Ispitivanje dostupnosti usluga mentalnog zdravlja u Bosni i ...

U Sarajevu, avgusta 2017. godine

Ispitivanje dostupnosti usluga mentalnog zdravlja

u Bosni i Hercegovini Finalni izvještaj

Štampanje publikacije finansira Projekat mentalnog zdravlja u BiH koji implementira Asocijacija XY u

partnerstvu sa Federalnim ministarstvom zdravstva i Ministarstvom zdravlja i socijalne zaštite

Republike Srpske, a podržava Vlada Švicarske. Sadržaj publikacije ne predstavlja nužno stavove

Vlade Švicarske.

Ispitivanje dostupnosti usluga mentalnog zdravlja u Bosni i Hercegovini

2

Istraživački tim i autori izvještaja:

1. Remzija Šetić, mr.psihologije – JU „Dom zdravlja Kantona Sarajevo“ CMZ Stari Grad,

Udruženje „Menssana“;

2. dr. Dalibor Jozičić, specijalista psihijatrije, Udruženje specijalizanata i mladih

psihijatara/neuropsihijatara u BiH;

3. dr. Amir Tahirović, specijalista psihijatrije, JU „Zavod za bolesti ovisnosti Kantona Sarajevo“,

Udruženje specijalizanata i mladih psihijatara/neuropsihijatara u BiH;

4. dr. Amra Hrnjica, specijalizant psihijatrije, JU „Psihijatrijska bolnica Kantona Sarajevo“,


5. dr. Davorin Udovčić, specijalista psihijatrije, UKC Republike Srpske, Klinika za psihijatriju,


6. dr. Sabina Mađar, specijalizant psihijatrije, JU „Zavod za bolesti ovisnosti Kantona

Sarajevo“, Udruženje specijalizanata i mladih psihijatara/neuropsihijatara u BiH;

7. dr. Elvira Ališahović - Gelo, specijalista neuropsihijatar – JU „Dom zdravlja Kantona

Sarajevo“ CMZ Ilidža, Udruženje „Menssana“.


3

Realizatori istraživanja:

Udruženje za zaštitu mentalnog zdravlja „Menssana“ Sarajevo

ψ UDRUŽENJE SPECIJALIZANATA I MLADIH PSIHIJATARA/NEUROPSIHIJATARA

ASSOCIATION OF TRAINEES AND YOUNG PSYCHIATRISTS/NEUROPSYCHIATRISTS

Podrška istraživanju:

Udruženje za unapređenje mentalnog zdravlja „Akcija za mentalno zdravlje“ Ženeva

Ovo istraživanje je realizirano u okviru Projekta mentalnog zdravlja u Bosni i Hercegovini koji

finansira Švicarska agencija za razvoj i suradnju (SDC)


4

Lista istraživača i ustanova u kojima je provedeno istraživanje

Branka Mišljenović CMZ Šamac

Dalibor Jozičić CMZ Modriča

Dalibor Miholjčić CMZ Mrkonjić Grad

Davorin Udovičić UKC Republike Srpske Banja Luka

Dejan Milanović CMZ Doboj

Edina Teskeredžić CMZ Tuzla

Edina Teskeredžić CMZ Kalesija

Elma Hadžić CMZ Ključ

Gordana Krehovski CMZ Prnjavor

Gorica Tomić CMZ Višegrad

Hajrija Ibrišagić CMZ Ilidža

Inga Lokmić-Pekić JU „Psihijatrijska bolnica Kantona Sarajevo“

Ismeta Krako CMZ Novi Grad Sarajevo

Ivana Arapović CMZ Mostar

Mahir Osmanspahić JU „Zavod za bolesti ovisnosti Kanotna Sarajevo“

Minheta Nefić CMZ Stari Grad Srajevo

Nedim Muftić CMZ Travnik

Senka Jovanović Gaković JZU „Opšta bolnica Gradiška“

Tanja Cvijanović CMZ Modriča

Lektor: Dijana Simanić

Dizajn i priprema za štampu: Džana Hulusić Torlak

Štampa: Kopirnica „Start“ Sarajevo


5

Za provedbu ovog istraživanja posebnu zahvalnost dugujemo Projektu mentalnog zdravlja u Bosni i

Hercegovini koji se finansira sredstvima Švicarske agencije za razvoj i suradnju, Federalnom

ministarstvu zdravstva, Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, svim zdravstvenim

ustanovama koje su prepoznale značaj učešća u ovom istraživanju i koje su se uključile u istraživanje,

prof. dr. Normanu Satroriusu i prof. dr. Umbertu Volpeu koji su svojim znanjima i iskustvom

doprinijeli realizaciji ovog istraživanja, te kompletnom osoblju koje je učestvovalo u ovom

istraživanju i bez kojeg se ono ne bi ni realiziralo.


6


7

Sadržaj

1. UVOD 8

1.1. Sistem zaštite mentalnog zdravlja u BiH 8

1.2. Relevantna istraživanja u svijetu 10

2. CILJ ISTRAŽIVANJA 12

3. METOD 13

3.1. Ispitanici 13

3.2. Instrumentarij 16

3.3. Postupak 16

4. REZULTATI I DISKUSIJA 17

4.1. Prvi pružatelj njege 17

4.2. Drugi pružatelj njege 26

4.3. Treći pružatelj njege 28

4.4. Četvrti pružatelj njege 29

4.5. Analiza puta osoba sa mentalnim poremećajima u sistemu zdravstvene zaštite 30

4.6. Uporedba sa drugim istraživanjima 34

5. ZAKLJUČCI I PREPORUKE 36

Reference 39

Prilog 40


8

Putevi korisnika usluga do ustanova za zaštitu mentalnog zdravlja su različiti. Skraćenje perioda

netretiranih psihičkih poremećaja, posebno psihotičnih, primarni je cilj kvalitetne brige u mentalnom

zdravlju. Svrha ranog otkrivanja psihičkih poremećaja i tretmana istih je smanjivanje perioda u kojem

je život korisnika ometen. Sve to omogućava njegovo vraćanje u potpuno funkcioniranje u najkraćem

mogućem roku. Duži period od pojave prvih simptoma do traženja stručne pomoći povezan je sa

strahom od stigme i kulturološkim uvjerenjima, zbog čega se prema nekim istraživanjima većina

osoba prvo obrati vjerskim predstavnicima ili dostupnoj socijalnoj podršci. U razvijenim zemljama

period trajanja netretirane psihoze je u prosjeku jedna godina, a potrebna su tri kontakta u procesu

zbrinjavanja pacijenta. Istraživanja pokazuju da se najkraći put do brige ostvaruje nakon kontakta sa

hitnom službom, a najduži nakon kontakta sa policijom.

Pored interesovanja za put pacijenata sa psihotičnim poremećajem neophodno je provjeriti koji put

prolaze i osobe kod kojih se evidentiraju drugi poremećaji, poput poremećaja vezanih za ovisnost,

poremećaja raspoloženja, neurotskih i drugi poremećaja. Posebno je zanimljivo vidjeti da li se i po

ovom osnovu može pronaći razlika u načinu i dužini trajanja puta pacijenata sa različitim dijagnozama

(Abdallah, Sidua, Ozge i sar., 2016. god.).

Put korisnika usluga do adekvatne njege u mentalnom zdravlju, prvenstveno dolazak do psihijatrijske

njege je ključan i u mnogome zavisi od samog sistema zdravstvene zaštite.

1.1 Sistem zaštite mentalnog zdravlja u Bosni i Hercegovini

Kako se navodi u dokumentu „Politika i strategija za zaštitu i unapređenje mentalnog zdravlja u FBIH

(2012 – 2020)“ sistem zaštite mentalnog zdravlja u Bosni i Hercegovini je do proglašenja neovisnosti

počivao na bolničkom sistemu brige koji je uključivao bolnička odjeljenja u okviru općih bolnica,

psihijatrijske klinike u okviru tri klinička centra, psihijatrijske bolnice kao što su Jagomir, Sokolac i

Domanovići, psihijatrijsku koloniju “Jakeš” kod Modriče, JU „Zavod za alkoholizam i druge

toksikomanije u Kantonu Sarajevo“, klubove liječenih alkoholičara, te neuropsihijatrijske dispanzere

pri domovima zdravlja. U ovom periodu njegu u mentalnom zdravlju su pružali specijalisti

neuropsihijatarije, medicinske sestare, dok je u službi mentalnog zdravlja radio veoma mali broj

kliničkih psihologa, socijalnih radnika, i okupacionih, odnosno, radnih terapeuta, a naglasak i osnov

cjelokupnog sistema psihijatrijske zaštite počivao je na psihijatrijskim institucijama, a samo jednim

malim dijelom na rehabilitaciji i resocijalizaciji osoba sa psihičkim poremećajima. Uloga zajednice u

unapređenju mentalnog zdravlja i podrške osobama sa mentalnim poremećajima i problemima bila

je nepoznata ili je uopće nije bilo. Trenutno, nakon provedene reforme sistema službi mentalnog

zdravlja u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBIH) usluge iz oblasti mentalnog zdravlja se obezbjeđuju

kroz mrežu koju čini 45 centara za mentalno zdravlje u zajednici (CMZ). Svaki centar mentalnog

zdravlja ima na raspolaganju 10 psihijatrijskih kreveta pri psihijatrijskim odjeljenjima općih bolnica

kantona kojem pripada, namijenjenih za zbrinjavanje pacijenata u krizi. Usluge iz oblasti mentalnog

zdravlja na sekundarnom i tercijarnom nivou pružaju se u psihijatrijskim klinikama kliničkih centara u

Sarajevu, Tuzli i Mostaru, JU „Psihijatrijskoj bolnici Kantona Sarajevo“ i u 9 psihijatrijskih odjeljenja

kantonalnih bolnica u drugim većim gradovima. Također, jedan dio psihijatrijskih bolesnika smješten

je u ustanovama socijalne zaštite zajedno sa osobama s posebnim potrebama.

1. UVOD


9

Na području Republike Srpske (RS) djeluje 29 CMZ-ova. Na sekundarnom i tercijarnom nivou

zdravstvene zaštite usluge se pružaju na Klinici za psihijatriju UKC Republike Srpske (Banja Luka),

Psihijatrijskoj klinici Sokolac, Specijalnoj bolnici za hroničnu psihijatriju Modriča, te na odjeljenjima

psihijatrije u opštim bolnicama u Prijedoru, Gradišci, Doboju i Trebinju.

U CMZ radi jedan ili više multidisciplinarnih timova, zavisno o područja koje pokrivaju, odnosno o

broju stanovnika. Timove čine neuropsihijatri/psihijatri, psiholozi, socijalni radnici, medicinski

tehničari, te u manjem broju defektolozi, logopedi i okupacioni terapeuti.

U BiH se podaci u vezi sa mentalnim poremećajima ne prikupljaju na sistematičan način, ni na nivou

pružaoca usluga, ni na nivou entitetskih Zavoda/Instituta za javno zdravlje, a još manje na nivou

stanovništva. Za istraživanja u mentalnom zdravlju (MZ) se izdvaja veoma malo sredstava. Svijest

stanovništva je na niskom nivou u pogledu značaja ovog problema i patnje ljudi sa psihičkim

poremećajima ili onesposobljenostima usljed tih poremećaja. Iskustva profesionalca u mentalnom

zdravlju je da postoji negativan stav stanovništva prema osobama sa psihičkim poremećajima uz

prisutno negativno izvještavanje u medijima, koji često na stereotipan i senzacionalistički način

govore o mentalnom zdravlju i psihičkim poremećajima što ima značajan utjecaj na oblikovanje

javnog mnijenja. Sistem rukovođenja informacijama iz oblasti MZ nije definisan. Prikuplja se samo

nekolicina podataka koji se odnose na proces i institucije. Nema standarda za prikupljanje podataka.

Nema podataka o nadziranju MZ stanovništva. Odlučivanje i planiranje na temelju dokaza nije

moguće. Stoga i ne postoje podaci o tome na koji način i koji je put, te koliko dugo je potrebno da se

osobe sa psihičkim poremećajem jave na pravo mjesto i da im se pruži adekvatna usluga

(Kapetanović, Lakić, Popović 2009).

Rezultati istraživanja koje je provedeno 2008/2009. pod nazivom „Analiza situacije i procjena usluga

mentalnog zdravlja u zajednici u Bosni i Hercegovini“ (Projekat mentalnog zdravlja za Jugoistočnu

Evropu, 2008-09., a izdalo ga je Federalno ministarstvo zdravstva i Ministarstvo zdravlja i socijalne

zaštite Republike Srpske) rijetki su primjer istraživanja MZ i trenutno jedini dostupni podaci ovakve

prirode, i to samo na nivou CMZ, a ukazali su na slijedeće stanje usluga mentalnog zdravlja u zajednici

u BiH:

Najveći broj korisnika u CMZ uputi porodični ljekar 40% (RS 49,99, FBiH 35,48), zatim slijedi

20% samoinicijativno (RS 22,22%, FBiH 16,30%) i porodica i prijatelji (FBiH 22,58%, RS

16,67%), a najmanje, sa 10%, drugo zdravstveno osoblje (FBiH 12,90%, RS 5,56%) i škole

(FBiH 12,90%, RS 5,56);

Poredeći podatke dobivene za 2006. i 2007. godinu, u BiH je primjetan trend povećanja broja

korisnika CMZ:

■ hospitalizovanih korisnika,

■ prisilno hospitalizovanih korisnika,

■ korisnika koji su počinili krivično djelo i kojima je određena sudska mjera obaveznog

bolničkog liječenja,

■ korisnika kojima je izrečena mjera obaveznog psihosocijalnog tretmana u skladu sa

zakonom o zaštiti porodice od nasilja;

Skoro svi CMZ (94%) izjavljuju da se korisnici nakon hospitalnog tretmana upućuju na dalji

tretman u CMZ;

Odnos muških i ženskih korisnika je podjednak: u 2007. godini u Bosni i Hercegovini CMZ su

pružili usluge za 49,86% muških i 50,14% ženskih korisnika.


10

1.2 Relevantna istraživanja u svijetu

Istraživanja, koja su za cilj imala utvrđivanje puta pacijenta do psihijatrijske usluge, manje-više

dolazila su do sličnih rezultata, a kojima se potvrđuje uglavnom poznato stanje na terenu, da

korisnici usluga pretežno dolaze do psihijatrijske usluge odgođeno, nakon iscrpljivanja drugih

metoda liječenja.

Istraživanje koje je provedeno u Malaviju (Kauye, Udedi, Mafuta, 2015), većina korisnika usluga

prođe proces liječenja u drugim službama, nepsihijatrijskim pa čak i nemedicinskim, prije nego dođu

do psihijatrijske ustanove. Samo njih 11.7 % su prvu pomoć za svoj psihički problem potražili na

psihijatriji. Oko 22.7 % pacijenata se, kao prvom pružatelju njege obratilo prirodnim iscjeliteljima.

Samo 23 % svih pacijenata u toku liječenja je stiglo do drugog pružatelja njege, dok niko nije išao kod

trećeg. Kod oko 48.2 % svih pacijenata koji su bili kod prirodnog iscjelitelja kao prvog pružatelja

njege, prošlo je više od dvije sedmice prije nego su stigli do referentnog centra. Pacijenti koji su se

javljali konvencionalnim zdravstvenim radnicima kao prvom pružatelju njege, do referentnih centara

su stizali za tri dana ili kraće.

Rezultati istraživanja u Bangladešu (Giasuddin, Chowdhury, Hashimoto, Fujisawa, Waheed, 2012)

pokazali su da je 84 % učesnika istraživanja, prije nego su stigli do profesionalaca iz oblasti mentalnog

zdravlja konsultovalo druge službe i pružatelje njege. Vremenski okvir u kojem su dolazili do

psihijatrijske usluge kretao se u rasponu od 8 do 78 sedmica. 16 % ispitanika je došlo direktno, i to

10,5 sedmica nakon pojave prvih psihičkih tegoba. Među pacijentima koji su se prvo javljali u druge

službe, njih 44 % su prvo posjetili individualnog privatnog ljekara, 22 % je prvo tretirano od strane

vjerskih iscjelitelja a 12 % ih se prvo obraćalo seoskim ljekarima. Pacijenti koji su prvo tretirani od

strane prirodnih i vjerskih iscjelitelja i seoskih ljekara su najbrže stizali do konvencionalne

psihijatrijske njege, za 2-2,5 sedmice. Najdužu odgodu psihijatrijskog tretmana imali su pacijenti koji

su prvu pomoć zatražili u privatnoj praksi, 22-31 sedmice.

Studija koju su proveli Gater, Jordanova, Marić i saradnici (2005) koja je imala za cilj da utvrdi put

kojim prolaze pacijenti u potrazi za psihijatrijskim tretmanom u zemljama Istočne Evrope (Albanija,

Hrvatska, Makedonija, Rumunija i Srbija- Crna Gora) kao i oblike tretmana kojima bivaju podvrgnuti u

ranoj fazi bolesti, zaključili su da glavni putevi do psihijatrijske usluge su dolazak preko ljekara opće

prakse, direktni dolazak te upućivanje od strane bolničkih ljekara. Potvrđeno je da je uloga „vratara“

ljekara opće prakse izrazito ograničena te da se ljekari opće prakse vrlo rijetko odlučuju za

propisivanje terapije pacijentima sa psihičkim poremećajima (to se ne odnosi na sedative). Kao jedan

od zaključaka ovog istraživanja, nameće se činjenica da u slučaju da postoji težnja za stvaranjem

službe mentalne zaštite koja bi bila orijentirana prema zajednici, neophodno će biti integriranje službi

mentalnog zdravlja u primarnu zdravstvenu zaštitu.

Prema rezultatima istraživanja (Abdallah, Sidui, Ozge i saradnika, 2016) sprovedenog u Gani,

pacijenti su u potrazi za psihijatrijskom uslugom najčešće koristili dva puta, direktni put u javnu

psihijatrijsku ustanovu ili duži, zaobilazni put preko pružatelja nepsihijatrijske njege. Tako se skoro 48

% pacijenata, u procesu traženja psihijatrijske usluge prvo obratilo centrima koji pružaju

nepsihijatrijske usluge, u prvom redu religijskim i prirodnim iscjeliteljima te ljekarima opće medicine.

Nešto više od polovine ispitanika, dalo je podatak da su se prvo javili u službenu javnu psihijatrijsku

ustanovu. Obrazovni nivo ispitanka je imao značajan utjecaj na izbor prvog pružatelja psihijatrijske

njege. U poređenju sa onima bez formalnog obrazovanja, ispitanici sa završenom srednjom školom su

se rjeđe obraćali u javne psihijatrijske ustanove, kao prvom izboru za dobijanje psihijatrijske njege.

https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/?term=Kauye%20F%5BAuthor%5D&cauthor=true&cauthor_uid=24903683

https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/?term=Udedi%20M%5BAuthor%5D&cauthor=true&cauthor_uid=24903683

https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/?term=Mafuta%20C%5BAuthor%5D&cauthor=true&cauthor_uid=24903683


11

U istraživanju provedenom u Nigeriji (Gureje, Acha, Odejide, 1995), na 159 pacijenata korisnika

psihijatrijskih usluga na tercijarnom nivou, još jednom je potvrđeno da se veliki broj pacijenata, u

nekoj fazi liječenja obraćao za pomoć tradicionalnim i religijskim iscjeliteljima. Za veliki broj

ispitanika, oni su bili prvi pružatelj psihijatrijske njege. Ovi pacijenti niti po svojim demografskim

karakteristikama, niti po prezentiranoj simptomatologiji ili udaljenosti od medicinskih centara, nisu se

značajno razlikovali od onih koji su se obraćali konvencionalnim ljekarima. Pacijenti koji su se prvo

obraćali tradicionalnim iscjeliteljima, do psihijatrijske usluge na tercijarnom nivou stizali su sa velikom

vremenskom odgodom, mnogo kasnije u odnosu na one koji su konsultirali druge pružatelje njege.

Kada je riječ o tretmanu (Kamaldeep Bhui, Simone Ullrich, Jeremy W Coid, 2013) prve psihotične

epizode, putevi kojima pacijenti dolaze do istog su različiti i u mnogome utječu na mogućnost ranog

tretmana a samim tim i na trajanje neliječene psihoze. Cilj ovog istraživanja je bio da se utvrde faktori

koji utječu na odgodu dobijanja odgovarajuće psihijatrijske njege i produženje trajanja neliječene

psihoze. Rezultati ovog istraživanja, koje je uključivalo 480 pacijenata su pokazali da je najčešći prvi

kontakt bio ljekar opće prakse, u 35.2 % slučajeva, hitna služba u okviru opće bolnice, 21.3 % te

pravni sistem u 25.4 % slučajeva. Najkraće vrijeme od pojave prvih simptoma do uključivanja

antipsihotične terapije imali su pacijenti koji su se prvo javili u psihijatrijsku službu, a najduže oni koji

su do psihijatrijske službe stigli preko institucija pravnog sistema. Također, duže vrijeme do dobijanja

psihijatrijske njege je povezano i sa starijom životnom dobi. Pacijenti sa dijagnozom manije su brže

dolazili do usluge psihijatra, u poređenju sa onima sa dg shizofrenije.

Putevi koje pacijenti koriste u potrazi za psihijatrijskom njegom su odraz prirode i kvaliteta dostupne

usluge, ali i raširenih vjerovanja o psihičkim poremećajima. Istraživanje tih puteva može pomoći u

identifikaciji razloga odgađanja u primanju njege i sugerirati eventualna poboljšanja.


12

2. CILJ ISTRAŽIVANJA

Opći cilj istraživanja je provesti procjenu dostupnosti usluga mentalnog zdravlja sa posebnim

fokusom na osobe sa psihotičnim poremećajima, poremećajima ponašanja uzrokovanih

zloupotrebom psihoaktivnih supstanci, poremećajima raspoloženja, neurotskim poremećajima

vezanim uz stres i somatoformnim poremećajima, poremećajima ličnosti i ponašanja odraslih, a sve

kako bi se utvrdilo koji referalni procesi i okolnosti pacijenta koje uzrokuju duži period potreban za

dobivanje brige na osnovu kojih bi se izradile preporuke za formulaciju rješenja i novih trening

programa generalnih i specijalističkih zdravstvenih profesionalaca, korisnika i njihovih porodica.

Specifični ciljevi istraživanja su dobili odgovore na sljedeća pitanja:

Koji su klinički putevi osoba s mentalnim poremećajima u procesu traženja pomoći,

uključujući proces odluke da se pomoć potraži, referalni proces unutar zdravstvenog sistema

i stopu tretmana pojedinih dijagnostičkih kategorija na uzorku?

Da li postoje razlike u putevima osoba sa mentalnim poteškoćama u procesu traženja pomoći

po osnovi mentalne poteškoće (dijagnoze), regije u kojoj žive, spola i obrazovanja?

Šta je to što će zdravstvenim profesionalcima i korisnicima pomoći u smanjenju perioda od

prve pojave simptoma do dobivanja pomoći?


13

3. METODA

3.1 Ispitanici

Istraživanje je provedeno u periodu od marta do maja 2017. godine na teritoriji Bosne i Hercegovine.

U istraživanje je uključeno 17 ustanova za mentalno zdravlje. Odnosno, podaci su prikupljani u 13

CMZ1 (FBIH2 = 8, RS3 = 5), tri bolnice ili klinike (FBiH = 1, RS = 2) i jedan zavod za bolesti ovisnosti

(FBIH).

Plan istraživanja je bio da se u istraživanje uključe 22 ustanove za mentalno zdravlje u BiH. Međutim,

nekoliko ustanova nije pokazalo zainteresiranost za učešće u istraživanju.

Prije početka prikupljanja podataka od strane ustanova koje su prihvatile učešće dobivena je

saglasnost za prikupljanje podataka u njihovim ustanovama.

Na dijagramu 1. predstavljena je strukutura uzorka prema sudjelujućim ustanovama za mentalno

zdravlje u Bosni i Hercegovini. Ukupan broj korisnika usluga koji je bio uključen u istraživanje je 486, a

u obradu je uključeno 476. Od toga 356 korisnika usluga iz CMZ (FBIH 214, RS 142), 92 iz bolnica ili

klinika ( FBIH = 34, RS = 58 ) i 28 iz Zavoda za bolesti ovisnosti.

Dijagram 1. Struktura uzorka istraživanja prema sudjelujućim ustanovama za mentalno zdravlje u

Bosni i Hercegovni

1 Centar za mentalno zdravlje 2 Federacija Bosne i Hercegovine 3 Republika Srpska


14

Kriterij za uključivanje u istraživanje bio je:

Da se korisnici po prvi put ili ponovljeno nakon duže pauze javljaju u ustanovu za mentalno

zdravlje;

Da korisnici po prvi put ili ponovljeno imaju prisustvo simptoma zbog kojih traže pomoć ;

Da korisnici daju pismenu saglasnost za učešće u projektu;

Da su kod korisnika dijagnosticirane dijagnoze od F 20 – 29; F 30 – 39; F 40 – 49, F 60 – 69, a

u istraživanje se mogu uključiti pacijenti koji imaju uz prethodne dijagnoze i dijagnozu od F

10 – 19.

Podaci su prikupljeni u 71,2% (339) slučaja u centrima za mentalno zdravlje, 13,4% (64) slučaja u

odjeljenjima psihijatrijskih bolnica ili klinika, 11,8 % (56) u prijemnoj ambulanti bolnice, klinike ili

zavoda, 0,2% (1) u kućnoj posjeti, i 16 (3,4%) drugo (bez navođenja mjesta prikupljanja podataka).

Dob učesnika istraživanja se kretao od 18 do 88, prosječna dob je 44,6 godina.

U pogledu stručne spreme u istraživanju su učestvovali ispitanici:

bez škole 2,3% (11),

sa završenom osnovnom školom 23,1% (110),

sa završenom srednjom školom 60,9% (290),

sa višom školom ili prvim ciklusom studija 2,9% (14),

sa završenom visokom stručnom spremom ili drugim ciklusom studija 8,4% (40),

sa zvanjem magistra ili doktora nauka 1,1% (5),

kod 1,1% (5) njih nije naveden nivo obrazovanja.

Strukutura uzorka istraživanja u pogledu spola učesnika istraživanja prikazana je u tabeli 1. iz koje

zaključujemo da je u istraživanju učestvovalo 264 žene i 212 muškaraca.

Spol Broj

učesnika %

MUŠKI 212 44.5

ŽENSKI 264 55.5

Ukupno 476 100.0

Tabela 1. Strukutura uzorka prema spolu

U pogledu bračnog statusa učesnika istraživanja, u istraživanju je učestvovalo:

224 (47,1%) učesnika koji žive u braku,

145 (30,5%) učesnika koji nisu oženjeni ili udati,

40 (8,4%) učesnika istraživanje su udovac ili udovica,

39 (8,2%) su razvedeni,

13 (2,7%) ih su u braku ali žive odvojeno od bračnog partnera,

5 (1,1%) ih živi u vanbračnoj zajednici, i

10 (2,1%) učesnika istraživanja nije željelo dati ovaj podatak.


15

U pogledu društvenog položaja (samoprocjena ekonomskog statusa korisnika usluga u mentalnom

zdravlju) u istraživanju je učestvovalo 316 (66,4%) osoba koje su za sebe procijenile da su u

društvenom prosjeku, 129 (27,1%) ispitanika je procjenilo da žive ispod prosjeka, dok je 30 (6,3%)

procijenilo da žive iznad društvenog prosjeka.

Posebno nas je interesiralo koliko je u istraživanju učestvovalo osoba koje su imale ranije iskustvo

njege u mentalnom zdravlju, pa zaključujemo da je u istraživanju učestvovalo 307 osoba (64,5%) koje

ranije nisu imale iskustvo (historiju) njege u mentalnom zdravlju i 164 (34,5%) koji su ranije imale

iskustvo njege u ustanovama za mentalno zdravlje.

Željeli smo utvrditi ko je predložio učesniku istraživanja da zatraži pomoć pružatelja njege u

mentalnom zdravlju. Iz dobivenih rezultata zaključili smo da:

32,8% (156) slučajeva korisnika usluga je samoinicijativno odlučilo da traži pomoć,

30,7% (146) slučajeva predlagač je bio prijašnji pružatelj njege,

24,6% (117) slučajeva predlagač je bila porodica ili prijatelji,

11,1% (53) predlagač je služba u zajednici,

0,8% (4) slučaja nije navedeno.

Također je utvrđeno da 85% učesnika istraživanja živi u području gdje je provedeno istraživanje, dok

njih 15% ne živi u području istraživanja.

U istraživanju je uključeno 425 korisnika usluga kojima je navedena dijagnoza. Na dijagramu 2

predstavit ćemo strukturu uzorka prema dijagnozama. U istraživanju su uključeni i korisnici koji nisu

dijagnosticirani ali koji su po simptomatologiji odgovarali dijagnozama koje su bile obuhvaćene

istraživanjem, te manji broj ispitanika sa drugim dijagnozama (5,18%). U analizama koje se tiču

dijagnoze biće obuhvaćeni samo ispitanici koji su dijagnosticirani prema postavljenim kriterijima za

ovo istraživanje.

Dijagram 2. prikazuje strukturu učesnika istraživanja prema grupama dijagnoza


16

3.2 Instrumentarij

U istraživanju je korišten instrumentarij koji je ustupljen od strane profesora Umberta Volpea

(preuzet iz WHO Study of Pathways to care; Gater et al, 1991; Gater et al, 2005.). Instrumentarij je

autorski zaštićen i za isti je osigurana saglasnost autora. Instrumentarij je adaptiran za potrebe

istraživanja. Nakon adaptacije preliminarno je primijenjen u tri ustanove za mentalno zdravlje.

3.3 Postupak

U pripremi provedbe istraživanja provedena je radionica u svrhu edukacija istraživača o primjeni

instrumentarija i metodologiji koju će koristiti. Tom prilikom su distribuirani upitnici, priručnik sa

instrukcijama i šifrarnik (odgovori na pitanja su pod šiframa).

Predviđeno vrijeme za ispunjavanje upitnika bilo je 10-20 minuta. U skladu sa zahtjevima i

pravilnicima ustanova gdje je planirano provođenje istraživanja poslane su molbe prema ustanovama

za uključivanje u istraživanje i odobrenje od strane etičkih odbora ustanova.

U postupku dobivanja saglasnosti svi učesnici istraživanja su potpisali informirani pristanak za učešće

u studiji. Bilo je predviđeno da u slučaju da je ispitaniku oduzeta radna sposobnost (djelimično ili

potpuno), pristanak će potpisati skrbnik.

Tokom provedbe istraživanja istraživači su imali stalni kontakt sa koordinatorom istraživanja i drugim

članovima istraživačkog tima, a sve u svrhu rješavanja nedoumica koje mogu nastati tokom

istraživanja.

Podaci su prikupljeni u periodu od marta do maja 2017. godine.

Svi podaci su uneseni u bazu podataka, obrađeni i analizirani u softverskom programu SPSS.


17

4. REZULTATI I DISKUSIJA

4.1. Prvi pružatelj njege

Prema podacima koje smo dobili prvi pružatelji njege na ispitivanom uzorku (N=476) su:

46,8% ljekar opće prakse,

18,5% psihijatrijske službe,

13,2% ljekari drugih specijalnosti,

4,6% zdravstveni suradnik,

2,5% medicinska sestra u zajednici,

6,5% religiozni iscjeljitelj (hodža, pop, svećenik),

1,5% travar (pirodni iscjeljitelj),

0,6% homeopat,

0,4% psiholog izvan zdravstvene ustanove,

1.9% pravni sistem,

0,9% drugo (socijalna služba, sigurna kuća, vojni stacionar).

Analizom prethodno navedenog možemo zaključiti da 85,6% ispitanika prvog pružatelja njege je

imalo iz sistema zdravstvene zaštite, dok je svega 8,6 % korisnika usluga za prvog pružatelja njege

imalo izvan javnog i zdravstvenog sistema (religiozni, prirodni iscjeljitelj, homeopat) dok ostatak od

7,8% učesnika istraživanja za prvog pružatelja njege su imali izvan sistema zdravstvene zaštite, ali u

javnom sistemu (socijalni, pravni, i dr.).

Činjenica je da je svega 18,5% ispitanika za prvog pružatelja njege imalo psihijatrijsku službu

(psihijatra), a ako ovom procentu dodamo i 4,6% slučajeva u kojima je pružatelj prve njege bio

zdravstevni suradnik (psiholog ili socijalni radnik iz službe za mentalno zdravlje) i 2,5% gdje je

medicinska sestra u zajednici bila prvi pružatelj njege, možemo zaključiti da 25,6% učesnika

istraživanja za prvog pružatelja njege je imalo profesionalca iz službi mentalnog zdravlja. Odnosno, ¼

ispitanika ovog istraživanja je za prvog pružatelja njege imala službu mentalnog zdravlja.

Od ukupnog broja onih koji su primili uslugu prve njege u psihijatrijskoj službi, njih 30% je primilo

prvu njegu u bolnici/klinici ili zavodu, dok je 70% primilo uslugu prve njege od psihijatra u CMZ. Od

ukupnog broja onih koji su primili uslugu psihijatra u CMZ njih 23% je upućeno na nastavak liječenja u

bolnicu / kliniku ili zavod.


18

Dijagram 3. prikazuje strukturu izbora prvog pružatelja njege prema dijagnozama. POM – porodična medicina

(ljekar opće prakse), SMZ – služba mentalnog zdravlja (psihijatrijska služba), DR.SPEC. – drugi specijalisti,

ZDR.SAR. – zdravstveni saradnici (psiholog i socijalni radnik), MED.SES. –medicinska sestra u zajednici, RELIGIJA

– religijski iscjeljitelj, PRIRODNI – prirodni iscjeljitelj, PRAVNI – pravni sistem (policija, i dr.), DRUGO – svi

preostali slučajevi.

U dijagramu 3. prikazan je procenat izbora pružatelja prve njege po dijagnozama učesnika

istraživanja. Možemo zaključiti da i u poređenju sa dijagnozom (Dg.) korisnika, usluga zdravstvene

službe i dalje je prvi izbor većine korisnika usluga. Međutim, u procentima izbora prvog pružatelja

njege primjećujemo i određene razlike. Ljekar opće prakse je najčešće izbor za prvog pružatelja njege

za Dg:

F 30 - 39 (55,1%),

F40 - 49 (57,4%),

F 20 - 29 (34,7%),

F10 - 19 (25,9%),

F 60 - 69 (25,9%).

Psihijatrijske službe (psihijatar) su najčešće prvi pružatelj njege za korisnike usluga sa Dg.:

F 60 - 69 (33,3%),

F 10 - 19 (22,2%)

F 20 - 29 (19,4%),

F 30 - 39 (16,2%),

F 40 - 49 je (16,3%).

Ljekari drugih specijalnosti su pružatelji prve njege:


19

F 20-29 (19,4%),

F 10-19 (14,8%),

F 30-39 (11%),

F 40-49 (11,3%),

F 60-69 (7,4%).

Zdravstveni suradnici (psiholog, socijalni radnik) su prvi pružatelj njege za Dg.:

F 60 – 69 (7,4%),

F 30 – 39 (4,4%),

F 40-49 (2,1%),

F 20-29 (1,4%).

U 29,6% (28) slučajeva je medicinska sestra pružatelj prve njege kod Dg. F10-19, dok kod svih drugih

učesnika istraživanja ti procenti se kreću do 3,7% za F 60-69, 1,4% slučajeva kod F 20-29, i drugi ispod

toga iznosa. Daljom analizom smo utvrdili da je medicinska sestra bila pružatelj njege u CMZ u 19

slučajeva, a u 9 slučajeva u zavodu za bolesti ovisnosti.

Religiozni iscjeljitelj (hodža, pop, svećenik, i sl) su pružatelj prve njege za Dg.:

F 20-29 (8,3%),

F 60-69 (7,4%),

F 40-49 (7,1%),

F 30-39 (5,1%).

Nijedan korisnik usluga sa Dg F 10-19 nije za prvog pružatelja njege imao religijskog iscjeljitelja.

Prirodni iscjeljitelj (travar) je u 3,7% slučajeva bio prvi pružatelj njege za Dg F 60-69, dok za sve druge

dijagnoze su procenti znatno manji.

Pravni sistem (policija, službe socijalne zaštite, i dr.) su najčešće prvi pružatelji prve njege za Dg F 60 -

69 i to u 9,4% slučajeva, dok u svim drugim slučajevima radi se o znatno manjim procentima.

Dijagram 4. prikazuje izbor korisnika prve njege prema entitetima. POM – porodična medicina (ljekar opće

prakse), SMZ – služba mentalnog zdravlja (psihijatrijska služba), DR.SPEC. – drugi specijalisti, ZDR.SAR. –

zdravstveni suradnici (psiholog i socijalni radnik), MED.SES. –medicinska sestra u zajednici, RELIGIJA – religijski

iscjeljitelj, PRIRODNI – prirodni iscjeljitelj, PRAVNI – pravni sistem (policija, i dr.), DRUGO – svi preostali slučajevi.

Entitet FBIH – Federacija Bosne i Hercegovine, Entitet RS – Republika Srpska.


20

Ukoliko uporedimo pružatelje prve njege prema entitetima iz kojih dolaze učesnici istraživanja,

zaključujemo da kod ispitivanog korisnici usluga u mentalnom zdravlju uglavnom zadržavaju isti trend

izbora prvog pružatelja njege. U RS je procentualno veća zastupljenost izbora ljekara porodične

medicine za prvog pružatelja njege nego je to u FBIH. Međutim, primijetićemo da je medicinska

sestra u FBIH u 4,3% slučajeva bila pružatelj prve njege dok u RS niti i u jednom slučaju nije bila

pružatelj njege, što je vjerovatni rezultat izbora uzorka koji je ranije objašnjen. Također, primjetimo

da su zdravstveni suradnici u FBIH (6,2%) više zastupljeni nego u RS (2,5%).

SPOL ISPITANIKA

PRVI PRUŽATELJ NJEGE MUŠKARCI ŽENE

PRIRODNI ISCJELJITELJ 2,4 ,8

RELIGIOZNI ISCJELJITELJ 8,2 5,5

LJEKAR OPĆE PRAKSE 43,8 51,6

MED.SESTRA U ZAJEDNICI 5,3 ,4

ZDRAVSTVENI SURADNIK 2,4 6,6

HOMEOPAT 1,0 ,4

PSIHOLOG IZVAN ZDR.USTA. ,0 ,8

LJEKARI DRUGIH SPECIJALNOST 13,5 13,7

DRUGE PSIHIJATRIJSKE SLUŽBE 19,7 18,4

PRAVNI SISTEM 3,4 ,8

DRUGO ,5 1,2

Tabela 2 prikazuje procenat izbora prvog pružatelja njege prema spolu ispitanika

Prema podacima u tabeli 2. koji prikazuje strukturu izbora prvog pružatelja njege prema spolu

ispitanika zaključujemo da se u većini slučajeva procenti izbora prvog pružatelja njege između

muškaraca i žena ne razlikuju. Međutim, muškarci su procentualno za prvog pružatelja njege imali, u

odnosu na žene, više izbora prirodnog iscjeljitelja, religioznog iscjeljitelja, medicinsku sestru u

zajednici, homeopatu i pravni sistem. Žene su procentualno više za prvog pružatelja njege imale

ljekara opće prakse, zdravstvenog suradnika, psihologa izvan zdravstvene ustanove. Procentualno

izbor ljekara druge specijalnosti je približan kod oba spola, dok su muškarci nešto više za prvog

pružatelja njege birali psihijatrijsku službu.

U tabeli 3. prikazani su rezultati izbora prvog pružatelja njege prema dobi ispitanika. Dob ispitanika

smo razvrstali u pet starosnih grupa. Kod ispitanika dobi od 18 do 21 godine procentualno najčešće

prvi pružatelj njege je ljekar opće prakse (46,4%), dok su psihijatrijske službe, ljekari drugih

specijalnosti i religiozni iscjeljitelj jednako zastupljeni (10,7%). Slična situacija je sa medicinskom

sestrom u zajednici i zdravstvenim suradnicima koji su u 7,1% slučajeva bili prvi pružatelj njege za ovu

dob. 3,6% slučajeva je za prvog pružatelja njege imalo pravni sistem. Za uzrast od 22 do 30 godina

najzastupljeniji prvi pružatelj njege je ljekar opće prakse (37,7%), zatim psihijatrijske službe (23,0%)

slučajeva, ljekari drugih specijalnosti (14,8%) slučajeva, dok je religiozni iscjeljitelj bio zastupljen kao

prvi pružatelj njege u (13,1%) slučajeva. Zdravstveni suradnik, medicinska sestra u zajednici, pravni

sistem i psiholog izvan zdravstvene ustanove su bili zastupljeni u manje od 4% slučajeva.

Za dob od 31 do 50 godina ljekar opće prakse je bio prvi pružatelj njege 46,4% slučajeva, psihijatrijska

služba u 22,2%, ljekari drugih specijalnosti 12,2%, religiozni iscjeljitelj 4,2%, zdravstveni suradnik

5,8%, dok su prirodni iscjeljitelj, medicinska sestra u zajednici, i drugi bili ispod 4%. Za dob od 51 do


21

65 godina ljekar opće prakse je 53,5% slučajeva bio prvi pružatelj njege, psihijatrijske službe 15,3%,

ljekari drugih specijalnosti 12,5%, religiozni iscjeljitelj 7,6%, i svi ostali su se kretali ispod 4%. Za dob

preko 65 godina starosti 62,9% slučajeva prvi pružatelj njege je bio ljekar opće prakse, 17,1% ljekari

drugih specijalnosti, druge psihijatrijske službe 11,4%, dok su se ostali kretali ispod 3%.

Dob ispitanika po grupama

18 - 21 22 - 30 31 - 50 51 - 65 > 65

PRIRODNI ISCJELJITELJ (TRAVAR) 0,0 0,0 2,6 1,4 0,0

RELIGIOZNI ISCJELJITELJ (HODŽA,

POP, SVEĆENIK, I SL.) 10,7 13,1 4,2 7,6 2,9

LJEKAR OPĆE PRAKSE 46,4 37,7 46,6 53,5 62,9

MED.SESTRA U ZAJEDNICI 7,1 1,6 2,6 2,8 0,0

ZDRAVSTVENI SURADNIK 7,1 3,3 5,8 4,2 2,9

HOMEOPAT 0,0 0,0 1,1 ,7 0,0

PSIHOLOG IZVAN ZDRAVSTVENE

USTANOVE 0,0 1,6 ,5 0,0 0,0

LJEKARI DRUGIH SPECIJALNOST 10,7 14,8 12,2 12,5 17,1

DRUGE PSIHIJATRIJSKE SLUŽBE 10,7 23,0 22,2 15,3 11,4

PRAVNI SISTEM 3,6 3,3 ,5 2,1 2,9

DRUGO

1,6 1,6 0,0 0,0

Tabela 3 prikazuje procente izbora prvog pružatelja njege prema dobi ispitanika – dob ispitanika po grupama.

Proveli smo analizu izbora prvog pružatelja njege prema stručnoj spremi ispitanika. Rezultati izbora

prvog pružatelja njege prema stručnoj spremi ispitanika predstavljeni su u tabeli 4. Možemo zaključiti

da učesnici ovog istraživanja bez škole, te sa završenom osnovnom i srednjom školom procentualno

više biraju za prvog pružatelja njege osobe izvan sistema zdravstvene zaštite (religiozni iscjeljitelj,

prirodni iscjeljitelj, homeopat). Ljekar opće prakse je kod svih grupa po obrazovanju i dalje

dominantan prvi pružatelj njege. Izbor psihijatrijske službe za prvog pružatelja njege nešto je više

zastupljen kod osoba sa višom i visokom školom, a isti slučaj je i sa izborom zdravstvenog suradnika

za prvog pružatelja njege.

Bez

škole Osnovna SSS

VŠS/

Prvi

ciklus

VSS/

Drugi

ciklus

mr/dr

nauka

PRIRODNI ISCJELJITELJ (TRAVAR) 0 0 2,5 0 0 0

RELIGIOZNI ISCJELJITELJ (HODŽA,

POP, SVEĆENIK, I SL.) 9,1 9,2 7,1 0,0 0,0 0,0

LJEKAR OPĆE PRAKSE 54,5 49,5 44,1 64,3 68,4 0,0

MED.SESTRA U ZAJEDNICI 0,0 3,7 2,8 0,0 0,0 0,0

ZDRAVSTVENI SURADNIK 0,0 4,6 4,3 7,1 7,9 20,0

HOMEOPAT 0,0 ,9 ,7 0,0 0,0 0,0

PSIHOLOG IZVAN ZDRAVSTVENE

USTANOVE 0,0 0,0 ,7 0,0 0,0 0,0

LJEKARI DRUGIH SPECIJALNOST 18,2 11,0 14,9 0,0 10,5 40,0

DRUGE PSIHIJATRIJSKE SLUŽBE 18,2 18,3 19,6 28,6 10,5 40,0

PRAVNI SISTEM 0,0 ,9 2,5 0,0 2,6 0,0

DRUGO 0,0 1,8 ,7 0,0 0,0 0,0


22

Table 4. prikazuje u procentima izbor prvog pružatelja njege prema školskoj spremi ispitanika.

Na osnovu prikazanog u dijagramu 5 možemo zaključiti da su osobe koje su ranije imale historiju

njege u mentalnom zdravlju češće za prvog pružatelja njege imale psihijatrijske službe, pravni sistem,

religioznog iscjeljitelja i prirodnog iscjeljitelja. Korisnici usluga koji nisu ranije imali historiju njege u

mentalnom zdravlju za prvog pružatelja njege češće su imali ljekara porodične medicine, medicinsku

sestru u zajednici, zdravstvenog suradnika, ljekare drugih specijalnosti, psihologa izvan zdravstvene

ustanove. Primijetit ćemo da osobe koje su imale historiju njege u mentalnom zdravlju za prvog

pružatelja njege imaju psihijatrijsku službu znatno više nego ljekara porodične medicine i ljekare

drugih specijalnosti. Zanimljivo je da osobe sa historijom njege u mentalnom zdravlju za prvog

pružatelja njege nikako nisu imale psihologa izvan zdravstvene ustanove.

Dijagram 5. prikazuje odnos izbora prvog pružatelja njege prema historiji ranije usluge u mentalnom zdravlju.

Plavom bojom su označeni procenti izbora prvog pružatelja njege za učesnike istraživanja koji su ranije imali

historiju njege u mentalnom zdravlju, a crvenom bojom su označeni procenti učesnika istraživanja koji ranije

nisu imali historiju njege u mentalnom zdravlju.

Prva njega je pružena za 423 korisnika usluga, odnosno za njih 53 nije navedeno vrijeme prije koliko

vremena je pružena usluga prve njege. Prikaz vremena kada je pružena usluga prve njege je na

dijagramu 6, gdje možemo primijetiti da je za 62,2% korisnika usluga prva njega pružena unutar

jednog mjeseca, međutim, čak kod 12,29% korisnika prva njega je pružena prije više od godinu dana.


23

Dijagram 6. prikazuje procente učesnika istraživanja prema vremenu kada je pružena usluga prve njege.

Prijedlog za traženje pomoći od prvog pružatelja njege u 54% slučajeva je korisnik usluge

samoinicijativno zatražio, dok mu je u 46% slučajeva to predložio neko drugi, i to prijedlog za traženje

pomoći od prvog pružatelja njege dali su članovi porodice u 48,9% slučajeva, a u preostalim

slučajevima su preporuke drugih ljekara, policija, prijatelj, komšija, poslodavac, saborac, radni kolega,

profesor.

U pogledu prisustva psiholoških i bihevioralnih simptoma zbog kojih je zatražena prva njega na prvom

mjestu su simptomi povezni sa depresijom (37%), zatim slijede simptomi povezani sa anksioznosti

(21,6%), psihotični simptomi (12,6%), dok su ostali simptomi i problemi zbog kojih se traži prva njega

ispod 6% pojedinačno.

Među somatskim problemima koji su razlog za traženje prve njege na prvom mjestu su poremećaji

spavanja (35,1%), glavobolja (10,3%), bolovi u leđima (10,3%), slabost / letargija (10,5%).

Ukoliko analiziramo rezultate prema vremenu kada se pojavio problem zbog kojeg je tražena prva

njega, zaključujemo da:

20% - problem se pojavio prije više od godinu dana,

8% - problem se pojavio prije više od 6 mjeseci,

16,9% - problem se pojavio između dva i šest mjeseci,

10,5% - problem se pojavio prije nešto više od mjesec dana,

22,7% - problem se pojavio prije četiri sedmice,

6,1% - problem se pojavio prije tri sedmice,

4% - problem se pojavio prije dvije sedmice,

5,5% - problem se pojavio prije sedam dana.

U nastavku ćemo prikazati rezultate koji prikazuju vrijeme koje je proteklo od pojave problema zbog

kojeg se traži prva njega prema dijagnozama.

U dijagramu 7 prikazani su rezultati koji prikazuju procenat učesnika istraživanja sa Dg. F 10 – 19 i

vrijeme kada se pojavio problem prije javljanja prvom pružatelju njege. Zaključujemo da u prve tri

sedmice nakon pojave problema niti ijedan učesnik istraživanja sa Dg. F 10-19 nije tražio pomoć.

30,8% je tražilo pomoć nakon četiri sedmice od pojave problema, dok za period od jednog mjeseca


24

do godinu dana je svega 23% učesnika istraživanja navelo da je prošlo od pojave problema i traženja

pomoći (pojedinačni procenti su navedeni u dijagramu). Posebno je zanimljivo da je kod 46,2% ove

grupe učesnika istraživanja vrijeme od pojave problema i traženja pomoći duže od godinu dana.

Dijagram 7. prikazuje odnos vremena pojave problema zbog kojeg se traži prva njega za Dg. F 10 -19.

U dijagramu 8. prikazani su procenti učesnika istraživanja koji su tražili pomoć u prikazanom vremenu

za Dg. F 20 – 29. Svega 3,3% ispitanih je tražilo pomoć u prva tri dana nakon pojave problema.

Najveći procenat učesnika istraživanja je tražilo pomoć tek u četvrtoj sedmici od pojave problema

(16,7%) , a isti procenat učesnika je čak nakon godinu dana od pojave problema tražilo pomoć.

Dijagram 8. prikazuje procente učesnika istraživanja sa Dg. F 20 - 29 prema vremenu koje je proteklo od pojave

problema i traženja prve njege.


25

Dijagram 9.prikazuje procenat učesnika istraživanja sa Dg F 30 – 39 prema vremenu pojave problema i traženja

prve njege.

U Dijagramu 9. prikazani su procenti učesnika istraživanja sa Dg F 30 – 39 prema vremenu koje je

proteklo od pojave problema do traženja prve njege. Zaključujemo da najveći procenat učesnika

istraživanja iz ove grupe je tražio pomoć u četvrtoj sedmici nakon pojave problema (27,3%). Procenti

učesnika istraživanja ove grupe se dalje mijenjaju slično kao i kod drugih grupa učesnika istraživanja,

a 16,4% ispitanih čeka duže od godinu dana od pojave problema do traženja prve njege.

U dijagramu 10. su prikazani procenti učesnika istraživanja sa Dg. F 40-49 prema vremenu koje je

proteklo od pojave simptoma do traženja prve njege. Vrijednosti procenata su slični kao kod grupe sa

Dg. F 30 – 39. Najveći procenti javljanja su u četvrtoj sedmici (26,8%) nakon pojave problema i nakon

godinu (19,6%) dana od pojave problema.

Dijagram 10.prikazuje procenat učesnika istraživanja sa Dg. F 40 – 49 prema vremenu pojave problema i

traženja prve njege.

U Dijagramu 11. prikazani su procenti učesnika istraživanja sa Dg. F 60 – 69 prema vremenu kada su

tražili prvu njegu. Najveći procenat ove grupe učesnika istraživanja je tražio pomoć u trećoj i četvrtoj


26

sedmici od pojave probema (19,2%), a znatno veći procenat ove grupe (30,8%) traži pomoć tek nakon

godinu dana.

Dijagram 11. prikazuje procenat učesnika istraživanja sa Dg. F 60 –69 prema vremenu pojave problema i

traženja prve njege.

U pogledu tretmana koji je ponuđen od pružatelja prve njege kod 9,9% (47) ispitanih nije ponuđen

bilo kakav tretman i to od tog broja njih čak 37 (78,8%) nije dobilo bilo kakav tretman od ljekara opće

prakse, odnosno 6 (12,7%) ispitanih nije dobilo bilo kakav tretman kod ljekara drugih specijalnosti, a

ni preostala 4 (8,5%) slučaja nisu dobila tretman od medicinske sestre, zdravstvenog suradnika i

psihologa izvan zdravstvene zaštite. U 47,7% slučajeva treman je bio medikamentozni

(sedativi/hipnotici 18,7%, antidepresivi 14,5%, neuroleptici 7,6%, tabelete za živce (nepoznato) 4,6%,

psihostabilizatori 2,3%). U 11,7% slučajeva ponuđeno je liječenje fizičke bolesti, u 11,1% slučajeva

ponuđena je savjetovanje i terapeutski razgovor, praktična pomoć u 7,4%, kognitivno-bihevioralni

tretman u 1,7% slučajeva. U 7,2% slučajeva ponuđena je molitva, ritualno liječenje ili hodočašće,

zapisi ili hamajlije, i prirodna medicina.

Putovanje do prvog pružatelja njege je trajalo u 39,3% slučajeva manje od 30 minuta, u 28,4%

slučajeva to putovanje je trajalo od 30 do 60 minuta, u 15,1% slučajeva putovanje je trajalo od jednog

do dva sata, i u 5,9% slučajeva duže od dva sata. U 12,8% slučajeva nije navedeno koliko je trajalo

putovanje do prvog pružatelja njege.

4.2. Drugi pružatelj njege

Do drugog pružatelja njege stiglo je 413 učesnika istraživanja ili 86,70% od ukupnog uzorka. Obzirom

da je ukupan uzorak ispitanih bio 476 zaključujemo da je 63 ili 13,23% učesnika istraživanja završilo

svoj put kod prvog pružatelja njege u trenutku provođenja istraživanja, i to se radilo slučajevima koji

su posjetili službu mentalnog zdravlja. Ranije je navedeno da je od ukupnog broja onih koji su primili

uslugu psihijatra u CMZ, njih 23% upućeno na nastavak liječenja u bolnicu / kliniku ili zavod kao

drugog pružatelja njege.

Kao drugi pružatelj njege, za 413 učesnika istraživanja koji su primili uslugu drugog pružatelja njege, u

74,5% slučajeva radi se o psihijatrijskim službama (psihijatar), u 6,2% slučajeva je zdravstveni


27

suradnik (psiholog ili socijalni radnik), medicinska sestra u zajednici u 1,2% slučajeva. Zaključujemo

da su u 81,2% slučajeva uslugu drugog pružatelje njege pružili profesionaci iz službi mentalnog

zdravlja. Od ukupnog broja učesnika istraživanja koji su primljeni kod drugog pružatelja njege

psihijatra (308), 55,8% je primljeno u CMZ, dok je 44,2% primljeno kod psihijatra u bolnici / klinici ili

zavodu. Od ukupnog broja primljenih kod psihijatra u CMZ njih (7) 4% je upućeno na bolničko

liječenje kod trećeg pružatelja njege.

U 5,3% slučajeva drugi pružatelj njege je bio ljekar opće prakse, u 5,8% slučajeva pružatelj njege je

bio ljekar drugih specijalnosti, a kod 2,9% slučajeva pružatelj njege je bio religiozni ili prirodni

iscjeljitelj ili homeopata. 1,9% ispitanih za drugog pružatelja njege su imali profesionalce iz javnog

sistema (pravni) i drugi.

Posebno nas je interesirala struktura učesnika istraživanja po dijagnozama koji su primili uslugu druge

njege, rezultati su sljedeći:

4,5% F 10 – 19,

20,4% F 20 – 29,

31,4% F 30 – 39,

35,9% F 40 – 49,

7,7% F 60 – 69.

U tabeli 4. prikazan je procentuani izbor drugog pružatelja njege prema dijagnostičkim grupama.

Zaključujemo da kod svih ispitanika, bez obzira na dijagnostičku grupu dominantan pružatelj druge

njege je psihijatar, dok se značajno smanjuje učešće ljekara opće prakse, ljekara drugih specijalnosti,

a povećava se učešće zdravstvenog suradnika kao pružatelja njege.

F 10 - 19 F 20 - 29 F 30 - 39 F 40 - 49 F 60 - 69

PRIRODNI, RELIGIOZNI,

HOMEOPAT 7,7 3,4 0,0 7,9 4,5




LJEKARI DRUGIH SPEC. 23,1 5,2 3,4 7,8 4,5

PSIHIJATRIJSKA SLUŽBA 46,2 72,4 74,2 60,8 68,2

Tabela 4. Prikazuje procentualno izbor drugog pružatelja njege prema dijagnostičkim grupama ispitanika

Usluga druge njege je pružena u 15,9% slučajeva unutar tri dana nakon prvog pružatelja njege, kod

26,4% ispitanih usluga drugog pružatelja njege je pružena od četiri do sedam dana, odnosno kod

41,3% ispitanih uslugu drugog pružatelja njege su dobili unutar sedam dana. Kod 15,9% ispitanih

usluga drugog pružatelja je bila u vremenu između 8 i 14 dana. Kod 8,5% je to bilo između 15 i 21

dana, a kod 13,8% ispitanih usluga drugog pružatelja njege je pružena između 22 i 28 dana. Kod 7,1%

ispitanih usluga drugog pružatelja njege je pružena između jednog i šest mjeseci, dok kod 3,73% je

pružena duže od šest mjeseci, a čak kod 7,8% usluga je pružena prije više od godinu dana.

U pogledu prisustva psiholoških i bihevioralnih simptoma zbog kojih je zatražena druga njega

prednjače simptomi povezani sa depresijom (37%), zatim slijede simptomi povezani sa anksioznošću

(24,5%), psihotični simptomi (14,3%), nasilno i agresivno ponašanje (5%), pokušaj suicida 4,4%, dok

ostali simptomi i problemi zbog kojih se traži prva njega su ispod 6% pojedinačno.


28

Među somatskim problemima koji su razlog za traženje prve njege prednjače poremećaji spavanja

(38,6%), glavobolja (9,3%), bolovi u leđima (5,5%), slabost / letargija (6,5%).

U pogledu tretmana koji je ponuđen od pružatelja druge njege kod 4,8% nije bilo bilo kakvog

tretmana. U 44% slučajeva treman je bio medikamentozni (sedativi/hipnotici 4,2%, antidepresivi

25,8%, neuroleptici 9%, tablete za živce (nepoznato) 2,1%, psihostabilizatori 2,9%). U 9,9% slučajeva

ponuđeno je savjetovanje i terapeutski razgovor, praktična pomoć u 2,9%, kognitivno-bihejvioralni

tretman u 2,3% slučajeva, dok u svega 1% slučajeva ponuđena je molitva, ritualno liječenje ili

hodočašće, zapisi ili hamajlije, i prirodna medicina.

Putovanje do drugog pružatelja njege je trajalo u 51,7% slučajeva manje od 30 minuta, u 30,3%


do dva sata, i u 4,1% slučajeva duže od dva sata.

4.3. Treći pružatelj njege

Do trećeg pružatelja njege stiglo je 126 ispitanika ili 26,5% od ukupnog broja ispitanih. Zaključujemo

da je put njege kod drugog pružatelja njege završilo 287 učesnika istraživanja ili 60,30% od ukupnog

uzorka. 75,4% ispitanih je za trećeg pružatelja njege imalo profesionalca iz službe mentalnog

zdravlja. Odnosno, psihijatar je bio pružatelj njege kod 59,5% ispitanih, 13,4% ih je za pružatelja

njege imalo zdravstvenog suradnika (psihologa ili socijalnog radnika), dok je medicinska sestra u

2,4% slučajeva bila pružatelj njege. U psihijatrijskim službama kao trećem pružatelju njege primljeno

je 75 ispitanih, od tog broja 80% (60) u CMZ, dok je 20% (15) u bolnicama . Četiri (6,6%) ispitana su

nakon psihijatra u CMZ upućeni četvrtom pružatelju njege psihijatrijskoj službi (bolnica).

8,7% ispitanih je za trećeg pružatelja njege imalo ljekara druge specijalnosti, kod svega 3,8% slučajeva

pružatelj njege je bio ljekar opće prakse, odnosno u istom procentu treći pružatelj njege je bio travar

ili religiozni iscjeljitelj ili homeopat.Preostali slučajevi se odnose na drugi javni sistem (pravni i

socijalni).

Interesirala nas je struktura učesnika istraživanja po dijagnozama koji su primili uslugu treće njege.

Kod dijela uzorka koji je primio uslugu druge njege, a kod kojih je uvedena dijagnoza (92), rezultati su

sljedeći:

6,6% F 10 – 19,

20,6% F 20 – 29,

22,8% F 30 – 39,

41,3% F 40 – 49,

8,7% F 60 – 69.

F 10 - 19 F 20 - 29 F 30 - 39 F 40 - 49 F 60 - 69

PRIRODNI, RELIGIOZNI, HOMEOPAT 0,0 0,0 0,0 7,8 12,5








29

U tabeli 5. prikazan je procentualni izbor drugog pružatelja njege prema dijagnostičkim grupama.

Zaključujemo da kod većine ispitanika, svih osim onih sa Dg. F 10-19, dominantan pružatelj treće

njege je psihijatar, dok se značajno smanjuje učešće ljekara opće prakse, ljekara drugih specijalnosti,

a povećava se učešće zdravstvenog suradnika kao pružatelja njege. Interesantno je da je 66,7%

ispitanika sa Dg. F 10-19 kao trećeg pružatelja njege imalo ljekare drugih specijalnosti, a to možemo

objasniti specifičnošću poduzorka.

Usluga treće njege je pružena u 15,5% slučajeva unutar tri dana nakon drugog pružatelja njege, kod

11,9% ispitanih usluga trećeg pružatelja njege je pružena od četiri do sedam dana, odnosno 27,4%

ispitanih uslugu trećeg pružatelja njege je dobilo unutar sedam dana. Kod 21,4% ispitanih usluga

drugog pružatelja je bila u vremenu između 8 i 14 dana. Kod 11,9% je to bilo između 15 i 21 dana, a

kod 10,7% ispitanih usluga trećeg pružatelja njege je pružena između 22 i 28 dana. Kod 7,1% ispitanih

usluga trećeg pružatelja njege je pružena između jednog i šest mjeseci, dok je kod 4,76% pružena

duže od šest mjeseci, a čak kod 11,9% usluga je pružena prije više od godinu dana.

U pogledu prisustva psiholoških i bihevioralnih simptoma zbog kojih je zatražena treća njega

prednjače simptomi povezani sa depresijom (29,5%), zatim slijedi anksioznost (22,9%), psihotični

simptomi (15,2%), nasilno i agresivno ponašanje (7,6%), problemi povezani sa drogama (7,6%),

pokušaj suicida 5,7%, dok ostali simptomi i problemi zbog kojih se traži prva njega su ispod 5%

pojedinačno.

Među somatskim problemima koji su razlog za taženje prve njege prednjače poremećaji spavanja

(45,3%), glavobolja (12,6%), slabost / letargija (8,4%), abdominalne smetnje (8,4%), vrtoglavica 6,3%,

i svi ostali simptomi idu ispod 3%.

U pogledu tretmana koji je ponuđen od pružatelja treće njege kod 5% nije ponuđen bilo kakav

tretman. U 60,5% slučajeva treman je bio medikamentozni (sedativi/hipnotici 2%, antidepresivi

34,7%, neuroleptici 10,9%, tabelete za živce (nepoznato) 4%, psihostabilizatori 1,9%). U 11,9%

slučajeva ponuđeno je savjetovanje i terapeutski razgovor, praktična pomoć u 2%, kognitivno-

bihevioralni tretman u 12,9% slučajeva, dok svi ostali tretmani idu ispod 3%.

Putovanje do trećeg pružatelja njege je trajalo u 41,5% slučajeva manje od 30 minuta, u 40,4%


do dva sata, i u 6,7% slučajeva duže od dva sata.

4.4. Četvrti pružatelj njege

Do četvrtog pružatelja njege je došlo svega 49 ispitanih ili 10,3%. Zaključujemo da je kod trećeg

pružatelja njege put završilo 77 učesnika istraživanja ili 16,17% ispitanih. Uslugu četvrtog pružatelja

njege pružile su psihijatrijske službe u 57,1% slučajeva (28), u 24,5% slučajeva su to zdravstveni

suradnici (psiholozi i socijalni radnici), 4% slučajeva je to bio ljekar druge specijalnosti, preostali

slučajevi se odnose na druge pružatelje njege.

U pogledu struktura učesnika istraživanja po dijagnozama koji su primili uslugu četvrte njege,

rezultati su sljedeći:

15,6% F 10 – 19,

28,1% F 20 – 29,

12,5% F 30 – 39,

31,2% F 40 – 49,

12,5% F 60 – 69.


30

F 10 - 19 F 20 - 29 F 30 - 39 F 40 - 49 F 60 - 69

PRIRODNI, RELIGIOZNI, HOMEOPAT 0,0 0,0 0,0 10,0 0,0







U tabeli 5. prikazan je procentualni izbor četvrtog pružatelja njege prema dijagnostičkim grupama.

Zaključujemo da kod većine ispitanika dominantan pružatelj četvrte njege je zdravstveni suradnik i

psihijatar, dok se značajno smanjuje učešće svih drugih, i radi se o zanemarivim vrijednostima

obzirom na broj ispitanika koji su imali četvrtog pružatelja njege.

Usluga četvrtog pružatelja njege u 24% slučajeva pružena je prije 7 dana, dok je u 54% slučajeva

pružena u prvih mjesec dana. Preostalih 46% primili su uslugu četvrtog pružatelja njege unutar tri

mjeseca.

U pogledu prisustva psiholoških i bihevioralnih simptoma zbog kojih je zatražena četvrta njega

prednjače problemi povezani sa drogama (27,3%), zatim slijede psihotični simptomi (18,2%),

simptomi povezani sa depresijom (9,1%), anksioznost (9,1%), interpersonalni problemi (9,1%), dok su

ostali simptomi i problemi zbog kojih se traži četvrta njega ispod 3% pojedinačno.

Među somatskim problemima koji su razlog za traženje četvrte njege prednjače poremećaji spavanja

(53,8%), abdominalne smetnje (15,4%), i ostatak otpada na glavobolju, gubitak tjelesne težine i

druge somatske simptome.

U pogledu tretmana koji je ponuđen od pružatelja treće njege kod 3,2% nije ponuđen bilo kakav

tretman. U 51,7% slučajeva treman je bio medikamentozni (sedativi/hipnotici 3,2%, antidepresivi

19,4%, neuroleptici 19,4%, tablete za živce (nepoznato) 6,5%, psihostabilizatori 3,2%). U 25,8%

slučajeva ponuđeno je savjetovanje i terapeutski razgovor, kognitivno-bihevioralni tretman u 12,9%

slučajeva, dok svi ostali tretmani idu ispod 3%.

Putovanje do četvrtog pružatelja njege je trajalo u 42,4% slučajeva manje od 30 minuta, u 39,4%

slučajeva to putovanje je trajalo od 30 do 60 minuta, u 15,3% sluačjeva putovanje je trajalo od jednog

do dva sata, i u 3% slučajeva duže od dva sata.

4.5. Analiza puta osoba sa mentalnim poteškoćama u sistemu zdravstvene zaštite

Iz prethodno navedenog materijala možemo utvrditi put koji prolazi korisnik usluga sa mentalnim

poteškoćama u sistemu zdravstvene zaštite. U nastavku ćemo predstaviti najznačajnije podatke koji

ukazuju na put kojim se korisnik kreće prema ustanovama za mentalno zdravlje i od tih ustanova. U

Shemi 1. (prilog 1.) predstavljeni su svi pravci kretanja učesnika ovog istraživanja. Pružatelje njege

podijelili smo u pet velikih grupa:

Pružatelj njege izvan javnog sistema (religiozni, prirodni iscjeljitelj i homeopata);

Pružatelj njege iz službi mentalnog zdravlja (psihijatar, zdravstveni suradnik, medicinska

sestra u zajednici);

Pružatelj njege služba opće medicine ili porodične medicine;


31

Pružatelji njege ljekari drugih specijalnosti;

Pružatelj njege iz drugog javnog sistema (pravni, socijalni, psiholog izvan zdravstva, i

drugo).

Iz sheme se jasno zaključuje da je ljekar opće ili porodične medicine najvažniji prvi pružatelj njege

nakon kojeg velika većina korisnika usluga odlazi u službu mentalnog zdravlja. U 25% slučajeva prvi

pružatelj njege je služba mentalnog zdravlja. Od broja korisnika usluga koji su direktno posjetili službu

mentalnog zdravlja (137) njih 56,9% (63) je završilo dalji put u trenutku provođenja istraživanja.

Odnosno, 11 od 20 pacijenata koji posjete službu mentalnog zdravlja kao pružatelja njege završi svoj

dalji put njege u mentalnom zdravlju, što znači da su zapravo dobili potrebnu njegu kod prvog

pružatelja njege. Ukoliko ovaj broj uporedimo sa ukupnim uzorkom (476), zaključujemo da je 13,2%

ispitanih kod prvog pružatelja njege u službi mentalnog zdravlja primilo uslugu profesionalca za

mentalno zdravlje i završilo dalji put. Drugi pružatelj njege u službama mentalnog zdravlja

dominantno je psihijatar, i to u 55,8% slučajeva psihijatar iz CMZ, a preostali slučajevi psihijatar u

bolnici/klinici ili zavodu. Do službi mentalnog zdravlja kao drugog pružatelja njege dolazi se nakon

primljenje prve njege i kod drugih pružatelja njege. Služba mentalnog zdravlja je kao drugi pružatelj

njege u 80% (332) slučajeva. Od ovog broja značajna većina ispitanih je završila dalji put njege,

odnosno 86,4% (287) je primilo adekvatnu uslugu u službi mentalnog zdravlja. Procentualno učešće

svih drugih pružatelja njege značajno opada od drugog pružatelja njege pa dalje. Služba mentalnog

zdravlja je i kao treći pružatelj njege dominantna, i to 75,4% slučajeva. 78,9% ispitanih koji su primili

njegu službe mentalnog zdravlja nije nastavilo dalji put. Ono što se može primijetiti je da se uloga

zdravstvenog suradnika (psihologa i socijalnog radnika) povećava kao trećeg i četvrtog pružatelja

njege u mentalnom zdravlju. Na kraju zaključujemo da su službe mentalnog zdravlja kao pružatelji

njege dominantne kao četvrti pružatelj njege. Generalni je zaključak da većina korisnika usluga u

mentalnom zdravlju treba što prije biti upućena kod nadležnog psihijatra, kako bi dobili adekvatnu

njegu u mentalnom zdravlju, a dalja njega u mentalnom zdravlju da se vodi od psihijatra koji

uključuje zdravstvenog suradnika i medicinsku sestru, odnosno koji uključuje drugu psihijatrijsku

službu ako je to potrebno.

Nas posebno interesuje kako se donosi odluka da se posjeti služba mentalnog zdravlja (SMZ). U

Shemi 2. prikazani su rezultati koji ukazuju na to da je najveći broj korisnika usluga u SMZ došao

samoinicijativno (36,3%), nešto manje ih je došlo na preporuku porodice (31,8%), prijašnji pružatelj

njege je uputio njih 18,2%, služba u zajednici 12,5%, dok je za 1,13% nepoznato.


32

Shema 2. prikazuje procente korisnika usluga prema načinu na koji dolazi u službu mentalnog zdravlja.

Posebno je važno naglasiti da su učesnici istraživanja kao prvog pružatelja njege imali službu

mentalnog zdravlja u 25% slučajeva, i to je bio direktan dolazak bez uputnice prethodnog pružatelja

njege.

Obzirom da smo u istraživanju imali ispitanike koji ranije (ni)su imali iskustvo njege u mentalnom

zdravlju, utvrdili smo da u psihijatrijsku službu kao pružatelja njege u 61,3% slučajeva dolaze

korisnici usluga koji su ranije imali iskustvo njege u mentalnom zdravlju, odnosno 38,7% njih koji

dolaze nisu imali iskustvo njege u mentalnom zdravlju.

Nas posebno interesuje koji je način kretanja korisnika usluga u mentalnom zdravlju unutar sistema

zdravstvene zaštite. U Shemi 3. prikazujemo koji je to način kretanja korisnika usluga u mentalnom

zdravlju. Zaključujemo da korisnici usluga u službe mantalnog zdravlja dolaze direktno (25%

slučajeva) kada je služba mentalnog zdravlja prvi pružatelj njege. Kada je služba mentalnog zdravlja

drugi pružatelj njege, korisnici usluga dolaze kao uputa ljekara porodične medicine u 194 slučaja

(58,5%), u 50 slučajeva (15%) kao uputa ljekara drugih specijalnosti, u 75 slučajeva (23,3%) kao uputa

službe mentalnog zdravlja. U službe mentalnog zdravlja kao trećeg pružatelja njege dominantno se

dolazi iz druge službe mentalnog zdravlja (ili od profesionalca u mentalnom zdravlju) i to u slučaju 36

korisnika usluga (37,8%). Služba opće ili porodične medicine je prema službi mentalnog zdravlja kao

trećeg pružatelja njege uputila 21 korisnika (22.1%). Ljekari drugih specijalnosti su uputili 20 osoba

(21%), a isti broj je došao iz drugog javnog sistema. U službe mentalnog zdravlja kao četvrtog

pružatelja njege dolazi se dominantno od druge službe ili profesionalca u mentalnom zdravlju, i to 15

korisnika (35%). Iz službe opće ili porodične medicine dolazi 4 korisnika (10%), a od ljekara drugih

specijalnosti dolazi 9 korisnika (21%).


33

Shema 3. prikazuje kretanje korisnika usluga u mentlanom zdravlju unutar sistema zdravstvene zaštite

Na kraju zaključujemo da svi putevi unutar sistema zdravstvene zaštite u mentalnom zdravlju vode ka

psihijatru kao ključnom pružatelju njege, dok psihijatar u njegu uključuje zdravstvene suradnike

(psihologa i socijalnog radnika) i medicinsku sestru.

Za kraj ove analize nas je interesiralo koliko se procentualno učesnika istraživanja zadržalo kod

pojedinačnih pružatelja njege. U tabeli 7. predstavljamo ukupni broj i procente korisnika usluga koji

su primili uslugu od prvog do četvrtog pružatelja njege.

Prvi pružatelj njege Drugi pružatelj

njege

Treći pružatelj

njege

Četvrti pružatelj

njege

Ukupan

broj %

Ukupan

broj %

Ukupan

broj %

Ukupan

broj %

F 10 -19 27 100 13 48,2 6 22,3 5 18,5

F 20 - 29 72 100 58 80,5 19 26,4 9 12,5

F 30 - 39 136 100 89 65,4 21 15,4 4 2,9

F 40 - 49 141 100 102 72,3 38 26,9 10 7,1

F 60 - 69 27 100 22 81,4 8 29,6 4 14,8

Tabela 7. prikazuje ukupne brojeve i procente prema dijagnozama učesnika istraživanja koji su primili usluge od

prvog do četvrtog pružatelja njege

Iz prethodne tabele možemo zaključiti da najduži put u njezi imaju osobe sa Dg. F 10 – 19, zatim F 60

– 69, i te F 20 – 29. Dok se procentualno najmanji broj korisnika usluga sa Dg. F 30- 39 i F 40 – 49

zadržava na putu njege.

Centar za

mentalno

zdravlje

Opća ili

porodična

medicina

Ljekari

drugih

specijalnost

i

Služba

mentalnog

zdravlja

(bolnica, klinika,

zavod)


34

4.6. Uporedba sa drugim istraživanjima

U svijetu postoji nekolicina radova koji su se bavili istraživanjem puta koji prođu osobe sa

poteškoćama u mentalnom zdravlju do dobijanja psihijatrijske usluge. U suštini su svi rezultati

približno slični uz uvažavanje kulturoloških specifičnosti.

Prosječna dob ispitanika u našem istraživanju bila je 44,6 godina, približno iste spolne zastupljenosti

(žene 55,5% i muškarci 44,5%), uglavnom u braku 47,1% ili samci 30,5%. Ovi demografski podaci su

slični sa dostupnim istraživanjima (Abdallah, Sidua, Ozge i sar., 2016).

Rezultati istraživanja provedeni u Gani (Abdullah, Sidui, Ozge i saradnici, 2016.) govore da je

obrazovni nivo ispitanika imao značajan utjecaj na izbor prvog pružaoca njege, te da su se ispitanici sa

završenom srednjom školom u odnosu na one bez formalnog obrazovanja rjeđe javljali u javne

psihijatrijske ustanove. U našem istraživanju se, međutim, pokazalo da osobe bez formalnog

obrazovanja, zatim one sa završenom osnovnom i srednjom školom, procentualno više biraju kao prvi

izbor pružatelja psihijatrijske njege osobe izvan sistema zdravstvene zaštite (religioznog i prirodnog

iscjeljitelja i homeopate) nego što je to slučaj sa ispitanicima koji sa završili više i visoke škole.

Ljekar opće prakse je kod svih grupa po obrazovanju i dalje dominantan prvi pružatelj njege, a izbor

psihijatrijske službe za prvog pružatelja njege nešto je više zastupljen kod osoba sa višom i visokom

školom.

Možemo zaključiti da osobe sa većim stepenom obrazovanja procjenjuju da pomoć trebaju tražiti od

nadležne psihijatrijske službe (službe mentalnog zdravlja), što može upućivati da je sa većim nivoom

obrazovanja bolja procjena kome se treba javiti u slučaju pojave psihičkih poteškoća, a vjerovatno i

uz manji stepen doživljene stigme i diskriminacije po tom osnovu.

U procesu donošenja odluke za javljanje za pomoć, naši rezultati govore da se najveći broj korisnika

samoinicijativno javio za pomoć (32,8%), potom je predlagač bio prijašnji pružatelj njege (30,7%),

potom porodica ili prijatelji (24,6%), a zatim služba u zajednici (11,1%). Ukoliko ovo uporedimo sa

istraživanjem koje je provedeno u našoj zemlji, (Analiza situacije i procjena usluga mentalnog zdravlja

u zajednici u Bosni i Hercegovini, 2009.) zaključujemo da u ovom pogledu nema nekih većih

odstupanja.

Kada je u pitanju razlika u pružanju njege po osnovi psihičkog poremećaja (dijagnoze), ustanovljeno

je da prema istarživanjima Bhui, Ullrich, W Cold, 2013. korisnici sa dijagnozom manije brže dolaze do

usluge psihijatra u poređenu sa korisnicima oboljelim od shizofrenije.

Naše istraživanje pokazalo je da se korisnici javljaju za pomoć u približno istim intervalima i to u

unutar četiri sedmice po razvoju simptoma (22,7%), a čak 20% njih i nakon godinu dana od razvoja

prvih simptoma, i to bez značajnih razlika u dijagnozama korisnika.

Prvi pružatelj njege prema rezultatima istraživanja bio je ljekar opće prakse (46,8%), potom

psihijatrijske službe (18,5%), ljekari drugih specijalnosti (13,2%), zdravstveni suradnik (4,6%),

medicinska sestra u zajednici (2,5%), religiozni iscjeljitelj - hodža, pop, svećenik (6,5%), travar (1,5%),

homeopat (0,6%), psiholog izvan zdravstvene ustanove (0,4%), pravni sistem (1,9%). U konačnici se

može reći da je 85,6% korisnika prvog pružatelja njege imalo u u sistemu zdravstvene zaštite, a 8,6%

korisnika usluga je za prvog pružatelja njege imalo izvan sistema javnog zdravstva (religiozni i prirodni

iscjeljitelji, homeopate). Ostatak od 7,8% korisnika za prvog pružatelja usluge imalo je izvan

zdravstvenog sistema, ali u javnom sistemu (socijalna služba, pravna služba).

Ovi rezultati kompatibilni su sa rezultatima istaživanja studije koju su proveli Gater, Jovanova, Matic i

suradnici 2005., a koji su rekli da su glavni putevi do psihijatrijske usluge preko ljekara opće prakse, te

preko ljekara drugih specijalnosti.


35

Slični su rezultati i studije koju su proveli Bhui, Ullrich i W Cold (2013) gdje je prvi kontakt bio sa

ljekarom opće prakse u 35,2% slučajeva, potom hitne službe u okviru opće bolnice 21,3%, te

pravnoga sistema 25,4%.

Međutim, postoje studije rađene u zemljama Afike i Azije koje imaju nešto različitu situaciju. Naime,

istraživanje provedeno u Malaviju (Kauye, Udedi, Mafuta, 2015) govori da je samo 11,7% korisnika

prvu pomoć za svoj psihički problem potražilo na psihijatriji. 22,7% svih korisnika je bilo kod

prirodnog iscjeljitelja kao prvog pružatelja psihijatrijske njege. Također, studija provedena u

Bangladešu (Giassudin, Chowdhurry, Hashimoto, Fudjisava, Waheed, 2012) pokazala je da je 84%

učesnika istraživanja, prije nego su stigli do profesionalca iz oblasti mentalnog zdravlja, konsultovalo

druge službe i pružatelje njege (44% individualnog privatno ljekara, 22% vjerskog iscjeljitelja i 12%

seoskog ljekara). Ista je situacija i prema istraživanjima u Gani (Abdullah, Sidui, Ozge i saradnici, 2016)

i Nigeriji (Gureje, Acha, Odejide, 1995) gdje se veliki broj pacijenata u nekoj fazi liječenja obraćao za

pomoć tradicionalnim i religijskim iscjeljiteljima, a za veliki broj ispitanika oni su bili prvi pružatelji

psihijatrijske njege.

Na osnovu naprijed iznesenog može se jasno vidjeti da postoje kulturološke razlike kada je u pitanju

izbor prvog pružatelja njege, te da regionalna blizina kao i sličnost u organizaciji zdravstevnog sistema

daju približno slične rezultate. Ostali rezultati istraživanja u ovoj studiji svakako su korisni i vrijedni,

ali nedostak istraživanja u ovoj oblasti i tematici ne daje nam mogućnost komparacije.

Putevi koje pacijenti koriste u potrazi za psihijatrijskom njegom su odraz prirode i kvaliteta dostupne

usluge, ali i raširenih vjerovanja o mentalnim bolestima. Istraživanje tih puteva može pomoći u

identifikaciji razloga odgađanja u primanju njege te sugerirati eventualna poboljšanja.


36

5. ZAKLJUČCI I PREPORUKE

Opći cilj provedenog istraživanja bio je okvirna procjena dostupnosti usluga iz oblasti mentalnog

zdravlja za pacijente koji su ulazili u ranije definirane dijagnostičke okvire. Bosna i Hercegovina po

mnogim kriterijima spada u tranzicijsku zemlju, sa reformskim aktivnostima, između ostalog, i u

domenu zdravstva. Oblast zaštite mentalnog zdravlja, kao specifična oblast u kojoj se presijecaju i

poklapaju socijalna skrb i tretiranje psihičkih poremećaja, također je predmetom reforme i

unapređenja.

Možemo zaključiti da rezultati provedenog istraživanja ukazuju da je sistem zdravstvene zaštite u

Bosni i Hercegovini na zadovoljavjućem nivou. Odnosno, da osobe sa psihičkim poremećajima

značajno vjeruju zdravstvenom sistemu i pomoć u većini slučajeva traže u sistemu zdravstvene

zaštite.

Do sada uspostavljena mreža CMZ omogućava zadovoljavajuću dostupnost usluga iz oblasti

mentalnog zdravlja za sve kojima je ona potrebna na području gdje je provedeno istraživanje.

Prema rezultatima istraživanja, prvi pružatelj njege velike većine ispitanika je iz sistema zdravstvene

zaštite, a samo mali broj njih (8,6%) je prvu pomoć zatražilo izvan sistema zdravstvene zaštite ili

javnog sistema (pravni, socijalni, i dr.).

U okviru zdravstvenog sistema najčešći prvi pružatelj njege je ljekar opće prakse ili porodične

medicine, i to bez posebne razlike po osnovu dijagnoze, spola, dobi, obrazovanja i područja iz kojeg

dolaze ispitanici.

Službe mentalnog zdravlja, sa fokusom na psihijatra, su u ¼ slučajeva pružatelj prve njege. Kao drugi

pružatelj njege, u ¾ (74,5%) slučajeva se radi o psihijatrijskim službama, a kada tome dodamo usluge

zdravstvenih suradnika i medicinskih sestara (SMZ), ukupno 81,2% ispitanih je za drugog pružatelja

njege imalo profesionalca iz mentalnog zdravlja kao drugog pružatelja njege. Sličan trend se nastavlja

i sa trećim i četvrtim pružateljem njege, odnosno oko ¾ korisnika usluga u mentalnom zdravlju

primaju uslugu iz SMZ.

¼ korisnika usluga dolazi u SMZ za uslugu kao prvom pružatelju njege bez uputnice od strane ljekara

opće ili porodične medicine.

Što se tiče sistema zdravstvene zaštite, možemo zaključiti da su u pružanju njege najmanje uključene

med. sestre/tehnničari u zajednici, sa jednim izuzetkom Zavoda za bolesti ovisnosti gdje su

medicinske sestre i tehničari značajno participirali u pružanju njege korisnicima usluga. Isto se

susreće u nekoliko CMZ u FBIH dok je u RS to zanemarivo.

U zavisnosti od dijagnoze ispitanika, ljekar opće prakse je najčešći prvi izbor za pacijente sa

dijagnozama poremećaja raspoloženja, potom anksioznim poremećajima te psihotičnim

poremećajima. U istom broju se u porodičnu medicinu javljaju pacijenti sa dijagnozama ovisnosti i oni

sa poremećajima ličnosti. Psihijatrijske službe su najčešći prvi pružatelj njege za korisnike usluga sa

dijagnozama iz spektra poremećaja ličnosti.

Učesnici u istraživanju su dali podatke o izrazito malom procentu obraćanja religijskim iscjeljiteljima,

kako u prvom, tako i u bilo kojem koraku tretmana psihičkog poremećaja. Obzirom na dijagnozu, za

takvu vrstu prve pomoći najčešće su se odlučivali psihotični pacijenti. Međutim, kao drugi, treći i

četvrti pružatelj njege religiozni i prirodni iscjeljitelj se pojavljuju i kod osoba sa drugim dijagnozama,

posebno kod ispitanika sa poremećajima ličnosti i poremećajima vezanim uz stres.


37

Prema podacima koji se odnose na strukturu izbora prvog pružatelja njege prema spolu ispitanika,

zaključak je da su u većini slučajeva procenti izbora prvog pružatelja njege kod oba spola jednaki.

Međutim, muškarci su procentualno više birali religiozne iscjelitelje kao prve pružatelje njege.

Uzimajući u obzir školsku spremu, tj. stepen obrazovanja kao osnovni kriterij, dobijeni podaci ukazuju

na činjenicu da sa porastom stepena obrazovanja raste i interes za konvencionalnim tretmanima i

oblicima pomoći unutar zdravstvenog sistema, pacijenti sa višom i visokom školom češće su birali

psihijatrijske službe za prvog pružatelja njege. Ipak, ljekar opće prakse je kod svih grupa po

obrazovanju dominantan prvi pružatelj njege. Većina ispitanika je za svoj psihički poremećaj

samoinicijativno zatražila prvu pomoć, više od polovice njih. Značajan je podatak da je onima koji su

pomoć potražili na podsticaj inicijativa najčešće dolazila od članova porodice.

Najčešći psihološki i ponašajni simptomi (kako ih vide sami ispitanici) zbog kojih je tražena prva njega

bili su simptomi povezani sa depresijom, zatim anksiozni i psihotični simptomi. Među somatskim

problemima dominantni su poremećaji spavanja.

Prema rezultatima provedenog istraživanja, nadpolovična većina ispitanika je uslugu prve njege

dobila unutar mjesec dana od pojave simptoma. Značajan je i podatak da je signifikantan broj, nešto

više od jedne desetine korisnika, prvi tretman dobilo tek nakon više od godinu dana po pojavi

simptoma. U okviru različitih dijagnoza, zanimljiv je podatak da je kod svih dijagnoza svojevrstan

period najčešćeg traženja pomoći evidentan u periodu do mjesec dana, kada se veliki broj njih

odlučuje ili dobija priliku za ulaženje u neku vrstu tretmana. Izuzetak su ispitanici sa dijagnozama

ovisnosti koji se u istom procentu za pomoć obraćaju nakon mjesec i nakon godinu dana.

Što se tiče pruženih tretmana u SMZ dominira medikamentozni tretman od strane psihijatra, dok su

drugi oblici tretmana gotovo zanemarivi kao i participacija drugih profesionalaca u mentalnom

zdravlju kao prvog i drugog pružatelja njege.

Zdravstveni suradnici (psiholozi i socijalni radnici) na značaju dobivaju kao treći i četvrti pružatelj

njege, a prema preporuci psihijatra.

Svi putevi njege u mentalnom zdravlju vode ka psihijatru kao ključnom mjestu pružanja njege, da li

kao prvom pružatelju njege ili drugom pružatelju kojem se dolazi od ljekara opće ili porodične

medicine ili ljekara drugih specijalnosti.

Unutar sistema zaštite mentalnog zdravlja psihijatar je centralna pozicija od koje se dalje uključuju

drugi profesionalci u mentalnom zdravlju.

Preporuke koje proizilaze iz svega navedenog idu u pravcu poboljšanja kvalitete pruženih usluga iz

oblasti mentalnog zdravlja, u prvom redu prve pomoći kod psihičkih poremećaja. Preporučene mjere

trebale bi pomoći da se što veći broj pacijenata uključi u zdravstveni sistem (u odnosu na

nekonvencionalne terapijske pristupe), da se skrati vrijeme do traženja prve njege, te da se kod prvog

pružatelja njege u okviru sistema (što je prema ovom istraživanju dominantno porodična medicina)

započne sa adekvatnim tretmanom.

Preporučujemo sljedeće:

1. Provesti postupke izmjene zakonske i podzakonske regulative koji će olakšati prijem

pacijenata u SMZ bez uputnice od strane ljekara opće ili porodične medicine;

2. Omogućiti pristup uslugama CMZ i u poslijepodnevnim terminima, da bi i radno sposobna

populacija pacijenata imala prisutup tretmanu, a da pri tom ne ugrozi svoj radni angažman;

3. Jačanje kapaciteta i kompetencija ljekara u općoj praksi ili porodične medicine. Pokrenuti

izmjene programa specijalizacije iz porodične medicine kako bi se staž za ovu specijalizaciju


38

odvijao u CMZ kao dijelu primarne zdravstvene zaštite, a sve kako bi se budući specijalisti

opće ili porodične medicine što više upoznali sa poremećajima koji se najčešće susreću i

tretiraju na ovom nivou zdravstevene zaštite;

4. Organiziranje redovnih periodičnih radionica i predavanja koji bi pokrivali teme iz oblasti

mentalnog zdravlja za potrebe ljekara opće ili porodične medicine;

5. Jačanje kapaciteta i kompetencija srednjeg medicinskog kadra kao i zdravstvenih suradnika u

okviru zdravstvenog sistema. To bi istovremeno omogućilo i povećanje obima njihovog posla

i odgovornosti, posebno u dijelu vanmedikamentoznih tretmana;

6. Ostvariti suradnju sa vjerskim zajednicama. Edukacija njihovih službenika koja će im

omogućiti prepoznavanje prvih znakova poremećaja i savjetovanje u smislu potrebe za

stručnim tretmanom osoba sa netretiranim psihičkim smetnjama a koje se njima obraćaju za

pomoć. Eventualno, periodični osvrti na psihičke poremećaje u okviru redovnih obraćanja

vjerskih starješina (mise, hudbe, hodočašća);

7. Realizacija programa promocije mentalnog zdravlja i značaja ranog prepoznavanja psihičkih

poremećaja za pravne, socijalne, obrazovne i privredne subjekte u zajednici, a sve sa ciljem

smanjenja stigmatizacije i uključivanje u pravovremeni i rani tretman svih psihičkih

poremećaja;

8. Realizacija programa javnih kampanja i zagovaranja čime će se promovirati uloga SMZ i značaj

ranog otkrivanja psihičkih poremećaja i tretmana istih a sve kako bi se umanjila stigmatizacija

i skratio put do SMZ;

9. Provesti ovakava istraživanja na nivou porodične medicine jer ovim istraživanjem su se dobili

podaci samo o osobama koje su došle do SMZ, dok nam nije poznat procenat onih koji su od

ljekara opće ili prodične medicine upućeni na tretman u CMZ i koliko je njih došlo na

tretman;

10. Provesti istraživanja o vrsti i obimu usluga zdravstvenih suradnika i medicinskih sestara u

SMZ;

11. Provesti istraživanje o stavovima opće populacije spram profesionalaca u mentalnom zdravlju

i općenito o osobama sa mentalnim poremećajima;

12. Jačati informacione sisteme u zdravstvu u svrhu bolje uvezanosti različitih nivoa zdravstvene

zaštite, i to posebno pratiti elektronsko upućivanje u SMZ i novoostvarena javljanja u službu

nakon uputa od strane ljekara opće ili porodične medicine;

13. Unaprijediti komunikaciju o upućivanju iz vanmedicinskih službi prema SMZ i obrnuto, a u

svrhu unapređenja kvaliteta usluga i povećanja pozitivnih efekata tretamna u SMZ.


39

REFERENCE

1. Abdallah, I. Sidua, H. Ozge, S. B., Duah, D., McKay M., Reuben K.E., and Agyepong, I., (2016)

Pathways to psychiatric care for mental disorders: a retrospective study of patients seeking

mental health services at a public psychiatric facility in Ghana, , International Journal of

Mental Health Systems 201610:63, DOI: 10.1186/s13033-016-0095-1©

2. Kapetanović T., Lakić B., Popović T., (2009) „Analiza situacije i procjena usluga mentalnog

zdravlja u zajednici u Bosni i Hercegovini“, Federalno Ministarstvo zdravstva i Ministarstvo

zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, Sarajevo.

(http://www.mentalnozdravlje.ba/uimages/pdf/izvjestaj.pdf)

3. Gater, R., Jordanova, V., Maric, N., Alikaj, V., Bajs, M. Cavic, T., Dimitrov, H. Iosub, D., Mihai,

A., Silvana, A., Helmchen, H., Sartorius, N. (2005) Pathways to psychiatric care in Eastern

Europe, The British Journal of Psychiatry, 186 (6) 529-535.

4. Giasuddin, N.A., Chowdhury, N.F., Hashimoto, N., Fujisawa, D., Waheed, S. (2012) Pathways

to psychiatric care in Bangladesh, Soc Psychiatry Psychiatr Epidemiol. 47(1):129-36.

5. Gureje, O., Acha, R.A., Odejide, O.A. (1995) Pathways to psychiatric care in Ibadan, Nigeria.

Trop Geogr Med. 1995;47(3):125-9.

6. Kamaldeep, B., Simone, U., Jeremy, W. C. (2013) Which pathways to psychiatric care lead to

earlier treatment and a shorter duration of first-episode psychosis?; BMC Psychiatry

201414:72.

7. Kamaldeep, B., Simone, U., Jeremy, W. C. (2013) Which pathways to psychiatric care lead to

earlier treatment and a shorter duration of first-episode psychosis?; BMC Psychiatry

201414:72.

8. Kauye, F., Udedi, M., Mafuta, C. (2015) Pathway to care for psychiatric patients in a

developing country: Malawi; Int J Soc Psychiatry. 61(2):121-8.

9. Politika i strategija za zaštitu i unapređenje mentalnog zdravlja u FBIH (2012 – 2020)

http://www.akaz.ba/Mentalno/Dokumenti/Politika_strategija_mentalnog_zdravlja_bs.pdf

http://www.mentalnozdravlje.ba/uimages/pdf/izvjestaj.pdf

https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/?term=Kauye%20F%5BAuthor%5D&cauthor=true&cauthor_uid=24903683

https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/?term=Udedi%20M%5BAuthor%5D&cauthor=true&cauthor_uid=24903683

https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/?term=Mafuta%20C%5BAuthor%5D&cauthor=true&cauthor_uid=24903683

https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/24903683

http://www.akaz.ba/Mentalno/Dokumenti/Politika_strategija_mentalnog_zdravlja_bs.pdf

Date post:	25-Nov-2023
Category:	Documents
Upload:	khangminh22
View:	0 times
Download:	0 times

Ispitivanje dostupnosti usluga mentalnog zdravlja u Bosni i ...

Documents