UNIVERZITET CRNE GORE

FAKULTET ZA SPORT I FIZIČKO VASPITANJE – NIKŠIĆ

Studijski program – Obrazovanje sportskih novinara

Marko Popović

METODE KOMUNIKACIJE U SPORTU

(završni rad)

Nikšić, 2017.

ii

UNIVERSITY OF MONTENEGRO

FACULTY OF SPORT AND PHISYCAL EDUCATION – NIKŠIĆ

Study program - Education Sports Journalists

Marko Popovic

METHODS OF COMMUNICATION IN SPORT

(final work)

Niksic, 2017.

iii

INFORMACIJE O STUDENTU:

Ime i prezime: Marko Popović

Datum i mjesto rođenja: 20.08.1991. godine u Cetinju

Studijski program: Obrazovanje sportskih novinara

INFORMACIJE O ZAVRŠNOM RADU:

Studijski program: Obrazovanje sportskih novinara

Naslov: Metode komunikacije u sportu

Fakultet: Fakultet za sport i fizičko vaspitanje

Datum prijave završnog rada: 16.03.2017. godine

Datum odbrane završnog rada: 19.05.2017. godine

Mentor: Doc dr Aldijana Muratović

Članovi komisije: 1. Predsjednik: Doc. dr Danilo Bojanić

2. mentor: Doc. dr Aldijana Muratović

3. Član: mr Rajko Milašinović

iv

Sažetak

Komunikacija predstavlja veoma bitan dio bavljenja sportom. Savremeni sport

podrazumijeva praćenje svjetskih trendova u načinu obavljanja određenih sportskih aktivnosti,

komunikaciju sa trenerom, upravom i ostalim subjektima savremenog sporta. Komunikacija u

sportu je osnova dostizanja vrhunskih sportskih rezultata i može se odvijati na više načina i

nivoa. Predmet istraživanja ovog rada jeste predstavljanje metoda komunikacije u sportu i načina

obavljanja komunikacije savremenog sporta.

Ključne riječi: komunikacija, metode, sport.

v

Abstract

Communication is a very important part of sport. Modern sport involves monitoring

global trends in the way the performance of certain sporting activities, communication with the

coach, management and other subjects of modern sport. Communication in sport is the basis of

achieving top sports results and can be done in several ways and levels. The subject of this paper

is to present a method of communication in sport and ways of performing communication of

modern sport.

Key words: communication, methods, sport.

vi

Sadržaj

1. Uvod ..................................................................................................................... 1

2. Komunikacija u sportu ......................................................................................... 2

2.1. Pojam i karakteristike komunikacije u sportu ................................................................... 2

2.2. Uloga medija i komunikacije u sportu ................................................................................... 4

2.3. Značaj komunikacije u sportu ............................................................................................ 5

2.4. Elementi komunikacionog procesa u sportu ...................................................................... 6

2.5. Strategijski model komunikacije u sportu ......................................................................... 7

2.6. Elementi uspješne komunikacije u sportu ......................................................................... 8

2.7. Načela uspješne komunikacije u sportu ............................................................................. 9

2.8. Barijere uspješne komunikacije u sportu ........................................................................... 9

2.8.1. Grupno mišljenje ............................................................................................................. 9

2.8.2. Psihološke prepreke ...................................................................................................... 10

3. Oblici, metode i tehnike komunikacije u sportu ................................................ 13

3.1. Oblici komunikacija ............................................................................................................ 13

3.1.1. Verbalna komunikacija ............................................................................................ 14

3.1.2. Neverbalna komunikacija ....................................................................................... 155

3.2. Usmene prezentacije i nastupi trenera pred sportistima .................................................. 18

3.2.1. Izlaganje trenera ....................................................................................................... 19

3.2.2. Izgled i držanje trenera pred igračima i predstavnicima medija ............................ 200

3.2.3. Vođenje sastanka sa igračima ili stručnim štabom ................................................... 22

3.2.4. Pregovori trenera sa upravom kluba ....................................................................... 255

3.3. Odnosi sa javnošću .......................................................................................................... 28

3.3.1. Pojam i definicija odnosa sa javnošću ...................................................................... 28

3.3.2. Odnosi sa javnošću u sportu ..................................................................................... 29

4. Zaključak ............................................................................................................ 34

Literatura .................................................................................................................. 36

1

1. UVOD

Komunikacija predstavlja veoma važan dio funkcionisanja svih sfera života. Bez

komunikacije ne bi bilo moguće prenositi informacije, razgovarati i slično. Pod pojmom

komunikacije podrazumijevamo proces razmjene ideja i informacija. Ona predstavlja proces

slanja i primanja neverbalnih i verbalnih poruka između ljudi. Takođe je moguće putem

komunikacije prenijeti određena osjećanja. Govoreći o komunikacijama, potrebno je napomenuti

da postoji više oblika. Najpoznatiji oblici komunikacije su čitanje, pokazivanje osjećanja,

govor/slušanje i gestikulacije. Sadržaj komunikacije i forma kreiraju poruke koje se šalju prema

određenom cilju. Pomenuti cilj može da bude čovjek, druga osoba ili drugi entitet poput

kompanije ili grupe ljudi. Kada govorimo o sportu, komunikacija predstavlja razmjenu iskustava,

informacija, emocija i ideja između sportskih radnika, sportista ili drugih osoba uključenih u

proces sporta i sportski život.

Komunikacija u sportu predstavlja jedan od osnovnih činilaca uspjeha, opstanka i razvoja

sporta. Naime, Prvenstvena uloga i značaj komunikacije u sportu se vezuje za sam razvoj sporta.

Na početku bavljenja sportom, mediji su masovno počeli da izvještavaju o sportu i sportskim

događajima što je dovelo do brzog razvoja i povećanje znatiželje ljudi za sport. Pored toga,

komunikacija u sportu je neophodna za sam opstanak sporta. Bez komuniciranja i razmjene

određenih ideja, informacija i zadataka došlo bi do gašenja sporta.

Komunikacija u sportu se odvija na više načina. Odabir metode i tehnike komunikacije u

sportu zavise od uslova u kojima se komunikacija odvija, sposobnosti komunikatora ali i

sposobnosti primaoca ili grupe ljudi koji primaju poruku. Poznavanje metoda i tehnika

komunikacije u sportu za sportske radnike je od krucijalnog značaja za uspješno prenošenje

poruke i ostvarivanje planiranih sportskih rezultata.

Predmet istraživanja ovog rada predstavlja analiza metoda komunikacija u sportu. U

prvom dijelu rada biće prikazane karakteristike, uloga i značaj komunikacije u sportu, elementi

komunikacionog procesa, strategijski model komunikacije u sportu, elementi, načela i barijere

uspješne komunikacije u sportu. Sa druge strane, drugi dio rada je istraživački dio i u njemu će

biti prikazani oblici, metode i tehnike komunikacije u sportu.

2

2. KOMUNIKACIJA U SPORTU

2.1 Pojam i karakteristike komunikacije u sportu

Govoreći o sportu, komunikacija je prisutna u velikoj mjeri. Pod komunikacijom u sportu,

definiše se svaka razmjena informacija unutar sporta, u sportskom okruženju ili kroz sport

(Bjelica, 2012). Komuniciranje u sportu može da bude direktno i indirektno. Pod direktnom

komunikacijom u sportu se podrazumijeva komunikacija govorom i slušanjem, tj. putem

opažanja. Komunikacija verbalnim kanalima je najzastupljenija u sportu. Moderni sport zahtijeva

i indirektno komuniciranje među sportskim akterima, putem raznih teničkih pomagala kao što su:

računar, internet, video konferencije, telekomunikacije, mobilna telefonija, TV, video i slično. U

indirektne komunikacije spadaju još i pisani materijali kao što su: plan treninga, izvještaji, ostali

planovi i drugo (Ilić i Sobek, 2014).

Pod komunikacijom u sportu se podrazumijeva veoma širok pojam koji predstavlja kako

neformalan razgovor dvojice kolega u bilo kojoj sportskoj organizaciji (npr. razgovor dva

fudbalera tokom utakmice), tako i formalan razgovor televizijskog voditelja sa svojim gostom

koji je posmatran od strane milionskog auditorijuma. Iz tog razloga, javlja se potreba za

segmentacijom komunikacije u sportu (Bjelica, 2012). Komunikacija u sportu obuhvata

menadžerske i organizacione komunikacije. Menadžerske komunikacije predstavljaju sredstva

kojima menadžment prenosi i prima informacije. One ispunjavaju važan zadatak, prevode

apstraktne ciljeve i planove i zadatke i navode zaposlene na aktivnost. Komunikacije

predstavljaju proces koji može da obuhvata razmjenu znanja (dvosmjeran proces), ali takođe

može da bude i jednosmjeran, kada menadžer daje uputstva prema kojima izvršilac treba da se

ravna ili kada daje naređenja koja moraju da se sprovedu.

Sa druge strane, organizacione komunikacije u komunikacijama koje povezuju više osoba

moraju da imaju u vidu kanale komunikacije (silazne kanale, ulazne kanale, bočne kanale) i

mreže komunikacije kroz koje se prenose i razmjenjuju informacije. Smjerovi komunikacija se

planiraju putem projektovanja lanaca komandovanja u organizaciji.

Komunikacija u sportu podrazumijeva:

3

• Komunikaciju unutar sportske organizacije;

• Komunikaciju sportske organizacije sa spoljnim okruženjem.

Veliki broj zaposlenih želi da bude u potpunosti informisan o važnim pitanjima, naročito

o onima koje imaju direktan uticaj na posao koji obavljaju. U slučaju nedovoljne informisanosti,

saradnici se mogu osjećati potcijenjenim i manje vrijednim što se može negativno odraziti na

njihovu volju i samopouzdanje, njihovu spremnost na saradnju, a u krajnjem slučaju i na

efikasnost same sportske organizacije. Kako bi se spriječila neželjena dejstva slabe komunikacije,

potrebno je razviti vjerodostojne komunikacione kanale za brzo širenje informacija (Skorić,

2016).

Komunikacija u sportskoj organizaciji mora da ispuni nekoliko značajnih funkcija:

(Tomić, 2007)

• Prenos informacije na sve članove sportske organizacije;

• Motivisanje članova organizacije;

• Kontrola i koordinacija napora različitih grupa i pojedinaca u organizaciji;

• Otklanjanje destruktivnih konflikta.

Jedna od najvećih grešaka koju rukovodioci u sportskoj organizaciji (direktori, menadžeri,

treneri i drugo) mogu da naprave jeste neshvatanje da komunikacija mora da bude dvosmjerna,

odnosno da pored toga što se prenose ideje drugima, mora se biti otvoren za slušanje ideje drugih,

bez obzira na kom nivou u hijerarhiji sportske organizacije se oni nalaze.

Komunikacija predstavlja centralni fenomen u organizaciji i posebno je važna za

upravljanje. Pored toga, ona kao aktivnost zauzima ogromnu većinu vremena rukovodioca

(direktora, menadžera, trenera i drugo), i na taj način svako poboljšanje vještina komunikatora,

odnosno poboljšanje efikasnosti komuniciranja, direktno ili indirektno, doprinosi poboljšanju

učinka organizacije. Za poboljšanje komunikacije je potrebno uložiti vrijeme i trud, pronaći nove

kanale komunikacije i uvežbavati tehnike komuniciranja, što nije uvijek lako ali je neophodno

(Skorić, 2016).

Sa druge strane, komunikacija između sportske organizacije sa spoljnim okruženjem

zahtijeva masovne komunikacije. Komunikacija između sporta i najšire publike se

4

institucionalizovala i čini dio opšteg sistema masovnih komunikacija. Moderni mediji su u

vječitoj borbi za pridobijanje korisnika informacija. Svaki medij ima za cilj da obezbijedi sadržaj

informacija koji će stvoriti uslove za visoku tražnju. Jedna od glavnih karakteristika savremenih

masovnih medija je visoka komercijalizacija, na koju nisu imune čak ni institucije pod kontrolom

države (Ilić i Sobek, 2014).

2.2 Uloga medija i komunikacije u sportu

Presudnu ulogu u popularisanju sporta kao fenomena koji je obilježio XX vijek i čija

planetarna popularnost svakodnevno pomjera granice su imali mediji. Mediji predstavljaju veoma

snažno sredstvo komunikacije u sportu. Najuspješniji sportisti današnjice su postali globalne

mega zvijezde i pokretne reklame čija se lična bogatstva mjere stotinama miliona eura

zahvaljujući razvoju televizije i ekspanziji komunikacionih tehnologija. Sport, sam po sebi, ima

veoma jaku promotivnu snagu, ali je zahvaljujući medijima koji prenose informacije, prije svega,

sliku i zvuk, dostigao neslućene razmjere svjetske popularnosti.

Ogromnu ulogu u istroji razvoja sporta su imali štampani mediji (prve novine su

izvještavale o sportskim događajima krajem XIX vijeka), zatim radio stanice, a kasnije i

televizije. Savremeno doba je doba direktnih prenosa, multiprenosa, web prenosa sa emitovanjem

slike i zvuka u HD ili 3D tehnologiji. Naime, informacije su dostupne u istom trenutku kada se i

dese. Iz mjesta u kojem se živi je moguće kvalitetno pratiti sva moguća dešavanja u svijetu

sporta. Mediji masovnih komunikacija na taj način promovišu sport na najbolji mogući način,

povećavaju interesovanje za omiljene klubove, ali i manje atraktivne sportove. Pored toga,

navijači se sve čvršće identifikuju sa klubovima, dok amaterski, rekreativni ali i profesionalni

sport u informatičkoj eri doživljavaju veliki prosperitet (Šurbatović, 2016).

Uloga medija i komunikacije je informativna, prije svega, ali je istovremeno i ekonomska

(mediji generišu najveće prihode u sportu, veće i od sponzora), a posebno promotivna u smislu

afirmacije sporta kao važne društvene oblasti.

5

Industrija sporta najznačajnije prihode danas ostvaruje od prodaje televizijskih prava, a

uticaj medija i komunikacije je toliki da se i najveća sportska takmičenja pomjeraju i usklađuju

stanice sa mogućnostima TV emitera. Preko TV signala najveće sportske manifestacije prati više

od polovine stanovnika svijeta. Sve značajniju ulogu u promociji sporta, razmjeni informacija i

prenošenju poruka imaju nove tehnologije i novi informacioni kanali (Internet, društvene mreže,

mobilna telefonija). Kada govorimo o medijima, oni mogu da budu masovni i specijalizovani.

Masovni mediji pokrivaju sportska dešavanja parcijalno, dok se specijalizovani sportski mediji

bave isključivo temama vezanim za sport. Akteri u industriji sporta, učesnici i konzumenti se na

taj način informišu o svim dešavanjima u oblasti sporta. Određeni uspjeh koji se ostvari na

sportskom borilištu pravu snagu i značaj dobija tek kada se adekvatno putem medijskih kanala

prenese do široke mase ljudi. Sportsko novinarstvo i komunikacija u sportu predstavljaju veoma

važnu kariku u cjelokupnom sistemu sporta. Znanje, stručnost, kvalitet, kritičnost i objektivnost

su karakteristike koje svaki dobar sportski novinar mora da posjeduje. Kompetentno i objektivno

sportsko novinarstvo predstavlja veliku polugu u razvoju sporta jedne države (Šurbatović, 2016).

2.3 Značaj komunikacije u sportu

Na osnovu mišljenja velikog broja autora, komunikacija za sport predstavlja „životnu

krv“, „kiseonik“, „arterije“, sve one metafore koje slikovito naglašavaju značaj komunikacije u

sportu, odnosno ulogu pravovremenog i tačnog komuniciranja. Komunikacija sportu donosi

„život“ i kao takva predstavlja važan vitalni proces u okviru njega.

Problemi koji mogu da nastanu usled loše komunikacije u sportu se kreću u rasponu od

nezadovoljstva poslom i stresa zaposlenih do gubitaka određenog sportskog društva. Sa druge

strane, različita istraživanja su potvrdila prednosti dobre komunikacije, koje se ogledaju kroz

poboljšanje međusobnih odnosa zaposlenih u sportu, pojačan osjećaj pripadnosti i privrženosti

sportu, veću spremnost za inovacije, povećanu produktivnost, veći kvalitet usluga i proizvoda,

veći nivo kreativnosti, smanjeno izostajanje sa posla i drugo. Komunikacija predstavlja aktivnost

koja je važna za sve funkcije sporta. Ona je neophodna za efikasno upravljanje u sportu.

Globalno gledaći, da bi se obavio bilo kakav posao za koji nam je potrebna pomoć drugih ljudi,

potrebna je komunikacija sa istima. Nijedan posao se ne može započeti niti završiti bez

6

komuniciranja sa ljudima sa kojima se sarađuje. Sportske organizacije kreiraju, dijele i mijenjaju

svoju kulturu kroz komunikaciju (Skorić, 2016).

2.4 Elementi komunikacionog procesa u sportu

Komunikacija je prenos razmjene simbola i drugih znakova. U modernoj literaturi, model

komunikacionog procesa u sportu obuhvata sljedeće elemente:

• Pošiljalac i primalac sportske poruke;

• Poruka (informacija) i kanal (medij);

• Šifrovanje, dešifrovanje, odgovor i povratna veza;

• Smetnje.

Slika 1. Elementi komunikacionog procesa u sportu

Pošiljalac sportske poruke ili izvor komunikacije i primalac sportske poruke predstavljaju

glavne strane u komunikaciji. Sportska poruka, odnosno saopštenje ili informacija i kanal ili

medij sportske poruke predstavljaju glavna sredstva komunikacije. Sa druge strane, šifrovanje ili

kodiranje i dešifrovanje ili dekodiranje, zatim odgovor i povratna veza predstavljaju glavne

funkcije komunikacije. Posljednji element predstavljaju smetnje koje se ogledaju u slučajnim

porukama koje ometaju namjeravanu komunikaciju (Bjelica, 2012).

7

2.5 Strategijski model komunikacije u sportu

Prilikom analiziranja komunikacije u sportu, potrebno je napomenuti strategijsku stranu.

Strategijski model komunikacije u sportu podrazumijeva:

• Personalnu i organizacionu komunikaciju u sportu;

• Sportske masovne medije;

• Usluge komunikacije u sportu i sisteme podrške

Personalna komunikacija u sportu može biti:

• Intrapersonalna komunikacija;

• Interpersonalna komunikacija;

• Komunikacija u malim grupama.

Organizaciona komunikacija u sportu može biti:

• Intraorganizaciona komunikacija;

• Interorganizaciona komunikacija.

Masovne komunikacije podrazumijevaju organizovano i institucionalizovano prenošenje

svih oblika informacija pomoću sredstava komunikacije. Zbog moći informacije, na formiranje

javnog mnjenja i učešća velikog broja korisnika u željenom pravcu se smatra da sredstva

masovne komunikacije imaju ogromnu snagu koju kontrolišu određeni centri moći. Iz tog razloga

se preduzimaju određene mjere kontrole i usmjeravanja masovnih medija formiranjem posebnih i

javnih servisa koji imaju manje propaganda, a više opšte obrazovnu i civilizacijsku ulogu.

Masovna komunikacija obuhvata veliki broj ljudi koji učestvuju u razgovoru i prenošenju

informacija (Ilić i Sobek, 2014).

U sportske masovne medije ubrajamo:

• Sportsko izdavaštvo i štampane medije;

• Elektronsku i vizuelnu komunikaciju;

• Multimedije.

8

Sa druge strane, usluge komunikacije u sportu i sistemi podrške obuhvataju:

• Reklamiranje;

• Odnose sa javnošću;

• Istraživanja.

2.6 Elementi uspješne komunikacije u sportu

Uspješna komunikacija zahtijeva od trenera posjedovanje sljedećih elemenata: (Lamza –

Maronić, Glavaš, 2008).

• Opažanje;

• Preciznost;

• Vjerodostojnost;

• Kontrolu;

• Simpatičnost.

Sportski treneri koji dobro opažaju često mogu da predvide kako će se poruka

interpretirati. Oni predvide reakciju igrača, člana uprave ili predstavnika medija i prema njoj

oblikuju poruku. Nakon toga se usredsrijede na povratnu informaciju na temelju koje reaguju i

ispravljaju pogrešno shvaćene elemente. Tačni treneri komuniciraju tako da igrač sasvim jasno

razumije poruku. Oni stvaraju zajedničku mentalnu sliku pošto komuniciraju tako da ih drugi

razumiju. U trenutku govora, oni zaista to i misle. U skladu sa tim se može vjerovati njima i

njihovim informacijama te igrači neće sumnjati u njihove namjere. Treneri koji su uspješni

komunikatori oblikuju i kontrolišu ono što će reći, a njihova komunikacija daje rezultate.

Pomenuti treneri su simpatični, poštuju druge, poštuju igrače, članove uprave i predstavnike

medija, održavaju dobre odnose sa svima i druže se gotovo sa svima (Požega, 2012).

9

2.7 Načela uspješne komunikacije u sportu

Načela uspješne komunikacije u sportu su:

• Načelo jasnoće (trener treba poruku da proslijedi na najjednostavniji mogući

način);

• Načelo jezgrovitosti (trener ne treba da pretjeruje u informisanju i davanju

uputstva svojim igračima pošto će preopširne poruke sportisti teško registrovati);

• Načelo ograničenosti sadržaja (trener i igrač ili član uprave ili predsjednik medija

jedan od drugoga očekuju da se pridržavaju teme razgovora);

• Načelo tačnosti (trener treba da provjeri informaciju prije nego što je uputi

primaocu, ne smije iznositi ono u šta nije siguran, za šta nema dokaza, a posebno

ne ono što nije istina) (Lamza – Maronić i Glavaš, 2008).

2.8 Barijere uspješne komunikacije u sportu

Komunikacija između sportista i sportskih radnika predstavlja sastavni dio sporta.

Međutim, na uspješnu komunikaciju utiču razne barijere koje na pozitivan ili negativan način

podstiču komunikaciju. Najčešće barijere uspješne komunikacije u sportu su:

• Grupno mišljenje;

• Psihološke prepreke.

2.8.1. Grupno mišljenje

Grupno mišljenje predstavlja društveni fenomen komunikacije koji se javlja kada grupno

ponašanje dominira i guši proces ispravne i uspješne komunikacije. Ono nastaje kada želja grupe

da se postigne konsenzus nadvlada želju za postizanjem odluka koje su u najboljem interesu

grupe. Grupno mišljenje predstavlja veliki problem u fudbalskom klubu gdje igrači neprestano

rade u grupama (Požega, 2012a).

10

Grupno mišljenje karakterišu sljedeći elementi:

• Sličnost i skrivene različitosti – članovi nekog sportskog kluba međusobno

naglašavaju svoje sličnosti, dok istovremeno skrivaju ili nekomuniciraju o svojim

razlikama. U tom trenutku nastaje previd velikih sličnosti unutar ekipe;

• Oslanjanje na zajednička uvjerenja – članovi određenog sportskog kluba

stvaraju i održavaju snažna zajednička uvjerenja ne sumnjajući u njihovu tačnost.

Umjesto da prizanju neku grešku, prihvatiće da su izgubili jer su igrali loše ili se nisu

dovoljno borili i ekipa će nerijetko za poraz kriviti spoljne uticaje, nesreću ili nepošteno

suđenje;

• Kolektivni modeli odbrambenog izbjegavanja – odbrambeno izbjegavanje

podrazumijeva da članovi nekog sportskog kulba izbjegavaju ili odbiju da se suoče sa bilo

kojom informacijom koja može da uspori njihova zajednička uvjerenja. Na primjer, kada

uprava i trener pokušavaju da uvedu sastav plaćanja fudbalera prema učinku, odnosno

sastav premija prema igrama i radnom učinku, ostvarenim rezultatima utakmica i broju

osvojenih bodova, igrači se opiru i žele i dalje sastav fiksnih plata i premija;

• Neopravdani optimizam – iako su optmizam i entuzijazam obično od

koristi rezultatima određene sportske ekipe, neopravdan optimizam će više štetiti, nego

koristiti, posebno na duge staze. Ukoliko neka fudbalska ekipa nema dovoljnu širinu

kvaliteta, potrebnih resursa, prije svega finansijskih, i drugih elemenata neophodnih za

uspjeh, pretjerano entuzijastičan optimizam će oslabiti ekipu (Rouse M. J. i Rouse S.,

2005).

2.8.2. Psihološke prepreke

Psihološke prepreke se odnose na pojedinca i njegovo mentalno i emotivno stanje

prilikom procesa komunikacije. Ključne psihološke prepreke su:

• Filtriranje;

• Percepcije;

• Manjkava memorija;

11

• Loše slušanje;

• Emotivno uplitanje (Rouse M. J. i Rouse S., 2005).

Većina ljudi često čuje samo ono što želi da čuje i vidi samo ono što želi da vidi. Neki od

njih su otvoreniji za nove ideje i informacije i vide više od drugih. Nerijetko se dešava da su ljudi

nesvjesni selektivne pristrasnosti. Često su ljudski „filteri“ i predrasude rezultat ličnih vrijednosti.

Problemi filtriranja se mogu izbjeći pažljivim slušanjem. Pored toga, čovjek mora da bude

svjestan da svi ponekad selektivno obrađuju informacije i podatke sa kojima su suočeni. Na

primjer, uspješan fudbalski trener će vrlo dobro poznavati svoje fudbalere, znati za svakog

ponaosob njegove „filtere“ i predrasude te će na taj način znati kako da mu tokom međusobne

komunikacije priđe i pruži informaciju koju će on prihvatiti (Požega, 2012a).

Svaki pojedinac ima svoje percepcije i načine posmatranja. Često se dešava da osobe ne

primjećuju da „filtriraju“ informacije i odbacuju one koje su u suprotnosti sa percepcijom svijeta

od strane osobe primaoca informacije. Percepcije mogu biti prepreke u komunikaciji. Na primjer,

često se dešava da fudbaler ne prihvati neku informaciju ili komunikaciju sa trenerom jer smatra

da, na temelju njegove percepcije i razumijevanja igre, ona nije važna ili tačna (Požega, 2012a).

Ukoliko se osoba ne sjeća šta je preneseno porukom, onda je poruka nepotpuna i

neuspješna. Iz tog razloga, pamćenje ima važnu ulogu u uspješnoj komunikaciji u sportu.

Ukoliko sportisti žele da budu uspješni komunikatori, oni moraju da nauče i praktikuju vježbe

pamćenja. Prvo, potrebno je skoncentrisati se na informaciju koja treba da se zapamti. Pomenutu

informaciju treba izdvojiti iz gomile informacija koje dolaze u svakom trenutku. Drugo,

informaciju je potrebno spremiti, odnosno prebaciti iz kratkoročnog u dugoročno pamćenje. Neke

od tehnika za uspješno prebacivanje informacija u dugoročno pamćenje su: razumijevanje

(potrebno je razumjeti ono što se želi zapamtiti), širina znanja (što se o temi više zna, lakše se

zapamti), aktivno prisjećanje (aktivno prisjećanje onog što se upravo čulo ili pročitalo), dalje

učenje (ono što se zna je potrebno neprestano izučavati i dalje), i na kraju, asocijacije (potrebno

je u glavi izgraditi asocijaciju između onoga što se već zna i onoga što bi trebalo zapamtiti).

Loše pamćenje i neuspješna komunikacija mogu da budu posljedica lošeg slušanja. Na

primjer, neki ljudi ne zapamte nečije ime samo zato što nisu obraćali pažnju kada su se

upoznavali. U današnje vrijeme su rijetke osobe koje slušaju sa punom koncentracijom duže od

nekoliko sekundi. Sposobnosti slušanja se nikada nije pridavalo toliko pažnje koliko sposobnosti

12

pisanja i govorenja. Ipak, treneri moraju da znaju da slušaju svoje članove uprave, sportske

direktore, svoje pomoćnike trenera, svoje igrače, navijače i drugo. Ukoliko trener nauči bolje da

sluša, bolje će učiti, uspješnije prenijeti svoje poruke i biti bolji u komunikaciji.

Ljudi razmišljaju mnogo brže nego što govore. Iz tog razloga moguće je bolje slušati, što

može da nas omete i dovede do emotivnog uplitanja. Razlika između brzine razmišljanja i brzine

govora može podstaknuti slušaoca da slobodno vrijeme ispuni drugim nepovezanim procesima.

Pomenuti procesi mogu da ometu slušaoca koji neće da „upije“ poruku svog sagovornika. Ipak,

ukoliko slušaoc iskoristi ovo slobodno vrijeme na pozitivan način, on može da poboljša svoje

slušanje. Kada govorimo o sportu, fudbalski trener prilikom razgovora sa svojim fudbalerima

mora da zna da iskoristi vrijeme između razmišljanja i brzine govora kako bi procijenio igrača,

šta on misli, šta želi i slično. Fudbalski trener ne smije da dozvoli da igrač formalno sluša, a da

zapravo ne sluša i sa svojim osjećanjima se nalazi na drugom mjestu. Pored toga, u

komunikacionom procesu emociju mogu da predstavljaju prepreke u slanju i primanju poruka.

Ukoliko je fudbalski trener ljut ili uplašen, njegove komunikacione sposobnosti mogu da budu

oslabljene U slučaju da sportski treneri svojim igračima daju kontradiktorne poruke, one mogu da

potkopaju komunikaciju i vjerodostojnost. Trener treba da bude siguran da su njegove poruke

dosljedne. To ne znači da trener ne može da promijeni svoje mišljenje, pristup ili način rada.

Međutim, ukoliko treneri žele da ih igrači ozbiljno shvate, njihove poruke se ne bi smjele

mijenjati bez neke osnove, nasumice ili prema emotivnim hirovima. Kada treneri trebaju da

promijene svoju odluku, oni tu promjenu trebaju da obrazlože. Dosljednost stvara

vjerodostojnost, jača poruke i osnažuje komunkacione procese u sportu. Vjerodostojnost

predstavlja važan element komunikacije za sportske trenere (Požega, 2012a).

13

3. OBLICI, METODE I TEHNIKE KOMUNIKACIJE U SPORTU

3.1. Oblici komunikacija

Komunikacija u sportu podrazumijeva komuniciranje unutar sportske organizacije

(menadžeri, zaposleni) i komuniciranje sportske organizacije sa spoljašnjim okruženjem (mediji,

sportski auditorijum). U pomenutim slučajevima komunikacija predstavlja proces u kojem se

poruke stvaraju, razmjenjuju, tumače i čuvaju, dok sam proces komuniciranja podrazumijeva

stanje, prijem i razumijevanje poruka, kao i povratno reagovanje.

Komunikacija u sportu može da bude direktna i indirektna. Direktno komuniciranje

predstavlja najčešću vrstu komuniciranja i ona se obavlja putem govora – slušanja, odnosno

putem opažanja. Sa druge strane, indirektno komuniciranje se odvija putem raznih tehničkih

pomagala (računar, telefon, video i slično), ali i putem pisanih materijala.

Kada govorimo o komunikaciji u sportu, izdvajaju se dvije karakteristične strukture:

(Skorić, 2016)

• Formalna komunikacija – predstavlja zvaničan način komunikacija, koja se

kreće naniže i naviše u skladu sa lancem rukovođenja u sportskoj organizaciji;

• Neformalna komunikacija – predstavlja nezvanični način komunikacije,

koja se kreće višesmjerno.

Formalna komunikacija u sportu se može ostvariti uzlaznom linijom od nižih nivoa do

najvišeg rukovodećeg nivoa putem izvještaja, predloga zahtjeva i slično. Sa druge strane imamo

silaznu komunikaciju od viših ka nižim nivoima menadžmenta putem pružanja informacija o

zadatim organizacionim ciljevima i načinu njihovog izvršenja. Neformalna komunikacija u sportu

predstavlja bitnu nit u poslovanju u smislu bržeg protoka informacija usljed izostavljanja spore

hijerarhijske komunikacije. Nedostatak ovog vida komunikacije ogleda se u izostanku tačnosti i

potpunosti prenošenja informacija iz različitih razloga.

Govoreći o oblicima komunikacija u sportu, izdvajaju se dva osnovna oblika:

• Verbalna komunikacija;

14

• Neverbalna komunikacija.

3.1.1 Verbalna komunikacija

Verbalna komunikacija se odnosi na razgovore u kojima je izgovorena riječ glavni kod

komunikacije. Uobičajeni kanali putem kojih se prenosi usmena komunikacija su telefon,

razgovori „licem u lice“, video, televizija, radio i zvuk na internetu. Kada govorimo o trenerima u

sportu, kod najvećeg broja njih će da preovlada usmena komunikacija „licem u lice“, donekle i

telefon kada je u pitanju razgovor sa igračima, upravom kluba i novinarima.

Svaki vid, pa i verbalna komunikacija, ima puno prednosti i mana nad ostalim oblicima

komunikacija. Osnovna prednost ovog tipa komunikacije jeste što ljudi putem razgovora, pitanja

i odgovora mogu odmah da primijete povratnu informaciju i da procijene da li su ih sagovornici

dobro razumjeli. Pored toga, oni mogu ustanoviti da li oni razumiju poruke svojih sagovorika.

Kada govorimo o razgovorima „licem u lice“, sagovornici se mogu usredsrediti na neverbalnu

komunikaciju, te će tako izraz lica ili govor tijela da omoguće čovjeku da procijeni da li treba ili

ne treba vjerovati u ono što je čuo.

Fudbalski trener, na primjer, tokom razgovora „licem u lice“ sa svojim igračem ili članom

uprave mora neprestano dodatnim pitanjima ili komentarima da provjeri da li je sagovornik

shvatio poruku kao i razmatrati njegovu neverbalnu komunikaciju, odnosno analizirati šta mu

sagovornik svojim izrazom lica ili govorom tijela najčešće nesvjesno poručuje. Kod razgovora

„licem u lice“ nije prisutna tehnologija. Naime, ne koristi se papir, olovka, računar, štampač ili

telefon. Ljudi uče da govore čim se rode i većina njih je toliko dobra u tome da nema potrebe

unaprijed da planira šta će da kaže ukoliko se radi o neformalnom razgovoru. Sa druge strane,

formalni razgovori „licem u lice“ će ponekad da zahtijevaju planirani i strateški pristup, ali ipak

većina ljudi može ovakav razgovor dobro da odradi i bez vježbe (Požega, 2012a).

Većina ljudi uzima govor zdravo za gotovo, smatrajući ga samo još jednom jednostavnom

i običnom svakodnevnom aktivnošću. Posmatrajući globalno, fudbalski treneri premalo rade na

kvalitetu i usavršavanju svoga govora.

15

Međutim, verbalna komunikacija ima i svojih negativnih strana. Iz razloga što je lako

govoriti, ljudi često ne razmišljaju dovoljno o poruci prije nego što je pošalju. Kako najčešće ne

razmišljamo o tome što ćemo reći, uglavnom izgovorimo više nego što smo htjeli ili kažemo

nešto za šta se kasnije kajemo. U nekim slučajevima pošiljalac poruke ne razmisli dovoljno o

tome šta neka riječ može da znači primaocu zbog čega nerijetko dolazi do nerazumijevanja ili

ljutnje.

Pored toga, verbalna komunikacija je posebno podložna raznim šumovima. Na primjer,

ukoliko pošiljalac poruke govori previše tiho, primalac ga ne može čuti. Dalje, većini ljudi se

desila situacija kada se desetak minuta nakon razgovora sjeti još nečega što je trebalo da kaže.

Takođe, primalac može da zaboravi ili čak namjerno da zanemari dio poruke pošiljaoca. Prilikom

sprovođenja usmene komunikacije ne postoji nikakav trajan zapis tako da se sagovornici moraju

osloniti na vlastito pamćenje. Veliki broj ljudi postaje nervozno kada treba da govori ispred većeg

broja ljudi te se govor pred većim brojem ljudi ubraja u najveće ljudske strahove. Pomenuti strah,

odnosno stres, često nepovoljno utiče na kvaltet govora pred masom.

Dakle, usmena komunikacija, odnosno razgovor „licem u lice“ nije nimalo jednostavan. U

skladu sa tim, treneri neprestano moraju da rade na usavršavanju svojih usmenih komunikacionih

sposobnosti, kao i da se pripremaju za svaki imalo ozbiljniji usmeni razgovor. Isto tako, treneri

moraju posebno da rade na kvalitetu svoga govora pred masom, budući da znanje govora pred

igračima u svlačionici, a takvi govori su gotovo svakodnevni, nije nimalo jednostavno. Ukoliko

treneri žele da ih prilikom govora igrači slušaju, da budu skoncentrisani, motivisani i da oni na

njih ostavljaju utisak vođe i harizmatičnog trenera kojeg moraju slijediti, moraju da posjeduju

vještine verbalne komunikacije (Požega, 2012a).

3.1.2 Neverbalna komunikacija

Neverbalna komunikacija se odnosi na sva namjerna i nenamjerna značenja koja nemaju

oblik napisane ili izgovorene riječi. Drugačije rečeno, neverbalna komunikacija obuhvata

elemente kao što su izraz lica, pogled, gest, odjeća i spoljni izgled, razdaljina između sagovornika

i ton glasa. Uspješni sportski treneri moraju da upravljaju svojom neverbalnom komunikacijom i

16

da je dovedu na nivo svjesnog, a ne nesvjesnog načina komuniciranja, i da šalju putem

neverbalne komunikacije poruke koje žele (Požega, 2012a).

Ovaj oblik komunikacija je izuzetno snažan. Psiholog Albert Mehrabian je poruku

podijelio na tri komponente:

• Verbalnu – odnosi se na same izgovorene riječi;

• Zvučnu – odnosi se na ton u kojem su riječi izgovorene;

• Izražajnu – odnosi se na izraz lica ili govor tijela koji prati izgovorene riječi.

Određena istraživanja pokazuju kako izgovorene riječi imaju vrlo mali uticaj na

sagovornika (oko 10 %), dok se 40 % uticaja odnosi na ton glasa, a čak 50 % uticaja na

sagovornika se odnosi na izraz lica i ostale aspekte govora tijela. Iz tog razloga je potrebno

napomenuti da treneri moraju da vode računa o visini tona i pokretima tijela prilikom razgovora

sa igračima ili članovima uprave.

Uticaj neverbalnih elemenata je toliko jak da kada su ton glasa ili govor tijela u

suprotnosti sa izgovorenim riječima, primalac će vjerovati u poruku koju karakterišu neverbalni

znakovi, a ne zaista izgovorene riječi. Na primjer, pokušajte nekoga da pohvalite za dobro

obavljen posao mršteći se ili govoreći ljutitim glasom. Osoba kojoj se obraćate vam neće

povjerovati. U skladu sa tim, treneri moraju da vode računa da njihove izgovorene riječi budu

uvijek u koordinaciji sa tonom glasa i govorom tijela.

Prilikom prvog susreta, odjevanje ostavlja utisak i stvara lično mišljenje koje se gradi u

prvih 7 do 8 sekundi susreta na osnovu fizičkog izgleda. Odjeća predstavlja važan izvor

informacija pošto nesvjesno šalje signale o finansijskom stanju, socijalnom statusu, uspjehu u

životu, stavu prema sagovornicima i okruženju. Međutim, sa aspekta komunikacije, je potrebno

izbjegavati donošenje suda o drugima na osnovu fizičkog izgleda i odjeće. Odjeća treba da bude

uredna, čista, neupadljiva, pošto osoba svojim odjevanjem komunicira i šalje poruke drugim

sagovornicima o sebi. Fudbalski trener mora veoma da vodi računa o svom oblačenju. On mora

da zna šta da obuče na treninzima, prijateljskim i službenim utakmicama, tokom boravka sa

momcima u hotelu, prilikom konferencije za novinare, ili u slobodno vrijeme, pošto na taj način

šalje mnoge poruke o sebi svojim igračima, navijačima i medijima (Požega, 2012a).

17

Različite komponente neverbalne komunikacije je moguće grupisati u četiri kategorije:

Parajezik;

• Izrazi lica;

• Govor tijela;

• Pogled (gledanje sagovornika u oči) (Rouse M. J. i Rouse S., 2005).

Parajezik predstavljaju glasovi (osim riječi) i pauze u govoru. Oni mogu biti visina glasa

(duboko ili visoko), volumen glasa (tiho ili glasno), odnosno sve što se podrazumijeva pod ton

glasa. Komponente parajezika su i upadice, tihe pauze, zapinjanje u govoru i mucanje. Parajezik

može da odaje osjećaje, sumnju, neodlučnost, nesigurnost i slično (Požega, 2012a).

Izraz lica podrazumijeva različite pokrete lica kao što su podizanje obrva, zatvorene ili

poluzatvorene oči, širenje nozdrva, položaj usta ili određene načine na koje ljudi (često

nesvjesno) pomiču mišiće lica, uključujući i potpuno opušten izraz. Značenje poruke se prenosi

izrazom lica. Putem lica izražavamo sledeće osjećaje: sreću, iznenađenje, strah, tugu, ljutnju,

gađenje, prezir ili zanimanje. Na primjer, dobri glumci pomoću izraza lica mogu da prikažu ove

osjećaje čak i kada se uopšte tako ne osjećaju. Govor tijela obuhvata mnoge različite signale.

Pokreti tijela ili položaji tijela govore više nego izrazi lica, ali ih je teže čitati. Pokreti rukama su

posebno bogati značenjem kada njima naglašavamo nešto rečeno iako ih tokom usmenih

prezentacija znamo koristiti previše pa slušaocima odvraćaju pažnju od značenja samih riječi.

Prekrštene ruke mogu da znače rezervisanost ili defanzivnost. Sa druge strane, lagano naginjanje

prema naprijed u toku razgovora može ukazivati na zainteresovanost ili simpatiju. Ljudi stoje

bliže jedni drugima ukoliko je njihov odnos intimniji. Oko svake osobe se prostire nevidljivi

prostor ili krug koji se širi i sužava zavisno od nekoliko varijabli: veze sa sagovornikom,

emotivnog stanja i aktivnosti koja je u toku. Pomenuti krug se naziva lični prostor. Osobe u

ličnom odnosu, kao roditelj i dijete, sjede ili stoje bliže jedno drugome nego što bi sjedjeli ili

stajali uz druge ljude. Sa druge strane, formalni odnosi, recimo sa prodavačicom u prodavnici,

zahtjevaju veću distancu ili veći krug ličnog prostora. Ljudi nesvjesno prilagođavaju položaj

prema drugima. Ukoliko neko stoji preblizu, sagovornik će se udaljiti kako bi ponovo uspostavio

onaj ugodan krug. Ako je sagovornik predaleko, osoba će prići na prikladnu udaljenost. Pogled

takođe ima vrlo važnu ulogu i predstavlja snažnu poruku tokom komunikacije. Na primjer,

predugo gledanje sagovornika u oči može da se shvati uvredljivo, posebno ako se radi o

18

sagovornicima različitog pola. U određenim situacijama gledanje sagovornika u oči može da

bude prednost (kada nekome želite da privučete pažnju). Dug pogled u oči koji ni jednom

sagovorniku ne uzrokuje nelagodu uglavnom ukazuje na obostrano poštovanje i simpatije. Sa

druge strane, skrene li neko od sagovornika pogled ili osjeti nelagodnost, kontakt očima ukazuje

na agresiju, odbojnost ili sumnju (Požega, 2012a).

Postavlja se pitanje da li neko može da bude uspješan trener ukoliko ne poznaje dovoljno

parajezik, izraze lica, govor tijela i pogled, odnosno ako ne vlada i ne upravlja svojom

neverbalnom komunikacijom i ako spomenute najčešće i uobičajene izraze neverbalne

komunikacije ne svede na svjesnu i namjernu veličinu, odnosno ako sa istima ne upravlja na

odgovarajući način. Nažalost, većina ljudi, sigurno i veliki broj trenera, neverbalnu komunikaciju

ispoljava na nesvjesnoj osnovi i kod drugih prepoznaje značenje poruka neverbalne

komunikacije. Pored toga, većina ljudi neverbalnom komunikacijom ne šalje poruke koje želi.

3.2 Usmene prezentacije i nastupi trenera pred sportistima

Verbalne prezentacije i nastupi pred sportistima za trenera nisu jednostavni, jer

podrazumijevaju njegovu fizičku prisutnost pred publikom te se zahtijeva trenerova potpuna

koncentracija i efikasna komunikacija. Sportski treneri veoma često igračima govore u

svlačionici, lično obavezno jednom ili dva puta nedjeljno prije i na poluvremenu utakmice, ali

takođe i tokom analize utakmice dan ili dva poslije te iste utakmice i slično. U slučaju da trener

ne zna efikasno i efektivno dobro da komunicira prilikom takvih govora, držanje govora pred

igračima može da predstavlja stresno iskustvo. Nezavisno od toga da li je trener početnik ili već

ima iskustva u držanju govora i sastanaka sa igračima, riješiće se nervoze i opustiti ukoliko se

detaljno pripremi. Detaljna priprema podrazumijeva pripremanje onoga što će se sportistima

predstaviti i razvijanje komunikacione strategije koja će trenerima donijeti samopouzdanje. Dalje,

u cilju održavanja uspješnog govora pred igračima, treneri moraju da pripaze na niz vještina

povezanih sa izlaganjem. Pored toga, potrebno je govoriti u skladu sa normama izgleda i držanja

trenera. Takođe je važno da treneri imaju dovoljan stepen fleksibilnosti kako bi bili u mogućnosti

da primanjem povratne informacije od igrača prilagode ono što govore. Na primjer, trener nije

stavio u prvi sastav nekog igrača i primećuje tokom svog govora u svlačionici njegovu nervozu i

19

ljutitu reakciju. Trener je mislio da ga tokom utakmice svakako uvede u igru te mu je to tokom

sastanka mislio i reći. Međutim, primjetivši njegovu reakciju odustaje od toga da mu kaže, i što je

još važnije, odustaje od toga da ga stavi u igru.

Prilikom držanja govora, treneri moraju da paze na prelaze i da ih naglase onako kako bi

igrači osjetili trenutak prelaska sa teme na temu (sa zadatka u fazi odbrane na zadatke u fazi

napada). Treneri moraju tokom sastanka u svlačionici da imaju na umu koje su ključne teze u

koje žele da uvjere igrače (pobjeda, važnost utakmice, podrška navijača), zatim koliko vremena

imaju na raspolaganju da igrače u to uvjere (na polovremenu utakmice je taj period sedam, osam

do deset minuta, dok prije utakmice taj period ne bi smio biti duži od pola sata), i na kraju, koliko

su igrači sa kojima raspolažu spremni da im povjeruju i izvrše postavljene zadatke. Ukoliko je

trener pripremio ono što igračima želi da kaže i ako dovoljno dobro poznaje trenerski posao i ono

što govori, to će mu omogućiti da vlada ograničenim vremenom na način koji će doprinijeti da

bude fleksibilniji (Požega, 2012b).

Osnovni činioci koji utiču na opšti utisak koji trener ostavlja na igrače tokom sastanka su:

Sadržaj njegovog govora:

• Fizički izgled trenera tokom govora i njegovo držanje;

• Reakcija trenera na povratne informacije igrača na njegov govor.

3.2.1 Izlaganje trenera

Nezavisno od toga koliko je dobra struktura i sadržaj govora trenera, način na koji će ga

trener izložiti igračima će imati najveći uticaj na konačni uspjeh govora. Postoji niz trenera koji

imaju visok nivo fudbalskog znanja i govore igračima veoma pametno, ali ih igrači ne slušaju,

nisu koncentrisani i kasnije ne budu motivisani za igru. Sa druge strane, postoje treneri koji drže

relativno običan govor igračima sa nedovoljno taktičko – tehničkih znanja, ali govore na takav

način, privlačno, strastveno i motivišuće da uspiju pridobiti pažnju sportista i da postignu njihov

vrlo borben i agresivan pristup u igri na utakmici. Govoreći o izlaganju trenera, vrlo je bitna

priprema. Jedno od osnovnih pitanja za trenera je hoće li na sastanku prije utakmice da govori

kratko ili dugo, to jest, hoće li da stigne da prenese sportistima sve što želi. Treneri moraju da

20

znaju da procijene dužinu trajanja govora i da postignu optimalan govor u raspoloživom

vremenu.

Pošto se trener tokom svog govora obraća igračima, neophodno je da neprestano gleda u

njih. Naime, on ne smije gledati u pod ili suprotni zid, ili, što je posebno važno, tablu na kojoj se

nalazi raspored igrača. Trener mora da gleda igrače i da pomiče pogled preko svih sportista u

svlačionici. Prilikom posmatranja će vjerovatno primijetiti kako mu neki igrači obraćaju više ili

manje pažnje od drugih. Takođe, treneri u svlačionici moraju da govore jasno i da mijenjaju

brzinu i ritam svog govora kako bi zadržali visoku koncentraciju i zanimanje igrača. Treneri ne

smiju zaboraviti da upotrebljavaju jezik prikladan svojoj publici, odnosno moraju da primijene

individualni pristup i da se svakom igraču obrate tako da ga isti u potpunosti razumije i shvati šta

se od njega traži.

Treneri bez iskustva često govore prebrzo. Oni su nervozni pa brzaju i ne prave pauze

zbog čega igrači propuste veliki dio govora. Potrebno je da treneri prave i iskoriste kratke pauze u

svom govoru i da u to vrijeme uspostave kontakt očima sa sportistima. Treneri moraju da

mijenjaju ritam svog govora jer će zbog monotonog tona igrači izgubiti motivisanost za

slušanjem. Dalje, treneri u svlačionici ne bi trebali da improvizuju. Zavisno od velične

svlačionice ili dvorane za sastanke, tokom svog govora trener bi trebao da stoji, ali da se pri tome

obavezno kreće kako bi održao visoku koncentraciju i zanimanje igrača. Za vrijeme govora je

potrebno gestikulirati rukama i ponašati se prirodno i smireno (Požega, 2012b).

3.2.2 Izgled i držanje trenera pred igračima i predstavnicima medija

Određena istraživanja pokazuju da se utisak koji ostavlja prezentacija govornika, odnosno

govor trenera pred igračima ili predstavnicima medija znatno više zasniva na izgledu i držanju

nego na samom sadržaju govora. Naime, neverbalni znakovi u prezentacijama imaju četiri do pet

puta jači efekat od samih riječi. Oko 50% uticaja se zasniva na izgledu trenera, 40% na njegovom

samopouzdanju, držanju i kretnjama, dok se samo 10% zasniva na onome što trener zapravo

govori. U skladu sa tim, potrebno je napomenuti da izgled i samouvjereno držanje trenera

predstavljaju rezultat detaljne pripreme, njegovih znanja, iskustava i ličnih osobina.

21

Govoreći o oblačenju trenera, uvijek su nužni kompromisi između stila oblačenja trenera

kao osobe i vrijednosti publike kojoj se obraća, a to su najčešće njegovi igrači ili predstavnici

medija, odnosno novinari. Trener mora da prilagodi svoju odjeću datoj situaciji na temelju

analize svoje publike. Lijepo i samouvjereno stajanje ili sjedenje stvara osjećaj sigurnosti kod

govornika, odnosno trenera, a i publika će, odnosno igrači ili novinari, željeti da vide nekog ko

ima samopouzdanje, autoritativnost i stručnost. U toku govora, trener bi trebao lagano da

razmakne noge, da sjedi opušteno i gleda prema naprijed ali i da cijelo vrijeme održava kontakt

očima sa igračima ili novinarima. Trener ne smije stajati pretjerano ukočeno (Požega, 2012b).

Prikladno držanje, koje nije previše kruto ili pretjerano opušteno i dotjeran izgled

signaliziraju da je trener zanimljiv, entuzijastičan i sposoban da autoritativno govori o temi o

kojoj govori igračima ili medijima. Prilikom držanja govora, treneri mogu koristiti vizuelna

pomagala. Ona pomažu u prenošenju ideja i informacija na razumljiviji način koji igrači lakše

upijaju (tabla za crtanje, tabla sa magnetima igrača). Potrebno je zapamtiti da vizuelna pomagala

postoje da potkrijepe izgovoreni dio te ih treneri trebaju koristiti samo kada osnažuju ono što

upravo govore, odnosno objašnjavaju sportistima.

U slučaju da igrači u svlačionici, ili predstavnici medija tokom konferencije za novinare

postavljaju pitanja na koja trener treba da odgovori, bitno je da trener vodi računa da prilikom

odgovoranja na pitanja ne smije da ima defanzivan ili odbrambeni stav, da predvidi moguća

pitanja, da preoblikuje ili pojednostavi pitanja koja su složena I da izbjegava razgovor sa osobom

koja je takvo pitanje postavila i da završi odgovor gledajući u nekog drugog sportistu ili novinara.

Trener ne bi smio da odgovara na pitanja novinara dok nije potpuno siguran da ga u potpunosti

razumije. U slučaju da trener ne zna, ili ne može da odgovori na pitanje iz bilo kog razloga (da ne

povrijedi nekog sportistu, člana uprave ili navijače), uvijek je bolje da to iskreno prizna i jasno

kaže nego da pokuša da blefira i govori demagogiju.

Treneri tokom govora moraju da posmatraju igrače i da procjenjuju njihove povratne

informacije, odnosno da znaju da vide njihove reakcije na ono što se govori. Većina povratnih

informacija koje trener prima tokom svog sastanka sa igračima dolazi iz njihovih neverbalnih

signala. Trener mora da bude svjestan povratnih informacija koje dobija od igrača tokom svoje

prezentacije, odnosno govora. Pored toga, treneri moraju da znaju da prate neverbalno ponašanje

sportista, da procijene da li izgledaju zainteresovano i budno ili, pak, gledaju kroz prozor ili

22

međusobno pričaju. Trener bi trebao da bude fleksibilan i da prilagodi svoj govor ukoliko mu se

učini da su igrači izgubili zainteresovanost. Razlog smanjene zainteresovanosti je potrebno tražiti

u sadržaju govora ali i u drugim stvarima (mogućnost da svi igrači ne mogu jasno da čuju trenera,

trener govori prebrzo). U slučaju da trener može da prilagodi govor kao reakciju na povratne

informacije koje pružaju sportisti, on će moći svaki govor i svaki sastanak da pretvori u zanimljiv

i uspješan (Požega, 2012b).

3.2.3 Vođenje sastanka sa igračima ili stručnim štabom

Sastanci predstavljaju grupnu aktivnost te ih treneri moraju redovno organizovati i voditi

kako sa svojim stručnim štabom i upravom kluba, tako i najčešće sa svojim igračima. Treneri

moraju da vode brigu da svi sastanci budu što kraći i produktivniji. Naime, sastanci mogu da

postanu neproduktivni najčešće zbog nedostatka planiranja, loše strukture i vođstva, ili pak, zbog

prečestog organizovanja istih. Nezavisno od toga da li su formalni ili neformalni, sa malim ili

većim brojem sagovornika, postoje strategije koje stvaraju produktivne i djelotvorne sastanke.

Sastanci trenera sa igračima, stručnim štabom ili upravama klubova mogu da imaju različite svhe,

zavisno od toga kada se održavaju. Na primjer, veoma su različite svrhe sastanka sa igračima

ukoliko se održavaju prije ili posle utakmice, prije ili posle treninga, prije ili posle takmičarske

sezone i slično. Sami sastanci sadrže veliki broj prednosti i mana. Na primjer, jedna od glavnih

prednosti sastanaka glavnog trenera sa stručnim štabom je mogućnost da grupa ljudi smisli više

ideja i rešenja problema nego što bi mogao da ih osmisli pojedinac, odnosno glavni trener.

Socijalni aspekt sastanaka je važan jer članovima tima omogućava kontakt licem u lice koji

osigurava kako verbalnu, tako i neverbalnu komunikaciju. Sa druge strane, nedostaci sastanaka se

ogledaju u tome da oni sastanci na kojima trener nema dovoljno čvrsto vođstvo mogu lako da

propadnu i rezultiraju lošom komunikacijom i rešenjima. Isto tako, ukoliko trener loše vodi

sastanak, donošenje odluka može bespotrebno da se odluži što postaje problem kada je potrebno

brzo smisliti rešenja. Takođe, sastanci mogu da budu zamorni i monotoni ukoliko se prečesto

raspravlja o istoj temi sa igračima ili ako uvijek isključivo trener dominira raspravom sa igračima

ili stručnim štabom. Ukoliko se govori o upravi kluba, razlog monotonih sastanaka nerijetko zna

da bude stalan govor predsjednika kluba kojeg niko ne smije prekinuti, koji često govori o istim

temama i/ili govori predugo. Sastanci koji se održavaju u klubu mogu da budu formalni i

23

neformalni. Nerformalni su sastanci uglavnom spontani i kratki, dok formalni sastanci zahtijevaju

zakazivanje i određenu strukturu, odnosno pravila ponašanja. Sastanak može da ima različite

svrhe kao što je motivisanje igrača, instrukcije sportistima objašnjavanjem i edukacijom taktike

ili načina igre (Požega, 2012b).

Prilikom vođenja sastanaka sa stručnim štabom, trener mora da vodi računa o

komunikacijskom pravilu timskog rada koje se naziva grupno razmišljanje i koje podrazumijeva

da će se članovi stručnog štaba po pravilu vrlo često na sastanku opredijeliti za neku odluku ili

mišljenje samo zato što se ne žele suprotstaviti glavnom treneru, odnosno jer se žele složiti sa

odlukom koju zagovara glavni trener. Kod sastanaka sa stručnim štabom, trener mora da vodi

računa i o pravilu timskog rada rizična zamjena koje govori da su članovi stručnog štaba skloni

da se slože sa odlukama glavnom trenera sa kojima se u potpunosti ili djelimično slažu, a sve iz

razloga što znaju da nisu samostalno odgovorni za donošenje odluke i njenih mogućih posljedica,

već da je odgovoran glavni trener koji u slučaju negativne serije rezultata po pravilu bude prvi

smijenjen, dok se nerijetko desi da članovi stručnog štaba ostanu članovi.

Pravila komunikacije kojih se trener mora držati za vrijeme takmičenja, odnosno

takmičarske sezone su:

• Trener mora da zna da procijeni koliko i koje savjete njegovi sportisti

mogu da shvate za vrijeme stresnih situacija;

• Za vrijeme takmičenja trener mora biti pozitivno autoritativan kako bi im

pružio podršku i ohrabrenje;

• Trener ne smije svoje igrače kritikovati previše jer su ionako pod stresom;

• Trener treba da izbjegava da daje svojim igračima negativne sugestije.

Pravila komunikacije kojih se trener treba držati nakon što njegovi igrači pobede u nekoj

utakmici su:

Trener treba da čestita svojim igračima;

• Trener treba da ohrabri igrače da nastave sa takvim intenzitetom, da pazi

da im motivacija ostane na visokom nivou i da im da savjete kako da budu još bolji;

24

• Trener treba da izbjegava preveliko oduševljenje, treba da bude realan i,

ako je potrebno, spusti igrače na zemlju;

• Trener mora da ohrabri svoje igrače da nastave u tom smjeru, da ih

podstiče da pobeda bude još veća motivacija za sljedeće utakmice.

Sa druge strane, pravila komunikacije kojih se trener treba držati nakon poraza njegovih

igrača u nekoj utakmici su:

• Trener mora, prije svega, da kontroliše svoje osjećaje, posebno ljutnju i

frustriranost;

• Trener bi trebao da ima u vidu da su u toj situaciji igrači manje otvoreni za

komunikaciju te da ih pusti da se smire;

• Trener bi trebao da bude svjestan toga da je sportistima trener potrebniji

nakon poraza, nego nakon pobede;

• Trener nikada ne smije nakon poraza da ignoriše igrače jer i kada ne kaže

ništa trener komunicira;

• Poslije poraza većina sportista želi u tome trenutku podršku te bi im trener

trebao pružiti istu;

• Za kompleksnije razgovore i analizu poraza trener bi trebao da pričeka dok

se emocije malo ne smire, kako kod igrača, tako i kod trenera;

• Trener bi trebao prvo da sasluša razmišljanja i osjećanje svojih igrača, a

tek onda da donosi sudove, trener ne smije unaprijed da optužuje jer će se igračiti zatvoriti

i više neće biti spremni za komunikaciju, a tada će svi savjeti trenera biti uzaludni;

• Trener nakon poraza može da bude ljut, ali nikada ne sme igrače da

ismijava ili ponižava;

• Trener ne bi smio da pretjeruje sa kritikama i ne bi trebao da svaljuje

krivicu za poraz na samo jednog ili dva igrača;

• Bitno je da trener naglasi da se njegovi komentari ne odnose na rezultat

nego na kvalitet onoga šta je sportista tokom takmičenja predstavio;

• Trener ne smije na utakmicu, odnosno poraz, da gleda izdvojeno, već u

sklopu dugoročnog plana;

• Trener mora da zna da vrati svojim igračima samopouzdanje;

25

• Trener treba da zna da savjetuje igrače da se smire te da im pomogne da

riješe situaciju u kojoj se nalaze;

• Trener bi trebao da izbjegava rečenice tipa “Znao sam da će se to dogoditi”

i/ili “Rekao sam vam” jer one samo dodatno frustriraju sportiste i nikako ne pomažu

(Požega, 2012b).

3.2.4 Pregovori trenera sa upravom kluba

Pregovaranje predstavlja važan element ljudskog života u svim sferama. Vrhunski trener

pregovarač neće da pristane na dogovor koji ne zadovoljava njegove interese, ali, isto tako, neće

ni da postigne dogovor kojim je druga strana (klub) nezadovoljna. Dobra volja pregovaračkih

strana se iskazuje njihovom spremnošću na kompromis, odnosno nemogućnost donošenja

kompromisa vodi dugim pregovorima i teškom postizanju dogovora. U toku pregovora, trener se

mora ponekad “cjenkati” kako bi postigao za sebe bolje materijalne uslove. Prilikom pregovora

sa klubom, trener može da koristi i instrument “posredovanja” što podrazumijeva da koristi treću

ili neutralnu stranu kako bi postigao sporazum o uslovima koji ga zadovoljavaju. Kada govorimo

o fudbalu, tu je posrednik često menadžer koji u ime i za račun trenera dogovara sa klubom

potencijalni angažman. Ovaj instrument se posebno preporučuje trenerima koji su slabiji u

komunikaciji i pregovaranju. Kada govorimo o raskidu ugovora koji u pregovorima između

trenera i kluba ne uspijeva da postane sporazuman, uobičajeno je da se koristi “arbitraža”.

Instrument koji treneri takođe mogu da koriste u pregovorima je “lobiranje” a može se definisati

kao oblik pregovaranja pri kojem jedna strana pokušava neformalnim načinima da pridobije

drugu stranu na pristanak. Proces lobiranja se uglavnom vrši na ključne osobe u klubu koje imaju

moć odlučivanja kada je u pitanju odluka o novom treneru (Požega, 2012b).

Glavni savjeti za uspješno pregovaranje su:

Trener treba da vodi razgovor na način koji će sagovornik da smatra prihvatljivim i

profesionalnim;

• Pregovaranje je trgovina ustupaka kako bi se postigao podjednako

prihvatljiv dogovor;

26

• Trener nikada ne smije pregovarati nepripremljen, a mora da ima jasan

plan, ali i da bude fleksibilan;

• Trener mora da postavi sebi jasne ciljeve;

• Trener nikad ne smije da podcijeni sagovornika;

• Koncentracija na pregovore i na sagovornika je osnovna pretpostavka

uspješnog pregovaranja, trener ne smije dopustiti da, tokom pregovora, razmišlja o

temama koje nisu u vezi sa temom pregovaranja;

• Trener treba da bude iskren i da se ne služi lažima;

• Trener mora da ima strpljenja i ne smije požurivati razgovor ili donošenje

odluka;

• Trener treba da gleda na stvari i iz tuđe (klupske) perspektive kako bi

rasuđivao objektivno;

• Trener mora da izbjegava bilo kakvo verbalno sukobljavanje;

• Trener treba pažljivo i argumentovano da navodi neslaganja sa

sagovornikom;

• Trener ustupke mora da čini progresivno, odnosno da trguje sa ustupcima

kako bi se povećala njegova vrijednost;

• Potrebno je ne zaboraviti da su rijetki slučajevi da se postignu svi željeni

ciljevi, de trener treba da bude realan i da ne gubi vrijeme na neostvarivo;

• U slučaju negativnog završetka pregovora, trener mora da ostane

profesionalan (Lamza – Maronić i Glavaš, 2008).

Početni korak trenera u pregovorima je svakako određivanje svojih ciljeva (dobiti ugovor

i angažman, određenu mjesečnu platu, premije, igračka pojačanja, uslovi rada, stručni štab itd.).

Svaka strana u pregovorima će imati željenu i realnu osnovu pregovaranja na temelju koje će

procijeniti rezultat pregovaranja. Mjesto gdje se te dvije osnove preklapaju se naziva zona

pregovora. Ona zapravo predstavlja raspon uslova unutar kojih se može postići sporazum. Drugi

korak jeste analiza suprotne strane i njenih komunikacionih sposobnosti za pregovore, njenih

karakteristika, potreba i ciljeva, finansijskih mogućnosti, vrijednosti sastava, ali i njihovih

potencijalnih slabosti u argumentovanju uslova pregovora. Što više trener zna o drugoj strani i

osobama koje će je predstavljati, bolje će moći da provede svoje vlastite pregovaračke strategije.

27

Treći korak predstavlja određivanje predmeta pregovaranja, a taj korak zajedno usaglašavaju

obije strane (trener i klub) te se radi o glavnim temama o kojima će se raspravljati za

pregovaračkim stolom. Posljednji korak podrazumijeva proučavanje ličnih taktika pregovaranja

trenera. Kao i kod svih oblika komunikacije, prezentacija trenera (kako će se postaviti u

razgovorima, njegov staž i imidž, njegova odlučnost) su od ključne važnosti za uspjeh u

pregovorima sa upravama klubova (Požega, 2012b).

Kada govorimo o plati, trener nikada ne smije pregovarati o plati prije nego što mu

ozbiljno ponude posao i ugovor o treniranju. Trener ne bi smio da raspravlja o plati prije nego što

je prezentovao poslodavcu (predstavnicima kluba) svoje kvalitete. Nema smisla pregovarati o

uslovima dok poslodavac nije siguran da ste kao trener bolji od ostalih kandidata za trenera o

kojima razmišljaju ili sa kojima su takođe pregovarali. Prije početka pregovora, trener treba da

sazna što više o klubu, sportistima, uslovima rada, koliko finansijski realno klub može da ponudi

kada su u pitanju plate i premije, a sve sa ciljem izgradnje dobre i realne pregovaračke pozicije.

Trener mora da zna da je postavio zahteve koji su u velikoj mjeri ostvarivi. Takav stav se da

ostvariti kada se sazna dovoljno informacija o klubu sa kojim pregovara. Trener treba da pokuša

po svaku cijenu da navede poslodavca da on prvi predloži visinu plate kako bi ostvario veliku

pregovaračku prednost, jer strana koja prva spomene svoje uslove gubi prednost u pregovorima.

Pored toga, potrebno je znati da je prvi ponuđeni iznos u većini slučajeva otvoren za pregovore,

iako ne uvijek ili ne značajno. Trener mora da zna da procijeni koliki je raspon od ponuđenog do

onoga šta može da dobije. On nikako ne bi smio odmah da pristane na minimum onoga što je

poslodavac predložio. Ukoliko je početna ponuda dio strategije predstavnika kluba, prerani

pristanak trenera na ponuđene uslove daje sliku osobe koja će pristati na bilo šta te se po pravilu

neće dobro odraziti na dugoročan status i ostanak trenera u klubu ili na njegovo povećanje plate

tokom vremena. Trener u pregovorrima ne bi smio ni stalno da dodaje nove uslove jer dodavanje

novih uslova djeluje pohlepno i odbija zainteresovanu stranu.

28

3.3 Odnosi sa javnošću

3.3.1 Pojam i definicija odnosa sa javnošću

Pretragom literature, utvrđen je veliki broj definicija odnosa sa javnošću. Ipak, u praksi

još uvijek nije prihvaćena jedinstvena definicija odnosa sa javnošću. U skladu sa tim, potrebno je

navesti najpoznatije definicije. Jedna od definicija odnosa sa javnošću je da je to funkcija

menadžmenta koja ocjenjuje stavove javnosti, identifikuje politike i postupke preduzeća sa

interesima javnosti i sprovodi program akcije i komunikacije kako bi se ostvarilo razumijevanje i

prihvatanje od javnosti (Senić, 2003).

Sa druge strane, Britanski institut za odnose sa javnošću definiše odnose sa javnošću kao

planirano i kontinuirano nastojanje da se uspostavi i održava dobra volja i međusobno

razumijevanje između organizacije i njenog okruženja (Jefkins, 1994). Međunarodno udruženje

za odnose sa javnošću definiše odnose sa javnošću kao specifičnu funkciju menadžmenta koja

pomaže da se uspostavi i održi međusobno razumijevanje, povjerenje i saradnja između

organizacije i njenih ciljnih grupa, upoznaje rukovodstvo sa problemima u okruženju, pomaže

rukovodstvu da prati javno mnjenje, i da, plasirajući svoja saopštenja, informiše javnost, definiše

nivo odgovornosti rukovodstva u vezi sa uvažavanjem interesa javnosti i upoznaje javnost sa

odgovornim ponašanjem rukovodstva usmjerenim ka očuvanju društvenih interesa, pomaže

rukovodstvu da ide u korak sa promjenama u okruženju i da efikasno iskoristi nastale promjene,

služeći kao sistem za rano upozoravanje i uočavanje trendova u okruženju i koristi istraživanje i

etički opravdane tehnike komuniciranja kao svoja osnovna sredstva (Hornik, 1980).

Na kraju, američko udruženje za odnose sa javnošću kaže da odnosi sa javnošću pomažu

kompleksnom, raznolikom društvu u donošenju odluka i omogućavaju mu da funkcioniše mnogo

efikasnije, na taj način što doprinose postizanju međusobnog razumijevanja između institucija i

njihovog okruženja. Odnosi sa javnošću su usmjereni na postizanje harmonije u društvenom

sistemu kroz usklađivanje akcija i strateških planova brojnih društvenih i privrednih subjekata

(Filipović, Kostić i Prohaska, 2001).

29

3.3.2 Odnosi sa javnošću u sport

U savremenim uslovima poslovanja, svaka privredna ili neprivredna organizacija koja teži

da postigne uspjeh na tržištu roba, usluga i kapitala, posebnu pažnju poklanja organizaciji i

uspostavljanju kvalitetnih odnosa sa javnošću. Posmatrajući ih kao poslovnu funkciju, odnosi sa

javnošću imaju za cilj da organizaciju predstave javnosti u najboljem svjetlu. U skladu sa tim,

mnoge svjetske kompanije preko svojih posebno organizovanih odjeljenja, službi ili sektora

svakodnevno obavljaju komunikaciju sa javnošću i na taj način obezbjeđuju stalnu prisutnost na

tržištu informacija. U skladu sa tim, svaka sportska organizacija koja teži uspjehu, prirodno teži

da ostvari adekvatne odnose sa javnošću. Opšta i sportska javnost predstavljaju ciljno tržište za

plasman informacija, usluga i proizvoda u oblasti sporta. Bez dobrih odnosa sa javnošću u

savremenom sportu, uspjeh je gotovo nemoguć, ili bar nema odgovarajuću težinu ili očekivani

efekat (Šurbatović, 2016).

Odnosi sa javnošću u sportu predstavljaju organizovanu aktivnost sportske organizacije

čiji je zadatak da ostvari efikasnu komunikaciju sa sportskom i opštom javnošću u cilju stvaranja

pozitivnog imidža, ugleda i reputacije na sportskom tržištu. Sam imidž, ugled, reputacija,

povjerenje, informisanost, javnost u radu, promocija sportskih vrijednosti, istinitost, harmonija,

razumijevanje predstavljaju riječi koje na najbolji mogući način sublimiraju ciljeve

uspostavljanja odnose sa javnošću sportskih organizacija. Ciljevi uspostavljanja odnosa sa

javnošću u sportu su: Aktivna komunikacija sa navijačima, simpatizerima i sportskom javnošću;

• Kreiranje pozitivnog imidža, ugleda i reputacije u javnosti;

• Plasiranje poruka i promovisanje sportskih dostignuća;

• Uspostavljanje što kvalitetnijih odnosa sa medijima, privredom, državnim

institucijama i drugim sportskim organizacijama;

• Kreiranje mišljenja, stavova i očekivanja javnosti;

• Upravljanje kriznim situacijama.

Praksa odnosa sa javnošću predstavlja umjetnost i znanje kojim se, kroz uzajamno

razumijevanje zasnovano na istinitom i potpunom obavještavanju, postiže harmonija sa

okolinom. Sam tim za odnose sa javnošću ima zadatak da poveća komunikaciju između

organizacije i spoljnog svijeta, naročito kroz kanale masovnih komunikacija, i da upravlja

30

mišljenjem o toj organizaciji. Kada govorimo o manjim organizacijama, takvi timovi imaju

osnovni zadatak da prave informativni materijal o organizaciji za javnu upotrebu i kroz medije.

Neki od timova imaju zadatak i da štampaju mjesečne ili periodične magazine i biltene sa ciljem

povećanja zainteresovanosti ljubitelja sporta (Kastratović i Marović, 2010).

Sportski klubovi putem komunikacije i odnosa sa javnošću komuniciraju sa navijačima i

medijima i prezentuju ono što rade. Trener, kao zaposlenik kluba i osoba ovlašćena za

komunikacija sa javnošću, mora da zna što da prezentuje navijačima i medijima kako sportski

klub koji predstavlja, tako i igrače koje vodi, ali i samoga sebe. Putem odnosa sa javnošću, trener

će postupno izrađivati imidž kluba i vlastiti imidž. Osnovna funkcija odnosa sa javnošću se

multiplicira na nekoliko sporednih funkcija, a one su:

• Formulacija ciljeva komunikacije (šta je ono što određeni sportski klub želi

u svojim odnosima sa javnošću i okolinom);

• Politika komunikacije (odrediti sa kojim grupama i kako uspostaviti

različite oblike komunikacije);

• Povećati prodaju proizvoda sportskog kluba.

Integrisana funkcija odnosa sa javnošću/oglašavanja u fudbalskom klubu bi se trebala,

dakle, između ostaloga, baviti:

• Oglašavanjem (igrača, trenera, utakmica i slično. Pravilnim oglašavanjem će se

povećati cijena igračima i trenerima, privlačiti publika na stadion itd. Kod

oglašavanja u današnje vrijeme globalizacije i visokih tehnologija ključnu ulogu

ima internet, stoga da bi svaki fudbalski klub trebao imati web stranicu visoke

rezolucije, preglednost i česta ažuriranja. Isto se odnosi i na slobodnog trenera koji

je u potrazi za trenerskim angažmanom);

• Aktivnom komunikacijom sa navijačima, simpatizerima i sportskom

javnošću;

• Kreiranje pozitivnog imidža, ugleda i reputacije fudbalskog kluba u

javnosti;

• Promovisanje sportskih dostignuća fudbalskog kluba;

• Donacijama i sponzorstvima (privlačenjem sponzora);

31

• Odnosima sa zajednicom (briga za zajednicu, učestvovanje u lokalnim

događajima i u lokalnom društvenom i/ili ekonomskom razvoju);

• Opštim publicitetom (osiguranje snažnog oblika pozitivne komunikacije za

fudbalski klub, stvaranje pozitivnog odonosa svih oblika medija prema klubu);

• Odnosima sa medijima (koji trebaju da podstaknu pozitivne utiske o

fudbalskom klubu i njegovim akterima i proizvodima. Dio ove funkcije bi bilo

omogućavanje novinarima da primaju relevantne i aktuelne informacije, slanje činjeničnih

i aktuelnih izvještaja za javnost, omogućavanje medijima da koriste fotografije i video

materijal te održavanje dobrih odnosa sa ključnim novinarima i urednicima);

• Kreiranje mišljenja, stavova i očekivanja javnosti kada je u pitanju

fudbalski klub;

• Internet stranicama (sve popularniji oblik odnosa sa javnošću i

oglašavanja) (Rouse M. J. i Rouse S., 2005).

Kvalitetan integrisani sastav odnosa sa javnošću će osigurati fudbalskom klubu pozitivan

imidž i reputaciju, a to podrazumijeva pozitivan skup percepcija, očekivanja i vrijednosti koje

publika (navijači kluba i drugi navijači, odnosno ljubitelji fudbala) ima u odnosu na klub.

Određene percepcije publike je nemoguće kontrolisati. Međutim, u najboljem interesu fudbalskog

kluba je da ima konzistentne komunikacije kako bi gradio konzistentan imidž (Požega, 2012b).

Koristi pozitivnog imidža za fudbalski klub ili trenera su nemjerljivi. Na primjer,

reputacija utiče na sposobnost fudbalskog kluba da lakše zadrži najbolje igrače, ali takođe i da

lakše privuče nove kvalitetnije fudbalere. Pozitivan imidž je potrebno graditi i održavati

isključivo dugoročno. Naime, reputaciju je nemoguće brzo izgraditi ili je kupiti. Sportski klubovi

sa pozitivnom reputacijom uživaju tržišnu prednost koja se iskazuje u prodaji ulaznica, odnosu sa

navijačima i medijima, broju sponzora ali i u profitu. Najvažniji poslovi i zadaci klupske službe

odnosa sa javnošću su:

Provoditi planirani i kontinuirani program rada fudbalskog kluba;

• Baviti se odnosima između kluba i njegovih javnosti;

• Pratiti stavove i mišljenja fudbalske javnosti;

32

• Analizirati učinke koje postupci i aktivnosti kluba i njegovih trenera i

igrača mogu da imaju u javnosti;

• Usklađivati postupke i aktivnosti trenera i igrača za koje utvrde da su u

sukobu sa javnim interesom i opstankom kluba;

• Stalni kontakti i komunikacija sa štampanim i elektronskim medijima;

• Organizacija konferencija za medije;

• Najava događaja;

• Pisanje obavještenja;

• Ažuriranje web stranice fudbalskog kluba.

Sa aspekta trenera i njegovog odnosa sa javnošću, njegov prvi korak u unapređivanju

odnos sa javnošću mora da bude proučavanje stavova i potreba grupa ljudi koje su cilj

njegovog djelovanja (članovi uprave kluba, igrači, navijači). Ukoliko trener želi da ima

dobar odnos sa javnošću, a samim time, i dobru reputaciju što će mu osigurati stalne nove

i bolje angažmane u karijeri, trebalo bi da vodi računa o tome da ispuni sljedeće uslove:

• Treba da savlada uvjerljiv govor;

• Važno je da posjeduje duboko znanje o raznim medijima, da razumije

procese funkcionisanja medija i da ima uvijek razumijevanja za potrebe medija;

• Treba da bude sposoban da brzo, kratko, precno i kvalitetno odgovori na

pitanja;

• Treba da izgradi povjerenje sa medijima (novinarima);

• Mora vješto da se ophodi sa ljudima;

• U razgovoru sa medijima, trener mora da posjeduje emocionalnu i

intelektualnu stabilnost, da pokazuje entuzijazam i ambicioznost, da ima široko polje

interesa i intelektualnu znatiželju, da zna pažljivo da sluša, da bude otporan na frustracije

i slično (Lamza – Maronić i Glavaš, 2008).

Privredna društva, od preduzetnika do globalnih kompanija, a tako i sportske organizacije

(posebno one koje svoje sportske i poslovne rezultate realizuju na tržištu) veliku pažnju

posvećuju kvalitetnom upravljanju PR aktivnostima. Kod savremenih privrednih društava, kao i u

najuspješnijim profesionalnim sportskim klubovima, poslovna funkcija odnosa sa javnošću je

organizovana kao posebna služba ili odjeljenje. Pomenuta služba je pozicionirana kao samostalna

33

ili savjetodavna funkcija i kao podrška odlučivanju top menadžmenta. U mnogim kompanijama,

poslovi PR su pozicionirani u okviru odjeljenja za marketing. Veliki broj preduzetnika

komunikaciju sa javnošću obavljaju ličnim kontaktima i ličnim angažmanom (Šurbatović, 2016).

Poslovi odnosa sa javnošću se odvijaju i obavljaju u svakoj organizaciji. Sama

komunikacija između organizacije i okruženje je neminovnost i u poslovnim i u međuljudskim

odnosima. Privredni subjekti koji su tržišno orijentisani i koji shvataju značaj marketinga,

promocije i dobre komunikacije sa javnošću se često ne oslanjaju samo na sopstvene potenciale i

rad svojih službi, već koriste tuđa stručna znanja kroz konsultantske usluge. Kada govorimo o

pogledu sporta, najuspješniji sportski klubovi današnjice, takođe, veoma često angažuju

specijalizovane PR agencije u cilju boljeg komuniciranja i pozicioniranja u sportskoj javnosti.

Od PR menadžera u sportu se očekuje da potpuno pomognu štampanim ili elektronskim

medijima da “pokriju” sportska takmičenja, objavljuju statistike sportista i timova za svako

takmičenje i stalno ažuriraju svoje podatke (statistika na poluvremenu takmičenja), organizuju

press konferencije, prije i posle takmičenja, na kojima bi novinari mogli da intervjuišu sportiste,

trenere i stručni tim, organizuju pres konferencije nakon važnih događaja (kupovine određenih

igrača, promocije novog menadžmenta sportskog tima), održavaju svakodnevni kontakt sa

novinarima, daju im interesantne priče (o suspenziji pojedinih igrača, njihovom životu),

pripremaju godišnje izvještaje za medije sa istorijama, biografijama i interesantnim pričama koje

bi mogla da budu od koristi reporterima štampe, radija i televizije. Osobe koje se profesionalno

bave odnosima sa javnošću, moraju da vode računa o tajmingu. Tri ključna faktora za uspjeh u

njihovom poslu su tajming, tajming i tajming. Odgovoran i uspješan PR menadžer će obezbjediti

pravovremeno prosleđivanje najnovijih informacija svim značajnim masovnim medijima. Dobar

PR menadžer mora da ima korektan i profesionalan odnos sa novinarima, kako ne bi izazvao

narušavanje privatnosti sportskog tima ili pojedinca (Kastratović i Marović, 2010).

34

4. ZAKLJUČAK

Komunikacija sportu predstavlja srce i dušu, ona je osnov savremenog sporta. Putem

komunikacije se prenose informacije i ideje slušaocu. Komunikacija u sportu je važna iz više

aspekata. Bez komunikacije, ne bi bilo moguće prenijeti zamisli i ideje trenera na igrače, ne bi

bila uspostavljena veza između trenera i stručnog štaba, uprave kluba. Pored toga, komunikacija

je veoma bitna za motivisanost igrača. Jedino motivisani igrači mogu da proizvedu rezultate koji

bi zadovoljili potrebe njih samih, ali i potrebe trenera, stručnog štaba ili uprave kluba.

Komunikacija je potrebna za sve funkcije u sportu. Ona je potrebna za upravljanje u samom

sportu.

Komunikacija u sportu može da se odvija na više načina. U skladu sa tim, definisane su

metode i tehnike komunikacije u samom sportu. Na početku razmatranja metoda za

komunikaciju, potrebno je napomenuti oblike komunikacije u sportu. Osnovni oblici

komunikacije u sportu su verbalna i neverbalna komunikacija. Verbalna komunikacija je metod

komunikacije u kome komunikator šalje poruku primaocu poruke putem glasovne poruke, dok

neverbalna komunikacija predstavlja oblik komunikacije u kojem komunikator šalje poruku

mimikom i ostalim gestovima lica i tijela.

Treneri predstavljaju jedan od najvažnijih ljudskih resursa u sportu. U skladu sa tim,

određene metode komunikacije u sportu se vezuju za njihov rad. Treneri imaju višestruku ulogu u

sportskim organizacijama. Oni su zaduženi za uspjeh tima, saradnju sa medijima, saradnju sa

upravom i cjelokupnim stručnim štabom. Osobe sa kojima treneri sarađuju su različitog

karaktera, osobina i kapaciteta. U skladu sa tim, treneri moraju da ovladaju raznim vještinama

verbalne i neverbalne komunikacije radi koordinacije sa učesnicima u procesu obavljanja

sportskih aktivnosti i prenosa poruke na pravi način a u cilju razumijevanja iste od strane

primaoca.

Još jedan od metoda komunikacije u sportu jesu odnosi sa javnošću. Odnosi sa javnošću

imaju za cilj da određenu sportsku organizaciju predstave javnosti u najboljem mogućem svjetlu.

Ciljevi komunikacije sa javnošću su komunikacija sa navijačima, kreiranje pozitivnog imidža,

plasiranje poruka i promovisanje dostignuća, uspostavljanje kvalitetnih odnosa sa medijima.

Mediji predstavljaju svjetsku silu. U skladu sa tim, ovaj metod komunikacije je veoma popularan

35

i preporučljiv za sportiste i sportske organizacije u smislu popularizacije i stvaranja pozitivnog

imidža koji će dovesti do kreiranja lojalnosti u klubu, pronalaženje sponzora, povećanje armije

navijača i povečanje prihoda sportskog društva i drugih benefita neophodnih za dostizanje

kvalitetnih sportskih rezultata.

Na kraju, potrebno je reći da postoji veliki broj načina i metoda komunikacije u sportu. U

cilju uspjeha pojedinca ili sportskog kluba, potrebno je vladanje raznim vještinama verbalne i

neverbalne komunikacije te njihova primjena i ponašanje komunikatora u praksi u zavisnosti od

potreba odgovarajuće situacije.

36

Literatura

Bjelica, D. (2012). Osnovno određenje komunikacija u sportu. Nikšić: Fakultet za sport i

fizičko vaspitanje.

Filipović, V., Kostić, M., Prohaska, S. (2001). Odnosi sa javnošću. Beograd: FON.

Hornik, J. (1980). Comparative Evaluation of International vs. national advertising

strategies. Columbia Journal of World Business, Spring, 36–45.

Ilić, R., Sobek, M. (2014). Sport i masovne komunikacije, Beograd: Sinteza.

Jefkins, F. (1994). Public Relations Techniques, Oxford: Butterworth Heinemann.

Kastratović, E., Marović, M. (2010). Mediji masovnih komunikacija i odnosi sa javnošću

u sportu. Menadžment u sportu, Beograd: Alfa Univerzitet.

Lamza – Maronić, M., Glavaš, J. (2008). Poslovno komuniciranje. Osijek: Ekonomski

fakultet.

Požega, Ž. (2012a). Didaktira i tehnike komunikacije. Nastavni materijal i ispitni

priručnik za UEFA A licencu, Zagreb: Hrvatski nogometni savez.

Požega, Ž. (2012b). Didaktira i tehnike komunikacije. Nastavni materijal i ispitni

priručnik za UEFA PRO licencu, Zagreb: Hrvatski nogometni savez.

Rouse, M. J., Rouse, S. (2005). Poslovna komunikacija. Zagreb: Masmedia.

Senić, R. (2003). Marketing. Kragujevac: Ekonomski fakultet.

Skorić, M. (2016). Komunikacija u sportskoj organizaciji, dostupno na:

http://savremenisport.com/teorija-sporta/sportski-menadzment/10/512/komunikacija-u-sportskoj-

organizaciji, datum pristupa: 26.01.2017. godine

Šurbatović, J. (2016). Menadžment u sportu. Beograd: Data Status.

Tomić, M. (2007). Sportski menadžment. Beograd: Data Status.

37

Biografija

Marko Popović rođen je na Cetinju, gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje Fakultet za

sport i fizičko vaspitanje, smjer Sportsko novinarstvo upisao je u septembru 2010. godine i

uspješno položio sve ispite predviđene planom i programom fakulteta.