la tem eljn om o kosn icom društava, sve višeiščezava, valja nam zaključiti kak o ona danas, koliko god bila o pćenita,pred stav lja bo lesno stanje. Suk ladno istoj m etodi va ljalo bi razriješitisva pro tur je čna pi tan ja te vrste , pr im jer ice us tanovit i jes u l i poja vepopu t s labl jenja vjerskih uv jere nja i li razv oj državn e moć i n orm alnepo jav e ili nisu8.

6 Vidi u vezi s time bilješku "La D éfinition du socialisme" , objav ljenu u broju RevuePhilosophique iz studenoga 1893.g.

7 Segm entarna društva, a posebice segmentarna društva s teri torijalnom osnovom ,ona su čije tem eljne artikulacije odgovaraju teritorijalnim po djelam a, (vidi, Divi-sion du travail social, str. 189.-210.).

8 U nekim slučajevima, mo že se postupit i donekle druk čije i dokazati zaslu žuje l ičinjenica u čiji se norm alni značaj sumnja ili ne zaslužuje takvu su mn ju pokazujućid a je ona t i jesno povez ana s ranijim razvojem društvenoga t ipa koji propitujemo,

a mo žda i za svekoliki društveni razvoj, ili pak, naprotiv, ona p roturiječi i jedn om ei drugome. Na taj smo način uspjeli dokazati daje današnje s labljenje vjerskihuvjere nja, kolektivnih osjećaja u odnosu na kolektivne cil jeve posve norm alno;dokazali smo d a j e to s labljenje to veće što je društvo bliže našem u društvenomtipu i što je ono, ka d n a njeg a dođe red, razvijenije (Di visio n du travail social,


Pa ipak, ta m etoda ne m ože ni u kom slučaju zam ijenit i prethodnu,n i t i ju je m ogu će upo tr i jeb i t i popu t one prve . Pon ajpr i je , ona pot iče



pita nja o ko jim a će u nas tavk u bi t i r i ječi i ko j im a se m ož e p r is tupit itek kad se uznap redovalo u znan os t i, je r ona zapravo podra zum ijevagotovo svekol iko o bja šn je n je po ja va , budu ći da pre tpo s tav l ja da suim određeni i uzroci i funkci je . Važno je , međut im, od početkais traživanja razvrs tat i č injenice u norm alne i neno rma lne, uz iznimku

ponekoga posebnog slučaja, kako bi se moglo fiziologiji odrediti njezinopol je a pa to logi j i n jez ino . N ada l je , da b i se č in jen icu odred i lo kaonorm alnu, valja vidjeti je l i ona nužn a ili korisna u odn osu n a n orm alnit ip . Drug im r i ječ ima, mog lo b i se bo les t zam ijen i t i sa zdrav l jem , je rona nužno pot ječe iz organizma koj i je n jome pogođen; jed ino s

pros ječn im organizmom ona n i je u i s tom odnosu . Jednako tako ,kor iš ten je neko ga l i jeka , ko j i je kor is tan bolesno m e, m oglo b i seproglas it i norm alnom pojav om , dok je ono b je lodano anorm alno , je rje l i jek kor is tan samo u takvim anormaln im okolnos t ima. Tom sem etod om dakle mo žem o s luž i ti jed in o ako je norm aln i t ip pr i je togautvrđen , a to se os tvaru je drugim pos tupkom. Napokon i nadasve ,ako je i s tina d a j e sve što je n orm alno i kor isno , ukol iko n i je nu žno ,pog rešno je d a je sve što je kor isno i norm alno . M ože m o bi ti s igurn ida su s tanja koja su u vrs t i općeprisutna korisni ja od onih koja suostala izu zetnim a, al i ne i u to da su na jko risni ja ona ko ja po stoje i liko ja m ogu pos to ja ti . N em a n i j ednog r az loga da v je ru je m o kako su

sve m ogu će kom binaci je i sprobane t i jekom nekog iskus tva , a međuonima koje nikad nisu os tvarene al i se mogu zamisl i t i možda ima ikor isn i j ih od onih koje poz najem o. Po jam kor isnoga nad i laz i po ja mnorm alnoga ; on je u odnosu na poto nji to š to je rod z a vrs tu . M eđutim ,


1) Društvena je činjenica normalna za određeni društveni tip,promatran na određenom stupnju svoga razvoja, kad se



ona javlja u prosjeku društava te vrste, promatranih naodgovarajućem stupnju njihova razvoja.

2) Rezultati prethodne metode mogu se provjeriti pokazujućida općenitost pojave ovisi o općim uvjetima kolektivnogživota u promatranom društvenom tipu.

3.) Ta je provjera nužna kad se činjenica odnosi na društvenuvrstu koja još nije u cijelosti završila svoj razvoj.

III.

Toliko sm o navik nuti sprem no od gov arat i na ta teška pi tanja i nabrzu ruku odlučivati je l i neka društvena č injenica norm alna ili to nije,a sve tek na osnovi promatranja i pomoću s i logizama, te nam senavede ni pos tupak mo že učin i t i nepotrebn o s loženim . Čin i se kakone treba tol iko truda da bi se boles t razl ikovalo od zdravlja . Zarsvakodnevno ne u tvrđu jem o takva raz l ikovanja? Točno, a li va l ja jo švidjeti činimo li ih kak o valja. Teškoću problem a prikriva to što v idimokako ih biolog rješa va relativno lako. Ali zaboravljam o kako je n jem um no go lakše nego socio logu uoči t i nač in na ko j i neka po jav a u t ječena otpornu snagu organ izm a te jo j , prema tom e, određ uje s praktičnozad ovo ljava jućo m točno šću norm alnost ili nenorm alnost. U sociologiji,

veća s loženos t i p ro m jenj ivo s t č in jen ica pr is i l java ju na m nog o većioprez, kao što to po tvr đu ju protu rječn e prosu dbe strana o istoj po javi .D a bism o j asno uk azali u koj oj j e m j eri taj oprez pot reban , p okaž imona nekol iko pr imjera kakvim je greškama iz ložen sva tko tko to ne


Prim ijenim o naime prethod na pravila . Zločin ni je pr isutan jedinou većin i d ruš tava ove i li one vrs te , neg o u sv im t ipo vim a druš tava .



N em a druš tava bez z loč ina . On mo že prom ijen i t i ob l ik , č inovi ko j is e t akv im a p rog lašu ju n i su p o s v u d a jednaki ; a l i , svugdje i uv i jekima l jud i ko j i se ponaša ju na način da iz iskuju kaznenu m jeru . Kad abi , barem u m jer i u kojoj društva prelaz e iz nižih tipova prem a višim a,pos to tak kr iminal ite ta , na im e odnos izm eđu go dišn jeg bro ja z loč ina

i b ro ja s t anovn ika , pokaz ivao sk lonos t opadan ju , mog lo b i s epov je rova t i da i ako z loč in os ta je no rmalnom po javom pokazu jetend enc iju da to svojs tvo izgu bi . Ali ni jeda n nas razlog ne navod i dapo vje ruje m o u s tvarnost tog opadan ja. M no ge činjen ice izgleda pr i jeukazu ju na k re tan je u supro tnom smje ru . Od poče tka s to l j eća ,s ta t i s t ika nam omogućuje praćenje s tope kr iminal i te ta ; ona je pakposvuda u poras tu . U Francuskoj poras t iznosi gotovo 300 posto.Ni jedna dakle po java ne pokazuje dokra ja nesporno sve znakovenorm alnos t i , je r se jav l ja ti jesno pove zana s uv je t im a c je lok upn ogakolek t ivnog ž ivota . Proglas i t i z loč in bo lešću druš tva znači lo b izas tupati m iš l jen je da boles t ni je neš to s luč ajno, neg o da, naprotiv , u

nek im s lučajevim a proizlazi iz tem eljnog us troja živoga bića; znači lobi to poništit i svaku razliku izmeđ u fiziologije i patologije . Besum nje,moguće je da i sam zločin poprimi anormalni oblik , š to se događa,pr imjer ice , kada dos t igne pre t je ranu s topu . Nema sumnje , dakako ,da je ta pret jeranost bolesne pr irode. N orm alno je nap rosto da p osto j i

stanov iti krim inalitet, ako on dostign e i ne prelazi za svaki d ruštv enit ip s tanov i tu raz inu koju je m ogu će odredi t i suk ladn o pre th odn impravil ima 1 0 .

Donijel i smo pr ividno paradoksalni zaključak. Jer , ne t reba se


lako je iznaći razloge koji obj aš nj av aj u tu normalno st i u is ti je m ahpotvrđuju .



Pon ajpr i je , z loč in je norm alan z bog toga š to je posve nem ogu ćeda po sto ji društvo ko je bi ga bilo u cije losti l išeno.

Zloč in, kao što smo pokazali na drug om e mjes tu, sastoji se u činukoji vrijeđ a stanovite kolektivne osjećaje koji posjeduju posebnu snagui razvidnost . Da bi se u nekom društvu činovi koji su proglašeni

zločinačkima mogli pres tat i događati , t rebalo bi da se os jećaj i kojeoni vr i jeđaju nahod e u svim pojedinač nim svijes tima bez iznimke i sas tup njem snage potrebne da se ob uzd aju suprotni os jećaj i . M eđu tim ,pretp ostav im o l i da se taj uvje t uis t inu mo že os tvar i t i, t ime zločin nenes ta je , nego on samo m ijen ja oblik ; je r sam uzrok koj i je om oguć ioda presu ši jed an izvor kr iminali teta , odm ah otvara no ve.

Ustvari, da bi kolektivni osjećaji koje štit i kazneno pravo nekognaroda u određenom trenutku njegove povijes t i na ta j način uspjel iprod rijeti u svijesti ko je su im dosad bile nedo stupn e i da steknu većusnagu tam o gd je je nisu imali dovoljno, trebali bi zadobiti veću m oć odone koju su dotad imali. Zajednica u cijelosti trebala bi ih snažnijeosjećati , jer oni ne mog u na drugim izvorima crpsti veću snagu da bi senametnuli pojedincim a koji su ih nekoć najsnažnije odbijali. D a bi ubojicenestal i, užas nad prol iveno m krvi mo rao bi poras t i u onim s lojevimadruštva iz kojih se regru tiraju ubojice; ali zato bi to gn uša nje m oraloporas t i i u ci jelom opsegu društva. Uostalom, sam o odsustvo zločina

neposredno bi pridonijelo po stizanju takva rezultata, jer osjećaj pobuđujem nogo veće pošto van je kad ga uvijek i svi poštu ju. Ali ne obraća sepozornost da takva snažna stanja kolektivne svijesti ne m ogu tako ojačatia da slabija stanja, čija je pov reda ranije bila uzro kom jed ino m oralnih

/


koje su ga do tada jedva doticale; reagirat će na njih stoga s višežest ine; bi t će one predmetom snažnijeg zamjeranja te će neke među

njim a, od običnih moralnih pogrešaka, š to su bi le , do seg nu ti s tupanj



zločina. Primjerice, nesavjesni il i nesa vjesn o uta na če ni u gov ori koji zasobom povlače tek javnu sramotu i l i građansku odštetu , postat ćekr ivičnim djel ima. Zamisl i te društvo svetaca, pr imjerni i savršenisamostan. U nje m u zločini u pravom smislu riječi ne bi bili poznati , dok

bi greške koje bi se običn om čo vjeku činile opros tivim a, tam o izazvaleistu sablazan koju prava krivična djela izaziv aju u sv ijesti običnih ljudi.Ak o, dakle, ovo društvo bude raspolagalo vlašću da su di i kažn java,ono će takve rad nje odrediti kao kr ivične i odnosi t će se prema n j im akao prem a takvima. Iz is tog razloga, savršeno poš ten čovje k osuđ uje

svoje najmanje slabosti sa strogošću koju mn ošt vo prid rža va za istinskekrivične postupke. Nekoć su s i lovite radnje prot iv osoba bi le češćenego danas zbog toga š to se manje š tovalo dostojanstvo pojedinca.Kako je ono poras lo , ta su zlodjela postala r jeđa; a l i jednako tako,m nogi činovi koji su vrijeđali ovaj osjećaj ušli su u krivičn o pravo u koje

prvob itno nisu spadali

11

.Da b ism o iscrp i li sve log ičk i m ogu će pre tpos ta vke , mo gl i b ism ose zapitati zašto se ova jed no du šno st ne bi pro širila na sve kole ktivn eosjećaje bez iznimke; zaš to čak i najs labi j i os jećaj i ne bi zadobil idovo l jno snage da spr iječe svako nes lagan je . Cje lok upn a b i se tadam ora lna sv i jest na laz i la u svakom po jed inc u i s dos ta tnom snagomda onem ogu ći svaki č in ko j i je v r i jeđa , kako pu ke m ora lne greške ,tako i kr ivična djela. Ali tako opća i apsolutna jedn od ušn ost po sve jenem ogu ća, jer neposredno f izičko okru žen je u kojem u živi svatko odnas, naslje dni antecedenti, društveni o kojim a ovisimo razlikuju




Pa ipak njeg ov zločin, naim e neo visnost nje go ve misli, bila je korisnane samo čovječanstvu nego i njegovoj dom ovini. Jer, o n a je pripremala

novu ćudorednost i novi p ut k oj i j e tada trebao A tenj anim a, j er preda j e



s kojim a su do tada živjel i v iše nisu bi le u skladu s uv jet im a nj ihov aopstanka. Ali Sokratov slučaj nije izdvojen; on se pov rem eno p onav ljat i jekom povijes t i . S loboda mis l i koju mi danas uživamo ne bi nikadbila ostvarena da propisi koji su je zabran jivali nisu bili kršeni prije no

što su bili sveča no ukin uti. Pa ipak, u tom tren utku , to je k rše nje biloz loč in , budući d a je preds tav l ja lo uvredu još ve om a ž iv ih os jeća ja uop ćoj svijesti ljudi. Ali, una toč tom e, taj je zločin bio koris tan budu ćid a j e on pre thodio preobraz bam a ko je su iz dana u dan pos ta le svenužni j ima. S lobodnoj filozofiji prethod ile su hereze svake vrs te kojeje svjetov na vlast s pravo m prog onila ti jekom cijeloga srednjeg vijekai sve do uoči suvrem enoga doba .

S tog s ta ja l iš ta , tem el jne č in jen ice kr imin ologi je pred oču ju namse u posve no vom e svjet lu . Prot ivno raš irenom m išl jenju, z ločinac sev i še ne nada je kao r ad ika lno asoc i j a lno b iće , kao neka v r s tanametn ičkog e lementa , s t ranog i nepr ihvat l j ivog t i je la unesenog u

krilo društva12, nego on postaje redovnim činiteljem društvenog života.Zlo čin, sa svo je strane, više ne treba doživljava ti kao zlo koje bi trebalodržati u naju žim mogu ćim granicama, nego čak daleko od toga; naime ,ne samo da si ne treba čestitati kad se njegova stopa spusti odvećnisko ispod uobičajene razine nego m ožem o biti sigurni da je taj prividni

napredak naporedan i povezan s nek im d ruš tven im poremeća jem.Tako se broj povreda i ranjavanja nikad ne spust i tako nisko kao udoba oskud ice 1 3 . I s todobno i povra tn im d je lovan jem, t eo r i j a o


ka žn jav an ju obn avl ja se i li rad i je , t reba se obnovi t i. A ko je us tva r iz loč in bo les t , kazna mu je l i jekom i ne može se drukči je po jmi t i -s toga se sve rasprave u vezi s n jo m od nose na p i ta n je kak va b i ona

trebala bi t i da bi ispunia svo ju ulo gu l i jeka. Ali ako u zločin u ne m a



m ce ga bo lesnog a, zada ća kazn e ne bi m og la bi ti da ga l i ječi i pravubi joj ulogu trebalo tražit i dru gd je.

P rema tome , r an i j e navedena p rav i l a n ipoš to n i su u tv rđenajed in o r ad i zadovo l javan ja log ičkog fo rm al izm a bez ve l ike k o r i s ti

budući da , ov isno o tome pr imi jen i l i ih mi i l i ne , b i tne druš tveneč in jen ice u c i j e lo s t i mi jen ja ju svo j znača j . Uos ta lom, ako j e našp r imje r dovo l jno uv je r l j iv - pa smo se za to na n jemu i zad rža l i -mnogo je i d rug ih ko je b i b i lo ko r i sno naves t i . Nema d ruš tva uk o j e m u n e b i v r i j e d i l o p r a v i l o d a k a z n a m o r a b i t i r a z m j e r n a

pr i j e s tup u , pa ipak , p rem a m iš l j en ju t a l i j anske ško le , to j e nače lotek p ravn ičk i p rona lazak l i š en svake pod loge 1 4 . N a d a l j e p r e m amiš l j en ju t ih k r imino loga , c i j e l i kaznen i sus tav , onakav kakav j epo s to ja o do s ada u sv ih pozn a t ih na roda , p ro t iva n j e p r i rod i K aos to smo već v id je l i , p r em a G aro fa lu , k r imin a l i t e t svo j s tven n iž im

d r u š t v i m a n e m a n i č e g p r i r o d n o g a . P r e m a s o c i j a l i s t i m akap i ta l i s t i čko u ređen je , u sp rkos svo jo j općen i to s t i , p r eds tav l j ai z o p a c e n o s t n o r m a l n o g s t a n j a i z a z v a n u n a s i l j e m i p r i j e v a r o mNaprot iv , p rem a Sp enceru , cen t ra l izac i ja naše uprave , proš i r iv anjedrža vnih ovlas t i osno vni je nedos ta ta k naš ih druš ta va , bez obzi ra

s to i j e dn o i d rug o , š to s e v i š e odmiče u po v i je s t i , na p re du je nan a j r e d o v n i j i i n a j o p ć i j i n a č i n . Mi n e v j e r u j e m o d a j e i t k o p o k u š a os u s t a v n o o d l u č i v a t i o n o r m a l n o m i l i n e n o r m a l n o m o b i l j e ž j udruštvenih č inje nic a pr em a s tupnju općenitos t i . Ta se pi t an ja uv ijek


n j i h p r o i z l a z e . A k o s u k a z n a i o d g o v o r n o s t , t a k v e k a k v e p o s t o j e u

p o v i j e s t i , t e k p r o i z v o d n e z n a n j a i b a r b a r s t v a , č e m u o n d a n a s t o j a t i

d a s e o n i u p o z n a j u k a k o b i s m o i m o d r e d i li n o r m a l n e o b l i k e ? T a k o



se duh na v od i da se ok r e ne od s tva r nos t i , ko ja j e ub ud uć e b ez

in te resa , da b i se usr edo toč i o na sa m og a sebe i da b i u sebi p o t ra ž io

p o t r e b n a u p o r i š t a z a n j e z i n o p r e o b l i k o v a n j e . D a b i se s o c i o l o g i j a

sp r a m č in jen ica pona ša la ka o sp r a m s tva r i , soc io log m or a os j e t i t i

n u ž n o s t d a o d n j i h u č i . D a k l e , b u d u ć i d a j e g l a v n i p r e d m e t s v a k eznanos t i o ž ivotu , b i lo poje d ina čno m i l i d ruš tven om , ukra tko odredi ti

no r m a lno s t a n je , ob ja sn i t i ga i r a z l ikova t i od n jegove supr o tnos t i ,

g o t o v o j e s a s p a s o n o s n o m o v i s n o š ć u a k o n o r m a l n o s t n i j e d a n a u

sa m im s tva r im a , na im e a ko j e on a , na p r o t iv , ob i l j e ž j e ko je m i n j im a

i z v a n a p r i d a j e m o i l i u s k r a ć u j e m o i z b i l o k o j e g r a z l o g a . D u h u j e

l a g o d n o a k o j e p r e d n j i m s tv a r n o s t k o j a g a n e m a b o g z n a č e m u

p o d u č i t i ; v i š e n i j e s p u t a n p r e d m e t o m k o m e p r i s t u p a b u d u ć i d a n a

nek i na č in on n jega od r eđu je . R a z l i č i t a p r a v i l a ko ja sm o do sa da

us tan ov i l i na ta j su nač in t i je sno po vez ana . Da b i soc io logi ja u is t inub i l a zna nos t o s tva r im a , općen i tos t po ja va va l j a uze t i ka o m je r i lo

n j ihove no r m a lnos t i .

N a š a m e t o d a u o s t a l o m i m a p r e d n o s t d a u i s t i m a h u p r a v l j a

d j e l o v a n j e m i m i š l j e n j e m . A k o o n o š t o s e ž e l i n i j e p r e d m e t

p r om a t r a n ja , nego se m ože i m o r a od r ed i ti ne ko m v r s tom duh ovn og

r a čuna n ja , ne m ože se , ka za l i b i sm o , pos ta v i t i n ika kva g r a n ica

n e o v i s n o m t r a g a n j u m a š t e z a n e č i m b o l j i m . J e r k a k o u s a v r š a v a n j upos tav i t i g ran icu koju ono ne m ože nadić i? On o po odre đen ju izm iče

s v a k o m o g r a n i č e n j u . C i l j s e č o v j e č a n s t v a n a t a j n a č i n p o m i č e u


s i lom gura prema nekom idea lu ko j i mu se č in i pr iv lačn im, negoima ulogu l i ječnika: dobrom hig i jenom on sprečava izbi janje boles t i ,

a kad ona jed no m bukn e, nas to j i je iz l i ječ i t i

1 5

.



Četvrto poglavlje



P RAVILA KOJA SE OD N OSE N A

UTVRĐIVANJE DRUŠTVENIH TIPOVA

Budući da se druš tvena č in jen ica može označi t i normalnom i l ianormalnom samo za određenu druš tvenu vrs tu , to š to pre thodi

pod razum ijeva da je jedn a grana socio logi je posveć ena u tvrđ ivan jut ih vrs ta i n j ihov u razvrs tav anju.

Pojam društvene vrs te , uostalom, ima vel iku prednost š to nampod aruje srednjega člana između dvaju suprotnih po im anja kolektivnogživota , ko ja su ti jekom dugog razd obl ja razdvaja la duhove; im am na

u m u n o m i n a l i z a m p o v j e s n i č a r a

1

i k r a jn j i r ea l i zam f i lozo fa . Zapov jesn iča ra , d ruš tva tvo r i i s to to l iko r aznorodn ih , međusobnoneusporedivih pojedinačnosti . Svaki narod ima svoju fizionomiju, svojposeb ni us t ro j , svo je pravo , ćudoređe , svoje gospoda rsko ure đen jeko je s amo n jemu odgovara , pa j e svaka genera l i zac i j a go tovonemoguća . Za f i lozo fa , nap ro t iv , sve t e posebne skup ine ko jen a z i v a m o p l e m e n i m a , g r a d o v i m a , n a r o d i m a t e k s u s l u č a j n e ipr ivrem ene kom binaci je bez navlas t ite s tvarnos ti . S tvarno je je d inočov ječa nstv o i iz općih atr ibuta l judske pr irode proizlaz i cje loku pni


za ci jel i l judski rod. Izgleda tako da druš tven a s tvarnost mož e jed inobit i pred m etom neke neodređ ene i aps tra ktne f i loz ofi je i li posvedeskriptivnih monografija. Ali ta se alternativa izbjeg ava čim se shvatida izm eđu neodređen og mno š tva povi jesn ih druš tava i jed ins tven og



al i idealnog poimanja čovječanstva postoje s rednji č lanovi: to sudruštven e vrs te . U idej i vrs te naim e ob jed inje no je i jedin s tvo ko jepotrebuje svako uis t inu znanstveno ispi t ivanje i raznolikost koja jedana u čin jenica m a, budu ći da vrs ta os taje is ta u svih jedin ki k oje je

čine i da se, s druge s trane, vrste m eđ uso bn o ra zl ikuju . O staje toč nod a s u m o r a l n e , p r a v n e , e k o n o m s k e i t d . u s t a n o v e b e s k o n a č n opromjenjive, a l i n j ihove inačice nisu takve pr irode da ne bi bi ledostupne znanstven oj mis l i.

Upravo zato š to ni je uzeo u obzir postojanje društvenih vrs ta ,

Com te je v je rovao da će mo ći pr ikaza t i napredak l judsk ih druš tavakao is tov je tan onom e jedn og jed inog na roda , "na ko j i b i se idea lnoodnosi le sve s l i jedne prom jene pr im ijećene u razl iči t ih naroda" 2 . Jer,ako posto j i sam o je dn a društvena vrs ta , pose bna se društva m og um e đ u s o b n o r a z l i k o v a t i s a m o u s t u p n j u , o v i s n o o t o m e d a l i

predstavljaju više i l i m an je potpun o tvorbena obil ježja te jedin e vrs te ,ovisno o tom e pre dsta vlja ju li v iše il i m an je savršeno č ovje čan stvo .A ko, nap rotiv, po stoj e kvalitativno različiti društveni tipovi, zalu d ih jesravnjivat i , je r neće bi t i m og uć e da se oni iznova spoje na način nakoji se prek lapaju is torodni di jelovi geom etr i jskog pravca . Po vijesni

razvoj na ta j nač in g ubi idea lnu i po jed nos tav nju juć u jed ins tv eno s tkoja mu se pr ip isu je . On se c i jepa , da tako kažemo, na mnoš tvoodsječaka koji se zbog toga š to se međusobno specif ično razl ikujune mog u povezivat i u neprekidnu nizu. Glasovita Pascalova m etafora,

Pravila koja se odno se na utvrđivanje društvenih tipova

prek lapaju , a u čem u raz likuju, te razvrstati narode u slične il i različiteskupine . Zato se naglašava da je jed ino ova metoda pr imjerenaz n a n s t v e n o m p r o m a t r a n j u . V r s t a n a i m e n i j e d r u g o d o l i s k u ppojedin aca; kako je onda us tanovit i ne počnem o l i s opisom svake od



njih i to s potp unim opisom ? N ije li pravilo da se uzdiže do op ćega tekkad se promotr i lo posebno, i to ci jelo posebno? S tog se razlogapon ekad nastojalo sociologiju odgađati do besk rajno uda ljena razdo bljakada povijest, u svom e prouč avanju pojedinih društava, bud e po st iglado vo ljno objektivn e i određ ene rezultate kak o bi se oni m ogli k orisnouspoređivat i .

Ali , u s tvarnost i , takva je podozrivost tek pr ividno znanstvena.N ije naime točno da znanost mo že us tanovit i zakon tek nakon š to jepropitala sve činjenice koje ga izražavaju, i us tanovit i rodove teknakon š to u ci jelos t i opiše pojedince koje oni obuhvaćaju. Is t inskaeksper im enta lna m etoda , međut im , nas to j i ob ične č in jen ice ko je suuvje r l j ive jedin o pod uvjetom da su veom a brojne i koje, prema tome ,om ogu ćuju jed ino v je čno sporne zak l jučke , zam ijen i ti presudnim iliključnim čin jen icama, kao s to je kazao Bacon3 , ko je same i neovisno

o svom e bro ju ima ju vr i jednos t i znans tveno su zan im l j ive . Nada sveje p otreb no na ta j način postupit i pr i u tv rđiv anju rodo va i vrs ta . Jernapraviti popis svih obilježja koja pripadaju pojedincu nerješivi je prob-lem. S vaki je pojed inac beskonačan, a besko načno se ne m ože iscrpsti.Že lim o li uzeti u obzir jedin o najv ažn ija svojstva? Ali prem a koje m ih

ključu izabrat i? Zato bi val jalo raspolagati mjer i lom koje nadilazipojed inca i koje nam ni najbolje izrađene m ono grafije ne m ogu pružiti.Ča k ako i ne postavim o s tvar i tako s trogo, m og uće je pred vid jet i daš to svojs tva koj a će posluži t i za takvu k las if ik aci ju bud u bro jni ja , to


su svi poj edin ci ispi tani i potpu no an aliziran i . O na nipošto ne mo žepojednostavn iti istraživanje ako jed ino sažim lje dosadašn ja istraživanja.

Uis t inu kor isna može ona b i t i jed ino ako omogućuje ravrs tavanjedrugih sv ojs tava, a ne samo onih ko ja j o j s luže kao osnova, jedin o



ako nam pruži okvire za buduće č in jen ice . N jez in a je u loga da nampruži upor iš ta na ko ja možem o nado veza t i i d ruga opažanja izuzevonih koja su nam ta uporiš ta om ogu ćila . A li , da bi tako bi lo , n ju netreba izraditi prem a potpun om pop isu svih pojed inačn ih obilježja, negoprem a malo m bro ju dobro odabranih svo js tava . U t im uvje t im a, onaneće samo omogući t i da donekle s red imo s tečene spoznaje nego ida s teknemo nove. Poš ted je t će prom atraču m nog e korake je r će gavoditi . Na taj način, jedin o kad smo proveli razvrs tavan je prem a tomnačelu, da bism o prov jer i l i je li neka činje nica općen ita u vrst i neć e

bit i potrebno promatrat i sva društva te vrs te , već će ih dostajat in e k o l i k o . Č a k u m n o g i m s l u č a j e v i m a d o s t a j a t ć e j e d n o d o b r oprov ede no ispitivanje, kao što nerijetk o dobro izved en opit dostaje zaus tanovl javanje zakona .

Stoga bism o za klasifika ciju trebali izabrati doista ključn a obiljež ja.

I s tina je da ih mo žem o spoznat i jed ino ako je i s t raž ivanje dovo l jnoodmaknulo. Ta dva di jela znanost i povezana su i napreduju ovisnojedan o drugome. Pa ipak , i ne produbl ju juć i naroči to poznavanječinjenica, ni je teško pretpostavit i gdje t reba traži t i karakter is t ičnasvojs tva društvenih t ipova. Znamo naime da su društva sas tavl jena

od d i j e lova p r idodan ih j edn ih d rug ima . Buduć i da na rav svakerezultante nužno ovis i o pr irodi , broju sas tavnih elemenata i načinunjiho va pov eziv anja , ta su svojs tva očevidno ona ko ja m or am o uz etiza osnovu, i u dal je m će m o izlaga nju dois ta vidje t i da o nj im a ovise

Pravila koja se odnose na p r o m a t r a n j e društvenih činjenica

II.

Spencer j e veoma dobro r azumio da metod ička k la s i f ikac i j a

druš tvenih t ipova ne m ože im at i d ruge osnove.



"Vidjeli smo", ka zuje on, "da društveni razvoj počinje jednostavnim

mal im skupov ima , da napredu je povez ivan jem neko l iko skupova u

veće skupove i da se, nakon š to se učvrs te , ovi skupovi povezuju s

d rug im n j ima s l i čn ima kako b i s tvo r i l e jo š veće c je l ine . Nasa

klas i f ikac i ja t reba , prema tome, počet i s p rvobi tn im, t j . na j jedno-

stavnijim društvom 4.Nažalos t , da bismo to načelo pr imijenil i , val ja lo bi za početak

prec izno odredi ti š to podrazum ijevamo pod jednos tav nim druš tvom.Ali ne samo da Spencer ne daje tu def inici ju nego je drži gotovo

n e m o g u ć o m 5 . Naime, jednos tavnos t se , kako je on poiml je , b i tnosastoji u stanovitoj s irovosti uređ enja . N ije međ utim lako točno k azatiu koje m je t renutku društveno uređe nje dovoljno nerazvijen o da bi seodredilo kao jedn ostav no, jer je to pi tan je procje ne. Tako je obraza ckoji on nudi toliko kolebljiv te odgovara različitim d ruštvima. "Jedin o

š to nam preos ta je" , kazu je on , " j e s t da j ednos tavn im smat ramodruštvo ko je čini cjel inu ko ja ni je pod ređe na d rug om e i č i j i d i jelov im eđu sobn o surađuju sa i li bez nekoga up ravno g s red iš ta rad i nekihciljeva od zaje dnič kog interesa"6 . A li, brojni narodi zad ovo ljavaju ta juv je t . Odat le pro iz laz i da Spencer pomalo nasumično podvodi pod

taj naziv sva manje civi l iz irana društva. Moguće je zamisl i t i š to sesve moglo naći u n jegovoj k las i f ikac i j i s takvim polaz iš tem. Uneo pis iv oj zbrci u njoj su se uspoređ ivala na jrazl ič i t i ja društva, G rciH om ero va doba našl i su se po kra j feud alnih dobara iz 10. s tol jeća, a


Horda, kako smo je mi odredil i na dru gom e mjestu 7 , odgovara up ravotom određen ju . Ri ječ je o druš tvenom agregatu ko j i ne sadržava i

nije nikad sadržav ao u svome krilu nije da n drugi elem entarniji agregat,i koj i se neposred no svodi na pojedin ce. O ni pak unutar totalne grup e



ne tvore posebne grupe, razl iči te od prethodne; oni su jedni pokrajdrugih, popu t atoma. R azum ljivo je da ne mo že postojati jedn ostav nijedruštvo; to je protoplazm a društvene vladavine i s toga prirodna osnovasvake klas if ikaci je .

Is t ina je d a u pov ijes t i m ožd a ni je pos tojalo d ruštvo ko je bi točnoodgovaralo tome opisu, a l i , kao š to smo već spomenuli u navedenojknj iz i , poznajemo mnoga druš tva ko ja su nas ta la , spontano i bezposrednika , sp a jan jem hord i . Kad a horda pos ta je druš tveni segmentumjesto da bude ci jelo društvo, mijenja ime i nazivl je se klan; a l izadržava i s ta temel jna obi l jež ja . Klan je us tvar i d ruš tveni agregatko ji se ne rastavlja ni na kak av drug i, uži. Prim ijetit će se da op ćen itotamo g dje ga danas zat ičemo on obuhvaća ne koliko odjel i t ih obitel j i.Ali , pr i je svega, s razloga o kojima ne m ožem o raspravljat i na ovom em jes tu , mi v jeru jem o da su te m ale obi te l j ske skupine nas ta le nakon

klana; po tom, one ne preds tav l ja ju druš tvene segmente u s t rogomsmislu, jer nije r iječ o političkim podjelama. Gd jegod ga sus re tnemo,k lan preds tav l ja po s l jed nju pod je lu ove vrs te. Zbo g toga k ad i ne b idruge č in jen ice omogućavale pre tpos tavku o pos to jan ju horde - anjih ima i bit će prilike da ih izložim o - postojanje klana, naim e d ruštva

obl ikovanog spa jan je m hord i , dopušta pre tpos tavku da su u početkupostojala jedn ostav nija dru štva koja su se svodila na hordu u s trogomsmislu te ju s toga m ož em o sm atrat i izvoriš tem iz ko jeg a su poteklesve društvene vrs te .


pove zani među sob om na način da pred stavljaju posredničk e skupineizmeđu totalne skupine koja ih sve obuhvaća i svakoga od nj ih .

Pr imjere takvih druš tava , ko ja b ismo mogl i nazvat i jednostavnimpolisegmentarnim, na laz imo kod nek ih i rokešk ih i aus t r a l sk ih



p lemena . Arch i li kabilsko p lem e im a is to obil ježje; riječ je o skupiniklan ov a u obliku sela . Vrlo vjer oja tno , u ne ko m trenu tku u povijes t ir i m s k a curiae, a tenska fratrija bile su takva društva. Iznad ovihsl ijedi la bi druš tva oblikovana o kup ljanje m društava prethodne vrs te ,n a i m e jednostavno složena polisegmentarna društva. Takvo jeobi l jež je i rokeške konfederac i je , kao i saveza obl ikovanih pove-ziv an jem kabilskih ple m ena ; is to je izvorn o bi lo i sa svakim od tr i jupr imi t ivn ih p lem ena č i je je pov ezivan je kasn i je urodi lo r imskimgradom. Potom ćemo sus res t i dvostruko složena polisegmentarna

društva ko ja su posljedica spajanja ili pove zivanja nekoliko jednos trukosloženih polisegmentarnih društava. Takvi su grad, skup plemena,ko ja su i sam a skupov i kurija, ko je se opet razlažu na gen tes ili klanove;i germa nsko plem e sa svojim gro fovija m a što se dalje dijele na stotineko jim a je o pet posl jed nja jedin ica klan koji je po stao selom.

N i je na m nakano m dal je razv i ja t i i p rodub l j iva t i ov ih nekol ikonaznaka , budući da nam ni je že l jom ovdje proves t i k las i f ikac i judruštav a. Riječ je o odve ć s loženu problem u da bi se m oga o tako,usputno, raspravit i ; on naime pretpostavlja niz dugih i posebnihistraživanja. Na prosto sm o željeli, na nekoliko prim jera, točnije odrediti

shv aća nja i poka zati kako val ja pr im ijenit i nače lo me tode. Č ak ni toš to je preth odn o izneseno ne treba shvati t i kao potp unu kla s if ikaci juranijih društava. Jasnoće radi, donek le smo pojedn ostavn ili izlaganje.Pretpostavil i smo naime da je svaki viš i t ip nas tao ponavljanjem

P r a v i l a s o c i o l o š k e m e to d e

društva, koja su poslužila o blikovanju dru štva k oje je iz njih proizašlo,sačuv ala stanovitu inidividu alnost i l i su se nap rotiv utopila u totaln ojmas i . Ra zum lj ivo je na ime da se druš tvene po jave mo ra ju raz l ikovat ine sam o ovisno o pr irodi sas tavnih elem enata n ego i o načinu nj ihov a



pov eziva nja ; nadasve se mora ju vr lo raz l ikovat i ov isno o tom e je l isvak a odje lita skup ina sačuvala sv oj m je sn i život i li su sve uvu čen e uopći život, naime ovisno o tome jesu li više il i m an je tijesno pove zan e.Va ljat će stoga istražiti je l i u nekom trenu tku do šlo do posv em ašn jeg

s tapanja t ih segmenata . Ako je doš lo do takva s rašć ivanja , tadaprvob itni druš tveni skup više ne ut je če na adm inis trat ivno i poli t ičkouređen je . U tom se smis lu g rad j a sno r az l iku je od ge rmansk ihplem ena. U poto nj ih se uređe nje na osnovi k lano va m akar u obr isuzadržalo do kraja nj ihove povijes t i , dok su u Rimu i Ateni gentes i

yévri vr lo rano pres tal i bi t i pol i t ičke podjele da bi se prometnuli upr iva tna udruž enja .

Unutar tako zacr tanih okvira , moglo bi se pokušat i uvest i novarazl ikovanja sukladno sekundarnim m orfološkim obilježjima. Pa ipak,s razloga koje ćem o kasnije izni jet i , n ipošto ne držimo m ogu ćim da bi

bilo neke koristi u nad ilažen ju općih podjela na koje smo netom ukazali .Štoviše, nem a potrebe ulaziti u te pojedinosti , dostaje da smo postavilinačelo k las i f ika c i je ko je se m ože saže t i ovako:

Poče t će se s klasificiranjem društava prema stupnju sjedi-njenja koje pokazuju, uzimajući za osnovu savršeno jednostavno

društvo ili društvo s jedinstvenim segmentom; u sklopu tih vrsta,razlikovat će se različite podvrste ovisno o tome dolazi li ili ne dopotpunog srašćivanja početnih segmenata.


t o g a p r o i z l a z e m o g u s e p o n o v n o m e đ u s o b o s p a j a t i j e d i n o n aograničeni broj načina, pogoto vo ako su sastavni eleme nti malobro jni,

kao š to j e s luča j s d ruš tven im segmen t ima . L jes tv ica moguć ihkom binaci ja je dak le konačna , pa se , p rem a tome, barem većina n j ih



mora ponavl ja t i . Na ta j nač in pos to je druš tvene vrs te . Moguće je ,uos ta lom , da se neke od kom binac i ja os tvare samo jedan put . To nepri ječi da vrs te postoje . Jedino će se u takvim s lučajevima reći da

vrs ta ima samo jedn og p ojed inca

9

.D ruštve ne vrste dakle posto je s is tog razloga kao što po stoje vrsteu biologiji. O ne pak postoje zah valju jući činjenici da su organizmi tekrazl iči te kom bina cije jed ne i is te anatom ske jedin ice. Pa ipak, u tompogled u pos to j i go lem a raz l ika izme đu dv aju podru čja . U ž ivot in ja ,naime, jeda n posebni činitelj po dar aje specifičnim obilježjima posebnuotpornu snagu k oju nem aju društvene vrste, a to je postojan je naraštaja.Specif ična obilježja m nogo su snažnije ukori jenjena u organizmu zatošto su zajedn ička cijeloj liniji predaka . N jih stoga ne mo že lako pon ištitid je lo van je po jed inačn ih s red ina , nego os ta ju is tov je tna sama sebi,usprko s raznolikosti izvanjskih okolnosti. N jih utvrđuje neka unutarnja

snaga usprkos m ogućih po t ica ja na prom jenu izvana , a to je snaganasl jednih navika. Zbog toga se nj ih može jasno odredit i i mogu setočno utvrdit i . N a društvenom pod ručju nema toga unutarnjeg u zroka.N j ih ne m ože osnaži ti pos to jan je naraš ta ja , je r t ra ju samo jeda nnaraš taj . Zaprav o, pravilo je da novon astala društva budu druge vrs te

negoli matična društva, jer potonja, povezujući se , s tvaraju posven o v e s k l o p o v e . J e d i n o b i s e k o l o n i z a c i j a m o g l a u s p o r e d i t i spos tojan jem naraš taja poniklog iz s jeme na; ipak, da bi usporedba bi latočna, sku pina kolona ne smije se izmiješat i s nek im d ruštvom druge


dijelovi koji je čine m ogu obliko vati razl iči t i je kom binacije . O datleproizlazi da specif ični t ip , ponad najopćenit i j ih i naj jednostavnij ihsvojs tava , nem a tako jasne obr ise kao s to je to s luča j u b io logi j i '0 .



Pn redakturi ovog poglavlja za prvo izdanje našega djela, ništa nismo kazali ome todi koja se sastoji u klasifikac iji društava prema stupn ju njiho ve civilizacije.U to vrijeme doista i nije postojalo klasifikacije koju bi predložili mjerodavnisociolozi , izuzev možda i odveć očevidno zastarjele Comteove. Otad je bilonekoliko pok ušaja u tom smislu, primjerice onaj Vierkandtov (Die Kulturtypendes M enscheit, u Archivesfur Anthropologie, 1898.), Sutherlandov (The Originsand Growth of the Moral Instinct) i Steinmetzov (Classification des types sociaux

u Année sociologique, III. , str. 43.-147.). Pa ipak, nismo o njima raspravljali srazloga što ne odgovaraju na pitanja što smo ih postavili u ovom poglavlju. Unjim a nisu razvrstan e društve ne vrste, nego, a to je veo ma različito, pov ijesnistupnjev i. Francu ska je od svog poče tka prošla kroz različite ob like civilizacije-

Peto poglavlje




OBJAŠN JEN JE D RUŠTVEN IH ČIN JEN IC A

U tvrđ ivan je vrs ta ponajprije je s redstvo da se gru piraju činjenic ekak o bi se olakšalo nj iho vo tum ačen je; soci jalna m orfo logija je pu t k

dijelu znanosti koji pruža p rava objašnjenja. K oja je metoda pr imjerenatom dijelu znanosti?

I.

Većina sociologa v jer uje da su objasnil i po jav e je dn om kad supokazali čemu one s luže, kakvu ulogu igraju . Prosuđuju kao da onepostoje jed ino u odn osu na tu ulogu i nem aju drugi odlučni uzrok dolijasnog i l i ne jasnog os jeća ja o zadaćama koje su pozvane obavi t i .Zb og toga v jeru je m o da smo kaza l i sve što je p o t rebno da b ism o ihučin i l i razum lj iv ima ako u tvrd imo s tvarnos t tih zadaća i po kaže m oko ju društvenu potrebu one zado voljav aju. N a taj način Comte svodisvekoliku progres ivnu snagu l judskoga društva na tu tem eljnu težnju"ko ja čovjeka neposredno nagoni da nepres tano , u svakom pogledu ,

1


je o na postala to š to jes t . Jer up ora be k ojim a je ona nam ijen jen apre tpo s tav l ja ju posebna svojstva ko ja je određ uju , a l i je ne s tvara ju .Po t r eba ko ju imamo za s tva r ima ne može uč in i t i da one buduovakvima i l i onakvima, pa ih zato ta potreba ne može s tvor i t i n i t iučini ti da postoje . Svoje postoja nje one du guj u uzrocima druge v rs te .



N aš osjećaj o njihovoj koristi m ože nas svaka ko potaknuti da te uzrok epok renem o i iz njih izvedem o posljedice koje oni pod razum ijevaju, aline mo žem o te posl jedice izazvati ni iz čega. T a je postavk a očev idna

sve dok je r i ječ o m ater i ja lnim i l i ps ih ološ kim poja vam a. Ona ne bibi la sporna ni ti u sociologij i da nam društv ene činjenice , zbog svojekr ajn je nem ater i ja lnost i , pogrešno ne izgled aju l išenima svake bi tnes tvarnos t i . Budući da u n j ima razviđamo puko duhovne sk lopove,čini nam se da bi one morale nas tajat i same od sebe čim imamo

neku zam isao o nj im a il i ako ih sm atramo ko risnima. Ali budući da jesvaka od nj ih snaga koja nadilazi našu, s obzirom da ona posjedujesebi svojs tvenu pr irodu, ne m ože d ostajat i htjeti je i željeti te jo j ta kopodari t i ž ivot . Potrebno je još da snage sposobne da proizvedu tuodređe nu snagu i pr irod e sposob ne da proizved u tu pos ebn u p r irodu

budu dane . Jed ino pod t im uvje tom pojava je moguća . Da b ismooživ jel i duh ob itel j i tam o g dje je os labio, ne do staje da svi shv ateprednost i toga; t reba da se uzroci neposredno pokrenu, jer su gajed in o oni kadri proizv esti. D a bi vlada stekla ugled ko ji joj je potrebannije dovo ljno os jećat i potrebu za t im, nego se va l ja obrat i t i jedin om

izvoru iz kojeg a potječe svekoliki autoritet, naim e uspostaviti trad icije,zajednički duh itd., a za to se valja vratit i još dalje unatrag u lancuuzroka i posl jedica dok se ne dođe do točke na kojoj bi se l judskodjelovanje m oglo uspješno uklopit i .

Pravila koja se odno se na objašnjenje društvenih činjenica

oca nad djec om rođen om od zakonite žene, danas ono pr i je št it i pravadje te ta . Zakle tva je po čela t ime š to je b i la nekom vrs tom sudskogkuša nja da b i napros to pos ta la obl ikom sv jed oče nja ko j i je svečan i

u l i jeva poš tovanje . Vjerske dogme kršćans tva n isu se promijen i letijekom stoljeća, ali njiho va ulog a u mo dernim društvima n ije više ista



kao u sred njem u vijeku. Tako is te r i ječi s luže da bi se iskazale noveideje a da im se sklop ne mije nja . U ostalo m , točan je i u socio logij i iu b io logi j i s tav prema kojemu je organ neovisan o svojo j funkci j i ,

naime da os tajući is t i može posluži t i razl iči t im ci l jevima. Tome jetako zbog toga š to su uzroci koji ga s tvaraju neovisni o ci l jevimako jim a on služi.

N ije nam , uostalo m , žel jo m kaza ti da se sklonost i , potreb e, žel jeljudi nikad a ktivno ne upliću u društveni razvoj. Izvjesno je, naprotiv,

da l jud i m ogu, nač inom na koj i se odnose prem a uvje t im a o koj im ačinjen ice ovise, ubrzati ili usporiti njeg ov razvoj. Ali, osim što ne m oguni u kom sluča ju stvoriti nešto ni iz čega, do sam og nji ho va up litan ja,kakv e god bile posljedice, m ože jedin o doći na osnovi stvarnih uzroka.Zapravo , neka sk lonos t može pr idoni je t i , čak i u ovoj ogran ičenoj

m jer i , s tvaranju nove p ojave jedin o ako i je ona sam a nova, bi lo da seu ci jelos t i uspostavila i l i je posl je dica određe nog pr eo bra žaj a nekeranije težnje. Jer , ako se ne pretpostavi neka uis t inu providl j ivapres tab i l iz i rana harmoni ja , ne može se pre tpos tav i t i da čovjek odsvog početk a u sebi nosi u vir tuelnom stanju, a l i dok raja spremn e da

se prob ude na potica j okolnost i , sve sklonost i č i ja bi se pr iklad nostos jet i la t i jekom razvoja. Prema tome, naklonost je također s tvar ;ona ne m ože ni postat i n i ti se mije njat i nap rosto z ato š to je držim okorisnom. Ta snaga ima svoju vlas t i tu pr irodu; da bi se ta pr iroda


čak ni naj osn ov niju speci jal izaci ju . Jer ona je ne m oćn a ako već nisuostvareni u vjeti o kojim a ovisi ta pojava, to jest ako pojedinačne razlikenisu dovo ljno narasle zbog sve već e neodređ eno sti zajedničk e svijestii nas l jedn ih utjecaja3. Čak je bi lo po trebn o da podjela rada već p očn epostojat i da bi se njezina koris t uoči la a potreba za njom osjet i la ; i



sam razvoj pojedinačnih razl ika, po draz um ijeva jući veću raznolikostukusa i sposobnost i , nužno bi t rebao poluči t i t im prvim rezultatom.Ali , uza sve to , nagon za održanjem nije sam od sebe i bez razloga

oplod io tu irvu klicu specijalizacije. N o on se usm jerio i nam a uk aza ona taj novi put po na jpr i j e s toga š to je put ko jim se pr i je kretao, i nasn j ime upućivao , pos tao kao zabr tv l jen , je r je veća žes t ina borbe ,p r o u z r o č e n a v e ć o m z b i j e n o š ć u d r u š t v a , s v e v i š e o t e ž a v a l aprež iv l javan je po jed incim a koj i su se nas tav l ja l i posvećiva t i općim

zada ćam a. Zato je bi lo nužno prom ijenit i smjer . S druge s trane, on sepreusmjerio i našu djelatnost uputio više u sm jeru sve razvijenije podjelerada s razloga š to je u ist i m ah to bio i sm jer m an jeg otpora. D rugam o g u ć a rješenja bila su isel javanje, sam oubo js tvo, zločin. M eđu tim ,u prosjek u slučajev a, spone koje nas vez uju uz našu zem lju, uza život,

sklonost što je ćutim o spram svojih bližnjih, snažn iji su i otporniji osjećajiod nav ika koje nas mo gu od vrat i t i od uže spec i jal izaci je . U prav o supotonje mora le us tuknut i p red svakim novim nale tom do kojega b idošlo. Na taj se nač in čak ni djel im ice ne vraćam o na f ina l iza m z atoš to ne odbi jam o l judsk im potrebam a pr idrža ti mje s to u socio lošk im

obja šn jen j im a. Jer one mog u u t jeca t i na druš tveni razv oj jed ino poduvje tom da se same razvi ja ju , a prom jene kroz koje pro laze m ogu seobjasnit i jedin o u zrocim a koji nem aju niš ta ci ljnoga.

Ali još je uvjerljivija od gornjih razmatranja sam a praksa društvenih


m ože k retat i i u is t inu se kreće! A ko bi , prem a tome , bi lo točno da sepovi jesn i razvoj kre tao s obzi rom na jasno i l i ne jasno predviđene

ciljeve, društvene bi činjenic e trebale biti besk onač no razn olike i svakabi usporedba b i la go tovo nemoguća . I s t ina je , međut im, supro tno .Be sum nje, izvanjski događ aji , čija potk a čini površinsk i dio društveno g



života, razl iku ju se od naroda d o naroda. Up ravo na ta j način svakipojed inac ima svoju povi jes t , una toč tome š to su osnove f iz ičke imoralne organizaci je is te u svih. Ustvar i , kad donekle s tupimo udoticaj s druš tvenim p ojav am a, iznen ađuje nas , naprotiv , pravilnost sko jom se one po nav ljaju u is t im okolnost ima. Č ak i najbeznačajniji ip r iv idno najdjetinjastiji običa j i pon avl ja ju se s k ra jn je neobičn i jomjednoobraznošću . S tanovi te svadbene svečanos t i , na izg led posvesimbolične, kao š to je otmica zaručnice, pr isutne su na is t i način

posvuda gdje postoj i određeni t ip obitel j i , koj i je i sam povezan sodređen im političkim uređenjem. N ajneo bičniji običaji , popu t kuva da,levirata , egzomanije i td . , uočavaju se kod najrazl iči t i j ih naroda ipoka zatel j i su određenoga društvenog s tanja . Pravo za vješ tan ja jav l jase na određenom s tupnju povi jes t i , a prema v iše i l i manje važnim

ograničen jima koja ga sužavaju m ožem o ustanoviti u koje m se trenutkudruš tvenog razvoja na laz imo. Bi lo b i lako naves t i b ro jne pr im jere .A li ta općenitost kolek tivnih ob lika ne bi se m og la objasn iti kad a bi usociologoji prevladavali krajnji ciljevi, š to im se pripisuje.

Kad se, dakle, pokuša objasniti neku društvenu pojavu, valja

izdvojeno istraživati stvarni uzrok koji je izaziva i funkciju kojuona vrši. Radije se s lužimo r i ječju funkcija od one ci l ja i l i svrhe,upravo s toga š to društvene pojave rtè postoje općenito u odnosu narezultate ko je polu čuju . Treba naim e utvrdi ti postoj i li veza izme đu


Ustvari, veza solidarnosti koja po vez uje uzrok i poljedicu ima svojstvouzajam nosti koja ni je bi la dovoljno pr iznata . B esum nje, posljedica nem ože p ostojat i bez svoga uzroka, a on pa k treba svoju posl jedicu. O njo j poda ruje snagu, a l i mu je i ona vraća ako se pr i l ika ukaže te s togane m ože iščeznuti a da on to ne osjeti4 . Pr im jer ice, druš tvena reak cija



koju kazna preds tav l ja po t ječe od snage kolek t ivn ih os jeća ja ko jezločin povrjeđuje, ali , s druge strane, nj ez in a je k orisn a ulog a da o veosje ćaje održava na istom stupnju jačin e, je r bi ona odm ah stala slabiti

kada uvreda koje nanosi ne bi bi le kažnjene 5 . Jed nak o tako, u m jer i ukojo j d ruš tveno okruženje pos ta je s loženi je i pokre tn i je , p redaje ipreuzeta vjerovanja po čin ju slabiti, posta ju neod ređe niji i savitljiviji, arazvijaju se sposobnost i prosudbe; a l i i same te sposobnost i pr i jekosu potrebn e društvim a i pojed incim a da bi se prilagodili pok retnije m u

i s loženi jem ok ruženju6

. U m jer i u ko joj su l judi pr is i ljeni n apo rnijeraditi, proizvodi toga rada pos taju brojniji i bo lje vrsnoće ; ali ti obiln ijii bol j i proizvod i nužn i su da se nam ire t roškovi ko je pretpostavlja ta jopsežnij i rad 7 . Na taj način, daleko od toga da se uzrok društvenihpoja va sastoji u duh ovn oj anticipaciji funkcije koju one treb aju ispuniti,

napro t iv , ta se fun kc i ja , barem u bro jn im s luča je v im a, sas to j i uodržavanju prauzroka iz kojega one prois t ječu; pa će se prvo lakšepronaći ako je drugo već po znato .

Ali , iako određ ivan ju funk cije t reba pr is tupit i tek na drug om em jestu, ono je pr i jeko potrebno da bi objašnjenje pojav e bi lo potpuno .

Ustvar i , ako korisnost činjenice ni je ono š to čini da ona postoj i ,opć enito o na mo ra biti kor isna da bi se m ogla održa ti . Jer, do staj e dane služi niče m u da bi sam im tim e bila štetna bu duć i da u tom sluč ajuona predstavlja t rošak a ne donosi niš ta . Ako je dakle najveći broj

Pravila koja se odnos e na objašnjenje društvenih činjenica

nje go v sadržaj, m eđu sobn o su rađu ju ne bi li društvo uskladile sa samimsobom i s izvanjsk im sv i je tom . Be sum nje , uob iča jen i iz raz ko j im se

ž ivot određuje kao vezu između unutarn jeg i izvanjskog okruženjasam o je pr ibl ižan; pa ipak, on je opće nito točan i pre m a tom e, da bise objasnila neka činjen ica od životne važnost i , n i je dov oljno u kazati



na uzrok o kojemu ona ovis i , nego još val ja , barem kad je r i ječ ovećin i s luča jeva , pronaći u d je l ko j i joj pr ipada u uspos tav l jan ju toga

općega sk lada .

II.

N ak on š to smo razluči li ta dva pi tanja , va l ja nam utvrdi t i m etod u

suklad no ko j oj ih treba razrij ešiti .M etoda ob jašn je n ja ko jo m se općeni to s luže socio loz i b i tno je

psihološka iako je u is t i mah i f inal is t ička. Te su dvije tendencijem eđus obn o ravnom jerne. Ustvar i , ako društvo ni je drugo doli sus tavsredstava š to ih je čovjek uspostavio s obzirom na neke ci l jeve, t iciljevi mog u jedin o biti pojedinačni, jer su prije društva po stojali jedin opojedinci . Od pojedinca, dakle, proizlaze zamisl i i potrebe koje suodred ile us tano vljav anje društva, a ako sve proizla zi iz nje ga nu žnose nj ime sve može i objasnit i . Uostalom, u društvu postoje samopoj edin ačn e svi jes t i ; to pak zna či da se u po ton jim a nah odi izvoriš tesvekolikoga društvenog razvoja. Slijedno tome, sociološki zakoni m ogu

jed ino b i t i pos tavke k oje su pr irodna pos l jed ica opće ni t i jih zakon aps iholog i je ; k ra jn je objašn jen je za jedničk og ž ivota sas to ja t će se utom e da se vidi kako on proizlazi iz l jud ske prirode o pćen ito, bilo da


p r e m a n j e m u , s t o ga št o j e n a p r e d a k p r e v l a d a v a j u ć a č i n j e n i c adruš tven og života i zato što, s dru ge stran e, napred ak ovisi isključiv o0 f izičkome čini tel ju , naime o sklonost i koja nagoni čovjeka da sve

više razvija svoju pr irodu. Društvene bi činjenice na ta j način takoneposred no proizlazile iz l judske prirode te bi se na prvim stupnjev ima

9



povijes t i čak mogle neposredno izvodit i bez potrebe propit ivanja .D oduše, a to Com te i pr iznaje, n i je m ogu će pr im ijenit i tu ded uktivnum etodu na v iše s tupn jeve razvo ja . A l i , ta je nem oguć nos t č is to

praktične laravi . Potječe ona iz činjenice da je ras tojanje izmeđupolazne i krajnje točke postalo odveć veliko te bi se ljudski duh, nau m ili ga prije ći bez vo diča , izložio o pa sno sti da zaluta10 . Pa ipak, od nosizme đu osnovn ih zakon a l judske pr irode i kra jnj ih rezultata napretka

1 dalje ostaje analitičan. N ajslo žen iji oblici civilizacije samo su oblici

razvijenog a psihičkog života Jednako tako, čak i kad teorije psiholo gijene mogu dos ta ja t i kao prem ise socio loškog rasuđivanja , one os ta jup r o b n i m k a m e n o m k o j i j e d i n i o m o g u ć u j e i s p it i v a n j e v a l j a n o s t ii n d u k t i v n o u t v r đ e n i h p o s t a v k i . "N i j e d a n z a k o n o d r u š t v e n o mredosl i jedu", kazu je Com te, "nagoviješten povijesn om m etodom , čak

i uza sav mog ući au tor i tet, ne bi t rebalo konač no pr ihv ati t i pr i je n ošto se, neposredno i l i posredno al i uvi jek neosporno, racionalno nedovede u vezu s poz it ivnom teor i jom o l judsko j pr irodi"11 . U vi jek ćedakle psihologija imati poslje dnju riječ.

Is tom se metodom služi i Spencer . Prema njemu, naime, dvatemeljna činitelja društvenih po java jesu kozm ičko okruže nje te t jelesnii ćudoredni ustroj pojed inca 12 . Prvi međutim m ože ut jec at i na društvoj e d i n o p r e k o d r u g o g a , k o j i s e t a k o n a d a j e b i t n i m p o k r e t a č e mdruštvenog razvoja. D ruštvo se oblikuje ne bi li omog ućilo pojed incu

Pravila koja se odnos e na objašnjenje društvenih činjenica

od društvenih jedinica p određenih u vjet ima s kojim a smo se upoznali ,č in i te l j ima t je lesnog , os jeća jnog i in te lek tua lnog sus tava , i ko je

r a s p o l a ž u n e k i m r a n o s t e č e n i m i d e j a m a i o d g o v a r a j u ć i m o s j e -ć a j i m a ' " 3 . A u dvama od tih osjećaja, u strahu od živih i u strahu odm rtvih, iznalazi on porijek lo političk e i vje rske vladavine14 . Dopušta ,



doduše , da druš tvo , jednom kad se us tanovi , povra tno u t ječe nap o j e d i n c a 1 5 . Al i oda t l e ne p ro iz laz i da ono r a spo laže moć i daneposredno s tvor i i na jmanju druš tvenu č in jen icu ; s tog s ta ja l i š ta ,on o djeluje uzročno jed ino po sreds tvom p rom jena do koj ih dovodi upojedinca. Sve dakle proizlazi iz l judske pr irode, bi lo prvobitne i l iizvedene. Uostalom, djelo van je društvenog t i je la na članove ne m ožeimati ničeg poseb noga , bud ući da poli t ički ci ljevi , sami po sebi , n isuništa drug o doli jedn ostav an i sažeti izraz pojedinač nih ciljeva16. On o,

prem a tome, ne može b i t i d rugo dol i v raća nja pr iva tnog d je lo van jana sebe samo . Na dasve , nije razvidno u čem u bi se ono m oglo sastojatiu indus t r i j sk im druš tv ima koj ima je predmetom upravo vraćanjepojed inca sebi samo me i njego vim prirodnim nagonim a, os lobađajućiga svake društvene pr is i le .

To nače lo n i j e s amo u osnov i t ih ve l ik ih naučavan ja općesociologije; u is ti mah on o nad ahn juje vel ik broj poseb nih teor i ja . N at a j s e n a č i n o b i t e l j s k o u r e đ e n j e o b i č n o o b j a š n j a v a u z a j a m n i mos jeć a j im a izmeđ u rodi te l ja i d jece ; us tanova braka p rednos t ima š toga on ima za supruge i n j ihove potomke; kazna , gn jevom koj i u

pojed inca izaz iva svaka teška povreda n jego vih in teresa . Svekol ik igospodarski život, kako ga poim aju i objašnjavaju ekonom isti , nadasveor todoksna škola , u konačnic i ov is i o tom posve ind iv idualnomčinitel ju , žel j i za bogats tvom. Je l i r i ječ o moralu? Osnova et ike je


A li ta se metoda m ože pr imijenit i na društvene po jave jed ino po duvjetom da im se izmijeni pr iroda. Da bismo to dokazali dostaje sepozvat i na određenje ko je smo im dodi je l i l i . Budući da se n j ihovo

osnovno obilježje sastoji u moći ko jom raspolažu da izvana vrše pritisakna poje din ačn e svi jes t i, to znači d a on e ne proizlaze iz nj ih i da se,



prema tome, soc io logi ja ne sas to j i od pos tavki ko je su pr i rodnaposl jedica zaključaka psihologije. Jer ta prinud na m oć svjedoči o tom eda one izraž ava ju prirodu različitu od naše, budu ći da one u nas pro diru

silom ili ba rem pritišćući nas u većoj il i manjoj m jeri. Ka d bi društveniživot bio tek produžetak pojedinačnoga bića, ne bi se opažalo kakose on iznova vra ća svom e izvoru i kak o ga nag lo preplavljuje. Autoritetko jemu se podređu je po jed inac u svome d ruš tvenom d je lovan ju ,os je ćan ju il i m iš l je nju nj im e vlada u tol iko j mje r i s razloga š to je on

proizvo d snaga koje ga nadilaze i koje on ne m ože objasniti . Od njeg ane može pot jeca t i taj izvan jski pritisak koji on pod nos i, dakle ono štose u njemu događa ne može objasnit i ta j pr i t isak. Is t ina je da smokadri sami sebe pr inudit i ; m ože m o obuzda ti svoje sklonost i , navike,pa čak i nago ne, i činom prinu de spriječiti njihov razvoj. Ali inh'ibicijom

obuzdani nagon ne može se brkat i s onim š to predstavlja društvenupris i lu . Proces prvih je centr ifugalan, a drugih centr ipetalan. Jedninastaju u pojedina čno j svijes ti i poto m teže da se očitu ju, dok su drugina jpr i je izvanjsk i za po jed inca kojega potom teže izvana uobl ič i t isukladno svojoj s l ic i . Inhibici ja je , kazal i bismo, s redstvo kojimdruštvena pr is i la s tvara ps ihičke posl jedice , ona ni je sam a ta pr is i la .

Da kle, jed no m kad se pojed inac odstrani, ostaje tek društvo; p rem atome, objašnjenje društvenog života t reba traži t i u samoj pr irodidruš tva . Shv at l j ivo je do is ta d a j e ono, budući da beskra jno nadi laz i


neo rgan ske tvar i . Pa ipak, one su u njoj pov eza ne i upra vo je ta vezauzro kom novih pojav a ko je su svojs tve ne životu, dok ni u j ednom odpovezanih čini tel ja ni je moguć e pro nać i čak ni nj ihovu kl icu. Tome jctako što cjelina nije is tovjetna zb roj u svojih dijelova, nego je ona neštodrugo, i n jezina se svojs tva razl ikuju od onih di jelova od kojih je



sas tav l jena . Pove zanos t n i je , ka o š to se pon ekad v jerov alo , po sebineplodna pojava koja se napros to sas to j i u tome da se dobivenečinjenice i u tvrđena svojs tva postavi u izvanjski odnos . Nije l i ona,

naprotiv, izvorištem svih novina što su slijedno nastaja le tijeko m o pćegrazvo ja s tvar i? Kakve razl ike posto je izme đu nižih organizam a i onihdrugih, između organiziranog živ og bića i puke plas t ide, između n je ineorganskih molekula od kojih je sas tavl jena, ako to nisu razl ikepovezivanja? Sva se ta bića, naposl jetku, razlažu na čini tel je is te

pr irode; a l i t i su čini tel j i jednom postavljeni jedni pokraj drugih, adrugi pu t povez ani ; jed no m p ove zan i na jedan , a d rugi pu t na druginačin. S pravom se čak mo že m o up itati ne proteže l i se ta j zako n i nasvijet m inerala i n isu li razl ike ko je od va jaju neo rgan ska t i je la is togporijekla.

Na osnovi tog načela , d ruš tvo n i je samo puki zbro j po jed inaca ,nego sus tav uobl ičen n j ihovim povezivanjem preds tav l ja posebnustvarnost koja ima svoja vlas t i ta obil ježja . Dakako, niš ta ne moženastati iz kolektivnog a ak o nisu da ne po jedin ačn e svijesti , ali taj uvje tni je dov oljan. Potrebno je jo š da te svi jest i budu pov ezan e, spojen e, i

to spojen e na određeni način; up rav o iz tog spoja proizlazi druš tveniž i v o t i s t o g a j e u p r a v o o n n j e g o v o o b j a š n j e n j e . S p a j a j u ć i s e ,prož im ajući , s tapajući , poje dina čni duhovi rađaju , ako se hoće, jed nopsihič ko biće, a li ono pre dsta vlja ps ihičkog po jed inc a druge vrs te17 .


D akle, u prirodi tog pojedin ca a ne u o no j njego vih sastavnih čin iteljaval ja t raži t i nepo sredne i odlu čuju će uzro ke č injenic a koje se u nj ojs tvaraju . Skupina mis l i , os jeća, djeluje posve drukčije no š to bi točini l i n jezini članovi da su odvojeni . Zato ako pođemo od potonjih ,ne ćem o uop će razum jeti ono što se zbiv a u skupini . Riječju, izm eđu



psihologije i sociologije postoji isti prekid jedinstva kao između biologijei f iz ičko-kemijsk ih znanos t i . Zbog toga , svaki pu t kad se nekadruš tvena pojava objašn java neposredno nek om ps ih ičkom pojav om ,

m ožem o bit i s igurn i d a je objašn jen je pogrešno .Od govor i t će se m ožda da ako je jed no m uspos tav l jeno d ruš tvo

ustvari na jbliž i uzro k društve ne po jav e, to su i uzroc i koji su od redilin jeg ov o uspo s tav l jan je ps iho loške pr i rode . Pr ihvaća se č in jen ica daud ruživ anje po jedin aca m ože proizvesti život, ali se tvrdi da on m ože

nastati samo iz poje dina čnih razloga. Ali, ustvari, kako se god dalekovraćali u p ovijes t , č injenica povezivanja najob vezn ija je od svih; j e r j eona izvorom svih drugih obveza. Samim svojim rođen jem , nužno smopovezani s jedn im određenim narodom . Kaže se nadalje da kao odrasl ipr is ta jem o na tu obv ezu sam im t ime š to nas tav l jam o ž iv je t i u svojo j

zemlj i . Ali , š to onda? To pr is tajanje ne oduzima toj obvezi njezinozapo vjed no svojs tvo. Pr i t isak koji se dobro voljno pr im a i podn osi nepres ta je b i ti p r i t i skom. U os ta lom , kakvu važnos t mo že im at i takvopris taja nje? Pon ajpr i je , ono je pr isi lno jer u već ini s luča jeva nism o nim ater i ja lno ni m oralno u mogu ćnost i l iši ti se svoje narodn ost i ; takva

se promjena čak u prav i lu smatra o tpadniš tvom. Potom, ono se nem ož e odnosi t i na prošlos t , s ko jom se nism o mog li suglas i t i a l i kojaipak određuje našu sadašn jos t : ja n isam žel io ob razo van je ko je samdobio; a upravo me ono više od bi lo čega drugog vezuje uz rodnu


nije bi lo ni jednog trenutka kad su pojedinci dois ta bi l i u pr igodirazm išljati hoće li ili ne će ući u kolek tivni živ ot i hoć e li radije pristupitiov om e ili onom e. Da bi se to pit an je m oglo postav iti , valjalo bi dakle

vra t i t i se prv im počecima svakoga druš tva . Al i uv i jek sumnj ivar ješen ja ko ja se mogu ponudi t i za takve probleme ne b i n i u kom



s luča ju mogla u t jeca t i na metodu prema kojo j t reba pos tupat i sčinjenicama danim u povijesti. O nj im a stoga i ne trebam o raspravljati .

Ali naša bi misao bi la posve pogrešno shvaćena kad bi se iz

izneseno g izveo zaključ ak kako, prem a našem mišljenju, sociologijatreba i l i čak smije previdjet i čovjeka i n jegova obil ježja . Jasno je ,naprotiv , da opća svojs tva l judske pr irode su dje luju u razradi iz ko jeproizlazi druš tveni život . Ali , ona ga ne izazivaju ni t i mu podarujunjeg ov posebn i obl ik ; ona ga jed ino om ogu ćuju . S tvara lačk i uzroci

zajedničkih predodžaba, os jećaja i sklonost i n isu s tanovita s tanjasvijes ti pojed inaca, nego uv jet i u kojim a se nahodi društveno t i je lo ucijelosti. Besum nje, oni se m ogu ostvariti jedin o ako im se pojedinač neprirode n e opiru, ali one su tek neodređ ena tvar koju društveni činiteljod ređu je i preobra žava. N jiho v se doprinos sastoji isključivo u veom a

općim s tanjima, u neodređenim i prema tome prom jenjivim pr irodnimsklonost ima koje same ne bi bi le kadre poprimit i konačne i s loženeoblike svojs tvene društvenim pojavama kad se drugi čini tel j i ne biupleli.

K aka v ponor, primjerice, izmeđ u osje ćaja što ih čo vjek ćuti suočen

s višim silama od njegove i religijske ustanove s njezinim vjerovanjim a,s n jez in im bro jn im i s loženim ob iča j ima, s n jez in im m ater i ja ln im im oralnim ustrojem ; izme đu psihičkih uvje ta naklono sti š to je d va bićais te krve ćute jed no sp ram d rugoga 18 i zgusnutog m noš tva pravnih i


n a r a š t a j a i p r e d a j a ! P o s v e p s i h o l o š k o m o b j a š n j e n j u d r u š t v e n i hčinjenica s toga nužno nedostaje sve š to je u nj ima specif ično, t j .d ruš tveno .

Mnogi sociolozi nisu uočavali nedostatnost te metode s razlogaš to su , uz imajući pos l jed icu za uzrok , veoma čes to druš tvenim



pojavama pr ip is iva l i kao određujuće uvje te s tanovi ta , razmjernoodređena i posebna, psihička stanja ko ja su zapravo njiho va posljedica.Tako se vjerovalo d a j e čovjeku prirođen stanoviti osjećaj religioznosti,

nek i minimum spolne l jubom ore , s inovl jevskog poš tovanja , oč inskeljub av i itd., pa se na taj način pokuša lo ob jasniti religiju, brak, obite lj .Al i povi jes t pokazuje da ta nagnuća n ipoš to n isu urođena l judskojpr irodi , te posv e izostaju u nekim društven im o kolnost im a, i li se paktol iko razl ikuju od društva do društva da se ono š to preostane kad

uklonim o sve te razlike, i š to se jedin o m ože smatrati d a j e psihološk ogpodr i j e t l a , svod i na neš to neodređeno i shematsko od čega subesk ona čno ud alje ne činjenice ko je se žel i objasnit i . Ra zlog je tom ečinjenica da ti osjeć aji proizlaze iz kolektivne u ređe nja, a nipošto nisunjegovom osnovom. Š toviše , uopće n i je dokazano da je sk lonos t

društvenost i od početk a bila nagon pr irođen l jud skom e rodu. M nog oje p rirodnije shvatiti ga kao proizvod društvenog života koji se polagan ou nam a oblikovao , je r je zapažena činjenica da su životinje d ruštveneili to nisu ov isno o to m e d a li ih uvje ti u postojb ini na to up uć uju ili ihod toga odvra ćaju. A tom e bi jo š val jalo pr idodati da čak i izm eđu t ihodređen ij ih sklonost i i druš tvene s tvarnost i os taje zn ača jni rasko rak.

U ostalom , po stoji način da se gotovo u cijelosti izdv oji psih ološk ičinitelj kako bi se m og ao utvrditi raspon njego va djelovanja: propitatina koji način rasa ut ječe na društveni razvoj . Ustvar i , e tnička su


kod Kabila . Patr i jarhalna je obitel j bi la gotovo u ci jelos t i jednakorazv ijena u Židov a i u Indijac a, a li je ne nala zim o u Slavena koji suipak a r i j evske r a se . Napro t iv , ob i t e l j sko u ređen je ko je u n j ihsusrećem o, is tovjetn o je on om e Arapa. M atr i jarha lnu obitel j i k lannalaz im o posvuda . Pojed inosti sudskih dokaza, svadbenih obreda istesu u naroda n ajrazl ič i t i jega etničkog p odri jet la . Ak o je tom e tako, to



znači daje ps ihički doprinos suviše općenit da bi unapri jed odrediotok društvenih pojava. Bud ući da sâm ne podraz um ijeva neki društveni

obl ik pr i je nekog drugoga , on ne može objasn i t i n i jedan . Doduše ,s tanovit i se bro j č in jen ica uobiča jeno pr ip isu je u t je ca j u rase . N a ta jse način, pr imjer ice, objašnjav a kako je razvoj pism a i umjetn ost i biotako brz i snažan u Ateni , a tako spor i osrednji u Rimu. Ali takvotumačenje č in jen ica , iako opće usvojeno , n ikad n i je b i lo sus tavno

dokazano; č in i se na ime nadasve v jero ja tn im da ono svu svojum jero dav no st s t ječe jed ino iz t radici je . N ije se čak ni pok ušalo iste-poja ve pro tumači t i soc io lošk i , a uv jeren i smo da b i pok uša j m ogaopoluči t i usp jehom. Ri ječ ju , kad se umjetn ičko obi l jež je a tenskeciv i l izac i je tako brzople to dovodi u vezi s u rođenim es te tsk im

osobinam a, postupa se približno jedn ako k ao što se radilo u sredn jem uvi jeku kad se va t ra objašn jav ala f log is t ikom, a d je lova nje opi jum anjego vim uspavljujućim svojs tvima.

N apo kon , ako je ps iho lošk i us t ro j čovjeka u is t inu podr i je t lom udruš tven om razvo ju, ni je jasn o kako je do nje ga mog lo doći . Jer bi

utol iko val jalo pretpostavit i da mu je pokretačem bilo neš to unutarl judske pr irode. Ali , kakav bi to mogao bi t i pokretač? Bi l i to bi lanek a vrs ta nago na, o koje m u govori Com te, koji bi t jerao čovje ka dasve više ostvaruje svoju prirodu? N o to bi značilo na pitanje odgovoriti


pretpostavkom 1 9 . A li, to nije sve; ča k i ka d bi trebalo prihvatiti je dn uil i drugu od t ih pretpostavki , povijesni razvoj t ime ne bi postaorazum lj iv i j im, je r b i ob jašn jen je ko je b i iz n je pro izašlo b i lo posv efinalističko, a već sm o pok azali da se dru štv en e činjen ice, kao i svepr i rodne pojav e , ne objašn javaju sam o t ime š to s luže nekom e c i l ju .Jednom kad smo dokazal i da su sve i s tančani ja druš tvena uređ en ja



ko ja su slijedila ti jekom po vijesti im ala za poslje dicu to da su sve v išezado voljava la neku od naših tem eljnih težn ji , jo š nismo objasnili kak o

su ona nastala . Č injen ica da su bi la kor isn a ne uči nas tom e kak o suona postala. Čak i kad bism o objasnili kak o sm o ih m i uspjeli zam isliti,da smo unap rijed razradili plan o tom e kak o da si pred očim o služnostiko je bismo od nj ih mog li očekivat i - a to je već teški problem - žel ječijim bi pred m etom ona bila ne bi posje dov ale snagu da ih stvore ni iz

čega. Riječju, pr ihvaćajući da su ona nužna sredstva za post izanjeci l ja za kojim se teži lo , os taje potpuno otvorenim s l jedeće pi tanje:kako , t j . od čega i sa čime su ta s redstva obliko vana ?

S t i ž e m o d o s l j e d e ć e g p r a v i l a : Odlučujući uzrok društvenečinjenice valja tražiti među prethodnim društvenim činjenicama,

a ne među stanjima po jedinačne svijesti. S druge strane, posve jerazum ljivo da se sve gore rečeno odnosi kako na određ ivan je fun kc ije,tako i na utvrđivanje uzroka U loga društvene činjenice može biti jedin odruštvena, t j . ona se sastoji u stvaranju društveno korisnih p osljed ica.Besumnje, može se dogoditi , i s tvarno se događa, da ona uzvratno

služi i po jedin cu. A li taj sretni rezultat nije nep osredn i raz log nje zinapostojanja. G ornji zaključak m ožem o dakle upotpuniti ovako: Funkcijudruštvene činjenice valja uvijek tražiti u njezinu odn osu naspramnekoga društvenog cilja.


povi jes t i naspram socio logi je . To dakako ne znači da proučavanjepsihičkih č injen ica ni je nu žn o u sociologij i . A ko kolektivn i život neproizlazi iz individualnog, i je da n i drugi t i jesno su povezan i; ako drugine mo že objasniti prvi, on mu b arem mo že pojednostavniti objašnjenje.

Ponajpr i je , kao š to smo pokazal i , nepr i jeporno je da su druš tvenečin jen ice pro izvod obrade sui generis psihičkih činjenica. Ali , uza



sve to , ta sama o brada ni je bez ana logije s obra dom do koje dolazi usvakoj po jed inačnoj sv i jes t i i ko ja pos tupno preobražava osnovne

čini tel je (os jete , ref lekse, nagone ) od kojih se prvobitno sas toj i. Nijese bez razloga kazalo kako je i samo ja neko društvo, na is t i načinkao š to je to i organ izam u druk čijem sm islu , a ps iho lozi su o davn opokazali svu važnost čini tel ja asocijacije za ob jašn jen je duhovnogživota. Psihološko obrazovanje, jo š više negoli biološko , sociologu je

prem a tome pr i jeko pot rebno pr iprem no o brazova nje ; al i ono će mubit i kor isno jedin o ako ga se os lobodi nako n š to ga j e pr im io i ako gan a d i đ e u p o t p u n j u j u ć i g a n a v l a s ti t o s o c i o lo š k i m o b r a z o v a n j e m .Potrebno je da ps ihologija na neki način pres tane bi t i s rediš temnjeg ovih bavl je n ja , točkom s ko je t reba ju kre ta t i i kam o se t reba ju

vraćati svi prodori u društveni svijet, te da se postavi u samo srcedruštvenih činjenica kako bi ih motr io oči u oči i bez posrednika,tražeći od znano sti o poje dinc u tek opću pripremu i, u sluč aju potrebe,poneku korisnu sugest i ju 20 .

20 Psihičke pojave mogu imati društvene posljedice jedino ako su tako t i jesnopovezane s društvenim p ojavam a te je dje lovan je jednih i drugih nužno sjedinjeno.


III.Budući da su činjenice društvene morfologije is te pr irode kao i

fiziološke pojave, valja ih objašnjavati sukladno istom netom iznesenompravilu . Pa ipak, iz svega rečenog proizlazi da one imaju značajnuulogu u ko lek t ivnom životu i p rema tome presudnu u socio lošk im



objašnjenjima.

U stvari, ako se odlu čuju ći uv jet druš tven ih poja va sastoji, kao što

smo po kazali, u samoj činjenici udruživanja, one se mijenjaju s oblicim atog udruživanja, naim e sukladno načinim a na koje se okupljaju sastavnidi jelovi društva. Budući da, s druge s trane, određena cjel ina kojusvojim s jedinjavanjem tvore raznovrsni čini tel j i koj i u laze u sas tavneko g druš tva preds tav l ja n jeg ovu unutarn ju s red inu , kao š to skup

anatomskih elemena ta, načinom na koji su oni raspoređeni u prostoručini unutarnju sredinu organizama, m ogli bismo kazati: Prvobitni izvorsvakog značajnijeg društvenog procesa valja tražiti u sustavuunutarnje društvene sredine.

M og uće je to i točnije odrediti. Ustvari, elem enti od ko jih se sastojita sredina dv iju su vrsta: s tvari i osobe. Pod stv arim a valj a raz um jeti ,izuzev mater i ja lnih predmeta koji su sas tavni dio društva, rani jeproizvode društvene djelatnosti , ustanovljeno pravo, utvrđene običa je,kn j iže vne i um jetn ičk e spom enike i td . Al i jasn o je da n i od jed nih n iod drugih ne mo že proizaći poticaj koji određuje društvene preobrazbe,je r on i ne pos jed uju n ikakvu pokre tačku snagu . Besu m nje , n j ih va l ja

uze ti u obzir pri objašnjenjima koja pok ušava m o pod astr i je t i . On i suzacijelo od stanovite važn osti za društveni razvoj čija se brzina i sm jerčak mi jen ja ju ov isno o tome š to on i jesu , a l i u n j ima nema n ičeg


budući da su po jed inci i l i , točn i je , skupine pojed inaca i nadal jerazdvojeni moralnim prazn inam a, nego kao moralno zbija nje kojeg jeprethodno tek pom oćnik i, uglavnom , posljedica. Dinam ička se gustoćam ože odredi t i, pod u vje to m jedn akih opsega , u ov isnos t i o bro jupojed inaca koj i su s tvarao ne sam o u t rgovačkim nego i u m ora ln imodnos ima, tj . koji ne razmjenjuju samo uslu ge ili se na tječu , nego žive



zaje dnič kim životom . Jer, kao š to čis to ekono m ski odno si dopuštajuljudim a da ostanu na razdaljini jedn i od drugih, mo gu postojati i veom a

živ i ek ono m ski od nos i a da se zbo g toga ne sud je lu je u i s tomzajed ničko m životu. Poslovi što se ugo vara ju preko granica koje dijelenarode ne ukidaju te is te granice. Prema tome, na zajednički životm ože u t jeca t i samo broj onih koji u njem u djelotvorno surađuju. Zatod inamičku gus toću na roda na jbo l j e i z r ažava s tupan j spo jenos t i

društvenih segmenata. Jer , ako svaki djelomični skup čini cjel inu,pose bnu ličnost, ogrado m odvo jenu od ostalih, onda djelovanje njezinihčlanova os taje u pravilu lokalizirano u njoj ; ako su, naprotiv , tadjelo m ična društva sva pov ezan a u cjelokup no društvo, i li teže da seu nj em u s jedine, u is toj se toj m jer i proš ir io krug d ruštveno g života .

Što se tiče m aterijalne gustoće - ako se pod tim e razu m ije ne sam obroj s tanovnika po jedinici površ ine nego i razvoj saobraćajnih ipr i jenosnih veza - ona obično prat i u korak dinamičku gustoću iopćenito m ože poslužiti za njez ino mjerenje. Jer, ako različiti dijelo vidruštva teže zbližavanju, neizbježno je da si utru pu t koji će im om ogućitito zbl ižavanje i , s druge s trane, odnosi između udaljenih točakadruštvene mase mogu se uspostavit i jedino ako ta udaljenost ni jesmetnja, t j . ako je zapravo ukinuta. Pa ipak, ima iznimaka 21 i moglibismo ozbiljno pogriješiti ako bismo m oralnu koncentraciju društva uvijek

P r a v i l a s o c i o l o š k e m e to d e

Na d r u g o m s m o m j e s t u p o k a z a l i k a k o s v a k i r a s t o b u j m a idina m ičke gustoće društva, osnažuju ći društveni život , š ireći obzo rješ to ga svaki po jed inac obuhvaća svojom miš l ju i i spunjava svoj imdje lov an jem , iz dubine m i jen ja tem el jne uv je te ko lek t ivnog ž ivota .N e m or am o se vraća t i na pr imje nu tog načela o ko jo j je b i lo r i ječ i .Dodajmo tek da nam je ono pos luž i lo ne samo da se bavimo još



veom a op ćen i t im p i tan jem koje je b i lo predm etom te s tud ije nego im nogim drugim posebni jim p i tan j ima te smo na taj način popriličnim

broje m iskustava mo gli provjeriti njeg ov u točnost. Pa ipak, nedostatakje u tom e š to sm o vjerovali kako sm o uočil i sve posebnost i druš tvenesredine ko je mo gu bi t i značajne pr i ob jašn jen ju društvenih činjenica.Sve š to mo že m o reći jes t da su one bi le jed ine k oje sm o uočil i i da sen ism o upuš ta l i u t raganje za drugima.

Ali ta vrs ta pretežnost i š to je pr ip isuje m o društven oj s redini i,nadasve , l judsk om okružen ju ne podrazum i jeva da ju t r eba shva ti tikao krajnju i apsolutnu činjenicu iz koje se nema š to dal je t raži t i .O čevid no je , napro t iv , da s tan je u ko jem u je ona u svakom t renutkupovi jes t i i samo ovis i o druš tvenim uzrocima, od koj ih su jedni

svojstveni sam om e društvu, dok drugi proizlaze iz djelo van ja i reakcijaš to se ra zm je nj u j u između tog društva i n jegov ih sus jeda . Uo s ta lom,znanos t ne po zn aje prv i uzrok u apso lu tnom zn ačen ju r i ječ i . P remanjoj , nek a j e činjenic a prvobitna naprosto ako je dov oljno općenita daobjasni vel iki broj drugih činjenica. A društvena je s redina zaci jelo

čini tel j ta kv e vrs te , je r se pro m jen e do kojih u njo j dolazi , kak vi imgod bili uzro ci, o dražav aju u svim sm jerovima društvenog tijela i morajunužno u ve ćo j il i manjoj m jeri ut jecat i na sve fun kc ije .

Što smo kazal i za opću sredinu društva može se ponovit i i za


dana s slučaj. Pa ipak, djelovanje t ih odjelit ih sredina ne m ož e z adobitivažnost opće sredine, jer i one same potpadaju pod utjecaj po ton je .Uvijek se njoj valja vratit i . Pritisak što ga ona vrši na te odjelite

skupine izaz iva prom jene n j ihova sus tava .T o p o i m a n j e d r u š t v e n e s r e d i n e , k a o o d l u č u j u ć e g č i n i t e l j a

kolek tivnog razv oja, od na jve će je važn ost i . Jer, od ba cim o l i ga,



sociologija nije u mo gućn osti uspostaviti bilo kakav o dnos uzročnosti .Ustvari, ako se taj pored ak uzroka ukloni, nem a korelativnih uvjeta

o kojim a bi mog le ovisiti društvene pojav e, je r ako izvan jska društvenas red ina , na ime ona koju obl iku ju sus jedna druš tva , uopće možedjelovati , to se djelova nje mo že odno si t i jedin o na funkcije koj ima jepred m et napad i obrana, a, osim toga, ona mož e osjetno utjecati jed inopos redo van jem unutarn je društvene sredine. Glavni uzroci pov ijesnog

razvoja ne bi se tako nahodil i među circumfusa, nego bi svi bili uprošlosti. I sami bi oni bili dijelom tog razv oja predstavljajući naprostos tar i je s tupnjeve. Suvremeni događaji druš tvenog života ne bi tadaproizlazi l i iz sadašnjeg s tanja društva, nego iz rani j ih događaja , izpov ijesnih prethodnih sluča jeva, a sociološka bi se objašnjenja sastojala

iskl jučivo u pove zivan ju sadašnjost i s proš lošću.M ože se do ista čin it i d a je to dovol jno . N e kažem o l i ob ično d a je

predmet povi jes t i upravo povezivanje događaja sukladno n j ihovuslijedu? Ali nije m ogu će zam islit i kako bi stanje do kojeg a je u dano mtrenutku civilizacije došlo moglo biti odlučujućim uz rokom stanja koje

za njim slijedi. Etape kroz koje čov ječanstvo slijedno prolazi ne rađa juse jedne iz drugih. Posve je razumljivo da napredak post ignut uodređenom razdobl ju na pravnome, gospodarskom, pol i t ičkom i td .p o d r u č j u o m o g u ć u j e n o v i n a p r e d a k , a l i u k o j o j g a m j e r i o n


posl jedicam a koje jo j se pripisuju. N ek u vrs tu pokretačke sposobnostizam išljamo kao kretanje da bism o g a uzm ogli opisati, ali s tvarni uz rokneko g kretanja m ože jed ino bi ti ne ko d rugo kretan je, a ne m oguć nost

takve vrs te . Sve š to nam je, dakle, na osnovi iskustva dostupno uovom s luča ju jes t n iz prom jena m eđ u koj im a nem a uzročne veze .Pre thodno s tan je ne s tvara s l jedeće , nego je između n j ih odnos



iskl jučivo kronološki. Zato u t im o kolnost ima ni je m oguće bi lo kak voznanstveno predviđanje. M i m ože m o točn o kazati kojim su se slijedom

stvari odv ijale do danas, ali ne koji m će se slijedom od igravati nada lje,zbog toga š to uzrok o koje m u se vje ruj e da one ovise ni je znanstv enoutvrđe n, niti je on utvrdljiv. D odu še, ob ično se sm atra da će se raz vo jnastaviti u is tom smjeru kao i u prošlosti , ali to se čini na osnovijedn os tav ne pos tavk e . Niš ta nas ne uv jerav a da os tvarene č in jen ice

d o v o l j n o p o t p u n o i z r a ž a v a j u p r i r o d u o v e t e ž n j e d a b i s m o b e zprop it ivanja mogli unapri jed odluči ti kom e kraju ona vodi s obziromna stup njev e kroz ko je je sli jedno dosad prolazila. O sim toga, zašto bipravac k ojim se ona upu ćuje i koji obilježuje m orao biti pravo linijski?

T o je pravi razlog tako ograničenu broju uzročnih o dnosa š to su ih

utvrdili sociolozi. Uz neko liko iznimaka, kojih je M ontesquieu najslavnijiprim jer , s tara filozofija pov ijes t i na s to jal aje otkr i ti opći sm jer kojimse čovječans tvo upuć uje ne pokušavajući povezat i fa ze tog razvoja sb i lo kakvim ko re la t ivn im u vje tom . Kol ika god b i la us luga š to ju j eCom te učinio socijalnoj filozofiji, izrazi ko jim a on pos tavlja sociološki

problem ne raz l iku ju se od pre thodnih . Jednako tako , u n jegovupoznatom zakonu o tr ima stadijima nema ničega od odno sa uzročno sti;makar i b io točan , on jes t i može b i t i samo empir i j sk i . Na d je lu jesažeti osvr t na proteklu po vijes t l judskoga roda. Posv e je proizv oljno


S druge strane, korisn u vrijed no st il i, kao što sm o kazali , fun kc ijudruš tvenih poja va va l ja jed na ko tako mjer i t i u vez i s tom istomsredinom. Me du pro m jena m a koje je pruzroči la s red ina , jed ino onesluže koje su u vezi sa s tanjem u kom e je ona, budu ći d a j e ona bi tniuvjet kolektivnog života . I s tog je s tajal iš ta poimanje š to smo gaizložili, mišljenja smo, tem eljno jer jedino ono o m ogu ćuje da se objasni



kako se svojs tvo korisnost i mo že m ijenj at i ne oviseći o proizv oljnimm jeram a. Ako se na ime u is tinu zam iš l ja da povi jesn i razvoj pokreće

neka vrs ta vis a tergo, koj i l jude t je ra prema napr i jed , budući dapokretačkoj težnji može bi t i samo jedan ci l j , samo se u odnosu najed no u poriš te može o dredit i kor isnost i li štetnost druš tvenih po java.Proizlazi da postoj i i može postojat i samo jedna vrs ta društveneorganizaci je koja savršeno odgovara čovječanstvu, i da su razl iči ta

pov ijesna društva tek s l i jedne pr ibl ižnost i toga jedins tv eno g obrasca.N i j e n u ž n o p o k a z a t i u k o j o j j e m j e r i t a k v o p o j e d n o s t a v n j e n j enepo m irljivo s pozn atom razn olikošću i s loženošću društvenih oblika.A ko se, naprotiv, prim jerenost ili neprim jerenost ustanov a može utvrditijed ino u odn osu na danu sredinu, a bud ući da su te s redine razl iči te ,

tada n ada lje postoje i različita uporišta i , s li jedno tom e, tipovi ko ji se,iako po svo js tv ima međ usobno raz l ič i ti , svi pod jed nak o tem el je naprirodi društvenih sredina.

P i tan je o kom e rasprav l jam o jes t , p rema tom e, ti jesno po veza nos pitan jem koje se odnosi na oblikov anje društvenih tipova. Dru štvene

vrs te uopće postoje s toga š to zajednički život ponajpr i je ovis i okorelat ivnim uvjet ima koji oči tuju s tanovitu raznolikost . Ako su,naprotiv, glavni uzroci društvenih do gađ aja u prošlosti , svaki bi na rodbio tek nas tavak onoga koji mu je prethodio, a razl iči ta bi druš tva

Prav i la soc io lo ške me tode

Posve suprotno, razm išl janja š to ih iznosim o svode se na misao da suoni iznutra u društvu. Teoriji prema kojoj društvo proizlazi iz po jed inc aprije bi se opra vda no m oglo prigov oriti da nasto ji unu tarnje izvesti iz

vanjsko ga , budući da ona druš tveno b iće objašn java nečim drugim ane nj im sam im, i da više izvodi iz m an jeg a, pošto joj je žel jom izvest icjel inu iz di jela . Preth odn a nače la tako m alo prev iđaju sam oniklo



obil je žje svakoga živog bića te bi , kad b i se pr im ijenila u biolo gij i ipsiholog iji , valja lo priznati da se i poje dina čni život također u cijelosti

oblikuje unutar pojed inca.

IV .Iz skupine pravila koja smo utvrdi li proizlazi određen o poim an je

društva i kolektivnog života.D vije oprečn e teor i je di jele duho ve u vezi s t im e.

P rema jedn ima , popu t Hobbesa i Rousseaua , na d je lu je p rek idkontinuiteta između pojedinca i druš tva. Čovjek se, dakle, pr irodnoopire zajed ničko m životu i pr is taje na nj tek pod pr inudom . D ruštveni

ciljevi nisu napro sto točk a u kojoj se susreću pojed inač ni ciljevi, prijesu supro tni od njih. Stoga, da bi se pojed inca nave lo da ih slijedi, valjanad n j im izvrš i ti pr inu du , a društveno se dje lo par excellence sas toj iponajpr i je u uspostavi i organizaci j i te pr inude. Ali , budući da sepojed inc a doživ l java kao jed in u i jed ins tvenu s tvarnos t v ladavine

l judsk oga ca rs tva, ta organiza ci ja , ko joj je ci l j da ga sprečav a iobuzdava, nužno se mora shvati t i kao umjetna. Ona se ne temelj i uprirodi, je r joj je nam jen a da nad njom izvrš i nas i l je sprečavajući je daproizvodi svoje protudru štvene posljedice. Riječ je o umje tnom e djelu ,


S u p r o t n a i d e j a n a d a h n u l a j e t e o r e t i č a r e p r i r o d n o g p r a v a ieko nom is te , a u no vi je doba Spencera 2 2 . P rem a n j im a , d ruš tven i j ež ivot b i tno samonikao i d ruš tvo je pr i rodna s tvar . Al i , on i mu ne

podaru ju ta j znača j za to š to mu pr izna ju posebnu pr i rodu , za to š tob i n jeg ovu osnov u na laz i li u p r i rod i po jed inca . Popu t p re thodn ihmis l ioca , i on i u n jemu ne uočavaju sus tav s tvar i ko je pos to je po



sebi na osnovi v las t i t ih uzroka . Al i , dok su ga on i shvaćal i jed inokao ugovorno u ređen je ko je n i š t a ne vezu je uz s tva rnos t , i ko je ,

kazal i bismo, lebdi u zraku, ovi m u kao tem elje proglaša vaju osnovnen a g o n e l j u d s k e p r i r o d e . Č o v j e k j e p r i r o d n o s k l o n p o l i t i č k o m ,ob i te l j skom , v je r skom ž ivo tu , r azm jena m a itd ., a i z t ih p r i rodn ihnagnuća pro iz laz i d ruš tvena organizac i ja . P rema tome, gd je god jeono no rmalno , ne t r eba ga nameta t i . Ono p r ib jegava p r inud i kad

nije ono š to bi t rebalo bi ti il i kad o kolnost i n isu norm alne . U nače lu,t reba napros to os tav i t i po jed inačne snage da se s lobodno razvi ja jukak o b i se druš tvo us t ro j i lo .

M i n e z a g o v a r a m o n i j e d n o n i d r u g o u č e n j e .Be sum nje , p r inudu dož iv l j avam o kao ob i l j ež je svake d ruš tvene

čin jen ice . Samo, ta pr inuda n i je pro izvod nekoga v iše i l i manjeusav ršenog s t ro ja , ko jem u je na kana zakr i l it i čov jek u zam ke u kojese sam uhvatio . Ona je n aprosto nas tala us l i jed toga š to se poje dina cna šao suoče n sa si lom koja n j im e v lada i ko jo j se pod vrga va; a l i taje s i la pr i rodna . Ona ne pro iz laz i iz nek oga ugo vorn og ure đen ja š to

g a j e l jud ska vo l ja u c i je los t i p r idod ala s tvarnos t i ; ona pro iz laz i izsam e nutrine stvarnosti; ona je nužn i proizv od da nih uzroka. J edn akotako , da b i se po jed inac naveo da jo j se dobrovol jno potč in i , n i jenužno poseza t i za b i lo kakvim lukavs tvom; dos ta je da on zadobi je


ko ja se od n jega iz iskuje i os je ća j pr ivrže nos t i i poš to van ja š to ih jenavika ugrad i la u n jegovoj narav i2 3 .

P rem a tome, jed ino b i nadasve pov ršna kr i t ika m ogla pr igovor i t i

našem shvaćanju društvene pr inude d a j e puko ponavljanje naučavanjaH obb esa i M achia vell i ja . Ali ako, za razl iku od t ih f i lozofa , ka že m od a j e društveni život pr irodan, to ne zna či da njego v izvor nalazim o uprirodi pojedinca, nego da on nepo sredno p roizlazi iz kolektivnog bića



koje je i samo po sebi pr iroda sui generis; s toga što je on rezu ltat

posebne razrade kojoj podliježu poje dina čne svijesti na osnovi njihov audruživanja i odakle se os lobađa novi oblik života 2 4 . Ako , p rematome, mi s jednim a priznajemo da se on pojedincu nadaje u liku prinude ,s d rugima pr ihvaćamo daje on samonik l i p ro izvod s tvarnos t i ; a toš to log ično povezu je t a dva p r iv idno po r tu r ječna e lemen ta j e s t

činjen ica da stvarnost iz ko je on proizlazi nadilazi poje dinc a. Znač i toda riječi po put p roturje čja i samoniklosti u našoj terminologij i nem ajuisto značen je ko je H obbes pr ida je prvoj , a Spencer d rugoj .

Ri ječ ju , već in i poku ša ja uč in jen ih da b i se rac ionalno objasn i lodruš tvene č in jen ice moglo se pr imi je ti t i da uk ida ju svaku pom isao odruštven oj disciplini, ili pak daje uspijevaju održati jed ino prek o varljivihlukavstava. Pravila š to smo ih mi izloži l i omogućila bi , naprotiv ,us ta no vlja va nje socio logije ko ja bi duh discipl ine shvati la kao bi tniuvje t svekol ikoga za jedničkog ž ivota , u temel ju juć i ga na razumu iistini.

2 3 Eto zašto svaka prinu da n ije normalna. To ime zaslužuje jed ino ona prinuda kojaodgovara nekoj vrsti društvene nadmoćnosti, naime inetelektualnoj ili moralnoj.

Šesto poglavlje


DAVANJE DOKAZA



Postoj i samo jeda n način da dokažem o kako je jed na poja va uzrokdrugoj , na ime da usporedimo s luča jeve u ko j ima se one i s todobnojav l ja ju i li ne jav l ja j u te da propi tam o dok azuju l i p ro m jene koje seočituju u takvim razl iči t im k om bina cijam a okolnost i da jed na o vis i odrugoj. K ad se one mo gu um jetno izazvati po volji prom atrača, m etodaje ek speriment u pravo m sm islu riječi. K ada, naprotiv, ne rasp olažem o

mogućnošću da mi s tvaramo č in jen ice i kad ih možemo usporedi t ijed ino kakve su same od sebe nas ta le , metoda kojom se s luž imom etoda je pos rednog eksper im enta i li usporedn a me toda .

V idjel i smo da se sociološko ob jašn jenje sas toj i iskl jučivo u to m eda se uspostave odnosi uzročnosti , bilo da je r iječ o pov ezivan ju pojave

s n jez in im uzrokom i l i , nap ro t iv , uz roka s n jegov im kor i sn impos l jed ic am a. Budući da , s d ruge s t rane , d ruš tvene pojav e očevidnoizmiču u t j ec a ju p romat rača , u sporedna j e m e toda j ed ina p r imje rena


ne t r eba poseza t i za ana l i zama , nego za opsežn im s in tezama .Uz astopn a stanja čovječanstva va lja približiti jed na drugima i s jedinitiih na neki način u jed nu n ep osre dn u spo zna ju kak o bi se uo čio

"neprekidni ras t svake t jelesne, in telektualne, moralne i pol i t ičkesposobnos t i"1 . To je raz log po s to ja n ja m etode š to ju C om te naziv l jepov i jesno m i ko ja je , p rema tom e, l i šena svakog predmeta č im seodbaci tem el jno shvaćanje Co m teove socio logi je .



I s t ina j e da Mi l i i z j av l ju je ka ko j e ekspe r ime n t i r an je , čak i

posredno, neprimjenjivo u sociologiji . Ali njego va argume ntacija gubivelikim dijelom svoje značenje samom činjenicom što je on primjenjuje

i na bio lošk e po jav e, pa čak i na slož enije fizičko-kemijske činje nice 2;me đut im , danas ne treba dokaziva t i da f iz ika i kem ija m ogu je d in obit i eksper imen talne znanost i . N em a dakle razloga da njego ve kr i t ike

budu u tem el jen i je kad je r i ječ o socio logi j i, je r se druš tvene p ojav erazl iku ju od prethodn ih jedin o svojo m većom složenošću. Ta razl ikamože obuhvat i t i i č in jen icu da uporaba zak l juč ivanja na osnovii skus tva u soc io log i j i zad a je jo š veće t e škoć e ne go u d ru g imznan ostima , ali nije vidljivo zašto ono u njoj uopće ne bi bi lo m oguće.

Uo stalom, cijela M illova teorija počiva na po stulatu koji je zacijelopovezan s tem el jn im načel ima n jegov e log ike , a li je u pro tur ječ ju sasvim rezultatima zn anosti. On naim e drži da ista pos ljedic a ne pro izlaziuv ijek iz is te pretp ostav ke, neg o joj j e j edn om m ožda uz rok j edn o adrugi pu t d rugo . Takvo poimanje uzročne veze oduzima jo j svakuodređenos t te je č in i go tovo nep r imje nj ivom za znan s tvenu anal izu ,

jer uvodi tol iku s loženost u isprepletenost uzroka i posl jedica da seduh u njoj po tpun o gubi. Ak o neka posljedica m ože proiza ći iz različitihuzroka, da se sazna š to je određuje u nekoj cjel ini danih okolnost i ,

Pravila koja se odnose na davanje dokaza

puko k ronologi jsk i , n i je i sk l jučeno i pos to jan je drugog odnosa i s tevrste koji bi, prim jerice, pov eziva o C sa B. A li ako, naprotiv, u uzr očn ojvezi ima nečega neposredno razumlj ivoga , ona ne može b i t i do tem jere neodređena. A ko se ona sastoji u odno su koji proizlazi iz prirodestvari, is ta posljedica mož e biti u takvu odno su sam o s jedn im uzrokom ,jer m ože izražavati samo jed nu jed inu p r irodu. Ali , jed ino su f i lozo fi



uop će iz raz i li sum nju u nepo srednu razum lj ivos t uzroč nog odnosa .Za znanstvenika on a nije upitna; nju pretposta vlja znan stvena m etoda.

K ako drukčije objasnit i i tako važnu ulogu d eduk cije u zak ljučiva njuna osnovi i skus tva i tem el jno načelo o razmjerno s t i izm eđu uzrok a iposl jedice? Š to se tiče s lučajeva koje se navodi i u kojim a se na vodn ouočava mnoštvo uzroka, da bi oni mogli bi t i dokazi , val ja lo bi pr i jetoga utvrditi il i da to mn oštv o nije naprosto privid no , il i da izv an jsko

jed in s tvo po s l jed ice ne pr ikr iva i s t insko mno š tvo uzroka . K ol iko seputa dogod ilo da znanost svede na jedinstvo uz roke čija je raznovrsnosto tprve izg ledala nesvodl j ivom! S tuar t Mil l i sam pruža pr imjerp o d s j e ć a j u ć i d a p r e m a s u v r e m e n i m t e o r i j a m a s t v a r a n j e t o p l i n ekretanjem, udaranjem, kemijskim djelovanjem itd., proizlaz i iz jed no g

jed ino g i is tog uzroka. O bratno, kad je r i ječ o posl jedici , znanstve nikčesto razl ikuje ono š to neob razova ni l judi miješaju. Za zdrav razum ,r i ječ groznica pokazatel j je jedne jedine i is te boles t i ; za znanost ,pos toj i m noštv o specif ično razl iči tih groznica i m noš tvo uzrok a kojim ogu b i t i u odnosu s t im bro jn im pos l jed icam a. Al i ako me đu sv im

tim patološkim vrs tam a ipak ima nečeg a zajedničk og, razlog je tom ečinjenica da se t i uzroci također preklapaju u s tanovit im svojimobilježjima.


naim e sukladno načelu uzročno st i ka kv o proizlazi iz znanost i sam e,va l ja lo b i nam kao osnovu usp oredb e uze t i s l jedeću pos tavku: Istojposljedici uvijek odgova ra isti uzrok. Na taj način, da se iznova

pos lužim o go rn j im pr imjer im a, ako sa m oub ojs tvo ovisi o v iše neg oje dn om uzrok u, razlog je tom e činjen ica da us tvar i posto j i v iše vrs tasam oubo jstva. Jednako je i sa zločino m . K ad je r iječ o kazni, naprotiv,vjerova lo se da se ona jedn ako dobro obja šnjav a razl iči t im uzrocim a,



zbog toga š to ni je uoč en zajedničk i čini tel j u svim t im anteceden tima

i na osnovi koje ga one prou zroč uju zajedn ičku posl jedicu 3 .

II.Pa ipak, iako su razl iči t i postupci usporedne metode pr imjenjivi

na sociolog iju , svi oni ne m aju u njoj podjednaku dokaznu snagu .K oliko go d tzv. m etoda ostataka bila oblik zaključivanja na osnovi

iskus tva , go tovo uopće n i je pr imjenj iva u proučavanju druš tvenihpojava . Os im š to može pos luž i t i jed ino pr i l ično uznapredoval imznanostima, buduć i da pretpostavlja značajni broj već poznatih zakona,

društvene su pojave odveć s ložene da bi se u danom slučaju mogloisključiti dje lov anj e svih uzrok a izuzev jed no ga .

Iz is tih razloga jed va da se mo gu koris t i ti i m etod a suglasno st i ime toda r az l ike . One zap ravo p re tpos tav l j a ju da s e u spoređen isluča jevi ili slažu ili ne slažu u jednoj jedinoj točki. Besu m nje, nijedna

znanost ni je m ogla prove st i pok use u kojim a je n eosp orno potvrđ enostrogo jedins tve no obil ježje suglasnosti i nesuglasnost i . N ikad nismosigurni da nism o prev idje li neki antecedent ko ji se slaže il i se ne slaže

Pravila koja se odnose n a davanje dokaza

t i jeko m njeg ov e pov ijes t i , n ikad se ne m ože sa s igurnošć u, pa čak nipr ibl ižno, utvrdi t i da se dva društva preklapaju i l i razl ikuju u svimodnos ima , i zuzev j ednoga . I zg led i da nam neka po java os tane

skrivenom m nog o su veći od onoga da se ni jedn u ne zanem ari . Zbo gtoga takva metoda dokazivanja može da t i samo nagađanja ko ja su ,svedena samo na sebe , go tovo l i šena svakog znans tven og obi l jež ja .

Al i posve je drukč i je s m etod om kore la tivn ih prom jena . U s tvar i ,



da bi ona pruži la dokaze, ni je zapravo nužno da se sve promjene,

različite od onih koje se uspo ređu ju, s trogo isključi. Pu ka napo rednostkvant i ta t ivn ih prom jena kroz koje pro laze dv i je po ja ve , ukol iko jeutvrđ ena u dov oljno m broju razl iči tih s lučajeva , doka z je da izm eđunjih postoji odnos. Ta metoda zahvaljuje tu svoju pov laštenost činjen icida uzroč ni odno s ne zahvać a izvana, popu t prethodnih , nego iznutra .

N e samo da ona pokazuje dvije čin jenice koj e se prate ili se isklju čuju 4

na način da n iš ta neposredno ne dokazuje kako su one povezaneunutarn jom vezom; napro t iv , ona nam pokazuje kako međusobnosurađ uju, i to na neprekidni način, barem u kv anti ta t ivnom smislu . Asama ta suradnja dostaje da se dokaže kako one jedna drugoj nisu

s trane. Način na koji se neka poja va razvija izražava njezinu pr irodu;da bi s i dva razvoja međusobno odgovarala , mora postojat i i nekasuglasnost izm eđu priroda koju one očituju. Trajna je korelacija, prematom e, sam a po sebi zakon , bez obzira na s tanje po jav a koje su os taleizvan uspo redb e. Jedna ko tako, da bi se ta j zakon obe zvri je dio, ni je

dovo ljno dokazati da ga osporavaju neke pojedina čne prim jene me todesuglasnost i i nesuglasnost i ; znači lo bi to pr ipisat i to j vrs t i dokazavaž nost kak vu oni u sociologij i ne m og u imati . K ad se dvije pojav eredovno mijenjaju jed na k ao i druga, ta j odnos val ja imati na um u i

Prav i la soc io lošk e m etode

iz činje nice da je jed na po java uzrok dru go j , neg o odatle š to su ob jeposlje dica istog uzroka, i l i pak zato što izm eđu njih postoji nek a treć apojav a, um etnuta ali nezapažena, ko ja je posljed ica prve i uzrok druge .

Rezul ta t i do koj ih se ovom m etod om dolaz i iz iskuju tum ačenje . A l iko ja eksper imenta lna metoda omogućuje da se mehaničk i dobi jeodnos uzročnos t i .bez po t rebe da duh obradi č in jen ice ko je onautvrđuje? Jedino je važno da se ta razrada provede sustavno i evo



kak o pritom v alja postupiti . N ajprije ćemo po m oću dedukcije propitati

kako je jeda n od dva č lana m ogao prouz roči t i d rugoga , po tom ćem ose potrudit i prov jer i t i rezultat te ded uk cije po m oću iskustva, n aim enov im usporedbam a . Ako je deduk c i j a m oguća i ako p rov je ra van jeuspije , m oći će se dokaz sm atrati val janim . A ko se, naprotiv , izm eđut ih č in jen ica ne us tanovi n ikakva neposredna veza , nadasve ako

pre tpos tavka takve veze pro tur i ječ i već dokazanim zakonim a, poč etće se s i s t raž ivanjem t reće po jave o ko jo j d ruge dvi je podjednakoovise ili ko ja je m ogla biti posrednikom izm eđu njih. Napr imjer , mo žese na najizvjesniji način ustanoviti da se sklonost sam oub ojstvu mijenja

kao i težnja obrazov anju. Ali ne mo že se razu m jeti kak o ob razo van jem ože vodi t i sam oubo js tvu ; takvo je o bja šn je n je u pro tur ječ ju sazakonima ps ihologi je . Obrazovanje , posebice ono koje se svodi naosnov na zna nja , dotiče samo najp ovršn ije di jelov e svi jes t i , obratno,nagon održanja jed na je od naš ih temel jn ih težn ji . On p rem a tom e nemože b i t i os je tno pogođen pojavom tako da lekom i s tako s lab impovratnim djelovanjem. Tako se postavlja pitan je nisu li jed na i druga

čin jen ica pos l jed ice jed no g te i s tog s tan ja . Taj za jed ničk i uzrok jes tslabljenje religijskog tradicionalizma, koje u isti m ah pov eća va p otrebuza z nan j em i sklonost sam oub oj s tvu.


sam o da tako potpuni popis ni je m ogu ć nego se ni t i tako nago m ilanečin jen ice n ikad ne mogu us tanovi t i s dos ta tnom točnošću , upravozato š to su odveć brojne. Ne samo da postoj i opasnost izostavljanja

onih bitnih i koje protur i ječe onim a koje po zna jem o neg o usto n ismosigurni da dob ro po zna jem o potonje. Ustvari , zaklj i ič ivanje sociologačesto je dovod ila u pitanje činjenica da su se oni više trudili nagom ilatido ka ze neg oli ih kritizirati i odab rati, je r su se najradije služili metodom



suglasnost i i l i nesuglasnost i , a nadasve prvom. Na taj im se način

nepres tan ce do gađa da na i stu raz inu pos tav l ja ju smu šena i površnao p a ž a n j a p u t n i k a i j a s n e p o v i j e s n e t e k s t o v e . P r o m o t r i v š i t adoka zivanja , ne samo da se ne mož em o suzdrža t i od pom is l i kak o b ii sama jed na č in jen ica dos ta ja la da ih porek ne nego i sam e č in jen icena k oj im a se ona osn iva ju ne u l i jeva ju uv i jek pov jeren je .

Metoda ko re la t ivn ih p romjena ne obvezu je nas n i na t akvanepotpuna nabra jan ja , n i t i na takva površna opažanja . Da b i onadala rezultat , dostaje tek nekoliko činjenica. Čim smo u s tanovitombroju slučajeva dokazali da se dvije pojave mi jen ja ju jednako, možem obiti s igurni da j e na djelu neka zak onitost. Dok azi ne m ora ju biti brojni,

a l i moraju bi t i odabrani i us to ih sociolog koji se nj ima s luži morapo dro bn o propitat i . N a taj će način on m oći i t rebat i uzet i za glavnipred m et svojih indukcija društva čija su vjerovanja, tradicije, običa ji ipravo ut jelovljeni u pisanim i izvornim spomenicima. B esum nje, nećepotcijeniti obavijesti etnografije (nem a činjenica koje znanstvenik sm ije

nipod aštavati) , ali će im dodijelit i prim jere no mjesto. Um jes to da onebu du središtem nje gov ih istraživanja, on će se opće nito njim a koristit ikao dodatkom onima koje mu pruža povi jes t i l i će barem nas to ja t i


sociologa a takvih prim jera ne nalazim o na ostalim područjim prirode.Prom jene do kojih do laz i u jed no m organizm u t i jekom pojed inačno gživota malobro jne su i veom a ograniče ne; one koje se m ogu u m jetn o

izazvati ne razarajući život i sam e su unu tar uskih granica. Točno j ed a j e bi lo i znača jnih prom jena t i jeko m zoolo škog razvoja, a l i one suo sebi sam ima ostavile tek r i je tke i ne jasn e tragove, a jo š je težeutvrditi uvjete ko ji su ih odredili. Na protiv, dru štveni život nep rekin uti



j e n iz p reobrazb i , naporedn ih d rug im p reobrazbama u uv je t imazajedn ičkog ž iv ta ; a ne raspolažemo sam o onima ko je se odnose nano vije doba neg o je do nas dopro i veliki broj onih kroz ko je su pro šlinestali narodi. U sprkos prazninam a, povijest čovječa nstva na drukčijije nač in razvidna i potpu na negoli ona životin jskih vrs ta . Os im toga,postoj i mnoštvo društvenih pojava koje se događa ju u ci jelom opsegudruš tva , a l i ko je popr imaju raz l ič i te obl ike ov isno o pokra j in i ,

z a n i m a n j u , v j e r o i s p o v i j e s t i i t d . T a k v e s u , p r i m j e r i c e , z l o č i n ^sam oub ojstv o, natalitet , bra čno sta nje, š ted nja itd. Iz razn oliko sti t ihposebnih okruženja proizlaze, za svaku od t ih vrs ta činjenica, novinizovi varijacija, pored onih koje je proizv eo povije sni razvoj. A ko sedakle socio log ne m ože s jedn ako m dje lo tvorn ošću kor ist i ti sv im

načinim a eksperimen talnog istraživanja, jedin a meto da ko jom se trebasluži t i gotovo iskl jučujući sve os tale , može u njegovim rukama bi t iveom a plodno m usl i jed neusporedivih mo gućnost i n jezin e pr im jene.

Ali ona daje rezultate jed ino ako se pr im ijeni sa s trogošć u. N iš tase ne dok azu je kad se, kao š to tako čes to biva, zado vo lj im o t ime da

većim i l i manj im bro jem pr imjera pokažemo kako su se u r i je tk imslučajevima čin jenice mijen jale sukladno ht i jen ju hipoteze. Iz takvihsporednih i djelo m ičnih suglasnosti ne m ože se izvesti nika kav općeniti

Pravila koja se odnose n a davanje dokaza

III.

Ali način na koji se t rebaju oblikovati t i n izovi razl ikuje se od

sluča ja do s lučaja . O ni mog u obuhv ati t i preuze te činjenic e iz jed no gi je di no g d ruštv a - i li iz ne ko liko dru štava iste vrste - i l i pa k od v išerazličitih društvenih vrsta.

Prvi postupak m ože , za nuždu, i dostajati kad je r iječ o činjenica m a



velike općenitos t i i u vezi s kojim a raspolažem o d ovo ljno opsežnim i

razno likim s tat is tičkim podac im a. N a pr imjer , usp oređ ujuć i kr ivuljukoja iz ražava kre tan je sam obojs tva t i jekom dos ta dugog razdo bl ja sprom jenam a koje i sta po java pok azuje s obzi rom na pokra j ine , k lase ,seoska i l i gradska nasel ja , spol , s taros t , bračno s tanje i td . , može seuspjeti , i ne proširu jući istraživan je izvan granica zemlje, utvrditi pravezakone , i ako j e uv i j ek bo l j e da s e t i r ezu l t a t i po tv rde d rug imispi t ivanj ima provedenim na drugim narodima is te vrs te . Al i takoo g r a n i č e n i m p o r e d b a m a m o ž e m o se z a d o v o l j i t i j e d i n o k a d aproučavamo nek i od d ruš tven ih tokova ko j i su r a š i r en i c i j e l imdruštv om , iako se razlik uju od jed ne do druge točke. K ad je , naprotiv,r i ječ o nekoj us tanovi , p ravnom i l i mora lnom pravi lu , o nekome

utvrđenom običaju, ko ji je isti ili djeluje na isti način na cijelom prostoruzem lje i ko j i se m i jen ja samo u vreme nu, tada se ne mo že ogran ič i tina proučav anje samo jed no g naroda , je r b i tada dokaznom građombio tek jed an par naporedn ih krivulja, tj. onih koje izražavaju povijesnitok promatrane pojave i p re tpos tav l jenog uzroka , a l i samo u tom

jed no m druš tvu . Besum nje , i ta jed ina naporednos t , ako je us ta l jena ,već je zna ča jna č in jen ica , a l i ona sam a ne mož e preds tav l ja t i do kaz .

Uzme li se u obzir više naroda iste vrste, već raspolažemo širim


nak on što smo pratil i razvoj patr ijarh alne obitelji kroz povijest R im a,Atene, Sparte, razvrstati te iste gradov e pre m a najve ćem stup nju razvojakoji dostigne u svakom e od njih ta vrsta obitelji, pa ćem o potom vidjeti

da li se, u odnosu na stanje društvene sredine o kojoj izgleda ovisipre m a prvo m iskustvu, one i na da lje razv rstava ju na isti način.

Ali sama ta m etoda nipošto ne m ož e bi t i dostatna. Ona se us tvar ipr imjen juje jedino na pojave koje su se zbile tijekom života u spoređen ih



naroda . M eđutim , neko društvo ne stvara svoju organizaciju u cijelosti;

ono ju dijelom preuz ima g otovu o d onih koja su m u prethodila. To štomu je na ta j način preneseno t i jekom n jeg ov e pov ijes t i n i je proizv odnek og razvoja , pa se s toga i ne mož e objasn it i ako ne izađe m o izvanokvira vrste koje je on dio. N a taj se način mož e pr ići jedino dodacim akoji se nado vezu ju na tu prvobitnu osnovu i koji je p reobražav aju. A li

što se više uspi nje m o na druš tven oj ljestvici, ob iljež ja što ih j e naro dstekao sve su be zn ača jni ja u odno su na ona koja su pren esen a. To jeuostalom u vje t svakog napretka. N a taj način, novi čini tel j i ko je smouveli u obitel jsko pravo, pravo na vlasništvo, m oral , od početka našepovijes t i , relat ivno su malob rojni i nevažn i u uspo redb i s onima k ojenam je proš los t namrla . Novine koje se pro izvode neće se moćirazumije t i ako pr i je n ismo propi ta l i temel jne po jave koje su imk o r i j e n o m , a m o g u s e p r o u č a v a t i j e d i n o p o m o ć u m n o g o š i r i husporedbi. D a bism o objasnili današnje stanje obitelji, braka , vlasništvai td . , t rebalo bi poznav ati n j iho vo podri jet lo , jedn ostav ne elem ente odkojih su te us tanove sas tavl jene, a o t im nam pitanj ima naporedna

povijest velikih e uropskih društava ne m ože pružiti pota nka objašnjenja.

Valja poseg nuti d al je u pov ijes t .

Zbog toga , da b ismo razumjel i neku druš tvenu us tanovu koja


pol ju usporedb e , ona b i m ogla to čni je u tvrd i t i \ iv je te o ko j im a ovisin j i h o v o o b l i k o v a n j e i u d r u ž i v a n j e . Prem a tome, iole složenijadruštvena činjenica može se objasniti jedino pod uvjetom da se

prati njezin cjelokupni razvoj kroz sve društvene vrste. U s p o r e d n asociologija nije odjelita grana sociologije, nego je ona sociologija samau m jer i u kojoj pres ta je bi t i puk o op isnom i teži po im anju činjen ica.

Tijekom t ih opsežnih poredbi ner i jetko se počini greška koja im



izopači rezultate . Po nek ad se, želeći don ijet i sud o sm jeru u ko jem u

se raz vijaju dog ađa ji , ono što se zbiva na izm aku sv ake vrste nap rostousporedi s onim š to se javl ja na početku s l jedeće vrs te . Postupajućin a taj način, vjerova lo se da se m ože reći , pr im jer ice, kako s labl jen jev jersk ih uv jere n ja i svekol ikog t rad ic ional izma n e mo že n ikad b i tid rugo dol i p r ivrem enom poj avo m u ž ivo tu naroda , zbog toga što se

ono poja v l ju je tek u pos l jed njem razdobl ju n jego va pos to jan ja da b ipres talo čim iznova počne neki novi razvoj . Ali , s lužeći se tommetodom, iz lažemo se opasnos t i da redovan i nužni t i jek napre tkazam ijen im o onime š to je pos l jed ica posve drugog uzroka . Z apravo ,s tanje u koje m u je n eko m lado društvo ni je puk i produžetak s tanja doko jega su na kraju svog života dospjela društva kojih je ono nastavak,neg o ono di jelom proizlazi uprav o iz sam e te m ladost i ko ja sprečav ad a t v o r b e i s k u s t a v a s t e č e n i h o d p r e t h o d n i h n a r o d a b u d u s v eneposredno pr ihvatl j ive i uporabive. Tako di jete dobiva od svojihroditel ja sposob nost i i sklonost i koje će tek kasnije u njego vu ž ivotupočet i d je lovat i . Moguće je , p rema tome; da se pos luž imo is t im

pr imje rom , da taj povratak tradicionalizma ko ji se zapaža na po četkusvake pov ijes t i ne potječe od činjenice da izostanak is te poja ve m ožebit i sam o pr ivrem en, nego su m u uzroko m pose bni uvjet i u kojim a je

Zaključak

Uk ratko , ob i l jež ja naše m etode su s l jedeća .Po naj pr i je , ona ni je ovisna o bi lo ko joj f i loz ofi j i . Bu du ći da se

sociologija rodila iz velikih filo zofsk ih doktrina, zadržala je naviku da



se os lanja na neki sus tav s kojim je na ta j način sol idarna. Tako je

naizmjence ona bila pozitivistička, evolucionistička, spiritualistička,umjes to da se zadovol j i t ime da bude napros to socio logi jom. Čakbismo se skanj iva l i nazvat i je na tura l i s t ičkom, izuzev ako t imejedn osta vno žel im o naznač it i da se ona bavi društvenim činjen icam akao pr irodno objašnjivima, a l i u tom je s lučaj ta j epi tet pr i l ičnon e k o r i s t a n b u d u ć i d a o n n a p r o s t o z n a č i d a s e s o c i o l o g b a v iznans tvenim radom i da n i je mis tik . Al i , odb acu jem o tu r i ječ ako jo jse prid aje doktrinarno zna čen je biti društvenih stvari, ako, prim jerice,njo m e žel imo reći kako se one m ogu svesti na druge kozm ičke snage.Sociolog ija se ne m ora opredje l j ivat i izme đu zna čajnih hipotez a o kokojih se spore metaf izičar i . Na njoj ni je ni da potvrdi s lobodu ni t i

de terminizam. Jed ino š to ona t raž i jes t da se načelo uzročnos t ipr im ijeni na društvene pojave . Osim toga, ona ne posta vlja to nač elokao racionalnu nužnost , nego samo kao em pir i jski postulat , proizvo dutem eljene indukcije . Bud ući d a je zakon uzročnost i bio provjeren nadrugim poljim a prirode, on je postupno proširio svoje carstvo od fizičko-

kem ijskoga svijeta do biološkoga, a potom do psihološkoga, opravdanoje pretpo stavit i d a j e on jed na ko va l jan i za društveni svi jet ; a dana sse može dodat i kako ga i s t raž ivanja u vezi s u temel jenošću tog




podru čju , nadaju se one u posebn im obl ic im a koj i omog ućuju da imbolje upo znam o pr irodu, jer su one nje zin im najsavršenij im izraz om .Ali, da bism o ih uoč ili u tom vid u, va lja izaći iz općenitosti i un ići u

pojedinost činjenica. Na taj način sociologija , u mjer i u kojoj sespeci jalizira , podaruje izvorniju građu f i lozofsk om promišljanju. Većje ono š to je gore rečeno upućivalo na to da se temeljni pojmovi,pop ut po jm ov a o vrs t i , o organu, o funk cij i , o zdravlju i o boles t i , ouzroku i o ci l ju , predočuju u posve novu svjet lu . Uostalom, ni je l i



sociologiji dano da u cijelosti istakne ideju , koja bi mog la biti osn ovo mne sam o psiholo gije negoli i cijele filozofije, ideju udruživanja?

U od nosu na praktične doktrine, naša me toda o m ogu ćuje i izisku jejednaku neovisnost . Na taj način shvaćena, sociologija neće bi t i n iindividualis t ička, ni kom unis t ička, ni soci jal is t ička u smis lu koji se

živim r i ječim a pr id aje u običnu govo ru. N ače lno, ona će zapo stavit iteorije ko jim a ne mo že priznati znan stvenu vrijedno st, je r one ne tež eneposredno izražavanju č in jen ica , nego n j ihovoj preobrazbi . Kakogod bilo, ona se za njih zanim a u mje ri u kojoj u nj im a vidi druš tven ečin jen ice ko je m ogu p r ipomoć i shvaćan ju druš tvene s tvarnos t i, je rone izraž avaju potrebe društva. To pak nipošto ne znač i da se ona netreba zanimati za praktična pi tanja . Kao š to smo vidjel i , našom jetrajn om brigom bilo usm jeriti sociologiju na način da do đe do njezin epraktične pr im jene. On a se s t im problemim a nu žno suo čava na krajusvojih istraživa nja. Ali sam im tim e što se oni za nj u po sta vlj aju tek utom trenutku, kad proizlaze iz činjenica a ne iz s tras t i , može se

predv idjeti da se oni za sociologiju postavljaju u posve drugim izrazimanego li za m noštv o, i da se rješenja, uostalom djelom ična, ko ja im onam ože pruži t i ne mo gu točno prek lopi ti n i s jed nim r je šen jem koje

Zaključak

Potom , naša je me toda objek t ivna . Nj u u c i je los t i p rožim a ide jada su društvene činjenice s tvar i te im val ja na ta j način pr i lazi t i .Be sum nje , to se načelo , u neš to drukč i jem obl iku , nahod i i u osnovi

nau čav anja Com tea i Spencera. A li ti vel iki mis l ioci pr i je su ponu dil inje go v teor i jski izraz no š to bi ga primjenjivali. D a ono ne bi os talom rtv im s lovom, dos ta ja lo ga j e obznani t i ; t reba lo je od n je ga uč in i tiosnovu ci jele discipline koju znanstvenik pr ihvaća u samo m trenutku



kad prilazi pred m etu sv ojih istraživa nja i ko je ga prati u stopu u svim

njeg ovim postupcim a. Našo m je žel jom bilo uspostavit i tu discipl inu.Pokaz ali smo način na ko ji bi sociolog m orao o dbaciti ranije pojm ov eo činjenicama da bi se suočio sa samim činjenicama; kako bi t rebaodo njih doći pom oću n jihovih najobjektivnijih obilježja; kako bi iz njihsam ih mo rao razlučiti način n a koji će ih razvrstati u zdrav e i bolesne ;

kako se , napokon, t reba nadahnut i i s t im načelom u pokuša j imaobjašn jen ja kao i u nač inu na koj i dokazuje svoja objašn jen ja . Jerjed no m k ad os jet im o da smo se obrel i u pr isus tvu činjenica, više i nepom išljam o objasniti ih ocjena m a korisnosti niti prosud bam a bilo kojevrste. O dve ć dobro razum ijem o razda ljinu koja se stere između takvihuzroka i takvih posl jedica. Stvar je snaga koju može s tvor i t i jedinodruga snaga. Zato, da bismo izvi jes t i l i o društvenim činjenicama,t r agamo za snagama kadr ima da ih p ro izvedu . Ne s amo da suob jašn jen ja drukčija , nego se ona drukč ije i dok azuju , il i, točnije , tekse tada os jeća potreba da se one dokažu. Ako društvene pojave nisudrugo doli sustavi objektiviziranih ideja, objasniti ih znači iznova ih

prom islit i u njihov u logičkom slijedu, a sam o to ob jašn jen je vlastit i jedokaz; u najboljem slučaju, mo že biti prim jereno potvrditi ga u nekolikoprimjera. Naprotiv , jedino sustavna iskustva mogu s tvar ima oduzeti


nemater i ja lonos t sui generis ko ja ih od liku je, odbil i svest i na inačesloženu nem aterijalnost psiholoških poja va ; utoliko prije izbjegli smod a je , s li jedeći talijansku školu, utop im o u opća ob ilježja organizirane

mater i je1

. Pokazali smo da se društvena činjenica može objasnit ijedin o drugom društvenom činjenicom , i u is ti smo mah predočili kak oje m ogu ća t akva v r s ta ob ja šn je n ja nazn ač ivš i da u unu ta rn je mdruštveno m okru ženju prebiva tem eljni pok retač kolektivnog razv oja.Sociolog ija tako nije dodatak bilo kojoj drugo j znanosti; o na je posebna



i samostalna znanost i svi jes t o posebnost i druš tvene s tvarnost i zasociologa je u tol ikoj mjer i pr i jeko potrebna te ga jedino posebnosociološko ob razovanje može pr ipremit i za razum ijevan je društvenihčinjenica.

Miš l jen ja smo daje ta j napredak na jznačajn i j i od sv ih ko je još

val ja učini t i u sociologij i . Besumnje, u t renutku rađanja znanost i ,pr is i l jeni smo, da bi do nje ga došlo, pozivat i se na jed ine pos toje ćeuzore, t j . na već uspostavljene znanost i . U nj ima se nahodi r iznicaveć gotovih iskustva i bi lo bi besmisleno ne okoris t i t i se nj ima. Paipak, znano st se m ože sm atrat i kon ačno ob likova nom tek kad uspijeuobličiti svo ju neovisn u osobnost. Jer je jed ini razlo g njezine opstojnostida jo j predmetom bude pol je č in jen ica ko je ne proučavaju drugeznanosti . M eđutim , nije m ogu će da isti pojm ovi is tovjetno odgov arajustvarima različite prirode.

Takvima nam se nad aju načela socio loške me tode .Taj skup pravila mogao bi se možda pr ičini t i odveć s loženim,

uspore di li se s po stup cim a koji se obično primjenjuju. Sav taj sklopm jera predos t rožnos t i m ože d je lovat i p r i lično naporn im za znan os tkoja dosa d ni je od l judi koji su joj se posvetili iziskivala drugo doli

Zaključak

dobit i na dostojanstv u i ugle du to š to će izgubit i na popu larnost i . Jersve dok ostaje uple tena u borb e strana, sve dok se bud e za dov oljav alada logičnije od uobičajen og mnijenja razrađuje opć e ideje, te, slijedno

tome ne bude pretpostavila nikakvu posebnu m jerodavn ost , ona nem apravo dovo ljno glasno progovo riti ne bi l i ušutkala strasti i predrasude.Be sum nje , jo š je da leko vr i jem e kad će ona d je lo tvo rno obavl ja t i tusvoju zadaću . Pa ipak , upravo da b ismo je pr ipremil i da je jednogadana ispuni , val ja nam nad alje na tom e radit i .



K A Z A L O P O J M O V A I I M E N A



Aagregat 84alkemija 35

asocijacija 105asocijacija ideja 14astrologija 35astronomija 35

BBacon, Francis 35,45,81bimetalizam 41biologija 23,52,61,64

brak 103

DDarmsteter, J 46data 42

datum 42dedukcija 21,117,120deduktivni pristup 62Descartes, René 45desideratum 27dinamička gustoća 106-108društvena činjenica 3,4,5,8,9,11,

15,16,17,18,21,23,25,26,27,28 ,29 ,30 ,31 ,32 ,33 ,40 ,43 ,44 ,54 ,55 ,70 ,76 ,79 ,89 ,90 ,92 ,97 ,99,102,104,105,108,113,114,

125,128,129,130društvena institucija 10društvena morfologija 82,106

p



Prav i la soc io loške m etode

društveni agregat 84,1 11društveni tip 79,8 0,82 -85,1 11država 10,35,39dvostruko složeno polisegmentarno

društvo 85

E

I

idol 35

individualna psihologija 9,13,14indukcija 21,32,41 ,121,127industrijsko društvo 38institucija 16,18,43,128introspekcija 8



egzomanija 93empirizam 47Espinas, Alfred Victor 101

FFauconnet, Paul 18filozofija društvenih činjenica 15filozofska općenitost 36fiziologija 63,71fiziološka činjenica 31formalna psihologija 14fratrija 85funkcija 69,91,93,94,104,108,111 ,

128

G

J

jednostavno društvo 83j e d n o s t a v n o p o l i s e g m e n t a r n o

društvo 85jednostavno složeno polisegmen-

tarno društvo 85

Kkazna 4,10,24,48,51,53klan 13,49,84,85,86,104klas if ikaci ja 82,83,84,85,86,88,

111kolektivna činjenica 10kolektivna predodžba 9 ,1 3kolektivna svijest 12 ,7 2,9 9

Kazalo pojmova i imena

Llaički pojam 49

levirat 93Locke, John 44Lubbock, John W illiam 52

napredak 21,36,50,77,80,91,96,105,109,110,124,125,130

normalna pojava 57 ,66,6 8,6 9,71 ,78

normalna sociologija 71normalni tip 67,69,76normalno 18,57,60,63,64,65,66,

67,68,69,70normalno stanje 63,76 ,77



MMachiavelli, Niccolo 114materijalna gustoća 107Mauss, Marcel 18metafizičko poimanje 10

Mill, Stuart John 21 ,40 ,11 6,1 17mit 13monogamija 50monometalizam 41Montesquieu, Charles Louis de

Secondât 110moral 29,35,39,40,41,52,74moralna činjenica 53,64,75moralna homogenost 4moralna maksima 64mo ralna svijest 74

moralna zajednica 85moralni ideal 4 2moralni odnos 107moralni smisao 51,52

notiones vulgares 35

O

običaj 29obitelj 10,35,40,48,49,50,55,56,90,103,104

objektivna psihologija 9ontologizam 7oponašanje 15,30

PPascal, Blaise 80

patologija 71patološka pojava 57,60patološko 18,57,59,62,63,66podjela društvenoga rada 91


Sutherland, Alexander 88s v i j e s t 7 , 9 ,1 0 ,1 4 ,1 5 ,1 7 ,2 4 ,2 7 ,

30,44

predodžba 7,9,13,14,17,25,34,36, struja mišljenja 28,3139,40,55

predpojam 10,35-37,45

prinuda 15,16,17,24,25, 26,29,32,112,113,114prinudna moć 16,98psihička činjenica 12 *psihologija 12,14 ,15,23 ,43,44 ,45, '

5 2 9 6 9 8



' ' Tarde, Gabriel de 15,30teorija vrijednosti 40teratologija 62

R tip 81,84

racionalist 58

racionalizam 5realizam 7religija 103represija 4Rousseau, Jean Jacques 112

S

samoubojstvo 28,78,92,117,118,120,122

segment 31,86,107segmentarno društvo 68skupina 11,1213,16,17,25,27,29,

61,62,79,85,100

Uugovor 10unu tarnja društvena sredina 106usporedna metoda 115 ,117,11 8

usporedna sociologija 125uzročnost 52,53,127uzrok 57 ,62 ,65 ,66 ,68 ,69 ,72 ,90 ,

93 ,94 , 95 ,100,104,108 , 109 ,110,115,116,117,118,119,120,125,128

V

Kazalo pojmova i imena

zzdrav razum 3,4,11,49,117

zločin 3,4,48, 50, 51, 52,53, 56,70 ,71 ,72 ,73 ,74 ,75 ,76 ,92 ,94 ,122

znanstveni racionalizam 5



S A D R Ž A J

Predgovor hrvatskom izdanju: Emile Durkheim i metodološko

utemeljenje sociologije (Rade Kalanj) I-XVII

Predgovor prvom izdanju 3



Predgovor drugom izdanju 7

Uvod 21

Početni stupanj metodologije u društvenim znanostima. Predmet djela.

Prvo poglavlje: Što je društvena činjenica? 23Društvena se činjenica ne može odrediti svojom općenitošću unutar društva.

Razlikovna obilježja društvene činjenice: 1. njezina izvanjskost u odnosu napojedin ačne svijesti; 2. prinudno djelo van je što ga vrši i li je kadra vršiti na teiste sv ijesti. Prim jena te definicije na uspostavljen e prakse i društvene tok ove.Prov j era te definicij e.Drugi način i na koje se može odrediti društvena činjenica: stanje neovisnosti ukojem u se ona nalazi u odnosu na njezin a pojedin ačna očitovanja. Primjena t ih

obilježja na uspostavljene prakse i društvene tokove. Društvena se činjenicapoopćuje zato što je društvena, a nipošto nije društvena zato što je općenita.Kak o se ta druga definic ija slaže s prvom .Način na koji se činjenice društvene morfologijeuklapaju u tu definiciju. Općenitoodređ enje društvene činjenice.

Drugo poglavlje: Pravila koja se odnose na promatranjedruštvenih činjenica 33Osno vno pravilo: Promatrati društvene činjenice kao stvari.



II . Neposredne posl jed ice pre thodnog prav i la :

1 ) U k l o n i t i i z z n a n o s t i s v e p r e d p o j m o v e . O m i s t i č n o m s t a j a l i š t u k o j e s esuprotstavlja pr imjeni toga pravila .

2) Način us tanovl javan ja pozi t ivnog predmeta i s t raž ivan ja : g rupi ran je č in jen ica

p rema n j ihov im za jedn ičk im izvan j sk im ob i l j ež j ima . Odnos i i zmeđu t akoobl ikovanog po jma i la ičkog po imanja . Pr im jer i pogrešaka ko j ima se iz lažemoako se ne pr idržavamo tog pravila i l i ako ga pogrešno pr imijenimo: Spencer in jegovo naučavanje o razvoju braka; Garofa lo i n jegovo određenje z loč ina ;za jednička pogreška ko ja n i ječe mora lnost n iž im društv ima. O tome kakoizvanjskost obil ježja koja ulaze u te početne d ef inici je ni je prepreka znanstvenim



objašn jen j ima.3) Ta izvanjska obil ježja mo raju, među ostal im, bi ti najob jektivnija mog uća. N ačin

da se to postigne: upoznati društvene činjen ice tamo g dje se one očituju izdvojeneod svo j ih po jed inačn ih oč i tovanja .

Treće poglavlje: Pravila koja se odnose na razlikovanje

normalnog od patološkog 57Teorijska i praktična korisnost tog razlikov anja. Ona znans tveno m ora biti mo guć a

kako b i znanost mogla s luž i ti usmjerav anju pona šan ja .7. Prop it ivanje obično p r imije njenih kr i ter i ja: bol ni je razl ikovni znak bolest i , jer je

ona sas tavnim d i je lom zdravog s tan ja ; n i t i je pokaza te l j manjeg izg leda zaprež iv l javan je , je r je ponekad pro izvode norm alne č in jen ice ( s ta ros t , porod

itd.) , te ju ne uzro kuj e nužno b olest; osim toga, taj kriterij najče šće nije primjenjiv,nadasv e to ni je u s ociologij i .

Boles t raz lučena od zdravoga s tan ja , kao nenorm alno u odnosu n a normalno .Prosječ ni i li spec if ični tip . Nu žno st uz ima nja u obzir starost i pr i odre đen ju je ličinjenica norma lna i l i to ni je .Kak o se ta def in ic i ja pa to loškoga općeni to prek lapa s uob iča jen im poim anje m

bolest i : nenormalno je slučajno; razlog zašto nenormalno općenito stavlja bićeu s tan je podređenost i .

II. Korisnost p rov jere rezu l ta ta gorn je metode t raga juć i za uzrocim a norma lnost i

četvrto poglavlje: Pravila koja se odnose na utvrđivanjedruštvenih tipova 79

Razl ika i zmeđu normalnoga i nenormalnoga podrazumi jeva us tanovl javan je

društvenih vrsta. Korisnost tog pojma vrste, posrednika između pojm a genushomo i pojma posebnih društava.

/ . Ona se ne uspostavljaju na način da izvodimo zaključk e na osnovi mon ogra fi ja.Taj put ne vodi cilju. Ne korisnost klasifika cije ko ja bi se na ta j način provodila.Nač elo metode koje valja primijeniti: razlikovati društva ovisno o stupnju njihove

složenosti .



II . D efinici ja jedno s tavno g d ruš tva: horda. Pr imjer i nekih načina na koje sejednostav no društvo samo sa sobom spaja i nj ihovi međusobni spojevi.Unutar tako uspostavljenih vrsta, razlikovati varijacije ovisno o tome jesu lisastavni dijelov i pove zani ili nisu.Navođenje pravila.

III. Kako to š to prethodi do kazuje postojan je društvenih vrsta. Razlike u prirodi

vrste u bio logiji i socio logiji.

Peto poglavlje: Pravila koja se odnose na objašnjenjedruštvenih činjenica 89

I. Finalis t ički pris tup u običajenih obja šnjenja . Korisnost činjenice ne ob jašnjava

njezinu ops tojnos t . Dvostrukos t dvaju pi tanja koju pos tavl ja ju činjenicepreživljavanja, neovisnost organa i raznolikost s lužbi š to ih s l i jedno možeobavljat i is ta ustanova. Nužnost is traživanja djelotvornih uzroka društvenihčinjenica. Prevladavajuća važnost t ih uzroka u sociologij i , koju dokazujeopćenitost čak i najbeznač ajnij ih društvenih postupaka.Djelo tvorni uzrok va lja dakle utvrditi neov isno o funkciji. Zašto prvo istraživan jetreba prethoditi drugom e. Korisnost potonjega.

II . Psihološko obilježje metode objašnjenja koja se općenito primjenjuje. Ta metodazane ma ruje prirodu društvene činjenice koja se po de finicij i ne m ože svesti napuke p sihičke činjenice. Društvene činjenice mogu se objasniti jedino društvenim

D alji dokazi u prilog prvoj tvrdnji: 1. Ne ovisn ost društvenih činjenica u odnosuna etnički faktor koji je organsko-psihičke naravi; 2. društveni se razvoj nem ože ob jasnit i čis tim psihičkim uzrocim a.Navođenje pravila s t ime u vezi . Upravo zato š to ta pravila nisu poznatasociološka su objašnjenja odveć općen ita, što im umanjuje vrijednost . Nu žnostdoista sociološke kulture.

III. Prvobitna važn ost činjenica društvene morfologije u sociološkim objašnjenjima:

unutarnje okruženje u izvoriš tu je svakog značajnijeg društvenog procesa.Nad asve prevladavajuća uloga l judskog činitel ja u tom okruženju. Sociološki seproblem , dakle, pona jpri je sastoji u tom e da se iznađu svojstva te sredine koja



najv iše utječu na društvene pojave. Dv ije vrste značajki naročito od ređuju tajuvjet: opseg društva i dinamička gustoća izm jerena prema stupnju po vezanostidijelova. Drugotne unutarnje sredine; njihov odnos prema općem okruženju ipojedinost kolektivnog života.

Važnost pojm a društvene sredine. Ako ga odb acimo , sociologija ne mož e v išeuspostaviti uzročni odn os, nego samo slijedne odnose, koji ne sadrže z nanstvenopredviđan je: primjeri preuzeti od Com tea i Spencera. Važnost tog istog pojm ada bi se objasnilo kako se korisna vrijednost društvenih postupaka m ože mijenjati

a da ne ovisi o proizv oljnim sklopovim a. Od nos tog pitanja i pitan ja društveniht ipova.Tako pojm ljen društveni život ovisi o izvanjskim uzrocima .

IV . Opće obi l ježje toga sociološkog shvaćanja . Prema Hobbesu, veza između

psihičkoga i društveno ga sintetička je i umjetna; prem a Spenceru i ekonomistima,o n a je prirodna ali analitička; prem a našem mišljenju, ona je p rirodna i sintetička.Te se dvije znača jke mog u pom irit i . Opće posljedice koje odatle proizlaze.

Šesto poglavlje: Pravila koja se odnose na davanje dokaza ... 115I. Usporedna metoda i l i metoda posrednog pokusa metoda je dokazivanja u

sociologij i. Nek orisnost metode koju je Comte nazvao pov ijesnom. O dgovor n aMillove prim jedbe u vezi s primjeno m usporedne m etode u sociologiji . Važnostnačela: istoj posljedici uvijek odgovara isti uzrok.

M jere opreza koje valja poduz eti da bi se izbjegle s tanovite greške t i jekom tihporedbi .

Zaključak 127Općenita obil ježja metode:

1. Nje zina neovisnost u odnosu na svaku f i lozofiju (neovisnost koja je korisnasamoj filozofiji) i u odnosu na praktične do ktrine. Odnosi sociolog ije prem a timdoktrinama. Ka ko ona om ogu ćuje nadvlad avanje jednostranosti .

2. Nje zina objektivnost. Društvene č injenice promatrane kao stvari. Kak o to načelo



prevladava u cijeloj metodi.3. Njezin sociološki značaj: objašnjenje društvenih činjenica uz istodobno ču van je

n j ihovih posebnos t i ; soc io log i ja kao samos ta lna znanos t . Pos t i zan je t esamostalnosti najznačajniji je na predak što ga sociolog iji još v alja ostvariti.

Veći autoritet takvog p rakticiran ja sociologije.

Kazalo imena i pojm ova 133

BIBLIOTEKA REVUE ZASOCIOIOGIIU

Izdavači

Naklada Jesenski i Turk (NJT)Hrvatsko sociološko društvo (HSD)Za izdavače

Mišo Nejašmić (NJT)Vjekoslav Afrić (HSD)

Uredništvo Bibl ioteke Revije za sociologiju

Goran Batina (Glavni urednik Naklade Jesenski i Turk), Saša Božić, Ivan Burić,



Rade Kalanj, Vjeran Katunarić, Josip Kumpes, Slaven Letica, Silva Mežnarić,Mišo Nejašmić (Glavni urednik Biblioteke Revije za sociologiju), Josip Prgomet,

Pavle Schram adei, Aleksanda r ŠtulhoferU r e d n i k

Rade KalanjPr i jevod

Gordana V. PopovićL e k t u r a

Gordana V. Popović

Graf ičk i urednik

Mario Ostojić

I zrada omota

T isak

IÂKL̂ JITLIÉ

ISBN 953-6483-38-6 (NJT). ISBN 953-6552-16-7 (HSD)

UDK 303.01:316



Date post:	06-Apr-2018
Category:	Documents
Upload:	peco2
View:	330 times
Download:	22 times

Emile Durkheim - Pravila Socioloske Metode

Documents