MOTIVATION: CHALLENGES AND ISSUES IN SECOND/FOREIGN LANGUAGE TEACHING AND LEARNING

ZBORNIK NOVA NAUČNA EDUKATIVNA MISAO 2/2016

2

ZBORNIK RADOVA

NOVA NAUČNA EDUKATIVNA MISAO

2/2016

Izdavač

NOMOTEHNIČKI CENTAR BEOGRAD

2016

Salvadora Aljendea br. 14. Beograd

Tel. 064/315 64 67

065/67 95 340

Urednik

dr Zoran Birovljević

Korice, štampa i povez

Zoran Bakić

Grafičar specijalista

Kompjuterska obrada

Dušica Birovljević

ŠTAMPA

'' NC'' Beograd

Tiraž :

30


3

Poštovani čitaoci,

Pred vama je izdanje Zbornika radova Nomotehničkog Centra Beograd, Nova naučna

edukativna misao, drugo izdanje u 2016.godini koji predstavlja sintagmu cilja koji je nažalost

kod nas još u začecima a odnosi se na to, da u društvu ne postoji dovoljno razumevanja za

napore mladih i školovanih kadrova koji žele da usavrše i prošire svoje znanje kako praktično

tako i naučno. Projekat je zamišljen kao Edukacija za sve, pružajući različitim profilima i

zanimanjima šansu da publkuju svoje ideje i naučne radove sa ciljem da je dostupan svima,

bez obzira na materijalne mogućnosti. Tema čitave godine je Inovativno rešnje za lokalne

probleme, gde mlade želimo da uputimo na Socijalnu inovaciju koju kao Udruženje

Nomotehnički Centar promovišemo i gde bi svako u mestu u kojem živi trebao da prepozna

jedan od najvećih problema i tragom svoje profesije da inovativno rešenje. Tema služi kao

preporuka, a mi ćemo se potruditi da najinventivnije predloge pozovemo na učešće u našim

Projektima. I ovaj put naglašavamo da je projekat časopisa niskobudžetan i zavistan od

donacija koje uglavnom dolaze od prijatelja i poznanika koji prepoznaju naše napore i želju

da se nešto promeni u oblasti obrazovanja. U ovom izdanju, dopušteno je dvojici učesnika, da

u okviru navođenja koriste drugačiji način citiranja od preporučenog, s obzirom da takvu

preporuku imaju od svojih matičnih fakulteta/univerziteta.

Urednik



4

1. Stefan Živković

AFRIČKA UNIJA I LJUDSKA BEZBEDNOST ................................................................................ 5

2. mr Dragan Jurošević

MEHANIZMI PRISTUPANJA UKRAJINE U NATO .................................................................... 11

3. Phd.(C) Fidair Berisha,

PROCES USTROJSTVA PRIVATNE SIGURNOSTI I

BLISKE ZASTITE NA ZAPADNOM BALKANU ......................................................................... 27

4. mr. sc. Edina Šiljegović Lelić

RAZVOJ ENERGETSKOG SEKTORA EVROPSKE UNIJE ......................................................... 36

5. mr Igor Striković

ETIKA U UPRAVI I ETIČKI KODEKS DRŽAVNIH SLUŽBENIKA ........................................... 48

6. M.Sc. Ljubica Drača,

MOTIVATION: CHALLENGES AND ISSUES IN SECOND/FOREIGN LANGUAGE

AND TEACHING LEARNING ................................................................................................... 57


5

Apstrakt primljen:10.05.2016.

Apstrakt prihvaćen:26.05.2016.

Rad primljen: 10.06.2016.

Rad prihvaćen: 17.06.2016.

AFRIČKA UNIJA I LJUDSKA BEZBEDNOST

Stefan Živković1

Apstrakt: Tekst se bavi ulogom Afričke Unije (AU) u zaštiti ljudske bezbednosti na

Afričkom kontinentu, sa osvrtom na instrumente i institucije koje je razvila Afrička Unija, a

koji mogu da utiču na ljudsku bezbednost. Prvi deo rada bavi se faktorima koji ugrožavaju

sigurnost i živote pojedinaca na Afričkom kontinentu, kao i teorijskim određenjem ljudske

bezbednosti. Drugi deo rada prikazuje ciljeve i principe unete u Konstitutivni Akt Afričke

Unije, a koji se tiču ljudske bezbednosti, kao i institucije i inicijative koje su razvijene od

strane Afričke Unije, sa ciljem da se obezbedi sigurnost i napredak stanovništvu na Afričkom

kontinentu.

Ključne reči: Afrika, Africka Unija, ljudska bezbednost, NEPAD, CIDO, CEWS

***

AFRICAN UNION AND HUMAN SECURITY

Abstract: This paper focuses on the role of the African Union (AU) in the protection of

human security on the African continenet, with reference to instruments and institutions

developed by AU, which may affect human security. The first part of this paper shows factors

that are a threat to the safety and lives of individuals on the African continent, as well as the

theoretical definition of human security. The second part shows the objectives and principles

that are incorporated in the Constitutive Act of African Union, which refer to human security,

as well as the institutions and initiatives that have been developed by African Union in order

to ensure safety and progress of the population on the African continent.

Key words: Africa, African Union, human security, NEPAD, CIDO, CEWS

UVOD

Početak procesa dekolonizacije i nezavisnosti, afričkim državama je doneo veliki

optimizam. Taj optimizam se može najbolje videti u govorima lidera afričkih zemalja, koji

su verovali da je došao trenutak Afrike, Među njim se je najviše isticao Kwame Nkrumah2,

koji je jednom prilikom rekao da “čim Gana dobije nezavisnost, on će je transformisati i

napraviti pravi raj u zemlji u periodu od deset godina” [Poku, 2007: 55], a pratili su ga skoro

svi lideri afričkih zemalja u to vreme, isticajući spremnost Afrike da preuzme odgovornost i

sama vodi svoje poslove, bije bitku sa raznim problemima i izazovima, što će na kraju

transformisati kontinent [Poku, 2007: 56]. Njihov početni optimizam ubrzo se suočio sa

brojnim izazovima i problemima koji su počeli da pogađaju afrički kontinent. Usledili su

periodi političkih nestabilnosti, koji su uzrokovale unutrašnje političke borbe, etničke

konflike, državne udare i vojne diktature. Došlo je do velikog broja ratova, kojih je samo u

periodu od 1968. do 2006. godine bilo čak 42 [Poku, 2007: 57]. Pored političkih i vojnih,

pojavljuju se i neki novi problemi. Veliki broj ljudi nema pristupa bezbednoj vodi za piće,

žive u lošim sanitarnim i higijenskih uslovima, što dovodi do mnogih zdravstvenih problema.

Kontinent se takođe suočava sa ekološkim katastrofama, velikim siromaštvom, glađu

1 Student Fakulteta političkih nauka, Univerziteta u Beogradu. email: [email protected]

2 Kwame Nkrumah je bio jedan od glavnih boraca za nezavisnosti Gane, a kasnije njen premijer i predsednik


6

neishranjenošću stanovništva, terorizmom. Svi ovi problemi, koji su prisutni na kontinentu

Afrike, predstavljaju pretnju po ljudsku bezbednost i živote pojedinaca.

Svrha ovog teksta je da pokaže na koji način se Afrička unija, kao glavna organizacija

na afričkom kontinentu, suočava sa ovim problemima i izazovima. Biće prikazane institucije

koje se bave zaštitom bezbednosti na kontinentu, i na koji način one to rade. Takođe, biće

reči i o inicijativama koje su pokrenute od strane AU, a imaju za cilj suočavanje sa

problemima koji utiču na stanovništvo Afrike i njihov razvoj.

1. KONCEPT LJUDSKE BEZBEDNOSTI

Pre nego što prikažemo na koji način se Afrička unija bori sa izazovima koji

ugrožavaju ljudsku bezbednost, definisaćemo sam pojam. Ljudska bezbednost je prvi put

upotrebljena u „Agendi za mir“, izveštaju Boutros-Bouteos Ghali-a iz 1992. godine. U ovoj

Agendi je naglašeno da se kroz integrisani pristup ljudskoj bezbednosti mogu rešavati uzroci

konflikata koji obuhvataju ekonomska, politička i društvena pitanja [UN, 2009: 8]. U

izveštaju o humanom razvoju Programa za razvoj Ujedinjenih nacija (UNDP) iz 1994.

godine, naglašava se potreba za ljudskom bezbednošću, koja se ovde definiše kao „sloboda

od straha“ i „sloboda od nemaštine“ [UN, 2009: 9].

Prema tom izveštaju UNDP-a, za ljudsku bezbednost se može reći da ima dva aspekta.

Ona prvo znači sugurnost od takvih hroničnih pretnji kao što su glad i represija. Drugo, ona

znači zaštitu od naglih i bolnih remećenja obrazaca svakodnevnog života, bilo u kući, na

poslu ili u zajednici. [UNDP, 1994: 23] Koncept ljudske bezbednosti stavlja naglasak na to da

ljudi moraju biti u stanju da brinu o sebi, da imaju mogućnost da zadovolje svoje

najosnovnije potrebe i zarade za svoj život. Ovo će ih osloboditi i pomoći im da doprinesu

sopstvenom razvoju, i tako pomoći razvoj njihove zajednice, države i sveta [UNDP, 1994:

24].

Izveštaj UNDP-a o humanom razvoju navodi sedam specifičnih dimenzija koje ulaze u

koncept ljudske beznednosti. To su: ekonomska bezbednost, prehrambena bezbednost,

zdravstvena bezbednost, ekološka bezbednost, lična bezbednost, bezbednost zajednice i

politička bezbednost [UNDP, 1994: 24-25]. Ekonomoska bezbednost se odnosti na uživanje

nekog pojedinca na osnovni prihod, dobijenog bilo kroz zaposlenje ili kroz socijalna davanja

[UNDP, 1994: 25]. Prehrambena bezbednost podrazumeva da pojedinac u svakom trenutku

ima pristup hrani za bazične potrebe, bilo kroz gajenje hrane ili kroz kupovinu hrane [UNDP,

1994: 27]. Zdravstvena bezbednost se odnosi na slobodu pojedinca od bilo kakve bolesti, i

slobodan pristup zdravstvenoj nezi [UNDP, 1994: 25]. Ekološka bezbednost se oslanja na

zdravo okruženje – vodu, vazduh, zemljište – koje čini ljudsko stanovanje mogućim [UNDP,

1994: 28]. Lična bezbednost se odnosi na slobodu od bilo kakvog zločina i fizičkog nasilja,

sa posebnim osvrtom na žene i decu koja su previše ugrožena [UNDP, 1994: 30-31].

Bezbednost zajednice se odnosi na očuvanje kulturnog identiteta, i mira među zajednicama u

kojima pojedinci žive i razvijaju se [UNDP, 1994: 31]. I na kraju, politička bezbednost se

odnosi na slobodu pojedinca da žive u društvu koje poštuje njihova ljudska prava [UNDP,

1994: 32].

Prema rezoluciji Ujedinjenih nacija (UN), usvojenoj od strane Generalne Skupštine

UN-a 2012. godine, naglašava se da je centralna ideja ljudske bezbednosti da pojedinci

„imaju pravo da žive u slobodi i dostojanstvu, slobodni od siromaštva i očaja [...] sa

jednakom mogućnošću da uživaju sva njihova prava i razviju svoj ljudski potencijal“ [UN

GA, 2012: para.3a].


7

2. AFRIČKA UNIJA I ZAŠTITA LJUDSKE BEZBEDNOSTI – INICIJATIVE I

MEHANIZMI

Osnivanjem Afričke unije 2002. godine, lideri afričkih zemalja iskazali su spremnost da

ubrzaju proces integracije na kontinentu, i odlučnost da se suoče sa društvenim, ekonomskim

i političkim problemima koji pogađaju kontinent i stanovništvo, a koji su glavna prepreka

razvoju [AU, 2000: 3]. U cilju zaštite stanovništva na afričkom kontinentu od tih problema i

pretnji, kao i suočavanja sa njima, AU je osnovala brojne institucije i pokretala razne

inicijative, koje svoj pravni osnov imaju u Konstitutivnom aktu Afričke unije.

2.1. Konstitutivni akt Afričke unije

Konstitutivni akt Afričke unije sadrži odredbe u kojima su naglašeni ciljevi i principi,

koji su značanji, jer njihovo poštovanje i primenjivanje utiče na ljudsku bezbednost. Agenda

ljudske bezbednosti Afričke unije u oblasti mira i bezbednosti jasno je izražena u članu 4(h)

Konstitutivnog akta Afričke unije. Član 4(h) ovlašćuje AU da interveniše u unutrašnjost

države članice u slučaju da dođe do kriznih situacija kao što su ratni zločini, genocid i zločini

protiv čovečnosti [AU, 2000: član 4(h)]. Od stupanja na snagu Konstitutivnog akta AU, ovaj

princip je iskorišćen nekoliko puta kako bi se poslale mirovne misije u Burundi3, Sudan i

Somaliju [Muruthi, 2008: 74]. Afrička unija takođe obavezuje države članice da promovišu

održivi razvoj na ekonomskom i kulturnom nivou [AU, 2000: član 3(j)], da sarađuju sa

međunarodnim institucijama u cilju sprečavanja bolesti i promociji dobrog zdravlja na

kontinentu [AU, 2000: član 3(n)], promovišu rodnu ravnopravnost [AU, 2000: član 4(l)] i

socijalnu pravdu sa ciljem da se obezbedi uravnoteženi ekonomski razvoj [AU, 2000: član

4(n)]. Afrička unija promoviše demokratske principe i institucije [AU, 2000: član 3(g)],

promoviše i štiti ljudska prava [AU, 2000: član 3(h)], i navodi da Afričko stanovništvo ima

pravo da živi u miru [AU, 2000: član 4(i)].

2.2. Savet za mir i bezbednost Afričke unije

Afrička unija osnovala je 2003. godine Savet za mir i bezbednost (PSC), stalni organ

AU, koji ima mandat da održava mir i bezbednost na kontinentu [Hussein, K. i drugi,

2004:23]. Savet za mir i bezbednost sastavljen je od 15 članica, i ima slične funkcije kao i

Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija. PSC može da donosi odluke o vojnoj intervenciji u

kritičnim situacijama, kao što su ratni zločini, akti genocida i zločini protiv čovečnosti.

Takođe može i da uvodi sankcije državama članicama u slučajevima da u njima dođe do

neustavne promene vlasti [Hussein, K. i drugi, 2004: 23].

Ciljevi zbog kojih je osnovan Savet za mir i bezbednost su: promovisanje bezbednosti,

mira i stabilnosti u Africi; naslućivanje i prevencija konflikata; promocija i implementacija

izgradnje mira i posle konfliktna rekonstrukcija; koordinacija i harmonizacija kontinentalnih

napora u prevenciji i borbi protiv terorizma; razvijanje zajedničke bezbednosne politike;

promocija i ohrabrivanje demokratske prakse, dobrog upravljanja i vladavinu prava [AU,

2002: član 4-6].

2.3. Kontinentalni sistem ranog upozoravanja i Afričke snage u pripravnosti

Afrička Unija je u cilju daljeg unapređenja i očuvanja bezbednosti na kontinentu

uspostavila još dva mehanizma. Jedan je Kontinentalni sistem ranog upozoravanja i

prevenciju (CEWS), a drugi su Afričke snage u pripravnosti (ASF).

3 Mirovna misija u Burundiju, African Union Mission in Burundi (AMIB), je prva mirovna misija koja je u

celosti inicirana, isplanirana i izvedena od stane Afričke unije i njenih država članica. Cilj ove misije, koja je

počela 2003. godine, bio je da se uspostavi mir u dinamičnoj situaciji koja je tada vladala u Burundiju.


8

Uspostavljanje Kontinentalnog sistema ranog upozoravanja proizlazi iz Protokola o

uspostavljanju Saveta za mir i bezednost Afričke unije, gde se kao cilj osnivanja CEWS-a

navodi olakšanje predviđanja i sprečavanja sukoba na afričkom kontinentu [AU, 2002: član

12]. CEWS se sastoji od Centra za posmatranje i praćenje, i njegovih regionalnih jedinica,

koje imaju zadatak da prikupljaju podatke, razvijaju modele ranog upozoravanja na osnovu

političkih, ljudskih, ekonomskih, socijalnih i humanitarnih indikatora, koje će kasnije koristiti

prilikom analiziraja stanja na kontinentu i predloganja akcije gde je to potrebno [AU, 2002:

član 12].

Afričke snage u pripravnosti su stvorene sa ciljem da podržavaju i čuvaju mir u Africi.

Pravni osnov za njihovo osnivanje nalazi se u članu 4. Konstitutivnog akta Afričke unije, koji

daje ovlašćenje Afričkoj uniji da interveniše u zemlji članici u slučaju da dođe do krizne

situacije, kao i da interveniše na poziv zemlje članice sa ciljem da se povrati mir i sigurnost

na kontinentu [AU, 2000: član 4]. Afričke snage su multidimenzionalne, sastavljene od

osoblja različitih znanja, uključujući vojno, civilno i policijsko osoblje, koju su u stalnoj

pripravnosti i spremne za brzi razmeštaj u slučaju odgovarajućeg obaveštenja [AU, 2002:

član 12]. Kada zatreba ASF će izvoditi funkcije u sledećim misijama: u misijama posmatranja

i praćenja; u misijama sa ciljem spečavanja dalje eskalacije sukoba; u misijama gradnje mira;

u humanirarnim misijama [AU, 2002: član 12].

2.4. Afrički građanski direktorat

Još jedan način kako Afrička Unija štiti ljudsku bezbednost predstavlja Afrički

građanski direktorat (CIDO). CIDO je odgovoran za odnose civilnih grupa sa organima

Afričke unije i učestvovanje u njenim procesima. U svom radu uključuje državljane Afrike,

bilo da se nalaze u Africi ili su u dijaspori [Afrodad, 2007: 29]. Glavne odgovornosti CIDO-a

mogu se svrstati u tri oblasti: održavanje veze sa organizacijama civilnog društva na

kontinentu; kontakt sa dijasporom izvan Afrike; i funkcije sekretarijata za Ekonomsko-

Socijalni Savet Afričke Unije [Afrodad, 2007: 30]. Jedna od aktivnosti CIDO-a je i razvijanje

plana za praktičnu, efektivnu i održivu saradnju između organizacija civilnog društva i

agende Afričke Unije za mir, bezbednost, demokratiju i dobru vladavinu. CIDO obično

organizuje konferencije na kojima poziva organizacije civilnog društva iz Afrike. Ove

konferencije koristi da stvori svest o radu Afričke unije i nagovori organizacije civilnog

društva da učestvuju u stvaranju i sprovođenju politika AU, uključujući i agendu ljudske

bezbednosti, tako što će propagirati i promovisati politike u svojim zemljama [Tieku, 2007:

33].

2.5. Novo partnerstvo za afrički razvoj (NEPAD)

Jedna od najznačajnijih inicijativa Afričke Unije koja utiče na ljudsku bezbednost je

stvaranje NEPAD-a, Novog partnerstva za afrički socio-ekonomski razvoj. NEPAD je

nastao spajanjem dva prethodna strategijska dokumenta, Omega plana i Milenijumskog plana

za afričku renesansu, a koji su imali isti cilj – stvaranje uslova za društveni i ekonomski

razvoj Afrike [Abegunrin, 2009: 175]. NEPAD je u potpunosti inicijativa Afričkih političkih

lidera, koji su preuzeli odgovornost za razvoj Afričkog kontinenta, i izrazili želju da se suoče

sa kritičnim problemima, i pozicioniraju svoje države na putanji održivog rasta i razvoja

[NEPAD, 2001: 1-9]. Ova inicijativa daje jedinstvenu priliku Afričkim zemljama da preuzmu

potpunu kontrolu nad njihovom razvojnom politikom, da rade zajedno, i da sarađuju što

efikasnije sa međunarodnim partnerima [NEPAD, 2001: 10]. Pored svog primarnog cilja,

suočavanjem sa siromaštvom i marginalizacijom afričkog kontinenta, mogu se izdvojiti još

nekoliko ciljeva ove inicijative [Abraham, 2003: 724]. Pre svega to su: ojačavanje

mehanizama za prevenciju konflikata; promocija i zaštita demokratije i ljudskih prava;


9

obnavljanje i održavanje makroekonomske stabilnosti; promovisanje uloge žena u socio-

ekonmomskom razvoju; proširenje pružanja obrazovanja i zdravstvene zaštite; razvoj

infrastrukture i poljoprivrede; uspostavljanje i sprovođenje pravnog sistema, i sprovođenje

reda i zakona [Abraham, 2003: 724]. U osnivačkom dokumentu NEPAD-a naglašeno je da

će u svom radu počivati na pet osnovnih principa, a to su: dobra uprava; razvoj demokratije,

mira, stabilnosti i bezbednosti; stvaranje politika i njihovo izvršavanje; produktivno

partnertsvo; i domaće vlasništvo i liderstvo [Cilliers, 2004: 4].

NEPAD upravlja velikim brojem programa i projekata koji su raspoređeni u četri

tematskih oblasti. One su: Upravljanje prirodnim resursima i bezbednost hrane; Regionalna

integracija, infrastruktura i trgovina; Industrijalizacija, nauka, tehnologija i inovacije;

Unapređenja veština i zapošljavanja kod mladih [NEPAD, 2016]. Programi kojim se bavi

NEPAD od velikog su značaja za ljudsku bezbednost, jer im je cilj da se unapredi stanje u tim

oblastima, i tako smanje pretnje po ljudsku bezbednost. NEPAD-ov program za upravljanje

prirodnim resursima i bezbednosti hrane ima za cilj unapređenje poljoprivredne proizvodnje,

povećati bezbednost hrane i ishrane, promovisanje “plave” ekonomije, pobošljanje

upravljanja životnom sredinom, promovisanje održivog iskorišćavanja rudnog bogatstva i

ublažavanje uticaja klimatskih promena [NEPAD, 2016]. Cilj programa za regionalne

integracije, infrastrukturu i trgovinu je premošćavanje infrastrukturnog jaza između država

kroz harmonizacija regionalnih i nacionalnih politika u infrastrukturi, razvoj tržišta i trgovine,

pobošljanje regionalnih infrastruktura koje se tiče informaciono-komunikacionih tehnologija,

vode i energije [NEPAD, 2016]. Program Industrijalizacija, nauka, tehnologija i inovacije

kao ključni cilj ima usklađivanje nacionalnih sa regionalnim politikama industrijalizacije,

povećanje kapaciteta u nauci, tehnologiji i pokrenuti inovacije u preduzetništvu [NEPAD,

2016]. Program Unapređivanja veština i zapošljavanja kod mladih bavi se pitanjima koji su

od značaja za njihovo ekonomsko i socijalno uključivanje, stvaranje mogućnosti za

zapošljavanje, koja se ostvaruju kroz sprovođenje stručnog usavrašavanje i treninga, pre

svega iz oblasti poljoprivrede [NEPAD, 2016].

ZAKLJUČAK

Rad je napisan sa namerom da prikaže koje institucije i inicijative, koje je pokrenula

AU, a imaju za cilj zaštitu ljudske bezbednosti. Posle dugo godina suočavanja sa raznim

izazovima, poput ratova, siromaštva, gladi, države na afričkom kontinentu su odlučile da

okrenu novi list, i preuzmu budućnost u svoje ruke. Prvi korak ka tome napravile su

osnivanjem AU, čime su izrazile spremnost da zajedno rade na rešavanju problema sa kojima

su se suočavale. U Konstitutivnom aktu AU jasno su navedeni ciljevi i principi na kojima

počiva, i kojima se rukovodi u svom radu. Na ovim principima i ciljevima uspešno su

uspostavljeni prvi organi i inicijative. Savet za mir i bezbednost, zajedno sa Kontinentalnim

sistemnom ranog upozoravanja i Afričkim snagama u pripravnosti, osnovani su prvenstveno

za suočavanje sa oružanim pretnjama. Sa druge strane, osnivanjem Afričkog građanskog

direktorata izražena je spremnost za saradnju sa civilnim društvom u promociji politika

Afričke unije, od kojih su neke vezane za ljudsku bezbednost. NEPAD predstavlja najveći

poduhvat pokrenut na afričkom kontinentu. Iako nije primarno usmeren na pitanja

bezbednosti i mira, on naglašava povezanost između mira i bezbednosti, i ekonomskog rasta,

smanjenja siromaštva i razvoja pojedinca. Sve ovo pokazuje da su države Afrike, osnivanjem

Afričke unije, iskazale spremnnost da reaguju u slučajevima kada je neposredno ugrožena

ljudska bezbednost.


10

LITERATURA:

Abegunrin, O. [2009], Africa in Global Politics in the twenty-first century – A Pan-African Perspective,

New York, Palgrave Macmillan.

Abraham, G. [2003], „Africa, the tradegy; Africa, the challenge“ NEPAD and the new humanitarian

agenda, International Review of the Red Cross, Vol. 85 No. 852 (12): 717 – 736 str., International Committee

for Red Cross. (dostupno na: www.icrc.org )

African Network on debt and development (Afordad), [2007], Towards a people driven African Union –

current obstacles and new opportunities, African Network on debt and development, Open Society Initiative for

South Africa and Oxfam GB. (dostupno na: www.opensocietyfoundations.org )

African Union [2000], Constitutive act of African Union (dostupno na: www.au.int )

African Union [2001], The New Partnership for Africa’s Develpment (NEPAD), (dostupno na:

www.nepad.org )

African Union [2002], Protocol relating to the establishment of the Peace and Security Council of the

African Union (dostupno na: www.peaceau.org )

Cillers, J. [2004], Human Security in Africa: A conceptual framework for review, Monograph for

African Human Security Initiative.

Hussein, K., Gnisci, D. i Wanjiru, J. [2004], Security and Human security: An overview of concepts and

initiatives – What implications for West Africa? (Issue paper), Paris, Organization for Economics Co-operation

and Development (OECD) and Sahel and West Africa Club (SWAC). (dostupno na: www.oecd.org )

Murithi, T. [2008], The African Union’s evolving role in peace operation: The African Union missions in

Burundi, Sudan and Somalia, Africa Security Review Vol. 17. No.1 (3): 70 – 82 str.

New Partnership for Africa’s Development (NEPAD) – website [poslednji put editovano Jun 2016.].

(dostupno na: www.nepad.org ) (poslednji put pristupljeno 08.06.2016.)

Poku, N., Renwick, N., Porto, J.G. [2007], Human security and development in Africa, International

Affairs No. 83 (6): II55-II70).

Tieku, T.K. [2007], African Union promotion of human security in Africa, African Security Review, Vol.

16 No.2 (6): 26 – 37 str.

United Nations Development Programme [1994], Human development report 1994, New York, UNDP

and Oxford University Press, (dostupno na: www.hdr.undp.org )

United Nations General Assembly Resolutin 66/290, Follow up paragraph 143 on human security of the

2005 World Summit Outcome (A/RES/66/290) [2012], New York (dostupno na: www.undocs.org )

United Nations [2009], Human security in theory and practice – an overview of the human security

concept and the United Nation Trust Fund for Human Security, New York (dostupno na: www.un.org )

KRATKA BIOGRAFIJA:

Stefan Živković, rođen u Knjaževcu, gde je završio osnovnu i srednju školu. Trenutno je apsolvent na

Fakultetu političkih nauka, Univerziteta u Beogradu. Pored interesovanja za Afričke studije, veliki je

zaljubljenik u modele Evropske Unije i Ujedinjenih Nacija. Trenutno je član organizacionog tima omladinske

konferencije Model European Union Strasbourg.

http://www.icrc.org/

http://www.opensocietyfoundations.org/

http://www.au.int/

http://www.nepad.org/

http://www.peaceau.org/

http://www.oecd.org/

http://www.nepad.org/

http://www.hdr.undp.org/

http://www.undocs.org/

http://www.un.org/


11





MEHANIZMI PRISTUPANJA UKRAJINE U NATO

mr Dragan Jurošević4

Apstrakt: U kontestu geopolitičkih zbivanja: sukobi u Siriji, Isil, Transatlantski savez,

zaoštravanje situacije u pacifiku, Evroazijski savez, Rusija - NATO i sl., Ukrajina ostaje

veoma značajna karika u definisanju buduće globalne moći. Ona je i do demonstracija u

Kijevu 2013/2014 godine i sukoba na istoku, u okvirima Partnerstva za mir i Komisije

Ukrajina – NATO uspostavila mehanizme saradnje sa Alijansom u cilju punopravnog

članstva. Uspostavljene mehanizme saradnje: Zahtjev za članstvom, Akcioni plan,

Intenziviranini dijalog, i Akcioni plan za članstvo (MAP) – preko godišnjeg nacionalnog

programa (ANP-Annual National Program), je nastavila sukcesivno i obostrano razvijati sa

Alijansom uprkos novim geopolitičkim okolnostima kao što su: zaoštravanje odnosa NATO-a

i zapadnih saveznika sa Rusijom zbog Ukrajine, unutrašnji sukobi u Ukrajini, loš odnos sa

susjetkom Rusijom i sl. a koji po svim pravno-političkim i praktičnim parametrima ne

dozvoljavaju ni jednoj zemlji, pod takvim okolnostima, prijem u punopravno članstvo u

NATO, iako to neke NATO članice uporno zagovaraju. Zato će Ukrajina na mirnu integraciju

u punopravno članstvo u NATO svakako još duže da čeka. Jer integracija u militantnim

okolnostima, u kojima je Ukrajina, teško je izvodljiva, a bila bi rizična i preskupa za sve, a

posebno za podijeljenu Ukrajinu, jer Rusija u širenju NATO-a ka svojoj granici vidi prijetnju

po nacionalnu bezbjednost.

Ključne riječi: Ukrajina, NATO, mehanizmi, zahtjev, Akcioni plan, MAP, članstvo,

Samiti, Intenzivirani dijalog, Rusija.

***

MECHANISMS OF UKRAINE'S ACCESSION TO NATO

Abstract: In the context of geopolitical developments: the conflicts in Syria, Isil, the

Transatlantic Alliance, sharpening the situation in the Pacific, Eurasian alliance, Russia -

NATO, etc. Ukraine remains a very important element in defining the future global power.

Until a demonstration in Kiev in 2013/2014 and conflict in the east, in the framework of

Partnership for Peace and the Commission of Ukraine – NATO, it also established

cooperation mechanisms with NATO with a view to full membership. Ukraine continued

successively and mutuallydeveloping mechanisms in cooperation with the Alliance: An

application for membership, the Action Plan, Intensified Dialogue and Membership Action

Plan (MAP) - over the annual national program (ANP), despite the new geopolitical

circumstances, such as the tensions between the NATO and the Western allies with Russia

over Ukraine, internal conflicts in Ukraine, a bad relationship with neighbor Russia, etc. and

which by all the legal, political and practical parameters do not allow a single country,

under such circumstances, admission to full membership in NATO, although some NATO

members have been relentlessly advocating it. Therefore, Ukraine will certainly wait even

longer for the peaceful integration into the full NATO membership. For integration into

militant circumstances in which Ukraine is, is hardlyfeasible, but it would be risky and too

expensive for all , especially for a divided Ukraine, as Russia in expanding NATO to its

borders sees a threat to the national security.

4Dragan Jurošević je diplomirao sociologiju na FPN u Sarajevu, a magistrirao sociologiju na Institutu za

sociologiju pri NAN Ukrajine u Kijevu, radi na poslovima višeg bibliotekara u JU Narodna biblioteka u

Vlasenici.


12

Keywords: Ukraine, NATO, mechanisms, demand, action plan, membership action

plan, membership, summits, Intensified Dialogue, Russia

UVOD

Svaka zemlja kandidat za članstvo u NATO, od momenta potpisivanja Partnerstva za

mir sa Alijansom prolazi kroz određene, sopstvene programe i mehanizme saradnje na putu

ka punopravnom članstvu u NATO. Od kojih je samo Akcioni plan za članstvo (MAP)

obavezujući za sve zemlje aspirante. Ni jedan od uspostavljenih mehanizama saradnje nedaje

garancije zemlji aspirantu za članstvo da će u konačnom ishodu biti i primljena. Ukrajina je u

okviru Partnerstva za mir i putem Komisije Ukrajina – NATO do sada pored ostvarivane

saradnje u oblasti: reformi sektora odbrane i bezbjednosti, podrške mira i bezbjednosne

saradnje, ekonomskog aspekta odbrane, vojne saradnje, saradnje u naoružanju, planiranja za

civilne i vanredne prilike, olakšavanja kontakata i saradnje, nauke i ekoloških pitanja i

informisanja javnosti, uspostavljala mehanizme saradnje sa NATO-om: 1) Zahtjev za

kroz (Godišnji nacionalni program (ANP-Annual National Program). Svaka zemlja na bazi

pet obavezujućih područja: 1) politička i društvena pitanja; 2) odbrambena i vojna; 3)

finansijska; 4) bezbjednosna i 5) pravna pitanja, uspostavlja sopstvene mehanizme saradnje

sa NATO-

kandidata prema ovim područjima je različita i svaka zemlja ima širok izbor u primjeni

mehanizama i oblasti saradnje sa Alijansom u okviru navedenih područja. Tako je naprimjer,

C. Gora do pristupnih pregovora prošla kroz četiri – od više postojećih, mehanizama saradnje

sa NATO-om: Individualni program za partnerstvo i saradnju – IPCP, Proces planiranja i

pregleda – PARP, Individualni partnerski akcioni plan – IPAP i Intenzivirani dijalog – ID.

BiH je (uslovno) u programu Akcionog plana za članstvo (MAP) od 2010. godine ali do sada

nije bila u fazi izrade Godišnjeg nacionalnog programa (ANP), zbog entitetskih nesuglasica

oko nepokretnih vojnih objekata, dok je Ukrajina, iako „de jure“ nije u MAP-u, zahvaljujući

specijalnom partnerstvu sa NATO-om i Komisiji Ukrajina – NATO, zajedno sa Gruzijom

izradila svoj prvi Godišnji nacionalni plan (ANP) 2009. godine za koji je dobila pohvale od

NATO-a. A sobzirom da članstvo u MAP-u podrazumijeva obaveznu izradu ANP, Ukrajinu

kao i Gruziju posmatramo kao specifične učesnice MAP-a sa Alijansom.

1. ZAHTJEV ZA ČLANSTVO U Ukrajinskoj javnosti, medijima, stavovima političkih analitičara i predstavnika

institucija sistema, preovladavalo je mišljenje, posebno u periodu od 23. maja 2002. godine

od donešenog „rješenja“ Savjetom za nacionalnu bezbijednost Ukrajine (СНБОУ)5 o

pristupanju Ukrajine u NATO, pa sve do Istambulskog Samita NATO-a 2004. god., o

neophodnosti predavanja „zahtjeva“ Ukrajine za članstvo u NATO. Tako je naprimjer,

Ukrajinski vojni analitičar Valentin Bardak (Валентин Бадрак, Центр исследования армии,

конверсии и разоружения) pisao da po pitanju predaje zahtjeva u NATO, većina eksperata

stajala na stanovištu da je predaja bila logična na Samitu NATO-a u Pragu septembra (2002)

Бадрак В., 2002:3. Po mišljenju poznatog Ukrajinskog žurnaliste Zamjatina V. (Замятин

В.) Praški samit se nije slučajno smatrao, i nesmatra se slučajnom mogućnošću za Ukrajinu,

svojevremene predaje zahtjeva za svoju budućnost Замятин В., 2002, 25 октября:4. A

Ukrajinski žurnalist i analitičar Tatjana Silina navodi da u Ukrajini postoje lica koja se jedva

5 СНБОУ je skraćenica za :Savjet za nacionalnu bezbednost Ukrajione, i predstavlja kordinacioni organ po

pitanju nacionalne bezbednosti i odbrane, podređen je predsjedniku države, koji u skladu sa Ustavom Ukrajine

kordinira i kontroliše aktivnosti organa izvršne vlasti u sveri nacionalne bezbednosti i odbrane. Ovaj organ je na

sesiji održanoj 23. maja 2002. godine donio rješenje o pristupanju Ukrajine u NATO.


13

suzdržavaju od skandiranja: „Zahtjev! Zahtjev! Sutra u NATO!“ (За-яв-ку! За-яв-ку! Завтра

– в НАТО!) (cit. Silina) Silina T., Nikolas B. 2002:1/1a. Uporedo sa tim ona je smatrala da

nije realno očekivati da će gen. sekretar Alijanse Džordž Robertson (Джордж Робертсон)

toplo pozdraviti „istorijsko riješenje“ donešeno 23. maja (2002) СНБОУ o prijemu Ukrajine

u NATO, i da će sugerisati Ukrajini bržu predaju zahtjeva za članstvo u NATO, „bar zbog

toga, što sa svoje oficijelne pozicije, Ukrajinskog stremljenja evroatlanskim integracijama,

NATO nije izrazio jasno opredjeljenje“ (cit.) Силина Т., 2002:5. Osim toga ona je smatrala

da nema osnovanih predpostavki da će NATO ipak biti spreman da na Praškom samitu primi

zahtjev za članstvo Ukrajine u (MAP). Ta prognoza se pokazala opravdanom. NATO nije

prihvatao tako riješenje, zbog, u to vrijeme tri osnovna razloga:

1) institucionalne neusaglašenosti u Ukrajini (predsjednik, parlament, elita, javnost,) po

pitanju donesenog rješenja СНБОУ o pristupanju Ukrajine u NATO,

2) zbog u to vrijeme, dobre saradnje sa Rusijom,

3) i zbog toga, što je vjerovatno i najvažnije, nespremnosti Alijanse za pristup Ukrajine.

1. Prvo oficijelno nastojanje Ukrajine za priključenje u NATO donešeno СНБОУ 23.

maja 2002. godine je uzburkalo i podijelilo Ukrajinsku javnost. U medijima, štampi,

analizama, i čitavoj javnosti su nikla razna pitanja, i razne interpretacije, o tome šta je po

suštini a šta po formi donešeno riješenje СНБОУ. Tako je Valentin Bardak iz Centra za

istraživanje armije, konverzije i razoružanja Ukrajine smatrao da će donešeno rješenje

izmjeniti neblokovski status Ukrajine, tj. da će ubrzati njen pristup u NATO. Ekspert za

izučavanje konflikata na Vojnoj akademiji V. Britanije Džems Šer, po pisanju redakcije

Ukrajinskog lista „Den“ (День), donešeno rješenje je smatrao samo deklarativnim Кстати. –

День. – 2002:1. A predstavnik SAD pri NATO-u Nikolas Berns (Николас Бернс) je

donešeno rješenje od 23. maja okarakterisao samo kao namjeru ozvučenu“zahtjevom od 23.

maja“. Kandidati pravnih nauka iz Harkova Fedor Venislavski (Федор Вениславский) i

Viktor Kolisnik (Виктор Колиснык) su smatrali da je donešeno riješenje СНБОУ samo

deklarativno, i da je СНБОУ izašao iz okvira svojih ustavnih ovlaštenja i da je faktički

preuzeo ulogu parlamenta. Oni u vezi sa ulogom i donešenim rješenjem СНБОУ, ukazuju na

dva problema. Prvi –„ Može li se smatrati pristup države u vojno-politički blok, kordinacijom

djelatnosti izvršnih organa?“ i drugi –„ koliko se legitimnim može smatrati tako riješenje,

koje je pri donošenju vođeno ukazom predsjednika?“ (cit.) Вениславский Ф., Колиснык

В.,2002:5/6. Po navedenim autorima odgovor na drugo pitanje se nalazi u Ustavu države. Jer

Ustav sadrži određene osnove unutrašnje i vanjske politike, koje pripadaju isključivo

Верховной Ради Украины (Narodnoj Skupštini Ukrajine), koja pored nagovaranja

predsjednika (Kučme), nije donijela tako rješenje. Korespodent lista „Pravda“ (Правда)

Viktor Tolokin (Виктор Толокин) je naglašavao da je krajnje opasno za Ukrajinu

otkazivanje od njene neblokovosti i neutralnosti i da se time narušavaju osnove utvrđene

deklaracijom o državnom suverenitetu6, da se unosi nestabilnost u spoljnoj politici Ukrajine i

njenom odnosu sa susjednim državama, prije svega sa Ruskom federacijom. Толокин В.,

2002:19. Koliku osjetljivost ima donešeno rješenje СНБОУ o pristupanju Ukrajine u NATO

ukazuje i sama izjava E. Marčukakoji je kao sekretar СНБОУ učestvovao u njegovom

donošenju, o tome da konačno rješenje mora biti donešeno ne samo pri podršci predsjednika,

već i parlamenta i čitavog društva Питонов А. ,2002:4/2. Po pitanju donešenog rješenja je

bilo i drugih gledišta kao što je mišljenje Ukrajinskog ambasadora u Rumuniji Antona

Butejka (Антон Бутейко), o tome da nepostoji zakonskih prepreka za pristup Ukrajine u

NATO Замятин В.,2002, 25 октября: 4.

6 Parlament Ukrajine (Verhovna Rada USSR) je 16. Jula 1990 godine, sledeći Rusku Sovjetsku Federativnu

Socijalističku Republiku (RSFSR), na osnovu prava ukrajinske nacije na samoopredjeljenje, donijo Deklaraciju

o državnom suverenitetu Ukrajine.


14

2. Od raspada SSSR, Ruska Federacija je preko Savjeta za Sjeveroatlansku saradnju

(1991), Partnerstva za mir (1994), i Savjeta NATO – Rusija7 (2002 u Rimu) na bazi

„ravnopravnog partnerstva“ i „uvećanog kvaliteta odnosa“, čiji su osnivački akti potpisani

1997. godine, uspostavila i razvijala visok stepen vojne i političke saradnje sa Alijansom.

Tako je NATO (2001) među prvima ponudio pomoć Rusiji pri potonuću podmornice

„Kursk“. A Rusija je odmah poslije terorističkog napada na tržni centar u Njujorku (2001)

ponudila pomoć SAD, a nešto kasnije je dala NATO-u svoje teritorije za prelet u operaciji

ISAF u Avganistanu. Ta saradnja je nastavljena otvaranjem NATO vojne kancelarije za

vezu 2003. godine, kojom je produbljena saradnja Vojnog komiteta NATO i Ministarstva

odbrane Rusije. Saradnja je produbljena uspostavljanjem direktne specijalne telefonske linije

između kancelarija generalnog sekretara NATO-a i ministra odbrane Rusije. U toku posjete

generalnog sekretara NATO-a Jap de Hop Shefera Moskvi aprila 2004. godine uspostavljena

je ruska vojna kancelarija za vezu, pri obije NATO strategijske komande (operativne i

razvojne). Isto tako, Rusija se, 2006. godine, sa jednom raketnom fregatom, aktivno

pridružila pomorskoj antiterorističkoj operaciji NATO u Mediteranu, “Aktivno nastojanje”

(Active Endavour). Pored toga, Rusija i NATO su potpisali u aprilu 2008. godine, dokument

kojim se omogućava kopneni transport opreme, za potrebe misije ISAF, preko ruske teritorije

Tahirović Mehmedin, Petrič Renato, 2015:86. Međutim, zbog sukoba u Gruziji, avgusta

2008. godine došlo je do kraćeg zastoja u vojnoj saradnji Rusije i NATO, koja je kasnije zbog

sukoba u Ukrajini zamrznuta. Tako se sa stanovišta racionalnog rasuđivanja, i analize

aktuelnog period, nameće neizbježno zaključivanje da je odnos Ruske federacije prema

NATO-u i njihovo diplomatsko-ideološko i vojno zbližavanje u tom periodu (do NATO

Samita u Bukureštu) u velikoj mjeri opredjeljivalo put Ukrajine ka NATO-u, a u najmanju

ruku, činilo pasivnim njen jugo-istok, a istovremeno joj usporavalo članstvo, zbog odnosa sa

Rusijom. Ova konstatacija je potkrepljena i izjavom ruskog vojnog eksperta više-prezidenta

Akademije geopolitičkih istraživanja general-pukovnika Leonida Levašova (Леонида

Левашова), koji je sa jedne strane izjavio da se „namjera Kijeva da stupi u NATO javlja

početkom procesa rušenja Društva nezavisnih država“, a sa druge strane da „nije umjesno

okrivljivati Ukrajinsko rukovodstvo u stremljenju da stupe u NATO strukture, ukoliko je

početku tog procesa doprinijela bludna politika Rusije“ (блудливая политика России)

Питонов А.,2002:4. Levašov ovdje pod bludnom Ruskom politikom svakako

podrazumjeva njenu promjenjivost i nedoslednost u odnosima sa NATO-om, to sbližavanje i

dobar odnos Rusije sa Alijansom, uz istovremenu kritičnost tog istog puta za Ukrajinu.

3) I zbog toga, što je vjerovatno i najvažnije, da Alijansa u tom periodu nije bila

spremna za prijem Ukrajine. Usaglašen stav o tome su iznijeli generalni sekretar Alijanse J.

H. Sefera (J. Г. Схеффер) i ministar odbrane Ukrajine E. Marčuka (E. Марчук) pred Samit

NATO-a u Istambulu izjasnivši se da na njemu netreba potezati pitanje Akcionog plana za

članstvo MAP (ПДЧ). Ova tvrdnja je potkrepljena i izjavom načelnika Uprave evroatlanske

saradnje Generalnog štaba Oružanih snaga Ukrajine Leonida Golopatjuka, (Леонид

Голопатюк) o tome da NATO preživljava složen period, vezan za mnoge probleme:

7 U maju 2002. godine je u Rimu formiran Savjet NATO – Rusija. Savet okuplja 28 država članica NATO i

Rusiju, ovaj forum je proširio mogućnosti zajedničkog dogovaranja i djelovanja u oblastima od obostranog

značaja, zamjenivši dotadašnji Stalni zajednički savjet NATO-Rusija. Najvažnija karakteristika uspostavljenog

Savjeta NATO-Rusija je ta da se međusobna saradnja zasniva na principu jednakosti i konsenzusa između svih

dvadeset devet država. Savjet NATO-Rusija se sastaje na više nivoa: jednom mesečno na nivou ambasadora,

dva puta godišnje na ministarskom nivou, i po potrebi, na nivou šefova država i vlada. Takođe, sastanci se

održavaju jednom mesečno na nivou vojnih predstavnika i dva puta godišnje na nivou načelnikageneralštabova.

U okviru ovog savjeta saradnja se odvija uglavnom u oblastima: borba protiv terorizma, upravljanje krizama,

kontrola naoružanja, protivraketna zaštita zone operacije, sprečavanje širenja oružja za masovno uništenje,

reforma sistema odbrane, logistika, civilna zaštita i naučna saradnja. Od sukoba u Ukrajini 2014. god. rad ovog

savjeta je zamrznut.


15

„Sredozemni region, Bliski Istok, Balkan... Pa je zato teško zamisliti kaki će biti rezultati,

dali bi povrh svega nosili i pitanje našeg prijema“ (cit.Golopatjuk) Солодкий С., Леонид

Голопатюк, 2004:3. Po mišljenju profesora Kijevskog univerziteta N. I. Mihaljičenko

otezanje NATO-a sa pozivom leži i u politici postepenog proširenja i ne preopterećavanja

sopstvenih budžeta, i nedovoljnoj spremnosti Ukrajine za članstvo u NATO Михальченко

Н.И., 2001:399. A Ukrajinski žurnalist Zamjatin je primjetio i to da među članicama

Alijanse nema saglasnosti „o nivou“ na kome bi Ukrajina trebala biti predstavljana, niti

međusobne usaglašenosti o mogućim rezultatima Praškog samita za dalji razvoj odnosa

Ukrajina – NATO i da je NATO sve do tog perioda izbjegavao dati pravi odgovor na to

pitanje Замятин В.,2002, 25 октября:4.

Ovu polemiku o otsustvu određene pozicije NATO-a prema Ukrajini na Samitu u Pragu

(2002) Zamjatin je stalno provlačio u drugoj polovini 2002. god. U septembru (2002) on je

naprimjer, pisao da više rukovodstvo Alijanse izbjegava bilo kakve konkretne razgovore o

tome kakav bi novi status mogla dobiti Ukrajina, posebno imajući u vidu dobru saradnju

NATO-a i Rusije u tom periodu, i kakva je perspektiva Ukrajine po pitanju primicanja

Akcionom planu za članstvo (Membership Action Plan, MAP). Pri tome je ukazao i na stav

Glavnog komadanta oružanih snaga NATO-a u Evropi generala Džeka Deverela (Джека

Дэверэлла), koji je pri posjeti Ukrajini izjavio da Ukrajinci moraju odrediti put kojim trebaju

poći, da bi postigli cilj, ulazak u NATO Замятин В., 2002, 5 сентября: 1/3. Još jedan

razlog otsustva čvršće opredjeljenosti Zapada i NATO-a u to vrijeme prema Ukrajini

nalazimo u njihovom gledištu, da bilo koja država prije stupanja u NATO mora proći tkz.

period „kandidatstva“. Tako je punomoćni ambasador Kraljevine Norveške u Ukrajini J.

Bernhardsen (Полномочный Посол Королевства Норвегия в Украине Йостейн

Бернхардесен) izjavio: „sve zemlje kandidati su u obavezi proći određene izmjene –

prilagođavanja u reformi oružanih snaga i razvoju građanskog društva“ Иванцов О.,

Замятин В., Жлуктенко В., 2012:3/13. Slično je naglašavao i Nikolas Berns, (Николас

Бернс) stalni predstavnik SAD pri NATO izjavom: „Sve države koje žele stupiti u NATO ili

produbiti sa njim odnose, moraju proći kroz određeni period dijaloga sa nama, za vrijeme

koga mi nastojimo saznati što je moguće više – praktično sve o tim državama“ (cit. Berns)

Силина Т. Николас Бернс, 2002:3/20.

Praški Samit (2002) je za Ukrajinu otkrivao nekoliko perspektivnih mogućnosti

saradnje sa NATO-om. Najteža za realizaciju a koja u najvećem stepenu približava zamlju

Alijansi je program Akcioni plan za članstvo (Membership Action Plan, MAP) rus. (Плана

действий по получению членства, ПДЧ). Za ovaj program još postoji naziv „Program

pripreme za članstvo“. Manje privlačnim za Ukrajinu se javljao program „Intenzivirani

dijalog“ (ID) rus. (Интенсифицированный диалог относительно членства) ili prosto

(интенсивный диалог, a još niži po stepenu saradnje se javlja „Akcioni plan“ (План

действий). Po mišljenju Tatjane Siline (Татьяна Силина), kao i drugih Ukrajinskih

analitičara, uporno nastojanje i nagovoranje Ukrajine na saradnju u okviru ИД, je

predstavljalo nastojanje NATO-a da Ukrajinu odmakne od konačnog cilja (MAP-a) Силина

Т., 2002. - № 25. – 6 июля:5.

2. AKCIONI PLAN (AP) (ПЛАН ДЕЙСТВИЙ) UKRAJINA - NATO

U novembru 2002. god. na Samitu u Pragu je prihvaćen Akcion Plan (AP) Ukrajina -

NATO koji je izgrađen na Povelji8 koja je i dalje osnovna potpora NATO-ukrajinskih

8 Povelja o posebnpm partnerstvu“ (Хартия об особом партнерстве) sa NATO-om, je dokument o posebnom

partnerstvu Ukrajine i NATO-a i koja predstavlja temelj njihovih odnosa, koju je predsjednik Kučma potpisao

na Samitu NATO-a u Madridu maja 1997. godine, iz koje je proizašla Komisija NATO Ukrajina (NUC).


16

odnosa. Ovim planom je uspostavljena uzajamna saradnja iz pet (dole) navedenih oblasti,

koje za ukrajinu predstavljaju usklađivanje prema standardima Alijanse. Usvajanje ovog

akcionog plana ito u periodu kada je Alijansa izražavala veliku zabrinutost zbog odobrenja

transfera opreme vazdušne odbrane iz Ukrajine u Irak, je pokaztelj strateškog i geopolitičkog

značaja Ukrajine za NATO, i ujedno ohrabrivanje Ukrajine na putu ka punopravnom članstvu

u Alijansu.

Radi podrške sprovođenja akcionog plana dogovoreni su godišnji „Planovi ciljeva“

(Целевой план действий) u okviru Komisije NATO – Ukrajina (NUC). NUC nadgleda

njihovu primjenu kroz dva sastanka godišnje, dok se izvještaj o eventualnom progresu

prezentuje jednom godišnje.

Iz posebnog iskustva i saradnje (Akcionog plana) Ukrajine i NATO-a (NUAP - NATO

Ukraine Action Plan) je proizašao Individualni akcioni plan partnerstva – IPAP (IPAP-

Individual Partnership Action Plan). IPAP je prvenstveno namijenjen državama južnog

Kavkaza i Centralne Azije. Tako je Gruzija bila prva država koja je podnijela Prezentacioni

dokument IPAP NATO-u, u martu 2004. godine, a pratile su je Azerbejdžan, Kazahstan,

Moldavija i Jermenija Mehmedin Tahirović, Renato Petrič, 2015:139.

Dobijeni Akcioni plan (AP) je za Ukrajinu predstavljao priznanje i saradnju u

reformskom razvoju ka punopravnom članstvu u NATO. Ali su postojale različite ocjene

nivoa i važnost Akcionog plana – kao jednog od mehanizama saradnje Ukrajine sa

Alijansom, kako u samoj Ukrajini tako i u NATO-u. Tako poznati Ukrajinski žurnalista

Zamjatin ovaj Akcioni plan naziva „uočljivom putovodnom niti“ u procesu ka prisajedinjenju

Ukrajine u NATO Замятин В.,2002, 1 ноября:5/29. Po mišljenju N. Bernsa, to je veoma

konkretan praktičan put budućeg kretanja Ukrajine ka Alijansi. Berns je dan poslije,

Komisijom Ukrajina – NATO predloženog akcionog plana (9. jula 2002. godine) izjavio da

umjesto ubjeđivanja i igre riječima, NATO daje prednost konkretnim aktivnostima u skladu

sa odgovarajućim NATO etapama i procedurama Силина Т. Николас Бернс2002:3/15.

Posle dobijanja Akcionog plana po mišljenju većine Ukrajinskih analitičara sledilo je

dobijanje MAP (ПДЧ), kroz koji (od njegovog uspostavljanja 1999) obavezno prolaze sve

zemlje. Tako je direktor centra informacija i dokumentacije NATO-a u Ukrajini Mišel Djure

(Мишель Дюре) utvrdio da „Akcioni plan koji u sebi sadrži elemente ПДЧ i filozofiju

reformi, veoma važan za Ukrajinu, i da je veoma važno to da se što više ljudi sa njim upozna“

Замятин В.,2003:1/2. Povodom prihvatanja take forme saradnje kroz AP sa NATO-om,

oficijelna Ukrajina nije iskazivala neke posebne pretenzije. Tako je sekretar СНБО Ukrajine

E. Marčuk naglasio da se ta forma saradnje suštinski javlja dugoročnom, i da sadrži

dostignuće evropskih standarda Замятин В.,2003:1/7. Po navodima Zamjatina „Sam po

sebi dokument (AP) se sastoji iz pet cjelina: „političkih i ekonomskih pitanja,“

„bezbjednosnih odbranbenih i vojnih,“ “zaštite i bezbednosti informacija,“ „pravnih pitanja“,

„mehanizama implementacije.“ U svakoj cjelini su nabrojani principi i ciljevi koji se postižu

planiranjem kroz ispunjavanja dokumenata Замятин В.,2003:1/8. Tako su pred Ukrajinu

postavljeni ciljevi, koji se u prvoj cjelini odnose na: „učvršćivanje demokratskih i izbornih

institucija, obezbjeđenje punopravne nezavisne sudske vlasti, obezbjeđivanje stalnog razvitka

i učvršćivanja građanskog društva, vladavina prava, zaštita osnovnih ljudskih prava i

građanskih sloboda, sloboda vjeroispovjesti, obezbjeđenje slobode govora, stvaranje

građanske demokratske kontrole nad oružanim snagama i sektorom bezbjednosti, borba

protiv korupcije, pranja novca i nezakonskih ekonomskih radnji, uspostavljanje ravnoteže

među tri nivoa vlasti – zakonodavne, izvršne i sudske, putem ustavnih i administrativnih

reformi“ Замятин В.,2003:1/9. I druge navedene cjeline sadrže slične ciljeve i

odgovarajuće zahtjeve prema Ukrajini. Po mišljenju Zamjatina, predloženi Akcioni plan za

Ukrajinu na Samitu Alijanse u Pragu (2002) je predstavljao prije svega program za

sprovođenje radikalnih unutrašnjih reformi, „široke domaće zadaće“. Osim toga, u značajno


17

apstraktnoj i opštoj formi, na istom samitu je donešen i drugi dokument, kao sastavni dio

prvog, tj. donešen je „Ciljni Akcioni plan“ (Целевой план действий) za 2003. godinu. On je

sadržavao konkretne ciljeve, njihove razne detalje, koji su postavljeni i koji se odnose upravo

za 2003. godinu. Poslije analize Akcionog plana, predloženog Ukrajini i potpisanog na

Samitu NATO-a u Pragu, interesantnim su se nametnuli zaključci Zamjatina. Gdje on navodi

da se potpisani Akcioni plan podudara sa Kopenhagenskim kriterijumima9 o pristupu u EU,

da se predlagani kriteriji za pristup u EU vremenom usložnjavaju, i da je Akcioni plan koji je

podržan od NATO-a plan izgradnje normalne države, sa kojom se mogu graditi napredni i

korisni odnosi Замятин В.,2003:2/9.

U periodu 2002-2004. god. Ukrajina je preduzimala značajne napore u dokazivanju

NATO-u da je sazrela za Akcioni plan za članstvo (ПДЧ). Po navodima načelnika

Generalnog štaba Oružanih snaga Ukrajine general-pukovnika Aleksandra Zatinajka

(Александр Затынайко) za vrijeme njegovog susreta u Kijevu zimi (2004) godine sa

delegacijom NATO-a na čelu sa presjedavajućim vojnog komitetom Alijanse generalom

Haraldom Kujatom (Харальдом Куйатом), predstavnici Ukrajine su u nastojanju za (MAP-

om) ubjeđivali svoje partnere u Alijansi da zahvaljujući tim naporima postoje veliki uspesi i

dostignuća, postavljajući akcenat na realizaciji uzajamne praktične saradnje, a ne na papirnim

dostignućima Солодкий С. (2004:2/2. A predstavnici NATO-a su vrlo često duboko

pozdravljali uspjehe Ukrajine i sasvim se odgovorno odnosili prema ovim ili onim njenim

aktivnostima ili reformama vezanim za saradnju i interoperabilnost u odnosima sa NATO-

om. Tako je zamjenik generalnog sekretara NATO-a za pitanje odbrambene politike i

planiranja DŽon Kolston (Джон Колстон) za vrijeme svog boravka u Kijevu ustanovio da

su „eksperti NATO-a stekli veoma duboke pozitivne utiske o efektima kretanja, koje

prikazuju Ministarstvo odbrane Ukrajine i Generalštab“. Istovremeno, on je izjavio da NATO

još nije definiso rješenje o tome, kakav će biti slijedeći stadijum odnosa između Ukrajine i

Alijanse naglasivši da je cilj NATO-a saradnja, partnerstvo i na kraju kraja integracija poslije

toga, „kada Ukrajina bude ispunjavala neophodne vojne i političke kriterije“ Кучерук Д.

2004:12. Svakako, je ostalo zapaženo i to, da je predsjednik Parlamentarne skupštine

NATO-a Dug Berojter (Дуг Беройтер) u navedenom periodu utvrdio da su članovi

Međuparlamentarnog savjeta (Межпарламентского Совета) Ukrajina – NATO, obratili

pažnju na pozitivnu ulogu Akcionog plana Ukrajina – NATO, koji doprinosi približavanju

Ukrajine Evro-atlanskim strukturama, i svom konačnom cilju – članstvu u NATO Беройтер

Д.,2004:23. On je posebno istakao da Alijansa visoko ocjenjuje uspješnost ispunjavanja

suštinske cjeline Akcionog plana Ukrajina – NATO, posebno u sveri odbrambenih reformi.

Tako je u junu 2004. god. u Varšavi, na neformalnim konsultacijama među ministrima

odbrane NATO-a i Ukrajine iskazana jednodušna podrška povećanju formata u odnosima

Ukrajina – NATO. I dovoljno često su se čule izjave, da je neophodno preći sa Akcionog

plana na Akcioni plan za članstvo MAP Солодкий С. Леонид Голопатюк, 2004:3/5.

9 Kopenhagenški kriteriji su usvojeni 1993. godine na samitu Evropskog savjeta u glavnom gradu Danske.

Ovdje se radi o tri kriterija koja svaka zemlja koja želi pristupiti E.Uniji mora ispoštovati. To su: politički

kriterij, a koji se odnosi na vladavinu prava, demokratiju, poštivanje ljudskih prava i stabilnost institucija zemlje

koja želi pristupiti; ekonomski kriterij, koji znači da zemlja mora imati funkcionalnu tržišnu ekonomiju koja je

sposobna izdržati konkurentni pritisak; i na kraju, tzv. „acquis communautaire“, odnosno da zemlja mora

preuzeti kompletno zakonodavstvo Evropske unije i ugraditi ga u vlastito zakonodavstvo. Kada je u pitanju

preuzimanje zakonodavstva, u trenutku aplikacije nije neophodno imati usvojeno kompletno zakonodavstvo, ali

je potrebno da se na tom pitanju aktivno radi. Isti savjet (Evropski savjet) je 1995. god. u Madridu usvojio i

Madridski kriterijum (administrativni kriterijum) o ispunjavanju uslova tzv. „prilagođavanja administrativnih

kapaciteta“.


18

3. INTENZIVIRANI DIJALOG (ID) UKRAJINA - NATO

Intenzivirani dijalog – ID (Intensified Dialogue) je jedan od mehanizama za pristupanje

neke zemlje aspiranta u NATO. Uspostavljen je na osnovama odredaba Studije o proširenju

NATO-a iz 1995. godine, održava se i implementira kroz sastanke između Sjeveroatlantskog

savjeta i visokih predstavnika pojedinih zemalja, kao što su predsjednici vlada, ministri

spoljnih poslova i odbrane, oko raznih pitanja vezanih za pridruživanje NATO-u. On se

sprovodi u cilju pomoći državi aspirantu (kandidatkinji) da definiše područja na kojima su

potrebna usklađivanja i formulisanja zajedničkih pitanja i preporuka za postizanje

interoperabilnosti u ispunjavanju uslova za pristupne pregovore i punopravno članstvo.

Karakterišući program ili format intenziviranog dijaloga (ID) za Ukrajinu, predstavnik

SAD u NATO-u Nikolas Berns (Николас Бернс) je ljeti 2002. god. podsjećao da je

Intenzivirani dijalog program koji je, naprimjer, prošla Hrvatska i da je tako postala članica

Programa Akcionog plana za članstvo (MAP), koji je obavezujući za sve članice aspirante, od

njegovog uspostavljanja 1999. godine, i da je još rano govoriti: „Dali je Ukrajina spremna za

pristup u Akcioni plan za članstvo (MAP), kao i to oće li Ukrajinska Vlada u datom momentu

stupiti u taj plan“ (cit. Berns) Силина Т. Николас Бернс, 2002:3. Naglasivši i to, da bi

pristupanje programu Intenzivirani dijaloga na Praškom Samitu 2002. godine predstavljao

vlastiti izbor Ukrajine. Kao i to da „oni ništa ne nameću, i ako Ukrajina i njen narod riješe ne

pristupiti u Savez, oni neće imati ništa protiv i neće se ljutiti.“ (cit. Berns) Силина Т.

Николас Бернс, 2002:3.

U okviru priprema za Praški samit NATO-a (2002) na zasjedanju Komisije Ukrajina –

NATO 9. jula 2002. god. u Kijevu su vođeni pregovori o formatu saradnje Ukrajine sa

Alijansom. U sklopu kojih je predstavnik SAD pri NATO-u N. Berns (Николас Бернс)

izjavio da NATO podržava nastojanje predsjednika Kučme, Ministra spoljnjih poslova

Zelenka i sekretara СНБОУ Evgenija Marčuka, u njihovim naporima za pristup Ukrajine u

stadij odnosa koji se naziva „intenziviranim dijalogom (интенсифицированным диалогом)

(Силина Т. Николас Бернс, 2002:3/33).

Mnogi Ukrajinski analitičari i državnici shvatajući da na Praškom Samitu neće dobiti

MAP, su računali bar na dobijanje intenziviranog dijaloga, jer Ukrajina sobzirom na

postojeće okolnosti, kada je i Rusija razvijala odnose sa Alijansom, po pitanju unutrašnjeg

institucionalnog konsenzusa i opredjeljenosti građana nikada nije bila bliža dobijanju MAP-a

kao u periodu od Praškog do Istambulskog NATO Samita, što su pokazala mnoga

istraživanja.10 Jer od Samita NATO-a u Istambulu (2004) pa sve do Majdana (2014)

Ukrajina je imala permanentno negativan odnos stanovništva prema članstvu U NATO.

Ubrzo poslije Narandžaste revolucije (zima 2004-2005. godine) NATO i Ukrajina su na

sastanku Komisije Ukrajina–NATO (NUC) u Viljnusu (Litvanija) 21. aprila 2005. godine,

pokrenuli Intenzivirani dijalog kao značajan doprinos težnjama Ukrajine ka članstvu u

NATO. Prvi konkretan korak u ovom procesu učinjen je 27. juna 2005, tokom posjete

generalnog sekretara Alijanse Kijevu kada je ukrajinska Vlada formalno predstavila izvještaj

„inicijalne rasprave“. Ovaj dokument je odredio glavna pitanja postavljena u Studiji o

proširenju NATO-a 1995. godine, o domaćoj i vanjskoj politici, reformi sektora odbrane i

bezbjednosti kao i o zakonskim i bezbedonosnim pitanjima – fokusirajući se na specifične

oblasti u kojima će biti neophodna reforma kako bi se ukrajinske aspiracije približile

stvarnosti Bisera Turković, 2006:190. Ovaj dokument je osigurao bazu za održavanje

10

Prema podacima Instituta sociologije iz Kijeva “protiv ulaska Ukrajine u NATO je bilo 33,5% ukrajinaca u

2000 godini a u 2006 godini čak 66,4% se izjasnilо “protiv” ulaska u NATO. Slične rezultate istraživanja su

dobili i Centar socijalnih istraživanja „Sofija“iz Kijeva, kao i druga ekspertska istraživanja, vidjeti više u:

Актуальнi проблеми интеграцii Украiни в НАТО: громадська думка та експертнi оцiнки, ,,ДП

Евроатлантикiнформ“, Киiв, 2005, Випуск 4-1, C. 67-212.


19

strukturalnih stručnih diskusija, pokrenutih u septembru 2005, omogućivši ukrajinskim

državnicima da dođu do saznanja šta se očekuje od Ukrajine kao potencijalne članice

Alijanse, i dao mogućnost NATO zvaničnicima da ispitaju detaljnije ukrajinsku politiku i

mogućnosti reformi. Na pomenutom sastanku u Viljnusu NATO i Ukrajina su objavili set

kratkoročnih akcija u cilju poboljšanja ukrajinske saradnje sa Alijansom u ključnim

reformskim oblastima kao što su: jačanje demokratskih institucija, intenziviranje reformi

sektora odbrane i bezbijednosti, povećanje političkog dijaloga, poboljšanje javnog

informisanja i upravljanje socijalnim i ekonomskim posljedicama reformi. Bisera Turković,

2006:190 Ove reforme su, po pisanju Bisere Turković, prioritetne za Ukrajinu, imajući u

vidu da su one odlučujuće za demokratski razvoj i transformaciju koju su Ukrajinci

zahtijevali u decembru 2004. godine. I da Intenzivirani dijalog određuje pitanja koja su

posebno vezana za moguće ukrajinsko članstvo u NATO. Kada Bisera Turković spominje

demokratski razvoj i transformaciju koju su Ukrajinci zahtijevali u decembru 2004. godine,

svakako misli na „narandžastu revoluciju“. Ali moramo imati u vidu i to, da je narandžasta

revolucija prije svega proizvod unutrašnjih političkih podjela, političkih ideologija, sa jedne

strane prozapadnih, koje je predvodio Viktor Juščenko, i sa druge strane, partije regiona iz

jugo-istočnih djelova Ukrajine na čelu sa Viktorom Janukovićem, koji su imali izbalansiranu

snagu u prvom krugu predsjedničkih izboria, daleko ispred ostalih kandidata, oktobra i

novembra 2004. godine. U drugom krugu izbora je pobijedio proistočmi kandidat Viktor

Januković za oko 3,5% glasova poslije čega je došlo do masovnog nezadovoljstva i

demonstracija pristalica (prozapadno orijentisanog) Viktora Juščenka, posebno u Kijevu.

Veliku ulogu u tim demonstracijama nazvanim „narandžasta revolucija“ je imala i bivša

šarmantna ministarka Julija Timošenko. Tako je u trećem (drugom ponovljenom) krugu, na

krilima „narandžaste revolucije“ V. Juščenko došao za predsjednika Ukrajine. Posebnu ulogu

u izboru Juščenka su odigrale neke strane informativne agencije i dio Ukrajinskih medija koji

su uoči drugog kruga izbora objavili neprovjerenu vijest da je predsjednički kandidat

Juščenko dobijo alergiju po licu, koja je tada tumačena kao pokušaj trovanja iza koje

navodno stoji predsjednik Kučma, što je poslužilo centralnoj izbornoj komisiji da poništi

drugi krug izbora na kojima je pobijedio Januković, i zakaže ponovljeni drugi krug tj. (treći

po redu) na kome je pobijedio Viktor Juščenko i poslije kojih je proglašen za predsjednika

Ukrajine Dragan Petrović, 2010:45.

Inače ukrajinska politika prema NATO-u je uglavnom bila promjenjiva i bez

neophodnog koncenzusa njenog istoka i zapada. Podsjetimo se samo NATO Samita u Pragu

2002. god. i Samita Alijanse u Istambulu 2004. godine, kada je predsjednik Kučma (u maju

2002) najavio namjeru Ukrajine da pristupi u NATO, iščekivajući na oba samita Akcioni plan

za članstvo (MAP), dabi odmah poslije Istambulskog NATO Samita, kada Ukrajina nije

dobila MAP, donio uredbu o otkazu pristupa Ukrajine u NATO. Kučma je tada javno istakao

da se ograđuje od zapada, rekavši: „Mi se u vašu EU i NATO i ne spremamo, i ne dolazite

nam sa vašim savjetima, zadacima i opštim vrijednostima“ (Mы в ваши ЕС и НАТО и не

собираемся, вот и не лезьте к нам со своими советами, указаниями и „общими

ценностями“) Силина Татьяна: 2004:1/3. U skladu sa tom uredbom iz Ukrajinske vojne

doktrine je izbačeno nekoliko riječi koje su označavale spremanje ukrajine za članstvo u EU i

NATO. Činjenica je i to, da su upravo u godini kada je pokrenut Intenzivirani dijalog

Ukrajine sa NATO-om, što se nije značajno mijenjalo sve do Majdana (2013/2014), sva

ekspertska istraživanja zabilježila negativan odnos većine Ukrajinaca prema članstvu u

NATO. Актуальнi проблеми интеграцii Украiни в НАТО, 2005, Випуск 4,

Частина1:103-146. Tako je profesor Nacionalnog Kijevskog univerziteta „Kijevo-

Magilanska akademija“ i predsjednik Kijevskog međunarodnog instituta sociologije, Valerij

Hmeljko (Валерий Хмелько) u svom istraživanju iz 2005. godine došao do saznanja: „Ako

bi se referendum o stupanju Ukrajine u NATO održao krajem 2005. god. na njemu bi bilo


20

prisutno okolo 73% građana, od kojih bi za pristup Ukrajine u NATO glasalo okolo 22%, a

protiv ulaska u NATO bi se izjasnilo okolo 78%“ Социология теория, методы, маркетинг,

2006:80. Slične rezultate po pitanju odnosa Ukrajinskog stanovništva prema članstvu u

NATO je prikazao i Centar socijalnih istraživanja „Sofija“iz Kijeva, koje je sprovodio

rukovodilac sociološke službe ovog centra Олександр Левцун u periodu od 9. do 17.

septembra 2006. god. na uzorku od 2010 ispitanika starijih od 18. godina iz svih oblasti

Ukrajine, AP Krim, Kijeva i Sevastopolja. Na konkretno pitanje: „Kako vi uvažavate potrebu

Ukrajine za pristup u NATO? Za obavezno i što prije pristupanje se izjasnilo 10,3%, da je

pristup u perspektivi moguć 16,8%, da je teško odgovoriti izjasnilo se 5,9%, da je još uvijek

nepotreban pristup 22,2%, i da je nepotrebno pristupati u NATO se izjasnilo 44,8% ispitanih“

Украiна-НАТО, 2006:74.

Kao što vidimo, u periodu pokretanja intenziviranig dijaloga Ukrajine sa Alijansom

(april 2005) zabilježen je negativan odnos stanovništva Ukrajine po pitanju NATO

integracija. Ali je sa druge strane, političko-demokratski paradoks, upravo sve većoa

sukcesivnost zvaničnog Kijeva za integracijom u NATO. Ta sukcesivna aktivnost je bila

snažna, i trajala je sve do predsjedničkih izbora 2010. godine, bar institucionalno, kada za

predsjednika Ukrajine dolazi Viktor Januković. Za razliku od Juščenka, Januković se smatra

proruskim liderom, a i kandidovan je ispred partije Regiona (jugoistok Ukrajine). Po pisanju

Kijevskog lista „День“ 6. oktobra 2004. godine tadašnji premijer-minstar i kandidat za

predsjednika V. Januković je u predizbornoj kampanji (2004) izjavio da „Ukrajina ne

postavlja za cilj ulazak u NATO“ (Украина не ставит целью вступление в НАТО)

Геополитическая отставка, 2004:6. Što je već tada oslikavalo njegov spoljno-politički

koncept, a i dalo dodatni motiv prozapadnim snagama okupljenim oko Viktora Juščenka, da

kako tako – putem „narandžaste revolucije“ pobijede na ponovljenim predsjedničkim

izborima krajem 2004. godine. Nešto kasnije (2010), novoizabrani predsjednik Januković

pravi ekonomske, gasne i kreditne dogovore sa Rusijom i odbija da potpiše u 2013. godini,

ranije dogovoreni sporazum o ekonomskoj saradnji sa EU, poslije čega izbijaju demonstracije

na Majdanu11 – koje su po tadašnjem premijeru Ukrajine Mikoli Azarovu planirane i

upravljane zapadom (SAD)12, što dovodi do polarizacije zemlje i izbijanja sukoba na

njenom istoku. Inače gore navedeni paradoks po kome je sa jedne strane ogromna većina

stanovništva protiv stupanja Ukrajine u NATO a sa druge strane iracionalna politika

prozapadnog predsjednika Juščenka, a kasnije Turčinova, Tjanibuka, Jacenjuka, Porošenka i

dr. relevantnih državnika koji sukcesivno grebu ka NATO-u, bez volje sopstvenih građana,

zanemarivši cjelinu odnosa, kako unutar ukrajinskih tako i geopolitičkih, i produbivši pod

okriljem zapada animozitet prema Rusiji, oslikava tercijarizaciju13 ukrajinskih odnosa,

posebno njene spoljne politike i vojne strategije, koja se pokazuje iracionalnom za Ukrajinu.

4. AKCIONI PLAN ZA ČLANSTVO U NATO (MEMBERSHIP ACTION

PLAN, MAP) (ПДЧ)

Ulazak novih članica u Sjevernoatlantski savez (NATO) regulisan je na osnovu člana

10. Vašingtonskog ugovora. U skladu s ovim članom, Savez se od prvobitnih 12 proširio na

današnjih 28 država. S obzirom na ranija iskustva i obim interesovanja za članstvo u NATO,

a oslanjajući se na Studiju o proširenju NATO-a, na održanom Samitu Alijanse, u Vašingtonu

1999. godine, u cilju pružanja pomoći zemljama koje žele postati članice Saveza uspostavljen 11

Majdan je četvrt u centru Kijeva gdje su otpočele demonstracije 2013/2014. godine. 12

Vidjeti:http://www.advance.hr/vijesti/bivsi-ukrajinski-premijer-mikola-azarov-puc-u-kijevu-je-izvela-

americka- ambasada-jatsenjuk-je-tamo-dolazio-svakog-dana-po-instru..., preuzeto: 23.02.2015. god. 13

Sam termin „tercijarizacija“ je nastao od latinske riječi „tercija“ – treća, i bukvalno označava uključivanje

treće strane. A sve veća odlika savremenih odnosa i konflikata je da se u unutrašnje odnose i sukobe jedne

zemlje uvlače više strana (država). Vidjeti više u: Юрошевич Драган, Казаков В., 2002, str. 486.


21

je „Akcioni plan za članstvo“ (MAP). On predstavlja program pomoći, praktične podrške i

konsultacija, namijenjen pripremama zemalja za članstvo u NATO. Akcioni plan za članstvo

se prilagođava potrebama zemalja kandidata, ali učešće u njemu nije i garancija da će na

kraju i dobiti zeleno svjetlo za članstvo. Prema MAP (ПДЧ) zemlja koja želi postati članica

priprema svoje Godišnje nacionalne programe (ANP-Annual National Program) koji

predstavlja NATO-u Mehmedin Tahirović, 2010:86. Na kraju godišnjeg ciklusa ministri

vanjskih poslova i odbrane države kandidatkinje prezentuju postignute rezultate reformskog

programa i buduće aktivnosti pred Sjevernoatlantskim savjetom NATO-a, koji daje procjene

pojedinačnog napredka u pripremama aspiranata za članstvo. Pripreme i reforme uključuju

pet već navedenih područja.

Od uspostavljanja MAP-a – od 1999. godine, u njega se uključilo jedanaest država:

Albanija, Bugarska, Crna Gora, Hrvatska, Estonija, Letonija, Litvanija, Makedonija,

Rumunija, Slovačka i Slovenija. Devet njih su, u međuvremenu, postale punopravne članice

NATO-a a trenutno u MAP-u učestvuju Makedonija, Bosna i Hercegovina (uslovno) do

ispunjenja obaveza u vezi nepokretnih vojnih lokacija oko kojih postoje entitetska

neslaganja, i C. Gora koja je od 19.05.2016. god. u fazi pristupnih pregovora. Jedina država

na prostoru Balkana, koja se još nije uključila u MAP, je Republika Srbija. Ona je početkom

januara 2015 uključena u IPAP sa NATO-om. IPAP je najveći oblik saradnje sa NATO-om

kroz Partnerstvo za mir koji ne podrazumijeva članstvo u NATO. Dok Češka Republika

Poljska i Mađarska koje su primljene u NATO 1999. god. nisu učestvovale u MAP-u. Njihov

prijem u Alijansu, bivši Turski premijer A. Davutoglu dovodi u vezu sa nešto ranijom

intervencijom Alijanse na Kosovu i usvojenim novim strateškim konceptom na Samitu

NATO-a u Vašingtonu Ahmet Davutoglu, 2014:223 i 280. Gdje on smatra da NATO

intervencija na Kosovu nije bila slučajno neposredno pred NATO Samit u Vašingtonu, na

kome su razmatrani planovi za proširenje NATO-a na Srednju i Istočnu Evropu, kada su ove

tri države i primljene u NATO, tj. NATO intervencija na Kosovu je poslužila kao potreba i

opravdanje proširenja.

Poslije usvajanja Godišnjih nacionalnih programa od strane NATO-a, država

aspirantica ulazi u fazu pristupnih pregovora sa Alijansom, koji u suštini predstavljaju niz

sastanaka među timom eksperata NATO-a i predstavnika svake pozvane države pojedinačno,

na kojima se razmatra i formalno potvrđuje interes, volja i sposobnost tih država da ispune

političke, pravne i vojne obaveze članstva u NATO. Mehmedin Tahirović, 2010:102.

Pregovori se odvijaju u dve etape: prvoj, u kojoj se razmatraju politička i vojna pitanja, i

drugoj, u kojoj se razgovara o tehničkim, pravnim i finansijskim temama i obično traju

godinu dana. Protokoli o pristupanju su formalni, pravni dokumenti koji omogućavaju

određenoj pozvanoj državi da pristupi Severnoatlantskom ugovoru, onda kada ih ona potpiše

zajedno sa svim državama članicama Alijanse, a nakon ratifikacije, u skladu sa domaćim

zakonodavstvom i procedurama, u svim državama članicama NATO-a. Procedura ratifikacije

u vezi sa procesom pristupanja se obavezno sprovodi i u pozvanoj državi, u skladu sa

različitim domaćim ustavnim i zakonskim propisima. Po završetku procesa ratifikacije na oba

navedena nivoa, nova članica se formalno poziva na potpis Severnoatlantskog ugovora. Ovim

činom, jedna država postaje punopravna članica NATO-a.

4.1. Akcioni plan za članstvo Ukrajine u NATO (MAP) Otkrivajući suštinu programa ПДЧ sekretar СНБОУ Evgenij Marčuk je u jesen (2002)

na skupštinskom zasjedanju istakao da: „Akcioni plan za članstvo ПДЧ obuhvata pet

područja (cjelina) u kojima su ispostavljene obaveze zemalja kandidata, među kojima su

pored odbrambene svere, osim tržišne i efektivne ekonomije, take svere kao što su, sloboda

govora, sredstva masovnih informacija, prava čovjeka i sl. [Замятин В., 2002, 25 октября:4].


22

To jest Zamjatin primjećuje da Alijansa značajno proširuje zahtjeve prema državama

kandidatima, proširujući tako zonu formiranja savremenog demokratskog društva, razvijenog

građanskog društva i njegovih institucija. I da se takim načinom proces značajno usložnjava.

Po sopstvenom (Bernsovom) iznošenju, svaka zemlja kandidatkinja koja je u fazi ПДЧ, sa

NATO-om razmatra razna pitanja kao što su: sloboda medija, demokratija, korupcija,

nerasprostranjenje oružja, vladavina prava, ekonomske reforme. Slična pitanja se odnose i na

sveru unutrašnje politike. Kada su u pitanju odnosi Alijanse prema zemlji kandidatkinji Berns

ih na sledeći način interpretira: „Ukoliko riječ ide o razvoju dnosa sa Alijansom, to mi

moramo znati više kako idu procesi, da bi bili uvjereni, što vrijednosti vašeg društva,

odgovaraju našim vrijednostima. I zato, što se mi javljamo kao jedna odbrambena

organizacija, mi treba da budemo spremni na međusobno razmatranje najosjetljivijih i

najsloženijih pitanja – to je neizbježno. Zemlje moraju biti otvorene za taku analizu, kao

partneri, ako one žele biti članom kolektiva“ (cit. Berns) Силина Т. Николас Бернс,

2002:3/21. Inače, po riječima Bernsa NATO ne može dozvoliti sebi prijem država u svoj

kolektiv, ukoliko do kraja ne bude uvjeren, da je ona predana njegovim vrijednostima:

„demokratiji, vladavini prava, tržišnoj ekonomiji“ dodavši i to da ukoliko Ukrajina želi da se

približi Alijansi i na kraju stupi u nju, Alijansa mora biti uvjerena da se ona javlja takom

državom, koju je NATO spreman vojno braniti Силина Т. Николас Бернс, 2002:3/32.

Osnovano možemo reći da je vrhunac Ukrajinske saradnje, sa većim izgledima za

članstvo u NATO uspostavljen dobijanjem Akcionog plana na Samitu Alijanse u Pragu

(2002) godine, pa sve do NATO Samita u Istambulu (2004), jer je Ukrajina upravo u tom

periodu imala najveći unutrašnji institucionalno-politički konsenzus za pristup u NATO,

čemu je u velikoj mjeri doprinjelo i rješenje СНБОУ, donešeno nekoliko mjeseci pred Samit

u Pragu, sa jasno iskazanim opredeljennjem vojnih struktura i administracije predsjednika

Kučme za brži hod ka Alijansi. Na svojoj pres konferenciji poslije donešenog riješenja

СНБОУ 23. maja 2002. godine sekretar Savjeta (СНБОУ) Evgenij Marčuk je iznio neku

vrstu nade, rekavši da poslije ovog rješenja Ukrajina može postati učesnik „specijalnog

Programa Akcionog plana za članstvo (MAP) (rus. ПДЧ) sa NATO-om“ Солодкий Д.,

2002, 24 мая:2/24. Mogućnosti i perspektive pristupa Ukrajine u ПДЧ je sukcesivno do

Praškog Samita (septembra 2002) analizirao i Zamjatin V. primjetivši da se do tog perioda u

Briselu nije objelodanila otvoreno negativna reakcija na iskazane želje Ukrajinskog

rukovodstva za pristup u NATO Замятин В., 2002, 5 сентября:1/14. To jest, on je, kao i

mnogi Ukrajinski državnici gajio sopstvene nade, u nekoj mjeri se i emocionalno prepustio

iščekivanju prijema Ukrajine u ПДЧ, zanemarivši neka pitanja kao što su regionalni

koncenzus, odnosi sa Rusijom i spremnost Alijanse za prijem. I ne samo o mogućnostima,

već i o neophodnosti pristupa Ukrajine u ПДЧ se izjašnjavao i Ukrajinski vojni analitičar

Grigorij Perepelica (Г. Перепелица) smatrajući da Ukrajina treba potpisati saglasnost sa

Alijansom: o zaštiti informacija, razradi informativne politike za formiranje društvenog

mnjenja o odnosima za pristup u NATO, preći na jedinstvenu kontrolu vazdušnog prostora sa

NATO-om, i obnoviti strateško partnerstvo sa SAD, bez čije podrške, po njegovom mišljenju,

u ovim aktivnostima neće biti uspjeha Бадрак В.,2002, № 20, 1 июня.:3/23. Ni dvije

godine posle Praškog samita, na Samitu NATO-a u Istambulu Ukrajina nije dobila „Akcioni

plan za članstvo“(MAP), koji su predsjednik Kučma i ukrajinska javnost isčekivali, poslije

čega Ukrajina pravi zaokret kroz otkaz članstvu u NATO.

Rehabilitacija odnosa sa NATO-om dolazi sa narandžastom revolucijom 2004/2005,

dolaskom Juščenka za predsjednika Ukrajine. Juščenko ponovo aktivira saradnju sa

Alijansom putem „intenziviranog dijaloga“ (2005), i 2008. god. na Samitu NATO-a u

Bukureštu dovodi Ukrajinu do praga za dobijanje ПДЧ i pristupnih pregovora za članstvo.

Ali ono što je najbitnije u ovom odnosu i inače u politici Ukrajine sa Alijansom, posebno

poslije otkaza Ukrajine od članstva i dolaska Juščenka za predsjednika – kada se odnosi sa


23

Alijansom intenziviraju, je da Ukrajina u tom periodu nije imala ni približnu podršku većine

stanovništva za članstvo u NATO, što su pokazala sva provedena istraživanja [Актуальнi

проблеми интеграцii Украiни в НАТО, 2005, Випуск 4, Частина1:67-212]. A da paradoks

bude veći Ukrajina je upravo u ovom periodu intenzivirala odnose sa Alijansom putem

Intenziviranog dijaloga (2005) i godišnjih nacionalnih programe – ANP14

(ANP-Annual

National Program) – koji se inače sprovode u okviru MAP-a, i koje je, kao i Gruzija, izradila

u saradnji sa NATO Komisijom u svojoj državi, i za koji su pohvaljene na sastanku ministara

inostranih poslova NATO-a u Briselu 04.12.2009. godine, pa sve do Majdana (2014).

Od Praškog Samita (2002) i Samita Alijanse u Istambulu (2004), kada je Ukrajina

očekivala Akcioni planu za članstvo, pa do Samita Alijanse u Bukureštu (2008), Ukrajina nije

bila bliže dobijanju MAP-a i pristupnim pregovorima za članstvo u NATO. Tokom Samita

Alijanse u Bukureštu, Njemačka je uz potporu Francuske i zemalja „beneluksa“ svojim

protivljenjem zaustavila poziv za prijem Ukrajine i Gruzije u NATO, iako su se SAD i Velika

Britanija zalagale za što brži prijem Ukrajine [Milovan Drecun, 2010:18], i pored toga što je

Parlamentarna Skupština NATO-a na nivou predsjednika i premijera, „Deklaracijom o

Ukrajini“ 3. Aprila 2008. godine na (NATO Samitu u Bukureštu) dala pozitivnu ocjenu za

otpočinjanje intenziviranih kontakata na visokom političkom nivou u kontekstu zahtjeva za

MAP, putem izrade prvog Godišnjeg nacionalnog programa (ANP-Annual National Program)

[Украiна-НАТО No3(40),2012:19]. Tako da sve kasnije izjave među kojima i izjava

portparola Alijanse od 23. aprila 2015. god. da je NATO spreman da razmotri zahtjev

Ukrajine za pristup Alijansi, i da nijedna druga zemlja nemože da se miješa u suvereno pravo

svake članice za pristup, i da o tome odlučuju samo punopravne članice Alijanse15

,

predstavlja jednu u nizu dugogodišnjih izjava, koje teško u skorijoj budućnosti mogu naći

svoje ostvarenje. Jer nije praksa, ni realnost, da se u NATO primaju članice koje imaju

unutrašnje sukobe i susjedno protivljenje, kao što je slučaj sa Ukrajinom. A i Njemačka

kancelarka je u martu 2008. godine, pri pokušaju da se Ukrajina i Gruzija uvuku u NATO,

izrazila negativan stav, potvrdivši da one države koje u sadašnjem periodu vode unutrašnje i

regionalne sukobe ne mogu pretendovati na članstvo u NATO. Jer, „Da bi jedna zemlja

postala deo NATO-a, nije dovoljno samo da njene trenutne političke vođe možda budu

naklonjeni takvoj politici, nego i stanovništvo mora snažno da podržava ulazak u NATO“,

izjavila je kancelarka A. Merkel u govoru 10. marta pred visokim nemačkim vojnim

starešinama na savetovanju višeg komandnog sastava Bundesvera.16

A i institucionalna akta

NATO-a, praksa i realnost situacije, nam eksplicitno ukazuju da svako zagovaranje prijema

Ukrajine u NATO, posebno od Majdan (2014), pa čak i Gruzije (2008), takvoj retorici daje

presumativno-tendencioznu pragmatičnost i zanemaruje presupozicija mira i neophodnih

demokratskih i pravnih normi u Ukrajini.

ZAKLJUČAK Uprkos složenosti geopolitičke situacije oko Ukrajine, koja sa stanovišta racionalne

geopolitike zahtijeva preispitivanje njenog strateškog opredjeljenja, i njenog odnosa prema

Rusiji, njena oficijelna državna administracija kroz sukcesivno razvijanje odnosa visokog

14

Godišnji nacionalni programi (ANP-i) su programi u okviru MAP-a, koji traju godinu dana obično u više

ciklusa. Iako je BiH uslovno u MAP-u od 2010. g. ona nije pristupala izradi ANP-a, dok su Ukrajina i Gruzija

dobile pohvalu od Alijanse za svoj prvi ANP početkom decembra 2009. godine, čime se potvrđuje njihov

poseban odnos sa Alijansom, koji se inače manifestuje kroz specijalno partnerstvo i Komisijski odnos. Što ih na

indirektan način svrstava u program Akcionog plana za članstvo (MAP). 15

Izvor: http://delo.ua/world/v-nato-gotovy-rassmotret-zajavku-ukrainy-na-vstuplenie-v-aljans-29... Preuzeto

22.02.2016. 16

http://www.glas-javnosti.rs/clanak/glas-javnosti-12-03-2008/gruzija-i-ukrajina-ne-mogu-u-nato. Preuzeto

23.02.2016


24

nivoa sa NATO-om i dalje vuče zemlju prema Alijansi, zanemarujući postojeće unutrašnje:

regionalne, nacionalne, konfesionalne i sl. razlike, protivljenje Rusije i postojeći

bezbedonosni i ekonomski rizik, prije svega za Ukrajinu, koji takva politika nosi.

Iracionalnost ove politike je intenzivirana sa „narandžastom revolucijom“, sukobima u

Gruziji (2008), Majdanu (2013/2014) kada je Ukrajina ušla u jedan turbulentan političko-

institucionalni i vojni period uz sukobe na istoku zemlje, poslije čega svaka priča i svaki

pregovori o članstvu u NATO, predstavljaju samo geopolitičku igru i manje više zamajavanje

prije svega ukrajinske javnosti o nekom skorijem članstvu u NATO. Jer Ukrajina u

postojećim okolnostima, „de fakto“ i „de jure“ bez adekvatne suverenosti, uspostavljanja

mira, regionalnog konsenzusa, regulisanja odnosa sa Rusijom i sl. a i po univerzalnim

pravilima Alijanse, ima slabe izglede za skoriji prijem u NATO. Tako da Alijansa retoričkim

držanjem Ukrajine u svom okrilju samo kupuje globalno vrijeme za „iracionalno objašnjivo“

primicanje ruskim granicama, za koje teško možemo eksplicitno reći koliko će dugo da traje i

koliko će koga da košta. Ono što je sada skoro svima poznato, što i Kijevska administracija

počinje da shvata, iako to ne želi priznati, je, da uloga gubitnika neizbježno pripada Ukrajini.

I da će politika militarizacije Istoka, zbog migrantske krize, zajedničkog neprijatelja –

terorizam, ISIL, štete od sankcija i sl. nužno gubiti podršku kontinentalne Evrope. Tako da

nastojanja već poznatih snaga sa Zapada, da otvore više žarišta po rubovima Hartlenda17

teško

mogu dati očekivani efekat. Pa se mirni rasplet, bez većih sukoba na istoku Ukrajine, nameće

kao jedna od ozbiljnih alternativa ranije zamišljenih opcija. Jer je Rusija u Siriji pokazala

prezentsku superiornost, i da za dugoročno isčekivanje slabljenja Ruske Federacije putem

ekonomskih sankcija, marginalizacije njenih resursa i eventualno otvaranja potencijalnih

žarišta kao što su: Nagorni Karabah, Gruzija, Pridnjestrovlje u Moldaviji, potencijalnih u

Kirgiziji, Tađžikistanu, Uzbekistanu i sl., za razliku od nekih NATO članica18

i ukrajinskih

oligarha, ukrajinski narod – uz smanjenje plata, penzija i socijalno pogoršavanje, neće moći

tako dugo da čeka. Ali ni militantsko iscrpljivanje i testiranje Ruske vojne moći, što nije

nepoznato, nikome nije isplativo. Tako je u kontekstu ovih činjenica zaustavljen i nedavno

17

Teoriju Hartlenda je razvio škotski geograf i geopolitičar Halford Makinder, a teoriju Rimlenda, kao odgovor

na nju, američki geopolitičar Nikolas Spajkman. Teorija Hartlenda obrađuje Evroaziju koja po Makinderu

predstavlja “srce zamljine kugle”, odnosno ostrvo okruženo okeanom - što je uglavnom prostor Rusije, i као

такav predstavlja središte zemlje. Poznata je njegova tvrdnja: Ko kontroliše Istočnu Evropu тај kontroliše

Evroaziju (Ostrvo), а ко kontroliše Ostrvo taj upravlja svijetom. Po Makinderu Evroazija (Hartlend) predstavlja

zatvoren zemljišni prostor koji nema izlaz na topla mora, tj. svijetski okean. Američki geopolitičar Spajkman je

razvio teoriju Rimlenda (po Makinderu to je polumjesec) koji okružuje Hartlend (Evroaziju). Za razliku od

Evroazije gdje dominiraju kopnene sile, teritorijom Rimlenda vladaju pomorski narodi тј. pomorske sile. Tako

Spajkmen smatra da ko kontroliše Rimlend taj kontroliše Hartlend a ko kontroliše Hartlend taj kontroliše cijeli

svijet. Vidjeti više: Politeia Naučni časopis FPN u B. Luci za društvena pitanja Br.8/ 2014, Srđa Trifković,

Geopolitička pozadina Ukrajinske krize, str. 11-29., Br.10/2015, Željko M. Budimir, Ivan Zarić, Hartlend teorija

Helforda Makindera i nova velika igra u Evroaziji, str. 9-30. 18

Po pitanju Ukrajine, širenju NATO-a na istok, sankcija prema Rusiji, sve je slabiji koncenzus među NATO

članicama: Dok su SAD i V. Britanija tvrdi zagovornici prijema Ukrajine, sankcija Rusiji i proširenja na istok,

Njemačka, Francuska, Italija, Grčka i Mađarska su dosta rezervisaneijeg stava po tim pitanjima, dok Češka i

Slovačka sve glasnije nastupaju sa kritičkim gledištima. Tako Češki predsjednik Miloš Zeman smatra da

sankcije prema rusiji treba ukinuti. A Slovački premijer (Slovačka presjedava EU od 1.07.2016.) Robert Fico

kaže da će za vrijeme predsjedavanja nastojati da ojača „glas zdravog razuma“ najavljujući pitanja: „Suvereni

stav jeste, na primer, pitanje protiv koga to mi zaboga da se naoružavamo? Šta mi to tu pričamo o nekakvim

istočnim krilima i ko nas tu ugrožava? Iako poštujem to što smo članica NATO-a i da moramo da ispunimo

obaveze, zašto da nemamo pravo da kažemo svoje suvereno mišljenje? U znaku toga će biti naše predsedavanje“

- rekao je Fico u intervjuu slovačkoj agenciji TASR. Vidjeti: http://www.magacinportal.org/2016/05/26/slovaci-

preuzimaju-eu-stop-za-nato-stop-za-muslimane/, preuzeto 30.05.2016.


25

započeti sukob na Nagornom karabahu između Jermena koji su u „ODKB“19

sa Rusijom i

Aerbejdžanaca. Tako da se jedinica „mjere“ po pitanju pristupa Ukrajine u NATO, nužno

transformiše iz pitanja „godine“ u pitanje „decenije“.

LITERATURA

1. Ahmet Davutoglu, (2014), Strategijska dubina: Međunarodni položaj Turske, Službeni glasnik,

Beograd.

2. Aleksandar Dugin, (2013), Četvrta politička teorija, MIR Publishing, Beograd, 2013.

3. Актуальнi проблеми интеграцii Украiни в НАТО: громадська думка та експертнi оцiнки, ,,ДП

Евроатлантикiнформ“, Киiв, 2005, Випуск 4, Частина1.

4. Актуальнi проблеми интеграцii Украiни в НАТО: громадська думка та експертнi оцiнки, ,,ДП

Евроатлантикiнформ“, Киiв, 2005, Випуск 4,Частина 2.

5. Бадрак В. (2002), Зональное тестирование натовских перспектив Украины. - № 20. – 1 июня.

6. Bisera Turković, (2006), NATO od sigurnos. saveza do savremenih Izazova, Centar za sigurn.

studije, Sarajevo.

7. Беройтер Д.,( 2004), Двери на Запад для Украины открыты. – День. – 22 мая.

8. Bosna i Hercegovina i NATO,( 2010), uredila: Sanja Omanović, Atlantska Incijativa, Sarajevo.

9. Branislav Đorđević, Miroslav Glišić, (2013), Organizacija Severoatlanskog ugovora (NATO), Institut

za međunarodnu politiku i privredu, Beograd.

10. Dragan Petrović, Predsjednički izbori u Ukrajini 2010, (2010), Instit. za međunar. politiku i privredu,

Beograd.

11. Dragan Petrović, (2008), Geopolitika post sovjetskog prostora, Instit. za međunar. politiku i privredu,

Beograd.

12. Геополитическая отставка. – День. – 2004. – 6 октября.

13. Иванцов О., Замятин В., Жлуктенко В., (2002), «Норвегия будет приветствовать Украину в

НАТО…» - убежден Йостейн Бернхардсен. – День. – 12 ноября.

14. Юрошевич Драган, Казаков В., (2002), Терцияризация современных конфликтов, Социяльни

вимiри суспильства, Збирник наукових прац, Институт Социологии НАНУ, випуск 5., Киев, C. 483-497.

15. Кстати. – День. – 2002. – 16 ноября.

16. Кучерук Д., (2004), Альянс приветствует реформы в армии. – День. – 7 февраля.

17. Lidija Čehulić Vukadinović, (2014), NATO nakon Velsa - na marginama samita, Bezbijednost-

MAGAZIN, Atlantski savez Crne Gore, novembar Br.8. str.5-8,pdf.

18. Mehmedin Tahirović, Renato Petrič, (2015), Integracija Crne Gore u NATO, Uprava za kadrove,

Podgorica.

19. Mehmedin Tahirović, (2010), Crna gora na putu u NATO, Uprava za kadrove, Podgorica.

20. Михальченко Н.И., (2001), Украинское общество: трансформация, модернизация или

лимитроф Европы? – Киев.: Институт социологии НАНУ.

21. Milovan Drecun, (2010), Srbija između istoka i zapada, Izdanje autora, Beograd.

22. Силина Т. Николас Бернс, ( 2002) : «Теперь у меня есть уверенность, что встреча в Праге

может быть настоящим успехом в отношениях Украины и НАТО», Зеркало недели. –№ 26. – 13 июля.

23. Силина Т. ( 2004), «В связи с закрытием магазина объявлется полная распродажа». – Зеркало

недели. –№ 30. – 31 июля.

24. Социология: теория, методы, маркетинг, Научно-теоретический журнал// Валерий Хмелько,

Отношение граждан Украины к ее вступлению в Евросоюз и НАТО и их оценки своей осведомлености

об этих организациях, Институт социологии НАН Украины, Киев, 2006. – № 1. – C. 71 – 88.

25. Солодкий С. Леонид Голопатюк, (2004): Членство в НАТО – дело времени. И усилий. – День.

– 11июня.

26. Солодкий С. (2004), «Небумажные достижения». НАТО поддерживает военные амбиции

Украины. – День. – 13 февраля.

27. Солодкий Д. (2002), Долгая дорога в НАТО… - День. – 24 мая.

28. Толокин В. (2002), НАТО «задушит» в своих объятиях Украину. – Правда. – 27 июня.

29. Питонов А. (2002), «Иду на ВЫ». – Труд. – 29 мая.

30. Politeia Naučni časopis FPN u B. Luci za društvena pitanja, (2014) FPN Univerziteta u Banja Luci,

Br.8, : Srđa Trifković, Geopolitička pozadina Ukrajinske krize, str. 11-29.

31. Вениславский Ф., Колиснык В. (2002), Натовский выбор Украины: политика еще раз попирает

право. – Зеркало недели. - № 21. – 8 июня.

19

„ODKB” je organizacija dogovora kolektivne bezbednosti koju čine: Rusija, Kazahstan, Kirgizija,Tadžikistan,

Jermenija, Belorusija i Uzbegistan, koje su 2009 godine u Moskvi potpisale odluku o Kolektivnim snagama

operativnog reagovanja (KSOR) poznat još kao „(Mali NATO)”.


26

32. Украiна-НАТО, (2006), Информацiйно - аналiтичний журнал Нацiональново центру з питань

эвроатлантичной iнтеграцii Украiни, Киiев, № 5(15), стр.73-80,: Олександр Левцун, Мотиви ставлення

населення щодо бступу Украiни до НАТО.

33. Украiна-НАТО (2012) : 15 Рокив хартиi про особливе партнерство. – Aтлантична панорама

No3(40) . – Kиiв, червень 2012 року.

34. Замятин В. (2003), Придется что- то делать... - День. – 23 января

35. Замятин В. ( 2002), НАТО – Украина: язык моделей, а не указаний. – День. – 5 сентября.

36. Замятин В. ( 2002), Пражская осень. – День. – 25 октября.

37. Замятин В. (2002), Ход за Киевом. НАТО понижает уровень участия Украины в Парижском

саммите. – День. - 1 ноября.

38.http://www.advance.hr/vijesti/bivsi-ukrajinski-premijer-mikola-azarov-puc-u-kijevu-je-izvela-

americka-ambasada-jatsenjuk-je-tamo-dolazio-svakog-dana-po-instru...,preuzeto:23.02.2015.god.

39. http://delo.ua/world/v-nato-gotovy-rassmotret-zajavku-ukrainy-na-vstuplenie-v-aljans-29...

Preuzeto22.02.2016.

40.http://www.glas-javnosti.rs/clanak/glas-javnosti-12-03-2008/gruzija-i-ukrajina-ne-mogu-u-nato

Preuzeto:23.02.2016.

41. http://www.magacinportal.org/2016/05/26/slovaci-preuzimaju-eu-stop-za-nato-stop-za-muslimane/

Preuzeto 30.05.2016.

KRATKA BIOGRAFIJA:

Dragan Jurošević je diplomirao Sociologija na FPN u Sarajevu. Na Institutu za Sociologiju pri NAN

Ukrajine u Kijevu je 1995. g. stekao zvanje ,,kandidat doktorskih nauka.“ Od 2007. do 2009. godine je bio član

savjeta Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Doktorant je FPN u Beogradu.

Govori ruski jezik i služi se njemčkim. Oženjen je Anželikom iz Ukrajine i ima četiri sina.

http://delo.ua/world/v-nato-gotovy-rassmotret-zajavku-ukrainy-na-vstuplenie-v-aljans-29


27





PROCES USTROJSTVA PRIVATNE SIGURNOSTI I BLISKE ZASTITE NA

ZAPADNOM BALKANU

Phd.(C) Fidair Berisha20

Apstrakt: Uvidom u novinske članke, vidjet ćemo da je u stalnom porastu broj krivičnih

dijela protiv imovine, bez obzira dali je riječ o drađanima kao pojedincima ili cvećim

organizacijama i bankama. Jasno je onda da policija nije u mogućnosti suprotstaviti se ovom

plimnom valu kriminala, međutim još jedini pravi problem u funkcioniranju policijskog

sistema u Kosovo je njegova podijeljenost , decentriliziranost i krajnja nekoherentnost. Iako

je za očekivati da će najnovije reforme policijskog sistema donijeti neke rezultate.

Privatizacija, uopće, predstavlja zasigurno kamen temeljac razvoja modernog civilnog

drušztva u tranziciji. Njeni modusi predmeta su širokog spektra ekoloških i socioloških

istraživanja. Proces privatizacije sigurnosti u Kosovo je svoj začetak i suštinski procvat

doživio posle 1999 god. Samo je Zakon o društvenoj samozaštiti predstavljao izgovor i

argument da djelatnost zaštite ljudi i imovine nije prepušten zaboravu. U Kosovsko tržište

privatne sigurnosti razvijalo se pod uticajem razlićitih političkih, ekonomskih, društvenih i

drugih faktora koji su iuticali na prirodu, razvoj i kvalitete institucija privatne sigurnosti a

koje ih čine različitim od sličnih institucija zapadnih demokratija. U prvobitnom stadiju , koji

evoluira još od 99-tih godina XX stojeća, ova vrsta djelatnosti fokusirala se isključivo na

poslove fizičkog osiguranja osoba i imovine. Nerijetko se ova, tada još zakonski ne tretirana

djelatnost zloupotrebljavala i prerastala u poslove latentnih prinuda, reketiranja, naplate

dugovanja i slično.

Ključne reči: Privatna sigurnost, bliska zastita, Kosovo, zakon, tjelohranitelji,

kriminalitet.

***

THE ORGANIZATIONAL PROCESS OF THE PRIVATE SECURITY AND

CLOSE PROTECTION IN THE WESTERN BALKANS

Abstract: If we analyze and look at journalistic articles, we will see that the number of

crimes against property is constantly growing, no matter whether it comes to an individual

citizen or larger organizations and banks. It is entirely clear that the police are not able to go

against this tempo of the criminality wave, but even a single problem in the functioning of the

police in Kosovo is its division, decentralization and extreme non-coherence to infinity,

although it is expected that the last reform of the police system to bring some results.

Privatization, in general, is certainly the foundation of modern society development in

transitional society. Moduses of its subject are with wider spectre of ecological and

sociological researches. Privatization process of security in Kosova and its beginnings has

achieved substantial bloom after 1999, or after the beginning of the development of new

economic and social relations. Only the law on social self-defence has presented justification

and argument that the activity of protection of persons and property is not left in limbo. In

Kosova, private security market has been developed under the influence of different political,

economic, social and others factors that have influenced in the nature, development and

quality of private security institutions, and which make them different from similar

20

Phd.(C) Fidair Berisha, Universitet u Sarajevu, Fakultet za Kriminalistiku,kriminologiju i sigurnosne studije,

Kosovska Policija-Specijalna Jedinica za Blisku Zaštitu, email: [email protected]


28

institutions of Western democracy. In the initial phase, that evolves since the early 99th of the

XX century, this form of activity is focused exclusively on physical security works of persons

and property. Often, when this activity was not legally treated has misused and is extended in

latency liability works, racketeering and payment of debts and similar to this.

Keywords: Private security, close protection, Kosova, law, bodyguard, criminality.

UVOD

Poslovi obezbjeđenja važnih ličnosti, odnosno tjelesna straža, postoje još iz vremena

Starog Rima. Kroz stoljeća koja su prolazila vladajuće dinastije, svoju sigurnost stavljale su u

ruke posebno odabranih i potpuno lojalnih vojnika. Pretežno to su bili pripadnici regularnih

vojski, ali historija poznaje i najamnike odnosno plaćenike koji su za te poslove bili obilato

nagrađivani u zlatu i imanjima, naravno ako bi preživjeli dovoljno dugo da bi uživali u

dodijeljenoj nagradi. Njihov zadatak bio je da spriječe svaki napad na svoje gospodare. Čak i

kada su oni bili na vrhuncu moći i pod svojom dominacijom imali ogromna prostranstva,

poput mongolskih Kublaj i Džingis kana. Prvi pravi prethodnici današnjih tjelohranitelja su

japanski samuraji. Samuraji su se inače dijelili na slobodne koji su radili pod ugovorom za

poslodavce i one koji su bili nasljedno vezani za gospodare. Sama riječ samuraj, znači služiti

ili čuvati. Strogi kodeks koji je definisao sve aktivnosti tog povlaštenog staleža poznat kao

bušido, precizirao je dužnost samuraja, da po svaku cijenu izvrši svoju dužnost. Po svaku

cijenu, značilo je i dati život za štićenog velikodostojanstvenika. Ukoliko bi se dogodilo da se

ne izvrši povjereni zadatak, kazna je bila samo jedna. Ritualno samoubistvo ili sepuku.

Japanska historija, prepuna je istinitih priča o herojstvu, požrtvovanosti i odanosti. Nerijetko

je i stotine njih ginulo radi zaštite jednog poslodavca.

l. SIGURNOST

1.1. Pojam sigurnosti

Kako bi mogli govoriti o ovoj temi prvo ćemo dati objašnjenje same sigurnosti.

Sigurnost kao djelatnost i kao funkcija države stara je koliko i ljudsko društvo praktično od

momenta kada je čovjek postao svjestan opasnosti od drugog čovjeka ili prirode. Pojam

sigurnosti je vrlo širokog značaja. Podrazumijeva općenito stepen zaštičenosti: ljudi od

različitog oblika ugrožavanja, zaštitu materijalnih i kulturnih dobara u ličnoj i društvenoj

svojini, zaštitu društva i njegovih vrijednosti, cjelokupnu zaštitu države od svih vidova

ugrožavanja i, naposlijetku sigurnost podrazumijeva stepen zaštite ljudskog roda i života

općenito od ugrožavanja na planetarnom i kosmičkom nivou. Svi nivoi sigurnosti: planetarni ,

državni i sigurnost čovjeka odnosno pojedinca, te materijalni i kulturnih dobara predstavljaju

neraskidivu cjelinu.

Pojam sigurnosti, njegov sadržaj i društvenu funkciju moguće je razumijeti samo ako se

ovaj fenomen posmatra sa interdisciplinarnog stanovišta. Njegove korijene nalazimo još prije

postojanja države i prava, kada su sva društva imala jednostavnu formu integracije.

Fundamentalna integraciona veza u okviru malih homogenih zajednica temeljila se na

predpostavljenim trajnim odnosima, tako da je ponašanje svakog pojedinca bilo predmet

kontinuiranog ponašanja. Obaveza je bila gospodara da podređenim obezbjedi pootrebnu

sigurnost i zadovoljenje njihovih potreba, kao i obaveza podređenih da se pokoravaju

njegovom autoritetu. Budući da su se ove male zajednice sa svojom strukturom i

jednostavnim sistemom društvene kontrole počele mijenjati, odnosno evoluirati u velika

grupiranja, sve vise se javljala potreba za nekom formom zaštitnog organizovanja tj članovi

zajednice su težili i iskazivali potrebu za sigurnošću, odnosno eliminisanju svih onih oblika

ugrožavanja, koji mogu dovesti u pitanje njihova osnovna prava i slobode ( fizički integritet,

privatnost, dostojanstvo, sigurnost, imovina, itd). Zbog toga je cilj svakog društva da u svojoj


29

organizaciji i izgradnji neophodnih instrmentalnih mehanizama obezbjedi opću sigurnost i

funkionisanje poretka. Zato većina država nastoji izgraditi jednu cjelovitu doktrinu i

strategiju djelovanja u oblasti sigurnosti , te u tom smislu, možemo naznačiti „ da je sigurnost

osnovna funkcija svake države, sa obzirom da bez odgovarajučeg nivoa sigurnosti ne

možemo govoriti o demokratskoj vladavini, niti o stabilnosti u cjelini“.21

Isto tako ne

možemo govoriti o pravnom poretku bez demokratije i sistema ljudskih prava i sloboda, a ni

o sigurnosti bez odgovarajučih uspostavljenih isnstitucija koje je štite. Prema tome, sigurnost

je uslov, potreba i cilj svake društvene zajednice. 22

1.2. Teorijsko metodološki pristupi u definiranju sigurnosti

Prema nekim izvorima „sigurnost podrazumijeva stanje u kome nekome ili nečemu ne

prijeti opasnost“, „sigurnost kao odsutnost štetnih ugrožavanja“, „kao stanje bez opasnosti,

odnosno ugrožavanja“. Za Tomasa Hobsa „ sigurnost je najosnovnija vrijednost na kojoj je

čovječanstvo gradilo svoje individualne i kolektivne živote“. U riječniku sociologije

nailazimo na termine : individualne sigurnosti, pravne sigurnosti ui društvene sigurnosti.

Individualna sigurnost se definiše kao „ osjećaj pojedinca da mu društvo osigurava uz

tjelesni integritet, slobodu izbora zvanja, mogućnost zapošljavanja i neogranićeno priznanje

njegovih prava“, dok je pravna sigurnost „ odlika društvenog sistema u nekoj državi koja

poćiva na ustavnosti i zakonitosti osiguravajući svim pravnim subjektima koji žive i borave

na njenom teritoriju punu slobodu u obavljanju njihovih subjektivnih prava, te isto tako

neograničenu iekspeditivnu i efikasnu zaštuitu u slućaju povrede prava“. Za društvenu

sigurnost se kaže da je „ stanje u nekom društvu koje svakom pripadniku osigurava tjelesni

integritet, odgoj, obrazovanje, mogučnost opstanka, primjenu svih vrsta drušvenih aktivnosti,

pravnu sigurnost, te mirovinu u starosti“. Postojala su gledišta koja su sigurnost promatrala

dvoznačno i to kao organizaciju i kao funkciju:

-Kao organizacija sigurnost je zavisilia od oblika društveno političkog uređenja;

-Kao funkcija sigurnost je bila isključivo vezeana za državu koja je u funkciji zaštite

fundamentalnih vrijednosti, koje se ostvaruju kroz aktivnost organa i institucija. 23

2. PRIVATNA SIGURNOST

2.1. Pojam privatne sigurnosti

Sam pojam „sistem privatne sigurnosti“, „zaštitarska djelatnost“ nije legislativni ali se u

praksi koristi za označavanje svih vrsta zaštitnih mehanizama u poslovima zaštite osoba i

imovine koji se organiziraju izvan državnih organa. Iako svjetska iskustva u ovoj oblasti kako

sadržajno tako i formalno sežu još od samog početka XX st. ipak ne postoji univerzalni naziv

za ovu djelatnost niti za njene aktere. On varira od prvobitnih „private police“ (pod

navedenim pjmom su u SAD označavali samostalne vlasničke komercijalne organizacije koje

su u svoju djelatnost uključivale istraživanje, osiguravanje osoba i imovine, odtkrivanje i

istraživanje kriminaliteta...) pa do današnjih fraza „special protection“ koje trebaju da označe

uslugu fizičke i tehničke zaštite ljudi i imovine. U literaturi južnoslavenskih jezika nailazimo

na različite nazive za ovu djelatnost. Preovladavaju opisne kategorije od kojih bismo trebali

naznačiti „zaštitarska djelatnost“, „čuvarska djelatnost“, „zasebno varovanje“, „posebno

osiguranje“ i sl.

Krenut čemo od etimološkog značenja riječi odmah čemo naiči na određene jezičke

divergencije. Naime kod nas se koristi sintaksa privatna sigurnost, što bi se najjednostavnije

moglo objasniti kao delegirana ovlast u oblasti sektora sigurnosti, koji inače predstavlja

21

Vidi u: Masleša Ramo, „Teorije i sistemi sigurnosti “,Magistrat, Sarajevo, 2001.godine. 22

Masleša Ramo, „Privatna sigurnost u savremenim državam „ ,časopis zaštita, Sarajevo, 2006. godina. 23

Masleša Ramo, „Teorije i sistemi sigurnosti“, Magistrat, Sarajevo, 2001.godina.


30

isključivi domen i monopol političkih struktura jedne države, odnosno državne zajednice kao

takve u ruke pojedinca ili pojedinaca, a u skladu sa zakonskim riješenjima i ovlastima koje

mu država dodijeli.Pojam privatne sigurnosti pokušali su definisati Stening i Šering, Saut,

Đorđ i Baton. 24

Ovi naučnici otkrivaju suštinu privatne sigurnosti ukazujući na razlike između sektora

kojima upravljaju ljudi i sektora tehničkog obezbjeđenja. U večini slučajeva ova dva sektora

postoje simultano i čine jedinstven pojam privatne sigurnosti. Tako fizička i pravna lica

angažovana u funkcionisanju obezbjeđivanja predstavljaju subjekte privatno obezbjeđenja.

Po sumiranju definicija navedenih naučnika, možemo da izvedemo zaključak da je privatno

obeznbjeđenje aktivnost usmjerena na zaštitu prava i legalnih interesa fizičkih i pravnih lica.

Privatno obezbjeđenje nastoji da zaštiti prava i legalne interese svojih klijenata, kako bi

osiguralo njihovu sigurnost i odalo red. U nastojanju ostvarenja tog cilja, institucija privatnog

obezbjeđenja formulišu osnovne smjernice aktivnosti, koje se potom regulišu zakonodavnim

mjerama.

2.2. Definisanje privatne sigurnosti

U toriji se javlja problem definisanja novonastalog fenomena tj. Privatne sigurnosti, te

se on još uvijek u nekim krugovima miješa sa policijskim aktivnostima. Odmah treba

naglasiti i jasno reči da privatna sigurnost, odnosno poslovi koje agencije i pojedinci uposleni

u njima obavljaju nisu poslovi policije i više nego očito da nikada neče ni biti. Prije bi se

moglo reči da koncept privatne sigurnosti predstavlja jednu specifičnu nadopunu policijskom

sistemu jedne države. U tom kontekstu u teoriji, a i u praksi je prihvačena podjela sektora

privatne sigurnosti na pet nivoa u zavisnosti od aktivnosti koje se obavljaju. Ovi nivoi nam

zapravo mogu pomoći u određivanju konačne definicije privatne sigurnosti.Prvi nivo: Čuvari-

obuhvataju pojedince uključene u aktivnosti niskog rizika kao što su čuvanje imovine,

kontrola pristupa objektima, mjestima i sl. Ovaj oblik privatne sigurnosti redovno susrećemo

u velikim shoping centrima, raznim firmama, bankama.Drugi nivo: Pojačana služba

sigurnosti- obuhvata aktivnosti visokog rizika, kao i određene specijalizirane aktivnosti kao

što su aktivna prevencija kriminala, održavanje reda i druge kvazi-policijske aktivnosti.

Najočigledniji primjer ovih aktivnosti su pratnja novčanih pošiljki i vrijednosnih papira i

drugih vrijednosti. Treći nivo: Privatni istržitelj- obavljaju aktivnosti istražeivanja i

prikupljanja informacija unutar općeg civilnog domena, kao što je provjera nečije prošlosti

prilikom upošljavanja i sl. Privatni detektivi su zapravo predstavnici ovog nivoa. Četvrti nivo:

Korporacijska sigurnost- obuhvata unutrašmnje službe sigurnosti velikih korporacija, kao što

su naftne i telekomunikacijske konpanije, a u cilju zaštite njihovih postrjenja i poslova, kao i

sigurnosnih interesa, ali uključuje i unutrašnje istrage.Peti nivo: Forenzičke istrage-

podrazumjeva najviši nivo privatne sigurnosti, gdje se visoko obrazovani pojedinci zaposleni

u korporacijama uključuju u specijalizirane istrage, a naročito one vezane za kriminal bijelih

okovratnika. Iako oni djeluju izvan sistema krivičnog pravosuđa nisu rijetke situacije da

policijski organi zahtijevaju njihovu pomoč ili strućnu ekspertizu, te se nalazi ovih istražitelja

smatraju validnim pred sudskim procesima. 25

2.3. Razvoj i legitimizacija privatne sigurnosti

Uloga i uticaj privatnog obezbjeđenja u svrhu zaštite čovjeka i imovine uopšte, javlja se

i postaje značajna tokom 1970-1980 godine kada su nastale reforme institucionalnog

policijskog rada i društvene kontrole u zapadnoj Evropi, SAD i ostalim zemljama. Danas,

24

Rajmundas Kalasenikas, „Mesto i uloga privatnog obezbeđenja u policijskom radu država u tranziciji“, Pravni

fakultet Litvanije, 2002.godina. 25

Ahić Jasmin., „Sistemi privatne sigurnosti“, Sarajevo, 2009., str 27.


31

razvoj sektora privatne sigurnosti u svijetu, odnosno privatnih sigurnosnih agencija, postaje

tema brojnih diskusija. Naime, pojava finansijskih i institucionalno jakih korporacija ali i

pojedinaca doveli su do toga da je država odlučila da jedan dio aktivnosti, koje su ranije bile

isključivo monopol državnog aparata, polako prepusti pojedincima i nevladinim

institucijama. Velike multinacionalne konpanije u onome što se naziva javni sektor vidjele su

veliko tržište, te su u skladu sa tim poduzele i korake da dobiju barem dio tog tržišta. Dugo

vremena je pitanje sigurnosti predstavljalo isključivo monopol države. Međutim, pojava

terorizma, maloljetnička delikvencija, reketiranje i slične kriminalne aktivnosti pokazale su u

određenoj mjeri i nemoč policijskog aparata jedne države da se suprotstavi savremenim

sigurnosnim izazovima. U cilju zaštite svojih građana, države su poćele razmatrati i nove

modalitete riješavanja nagomilanih sigurnosnih problema. Privatni sigurnosni sektor ili tzv.

alternativna sigurnost nije konkurencija državi i njenohj sigurnosti, več je naprotiv izraz

potrebe društva, privatnog kapitala, izraz potrebe svih građana da u saradnji sa institucijama

države opšta sigurnost bude na višem nivou u interesu svih. Nije bila tajna da su imučniji

pojedivnci angažirali ljude, obično sa policijskim i vojnim iskustvom u cilju zaštite lične

sigurnosti i imovine. Velike korporacije organizirale su svoje službe sigurnosti koje su

osiguravale uposlenike i imobvinu konpanije. Država je, zapravo več imala izgrađen model

koji je trebalo legitimizirati i dati mu organizacijski smisao, te ga time na određen način

staviti i pod kontrolu. Tako su se države odlučile učiniti ono što se ranije smatralo gotovo

nemogućim, odreči se isključivog monopola na polju sigurnosti i povjeriti jedan njegov dio

privatnim poduzetnicima i konpanijama, a istovremeno odrediti zakonske restrikcije

djelovanja na tom polju. U tom kontekstu pristupilo se donošenju zakonskih riješenja za ono

što je več u praksi i postojalo. Privatni sistem osiguranja (zaštitarska djelatnost) javlja se

paralelno sa industrijskom revolucijom te se upravo ova činjenica vrlo često koristi kao

floskula u etiologiji ovog zanimanja. Naime, stalni ne srazmjer između sigurnosti koju trebaju

pojedinci u društvu i faktičke usluge sigurnosti koju nudi država, producira nove trendove i

pojave u tzv. „privatizaciji sigurnosnog sektora“. Ovakvim trendovima sužavaju se poslovi

policije tj teži se što više delegirati odgovronost u privatni sektor žaštite, čime bi sistemski

trebao ograničiti monopol države, koja je putem policije i drugi organa formalnog državnog

nadzora isključivo obavljala ovu djelatnost. Zaposleni u sektoru privatne sigurnosti su obično

angažovani od strane pravnih liva koja djeluju u njihovo ime i za račun njihovih privatnih

interesa. To je jedini osnov za njihovo djelovanje, oni nemoaju mandat da iniciraju aktivnosti

na sopstveni zahtjev. Zaposleni u sektoru privatne sigurnosti uživaju prava i zaštitu kao i

ostali građani, garantovana Krivočnim zakonom i prava delegirana od strane klijenata kji su

vlasnici imovine koja se obezbjeđuje. U odsustvu ovlaštenja koja imaju policijski službenici

koje im delegira vlada, zaposleni u sektoru privatne sigurnosti nisu nosioci sprovođenja

zakona i njighova aktivnost podpada pod jurisdikciju prava građana.26

Jasno je da koncept

policije kao organa izvršne vlasti nikada neće biti prevaziđen, ali on u određenoj mjeri

doživljava evoluciju. Naime dopuštanjem integracije privatnih agencija u polje sigurnosti,

državna vlast na jedan način rasterečuje policijski aparat aktivnosti vezanih za neposredno

odžavanje sigurnosti na najnižem nivou i omogučava rekonsrtruiranje i presraspodjelu

kapaciteta na riješavanje problema terorizma i organiziranog kriminala te trgovine drogama.

Ovaj mali, ali vrlo interesantni dio tržišta je zapravo u razvijenim zemljama nezaobilazni dio

mehanizma u pojedinim fazama tržišnog poslovanja, dnosno društvenih odnosa u vcjelini.

Provjere, otrkivanje, rasvjetljavanje lažnih prijava za naknadu štete za osiguranu imovinu ili

zdravlje, samo je dio poslova privatne sigurnosti u modernom društvenom poretku uređenih

država. Ne samo u BiH, nego i u drugim državama, razvoj privatne sigurnosti ima

dominantan trend. Zato je neophodno identifikovati uslove čije ostojanje omogućava

26

Ahić Jasmin.,„Sistemi privatne sigurnosti“, Sarajevo, 2009,str.56-58.


32

evoluciju privatne sigurnosti u sistemu policijskog rada. To je posebno važno ukoliko

nastojimo da razumijemo funkcionisanje sektora privatne sigurnosti. Sve us vemu možemo

primjetiti i zaključiti po broju objekata koji se obezbjeđuju da konpanije za privatno

obezbjeđenje dominiraju tržeištem. Kako sada stvari stoje u svijetu, odnos broja zaposlenih u

privatnom i državnom sektoru sigurnosti iznosi 2:1 i prognoze govore da bi taj odnos za vrlo

kratko vrijrme mogao biti 3:1. Prema nekim procjenama, sistem bezbjednosti u kanadi je

najbolji primjer za to gdje privatni sektor premašuje državni u odnosu 8:1.27

3.NASTANAK I RAZVOJ SNAGA ZA BLISKU ZASTITU

3.1 Razvoj snaga za blisku zaštitu

Poslovi obezbjeđenja važnih ličnosti, odnosno tjelesna straža, postoje još iz vremena

Starog Rima. Kroz stoljeća koja su prolazila vladajuće dinastije, svoju sigurnost stavljale su u

ruke posebno odabranih i potpuno lojalnih vojnika. Pretežno to su bili pripadnici regularnih

vojski, ali historija poznaje i najamnike odnosno plaćenike koji su za te poslove bili obilato

nagrađivani u zlatu i imanjima, naravno ako bi preživjeli dovoljno dugo da bi uživali u

dodijeljenoj nagradi. Njihov zadatak bio je da spriječe svaki napad na svoje gospodare. Čak i

kada su oni bili na vrhuncu moći i pod svojom dominacijom imali ogromna prostranstva,

poput mongolskih Kublaj i Džingis kana. Prvi pravi prethodnici današnjih tjelohranitelja su

japanski samuraji. Samuraji su se inače dijelili na slobodne koji su radili pod ugovorom za

poslodavce i one koji su bili nasljedno vezani za gospodare. Sama riječ samuraj znači služiti

ili čuvati. Strogi kodeks koji je definisao sve aktivnosti tog povlaštenog staleža poznat kao

bušido, precizirao je dužnost samuraja, da po svaku cijenu izvrši svoju dužnost. Po svaku

cijenu, značilo je i dati život za štićenog velikodostojanstvenika. Ukoliko bi se dogodilo da se

ne izvrši povjereni zadatak, kazna je bila samo jedna. Ritualno samoubistvo ili sepuku.

Japanska historija, prepuna je istinitih priča o herojstvu, požrtvovanosti i odanosti. Nerijetko

je i stotine njih ginulo radi zaštite jednog poslodavca. Upravo stoga, danas privatne

kompanije koje se bave obezbjeđenjem važnih ličnosti (VIP), ne kriju da su im uzor i

inspiracija ovi japanski ratnici. U periodu VII vijeka prije nove ere do V vijeka nove ere

pretorijanska garda imala je ulogu da zašiti vladara i članove njegove porodice. Ovakav odred

se nazivao pretorijanska kohorta i sastojao se od piješaka i konjice. Kohorta je pratila

istaknute rimske državnike i vojskovođe poput Cezara, Marka Antonija, Oktavijana. U Rimu

kada su carski zakoni zbog jačanja autoriteta, zamijenili političku ulogu Senata ,senatori su

kao i drugi bogati ljudi ,radi svoje lične zaštite angažovali veliki broj vojske tjelohranitelja.

Prvi vladar koji je uspostavio policijske snage bio je August Cezar. One su bile formirane kao

prekomorske straže (garde) čiji je osnovni zadatak bio da ga štite od atentatora, kao i da u

Rimu uspostave i održavaju određeni nivo sigurnosti.28

U SAD-u obezbijeđenje predsjednika

i članova njegove porodice i šefova država prilikom njihove posjete ovoj zemlji vrši Tajna

služba pri ministarstvu finansija . Period nakon 11. septembra 2001. godine, a posebno nakon

invazija na Afganistan i Irak, doveo je do procvata ovih kompanija. To je biznis koji godišnje

donosi stotine miliona dolara “velikim igračima”. Analitičari procjenjuju da samo naftne

kompanije i vlade velikih sila godišnje odvoje 2 milijarde dolara za poslove obezbjeđenja

koje realizuju privatni ugovarači. Istovremeno, izazovi i iskušenja koja se postavljaju pred

tjelohranitelje nikada nisu bili veći. Irak i Afganistan, prostori su gdje svakodnevno rade

hiljade tjelohranitelja i zaštitara, obezbjeđujući, poslovne ljude, diplomate, te važne objekte

poput energetskih, naftnih i vojnih postrojenja. Prema procjenama u ovom trenutku u Iraku je

angažovano oko 24 hiljade a u Afganistanu oko 6 hiljada zaštitara. To ih čini trećom stranom

silom nakon američke i britanske vojske. Zbog preopterećenosti vojnih jedinica ali i pritiska

27

www.securitas.com.11.november.2005. 28

8 J.Ahić, Sistemi privatne sigurnosti, FKKSS, Sarajevo,2009, str.74.


33

javnosti u zemljama iz kojih dolaze ti vojnici za smanjivanje prisustva u kriznim regionima,

sve više poslova obezbjeđenja posebno onih visokorizičnih, pripada privatnim kompanijama.

Koliko im vlade vjeruju, ilustruje i podatak da meričku ambasadu u Kabulu (Afganistan), ne

obezbjeđuju marinci, već britanska kompanija Global Strategic Group. Zbog smanjivanja

rizika za vlastite vojnike, Američka vojska, uskratila je naoružanu pratnju svih konvoja, osim

onih koji prevoze vojni materijal. Konvoji su najranjiviji i upravo na tim poslovima poginulo

je ili teško ranjeno najviše koalicijskih vojnika. Napadi na konvoje najčešće se izvode

improvizovanim minskoeksplozivnim sredstvima, ili klasičnim zasjedama uz upotrebu

protuoklopnih sredstava za blisku borbu i automatskog oružja. Omiljeno sredstvo

pobunjenika je čuveni ručni raketni lanser RPG-7. Obezbjeđenje konvoja donekle podsjeća

na stalnu igru lovaca i lovine u kojoj je obostrani cilj pronaći što efikasniji način da se

nadmudri druga strana. Jedna od vodećih američkih kompanija, u ovom trenutku, koja je

svoje mjesto osigurala čvrstim vezama sa ministarstvima odbrane, vanjskih poslova i

energetike je Blackwater. Njeni pripadnici nedavno su bili uključeni u težak incident u kojem

su tokom obezbjeđenja transporta američkog diplomate u Bagdadu, upotrijebili oružje kako

bi navodno odbili napad. Epilog je bio 17 mrtvih civila među kojima je bilo žena i djece, a

naknadna istraga nije pronašla čvrste dokaze o smjeru djelovanja iračkih napadača.

Izrevoltirana iračka vlada čak je zatražila da se Blackwater povuče iz te zemlje, ali pod

pritiskom američkog State Department-a, kompaniji je samo ograničen rad. Za istu

kompaniju karakteristično je i da u Iraku koristi helikoptersku jedinicu čiji je zadatak zračno

izviđanje trase kojom konvoj prolazi te vatrena podrška prilikom napada na pripadnike

kompanije. Barem u dva odvojena slučaja helikopteri MD-500, borbeno su djelovali.Čvrste

ugovore sa ministarstvom odbrane ima i kompanija MPRI, ista ona čiji su instruktori, bili

nosioci programa “opremi i obuči” a koji se provodio u Vojsci Federacije BiH, a sada

obučavaju i pripadnike Kosovskog zaštitnog korpusa. Njeni zaštitari obezbjeđuju američke

vojne baze. Većina zaposlenika koji rade na poslovima obezbjeđenja u prosjeku ima između

30 i 45 godina. Prednost se daje bivšim pripadnicima specijalnih jedinica vojske i policije

zbog znanja koja tamo dobiju. Dnevnice koje zarađuju zavise od posla a kreću se od 250 pa

do 600 dolara. Upravo zbog toga, mnogobrojni vojnici napustili su državnu službu i prešli u

privatne kompanije. Da to nije tek sporadična pojava, ukazuju vapaji komandanata sa terena

koji se čuju i u Pentagonu, da ih napuštaju najbolji kadrovi, a na terenu ostaju tek neiskusni i

slabo uvježbani rezervisti. Još 2003. godine britanska Specijalna zračna služba, čuveni 21

SAS puk bio je popunjen tek sa 30% ljudstva. 3 ili 4 puta veća plata, mamac je kojem se

teško može odoljeti. Kod izbora ljudstva, nije bitna nacionalno porijeklo, već da li kandidati

znaju raditi svoj posao ili ne. Nije rijetkost u jednom timu susresti Amerikance, Britance,

Ruse i Poljake. Svima njima na prvom mjestu je bezbjednost štićene osobe ili objekta, a tek

potom razmišlja se i o samim članovima tima.

3.2. Zahtjevi tjelohraniteljskog posla

Tjelohranitelji često imaju pozadinu u oružanim snagama, policiji ili sigurnosnim

službama iako to nije potrebno. Izuzetak je u slučaju tjelohranitelja šefova država, ti

tjelohranitelji moraju biti obučeni po programima vojne obuke tjelohranitelja .

Tjelohranitelj mora biti u dobroj tjelesnoj formi i kondiciji , uz dobar vid i sluh ,

naočitog izgleda . U Velikoj Britaniji i nekim drugim zemljama tjelohranitelji moraju imati

dozvolu ili SIA certifikat koji koji uključuje identitet i kaznenu evidenciju . Da bi

tjelohranitelj radio u agenciji zaštite šefova država mora proći iscrpne rutinske provjere i

odanost . Tjelohranitelj mora biti maksimalno koncentrisan i usredotočen na svoj posao bez

obzira na umor , jer tjelohranitelji često rade duge smjene kako bi osigurali 24 –satnu zaštitu

klijenta kroz sve dnevne aktivnosti. Tjelohranitelj mora imati vještinu da prepozna

potencijalne izvore opasnosti i da ostane maksimalno koncentrisan i miran pred pritiskom.


34

Budući da tjelohranitelji često moraju surađivati ili koordinirati njihovu zaštitu sa drugim

snagama sigurnosti kao što je lokalna policija , drugim privatnim zaštitarima tjelohranitelj

mora posjedovati i dobar arsenal interpersonalnih i komunikacijskih vještina. Tjelohranitelj

prolazi obuku upotrebe vatrenog oružija, vještine goloruke borbe, taktičke vožnje i prve

pomoći.

U više tjelohraniteljskih jedinica (poput onih zaštite šefva država) tjelohranitelji će

proći obuku posebnih zadataka kao što je:

o Pružanje zaštitne pratnje

o Zaštita klijenta prilikom kretanja kroz gužvu

o Traženje eksplozivnih naprava (sigurnosna pravila u postupanju s eksplozivnim

napravama , vrste eksploziva , tipovi eksploziva , detonatori , izgled i shema improvizovanih

eksplozivnih naprava , pregled vozila za otkrivanje eksplozivnih naprava , pregled prostora za

otkrivanje eksplozivnih naprava itd.)

o Traženje prislušnih uređaja (prepoznavanje sredstava za elektronski nadzor ,

otkrivanje i onesposobljavanje uređaja za elektronski nadzor ,protokol komuniciranja itd.)

o „Counter sniper course”29

(dobro poznavanje snajperskog oružija ,rukovanje

snajperskim oružijem , otkrivanje snajperskog gnijezda , te viještine protu-snajperskog

dijelovanja )

o Hotelska eskortna pratnja ( taktika i tehnika štićenja VIP ličnosti unutar hotela, počev

od izbora sobe, sigurnog boravka u samom hotelu )

o Etika i protokol ( službeno upoznavanje i rukovanje , službeni prijemi i večera ,

umijeće oblačenja odjeće i njen izgled ,protokoli pri ručkovima , raspored gostiju pri stoli

,oslovljavanje: akademski , plemićki , diplomatski nazivi)

o Odbranbene tehnike i tehnike savladavanja DART10 ( zakonska podloga .problemi

sporazumjevanja među ljudima, osnovni procesi i vrste komunikacije ,sigurnosne metode pri

borbi bez oružija, tehnike bacanja ,tehnike udaranja ,pritisci na vitalne tačke, pravilan položaj

tijela u konfliktnoj situaciji).

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Razlog porasta potražnje za usluge iz domena privatne sigurnosti leži u činjenici da u

društvenom, poslovnom, prirodnom okruženju u kome posluju privredna društva postoje

mnoge opasnosti – socijalni nemiri, kriminal, poslovna špijunaža, klimatske i druge prirodne

katastrofe čiji efekti predstavljaju ozbiljan rizik za dugoročno uspješno poslovanje, sigurnost,

zdravlje i život. Budući da usluge private sigurnosti odnosno osiguranje mogu uticati na

smanjenje rizika one su postale veoma popularne na tržištu, pa i više od toga, postale su

elementom nacionalnih strategija sigurnosti mnogih država.

Po većini autora koji se bave ovom problematikom neophodno je izvršiti brzu

harmonizaciju i standardizaciju propisa koji regulišu ovu oblast.Definiranje i objašnjenje

same sigurnosti i privatne sigurnosti kako u opštem smislu tako i na partikularnom prostoru

Kosova, BiH ali drugih zemalja Zapadnog balkana omogučilo mi je bolji prikaz samog

uticaja bliske zaštite u privatnoj sigurnosti. Pravilno razumijevanje, pozicioniranje bliske

zaštite, privatnog obezbjeđenja i bezbjednosti uopšte počev od strateških dokumenata do

zakonskih i podzakonskih akata, predstavlja jedan od prvih koraka za njihovu primjenu kao i

koordinaciju sa javnom bezbjednošču (policijom) zbog toga što su im ciljevi isti a to je prije

svega zaštita života ljudi i imovine. Tradicionalno shvatanje da je samo policija odgovorna za

bezbjednost, u svijetu je odavno napuštena.

Nema sumnje da bliska zaštita a prije svega i privatna sigurnost doprinose efikasnijoj

zaštiti vitalnih vrijednosti društva i da će njihovim razvijanjem bezbjednost u društvu imati

29

Eng. Counter sniper course – protu snajpersko osposobljavanje


35

veoma pozitivan i uzlazni trend. Razlog zbog kojeg se javlja sve veča potreba za razvojem i

upotrebom same bliske zaštite i privatne sigurnosti leži u samoj činjenici globalnog razvoja

društva, u kojem se prije svega javljaju sve veće socijalne razlike među samim građanima.

Opšte je poznato da je upravo u privatnom sektoru sigurnosti koncentrisano istraživanje,

razvoj i primjena najsavremenijih tehnologija iz oblasti bezbjednosti i zaštite. Samim tim

unaprijeđenjem tehničkih, ljudskih, organizacionih i funkcionalnih veza privatne sigurnosti i

bliske zaštite održava se javni interes društva a to je zaštita života, zdravlja i imovine

građana. Razlog porasta potražnje za usluge iz domena privatne sigurnosti leži u činjenici da

u društvenom, poslovnom, prirodnom okruženju u kome posluju privredna društva postoje

mnoge opasnosti – socijalni nemiri, kriminal, poslovna špijunaža, klimatske i druge prirodne

katastrofe čiji efekti predstavljaju ozbiljan rizik za dugoročno uspješno poslovanje, sigurnost,

zdravlje i život.

LITERATURA:

- Ahić Jasmin., "Sistemi privatni sigurnosti", FKKSS, Sarajevo,2009.

- Ahić, Masleša., "Reformistički i Faktički kurs u refprmiranju privatnog sektora sigurnosti u BiH" ,

Budva-SCG,07-09. juni2005.

- CoESS-www.CoESS.ba

- D.Modly, Priručni i kriminalistički leksikon - Sarajevo 1998.

- -D. Pajković, Obezbjeđenje određenih ličnosti i objekata- Beograd 2003.

- Masleša R., "POLICIJA I DRUŠTVO", FKN, Sarajevo,1999.g.

- Masleša R., " TEORIJE I SISTEMI SIGURNOSTI" Magistrat, Sarajevo, 2001.g.

- Muray. T., McKim. E. , Policija i sektor privatne bezbejdnosti..2004.

- Kalasenikas, R., Mesto i uloga privatnog obezbeđenja u policijskom radu država u tranziciji. Pravni

fakultet Litvanije.2002.

- Roberg R., " Policija i društvo", FKN-Ambasada Sjedinjenih Američkih Država u BiH,

Sarajevo,2004.g.

- Journals and Reports

- Born Hans, Caparini Marina and Cole Eden, Regulating Private Security in Europe; Status and

Prospects, DCAF Geneva 2007.

- CCMR, Private Security Companies in Serbia- A friend or foe?, Belgrade,2007.

- DCAF, Vetting and the security Sector, 2006.

- Kosovo Internal Security Sector Review (ISSR), UNDP,2006.

- Rajmundas Kalasenikas, „ Mesto i uloga privatnog obezbeđenja u policijskom radu država u -Korajlić

N.,Ahić J. I drugi “Istraživanje krivičnih dela“.Pravni fakultet u Sarajevu, Sarajevo 2012tranziciji“, Pravni

fakultet Litvanije, 2002.godina

- Legal Documents

- Constitution of the Republic of Kosovo

- Draft Law on Private Security Companies in Kosovo, 2008

- Draft Law on Private Security in Kosovo,2008

- Law on Police, Kosovo Assembly, 2008

- Law on Service in the Kosovo Security Force, Kosovo Assembly,2008

- UNMIK Regulation 2000/33 on Licensing pf the security Services Providers in

- UNMIK Regulation 2001/7 on the Authorization of Weapon Possession in Kosovo, Kosovo and

regulation of their employee

KRATKA BIOGRAFIJA:

Fidair Berisha rođen 1965/09/03, sa prebivalištem u Donjem Grabovac Opština Kosovo Polje, 2013-

Magistar kriminalisticnih nauka,2014-Magistar Pravde, 2014/ 2015 Trećei ciklusu studija, smjer sigurnosti u

Universitet u Sarajavo,Fakultet za Kriminalistiku,kriminlogiju i sigurnosne studije.


36





RAZVOJ ENERGETSKOG SEKTORA EVROPSKE UNIJE

mr. sc. Edina Šiljegović Lelić30

Apstrakt: Važnost energetskog sektora u EU je istaknuta na samim počecima

udruživanja, što je iskazano kroz formiranje prve zajednice: „Zajednica uglja i čelika“, jer se

ugalj u to vrijeme smatrao glavnom pokretačkom snagom cjelokupne industrije. Vremenom

su rasle potrebe za različitim energentima, te je tako mijenjanja struktura proizvodnje i

potrošnje energije u EU, no njen značaj nikada nije umanjen. Naprotiv, energetska politika

predstavlja bitan dio postojanja zajednice sa svrhom obezbjeđenja pouzdanog i sigurnog

snabdijevanja energijom. U skorije vrijeme je načinjen još jedan iskorak dalje, te je aktuelno

formiranje i Energetske Unije. Budući razvoj energetskog sektora u Evropskoj Uniji će ovisiti

u prvom redu o stepenu implementacije legislative EU - zemalja članica, odnosno o težnji ka

ostvarenju tri osnovna cilja energetske unije: održivost, obnovljivost i ekološka prihvatljivost.

Definisan je kroz Evropske energetske ciljeve poznate kao 20-20-20, te podrazumijevaju tri

cilja koja trebaju biti realizovana do 2020. godine, a to je: redukcija stakleničkih gasova za

20% u odnosu na 1990. godinu; 20% utrošene energije treba biti proizvedeno iz obnovljivih

izvora; napraviti uštede u potrošnji energije za 20% u odnosu na projekcije. Danas se može

naći više različitih projekcija osnovnih energetskih pokazatelja EU do 2030. godine (ali i do

2100. godine), a najviše su korištene British Petroleum-ove i IEA-ine. Stoga, ovaj rad

prikazuje razvoj energetskog sektora kroz energetske pokazatelje kao i projekcije razvoja do

2030. godine.

Ključne riječi: Energetski sektor, Evropa, EU, razvoj energije, projekcije razvoja

energetskog sektora.

***

ENERGY SECTOR DEVELOPMENT OF THE EUROPEAN UNION

Abstract: The importance of the energy sector in European Union has always been a

top priority, even from its first years of existence. It has been engraved in the union’s

foundations by the treaty to establish the European Coal and Steel Community, as during that

period, coal was considered main fuel for the entire industry. As the requirements for the

other energy sources changed and grew over the time, so was the production and

consumption structure in EU, thus its importance has never decreased. Moreover, the energy

policies are posing an important part of the union’s very existence and guaranteeing supplies

of energy. Recently, a new important step has been made in establishing of the new Energy

Union. The future development of the energy sector in EU will depend on the level of

implementation of EU legislation, among the member countries, thus on the tendencies

toward the implementation of three main goals in the energy union: sustainability,

renewability and environmental acceptability. It has been defined as European energy

targets, also known as 20-20-20, which include three main objectives to be implemented by

year 2020; reduction of greenhouse gasses emissions by 20% in comparison to year 1990.

Furthermore, 20% of energy will need to be produced from the renewable sources, also to

make savings in energy consumption by 20% in comparison to projections. To reiterate, the

paper shows the development of the energy sector in accordance to energy indicators and

development forecasts made up until year 2030. Nowadays, there is a number of different

30 Javno preduzeće Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo; Ekonomski fakultet Univerziteta u Tuzli; e-mail:

[email protected]


37

types projections for basic energy indicators in EU up until year 2030 (perhaps even up until

year 2100), but the most commonly used are ones created by British Petroleum’s and IEA's.

Keywords: Energy Sector, Europe, EU, development of energy, projections of energy

sector development

UVOD

Povećana tražnja energije bila je pokretač ubrzanog razvoja energetskog sektora i

ekonomskog razvoja razvijenih zemalja svijeta. Industrijska revolucija je skinula okove

razvoju dajući društvu nove mogućnosti upotrebe fosilnih goriva, u prvom redu uglja. S

druge strane, energetske kompanije su uglavnom velike i njihov značaj za ekonomiju je

neizmjeran u pogledu povećanja zaposlenosti, generisanja GDP-a, generisanja inflacije putem

cijena energenata, itd. Shodno tome, adekvatno upravljanje razvojem energetike pruža

mogućnosti usmjeravanja i akceleracije razvoja društva u cjelini.

Zemlje Evrope su u ranim počecima udruživanja prepoznale važnost energije i ista se

prožima kroz uređenje zajednice već decenijama. Prve direktive EU iz oblasti energetike su

donesene sredinom 1990-tih godina, a zakonska regulativa EU je preslikana u nacionalne na

različite načine i u zavisnosti od same strukture nacionalne industrije energije u smislu njene

regulacije, promjena kroz historiju a i samog tržišta energenata. Model deregulacije

Evropskog tržišta energije je preuzet sa anglo-saksonskog područja i podrazumjeva

neoliberalni sistem regulacije, mogućnosti transparentnog učešća trećih lica na tržištu,

decentralizaciju i postojanje specijalizovanih regulatornih tijela. Prvi korak ka uspostavljanju

zajedničkog tržišta energije je bio prilagodba nacionalnih zakonskih okvira u skladu sa

odredbama liberalizacije energetskih sistema koji su tradicionalno bili regulisani i unutar

kojih su najčešće poslovale kompanije sa monopolskim karakteristikama, i to u većini

slučajeva u vlasništvu države/vlade.

Današnja politika energetskog sektora podrazumijeva obezbjeđenje dovoljne količine

energije koja ima karakteristike „dobre“ energije u smislu njene ekološke prihvatljivosti. U

tom pravcu kreće se i razvoj energetskog sektora Evropske Unije (EU), ali putem integracije

tržišta i procesa liberalizacije koji se sprovode istodobno.

1. JEDINSTVENO TRŽIŠTE ENERGENATA I DEREGULACIJA U EU

EU teži da energetsko tržište podstiče raznolikost i fleksibilnost adekvatnim

reagovanjem na tržišne uslove širom zemlje [Dorsman, A. et al., 2011, str. 12]. Tokom dvije

posljednje decenije napori zemalja Članica EU su determinirani sa tri glavna cilja, koji su

nerijetko nazivani i stubovima Evropske energetske unije, a to su: energija mora biti

konkurentna, odnosno cijene energenata moraju biti pristupačne; energija mora biti u skladu

sa okolinskim zahtjevima, odnosno mora biti održiva i mora postojati sigurnost opskrbe.

Trenutno je to zaokruženo kroz Evropske energetske ciljeve poznate kao 20-20-20, te

podrazumijevaju tri cilja koja trebaju biti realizovana do 2020. godine:

Redukcija stakleničkih gasova za 20% u odnosu na 1990. godinu;

20% utrošene energije treba biti proizvedeno iz obnovljivih izvora;

Napraviti uštede u potrošnji energije za 20% u odnosu na projekcije.

Da bi ciljevi mogli biti realizovani na efikasan način, odnosno uz što manje troškove,

neophodno je uspostaviti zajedničko tržište energije, a proces integracije je bio planiran za

period 2011-2015. godina. Studija koju je naručila Evropska Komisija je pokazala da će se

korist od integracije tržišta energije kretati između 16-40 milijardi eura godišnje [Newbery,

D. et al, 2013, str. 21]. Kao primjer efikasnosti integriranih tržišta mogu se uzeti tržišta

Njemačke (sa vjetroelektranama/solarnim elektranama) i Francuske (sa nuklearnim

elektranama) koja zajedno mogu obezbijediti čistu energiju dovoljno fleksibilnu da se


38

prilagodi potrebama potrošača, naročito u periodima visoke tražnje. Kreiranje zajedničkog

tržišta podrazumijeva ne samo donošenje zajedničke energetske politike i/ili ukidanje barijera

slobodnoj trgovini energijom, nego i uspostavljanje adekvatne distributivne i prenosne mreže,

te stvaranje njihovih operatera. Adekvatne distributivne i prenosne mreže su od posebnog

značaja prilikom trgovine električnom energijom u vrijeme velike tražnje, a naročit problem

predstavljaju prenosne mreže u centralnoj i istočnoj Evropi, koje nisu dovoljno povezane da

bi izvršile svoj zadatak.

Osim razvoja interkonekcija za tržišta električne energije i prirodnog gasa neophodne

su i druge aktivnosti vezane za razvoj infrastrukture s ciljem formiranja efikasnog

zajedničkog tržišta energije EU. Tako, na primjer, Ukrajinska kriza je ponovo pokazala da

EU treba zajedničko tržište prirodnog gasa koje će imati alternativne načina snabdijevanja, sa

ciljem povećanja sigurnosti opskrbe i zadržavanja realnih cijena. Terminali tečnog prirodnog

gasa (liquidized natural gas – LNG) su samo jedna alternativa, međutim oni su danas

dostupni pretežno u sjeverozapadnoj Evropi i tek se očekuju potencijalne investicije u drugim

dijelovima EU. Dobro organizovano zajedničko tržište prirodnog gasa sa odgovarajućom

harmoniziranom legislativom u svim zemljama Članicama EU, će omogućiti efikasno

trgovanje prirodnim gasom, s ciljem povećanja sigurnosti opskrbe.

Aktivnosti na uspostavljanju efikasnog zajedničkog tržišta energije mogu biti

podijeljene u dvije grupe:

izgradnja infrastrukture (dodatne veze između elektroenergetskih

distributivnih/prenosnih mreža između zemalja članica, dodatni gasovodi, LNG

terminali) i

harmonizacija zakonskih okvira zemalja članica.

Do sada je vidljiv napredak na harmonizaciji zajedničkog tržišta energenata, ali se još

puno toga mora uraditi. Tako na primjer, već je izgrađena elektromreža između Estonije i

Finske, ili Ujedinjenog Kraljevstva i Irske. Evropski sistem opskrbe gasom je pojačan

cjevovodima između Njemačke i Poljske, a u toku je izgradnja LNG terminala u Poljskoj i

Litvaniji. Prema podacima GIE u EU-28 postoji 195 LNG terminala, dok je u izgradnji 23, a

još je planirana izgradnja 146. stoga, da bi daljnji napredak ka potpunoj integraciji tržišta

energije bio moguć potrebne su dodatne investicije31

koje moraju biti praćene adekvatnim

tehnološkim razvojem. Sama distributivna/prenosna mreža, bez dodatne infrastrukture za

odabir snabdjevača i infrastrukture s ciljem podrške obnovljivim izvorima energije, ne daje

mogućnost smanjenja razlika između tržišta na veliko i tržišta na malo. S tim u vezi,

elektroenergetski projekti EU su usmjereni ka „pametnim mrežama“ koje daju solidnu bazu

za uspostavljanje liberaliziranog tržišta.

EU gradi i institucionalni i pravni okvir energetskog tržišta. Uspostavljene su agencije

za saradnju zemalja članica, i to: Agencija za kooperaciju energetskih regulatora - ACER i

Evropska mreža operatora sistema transmisije za gas ENTSO-G i električnu energiju

ENTSO-E. Uspostavljena su i pravila operacije mrežama (Network Codes) koja imaju za cilj

olakšani pristup tržištu svim njenim učesnicima. Daljnja poboljšanja su neophodna kako bi se

moglo govoriti o zajedničkom tržištu EU. Prije svega neophodno je uspostaviti pravila koja

definišu strukturu tarifa i aktivno učešće agencija na upravljanju podacima, tako da krajnji

korisnici mogu donijeti pravu odluku prilikom kupovine energije u liberalizovanom tržištu.

Opstrukciju nesmetanom funkcionisanju liberalizovanog tržišta predstavljaju i podsticaji za

obnovljive izvore energije, te je neophodna njihova harmonizacija s ciljem funkcionisanja

Evropske energetske unije.

31

EU je uspostavila listu investicija od zajedničkog interesa (projects of common interest - PCIs) koje trebaju

biti realizovane s ciljem uspostavljanja Energetske unije. Takođe je formiran i fond za finansijsku potporu pod

nazivom „Povežimo Evropska postrojenja“ sa budžetom od 5,85 milijardi EUR za period 2014-2020. godine. Iz

odnosnog fonda je u 2014. godini povučeno za PCIs 647 miliona EUR.


39

EU je odlučila da energetsko tržište bude zasnovano na konkurentnosti, tako da

funkcionisanje energetske unije zavisi i od uspješnosti procesa liberalizacije i deregulacije.

Liberalizacija tržišta energije teži ka stavljanju akcenta na krajnjeg potrošača bez obzira da li

je riječ o velikom direktnom potrošaču (npr. fabrici) ili domaćinstvu. Prema Scheer-u

otvaranjem tržišta pojavljuju se novi učesnici kao što su: lokalna preduzeća, „on-site“

proizvođači električne energije, kooperanti proizvođača i bezbroj malih ponuđača

(snabdjevača) na regionalnom i lokalnom nivou. U tom slučaju do izražaja dolazi politički i

ekonomski potencijal obnovljivih izvora energije koji leži u njihovoj dostupnosti širom

svijeta, a što eliminiše ovisnost energetskih kompanija o društvenim i političkim institucijama

i redukuje uticaj velikih kompanija [Scheer, H., 2005, str. 86]. Deregulacija tržišta električne

energije je započela u Velikoj Britaniji (UK model deregulacije) 1990-th godina i njihov

model su kopirale mnoge zemlje u svijetu. Model deregulacije Velike Britanije podrazumjeva

[EurVoc, www]:

privatizaciju državnih kompanija,

vertikalnu dezintegraciju;

dopuštanje ulaska na tržište novim učesnicima, bez kontrole cijena i

postojanje Nezavisnog operatera koji je zadužen za stabilnost mreže.

Međutim, zemlje Evrope nisu dobile očekivani efekat od deregulacije. Na primjer, na

tržištu električne energije su zabilježeni šokovi praćeni prekidima u snabdijevanju, cijene

nisu snižene na željeni nivo, a ni konkurencija nije postignuta. Postoji i praksa da

privatizirane elektroenergetske kompanije izvrše vertikalnu integraciju i smanje

konkurentnost tržišta. Stoga, tržište električne energije u EU je i dalje poprilično

koncentrisano, odnosno sa niskim stepenom konkurentnosti. Tako na primjer sa najmanjom

koncentracijom tržišta električne energije su [Eurostat, www]: Poljska (17,9% ponude otpada

na najvećeg ponuđača), Litvanija (20,6% ponude otpada na najvećeg ponuđača), Španija

(23,8% ponude otpada na najvećeg ponuđača), Finska (25,2% ponude otpada na najvećeg

ponuđača), Italija (29,0% ponude otpada na najvećeg ponuđača), dok sa druge strane tržišta

sa najvećom koncentracijom su u: Slovačkoj (81,9% ponude otpada na najvećeg ponuđača),

Estoniji (84,8% ponude otpada na najvećeg ponuđača), Francuskoj (86,8% ponude otpada na

najvećeg ponuđača), na Kipru (100,0% ponude otpada na najvećeg ponuđača), na Malti

(100,0% ponude otpada na najvećeg ponuđača). Prikazana struktura tržišta je doprinijela da

cijene električne energije na veleprodajnom tržištu u EU su 30% veće nego u SAD, dok su

cijene gasa nekoliko puta veće. S druge strane, maloprodajno tržište većine zemalja članica je

opterećeno ogromnim taksama za podsticaj obnovljivih izvora energije. Na primjer, u

Njemačkoj je u 2015. godini zabilježena rekordno niska cijena električne energije na

veleprodajnom tržištu, dok krajnji potrošači i dalje kupuju energiju po najvišim cijenama u

Evropi.

2. DIREKTIVE EU IZ OBLASTI ENERGETIKE

Cilj EU legislative iz oblasti energije je u prvom redu uspostavljanje zajedničkog tržišta

i promocija energetske efikasnosti. Osim toga, zakoni i podzakonski akti iz oblasti energije

definišu pravila koja obezbjeđuju sigurnost opskrbe, kao i energetski miks zemalja članica.

Direktive EU definišu ovlasti i obaveze Unije i zemalja članica u svrhu ispunjenja

postavljenih ciljeva.

Uspostava zajedničkog energetskog tržišta je provedena kroz paket mjera koji je poznat

i kao treći paket, a on obuhvata pet glavnih tačaka [Evropska Komisija, www]:

snabdjevača energijom od mrežnih operatera,

jačanje nezavisnosti regulatora,


40

uspostava Agencije za kooperaciju regilatornih tjela (Agency for the Cooperation of

Energy Regulators - ACER),

međudržavna saradnja između operatora sistema prenosa i uspostava Evropske mreže

opratora sistema prenosa (European Networks for Transmission System Operators),

povećanje trasparetnosti maloprodajnog tržišta sa ciljem povećanja dobrobiti krajnjih

potrošača.

Prvi koraci integracije praćeni procesima liberalizacija i deregulacije tržišta električne

energije u EU pod Direktivom 96/92/EC od 1. decembra 1996. godine donijeli su sa sobom

brojne teškoće državama članicama. Odnosni problemi proistekli su prije svega iz asimetrije

među zemljama članicama, a glavna nejednakost leži u otvorenosti tržišta te vrsti pristupa

mrežama. Osim toga, u inicijalnoj fazi integracije tržišta pojavio se problem transfera kapitala

između zemalja članica, kako i različitost koncentracije tržišta i oblika vlasništva nad

kompanijama [Višković, 2005, str. 33]. Stoga, deregulacijom i liberalizacijom nije postignut

željeni efekat jer na tržištu imaju najveće učešće energetski superdivovi., te npr. se kao

energetski superdivovi profiliraju Total, ENI, E-ON, RWE i Electricite de France [Dekanić,

2011, str. 341].

Trenutno se posvećuje, osim zajedničkom tržištu, dosta pažnje i energetskoj efikasnosti

za koju postoje mnogobrojne uredbe i odluke kojima se propisuje dizajn različitih proizvoda

sa ciljem ušteda energije. Putem povećanja energetske efikasnosti direktno se djeluje na

tražnju za energijom, što znači da smanjenjem potrošnje može biti ostvaren cilj redukcije

emisija CO2 u atmosferu, ali i oslobođena dodatna količina energije za buduću potrošnju. U

članu 1 Direktive Evropske komisije o energetskoj efikasnosti EU stoji da je „EU suočena s

izazovima bez presedana proizašlih iz sve veće ovisnosti o uvozu energije i oskudnim

izvorima iste, te potrebom za ograničavanjem klimatskih promjena i prevladavanjem

ekonomske krize. Energetska efikasnost je vrijedno sredstvo za odgovaranje na navedene

izazove. Na taj se način poboljšava sigurnost opskrbe EU, tako što se smanjuju potrošnja

primarne energije i uvoz energije. Energetska efikasnost na troškovno-efikasan način

doprinosi smanjenju emisije stakleničkih gasova, te time i ublažavanju klimatskih promjena.

Prelaskom na energetski efikasniju privredu, trebalo bi se takođe ubrzati širenje inovativnih

tehnoloških rješenja i poboljšati konkurentnost industrije u EU, te time potaknuti privredni

rast i otvaranje visokokvalitetnih radnih mjesta u više područja povezanih s energetskom

efikasnošću“.

Zemlje članice EU su dužne da kreiraju svoje političke, ciljeve, sisteme i programe za

povećanje energetske efikasnosti koje će biti konzistentne sa Strategijom Evropa 2020,

odnosno sa Planom za energetsku efikasnost 2011. Date ciljeve svake zemlje članice bi

trebala ocijeniti Evropska Komisija, a na osnovu čega će biti procijenjeno ostvarivanje opšteg

cilja EU, te u kojoj su mjeri pojedinačna nastojanja dovoljna za ostvarivanje zajedničkog

cilja. Evropska Komisija u ovom procesu ima i savjetodavnu funkciju.

Smanjenje trenda energetskih ušteda bilježi se tokom krize, tako da se u periodu 2000-

2007. bilježi 103 Mtoe uštede energije, dok u periodu 2008 - 2012. godine je zabilježena

ušteda od 58 Mtoe energije [Lapillonne, B., Karine, P., 2014, str. 21]. Zaključuje se da je

ukupno smanjenje potrošnje energije u periodu od 12 godina bilo 161 Mtoe energije, što

predstavlja 13,42 Mtoe/godini.

3. STRUKTURA ENERGETSKOG SEKTORA EU

Udruženi kapaciteti zemalja članica su se mijenjali tokom godina sa ciljem da

zadovolje potrebe fizičkih i pravnih lica, a u skladu sa uslovima na tržištu, zajedničkom

politikom i dostignućima istraživanja i razvoja. Energetski kapaciteti za odabrane energetske

proizvode su prezentirani na Tabeli 1 i Tabeli 2.


41

Tabela 1 – Kapaciteti za proizvodnju električne energije EU

(u GW)

TIP ELEKTRANE GODINA

2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013 2014

Termoelektrane 435,1 445,9 453,7 461,8 468,4 487,9 491,0 494,1 484,5 482,5

Hidroelektrane 143,4 143,6 144,4 145,2 146,4 147,5 148,7 148,9 150,1 150,3

Nuklearne el. en. 135,0 133,8 132,8 133,1 132,5 131,7 132,1 123,2 123,0 124,0

Vjetroelektrane 40,6 47,9 56,3 64,5 75,3 84,6 94,3 106,4 118,1 129,1

Solarne elektrane 2,9 4,0 5,7 10,9 17,2 29,9 53,1 70,5 82,0 89,1

Geotermalne el. 0,7 0,7 0,7 0,7 0,7 0,8 0,8 0,8 0,8 0,8

Ostale elektrane 2,1 2,7 1,5 2,0 2,3 2,3 3,1 3,6 4,2 4,1

UKUPNO 759,8 778,5 795,1 818,2 842,9 884,7 923,0 947,5 962,7 979,8 Izvor: Eurostat, maj 2016. godine

Iz prezentirane tabele vidljiv je trend povećanja kapaciteta za proizvodnju električne

energije iz obnovljivih izvora, naročito vjetroelektrana i solarnih elektrana. Taj trend je

potaknut smanjenjem cijena instalisanog kapaciteta vjetroelektrana i solarnih elektrana i

osnaženim poticajima za obnovljive izvore. Osim solarnih i vjetroelektrana, sve popularniji

su i ostali obnovljivi izvori energije. Tako se na primjer, mnogo diskusija vodi na različitim

institucionalnim nivoima oko upotrebljivosti biogoriva, a koje su potrebne kako bi se utvrdilo

da li je proizvodnja istih održiva i da li je ona u koliziji sa proizvodnjom hrane. EU sve više

razvija svoje kapacitete za proizvodnju biogoriva, jer bi sa njima mogla smanjiti izraženu

energetsku ovisnost o uvozu.

Tabela 2 – Kapaciteti za proizvodnju biogoriva u EU

(u hiljadama tona godišnje)

Vrsta goriva GODINA

2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013

Biobenzin 1.109 1.649 2.220 3.924 4.233 4.638 4.530 5.334 5.779

Biodizel 3.575 5.886 11.460 16.054 19.916 21.297 21.577 22.161 22.983

Ostalo 871 1.614 2.295 2.319 2.630 3.612 2.434 2.102 2.293

UKUPNO 5.555 9.149 15.975 22.297 26.779 29.547 28.541 29.597 31.055 Izvor: Eurostat, maj 2016. godine

Iz prezentiranih podataka se može doći do zaključka, da postoji trend, razvijen pod

uticajem ekoloških stavova i politika, promjene energetskog miksa, ali i dalje primat imaju

fosilna goriva. Shodno tome, u proizvodnji primarne energije EU dominantna su fosilna

goriva, što se može vidjeti iz podataka prezentiranih na narednom grafikonu.


42

Grafikon 1 – Primarna proizvodnja energije u EU 28

Izvor: Eurostat, maj 2016. godine

Sa grafikona je vidljivo smanjenje proizvodnje energije, a naročito nafte i naftnih

proizvoda. Prezentirani energetski proizvodi se mogu koristiti u svojoj prvobitnoj formi ili se

pak može izvršiti i njihova transformacija. Transformacijom primarno proizvedene energije

dobijaju se proizvodi koji se mogu lakše koristiti (električna energija, naftni derivati), koji su

pristupačniji za krajnjeg potrošača. Tako u 2013. godini u EU je direktno upotrijebljeno 10

Mtoe energije, dok je kao input u procesu transformacije upotrijebljeno 1.302 Mtoe, a od

čega je dobijen output transformacije u iznosu od 946 Mtoe. Značajnije smanjenje potrošnje

zabilježeno je za vrijeme posljednje krize, dok je u ostalim godinama promjena potrošnje bila

cca. +/-1%. Kako je sektor transporta najveći potrošač energije, sasvim je prirodno da nafta i

naftni derivati imaju primat u potrošnji energije u EU. Na naftu i naftne derivate se odnosilo

38,51% ukupne finalne potrošnje energije. Na drugom mjestu po zastupljenosti se nalazi gas

sa učešćem 23,53% u ukupnoj potrošnji, kojeg slijedi električna energija sa 21,59%.

Struktura potrošnje energije u EU je prezentirana na narednom grafikonu.

Grafikon 2 – Finalna potrošnja energije u EU 28 po energetskim proizvodima

Izvor: Eurostat, maj 2016. godine

0

200.000

400.000

600.000

800.000

1.000.000

2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013 2014

hil

jad

a t

oe

Godina Čvrsta goriva Nafta i naftni derivati Prirodni gasNuklearna toplina Obnovljivi izvori energije Otpad (neobnovljivi)

0

200.000

400.000

600.000

800.000

1.000.000

1.200.000

1.400.000

20

05

20

06

20

07

20

08

20

09

20

10

20

11

20

12

20

13

20

14

hil

jad

a to

e

Godina

Nafta i naftni derivati Električna energija Prirodni gasObnovljivi izvori energije Čvrsta goriva Toplina


43

Kada se na obnovljive izvore energije, prikazane na grafikonu, doda još električna

energija dobivena iz obnovljivih izvora, može se doći do zaključka da su obnovljivi izvori

dostigli 15% finalne potrošnje energije, što znači da je EU blizu cilja da ostvari 20%

proizvodnje energije iz obnovljivih izvora do 2020. godine. Svi prethodno prezentirani

podaci mogu biti sumirati pomoću energetskog bilansa koji je prikazan u Tabeli 3.

Tabela 3 –Energetski bilans EU

(u hiljadama toe)

Opis Godina

2010 2011 2012 2013 2014

Primarna proizvodnja 835.704 802.122 795.148 790.398 771.682

Uvoz 1.451.264 1.432.902 1.441.896 1.441.755 1.411.155

Izvoz -497.393 -490.229 -519.227 -533.412 -530.682

Direktna upotreba -9.275 -8.408 -9.253 -9.155 -10.116

Saldo zaliha 18.340 -2.766 6.432 5.798 -9.335

Međunarodna skladišta -48.956 -48.969 -45.394 -42.993 -41.622

Ostalo 13.811 13.208 14.862 14.210 15.404

Bruto domaća potrošnja 1.763.495 1.697.860 1.684.463 1.666.600 1.606.485

Transformacija ulaz -1.396.967 -1.371.151 -1.357.643 -1.303.573 -

1.276.810

Transformacija izlaz 1.021.776 999.305 988.113 947.210 931.794

Razmjena, transferi, povrati 3.449 3.258 2.604 2.666 2.433

Potrošnja u energetskom sektoru -87.629 -86.061 -83.907 -80.181 -77.518

Gubici u distribuciji -27.504 -25.633 -26.355 -25.915 -24.960

Energija raspoloživa za

finalnu potrošnju 1.276.621 1.217.579 1.207.275 1.206.808 1.161.424

Finalna potrošnja energije 1.163.328 1.105.045 1.104.453 1.106.207 1.061.237

Industrija 287.844 282.847 277.156 278.693 274.759

Transport 364.086 362.412 351.359 347.822 352.501

Ostali sektori 511.398 459.786 475.939 479.692 433.977

Domaćinstva 316.989 281.120 295.394 298.092 263.222

Poljoprivreda 25.270 24.323 24.137 24.534 23.608

Ostalo 169.140 154.342 156.407 157.065 147.147

Finalna ne-energetska

potrošnja 107.104 104.599 100.475 97.509 99.387

Statistička razlika 6.189 7.935 2.347 3.093 800 Izvor: Eurostat, maj 2016. godine

Iz energetskog bilansa je evidentno da je EU izrazito ovisna o energentima drugih

zemalja. Ova energetska ovisnost o uvozu EU zahtijeva postojanje adekvatne vanjske

politike, koja bi omogućila nesmetano snabdijevanje energentima, ali i iznalaženje načina za

prevazilaženje energetske ovisnosti investiranjem u infrastrukturu, ali i u istraživanje i razvoj.

4. MOGUĆI PRAVCI RAZVOJA ENERGETSKOG SEKTORA EU DO 2030.

GODINE

Budući razvoj energetskog sektora u EU će ovisiti u prvom redu o stepenu

implementacije legislative EU u zemljama članicama, odnosno s težnjom ka ostvarenju tri

osnovna cilja energetske unije: održivost, obnovljivost i ekološka prihvatljivost. S tim u vezi,


44

EU lideri su dogovorili krajem 2014. godine, da će težiti ka smanjenju stakleničkih gasova za

40% do 2030. godine, u odnosu na 1990. godinu.

Ciljevi Evropske Komisije do 2030. godine mogu se sumirati kako slijedi [Evropska

Komisija, www]:

smanjenje stakleničkih gasova za 40%,

povećanje učešća obnovljivih izvora u finalnoj potrošnji za 27%,

povećanje energetske efikasnosti za 27%,

reforma sistema trgovanja emisijama,

uspostava novog sistema upravljanja energijom.

Danas se može naći više različitih projekcija osnovnih energetskih pokazatelja EU do

2030. godine (ali i do 2100. godine) od kojih su najviše korištene British Petroleum-ove i

IEA-ine. British Petroleum smatra da će doći do smanjenja potrošnje u EU iako postoji

snažan razvoj obnovljivih izvora u EU, iz razloga:

tražnja za energijom je dostigla svoj vrhunac u EU i očekuje se njeno smanjenje za

6% do 2035. godine,

očekuje se da će se energetska intenzivnost32

sniziti za 36% u datom periodu,

tražnja za energijom per capita će se sniziti za 8%,

udio u svjetskoj potrošnji će pasti na 9%,

tražnja za fosilnim gorivima će opasti za 19% (nafta – smanjenje od 27%, ugalj –

smanjenje od 53%, prirodni gas – povećanje od 17%),

povećanje obnovljivih izvora za proizvodnju električne energije za 177%,

očekuje se povećanje udjela obnovljivih izvora sa današnjih 6% na 17% u 2035.

godini,

potrošnja električne energije će se povećati za 9%, a u istom periodu doći će do

povećanja učešća obnovljivih izvora u proizvodnji električne energije sa 13% na 34%,

tražnja u sektoru transporta će pasti za 20%, sa smanjenjem učešća nafte na 87%, dok

će prirodni gas imati učešće od 6%, te biogoriva 4%,

očekuje se smanjenje emisije CO2 za više od ¼ usljed većeg korištenja prirodnog gasa

i obnovljivih izvora energije,

proizvodnje energije će se sniziti za 5%,

očekuje se relativno konstantna ovisnost o uvozu od 55%,

EU će do 2030. godine preuzeti primat od Kine kao najveće uvoznice,

proizvodnja svih fosilnih goriva u EU će biti smanjenja, na prvom mjestu nafte (-

57%), nakon koje dolaze ugalj (-49%) i prirodni gas (-46%),

očekuje se da će obnovljivi izvori preuzeti primat u proizvodnji električne energije od

nuklearnih elektrana do 2023. godine i do 2035. godine 37% električne energije će biti

iz obnovljivih izvora,

očekuje se smanjenje uvoza nafte za 23%, uglja za 49%, dok se u isto vrijeme očekuje

povećanje uvoza gasa za 49%, što će dovesti da ovisnost EU o uvozom gasu sa 66%

poraste na 84%,

očekuje se smanjenje učešća električne energije iz obnovljivih izvora u svijetu sa 40%

na 23% do 2035. godine, usljed ekspanzije iste u Kini.

IEA je u Energetskom pregledu 2014. godine [Energy Outlook 2014) dala tri scenario

analize koje se razlikuju po stepenu provedbe mjera vezenih za energiju i ekologiju, a to su

[OECD/IEA, 2014, str. 33]:

scenario koji podrazumjeva iste politike koje su bile na snazi sredinom 2014. godine,

32

Energetska intenzivnost predstavlja potrebnu energiju za ostvarenje jedinice GDP-a.


45

scenario koji podrazumjeva da su sve predložene mjere iz oblasti energije i ekologije

usvojene i

scenario koji prikazuje šta je potrebno da bi se limitiralo povećanje prosječne

zemaljske temperature za 2°C.

U slučaju usvajanja predloženih mjera iz oblasti energije i ekologije IEA prognozira

do 2030. godine na strani ponude slijedeće promjene [OECD/IEA, 2014, str. 604]:33

smanjenje proizvodnje nafte na 2,2 bm/d,

smanjenje proizvodnje prirodnog gasa na 225 bcm,

smanjenje proizvodnje uglja na 131 Mtoe,

Na strani tražnje IEA za EU (prema scenariju sa novim politikama) prognozira da

2030. godine[OECD/IEA, 2014, str. 626]:

smanjenje tražnje za naftom na 403 Mtoe,

povećanje tražnje za prirodnim gasom na 434 Mtoe,

smanjenje tražnje za ugljem na 180 Mtoe,

Prema IEA primat u proizvodnji električne energije u EU će i dalje imati nuklearne

elektrane, ali će doći do promjene u energetskom miksu u korist prirodnog gasa, a na račun

uglja. Što se tiče obnovljivih izvora energije IEA prognozira da će proizvodnja hidroelektrana

nakon 2020. godine biti prilično konstantna i iznositi 34 Mtoe, dok sa druge strane

prognoziraju povećanje proizvodnje električne energije iz bioenergenata i ostalih obnovljivih

izvora na 162 Mtoe. IEA prognozira da će u slučaju implementacije nove legislative

potrošnja dostići vrhunac do 2020. godine, a nakon čega će doći do smanjenje na 1.121 Mtoe.

Osnovna pretpostavka determinisanja mogućeg pravca razvoja je da zemlje članice u

potpunosti implementiraju planirane akcije na poljima obnovljivih izvora, energetske

efikasnosti, skladištenja štetnih gasova i skladištenja energije.

ZAKLJUČAK

Razvoj energetike u svijetu, pa tako i u Evropi suočava se sa tri tipa kriza, i to:

nedovoljnost energenata u odnosu na rastuće potrebe (što se ogleda kroz smanjenje ponude

usljed smanjenja rezervi fosilnih goriva sa jedne strane, a sa druge strane povećanjem tražnje

usljed povećanja populacije i dostupnosti energenata), rastuća proizvodnja energenata je

potaknula klimatsku krizu, a nedavno je okončana i ekonomska kriza. Klimatska kriza je

naročito aktualna s obzirom da su prirodne nepogode sve izraženije u svijetu. Ove krize su

osnovna determinanta rizika sa kojima se Evropa susreće na putu energetskog razvoja.

Energetski sektor Evropske Unije trenutno je u fazi tranzicije ka obnovljivim izvorima

energije. Najveće i ekonomski najjače zemlje članice imaju snažne ekonomske mjere kojima

podstiču povećanje učešća obnovljivih izvora energije. Jedan od velikih problema usmjerenja

ponude energije ka obnovljivim izvorima je nemogućnost skladištenja električne energije

kako bi se prevazišla vremenska neusklađenost ponude i tražnje. Fosilna goriva su sama po

sebi skladišta energije i njihovim spaljivanjem generiše se električna energija prema

potrebama potrošača, međutim ponuda električne energije iz obnovljivih izvora zavisi od

klimatskih/vremenskih uslova i neophodna su dodatna ulaganja u istraživanje i razvoj

skladišta električne energije. Energija iz obnovljivih izvora je postala konkurentna u odnosu

na energiju fosilnih goriva, naročito kada se govori o solarnoj i energiji vjetra. Ostali oblici

obnovljivih izvora energije još uvjek nisu konkurentni, ali uz adekvatno istraživanje i razvoj

realno je očekivati promjene. Osim tendencije razvoja obnovljivih izvora energije, zemlje EU

nastoje izvršiti diverzifikaciju opskrbe fosilnim gorivima i na taj način osigurati stabilnu

33

Podaci za OECD Europu.


46

ponudu energije. Diverzifikacija se postiže kroz investicije u nove distributivne i proizvodne

kapacitete koji će u konačnici doprinijeti povećanju efikasnosti energetskih tržišta.

Stoga, pravci razvoja energetskog sektora Evrope imaju tendenciju usmjerenja ponude

energija ka obnovljivim izvorima, smanjenja štetnog uticaja na okoliš i povećanja sigurnosti

u snabdijevanju. Održive investicije u energetskom sektoru su neophodne da bi se zadovoljile

rastuće potrebe za energijom i osigurao pristup energiji u svim regionima EU. Shodno tome,

vlade zemalja usvajaju politiku razvoja energije usmjerenu ka ekonomičnim obnovljivim

izvorima energije. Tako je i EU tokom godina svoga postojanja imala različite prioritete

razvoja, ali je energija uvjek bila pri samom vrhu liste prioriteta.

LITERATURA:

1) British Petroleum (BP), [2014], Energy Outlook, dostupno na:

http://www.bp.com/content/dam/bp/pdf/Energy-economics/Energy-Outlook.pdf, Deak, A., D.

Naumenko, H. Schulzova, P. Szalai, [2013], Energy Security in Central and Eastern Europe: Towards a

Common Approach, Report prepared by Central European Policy Institute, EUROPEUM Institute for Economic

Policy, Hungarian Institute of International Affairs and the Institute for Economic Research and Policy

Consulting, Kyiv, dostupno na: http://www.cepolicy.org/sites/cepolicy.org/files/attachments/energy-security-in-

cee.pdf, juli 2015. godine;

2) Dorsman, A., et al., [2011], Financial Aspects in Energy, Springer-Verlag, Berlin

3) EIA, [2014a], Annual Energy Outlook 2014, U.S. Energy Information Administration, Office of

Integrated and International Energy Analysis, U.S. Department of Energy, Washington, DC, dostupno na:

http://www.eia.gov/forecasts/aeo/pdf/0383(2014).)pdf, mart 2015. godine.

4) EIA, [2014b], International Energy Outlook 2014: World Petroleum and Other Liquid Fuels, U.S.

Energy Information Administration, Office of Integrated and International Energy Analysis, U.S. Department of

Energy, Washington, DC, dostupno na: http://www.eia.gov/forecasts/ieo/pdf/0484(2014).)pdf, mart 2015.

godine.

5) European Commission, [2014a], European Energy Security Strategy, Communication from the

Commission to the European Parliament and the Council, COM(2014) 330 final, Brussels, dostupno na:

http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/PDF/?uri=CELEX:52014DC0330&from=EN, juni 2015. godine

6) European Commission, [2014b], Progress towards completing the Internal Energy Mark,

Communication From the Commission to the European Parliament, the Council, the European Economic and

Social Committee and the Committee of the Regions, dostupno na:

http://ec.europa.eu/energy/sites/ener/files/documents/2014_iem_communication_0.pdf, juni 2015. godine

7) European Commission, [2014c], The EU explained: Energy, Directorate-General for

Communication, Publications Office of the European Union, Luxembourg, dostupno na:

http://europa.eu/pol/ener/index_en.htm, juni 2015. godine

8) European Parlament, [2013], Green Paper: A 2030 framework for climate and energy policies,

dostupno na: http://ec.europa.eu/energy/sites/ener/files/publication/GP_EN_web.pdf, juni 2015. godine;

9) Europski Parlament i Vijeće Europske Unije, [2012], Direktiva 2012/27/EU o energetskoj

učinkovitosti, izmjeni direktiva 2009/125/EZ i 2010/30/EU i stavljanju izvan snage direktiva 2004/8/EZ i

2006/32/EZ, Službeni list Europske unije, Brisel, dostupno na: http://eur-lex.europa.eu/legal-

content/HR/TXT/PDF/?uri=CELEX:32012L0027&from=EN, april 2016. godine

10) EurVoc

http://eurovoc.europa.eu/drupal/?q=hr/request&view=mt&mturi=http%3A//eurovoc.europa.eu/100277&l

anguage=hr, juni 2015. godine

11) Evropska Komisija - http://ec.europa.eu/, april 2016. godine

12) Long-Termoutlook for Gas to 2035, Eurogas, October 2013, dostupno na:

http://www.eurogas.org/uploads/media/Eurogas_Brochure_Long-Term_Outlook_for_gas_to_2035.pdf, juli

2015. godine;

13) Newbery, D. et al, [2013], Benefits of an Integrated European Energy Market, Booz & Company,

Amsterdam, dostupno na:

14) https://ec.europa.eu/energy/sites/ener/files/documents/20130902_energy_integration_benefits.pdf,

april 2016. godine

15) OECD/IEA, [2014], World Energy Outlook, dostupno na: http://www.iea.org/bookshop/700-

World_Energy_Outlook_2015, april 2016. godine

16) World Bank, International Energy Agency, [2015], Sustainable Energy for All 2015: Progress

Toward Sustainable Energy, Washington, DC: World Bank. © World Bank; International Energy Agency.

dostupno na: https://openknowledge.worldbank.org/handle/10986/22148, juli 2015. godine

http://www.bp.com/content/dam/bp/pdf/Energy-economics/Energy-Outlook.pdf

http://www.cepolicy.org/sites/cepolicy.org/files/attachments/energy-security-in-cee.pdf

http://www.cepolicy.org/sites/cepolicy.org/files/attachments/energy-security-in-cee.pdf

http://www.eia.gov/forecasts/aeo/pdf/0383(2014).pdf

http://www.eia.gov/forecasts/ieo/pdf/0484(2014).pdf

http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/PDF/?uri=CELEX:52014DC0330&from=EN

http://ec.europa.eu/energy/sites/ener/files/documents/2014_iem_communication_0.pdf

http://europa.eu/pol/ener/index_en.htm

http://ec.europa.eu/energy/sites/ener/files/publication/GP_EN_web.pdf

http://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/PDF/?uri=CELEX:32012L0027&from=EN

http://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/PDF/?uri=CELEX:32012L0027&from=EN

http://ec.europa.eu/

http://www.eurogas.org/uploads/media/Eurogas_Brochure_Long-Term_Outlook_for_gas_to_2035.pdf

https://ec.europa.eu/energy/sites/ener/files/documents/20130902_energy_integration_benefits.pdf

http://www.iea.org/bookshop/700-World_Energy_Outlook_2015

http://www.iea.org/bookshop/700-World_Energy_Outlook_2015

https://openknowledge.worldbank.org/handle/10986/22148


47

17) Zachariadis, T., Nikos Kouvaritakis, [2002], Long-term outlook of energy use and CO2 emissions

from transport in Central and Eastern Europe, Energy Policy 31, Elsevier, str. 759–773.

18) Lapillonne, B., Karine, P., [2014], Overall Energy Efficiency Trends in the EU, Odyssee-MUREII,

Enerdata, dostupno na: http://www.odyssee-mure.eu/publications/efficiency-by-sector/macro/overall-eu.pdf,

januar 2015. godine

19) Gas Infrastructure Europe (GIE) - http://www.gie.eu/, april 2016.

20) Eurostst - http://ec.europa.eu/eurostat/data/database, maj 2016.

21) Scheer, H. [2005], The Solar Economy: Renewable Energy for a Substantional Global Future,

Earthscan, London.

22) Lapillonne, B., Karine, P., [2014], Overall Energy Efficiency Trends in the EU, Odyssee-MUREII,

Enerdata, dostupno na: http://www.odyssee-mure.eu/publications/efficiency-by-sector/macro/overall-eu.pdf,

januar 2015. godine

23) Dekanić, I., [2011], Geopolitika energije: Uloga energije u savremenom globaliziranom

gospodarstvu, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb.

24) Višković, A., et. al., [2005], Elektroenergetika zemalja Europske Unije u devedesetima: Uloga države

u eri privatizacije, Kigen, Zagreb.

KRATKA BIOGRAFIJA:

Edina Šiljegović Lelić, magistrica ekonomskih nauka, više godina se bavi naučno-istraživačkim radom iz

oblasti međunarodne ekonomije i rizik menadžmenta. Objavila je više naučnih radova u međunarodnim i

domaćim časopisima, a trenutno se bavi istraživanjima koja su vezana za doktorsku tezu, većinom u oblasti

ekonomije energetskog sektora Evrope, upravljanja rizicima i ekonomskog razvoja.

http://www.odyssee-mure.eu/publications/efficiency-by-sector/macro/overall-eu.pdf

http://www.gie.eu/

http://ec.europa.eu/eurostat/data/database

http://www.odyssee-mure.eu/publications/efficiency-by-sector/macro/overall-eu.pdf


48





ETIKA U UPRAVI I ETIČKI KODEKS DRŽAVNIH SLUŽBENIKA

mr Igor Striković34

Apstrakt: Predmet rada je etika u upravi sa osvrtom na etički kodeks službenika koji

nalažu zakonito, profesionalno i pravično postupanje službenika. Takođe, u radu je prikazana

i procedura dostavljanja i razmatranja pritužbi o povredi Etičkog kodeksa službenika. Iznijet

i kritički osvrt na određene stvari koje bi trebalo dopuniti u Etičkom kodeksu službenika Crne

Gore. Minimalne etičke standarde ponašanja svih službenika (državnih, lokalnih, javnih) je

potrebno utvrditi jedinstvenim službeničkim zakonodavstvom, koje bi bilo okvir i polazište za

donošenje etičkih kodeksa odnosno kodeksa ponašanja, kao smjer profesionalnog i etičkog

ponašanja u upravnoj struci, odnosno u javnoj upravi. Ideje o razvoju sposobnosti etičkog

postupanja službenika nije nova niti moderna ideja, već koja je vjekovima unazad zastupljena

u političkim raspravama, ali izgleda da je kod nas nova za domaće kreatore reforme javne

uprave.

Ključne riječi: etika u upravi, etički kodeks, službenici i namještenici, javni interes.

***

ETHICS IN PUBLIC ADMINISTRATION AND A CODE OF ETHICS FOR

OFFICIALS

Abstract: The course work is ethics in public management with regard to the code of

ethics to officials who require legal, professional and fair conduct of officials. Also, the paper

presents the procedure of submission and consideration of complaints about the violation of

the officials Code of Ethics. We can also see critical review of certain things that should be

complemented by the officials Code of Ethics of Montenegro.The minimum ethical standards

of conduct for all officials (state, local, public) is necessary to establish unique civil service

legislation, which would be the starting point for the adoption of Codes of Ethics or Codes of

Conduct, as the direction of professional and ethical conduct in the administrative field, or in

the publicadministration. Ideas on the development of skills of ethical conduct officials is not

a new idea, nor modern, but that is centuries back was represented in the political debate,

but it seems that is new for the creators of the public administration reform.

Keywords: ethics in administration, a code of ethics, officialsand employees, the public

interest.

UVOD

Uprava u mnogim zemljama ima jako veliku i važnu ulogu pri obavljanju određenih

zadataka i poslova, a koji su prije svega u funkciji same države i njenih građana. Uprava je ta

koja rješava sadašnje i buduće probleme i kreira budućnost drušva, jer od njene efikasnosti

zavisi kvalitet javne politike u svim sferama društvenog života i rada. Instrumente koje

uprava ima na raspolaganju za obavljanje određenih zadataka i poslova i koje ona preduzima,

su odraz slike i realnog stanja koje govore o kvalitetu, a koje građani ispoljavaju svojim

(ne)zadovoljstvom. U upravi se svakodnevno obavlja stalna komunikacija sa građanima, ali i

međusobna komunikacija između javnih službenika, te se ostvaruje intezivni etički dijalog za

34

Saradnik na Fakultetu za državne i evropske studije, Podgorica – Crna Gora (www.fdes.me), Email:

[email protected]


49

rješavanje brojnih zadataka. Iz prehodno pomenutog možemo primijetiti da, uprava nije

izolovan entitet u društvu.

Kako bismo pojam etike koji je vrlo važan segment u upravi, povezali naprije bi

definisali njen pojam i definiciju. Etika kao pojam pripada skupu pojmova koji izmiču

konkretnoj i jednoznačnoj definiciji. Pojam etika (grč.ethos) običaj, navika, značaj,

ćud, filozofija morala, filozofska disciplina koja istražuje porijeklo, motive, normu i svrhu

moralnog djelovanja i prosuđivanja. To je normativno filozofsko učenje o djelovanju ukoliko

ono stoji pod moralnom definicijom dobra i zla i obligacije koji iz te razlike proizilaze.

Razmišljanja brojinih filozofa i teoretičara jeste da je njen predmet „istraživanje morala,

moralnog odnosa čovjeka i čovjeka, čovjeka i društva, kao i čovjeka prema samom sebi,

čovjekova praksa procjenjivanja ljudi (uključujući i sebe) kao dobrih i zlih, kao vrijednih ili

nevrijednih“.35

Arisotel je prvi koji je etiku obrađivao kao samostalnu filozofsku disciplinu,

gdje ističe da se bavi upravljanjem ljudskim djelovanjem. U poslednje vrijeme kroz proces

tranzicione reforme, mnogo se govori i piše o etici u upravi, a osobito kada se pominju

negativne i neželjene posledice upravnih reformi. Rasprostranjena korupcija i neetičko

ponašanje u upravi pojavljuju u većini zemalja, ali sa određenim stepenom negdje više ili

manje (u zavisnosti od uređenja političkog sistema određene zemlje), ali sigurno je zahvatila

gotovo sve sfere života. Stepen korupcije kao jedan od negativnih efekata koji se „širi“ u radu

uprave uz neetičko ponašanje javnih službenika i političara sve više zaokuplja pažnju cijelog

društva. Porast brige i interesa za područje etike manifestovao se na stepenu izgradnje

institucija, legislative odnosno propisa. Institucionalni i zakonodavni interes za etiku postao

je „globalni fenomen“, koji se manifestuje kroz usvajanje mnogobrojnih organizacionih i

normativnih mjera za suzbijanje korupcije, zaštitu integriteta javne službe i promovisanje

profesionalnog ponašanja službenika. Gotovo sve javne organizacije počele su donositi etičke

kodekse, a institucionalni aranžmani, kao što su kancelarije za prevenciju ili nadzor neetičkog

ponašanja, počeli su se svugdje pojavljivati.36

Prihvatanje etičkih vrijednosti i koncepta dobre uprave (servis građanima), ključni su

koraci ka razvoju efikasne i profesionalne uprave, koji su neophodni za integrisanje

mehanizama unutar aktuelnih i budućih programa reformi. Neizbježna povezanost

profesionalnog i etičkog ponašanja, odgovorna i pouzdana uprava, izgradnja povjerenja

građana u njen rad, su put kvalitetne uprave.

1. ETIČKI KODEKS

Riječ etički kodeks dolazi od grčke riječi ethos (ćud, ponašanje, običaj) i latinske riječi

codex (zakonik), te se pod etičkim kodeksom razmije skup pravila koji uređuju moralne

(etičke) standarde ponašanja i koji služe kao kriterijumi za razlikovanje dopuštenih i

nedopuštenih ponašanja.37

Javni službenici kao predstavnici uprave i ovlašćeni predstavnici

države, svoje poslove obavljaju izvršavanjem brojnih zadataka i poslova, tako ostvarujući

javni interes. Javni interes je tijesno povezan sa upravnim odlukama koje donose i na taj

način građani ostvaruju svoja prava koja su na zakonu zasnovana. Ovakav odnos uključuje

moralnu dužnost i obavezu, koja dovodi do veze sa etikom.

Profesionalna vokacija službenika uprave i uprava kao „visoko zahtjevna struka“ preko

koje se ostvaruje navjeći broj ljudskih sloboda i prava, kao moralna odgovorna institucija

koja vremenom treba egzistirati sa što manjim stepenom upravne samovolje, prilikom čega u

njoj treba da postoji ravnozeža između osnovnih principa birokratske organizacije i

35

Sociološki leksikon, Savremena administracija, Beograd, 1982. godine str. 171 36

Gordana, M. (2012): Etički kodeksi i etika javnih službenika, Croation and comparative public administration,

pregledni naučni rad, Hrvatska, str. 500 37

Željko, V. (2007): Etički kodeks državnih službenika, Hrvatska javna uprava, pregledni naučni rad, Hrvatska,

str. 1028

https://bs.wikipedia.org/wiki/Filozofija


50

demokratskih vrijednosti, zahtijeva prisustvo odgovarajućeg (visoko) etičkog kodeksa u

njoj.38

Uspostavljanjem etičkog kodeksa propisuju se standardi moralnog ponašanja javnih

službenika. Ponekad kodeksi etike nisu dovoljno jasni i precizni pa kodeks etike obuhvata

mnogo dvosmislenih izraza i trdnji, pa njihova primjena može biti nemoguća u praksi. U

suštini potrebno je jasno i precisno propisati etički kodeks sa pravilima ponašanja službenika,

kao i odbor, komisiju koja bi vršila kontrulu povrede istih.

Tako je Crna Gora 2012. godine je donijela Etički kodeks državnih službenika i

namještenika39

od strane Ministarstva pravde, Republika Srbija je donijela 2008. godine

Kodeks ponašanja državnih službenika40

od strane Visokog vijeće za državnu službu,

Republika Hrvatska je donijela 2011. godine Etički kodeks javnih službenika41

od strane

Vlade Republike Hrvatske.

Ono što je primijećeno kao prepreka u neetičkom ponašanju službenika pored gore

navedenih negativnih faktora, jeste i lojalnost službenika partijskoj pripadnosti, koje pritiska

nezavisnost i slobodu u radu i gdje službenik pored zadovoljenja javnog interesa koji uvjek

mora biti imperativ, dolazi do izražaja i privatni ili partijski interes, te nužno dolazi i do

određenog stepena korupcije. Takođe, ono što je evidentno da jeste da određen broj

službenika nije shvatio transformaciju uprave iz prvog modela – „Model državne uprave“42

u

model „Nova javna uprava (New public management)“43

, gdje je izvršavanje poslova i

zadataka u skladu sa javnim intesom i gdje su potrebe građana ispred potrebe uprave.

Razvojem ovog modela, upravom se drugačije upravlja, kako bi glomazni državni aparat bio

efikasan, ekonomičan i efektivan (3E principa). Ciljevi koje uprava treba postići su

transparentnost, servis i kvalitet, stručnost i etičnost.

Kako bih napravio poređenje i time doveo do eventualnog nastanka „korijena

korupcije“ u upravi, najprije problem je naročito evidentan u poslovnom biznisu, u svijetu

gdje je imperativ sve veći profit i takmičarski duh između velikih korporacija, gdje se

pojavljuje vid „podimićivanja“, nelegalnih i drugih sumnjivih ponašanja i gdje se ne štiti

interes klijenta. Tako se stepen nelegalnih i sumnjivih radnji provukao i kroz rad u urpavi.

Ono što je evidentno jeste da su plate u privatnom sektoru mnogo veće u odnosu na javni

(državni) sektor, te nije ni slučajno što imamo pojavu određenog stepena korupcije. Službenik

sa većim zaduženjima, većim obimom posla, i dužim radnim vremenom, a manjim

primanjima je podložan „podmićivanju“, implementiranju brzih i „prljavih“ rješenja, po

cijeni zaobilaska etičkih normi i napuštanja profesionalnih standarda, razmišljajući na nekoj

dodatnoj (nelegalnoj) zaradi. Veća novčana primanja nisu uslov za bolje rezultate na poslu,

ali svakako da jesu nagrada za veći trud i rad službenika. Donošenje etičkog kodeksa

službenika i uspostavljanje etike u upravi je prvi korak ka prevenciji neetičkog ponašanja

službenika. Donošenje kvalitetnog propisa uz mogućnost kontrole rada službenika,

pokretanja odgovornosti za (ne)rad je jedno od najvažnjih sredstava za kontrolisanje

korupcije u vlasti, ali i sprečavanje svakog vida zloupotrebe službenog položaja. Posvećenost

38

Etika u upravi, Kopaonička škola prirodnog prava, Pravni život, Beograd, br. 9, 1996. godine 39

Etički kodeks državnih službenika i namještenika (Sl. list CG, br. 20/2012) 40

Kodeks ponašanja državnih službenika (Sl. glasnik RS, br. 29/2008) 41

Etički kodeks javnih službenika (Narodne novine br. 92/2005, 107/2007 i 27/2008) 42

Model državne uprave – nastao u Njemačkoj krajem 18. i početkom 19. vijeka, gdje se uprava vezuje za

državu, čije opravdanje nalazi u sili (teorija sile). Osnovno svojstvo ovog modela je vršenje vlasti. Uprava se

shvata kao formalno pravno regulisan hijerarhijski sistem autoritativnih struktura i procedura koji služi državno-

političkim ciljevima. Uprava je hijerarhijski-organizaciona struktura zasnovana na načelu „zapovijedaj i

kontroliši. – Detaljnije: Dimitrijević, P. (2009): Menadžment javne uprave, Banja Luka, str. 14-15 43

Model „Nova javna uprava (New public managament)“ – Ovaj model nastaje sredinom 20. vijeka, njega

karakteriše jednakost u tretmanu sa građanima, odgovornost za sopstveno djelovanje, davanje prednosti

potrebama građana uspred potreba uprave. Detaljnije: Dimitrijević, P. (2009): Ibid., str. 20-21


51

upravi, profesionalnom radu, odgovornosti, briga za njen inegritet, zahtijeva da se uprava,

odnosno njeni službenici moraju posvetiti profesionalizmu, kako bi se stepen povjerenja

građana podigao na veći nivo, jer je uprava tu zbog građana, a ne građani zbog uprave.

U savremenoj literaturi često se naglašava razlika između etičkih kodeksa, kodeksa

ponašanja te kodeksa normi i pravila kojima se uređuje ponašanje službenika. Etički kodeksi

navode ključne vrijendosti i načela. Oni su opšteg karaktera, uglavnom su vrlo apstraktni i ne

bave se pitanjima primjene postavljenih vrijednosti u konkretne situacije. Suprotno tome,

kodeksi ponašanja postavljaju specifične standarde ponašanja koji se očekuju u konkretnim i

stvarnim sitacijama. Oni pokazuju kako određena načela i vrijednosti treba primjenjivati u

praksi i pokušavaju predvidjeti i spriječiti određena neprihvatljiva ponašanja. Najveći stepen

konkretnosti imaju kodeksi normi i pravila koji postavljaju zahtjeve u pogledu ponašanja

službenika i navode sankcije u slučaju povrede istih.44

Uloga i svrha etičkog kodeksa jeste da službenici na temeljan način doprinesu jačanju

demokratije, razvoju dobre uprave i društva uopšte. Kodeks postavlja okvir unutar kojeg bi

službenici se pridržavali temeljnih vrijednosti i standarda, te njihovim profesionalnim

zalaganjem i radom doprinijeli razvoju dobre uprave, koja je servis građanima. Po temeljnim

vrijednostima uprave se smatra:

Politička nepristrasnost – podrazumijeva ne miješanje politike i političkih interesa

bilo koje (vladajuće)partije, niti iznošenje stavova koji su protivni upravi i javnom

interesu,

Kompetentnost – podrazumijeva postavljanje ljudi na prava mjesta na osnovu

njihovih visokih nivoa kvalifikacija i stručne spreme, radnog iskustva i

profesionalizma. Obavljanje određenih poslova i zadataka u skladu sa sposobnostima,

stručnim kompetencijama i vještinama, koje zahtijeva određeni posao a ne koje

službenik ima bez obzira na vrstu posla. Napr. nije isto da u upravnim stvarima

odlučuje obrazovni profil medicinske spreme u odnosu na pravnika koji poznaje

postupak i proceduru rješavanja urpavne stvari. Svakako da svako iz svoje oblasti

treba odraditi dio postupka za utvrđivanje činjeničnog stanja, ali za donođenje i

rješavanje urpavne stvari potreban je obrazovni profil (pravnik) koji poznaje sam

proces i postupak,

Nepristrasnost – podrazmijeva objektivnost i nezavisnost i bilo čiji uticaj. Svaki

službenik mora izbjeći sukob interesa, odbijajući svaki vid korupcije koji može uticati

na integritet i nezavisnost,

Integritet – podrazumijeva izvršenje poslova i zadataka isključivo u javnom interesu i

stavljanje obaveza uprave ispred ličnih interesa,

Zakonitost – podrazumijeva obavljanje poslova i zadataka u skladu sa zakonom i

funkcionisanje u skladu sa pravom,

Odgovornost – podrazmijeva odgovorno izvršavanje poslova i zadataka, ali i

odgovornost za njihovo izvršenje bilo da je ono u skladu sa načelom zakonitosti ili ne,

jer svaki potez za sobom nosi određenu odovornost,

Transparentnost i otvorenost – podrazumijeva dostavljanje informacija javnosti koliko

je to moguće (izuzev službene tajne) i otovorenost prema građanima,

Ponašanje – podrazmijeva ponašanje službenika prema građanima, svojim kolegama u

upravi sa najvećim stepenom ljubaznosti, razmijevanja, poštovanja bez bilo kakvih

predrasuda i diskriminacija po bilo kom osnovu,

44

Gordana, M. (2012):, Etički kodeksi i etika javnih službenika, Croation and comparative public administration,

pregledni naučni rad, Hrvatska, str. 505-506


52

Efikasnost, ekonomičnost i efektivnost – podrazmijeva rješavanja konkretnih situacija

što brže, ekonomičnije i efikasnije, a da to sve manje „košta“ građane u smislu novca i

vremena,

Pravednost – donošenje odluka na osnovu jasnih, preciznih i utvrđenih činjenica na

osnovu kojih će službenik donijeti pravednu odluku, povoljnu kako za građana tako i

voditi računa o javnom interesu.45

Svaki vid etičkog ponašanja protivno gore pomenutim vrijednostima o kojima svaki

službenik treba voditi računa u svom radu, vodi ka nestručnosti, manjku elementarnog

profesionalizma i narušavanju ugleda institucije u kojoj radi ali i uprave u cjelini.

U borbi protiv korupcije i jačanju etičkih standarda javnih službenika, brojne

međunarodne organizacije su donijele međunarodne dokumente koji propisuju kodeks

ponašanja javnih službenika i to:

Međunarodni kodeks ponašanja za javne službenike 1996. godine46

,

Preporuka o unapređenju etičkog postupanja u javnim službama i temeljnim etičkim

načelima u javnim službama47

,

Kodeks ponašanja javnih službenika48

,

Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) je donijela preporuku koja se

sastoji od 12 načela koja se moraju poštovati prilikom donošenja etičkih kodeksa ili

kodeksa ponašanja:

1) Etički standardi za javne službenike moraju biti jasni,

2) Etički standardi moraju se odraziti u cjelokupnom pravnom okviru zemlje,

3) Praktične etičke uputi moraju biti dostupni svim službenicima,

4) Javni službenici moraju znati svoja prava i obaveze,

5) Mora postojati politička volja koja će ojačati etičko ponašanje službenika,

6) Proces donošenja odluka mora biti otvoren i transparentan te dostupan javnosti,

7) Komunikacija i saradnja između javnog i privatnog sektora mora biti uređena

jasnim uputima,

8) Javni menadžeri moraju demonstrirati i sprovsti etička načela postupanja,

9) Upravljanje, postupci i praksa u upravnim organizavijama moraju posticati

službenike na etičko ponašanje,

10) Uslovi zapovijedanja službenika i tehnika upravljanja ljudskim potencijalima

moraju promicati etička načela

11) U javnoj službim moraju postojati odgovarajući mehanizmi odgovornosti i

andzora

12) Moraju postojati unarpijed predviđene i određene procedure i sankcije za sve

prestupe.49

Vlada Crne Gore je 15. marta 2012. godine donijela Etički kodeks državnih službenika

i namještenika50

koji se utvrđuju standardi i ponašanja državnih službenika i namještenika.

Etički kodeks sadrži sledeća poglavlja:

Osnovne odredbe, 45

Detaljnije vidi: Begić, T. (2007): Poziv za odgovornu i profesionalnu državnu službu u BiH (Vrijednosti i

etički standardi u sistemu državne službe BiH), Fond otovoreno društvo BiH, str. 23-30 46

International code of conduct for public officials - UN resolution adopted by the general assembly

(A/RES/51/610) Action against Corruption, 12.12.1996. 47

Recommendation on Improving Ethical Conduct in the Public Service Including Principles for Managing

Ethics in the Public Services, C(98)/70, 23.04.1998. 48

Recommendation No.R(2000) of the Committee of Ministers to Member States on codes of conduct for public

officials, 11.05.2000. 49

Gordana, M. (2012): Etički kodeksi i etika javnih službenika, Croation and comparative public administration,

pregledni naučni rad, Hrvatska, str. 507 50

Sl. list CG, br. 20/2012


53

Etički standardi i pravila ponašanja,

Odnos službenika prema strankama,

Međusobni odnosi službenika,

Etički odbor,

Završne odredbe.

Pored službenika i namještenika iz ministarstva, etički kodeks važi i za službu

Predsjednika Crne Gore, Skupštine, Vlade, Ustavnog suda, tužilašva kao i drugi koji vrše

poslove u skladu sa javnim interesom i javnim ovlašćenjima. Cilj prije svega je očuvanje,

afirmacija i unapređenje dostojanstva ugleda državnih službenika i namještenika i jačanje

povjerenja građana u rad državnih organa.51

Poglavlje dva etičkg kodeksa propisuje pravila ponašanja službenika i namještenika, a

tiče se zaštite ugleda, poštovanja integriteta, jednakosti građana, ponašanja službenika u

javnim nastupima, postupanje sa informacijama, kao i standardi odijevanja tokom rada. Na

osnovu ovih odredbi, službenik mora voditi računa o svakom koraku koji preduzima kako u

ime službe, tako i u svoje lično ime, jer time čuva ugled i ne smije svojim postupkom

dovoditi u pitanje svoju nepristrasnost i profesionalizam, ne izražavajući političku, vjersku ili

drugu pripadnost određene grupe u odnosu na druge. Ono o čemu posebno treba voditi računa

je i sam odnos prema građanima, gdje mora svaku stranku tretirati jednako bez ikakvih

razlika po bilo kom osnovu, a posebno kada rješava o njihovim pravima, obavezama ili

interesima vodeći računa i o zakonskom roku za odlučivanje. Važnu ulogu imaju prije svega

nadređeni koji moraju podsticati svoje službenike na kvalitetno i profesionalno obavljanje

službe, uz međusobna uvažavanja i poštovanja. Prilikom iznošenja svog stava i javnog

nastupa, potrebno je preduzimati određene poteze koji moraju biti u skladu sa propisima,

ovlašćenjima i stručnim kvalifikacijama, jer time čuva ugled službe.

Odnos prema građanima je jedno od ključnih elemenata ovog kodeksa, gdje službenici

moraju postupati profesionalno, nepristrasno, pristojno i stučno i time olakšati ostvarivanje

prava građana koja su im zakonom priznata. U službenoj komunikaciji ophođenje s

građanima se mora odvijati na maternjem jeziku ili obezbijediti prevodioca (ako je u pitanju

strani državljanin), stručno lice poštujući načelo pružanja pomoći stranci.52

Međusobni odnos između službenika se mora takođe zasnivati na uzajamnom

poštovanju, povjerenju, saradnji, pristojnosti i odgovornosti. Razmjena mišljenja i

informacija je takođe jedna od bitnih elemenata u komunikaciji, kako bi se brže i efikasnije

mogao obaviti posao, a time ne ometati rad drugih službenika. Svaki vid neetičkog ponašanja,

povrede pravila i standarda službenik snosi odgovornost i disciplinski su odgovorni za

povredu. Za povredu pravila zadužen je Etički odbor53

, koji prati primjenu ovog kodeksa.

Odbor je nadležan da:

Daje mišljenja o pritužbama na ponašanje službenika u državnom oragnu,

Daje mišljenja u vezi sa primjenom ovog etičkog kodeksa,

Prati primjenu, inicira izmjene i dopune propisa u oblasti službeničke etike,

Promoviše etičke standarde i pravila ponašanja u državnim organima.54

Opredjeljenjem građana i društva, Crna Gora pretenduje da postane članica Evropske

unije, gdje je u današnjem periodu u odmaklom procesu evropskih integracija i otvaranje

poglavlja i ispunjavanjem određenih standarda. Začetkom reforme javne uprave kao jedan od

51

Član 1. i 2. Etički kodeks državnih službenika i namještenika („Sl. list CG“, br. 20/12) 52

Član 14. Zakon o opštem upravnom postupku („Sl. list RCG“, br. 60/03 i „Sl. list CG“, br. 32/11) 53

Etički odbor se sastoji od predsjednika i četiri člana, a koji čine predstavnici zaposlenih u oblasti pravosuđa,

državne uprave, službe Skupštine Crne Gore i rpavnh lica i jednog člana sindikalne organizacije. Članove

odbora imenuje Vlada Crne Gore na period od četiri godine. Način rada utvrđuje se poslovnikom. Detaljnije:

član 18. 54

Član 19. Etički kodeks državnih službenika i namještenika („Sl. list CG“, br. 20/12)


54

glavnih prioriteta koji su ulovili otvaranje pregovora sa EU, ocinjenjeno je kroz izvještaje da

kvalitet i primjena Zakona o državnim službenicima i namještencima, efekti kodeksa su

skromni i nedovoljni uz kritike politizovane i neefikasne javne uprave.

Sam proces donošenja Etičkog kodeksa je manjkav, jer nije u dovoljnoj mjeri uključio

zainteresovane strane, naručito službenike i namještenike na koje se odnosi. Primjenljivost

pravila ponašanja zavisi i od mjere u kojoj su ta pravila kompatibilna s etičkim standardima

onih na koje se odnose, a to je najbolje ostvariti inkluzivnim procedurama samog donošenja

Kodeksa. U periodu od 1. januara 2013. godine do 27. novembra 2014. godine, samo 115

osoba je prošlo obuke za primjenu Kodeksa, što je nedovoljno, ako se uzme u obzir činjenica

da novi Zakon o državnim službenicima i namještenicima se primjenjuje na 12.000

zaposlenih u državnim organima, a Zakonom o lokalnoj samoupravi propisana je i njegova

shodna primjena na lokalni nivo.55

Ono što je evidentno kao mana u propisu Etičkog kodeksa, jeste što za neetičko i

koruptivno ponašanje nije propisana odgovarajuća sankcija, odnosno sredstva odgovornosti

za kršenje pravila ponašanja. Etički odbor kao nadležno tijelo daje mišljenja o pritužbama na

ponašanje službenika, daje mišljenja u vezi primjene etičkog kodeksa, gdje se

pritužba/mišljenje upućuje nadležnom organu koji može prepručiti pokretanje disciplinskog

postupka protiv službenika koji je povrijedio Kodeks. Kao što možemo vidjeti, nadležni

organ može ali i ne mora na osnovu pritužbe Etičkog odbora pokrenuti disciplinski postupak,

pa se postavlja pitanje kakvu pravnu snagu ima ta pritužba. Dakle, Etički odbor nema

ovlašćenja za poketanje diciplinske odgovornosti službenika za povredu kodeksa, već je za to

nadležan starješina organa. Ukoliko imamo politizovanu upravu, u smislu prekrivenih i

nedozvoljenih koruptivnih radnji, a struge strane političke funkcionere koje rade u ime i za

račun partije i političkog programa, na osnovu podnešene pritužbe od strane Etičkog odbora,

starješina očigledno da se neće zamjerati svojim „partijskim kolegama“ i pokretati diciplinski

postupak jer od njega zavisi. S jedne strane uočavam moć koju ima starješina organa, a s

druge strane nemoć Etičkog odbora da se sankcioniše službenik koji je učinio povredu

kodeksa ponašanja i time vidimo političku moć i nedodirljivost određenih službenika.

Grafik 1: Procedura dostavljanja i razmatranja pritužbe o povredi Etičkog kodeksa državnih službenika i

namještenika56

55

Etika i javna urpava: Principi bez podrške, Institut alternativa, Podgorica, decembar 2014. godine, str. 7 56

Etika i javna urpava: Principi bez podrške, Institut alternativa, Podgorica, decembar 2014. godine, str. 8

Etički odbor je

dužan da

obavijesti

podnosioca

pritužbe, ukoliko

nije nadležan da

postupi po njoj.

Ukolik

o

Etički odbor

dostavlja

pritužbu

starješini

odgovarajućeg

organa, nakon

što je utvrdio da

je jasna.

Dostavlja

starješini

organa

Imenovani

službenik

izjašnjava se o

navodima iz

pritužbe i svoje

mišljenje

dostavlja Etičkom

odboru.

Mišljenje Etičkog

odbora dostavlja

se podnosiocu

pritužbe i

starješini organa.

Organ urpave je

dužan da izvijesti

Etički odbor da li

je postupio po

dostavljenom

mišljenju, ali

neće biti

sankcionisan ako

to ne učini. Izjašnjavanje

službenika

Mišljenje

Etičkog

odbora

Organ

uprave


55

U praksi jedan od problema je i komunikacija između Etičkog odbora i starješine

organa, gdje odbor u određenim pritužbama nije informisan o daljem postupku podnešene

pritužbe, kao i o njenom krajnjem ishodu.

ZAKLJUČAK

Razvoj demokratizacije društva podazumijeva jačanje svijesti službenika o potrebi

služenja građanima, a ne vladanju nad njima, odnosno da su tu službenici i uprava zbog

građana a ne građani zbog urpave. Mada još uvjek možemo vidjeti obrise vladanja nad

građanima, da u odnosu i komunikaciji sa građanima postoji doza autoriteta i moći nad njima.

Nadalje, ono što je prvenstvo jeste ostvarivanje opšteg javnog interesa, a ne privatnog što

takođe u određenim primjerima u praksi možemo vidjeti drugačije, gdje putem ostvarivanja

privatnog interesa imamo određen stepen korupcije. Ali donošenjem Etičkog kodeksa javlja

se potreba za razvijanjem etičkog kodeksa ponašanja službenika, kao i profesionalnog načina

obavljanja državne službe.

Preduslovi za usvajanje i primjenu etičkih standarda kod službenika nisu na zavidnom

nivou, što podrazumijeva da treba raditi na promiciji etičkih standarda i sprovođenja obuke za

primjenu Etičkog kodeksa službenika i namještenika.

Etički kodeks bi trebalo dopuniti sa načelima postupanja u razumnom roku i jasnom

obrazloženju odluka, ali i donijeti rješenje kako da pritužbe i mišljenja Etičkog odbora budu

obavezujuća, jer sadašnje rješenje ne predstavlja obavezujuću pravnu snagu za starješinu

organa koji može i nemora uzeti kao obavezno mišljenje.

Etika gleda ka budućnosti. Ona se odnosi na dobrotu i ispravnost čovjekovog

djelovanja i stvaranja, ona se odnosi na konstitutivni društveni indentitet samo zbog

konstituisanja projekta, ona gleda u prošlost zbog budućnosti.57

Upotpunije ponašanje, odnos i komunikacija službenika u odnosu sa građanima kroz

pravila i standarde koje propisuje Etički kodeks, predstavlja važan faktor za razvoj

profesionalne i odgovorne uprave na čelu sa njenim službenicima, koje u daljem periodu tek

predstoji.

57

Howard, G., Haas, Tamarkin, B. (1995): Lider u svakom od nas: Siguran put da otkrijete sebe, Grmeč –

Privredni pregled, Beograd, str. 141


56

LITERATURA:

Udžbenici, monografije, članci:

Begić, T. (2007): Poziv za odgovornu i profesionalnu državnu službu u BiH (Vrijednosti i etički

standardi u sistemu državne službe BiH), Fond otovoreno društvo BiH

Dimitrijević, P. (2009): Menadžment javne uprave, Banja Luka

Etika i javna urpava: Principi bez podrške, Institut alternativa, Podgorica, decembar 2014. godine

Etika u upravi, Kopaonička škola prirodnog prava, Pravni život, Beograd, br. 9, 1996. godine

Gordana, M. (2012): Etički kodeksi i etika javnih službenika, Croation and comparative public

administration, pregledni naučni rad, Hrvatska

Howard, G., Haas, Tamarkin, B. (1995): Lider u svakom od nas: Siguran put da otkrijete sebe, Grmeč –

Privredni pregled, Beograd,

Sociološki leksikon, Savremena administracija, Beograd, 1982. godine

Željko, V. (2007): Etički kodeks državnih službenika, Hrvatska javna uprava, pregledni naučni rad,

Hrvatska

Pravni propisi:

Etički kodeks državnih službenika i namještenika („Sl. list CG“, br. 20/12)

Etički kodeks javnih službenika (Narodne novine br. 92/2005, 107/2007 i 27/2008)

Kodeks ponašanja državnih službenika (Sl. glasnik RS, br. 29/2008)

Sl. list CG, br. 20/2012

Zakon o opštem upravnom postupku („Sl. list RCG“, br. 60/03 i „Sl. list CG“, br. 32/11)

Međunarodni propisi:

International code of conduct for public officials - UN resolution adopted by the general assembly

(A/RES/51/610) Action against Corruption, 12.12.1996.

Recommendation on Improving Ethical Conduct in the Public Service Including Principles for Managing

Ethics in the Public Services, C(98)/70, 23.04.1998.

Recommendation No.R(2000) of the Committee of Ministers to Member States on codes of conduct for

public officials, 11.05.2000.

KRATKA BIOGRAFIJA:

Mr Igor Striković radi kao Koordinator za nastavu na Fakultetu za državne i evropske studije iz

Podgorice, a ujedno je i asistent na predmetu Nomotehnika na drugoj godini osnovnih studija. Po struci je

magistar oblast javno pravo.


57





MOTIVATION: CHALLENGES AND ISSUES IN SECOND/FOREIGN LANGUAGE

TEACHING AND LEARNING

M.Sc. Ljubica Drača58

Abstract: The main intent of this paper is to provide explanations of new perspectives

in second/foreign language teaching and learning regarding motivation. Further on, the

author of the paper tries to discover and discuss some of the greatest challenges and issues

concerning motivation of students in general, as well as in terms of second/foreign language

teaching and learning. Throughout the paper, relaying on key terms and practices in this

area the author describes and explains numerous possibilities of encouraging and

empowering students to become actively involved in the process of teaching and learning.

Encouraged by contemporary research and discoveries within the field, the author provides

the readers with positive examples of such possibilities, as well as some personal

experiences.

Key words: learning, teaching, motivation, second/foreign language, SLA,

linguistics, student involvement, interactive learning and teaching.

***

MOTIVACIJA: IZAZOVI I PROBLEMI U PODUČAVANJU I UČENJU

DRUGOG/STRANOG JEZIKA

Apstrakt: Glavna namjera ovog rada je da pruži objašjenja novih perspektiva u

podučavanju i učenjudrugog/stranog jezika a koje se tiču motivacije. Dalje, autorka rada

pokušava da otkrije i diskutuje o nekim od najvećih izazova i problema koje se tiču motivacije

učenika uopšteno, kao i u smislu podučavanja i učenja drugog/stranog jezika. Tokom cijelog

rada, a oslanjajući se na ključne pojmove i praktične primjere u ovoj oblasti, authorka

opisuje i objašnjava brojne mogućnosti ohrabrivanja učenika da se aktivnije uključe u proces

podučavanja i učenja. Podstalnuta savremenim istraživanjim i otkrićima u ovom

polju,autorka daje čitaocima pozitivne primjere pomenutih mogućnosti, kao i nekih ličnih

iskustava.

Ključne riječi: učenje, podučavanje, motivacija, drugi/strani jezik, UDL (usvajanje

drugog jezika), lingvistika, angažovanost učenika, interaktivno učenje i podučavanje.

INTRODUCTION

"I believe that education is all about being excited about something. Seeing passion and

enthusiasm helps push an educational message."

— Steve Irwin, Crocodile Hunter

Motivation in general occupies the attention of human kind for a rather long period of

time. Even though defined and described in numerous ways, it can be best explained in terms

of the official Concise Oxford English Dictionary entry which gives two definitions:

“1. A reason or reasons for doing something. 2. Desire to do something;

enthusiasm.”(2006:932)

58

Magistar engleskog jezika i književnosti, [email protected]


58

It is precisely these reasons and desires that interest the researchers the most. One of the

most influential scientists dealing with the motivation system and unconscious needs and

longings was Abraham Harold Maslow who wanted to understand the inner ‘motors’ that

motivate people. In his famous paper from 1943 “A Theory of Human Motivation”, Maslow

proposed a revolutionary hierarchical version of human motivational needs known also as the

Maslow’s pyramid. (Figure 1, below)

Figure 1. Maslow’s pyramid of needs.

The image above represents the earliest and most widespread version of Maslow's

hierarchy of needs that includes only five motivational needs, and is divided into two groups:

basic (or deficiency) needs which include physiological, safety, love, and esteem

needs, and

growth needs which encompasses self-actualization.

Both the deficiency and growth needs seek fulfillment, but one must first satisfy the

needs of the lower level before making a progress toward accomplishing the higher level

needs i.e. self-actualization.

McLeod explains this Maslow’s idea of a path i.e. process of satisfaction in the

following way:

“It is quite true that man lives by bread alone — when there is no bread. But what

happens to man’s desires when there is plenty of bread and when his belly is

chronically filled? At once other (and “higher”) needs emerge and these, rather

than physiological hungers, dominate the organism. And when these in turn are

satisfied, again new (and still “higher”) needs emerge and so on. This is what we

mean by saying that the basic human needs are organized into a hierarchy of

relative prepotency.”(2007)


59

Over the years, Maslow’s idea evolved and developed even further, and is still

discussed among researches today. In the 1960ies and the 1970ies even Maslow himself

suggested a more detailed hierarchy of the five-stage model which included a seven-stage

model and later on even an eight-stage model. (Figure 2, below)

Figure 2. Updated (8 level) version of Maslow’s pyramid.

As we can see, every level, or every need, is presented in more detail in this pyramid.

Physiological needs, as the first level, include for example drink, food, air, sleep, etc.

Safety needs, as a second level, include anything related to safety and protection. For

example security, stability, health, law etc.

Love and belongingness, as a third level, basically explain themselves and include

love, friendship, romance, etc.

Esteem needs, start from respect and recognition of others and develop towards self-

esteem, independence, achievement, prestige, etc.

Cognitive needs, as a fifth level, are cognition related and include intelligence,

knowledge, meaning, etc.

Aesthetic needs, on the other hand are focused on beauty and searching for beauty in

nature, surroundings, self and others, etc.

Self-actualization needs, almost at the top of the pyramid, are focused on the ever-

lasting need for self-realization, fulfillment, growth and achieving the highest

personal goals.

Transcendence need, as a cherry on a cake, include transferring from personal to

communal goals and needs i.e. wanting to help others to achieve the level of self-

actualization.

Even though Maslow’s pyramid may appear as rather general and unspecific, it can be

transferred into numerous fields of research and thus discussed from various points of view.

How can we relate these general needs every human being has with the needs of students and

teachers and in a classroom working environment is explained later on.


60

1. MOTIVATION AND SECOND/FOREIGN LANGUAGE ACQUISITION

Learner differences in acquiring a second/foreign language represent an important part

of investigation of students’ motivation as well as success in the process of language

acquisition. In 2006, Muriel Saville-Troike discussed this issue based on the SLA research by

Burden, Williams and Dörnyei. More precisely, she speaks of motivation as one of crucial

factor for explaining and understanding the success of students learning a second language.

She states:

“Motivation largely determines the level of effort which learners expend at

various stages in their L2 development, often a key to ultimate level of

proficiency. Motivation is variously defined, but it is usually conceived as a

construct which includes at least the following components (see Oxford and

Ehrman 1993; Dörnyei 2001):

o Significant goal or need

o Desire to attain the goal

o Perception that learning L2 is relevant to fulfilling the goal or meeting the

need

o Belief in the likely success or failure of learning L2

o Value of potential outcomes/rewards.”(2006:85-6)

Further on, Saville-Troike makes a difference between the so called integrative and

instrumental motivation. The first one, she claims, is based on the learners’ interest to acquire

a second language i.e. an inner, affective reason to interact, cooperate, get involved with

others who speak that language. The later refers to perceiving the practical values of learning

a language for scientific, working or prestigious purposes. She highlights the uncertainty of

most of the recent research on this topic, especially the vagueness in determining whether

high motivation can cause high achievement in acquiring a second language and vice versa.

In terms of a more neurological basis of the question of motivation in SLA in general she

mentions:

“More recent developments in SLA theory (Schumann 1997, 2001) suggest that

motivation for second language learning, along with L2 representation and

processing, is controlled by neurological mechanisms. Specific areas within our

brain conduct a “stimulus appraisal,” which assesses the motivational relevance

of events and other stimuli and determines how we respond, including what our

attitudes and ultimately degree of effort will be. The potential power of

motivation can be seen in rare cases where even older learners may overcome the

“odds” of not acquiring native-like pronunciation – if sounding “native” is

perceived to be important enough.”(2006:86-7)

In other words, regardless of the source of motivation it is crucial to understand it does

have a great deal of impact on the very process of second/foreign language acquisition.

According to Jibeen and Waseem (2013), many theories of second/foreign language

motivation actually come from general motivation, despite the fact that the most influential

idea, initiated by Gardner in 1972, sees motivation as condition for second language learning.

This so called Gardner’s social psychological model was accepted and used as a classical

model for defining and explaining second language motivation for many years to come.

However, his approach showed to be limited only to general motivation and thus rather

simplistic. For that reason, in 1994, Zoltń Dörnyei pointed out that Gardner’s research failed

to take into consideration the distinction between second and foreign language acquisition


61

process where the later does not necessarily include direct exposure to the target language.

Further on, they emphasize:

“It has been argued that the sociocultural environment is unique for every L2

situation and we have to agree with Dörnyei that, “the exact nature of the social

and pragmatic dimensions of L2 motivation is always dependent on who learns

what languages where” (Dörnyei, 1994, p.275). Therefore each situation has to be

regarded as context specific and treated accordingly. Gardner and MacIntyre

(1991) themselves had noted later that "the old characterization of motivation in

terms of integrative vs. instrumental orientation is too static and restricted" (p.

62). However research shows that Gardner’s model can be taken as a reference

point to show up various further directions in the field. “(2013:175-6)

Based on these assumptions as well as the work by Work Ely (1986) and Oxford and

Shearin (1994), Jibeen and Waseem relate the situation to the process of learning English as a

second/foreign language in Pakistan where English can be seen as both second and foreign

language depending on the type of students who are acquiring it. They also rely on the

previous research of this specific case of Pakistan, done by Shahbaz & Liu (2012) and Pathan

(2010) that drive attention to the dualism of learners’ motivation. (2013)

In what way can situations and cases discussed by Pakistani authors be related to the

general challenges of motivating students is presented in the chapter which follows.

1.1. Challenges and issues in motivating students

Zoltń Dörnyei sees the decade of 1990ies as one of the most productive in second

language motivation research and explanation. He notices that,

“Some of these studies also contain comprehensive reviews of the literature with

the explicit purpose of surveying the available constructs in various branches of

psychology in order to be able to select the most adequate paradigms for

describing L2 motivation (e.g. Crookes & Schmidt, 1991; Dörnyei, 1994a; Fotos,

1994; Oxford & Shearin, 1994, 1996; Schmidt, Boraie and Kassabgy, 1996;

Skehan, 1989, 1991; Williams & Burden, 1993, 1997). A second group of studies

are less concerned with motivation per se but rather are descriptive in nature,

examining the learners' motivational patterns in a given sociocultural or

educational environment.” (1998:122)

He emphasizes that the contributions of Gardner and other researchers such as Williams

(1994) and Ajzen and Fishbein earlier (1977) are key in understanding the theoretical base of

second language motivation. Mostly, this theoretical base is rooted in social psychology or in

Gardner’s opinion, in students’ interest in another language. On the other hand, Williams

observes the language as a separate social being with a powerful impact on the social nature

of the students. Put differently, Dörnyei claims:

“more specifically, motivation is conceptualised to subsume three components,

motivational intensity, desire to learn the language, and an attitude towards the

act of learning the language. Thus, according to Gardner's theory, 'motivation'

refers to a kind of central mental 'engine' or 'energy-centre' that subsumes effort,

want/will (cognition), and task-enjoyment (affect). Gardner argues that these

three components belong together because the truly motivated individual displays

all three.”(1998:122)

However, Dörnyei notices that even though it is focused on the very process of

language learning, this kind of understanding student motivation completely excludes the


62

second side of the learning i.e. acquisition process; it does not deal with the teaching issues

and challenges teachers face when trying to motivate students. His attitudes on this topic are

given in the next subchapter.

1.2.Teachers’ issues and possible solutions

As equal participants in the learning/teaching process, teachers also play an important

role in student motivation, maybe even greater than the students have. Dörnyei sees it this

way:

“With motivation being as important a factor in learning success as argued

earlier, teacher skills in motivating learners should be seen as central to teaching

effectiveness. Although the educational-oriented motivation articles in the 1990s

typically contained summaries of relevant classroom-specific motives, these did

not offer a sufficiently serviceable guide to practitioners: they helped L2 teachers

understand what was going on motivation wise in their classrooms, but the lists of

motives themselves were not readily applicable.” (1998:130)

However, the most important challenge for every teacher (including a second/foreign

language teacher) is to predict what the students are interested in, and how to motivate them.

In order to do so it is necessary to create appropriate and effective motivational strategies and

apply them successfully in the classroom. Unfortunately, even Dörnyei himself notes that “far

more research has been conducted on identifying various motives and validating motivational

theories than on developing techniques to increase motivation.”(1998:130)With that in mind,

and in cooperation with Csizer, he conducts a survey evaluating a list of possibly useful

strategies. It included 200 teachers from different kinds of teaching institutions. The goal of

the survey was discovering motivational strategies teachers individually already use in

practice, but that can be further implemented in all language teaching classrooms. The list

they came up with is given below:

1. Set a personal example with your own behaviour.

2. Create a pleasant, relaxed atmosphere in the classroom.

3. Present the tasks properly.

4. Develop a good relationship with the learners.

5. Increase the learner's linguistic self-confidence.

6. Make the language classes interesting.

7. Promote learner autonomy.

8. Personalise the learning process.

9. Increase the learners' goal-orientedness.

10. Familiarise learners with the target language culture.” (1998:131)

Obviously, the list itself does provide helpful and rather short and precise information

i.e. strategies that could motivate students and encourage them to learn and show greater

interest as well as to take part in the classroom activities. However, in some wider terms, all

the ten ‘commandments’ are vague, unspecific and lack precision for practical application in

second language learning.

1.3. Some practical examples of generating students’ motivation

In some of the latest research, for example by Gilakjani and Leong in 2012, these

specifics have been dealt with in much more detail. In their paper, “Language Learning and

Teaching”, they talk about three levels of motivation:

A. The First Level of Motivation: Finding Learner’s Passion

B. The Second Level of Motivation: Changing Learner’s Reality

The Third Level of Motivation: Connecting to Learning Activities. (2012:10-11)


63

The first level is focused on the learner and his/her passion and goal to relate

second/foreign language learning to some real need i.e. desire in life. The teachers

assignment is to help and encourage students to bring those elements of passion into the

classroom. Further on, Gilakjani and Leong, provide possible motivational strategies to be

used in the classroom in order to ‘complete’ this level.

“There are a number of approaches here: personalized tasks, idea journals,

speaking circles, interactive questionnaires. When learners realize that the content

of the class is their personal lives, and that the teacher responds to them as

people, not just as language learners, teachers invite a deeper level of

commitment and motivation. A third way of generating passion is through the

psychological principle of – immediacy - using yourself as a model of enthusiasm

and motivation for learning.” (2012:10-1)

On the other hand, the second level is focused on the problem of lack of progress due to

lack of instruction, attention, input, output etc. In other words, the need for “a minimum of

four hours a week of quality contact with a language in order to make progress” (2012:11) is

discussed in great detail. Also, the authors provide numerous possibilities for teachers to help

students find engaging task in and outside of the classroom. As they state:

“The ideas are endless: direct learners to quality language learning websites,

make available quality audio, video, and multimedia learning sources, develop a

small library of accessible readers and supplementary materials and self-access

quizzes, worksheets and games. Spending classroom time to help learners select,

share, and evaluate their out-of-class work with English is just as important as

covering a lesson in the textbook.”(2012:11)

In this way, the teachers provide the students with opportunities to adjust and choose

tasks that are important and helpful for each and every one of them individually. Moreover,

that kind of approach enables them independence and control over their progress and

achievement

The last, third level, is concerned with the connection between the process of teaching

and the process of learning. In other words, we know that all teachers strive to prepare

activities that students relate to, but sometimes the connection between plans and concrete

realization simply fails. Gilakjani and Leong offer the so called ‘connecting principles’ given

below.

• Use personalized warm ups to lead into an activity. This creates relevance — an

essential condition for memory to work effectively. Aim to get all learners involved in the

warm up.

• Make each learning activity as vivid and tangible as possible. Use provocative topics.

Include visual aids (pictures, charts) and tangible references (games, boards, index cards) to

engage students’ attention. Provide variety in learning activities so that learners can try out

different learning styles (interpersonal, kinesthetic, musical, etc.).

• Make sure that each learner is involved, and everyone has an intention in every

activity. Assign roles in pair and group activities.

• Include inductive learning in lesson. Be sure that learners have an opportunity to

discover things on their own — grammar points, pragmatic patterns, new vocabulary. Give

learners a chance to reflect. It‘s always easier to teach deductively through direct

presentations, but discovery learning is more meaningful and more permanent.

• Provide feedback on all levels of language progress. Progress in language involves

more than just gradual mastery of grammar and vocabulary. Give feedback on elements of


64

performance that affect learners‘ motivation: their success in an activity and their level of

engagement.” (2012:11)

With all this in mind, it should be simple for any teacher (experienced or not) to realize

if the motivational and teaching strategies in general he/she uses in the classroom are in

accordance to the ones explained above. From a more personal point of view, I could say that

one never knows what kind of reaction and connection with the students a teacher can expect.

The inability to predict students’ level of interest or influence their motives and

understandings is what makes a teachers’ job so challenging.

CONCLUSION

The main conclusion emerging from this paper is that the search for a unified

theoretical or practical definition of second/foreign language acquisition motivation is still to

be found. Due to the complexity and variety of the topic research often disregard certain

variables related to motivation. We witness this kind of practice ever since Maslow’s pyramid

of needs, which went through a series of changes in order to achieve its final 8-level form.

If we look at the problems and dilemma both students and teachers face, we can see that

the most approaches (including Gardner’s, Williams’, Dörnyei’s etc.) explaining motivation

and motivational strategies developed from empirical research to theoretical models. In

numerous cases all these concepts were successfully united with second/foreign language

models that are specific only for that area. This is particularly visible in psychologically and

process based investigations.

All in all, the main idea hiding behind this paper should be accomplished. The paper

summarizes and provides the readers with an overview of some of the most influential

second/foreign language teaching and learning motivational theories and strategies. Even

though, a series of possible solutions and practical examples of dealing with students’

motivation are provided, there is obviously still a lot to say on the topic. As a process such as

any other) both teaching and learning demand that motivation is observed as a process which

depends on the students’ and teachers’ motivation. Depending on those processes, the

motivational strategies used in a classroom should be more or less successful.

BIBLIOGRAPHY:

Dörnyei, Zoltń (1998). “Motivation in second and foreign language learning”. Language Teaching, 31,

117135.

A Study on the Role of Motivation in Foreign

Gilakjani, Abbas Pourhosein and Leong, Lai-Mei. (2012). “Language Learning and Teaching”. I. J.

Modern Education and Computer Science, 7, 9-16.Published Online July 2012 in MECS: http://www.mecs-

press.org/ .

Jibeen, Tahira and Waseem, Filza. (2013). “Anxiety amongst Learners of English as a Second Language:

An Examination of Motivational Patterns in the Pakistani Context”. International Journal of Humanities and

Social Science Vol. 3 No. 16, 174-84.

Maslow, A. H. (1943). “A Theory of Human Motivation”. Psychological Review, 50(4), 370-96.

McLeod, Saul. (2007). “Maslow’s Hierarchy of needs”. Retrieved from:

http://www.simplypsychology.org/maslow.html

Saville-Troike, Muriel. (2006). Introducing Second Language Acquisition. CUP.

Soanes, Catherine and Stevenson, Angus. (2006). Concise Oxford English Dictionary. OUP.

http://www.simplypsychology.org/maslow-needs.jpg

http://droidinterface.com/images/maslow_pyramid_8L.png

KRATKA BIOGRAFIJA

Ljubica Drača rođena je 09.12.1988. u Vukovaru, a trenutno živi i radi u Doboju. Magistrirala je u

septembru 2015. godine na Filološkom fakultetu u Banjoj Luci na Odsjeku za engleski jezik i književnost.

Trenutno se bavi istraživanjem i proučavanjem nastavnog sistema u Bosni i Hercegovini.

http://www.mecs-press.org/

http://www.mecs-press.org/

http://www.simplypsychology.org/maslow.html

http://www.simplypsychology.org/maslow-needs.jpg

http://droidinterface.com/images/maslow_pyramid_8L.png


65

http://www.saobracajnabezbednost.com/


66

Digitalna kreativnost za socijalno dobro

EVROPSKA NAGRADA MLADIH 2016

Evropska nagrada mladih (EYA) je panevropsko takmičenje sa ciljem da motiviše

mlade, preduzetnike i startap-ove, na stvaranje društveno-vrednih digitalnih projekata

koji se odnose na ciljeve definisane od Saveta Evrope i Evrope 2020. Ista predstavlja

njihov potencijal u kreiraju inovativnih rešenja uz korišćenje interneta i mobilne

tehnologije.

Pobednički događaj (EYA Festival) je ustanovljena platforma za međunarodnu razmenu

znanja i predstavlja široko priznat događaj umrežvanja za buduću saradnju. Održava se

u Gracu, Austrija, od 23.-26. Novembra 2016.godine.

KO MOŽE POSTATI MLADI DIGITALNI POBENIK?

Oni koji ispunjavaju navedene kriterijume imaju pravo da učestvuju u takmičenju:

Kreativci do 30 godina (rođeni nakon 1. januara 1983.)

stanovnici zemalja članica Evropske unije ili Saveta Evrope

koji su napravili izuzetan, inovativni digitalni projekat od društvene

vrednosti.

Više informacija:

www.eu-youthaward.org | facebook.com/EuropeanYouthAward |

twitter.com/EYAgraz | #EYA2016

http://www.eu-youthaward.org/

http://www.facebook.com/EuropeanYouthAward

https://twitter.com/EYAgraz


67

Svako kopiranje, umnožavanje, objavljivanje i distribuiranje celine ili delova teksta iz ovog

Zbornika predstavlja povredu autorskog prava i krivično delo (shodno odredbama člana 187. Zakona o

autorskom i srodnim pravima i člana 199. Krivičnog zakonika). Korišćenje delova teksta iz ovog

Zbornika dozvoljeno je shodno autorskom pravu i uz saglasnost izdavača.

*Napomena: Stručni rad predstavlja vrstu pisanog rada koji sadrži korisne priloge iz domena određene struke.

Stručni rad ne mora biti izvorno istraživanje i ne mora sadržati nove, originalne naučne spoznaje i rezultate.

Njegova osnovna svrha sastoji se u prikupljanju i tumačenju već poznatih činjenica, informacija, stavova i

teorija, na način koji doprinosi širenju naučnih spoznaja, razvijanju novih pristupa u interpretaciji i primeni

postojećih naučnih rezultata i prilagođavanju tih rezultata potrebama savremene teorije i prakse. Izdavači

Zbornika radova „Nova naučna edukativna misao” ne odgovaraju za tumačenje prikupljenjih činjenica,

informacija, stavova i teorija u autorskom radu, svaki autor odgovara za tačnost informacija u svom radu.

CIP - Каталогизација у публикацији

Народна библиотека Србије, Београд

33

NOVA naučna edukativna misao: zbornik

radova / glavni i odgovorni urednik Zoran

Birovljević. – 2016, br. 2- .- Beograd

(Salvadora Aljendea 14) : Nomotehnički centar

Beograd, 2016- (Beograd : “NC” ). – 30 cm

ISSN 2334-8631 = Zbornik radova Nova naučna

edukativna misao

COBISS.SR-ID 199642636

Edicija:

Godina: 2016 Zbornik : 2

Izdavač: Nomotehnički centar Beograd, ul. Salvadora Aljendea br. 14. Beograd

Glavni i odgovorni urednik:


Uređivački odbor:


MS Dušica Birovljević

prof.dr Siniša Zarić, redovni profesor Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Beogradu,

prof.dr Neđo Danilović, redovni profesor, prodekan za nauku Fakuleta za pravo, javnu upravu i

bezbednost, Beograd,

Ing.Marija Tisovski Ph.D. University of Economics Prague, Faculty of International Relations,

Češka,

Prof. Massimo Bianchi Full Professor of Business Managment and Statistics Forli, Italy

Dr. habil. Vasa, László, PhD, Dr. h.c., Prof. h. c. MBA, Szent István Univerzitet, Fakultet za

ekonomiju i društvene nauke,Szent István Egyetem, Gazdaság- és Társadalomtudományi Kar,

Mađarska.

MS Slobodan Petrović, Srbija

doc. dr Aleksandra Brakus, Visoka škola modernog biznisa, Srbija.

Miloš Stanković, M.Sc. Beograd.

Adela Krivanek magistar kriminalistike, Zagreb.

Redakcija:

MS Dušica Birovljević, Slobodanka Atanasovska Zarić, MSc, Marijana Topo, Vladislav Pešić

dipl.ekonomista, Dragana Petrović, Ranka Ćelić, master menadžer, mr Ljubica Drača, profesor

engleskog jezika i književnosti, Omer Gabela, magistar bezbednosnih studija, mr. sc. Željko

Petrović.

Zoran Bakić, tehnički urednik

Štampa: '' NC'' Beograd

Štampanje odobrio: Savet za izdavačko-uređivačku delatnost Nomotehničkog centra Beograd

Predsednik Saveta: Petar Janković, Advokat

http://nomcentar.com/

Date post:	03-Dec-2023
Category:	Documents
Upload:	independent
View:	0 times
Download:	0 times